Trivkanović protiv Hrvatske (no.2)

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
54916/16
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
21.01.2021
Članovi
2
2-1
6
6-1
34
41
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Locus standi
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
ratni zločini
ubistvo i pokušaj ubistva
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.3 Nestanak
1.2.6 Žrtve krivičnih dela
1.6.4 Pristup sudu
1.6.5 Pravično suđenje
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke je majka je dvojice muškaraca koji su odvedeni iz svoje kuće u avgustu 1991. godine i od tada se vode kao nestale osobe, a pretpostavlja se da su ubijeni. Podnositeljka je 2006. godine pokrenula građanski postupak za naknadu štete protiv države. Tužba je odbijena je kao zastarela, jer je domaći sud utvrdio da se duži rokovi mogu primeniti samo tamo gde je pravnosnažno utvrđeno da je počinjeno krivično delo.

Krivični postupak u kome je jedna osoba proglašena krivom za ratni zločin nad civilnim stanovništvom, među kojim žrtvama su navedeni i sinovi podnositeljke završen je 2011. godine. Krivim je proglašen zamenik načelnika policijske uprave u vreme spornih događaja i njemu je izrečena zatvorska kazna. Oslanjajući se na tu presudu, podnositeljka je podnela zahtev za ponavljanjem parničnog postupka 1. avgusta 2014. godine.

Općinski sud u Sisku odbio je njen zahtev, smatrajući da je okrivljeni u krivičnom postupku osuđen zbog nestanka njenih sinova, a ne zbog smrti istih, stoga ona nema osnove za naknadu štete. Povodom žalbe Županijski sud u Sisku je potvrdio odluku prvostepenog suda, a Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu koju je podnela.

ESLJP je smatrao da takav stav domaćih sudova predstavlja povredu prava na pristup sudu garantovan članom 6. Konvencije jer je obrazloženje koje je prvostepeni sud dao povodom odbijanja zahteva za obnovom postupka bilo očigledno nerazumno u okolnostima ovog predmeta. ESLJP smatra da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtevu za ponavljanje parničnog postupka, trebao uzeti u obzir činjenicu da je postojala pravnosnažna presuda za ratni zločin u kojoj su sinovi podnositeljke navedeni kao žrtve i da su oni nakon nestanka proglašeni mrtvim.

Podnositeljka je preminula dok je pred Evropskim sudom za ljudska prava postupak još uvek bio u toku. Njeni naslednici, deca jednog od nestalih sinova, obavestili su Sud da nastavljaju postupak. Sud je odbio sve argumente tužene države kojima se ista protivila da naslednici (unuci podnositeljke) nastave ovaj postupak.

Sud je podnositeljki, odnosno njenim naslednicima dosudio ukupno 12.500 evra na ime naknade neimovinske štete, kao i 2.000 evra za troškove postupka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

 PREDMET TRIVKANOVIĆ PROTIV HRVATSKE (br. 2)

(Zahtjev br. 54916/16)

 PRESUDA

Članak 6. stavak 1. (građanski) • Pristup sudu • Očigledno nerazumno odbijanje ponavljanja parničnog postupka radi naknade štete zbog stradavanja sinova podnositeljice zahtjeva, unatoč pojavi novih dokaza • Legitiman interes podnositelja da ustraju u zahtjevu njihove pokojne bake koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog stradavanja njihova oca na temelju članka 34. • Članak 6. primjenjiv je jer je postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka bio odlučujući za utvrđivanje prava i obveza građanske naravi • Naknadna osuda zapovjednika policijskih snaga za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, uključujući propust sprječavanja i kažnjavanja nestanka sinova podnositeljice zahtjeva • Očigledno nerazumno utvrđenje da nije postojala uzročno-posljedična veza između stradavanja i ratnih zločina, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda na temelju članka 2., koju je na domaćoj razini ponovio Vrhovni sud

 STRASBOURG

21. siječnja 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Trivkanović protiv Hrvatske (br. 2), Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 54916/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Stoja Trivkanović („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 15. rujna 2016.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru  pogledu pristupa sudu, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 16. prosinca 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na odbijanje domaćih sudova da ponove parnični postupak koji je podnositeljica zahtjeva pokrenula protiv države kako bi tražila naknadu štete zbog stradavanja svojih dvaju sinova, unatoč pojavi novih dokaza.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1950. godine i živjela je u Sisku. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. L. Šušak, odvjetnik iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 25. kolovoza 1991. više pripadnika Vukova, jedinice policije u Sisku, ušlo je u kuću podnositeljičina sina Z.T.-a. Odveli su ga zajedno s podnositeljičinim drugim sinom B.T.-om i njezinim bivšim suprugom N.T.om. Njezini sinovi od tada nisu pronađeni, a tijelo njezina bivšeg supruga pronađeno je sljedećeg dana u rijeci Savi. Iz obdukcije je proizlazilo da je bio ustrijeljen i ubijen.
  5. Rješenjem Općinskog suda u Sisku od 21. studenoga 2005. u posebnom izvanparničnom postupku i na temelju mjerodavnog domaćeg zakonodavstva (vidi stavak 39. ove presude), sinovi podnositeljice zahtjeva zakonski su proglašeni umrlima, a kao dan njihove smrti utvrđen je 25. kolovoza 1991.

I. PARNIČNI POSTUPAK ZA NAKNADU ŠTETE

  1. Dana 6. rujna 2006. podnositeljica zahtjeva podnijela je tužbu protiv države pred Općinskim sudom u Sisku, tvrdeći da su njezine sinove ubili pripadnici hrvatske policije i tražeći naknadu štete. Pozvala se na mjerodavno zakonodavstvo kojim je predviđena odgovornost države za štetu koju su tijekom rata uzrokovali pripadnici njezinih oružanih i redarstvenih snaga (vidi stavak 29. ove presude).
  2. Presudom od 2. svibnja 2007. godine Općinski je sud odbio tužbu podnositeljice zahtjeva. Tu je presudu 5. siječnja 2010. godine potvrdio Županijski sud u Sisku te je tako postala pravomoćna. Naknadnu reviziju koju je izjavila podnositeljica zahtjeva Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je 28. veljače 2012. godine. Ustavnu tužbu koju je podnijela Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je nedopuštenom 13. prosinca 2012.
  3. Građanski sudovi presudili su da je u odnosu na zahtjev podnositeljice nastupila zastara jer je tužbu podnijela izvan zakonskog roka od pet godina koji je počeo teći od trenutka nestanka njezinih sinova. Odbacili su njezinu tvrdnju da je potrebno primijeniti dulji rok jer je šteta bila uzrokovana kaznenim djelom (vidi stavak 28. ove presude i predmet Baničević protiv Hrvatske (odl.), br. 44252/10, stavak 13., 2. listopada 2012.). Ti su se sudovi pozvali na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se takvi dulji rokovi primjenjuju samo kad kazneni sud utvrdi da je kazneno djelo doista bilo počinjeno (vidi stavke 28. i 37. ove presude i gore citirani predmet Baničević, stavci 16. – 19.).

II. KAZNENI POSTUPAK

  1. U međuvremenu, točno neutvrđenog datuma pokrenuti su širi policijski izvidi o stradavanju osoba srpskog etničkog podrijetla na području Siska tijekom rata. Izvidi o stradavanju bivšeg supruga podnositeljice zahtjeva i nestanku njezinih sinova bili su dio tih sveobuhvatnih izvida.
  2. Dana 16. prosinca 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo je optužnicu Županijskom sudu u Osijeku protiv izvjesnog g. V.M.a i g. D.B.-a, u kojoj je navedeno da su zapovijedali jedinicom čiji su neimenovani pripadnici počinili niz zločina protiv civilnog stanovništva od srpnja 1991. do lipnja 1992. godine, uključujući zločine protiv podnositeljičina supruga i njezinih sinova. Optuženi su za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
  3. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 9. prosinca 2013. V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U svojstvu „zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine” i „zamjenika načelnika policije u Sisku”, ne samo da nije spriječio i kaznio niz zločina protiv civilnog stanovništva koje su počinili pripadnici policijske jedinice pod njegovim zapovjedništvom nego je i spriječio provođenje mjera usmjerenih na otkrivanje izravnih počinitelja, tako podržavajući i potičući takve zločine. Čak je naredio počinjenje ili osobno sudjelovao u počinjenju nekih od tih zločina. Mjerodavni dio presude koji se odnosi na podnositeljičine sinove i bivšeg supruga glasi:

“25. kolovoza u popodnevnim satima 1991. veći broj pripadnika pričuvne postrojbe “Vukovi” PU Sisak, iz obiteljske kuće u … Sisku nasilno su izveli N.T.-a i njegove sinove Z.-a i B.T.-a te ih bijelim kombijem odvezli u improvizirani zatvor na „ORI“, gdje su tijekom neovlaštenog ispitivanja sva trojica pretučeni, nakon čega su isti dan N.T.-a odveli na nepoznato mjesto i usmrtili hicima iz vatrenog oružja. Njegovo je tijelo pronađeno 26. kolovoza 1991. na lijevoj obali Save kod mjesta Gušće, dok sudbina Z.a i B.T.-a nakon privođenja na „ORU“ ostaje nepoznata.

...

Analizirajući… iskaze svjedoka…, sud utvrđuje da su za odvođenje, uhićenje i stradavanje N.T.-a i njegovih sinova Z.-a I B.T.-a odgovorni nepoznati pripadnici pričuvne postrojbe “Vukovi” PU Sisak.

… proizlazi da optuženi V.M. kao zapovjednik policijske postrojbe i zamjenik načelnika PU Sisak, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, propustio spriječiti protuzakonita pritvaranja i ubijanje civilnog stanovništva. Također je propustio spriječiti zločine za koje je znao da ih čine pripadnici policijskih snaga kojima je zapovijedao, te je formalno i stvarno njima zapovijedao.“

  1. V.M. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina; D.B. je oslobođen svih optužbi. Svi oštećenici, među ostalim podnositeljica zahtjeva, koji su podnijeli imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku upućeni su da pokrenu odvojeni parnični postupak protiv optuženika.
  2. Dana 10. lipnja 2014. Vrhovni sud potvrdio je osudu V.M.-a te je njegovu kaznu povećao na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
  3. Te  presude dostavljene su  podnositeljici zahtjeva 27. srpnja 2014. godine.

III. POSTUPAK U VEZI S PODNOSITELJIČINIM ZAHTJEVOM ZA PONAVLJANJE PARNIČNOG POSTUPKA

  1. Dana 1. kolovoza 2014. podnositeljica zahtjeva, pozivajući se na točku 10. članka 421. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 38. ove presude) i prethodno navedenu presudu koju su donijeli kazneni sudovi i kojom je V.M. proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva (vidi stavak 12. ove presude), podnijela je zahtjev za ponavljanje parničnog postupka (vidi stavke 7. – 9.). Mjerodavni dio njezina zahtjeva glasi kako slijedi:

“Dana 27. srpnja 2014. tužiteljica je primila presudu Županijskog suda u Osijeku i presudu Vrhovnog suda.

V.M. je pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina.

U osuđujućoj presudi navodi se da su tužiteljičini sinovi Z.T. i B.T. ubijeni.

...

Smatramo da su ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka iz članka 421. stavak 1, podstavak 10. u svjetlu prethodno navedenog, tužiteljica predlaže da sud dopusti ponavljanje postupka i ukine [svoju] prvostupanjsku presudu… od 5. svibnja 2007. godine, drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Sisku… od 5. siječnja 2010. godine … rješenje Vrhovnog suda… od 28. veljače 2021. godine.“

  1. Rješenjem od 31. ožujka 2015. Općinski sud u Sisku odbio je podnositeljičin zahtjev. Utvrdio je da je presudom Županijskog suda u Osijeku od 9. prosinca 2013. (vidi stavak 12. ove presude) V.M. bio proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, no ne za stradavanje podnositeljičinih sinova, već za njihov nestanak. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

“Kako iz presude Županijskog suda u Osijeku ne proizlazi  daje V.M. osuđen za kazneno djelo ratnog zločina zbog smrti B.-a i Z.T.-a već je u navedenoj presudi utvrđena njegova [kaznena] odgovornost isključivo (u odnosu na B.-a i Z.T.-a)  za nasilno izvođenje iz kuće, odvoženje bijelim kombijem u improvizirani zatvor … gdje su tijekom neovlaštenog ispitivanja pretučeni, a nakon čega im se gubi svaki trag, no ne [utvrđuje]  [kaznenu] odgovornost za njihovu smrt.

Nadalje, napominje se i da iz dokaza priloženih spisu nije moguće zaključiti temeljem kojih činjenica je u državnim maticama izvršen upis činjenica smrti B.T.-a i Z.T.-a, a poglavito na temelju čega je utvrđen datum njihove smrti. Prema smrtnom listu Z.T.-a čini se da je upis činjenice njegove smrti izvršen 24. siječnja 2006. godine, a kao datum njegove smrti naznačen je datum 25. kolovoza 1991., dok prema smrtnom listu B.T.-a upis činjenice smrti je izvršen  14. rujna 1991., a kao datum smrti naveden je 25. kolovoza 1991.

Dakle, u odnosu na Z.T.-a i B.T.-a ne može se zaključiti iz navedene presude da se radi o novim činjenicama ili dokazu, na temelju kojeg bi tužiteljica ishodila povoljniju odluku u ovom premetu radi naknade štete.“

  1. Rješenjem od 5. siječnja 2016. Županijski sud u Sisku odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva protiv prvostupanjskog rješenja, prihvaćajući obrazloženje sadržano u tom rješenju. Dodao je da podnositeljica zahtjeva nije dokazala uzročno-posljedičnu vezu između kaznenog djela za koje je V.M. osuđen i stradavanja njezinih sinova. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

 „Iz kaznene presude Županijskog suda u Osijeku i presude Vrhovnog suda RH vidljivo je da je V.M. osuđen za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (zbog nepoduzimanja mjera da se nezakonita postupanja i zlostavljanja prema civilima spriječe, suzbiju i kazne), pri čemu se u vezi s sinovima tužiteljice u osuđujućoj presudi navodi da su pripadnici pričuvne postrojbe "Vukovi" PU Sisak iz obiteljske kuće odveli Z.-a i B. T.-a u improvizirani zatvor … gdje su tijekom neovlaštenog ispitivanja pretučeni, nakon čega se istima gubi svaki trag.

Već u samoj tužbi tužiteljica navodi da joj je poznato samo da su njeni sinovi odvedeni [u improvizirani zatvor] te da se dalje o njima ništa ne zna, iz čega tužiteljica zaključuje da su ubijeni.

Slijedom iznesenog proizlazi da tužiteljica nije sa dostatnom sigurnošću dokazala nikakvu uzročnu vezu između postupanja, odnosno propusta postupanja osuđenika V.M.-a i nastale štete, smrti njenih sinova, pri čemu treba dodati da nisu pronađena niti tijela niti bilo kakvi dokazi ili tragovi iz kojih bi se moglo zaključiti je li i kako je nastupila smrt sinova tužiteljice.

Neosnovano se tužiteljica poziva na odredbu čl. 12. st. 3. ZPP-a koja propisuje da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Naime, kazneno djelo za koje je osuđen V.M. nije u direktnoj i neposrednoj vezi s eventualnom smrću Z.-a i B.T.-a, za koju se ne zna je li i kada je nastupila.

Tužiteljica u prijedlogu za ponavljanje postupka nije obrazložila u čemu nalazi uzročnu vezu između osuđujuće presude V.M-u i odgovornosti tuženice za navodnu štetu, niti je navela pravnu osnovu [takve] odgovornosti tuženice… Niti ovaj sud ne nalazi pravnu normu na temelju koje bi tuženica bila odgovorna za [pretrpljenu i ] utuženu štetu tužiteljice.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, jer jedini dokazi koje tužiteljica prilaže - pravomoćne presude - same po sebi ne bi mogle dovesti do povoljnije odluke da su ti dokazi ili činjenice bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

… treba dodati da je teret dokaza o postojanju razloga za ponavljanje postupka na predlagatelju, te da tužiteljica nije uspjela dokazati postojanje istaknutog razloga na kojeg se pozvala…“

  1. Rješenje Županijskog suda dostavljeno je punomoćniku podnositeljice zahtjeva 23. veljače 2016. godine.
  2. Podnositeljica zahtjeva zatim je 16. ožujka 2016. podnijela ustavnu tužbu protiv tog rješenja, prigovarajući, inter alia, povredi njezina ustavnog prava na pošteno suđenje.
  3. Odlukom od 21. travnja 2016. godine Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom, a 5. svibnja 2016. dostavio je svoju odluku njezinu punomoćniku. Presudio je da, prema njegovoj dugogodišnjoj sudskoj praksi, odluke koje se odnose na zahtjeve za ponavljanje postupka, u načelu, nisu podložne ocjeni ustavnosti jer se takve odluke ne odnose na odlučivanje o pravima ili obvezama stranaka, odnosno ne odnose se na osnovanost predmeta.

IV. POSTUPAK PRED SUDOM

  1. Dana 15. rujna 2016. podnositeljica je podnijela zahtjev Sudu. Navela je, konkretno, da je odbijanje domaćih sudova da ponove parnični postupak predstavljalo uskraćivanje pristupa sudu.
  2. Dana 13. srpnja 2017. Vlada je primila obavijest o prigovoru u pogledu pristupa sudu, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stavkom 3. Poslovnika Suda.
  3. Dopisom od 11. ožujka 2020. Vlada je obavijestila Sud da je podnositeljica zahtjeva preminula 15. prosinca 2019. godine. Vlada je dostavila njezin smrtni list.
  4. Dopisom od 23. lipnja 2020. gđa S. Čanković, odvjetnica iz Zagreba, obavijestila je Sud:

–  da je u siječnju 2020., to jest, prije smrti podnositeljice zahtjeva, preuzela odvjetnički ured punomoćnika podnositeljice g. L. Šuška (vidi stavak 2. ove presude);

–  da su 9. lipnja 2020. unuci podnositeljice, g. Robert Trivkanović i g. Aleksandar Trivkanović, stupili s njom u kontakt i obavijestili je o smrti podnositeljice;

–   da su izrazili želju da nastave postupak umjesto podnositeljice zahtjeva i da su je ovlastili da ih zastupa pred Sudom.

  1. Gđa Čanković dopisu je priložila:

–   rješenje koje je donio javni bilježnik 3. ožujka 2020. i kojim je g. Robert Trivkanović proglašen jedinim nasljednikom podnositeljice zahtjeva jer je g. Aleksandar Trivkanović ustupio svoj nasljedni dio u ostavini svojemu bratu;

–    dvije punomoći od 9. lipnja 2020., kojima su unuci pokojne podnositeljice ovlastili gđu Čanković (dalje u tekstu: „punomoćnica podnositeljičinih unuka”) da ih zastupa pred Sudom.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. KAZNENO PRAVO

  1. Članak 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine br. 53/91 s daljnjim izmjenama i dopunama), kojim je definiran ratni zločin protiv civilnog stanovništva, citiran je u predmetu Trivkanović protiv Hrvatske, br. 12986/13, stavak 39., 6. srpnja 2017. Člankom 95. tog zakona predviđeno je da kazneno gonjenje za, inter alia, ratne zločine ne zastarijeva.

II. ODŠTETNO PRAVO

A. Mjerodavno zakonodavstvo

  1. Zakonom o obveznim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/78 s daljnjim izmjenama i dopunama, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 s daljnjim izmjenama i dopunama – „Zakon o obveznim odnosima iz 1978.”), koji je bio na snazi od 1. listopada 1978. do 31. prosinca 2005. godine, bili su uređeni ugovori i odštete. Mjerodavne odredbe tog zakona u vezi sa zastarom, odnosno članci 360., 376. – 377., 388. i 392., citirani su u predmetu Baničević protiv Hrvatske (odl.), br. 44252/10, stavak 13., 2. listopada 2012.
  2. Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03 – „Zakon o odgovornosti”), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, predviđeno je da je država odgovorna, na temelju općih pravila o odštetnoj odgovornosti, za štetu koju su tijekom rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, osim ako ta šteta ima karakter ratne štete.

B. Sudska praksa Vrhovnog suda o odgovornosti države za štetu koju su uzrokovale njezine oružane snage tijekom rata

  1. Dana 9. svibnja 2007. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 272/07-2, u kojem su tužitelji tražili naknadu štete od države zbog stradavanja njihova supruga odnosno oca, koji je ubijen kao žrtva ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji je 1991. godine počinio pripadnik Hrvatske vojske. Vrhovni sud odbio je reviziju koju je izjavila država i prihvatio je zaključak nižestupanjskih sudova da je država odgovorna na temelju Zakona o odgovornosti (vidi stavak 29. ove presude) za nematerijalnu štetu uzrokovanu tužiteljima. Konkretno, Vrhovni sud presudio je da je za utvrđivanje odgovornosti države nebitno to što predmetni pripadnik oružanih snaga nije bio na dužnosti kad je počinio kazneno djelo te da se šteta uzrokovana ratnim zločinom ne može smatrati ratnom štetom (za koju država ne odgovara). Mjerodavni dio presude glasi:

„Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženu [državu] da im naknadi nematerijalnu štetu koja im je nastala time što su pripadnici Hrvatske vojske 1991., među ostalim, ubili i [njihovog] supruga odnosno oca. 

...

... nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužena, u smislu odredbe čl. 1. i 2. [Zakona o odgovornosti] odgovorna tužiteljima naknaditi nematerijalnu štetu zbog smrti njihova oca odnosno supruga…

[Prema navodima revizije tužena tvrdi da] … s obzirom da iz iskaza svjedoka proizlazi da je djelo počinjeno u vrijeme kada je [dotični pripadnik postrojbe] imao slobodan dan, [stoga] okolnost da je u izreci kaznene presude navedeno da je kazneno djelo počinio kao pripadnik Hrvatske vojske "samo po sebi ne znači da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene"… [jer] nije ispunjena pretpostavka da je šteta nanesena u svezi s obavljanjem službe.

[U reviziji se tužena nadalje ističe da] je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je [nižestupanjskom] presudom ocijenjen kao neosnovan prigovor tužene da je [u ovom predmetu] riječ o ratnoj šteti, jer [je pretrpljena] šteta posljedica ratnog čina ili je u izravnoj svezi sa ratom.

...

Prema odredbi čl. 2. [ Zakona o odgovornosti] po općim pravilima o odgovornosti za štetu država odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. ovog zakona, koja nema karakter ratne štete. 

[Vrhovni sud] prihvaća kao pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena odgovorna tužiteljima naknaditi nematerijalnu štetu.

Budući da je u izreci spomenute pravomoćne presude [kaznenog suda] kojom je [dotični] pripadnik Hrvatske vojske proglašen krivim zbog kaznenog djela – ratnog zločina, što je, među ostalim, ubio i oca odnosno supruga tužitelja, pravilnim se pokazuje zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena odgovorna naknaditi tužiteljima nematerijalnu štetu. 

Neutemeljeno tuženica u reviziji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o ratnoj šteti za koju država ne odgovara. 

Pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno je da [dotični] pripadnik Hrvatske vojske počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Čin ratnog zločina, prema shvaćanju [Vrhovnog] suda, ne može se podvesti pod pojam ratne štete, koju ima na umu odredba čl. 3. [Zakona o odgovornosti]. Konkretni ratni zločin, kako to slijedi iz [kaznene presude], počinjen je nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti zbog odmazde, a to isključuje tvrdnju iznijetu u reviziji da je [nastala šteta] ratna šteta.“

  1. Dana 25. rujna 2018. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 2319/14-2, u kojem je tužitelj tražio naknadu štete od države zbog stradavanja njegova oca, koji je ubijen kao žrtva ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji su 1991. godine počinili pripadnici Hrvatske vojske. Vrhovni sud odbio je reviziju koju je izjavila država i prihvatio je zaključak nižestupanjskih sudova da je država odgovorna na temelju Zakona o odgovornosti za nematerijalnu štetu uzrokovanu tužitelju. Konkretno, Vrhovni sud presudio je da se pravilo utvrđeno u članku 377. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (vidi stavak 28. ove presude), kojim je predviđen dulji rok zastare za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, odnosi ne samo na počinitelje nego i na one koji su neizravno odgovorni za štetu. Stoga je presudio da se to pravilo primjenjuje na štetu za koju je država neizravno odgovorna na temelju Zakona o odgovornosti. Ponovio je i da se šteta uzrokovana ratnim zločinom ne može smatrati ratnom štetom (vidi stavak 30. ove presude). Mjerodavni dio presude glasi:

„Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove koje je pretrpio zbog smrti oca koji je nastradao počinjenjem kaznenog djela za vrijeme Domovinskog rata od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga.

...rok zastare iz članka 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima [iz 1978.] ne primjenjuje se samo na štetnika nego i na odgovornu osobu, kada ona odgovara trećima za štetu koju [je počinio štetnik], za koju tuženica odgovara kao što je to i u ovom predmetu.

Nije osnovan ni navod tuženice da ona nije odgovorna za štetu jer se šteta koju tužitelj trpi ima smatrati ratnom štetom.

...

Budući da je u ovom postupku utvrđeno da su tužitelji štetu pretpjeli zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina… koje su počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga, to se ne može smatrati da se radi o šteti koja bi se na bilo koji način mogla smatrati ratnom štetom kako je ona definirana odredbom čl. 3. [Zakona o odgovornosti]”. 

  1. Dana 27. ožujka 2019. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 2726/2016-2, u kojem su tužitelji tražili naknadu štete od države zbog stradavanja njihova supruga odnosno oca, koji je nestao kao žrtva ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji su 1991. godine počinili pripadnici Hrvatske vojske. Vrhovni sud odbio je reviziju koju je izjavila država i prihvatio je zaključak nižestupanjskih sudova da je država odgovorna na temelju Zakona o odgovornosti za nematerijalnu štetu uzrokovanu tužiteljima. Konkretno, Vrhovni sud presudio je da je, kada ratni zločin koji su počinili pripadnici Hrvatske vojske uključuje prisilni nestanak / prisilne nestanke, a nestala žrtva kasnije je proglašena umrlom, država odgovorna za smrt žrtve i nastalu štetu. To stoga što u takvim slučajevima postoji vidljiva uzročno-posljedična veza između nestanka i (pretpostavljene) smrti žrtve. Mjerodavni dio presude glasi:

„Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete [od države] zbog smrti bliske osobe, supruga prvotužiteljice i oca drugo i trećetužitelja F. G. –a. 

Sporno je u postupku [pred Vrhovnim sudom] postoji li u konkretnom slučaju uzročno-posljedična veza između ovdje prijeporne štetne radnje i utužene nastale štete, s obzirom da optuženi pripadnici hrvatske vojske nisu … izričito osuđeni „za usmrćenje supruga prvotužiteljice“. [Također je sporno] sporno je primjenjuju li se na državu zastarni rokovi iz čl. 377. st. 1. ili zastarni rokovi iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima [iz 1978. godine] u slučaju kada je donesena pravomoćna presuda u kaznenom postupku, kojom su od više optuženih hrvatskih vojnika pravomoćno osuđeni samo neki i to za niz djela koja čine ratni zločin, ali ne i isključivo za lišenje života i smrti supruga prvotužiteljice. 

[Nižestupanjski sudovi]… usvojili su zahtjev prvooptužiteljice i [dodijelili joj naknadu štete] ocjenjujući da je [njen] suprug smrtno stradao upravo uslijed događaja za koji su pravomoćno osuđeni T. P. i Ž. T., odnosno uslijed počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

[Navedni sudovi] su stoga zaključili da postoji odgovornost tuženice za utuženu štetu u skladu s člankom 1 [Zakona o odgovornosti]. ...

Također su ocijenili da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne zastarijeva… te da je prigovor [isteka roka] zastare tuženice neosnovan…  

...

 Takvo shvaćanje je pravilno. 

Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. 

U konkretnom slučaju pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku … od 13. lipnja 2011. T. P. i Ž. T. proglašeni su kazneno odgovornima za počinjenje …ratnog zločina protiv civilnog stanovništva što su kao pripadnici voda vojne policije VP …, 15. studenoga 1991. prisilno odveli (uz druge) civile i F. G.-a iz njegove kuće u [nakon čega],

-    su [njega] i druge zatočene srpske civile mučili, udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama…,

-    da su potom [njega] i druge zatočene civile utovarili u kamion i odvezli u pravcu rijeke I., gdje im se gubi svaki trag (u [kaznenoj] presudi nije izričito navedeno da bi F. G. bio ubijen nakon što je prisilno odveden iz svoje kuće).

Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kada se upravo nakon događanja iz navedene kaznene presude koja čine biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, F. G.-u se gubi svaki trag, pa je to … posljednje što se o njemu zna (po čemu je proglašen umrlim kao nestala osoba i kao datum njegove smrti utvrđen je 1. 1. 1992.) – a tuženica ničime nije dokazala nešto drugo, … pravilno su sudovi … prihvatili kao logičan zaključak da je i smrt supruga prvotužiteljice … posljedica istog kaznenog djela, konkretno da je smrtno stradao upravo zbog postupaka za koje su pravomoćno osuđeni T. P. i Ž. T.

… valja reći da svaki ovakav slučaj valja individualizirati, pri čemu valja reći da niti odredbu čl. 12. st. 3. ZPP ne valja promatrati strogo formalistički, pa se samoj činjenici što F. G. nije naznačen u kaznenoj presudi kao smrtno nastradali u izvršenju kaznenog djela … ne može dati značaj dokaza za nešto suprotno prethodno navedenom, ili da samo jer njegovo tijelo nije pronađeno da [prethodno navedeni zaključak] ne odgovara stvarnom. Osim toga, tuženica tijekom postupka nije niti tvrdila niti dokazivala da je F. G. preživio … navedeno kazneno djelo …, ili da je isti preminuo uslijed nekih drugih okolnosti.

Slijedom iznesenog, [Vrhovni] sud ne nalazi postojanje razloga u sumnju da je F. G. ubijen … a za … koju štetu odgovara tuženica, kako su to pravilno zaključili [nižestupanjski] sudovi.

Imajući prethodno navedeno na umu, [nižestupanjski] sudovi su time pravilno otklonili po tuženici istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, pravilno zaključujući da je isti neosnovan.“

C. Sudska praksa Vrhovnog suda o računanju rokova zastare u slučajevima prisilnih nestanaka

  1. Dana 27. rujna 2006. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 471/06-2, u kojem je tužiteljica od države tražila naknadu štete zbog nestanka njezinih sinova koji su nestali nakon što su 7. studenoga 1991. godine odvedeni iz svoje kuće od strane naoružanih osoba. Mjerodavni dio presude glasi:

„  Zahtjev za naknadu štete tužiteljica temelji na činjenici nestanka njezinih sinova (a nakon što su bili nasilno odvedeni 7. studenog 1991.), što je rezultiralo njihovim proglašenjem za umrle. Kao datum njihove smrti pravomoćno je određen 8. studenog 1996. Iz toga slijedi da tek proglašenjem tužiteljičinih sinova za umrle i utvrđenjem dana njihove smrti se oni smatraju umrlim osobama, od kada je tužiteljica tek i stekla pravo potraživati naknadu štete vezano za njihovu smrt. … Zato se i ne može govoriti o početku tijeka zastare tužiteljičinog zahtjeva, a prije određivanja dana smrti njezinih sinova, niti se početak tijeka zastare može vezivati za dan odvođenja tužiteljičinih sinova, a kako to čine nižestupanjski sudovi.“

  1. Dana 10. listopada 2007. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 270/06-2, u kojem su tužitelji od države tražili naknadu štete zbog nestanka njihova supruga odnosno oca, koji je nestao nakon što je 3. studenoga 1991. godine priveden od strane djelatnika policije. Mjerodavni dio presude glasi:

„Naime, zahtjev za naknadu štete tužitelji temelje na činjenici nestanka njihova supruga i oca  (nakon njegova odvođenja 3. studenoga 1991. …), a što je u konačnici rezultiralo njegovim proglašenjem za umrlog. Stoga se o početku tijeka zastarnog roka može se govoriti tek od pravomoćnosti … od 26. ožujka 1998. kojim je [on] proglašen umrlim, … budući da su od tog trenutka tužitelji stekli pravo potraživati naknadu štete vezano uz njegov nestanak, odnosno smrt.“

  1. Dana 7. prosinca 2011. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev-1518/10-2, u kojem je tužiteljica od države tražila naknadu štete zbog nestanka njezina supruga koji je 4. srpnja 1992. godine odveden iz njihove kuće od strane nepoznatih osoba koje su bile odjevene u odore Vojne policije. Zakonski je proglašen umrlim 2000. godine, a naknadno su članovi njegove obitelji 2003. godine identificirali njegove posmrtne ostatke. Mjerodavni dio presude glasi:

„zastara zahtjeva za naknadu štete koja je posljedica nasilnog, neovlaštenog i protupravnog odvođenja neke osobe iz njenog doma od strane naoružanih osoba te njenog nestanka ne može početi teći prije nego što je nestala osoba proglašena umrlom…

Suprug tužiteljice je proglašen umrlim rješenjem … od 22. svibnja 2000., a koje je postalo pravomoćno 22. lipnja 2000. te je tek od tada tužiteljica …bila ovlaštena zahtijevati ispunjenje obveze, a ne od dana poslije dana utvrđene smrti njenog supruga…“ 

  1. Dana 14. srpnja 2015. Vrhovni sud donio je presudu u predmetu br. Rev 1668/10-2, u kojem je tužiteljica od države tražila naknadu štete zbog nestanka njezina oca 1991. godine. Mjerodavni dio presude glasi:

„[Vrhovni] sud je u svezi pitanja računanja roka zastare u istim okolnostima (u slučaju kada je smrt prednika oštećene osobe utvrđena pravomoćnim rješenjem o njegovom proglašenju umrlim) svoje pravno shvaćanje izrazio u više svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br. Rev-471/06 od 27. rujna 2006., broj Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007. i broj Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011.: prema tome (već zauzetom) shvaćanju [Vrhovnog] suda, u slučaju proglašenja nestale osobe umrlom zastara potraživanja naknade štete zbog smrti te osobe počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je ona proglašena umrlom (obzirom da je oštećena osoba tek s tim danom došla u mogućnost potraživati naknadu štete s tog osnova), a ne od dana smrti utvrđenog tim rješenjem.“ 

III. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU

  1. Mjerodavna odredba Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/77, s daljnjim izmjenama i dopunama, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91, s daljnjim izmjenama i dopunama) o prethodnom pitanju, odnosno članak 12. (kojim je predviđeno i u kojoj su mjeri parnični sudovi vezani presudama kaznenih sudova), kao i sudska praksa razvijena njezinom primjenom, izložene su u predmetu Baničević (gore citiran, stavci 16. – 19.).
  2. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku o ponavljanju postupka glase kako slijedi:

Članak 421.1.

„[Parnični] postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ...

(9)  ako je nadležno tijelo naknadno pravomoćno riješilo prethodno pitanje (članak 12. stavci 1. i 2.) na kojemu se temelji odluka;

(10) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku;

...“

Članak 425.3

„Ako se ponavljanje postupka zahtijeva iz razloga navedenog u članku 421. stavku 1. točki 10. i stavku 3. ovoga Zakona, [sud] može raspravljanje o [dopuštenosti] prijedloga za ponavljanje postupka spojiti s raspravljanjem o glavnoj stvari.“

IV. ZAKON O PROGLAŠENJU NESTALIH OSOBA UMRLIMA I DOKAZIVANJU SMRTI

  1. Člankom 1. stavkom 1. točkom 4. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti (Narodne novine br. 10/74), koji je na snazi od 22. ožujka 1974., predviđeno je da će sud proglasiti umrlom osobu koja je nestala u tijeku rata u vezi s ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana prestanka neprijateljstava. Člankom 7. stavkom 1. predviđeno je da se kao dan smrti smatra dan kad je, prema provedenom postupku, vjerojatno da je nestala osoba umrla, odnosno dan koji vjerojatno nije preživjela.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da joj je bio uskraćen pristup sudu jer su domaći sudovi odbili ponoviti parnični postupak u kojem je tražila naknadu štete zbog stradavanja svojih dvaju sinova. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da … sud pravično ... ispita njegov slučaj ...”

A. Prethodno pitanje mogu li unuci pokojne podnositeljice zahtjeva ustrajati u zahtjevu umjesto nje

1. Tvrdnje stranaka

  1. U svom dopisu od 11. ožujka 2020. (vidi stavak 24. ove presude) Vlada je pozvala Sud da izbriše zahtjev sa svoje liste predmeta na temelju članka 37. stavka 1. točke (a) Konvencije jer, prema njezinu mišljenju, unuci podnositeljice zahtjeva nemaju pravo ustrajati u zahtjevu.
  2. Podnositeljičini unuci tvrdili su da bi Sud trebao nastaviti s ispitivanjem zahtjeva i dopustiti im da ustraju u zahtjevu umjesto njihove pokojne bake. Tvrdili su da su bili izravne žrtve činjenica koje su dovele do podnošenja imovinskopravnog zahtjeva podnositeljice, odnosno nestanka njezina sina Z.T.-a, koji je bio njihov otac.
  3. Vlada je odgovorila da se postupak pred Sudom odnosi na prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije zbog navodne povrede njezina prava na pristup sudu. Njezini unuci nisu bili stranke u tom postupku. Štoviše, prema sudskoj praksi Suda (Vlada je uputila na predmete Georgia Makri i drugi protiv Grčke (odl.), br. 5977/03, 24. ožujka 2005., i Biç i drugi protiv Turske, br. 55955/00, 2. veljače 2006.), srodnici preminule osobe ne mogu se smatrati žrtvama u vezi s njezinim prigovorima na temelju članka 6. Konvencije. Unuci podnositeljice zahtjeva stoga ne mogu tvrditi da su žrtve povrede kojoj se prigovara i nemaju locus standi da nastave postupak pred Sudom umjesto podnositeljice. Nadalje, prema mišljenju Vlade, ne postoje okolnosti povezane s poštovanjem ljudskih prava zbog kojih bi Sud trebao nastaviti s ispitivanjem zahtjeva.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da će samo u slučajevima kada je žrtva navodne povrede preminula tijekom domaćeg postupka i prije podnošenja zahtjeva Sudu ispitati mogu li srodnici ili nasljednici tvrditi da su žrtve navodne povrede (vidi Ressegatti protiv Švicarske, br. 17671/02, stavak 23., 13. srpnja 2006.). Situacija je drugačija u slučajevima kao što je ovaj, u kojem je podnositeljica zahtjeva prošla kroz domaći postupak i preminula nakon što je podnijela svoj zahtjev Sudu. To je stoga što je u takvim slučajevima ispitivanje Suda ograničeno na pitanje mogu li prigovori, kako ih je prvobitno podnio podnositelj zahtjeva, ukazati na postojanje povrede Konvencije (vidi Malhous protiv Češke Republike (odl.) [VV], br. 33071/96, ECHR 2000-XII).
  2. Štoviše, materijalni interesi nisu jedini koje nasljednik preminulog podnositelja zahtjeva može nastojati ostvariti namjerom da ustraje u zahtjevu. Predmeti pred Sudom koji se odnose na ljudska prava općenito imaju i moralnu dimenziju i osobe bliske podnositelju zahtjeva mogu stoga imati legitiman interes osigurati da se izvrši pravda, čak i nakon smrti podnositelja zahtjeva (ibid.). Zbog toga se u takvim slučajevima smatra da nasljednici ili bliski srodnici podnositelja zahtjeva imaju legitiman interes da ustraju u zahtjevu (vidi Pais Pires de Lima protiv Portugala, br. 70465/12, stavak 39., 12. veljače 2019.; Hristozov i drugi protiv Bugarske, br. 47039/11 i 358/12, stavci 71. – 74., 13. studenoga 2012.; i, suprotno tome, Léger protiv Francuske (brisanje) [VV], br. 19324/02, stavak 50., 30. ožujka 2009.).
  3. S obzirom na to da su u ovom predmetu g. R. Trivkanović i g. A. Trivkanović unuci pokojne podnositeljice zahtjeva i da se postupak kojem se prigovara odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog stradavanja njihova oca, Sud utvrđuje da imaju legitiman interes da ustraju u zahtjevu svoje pokojne bake.
  4. S obzirom na prethodno navedeno, Sud zaključuje da uvjeti za brisanje predmeta s liste, kako su definirani u članku 37. stavku 1. Konvencije, nisu ispunjeni. Prema tome, Sud odbija prigovor Vlade u tom smislu. U skladu s tim, nastavit će s ispitivanjem zahtjeva na zahtjev unuka podnositeljice zahtjeva.

B. Dopuštenost

  1. Vlada je osporila dopuštenost zahtjeva, tvrdeći da je nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije. Podredno, tvrdila je da podnositeljica zahtjeva nije poštovala pravilo o šest mjeseci. Međutim, s obzirom na Vladine podneske od 29. ožujka 2018. (vidi stavak 49. ove presude), Sud smatra primjerenim prvo ispitati pitanje je li punomoćnik podnositeljice zahtjeva zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva.

1. Zlouporaba prava na podnošenje zahtjeva

(a) Tvrdnje stranaka

  1. U svojim podnescima od 29. ožujka 2018. Vlada je skrenula pažnju Sudu na činjenicu da se u podnescima podnositeljice zahtjeva od 2. ožujka 2018. njezin punomoćnik koristio rječnikom koji je Vlada smatrala neprimjerenim u postupku pred međunarodnim sudom. Konkretno, izjavio je da iz sadržaja očitovanja Vlade jasno proizlazi da Vlada nije upoznata s pravnim pojmom ponavljanja postupka i da je stoga „pritisnula” podnositeljicu zahtjeva i njezina punomoćnika, te je time uvrijedio inteligenciju i stručnost sudaca Suda. Vlada je nadalje istaknula da to nije prvi put da je navedeni punomoćnik pribjegao uvredljivom i pogrdnom rječniku i da je na to skrenula pažnju Sudu u brojnim drugim predmetima. Vlada je stoga pozvala Sud da ili primijeni pravilo 44.D Poslovnika Suda i isključi punomoćnika podnositeljice zahtjeva iz postupka i proglasi zahtjev nedopuštenim kao zlouporabu prava na podnošenje zahtjeva ili da ga barem upozori da se suzdrži od neprimjerenih komentara u svojim podnescima.
  2. Podnositeljica zahtjeva nije se očitovala o tom pitanju.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da se, iako je upotreba uvredljivog rječnika u postupcima pred Sudom nedvojbeno neprimjerena, zahtjev može odbaciti kao uvredljiv samo u iznimnim okolnostima (vidi Felbab protiv Srbije, br. 14011/07, 14. travnja 2009., stavak 56.). Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi, a fortiori, ibid., i ondje citirane predmete), Sud smatra da, iako je osporena izjava punomoćnika podnositeljice zahtjeva oštro sročena i neopravdana, nije na onoj razini koja bi opravdala odluku o proglašenju zahtjeva nedopuštenim zbog zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva. Konkretno, Sud napominje da je punomoćnik podnositeljice zahtjeva pribjegao takvom rječniku samo jednom u svojim opsežnim podnescima u njezino ime.
  2. Slijedi da se Vladin prigovor u pogledu navodne zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva mora odbaciti.

2. Spojivost ratione materiae

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da se prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda (uputila je na predmete Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, stavak 42., ECHR 2015; Vanyan protiv Rusije, br. 53203/99, stavak 56., 15. prosinca 2005.; i Zasurtsev protiv Rusije, br. 67051/01, stavak 62., 27. travnja 2006.) članak 6. Konvencije ne primjenjuje na postupke koji se odnose na neuspješan zahtjev za ponavljanje postupka jer takvi postupci obično ne uključuju utvrđivanje „prava i obveza građanske naravi” ili podizanje „optužnice za kazneno djelo”. Jedine su iznimke predmeti u kojima odlučivanje o takvim zahtjevima zapravo podrazumijeva ponovno ispitivanje osnovanosti predmeta. To nije bio slučaj u ovom predmetu jer, odlučujući o zahtjevu podnositeljice za ponavljanje postupka, domaći sudovi nisu ispitivali pitanja povezana s osnovanošću njezine tužbe za naknadu štete.
  2. Podnositeljica zahtjeva odgovorila je da, prema hrvatskom pravu, prilikom ispitivanja zahtjeva za ponavljanje postupka na temelju novih činjenica ili dokaza, građanski sudovi moraju ocijeniti je li za stranku koja podnosi zahtjev mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku (vidi stavak 38. ove presude). Ta ocjena toga jesu li nove činjenice ili dokazi mogli bitno utjecati na ishod predmeta nužno podrazumijeva (barem preliminarno) ponovno ispitivanje osnovanosti predmeta. U njezinu su predmetu domaći sudovi, odbijajući njezin zahtjev za ponavljanje postupka, presudili da država nije odgovorna za smrt njezinih sinova te su tako zapravo odlučili o osnovanosti njezina zahtjeva.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je njegova sudska praksa koja se odnosi na primjenjivost članka 6. stavka 1. Konvencije na postupke pokrenute zahtjevom za ponavljanje postupka sažeta u predmetu Bochan (gore citiran, stavci 42. – 50.). Ukratko, iako se članak 6. stavak 1. obično ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, priroda, opseg i posebne značajke takvog postupka u danom predmetu i u konkretnom pravnom sustavu mogu dovesti taj postupak u domašaj članka 6. stavka 1. (vidi predmet Bochan, stavak 50.). Sud je nadalje naglasio da „opseg i priroda stvarno provedenog ‘ispitivanja’” mogu navesti Sud i da zaključi da je takav postupak bio odlučujuć za utvrđivanje prava i obveza građanske naravi te stoga mogu članak 6. stavak 1. učiniti primjenjivim (vidi gore citirani predmet Bochan, stavci 54. i 56.; za primjenjivost kaznenog aspekta članka 6. stavka 1. u sličnim situacijama, vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, stavci 70. i 72., 11. srpnja 2017., i Yaremenko protiv Ukrajine (br. 2), br. 66338/09, stavak 56., 30. travnja 2015.).
  2. Sud napominje da postoji razlika između opsega preispitivanja od strane sudova prilikom odlučivanja o tome hoće li ponoviti postupak na temelju novih činjenica ili dokaza (iudicium rescindens) i opsega preispitivanja prilikom ponovnog odlučivanja o osnovanosti predmeta (iudicium rescissorium). Konkretno, prilikom ispitivanja toga hoće li ili ne dopustiti ponavljanje postupka na tim osnovama, sudovi su dužni ocijeniti mogu li nove činjenice ili dokazi potencijalno dovesti do drugačijeg ishoda. Sud prihvaća da se domaći sudovi pritom često moraju u određenoj mjeri dotaknuti osnovanosti predmeta. Međutim, njihov zadatak nije odlučiti o osnovanosti, već eliminirati neutemeljene i neozbiljne zahtjeve za ponavljanje postupka koji nemaju nikakve izglede za uspjeh, a koji bi doveli u pitanje pravomoćnost presuda i tako narušili pravnu sigurnost.
  3. Stoga činjenica da su domaći sudovi, odlučujući o zahtjevu podnositeljice za ponavljanje postupka, izrazili svoje mišljenje o pitanju koje se odnosi na osnovanost sama po sebi nije dovoljna da Sud zaključi da je postupak povodom zahtjeva podnositeljice za ponavljanje postupka bio odlučujuć za utvrđivanje njezinih prava i obveza građanske naravi i da je stoga članak 6. stavak 1. primjenjiv. Inače bi Sud članak 6. morao smatrati primjenjivim kad god se podnositelji zahtjeva pozovu na nove činjenice ili dokaze kao osnove za ponavljanje postupka.
  4. Sud nadalje napominje da je uzročno-posljedična veza između ponašanja počinitelja i uzrokovane štete pitanje koje se odnosi na osnovanost zahtjeva za naknadu štete na temelju odštetne odgovornosti. U ovom se predmetu utvrđenje domaćih sudova da osuda V.M.-a nije novi dokaz koji bi mogao utjecati na ishod predmeta (vidi stavke 17. – 18. ove presude) temeljilo, kako na to uvelike upućuje obrazloženje tih sudova, na prilično detaljnom ispitivanju osnovanosti predmeta koje je uključivalo složena pravna pitanja povezana s uzročno-posljedičnom vezom između prisilnih nestanaka i (pretpostavljene) smrti nestalih osoba (vidi stavke 79. – 81. ove presude), što je sudove navelo na zaključak o osnovanosti da takva veza ne postoji.
  5. Imajući stoga u vidu „opseg i prirodu stvarno provedenog ‘ispitivanja’” (vidi stavak 55. ove presude) od strane domaćih sudova u ovom predmetu, a koje je nadilazilo puko ispitivanje toga je li osuda V.M.-a potencijalno mogla dovesti do drugačijeg ishoda, Sud smatra da je postupak povodom zahtjeva podnositeljice za ponavljanje postupka bio odlučujući za utvrđivanje njezinih prava i obveza građanske naravi.
  6. Presuditi da članak 6. stavak 1. nije primjenjiv unatoč takvom prilično detaljnom ispitivanju pitanja koja se odnose na osnovanost predmeta značilo bi omogućiti domaćim sudovima, prilikom ispitivanja toga hoće li ili neće ponoviti postupak, da odlučuju o osnovanosti predmeta, a da strankama ne osiguraju postupovna jamstva iz navedenog članka i da izbjegnu nadzor Suda.
  7. U skladu s tim, Sud utvrđuje da je u ovom predmetu članak 6. stavak 1. primjenjiv na postupak povodom zahtjeva podnositeljice za ponavljanje postupka.
  8. Slijedi da Vladin prigovor u pogledu primjenjivosti članka 6. Konvencije mora biti odbačen.

3.Poštovanje pravila o šest mjeseci

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije poštovala pravilo o šest mjeseci jer je pogrešno smatrala da je ustavna tužba koju je podnijela 16. ožujka 2016. godine (vidi stavak 20. ove presude) djelotvorno pravno sredstvo koje se treba iscrpiti u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije i da stoga može prekinuti tijek šestomjesečnog roka propisanog u tom članku. Objasnila je da se, prema dugogodišnjoj sudskoj praksi Ustavnog suda, protiv odluke o ponavljanju postupka ne može podnijeti ustavna tužba. Ustavni je sud već usvojio to stajalište u svojoj odluci br. U-III-1165/2000 od 28. listopada 2002., objavljenoj u Narodnim novinama 30. listopada 2002., i nikada nije od njega odstupio (kao primjer, Vlada je uputila na odluke br. UIII-249/2004 od 26. ožujka 2004., U-III-470/2009 od 28. travnja 2009. i UIII-853/2013 od 25. travnja 2013.). Pravni zastupnik podnositeljice zahtjeva toga je trebao biti svjestan. Slijedom navedenog, konačna odluka u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije, u svrhu izračuna šestomjesečnog roka u predmetu podnositeljice zahtjeva, nije bila odluka Ustavnog suda od 21. travnja 2016. (vidi stavak 21. ove presude), već rješenje Županijskog suda u Sisku od 5. siječnja 2016., koje je njezinu punomoćniku dostavljeno 23. veljače 2016. godine (vidi stavak 18. ove presude). Međutim, njezin zahtjev Sudu podnesen je 15. rujna 2016. godine, odnosno, više od šest mjeseci kasnije.
  2. Podnositeljica zahtjeva istaknula je da je u odluci br. U-III-2166/2016 od 2. studenoga 2016. Ustavni sud usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenja kojima su građanski sudovi odbili zahtjev za ponavljanje postupka koji se također odnosio na ratne zločine protiv civilnog stanovništva u području Siska i osudu V.M.-a za te zločine nakon što je prvobitna tužba žrtve bila odbijena zbog zastare. To je ukazivalo na to da je u takvim slučajevima Ustavni sud bio spreman ispitati osnovanost ustavnih tužbi podnesenih protiv odluka o ponavljanju postupka. Slijedom toga, budući da je predmet podnositeljice zahtjeva ulazio u tu kategoriju, podnositeljica je smatrala da je imala opravdan razlog vjerovati da će se osnovanost njezine ustavne tužbe također ispitati.
  3. U odgovoru na podnesak podnositeljice zahtjeva (vidi prethodni stavak), Vlada je tvrdila da se odluka Ustavnog suda na koju je podnositeljica zahtjeva uputila odnosi na predmet koji se bitno razlikuje od njezina. Točnije, odnosi se na predmet u kojem je Sud utvrdio povredu proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije (B. i drugi protiv Hrvatske, br. 71593/11, 18. lipnja 2015.). Upravo zato što je Sud utvrdio povredu u tom predmetu, Ustavni je sud iznimno odstupio od svoje standardne prakse i ispitao ustavnu tužbu podnesenu protiv odluke o odbijanju ponavljanja parničnog postupka, jer bi odbijanje da to učini bilo protivno članku 46. stavku 1. Konvencije. Osnove za odobrenje takve iznimke nisu postojale u predmetu podnositeljice zahtjeva jer u prvom predmetu Trivkanović Sud nije utvrdio povredu članka 2. Konvencije (vidi gore citirani predmet Trivkanović, stavci 70. – 85.). Štoviše, podnositeljica zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije tvrdila da bi se takva iznimka trebala odobriti u njezinu predmetu.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud napominje da je već imao priliku baviti se sličnim prigovorom o nedopuštenosti koji je Vlada iznijela u brojnim predmetima protiv Hrvatske te ih je svaki put odbacio (vidi, primjerice, Vrtar protiv Hrvatske, br. 39380/13, stavci 75. – 76., 7. siječnja 2016. i ondje citirane predmete). Sud ne vidi razlog da smatra drugačije u ovom predmetu.
  2. Konkretno, u predmetu Vrtar, Sud je presudio da bi bilo protivno načelu supsidijarnosti smatrati da ustavnu tužbu nije trebalo iscrpiti samo zato što je u to vrijeme praksa Ustavnog suda ukazivala na to da odluka koja se pobija ne podliježe ocjeni ustavnosti. Time bi se zanemarila činjenica da se takva praksa može razviti tijekom vremena i, što je još važnije, time bi se uklonio svaki poticaj za takav razvoj jer bi podnositelji zahtjeva sustavno podnosili svoje prigovore Sudu, a da ne pruže Ustavnom sudu priliku da promijeni svoju praksu (vidi gore citirani predmet Vrtar, stavak 76.). Odluka na koju se podnositeljica zahtjeva pozvala u ovom predmetu, kojom je Ustavni sud odstupio od svoje standardne prakse i ispitao ustavnu tužbu podnesenu protiv odluke o ponavljanju postupka (vidi stavak 64. ove presude), samo pojačava ovo stajalište i zaključak koji iz njega proizlazi da se podnositeljici ne može predbaciti što je podnijela ustavnu tužbu protiv odluke kojom se odbija njezin zahtjev za ponavljanje postupka i tako dala priliku domaćim sudovima da isprave povrede Konvencije koje je navela.
  3. Slijedi da Vladin prigovor o nepoštovanju pravila o šest mjeseci stoga mora biti odbačen.

4.Zaključak o dopuštenosti

  1. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

C. Osnovanost

1.Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da joj je bio uskraćen pristup sudu u prvobitnom parničnom postupku. Domaći sudovi odbili su njezinu tužbu, pogrešno utvrdivši da je u odnosu na njezin zahtjev za naknadu štete zbog stradavanja njezinih sinova nastupila zastara (vidi stavke 7. – 9. ove presude). To je utvrđenje bilo pogrešno jer su smatrali da je zakonski rok zastare počeo teći od trenutka nestanka njezinih sinova. To je u suprotnosti s dobro utvrđenom sudskom praksom Vrhovnog suda prema kojoj u takvim situacijama zakonski rok zastare počinje teći od datuma proglašenja nestale osobe umrlom (vidi stavke 33. – 36. ove presude).
  2. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da joj je bio uskraćen pristup sudu po drugi put kad su domaći sudovi odbili ponoviti prvobitni parnični postupak (vidi stavke 17. – 18. ove presude). Ti su sudovi tako odlučili iako je osuda V.M.-a za ratne zločine, uključujući nestanak njezinih dvaju sinova, očito predstavljala novi dokaz koji može produljiti zakonski rok zastare i tako dovesti do povoljnijeg ishoda za nju (vidi točku 10. članka 421. stavka 1. Zakona o parničnom postupku citiranu u stavku 38. ove presude). Štoviše, usprkos utvrđenju kaznenih sudova da je V.M. bio kazneno odgovoran za nestanak njezinih sinova (vidi stavak 12. ove presude), odbijanjem njezina zahtjeva za ponavljanje postupka građanski su sudovi zaključili da nije postojala uzročno-posljedična veza između postupanja V.M.-a i stradavanja njezinih sinova (vidi stavke 17. – 18. ove presude). Takva reinterpretacija  kaznene presude bilo je u suprotnosti s člankom 12. Zakona o parničnom postupku, kojim je predviđeno da su, u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, građanski sudovi vezani pravomoćnim presudama kaznenih sudova kojima se optuženici proglašavaju krivima (vidi stavak 37. ove presude).

(b) Vlada

  1. Vlada je naglasila da se protupravan čin koji je bio temelj podnositeljičina imovinskopravnog zahtjeva dogodio u kolovozu 1991. (vidi stavak 5. ove presude), a ona je svoju tužbu podnijela tek 6. rujna 2006. (vidi stavak 7. ove presude), odnosno, približno petnaest godina kasnije. U trenutku kada je podnijela tužbu, nije bio pokrenut kazneni postupak u vezi s događajem koji je doveo do podnošenja njezina imovinskopravnog zahtjeva (vidi stavke 10. – 11. ove presude). S obzirom na to da ju je zastupao odvjetnik, morala je biti svjesna da je relevantni petogodišnji rok zastare istekao i, slijedom toga, da je njezina tužba osuđena na neuspjeh jer je u odnosu na njezin zahtjev nastupila zastara.
  2. Prema mišljenju Vlade, ništa nije sprječavalo podnositeljicu zahtjeva da podnese svoju tužbu u navedenom zakonskom roku zastare. Na taj bi način domaćim sudovima pružila priliku da ispitaju osnovanost njezina zahtjeva, neovisno o tome hoće li se ikada pokrenuti kazneni postupak u vezi s istim događajem.
  3. U pogledu zahtjeva podnositeljice za ponavljanje parničnog postupka, Vlada je istaknula da je podnositeljica izjavila da se u presudi kojom je V.M. osuđen navodi da su njezini sinovi bili ubijeni (vidi stavak 16. ove presude). Međutim, kako je istaknuo prvostupanjski sud u svojem rješenju kojim je odbio njezin zahtjev (vidi stavak 17. ove presude), V.M. nije bio proglašen krivim za ubojstvo podnositeljičinih sinova. Umjesto toga, njegova kaznena osuda za ratne zločine na temelju njegove zapovjedne odgovornosti odnosila se na njegov propust da spriječi odvođenje njezinih sinova u improvizirani zatvor gdje su bili pretučeni prije nego što su nestali. Iz tog razloga i u nedostatku bilo koje (druge) tvrdnje podnositeljice zahtjeva kojom bi se objasnila uzročno-posljedična veza između njezina imovinskopravnog zahtjeva i predmetnog kaznenog djela, prvostupanjski sud zaključio je da osuda V.M.-a nije nova činjenica i/ili dokaz koji bi mogli dovesti do povoljnije odluke za nju (vidi stavak 17. ove presude). Takav zaključak ne može se smatrati nerazumnim ili proizvoljnim.
  4. Vlada je stoga pozvala Sud da utvrdi kako nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

2.Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da su u prvobitnom parničnom postupku domaći sudovi odbili tužbu podnositeljice zahtjeva protiv države kojom je tražila naknadu štete zbog stradavanja svojih dvaju sinova koji su nestali nakon što su ih 25. kolovoza 1991. odveli pripadnici policijskih snaga i koji su bili zakonski proglašeni umrlima 21. studenoga 2005. godine (vidi stavke 5. – 9. ove presude). Ti su sudovi presudili da je u odnosu na njezin zahtjev za naknadu štete nastupila zastara s obzirom na to da je tužbu podnijela u rujnu 2006., odnosno više od pet godina nakon nestanka njezinih sinova i njihove (pretpostavljene) smrti u kolovozu 1991. (vidi stavke 7. – 9. ove presude). U prosincu 2013. V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva jer nije spriječio i kaznio niz takvih zločina, uključujući nestanak sinova podnositeljice zahtjeva, koje su počinili pripadnici policijskih jedinica pod njegovim zapovjedništvom (vidi stavak 12. ove presude). Prema hrvatskom pravu, kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, redovni zakonski rokovi zastare za zahtjeve za naknadu štete produljuju se tako da odgovaraju rokovima propisanima za progon kaznenih djela. S obzirom na to da kazneni progon za ratne zločine ne zastarijeva, podnositeljica zahtjeva tražila je ponavljanje prvobitnog parničnog postupka (vidi stavke 16. i 27. – 28. i gore citirani predmet Baničević, stavak 13.), pozivajući se na osudu V.M.-a za ratni zločin. Prema hrvatskom pravu, država je odgovorna prema pravilima o objektivnoj odgovornosti za svaku štetu koju uzrokuju pripadnici njezinih oružanih snaga, osim ako predmetna šteta ima karakter ratne štete, pri čemu se podrazumijeva da se ratni zločini nikada ne smatraju ratnom štetom (vidi stavke 29. – 31. ove presude).
  2. Međutim, domaći su sudovi odbili ponoviti postupak, smatrajući da osuda V.M.-a ne predstavlja novi dokaz koji je mogao dovesti do drugačijeg ishoda jer nije postojala uzročno-posljedična veza između stradavanja sinova podnositeljice zahtjeva i kažnjivog ponašanja V.M.-a (vidi stavke 17. – 18. ove presude).
  3. Sud ponavlja da nije njegova uloga da zamijeni domaće sudove, koji su u najboljem položaju da ocjenjuju dokaze koji su im podneseni, utvrđuju činjenice i tumače domaće pravo (vidi, primjerice, Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, stavak 170., 15. studenoga 2007.). Sud ne treba djelovati kao sud četvrtog stupnja te stoga neće na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije ispitivati presudu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnima ili očigledno nerazumnima (vidi, primjerice, gore citirani predmet Bochan, stavak 61.).
  4. Sud nadalje ponavlja da je u brojnim predmetima koje je ispitivao na temelju članka 2. Konvencije utvrdio da se za osobe koje su nestale nakon što su bile pritvorene od strane predstavnika države smatralo da su umrle i da je država stoga odgovorna za njihovu smrt. Do tih je utvrđenja došlo pri odgovaranju na tvrdnje tužene Vlade da su takve osobe još uvijek žive ili da nije dokazano da su umrle kao posljedica djelovanja predstavnika države (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Timurtaş protiv Turske, br. 23531/94, stavak 86., ECHR 2000-VI, i Aslakhanova i drugi protiv Rusije, br. 2944/06 i četiri druga predmeta, stavak 100., 18. prosinca 2012.). Ta sudska praksa nije bez značaja u ovom predmetu u kontekstu prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju članka 6. Konvencije. To je stoga što se odgovornost države u takvim slučajevima ne temelji samo na djelotvornoj zaštiti prava na život kako je predviđena člankom 2., koji se smatra jednom od temeljnih odredbi u Konvenciji. Temelji se i na čvrstoj pretpostavci uzročnosti između pritvaranja i smrti, a koja pretpostavka nastaje kad god vlasti, u cijelosti ili u velikoj mjeri, kao i u tim predmetima, imaju isključiva saznanja o događajima povezanima sa smrću pojedinca. Sud je presudio da se u takvim situacijama može smatrati da teret dokazivanja snose vlasti koje trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje (vidi, primjerice, Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90 i osam drugih predmeta, stavci 173. – 184., ECHR 2009; i Salman protiv Turske [VV], br. 21986/93, stavak 100., ECHR 2000-VII). 
  5. Sud napominje i da Vrhovni sud nikada nije preispitao odluke domaćih sudova u ovom predmetu. U svojoj naknadnoj sudskoj praksi razvijenoj u kontekstu istih povijesnih događaja povezanih s ratom, Vrhovni sud zauzeo je stajalište da je, kada ratni zločin koji su počinili pripadnici oružanih snaga uključuje prisilne nestanke, a nestala žrtva kasnije je proglašena umrlom, država odgovorna za smrt žrtve i nastalu štetu zbog očite uzročno-posljedične veze između nestanka i (pretpostavljene) smrti žrtve (vidi stavak 32. ove presude). Ta sudska praksa ukazuje i na to da se u takvim slučajevima teret dokazivanja prebacuje jer je na državi da dokaže da je žrtva preživjela ili da je umrla u drugačijim okolnostima (vidi stavak 32. ove presude).
  6. Utvrđujući mogu li se odluke domaćih sudova u ovom predmetu smatrati proizvoljnima ili očigledno nerazumnima (vidi stavke 17. – 18., 74.. i 78. ove presude), Sud naglašava da je V.M. proglašen krivim jer nije spriječio i kaznio niz ratnih zločina protiv civilnog stanovništva koje su počinili pripadnici policijskih jedinica pod njegovim zapovjedništvom, uključujući nestanak sinova podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 12. ove presude). Zaključiti, u tim okolnostima, da nije postojala uzročno-posljedična veza između kažnjivog ponašanja V.M.-a i stradavanja sinova podnositeljice zahtjeva, kao što su to učinili domaći sudovi kada su odbili njezin zahtjev za ponavljanje postupka, očigledno je nerazumno uzimajući u obzir sudsku praksu ovog Suda na temelju članka 2. Konvencije (vidi stavak 79. ove presude), koju je na domaćoj razini ponovio Vrhovni sud, koji je u naknadnim sličnim predmetima utvrdio da je takav zaključak neosnovan i pretjerano formalistički (vidi stavke 32. i 80. ove presude). Donoseći taj zaključak, domaći su sudovi zapravo postavili neostvariv standard dokazivanja za podnositeljicu zahtjeva, što je bilo osobito neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost predmetnih djela.
  7. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

83.  Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 50.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela nematerijalnu štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, zajednički dosuđuje unucima podnositeljice zahtjeva iznos od 12.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 20.000,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 2.000,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. U pogledu potraživanja za troškove i izdatke nastale u domaćim postupcima, Sud smatra da takav zahtjev treba odbaciti s obzirom na to da punomoćnik podnositeljice nije specificirao taj zahtjev niti je dostavio bilo kakve dokumente kojima ga potkrepljuje. Stoga nije ispunio pretpostavke navedene u pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda.
  4. Kad je riječ o potraživanju za troškove i izdatke nastale pred Sudom, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000,00 eura, odnosno potraživani iznos. Taj iznos treba biti uplaćen izravno na račun punomoćnice podnositeljičinih unuka gđe S. Čanković (vidi stavak 26. ove presude).

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. presuđuje da unuci podnositeljice zahtjeva, g. Robert Trivkanović i g. Aleksandar Trivkanović, imaju aktivnu legitimaciju da ustraju u zahtjevu umjesto nje i odbija prigovor Vlade u tom pogledu;

  2. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

  4. presuđuje

(a)  da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)    12.500,00 EUR (dvanaest tisuća petsto eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati, a koji je potrebno zajednički isplatiti unucima podnositeljice zahtjeva;

(ii)  2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati unucima podnositeljice zahtjeva, a koji je potrebno uplatiti na račun punomoćnice podnositeljičinih unuka;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. siječnja 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.}

  

 Renata Degener                                                              Krzysztof Wojtyczek

 Zamjenica tajnika                                                                    Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF TRIVKANOVIĆ v. CROATIA (No. 2)

(Application no. 54916/16)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Manifestly unreasonable refusal to reopen civil proceedings to seek compensation for death of applicants sons, despite emergence of new evidence • Legitimate interest of the applicants in pursuing their late grandmothers application concerning the claim for compensation for the death of their father under Art 34 • Art 6 applicable, as proceedings following the request for reopening decisive for the determination of civil rights and obligations • Subsequent conviction of police commander for war crimes against the civilian population, including failure to prevent and punish disappearance of applicants sons • Manifestly unreasonable finding of no causal link between the deaths and the war crimes, taking into account Courts case-law under Art 2, echoed at the domestic level by the Supreme Court

STRASBOURG

21 January 2021

FINAL

21/04/2021

 This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Trivkanović v. Croatia (no. 2)The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 54916/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Stoja Trivkanović (“the applicant”), on 15 September 2016;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning access to a court and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties observations;

Having deliberated in private on 16 December 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the domestic courts refusal to reopen civil proceedings that the applicant instituted against the State in order to seek compensation for the death of her two sons, despite the emergence of new evidence.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1950 and lived in Sisak. She was represented, by Mr L. Šušak, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 25 August 1991 a number of members of the “Wolves” (Vukovi) unit of the Sisak police entered the house of the applicants son, Z.T. They took him, together with the applicants second son, B.T., and her former husband, N.T. Her sons have been missing ever since, whereas her former husbands body was found the next day in the River Sava. An autopsy showed that he had been shot and killed.

6.  By a decision of the Sisak Municipal Court (Općinski sud u Sisku) of 21 November 2005 in special non-contentious proceedings and on the basis of the relevant domestic legislation (see paragraph 39 below), the applicants sons were legally declared dead as of 25 August 1991.

  1. CIVIL PROCEEDINGS FOR COMPENSATION

7.  On 6 September 2006 the applicant brought a civil action against the State in the Sisak Municipal Court, claiming that her sons had been killed by members of the Croatian police and seeking damages. She relied on the relevant legislation providing for State liability for damage caused by members of its armed forces and the police during the war (see paragraph 29 below).

8.  By a judgment of 2 May 2007 the Municipal Court dismissed the applicants action. The judgment was upheld by the Sisak County Court (Županijski sud u Sisku) on 5 January 2010 and thereby became final. A subsequent appeal on points of law lodged by the applicant was dismissed by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 28 February 2012. A constitutional complaint lodged by her was declared inadmissible by the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) on 13 December 2012.

9.  The civil courts held that the applicants claim had become timebarred because she had brought her action outside of the statutory fiveyear time-limit which had started to run from the time her sons had gone missing. They rejected her argument that a longer time-limit had to be applied because the damage had been caused by a criminal offence (see paragraph 28 below and Baničević v. Croatia (dec.), no. 44252/10§ 13, 2 October 2012). Those courts relied on established case-law, under which such longer time-limits applied only where a criminal court found that a criminal offence had indeed been committed (see paragraphs 28 and 37 below and Baničević, cited above, §§ 16-19).

  1. CRIMINAL PROCEEDINGS

10.  Meanwhile, on an unspecified date broader police inquiries were opened into the killing of individuals of Serb ethnicity in the Sisak area during the war. The inquiries into the killing of the applicants former husband and the disappearance of her sons were part of those overall inquiries.

11.  On 16 December 2011 the Osijek County State Attorneys Office (Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku) filed an indictment with the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) against a certain Mr V.M. and Mr D.B., alleging that they had been in command of the unit whose unnamed members had committed a number of crimes against the civilian population between July 1991 and June 1992, including those against the applicants husband and sons. They were charged with war crimes against the civilian population.

12.  By a judgment of the Osijek County Court of 9 December 2013 V.M. was found guilty of war crimes against the civilian population. In his capacity as “commander of police forces in the broader area of Sisak and Banovina” and “deputy head of the Sisak police”, he had not only failed to prevent and punish a number of crimes against the civilian population, committed by members of the police units under his command, but had also prevented measures aimed at identifying the direct perpetrators from being carried out, thereby endorsing and encouraging such crimes. He had even ordered or personally participated in the commission of some of those crimes. The relevant part of the judgment concerning the applicants sons and former husband reads:

“On the afternoon of 25 August 1991 a number of members of the Wolves unit of the Sisak police forcibly abducted N.T. and his sons Z. and B.T. from their family home ... in Sisak and took them in a white van to the improvised prison at ORA, where they were beaten during an unlawful interrogation. Thereafter N.T. was taken to an unknown place on the same day and shot and killed. His body was found on 26 August 1991 on the left bank of the River Sava at a place called Gušće, whereas the fate of Z. and B.T. after they had been taken to ORA remains unknown.

...

Having analysed ... the witness testimonies ..., the court finds that those responsible for the taking, arrest and killing of N.T. and his sons Z. and B.T. are unknown members of the Wolves reserve unit of the Sisak police.

... it follows that the accused V.M. as the commander of all police forces and the deputy head of the Sisak police, by violating the rules of international law during an armed conflict, failed to prevent the unlawful detention and killing of the civilian population. He also failed to prevent crimes which he knew were being committed by members of the police units under his command, and was formally and actually in command of those police units.”

13.  V.M. was sentenced to eight years imprisonment; D.B. was acquitted of all charges. All the injured parties, including the applicant, who lodged a civil claim for damages in the criminal proceedings, were instructed to institute separate civil proceedings against the accused.

14.  On 10 June 2014 the Supreme Court upheld the conviction of V.M. and increased his sentence to ten years imprisonment.

15.  Those judgments were served on the applicant on 27 July 2014.

  1. PROCEEDINGS IN RESPECT OF THE APPLICANTS REQUEST FOR THE REOPENING OF THE CIVIL PROCEEDINGS

16.  On 1 August 2014 the applicant, relying on subparagraph 10 of section 421(1) of the Civil Procedure Act (see paragraph 38 below) and the above-mentioned judgment issued by the criminal courts finding V.M. guilty of war crimes against the civilian population (see paragraph 12 above), applied for the reopening of the civil proceedings (see paragraphs 79). The relevant part of her request reads as follows:

“On 27 July 2014 the plaintiff received the Osijek County Court judgment and the judgment of the Supreme Court.

V.M. was finally convicted to a single ten-year prison sentence.

The conviction judgment refers to the plaintiffs sons Z.T. and B.T. as having been murdered.

...

We consider that the requirements for reopening of the proceedings set out in section 421(1) subparagraph 10 have been met.

In the light of the foregoing, the plaintiff suggests that the court allow the reopening of the proceedings and set aside [its] first-instance judgment ... of 5 May 2007, the second-instance judgment of the Sisak County Court ... of 5 January 2010 ... and the Supreme Courts decision ... of 28 February 2012.”

17.  By a decision of 31 March 2015 the Sisak Municipal Court dismissed the applicants request. It held that by the judgment of the Osijek County Court of 9 December 2013 (see paragraph 12 above), V.M. had been convicted of war crimes against the civilian population not for the death of the applicants sons, but for their disappearance. The relevant part of that decision reads as follows:

“From the judgment of the Osijek County Court it does not follow that V.M. was convicted of a war crime for the death of B. and Z.T. Rather, the said judgment establishes his [criminal] liability exclusively (in respect of B. and Z.T.) for their having been taken by force from their house ... [and driven] in a white van to the improvised prison ... where they were beaten up during an unauthorised interrogation, whereupon they disappeared without a trace, but [does] not [establish] the [criminal] liability for their death.

Furthermore, it is to be noted that from the evidence in the case file, it is not possible to conclude on which facts the recording of the deaths of B.T. and Z.T. in the vital statistics register was based, much less on which facts the date of their death was established. The death certificate for Z.T. suggests that that his death was recorded on 24 January 2006 with 25 August 1991 as the date on which he had died, whereas the death certificate for B.T. suggests that his death was recorded on 14 September 1991 with 25 August 1991 as the date on which he had died.

It follows that, as regards B. and Z.T., it cannot be concluded that the said judgment constitutes a new fact or evidence on the basis of which the plaintiff could have obtained a more favourable decision in this case concerning damages.”

18.  By a decision of 5 January 2016 the Sisak County Court dismissed an appeal lodged by the applicant against the first-instance decision, endorsing the reasons contained therein. It added that the applicant had not proven the causal link between the criminal offence for which V.M. had been convicted and the death of her sons. The relevant part of that decision reads as follows:

“It follows from the criminal judgment of the Osijek County Court and the Supreme Courts judgment that V.M. was convicted for having committed a crime against the civilian population (in that he had failed to take measures to prevent, suppress and punish unlawful acts against and ill-treatment of civilians) ... the judgment refers to the plaintiffs sons as having been taken by force from their house by the Wolves reserve unit of the Sisak Police and taken to [an] improvised prison ... where they were beaten up during an unauthorised interrogation, whereupon they disappeared without a trace.

Already in her statement of claim the plaintiff states that she only knows that her sons were taken to [the improvised prison] and that she knows nothing as to what happened to them afterwards, from which she concludes that they were killed.

From the foregoing it follows that the plaintiff has not proved with requisite certainty the causal link between the acts or omissions of the accused V.M. and the damage sustained, i.e. the death of her sons. It is to be noted that no bodies, evidence or traces were found from which it could be concluded that the plaintiffs sons died and how.

The plaintiffs reliance on section 12(3) of the Civil Procedure Act, which states that in civil proceedings regarding the existence of a criminal offence and the perpetrators criminal liability, the civil court is bound by the judgment of the criminal court finding the accused guilty, is ill-founded. In particular, there is no direct and immediate link between the criminal offence for which V.M. was convicted and the possible death of Z. and B.T., for which it is uncertain when and whether it occurred.

In her request for the reopening of the proceedings, the plaintiff did not explain the causal link between the judgment convicting V.M. and the defendants [tort] liability; nor did she state the legal basis for [such] liability ... This court either cannot discern the legal provision on the basis of which the defendant would be liable for the damage [sustained and the compensation] sought by the plaintiff.

The first-instance court thus correctly concluded that there were no grounds to allow the reopening of the proceedings under subparagraph 10 of section 421(1) of the Civil Procedure Act because the evidence proposed by the plaintiff – the final judgments – alone could not lead to a more favourable decision if that evidence or those facts had been taken into account in the earlier proceedings.

It should be added ... that the burden of proof as regards the existence of grounds for reopening of proceedings is on the applicant, and that the plaintiff did not manage to prove the existence of the grounds ... she relied on.”

19.  The County Courts decision was served on the applicants representative on 23 February 2016.

20.  The applicant then, on 16 March 2016, lodged a constitutional complaint against that decision, alleging, inter alia, a violation of her constitutional right to fair proceedings.

21.  By a decision of 21 April 2016 the Constitutional Court declared inadmissible the applicants constitutional complaint and on 5 May 2016 served its decision on her representative. It held that under its longstanding case-law, decisions concerning requests for the reopening of a case were, in principle, not open to constitutional review as such decisions did not concern the determination of parties rights or obligations, that is, they did not concern the merits of a case.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE COURT

22.  On 15 September 2016 the applicant lodged her application with the Court. She alleged, in particular, that the domestic courts refusal to reopen the civil proceedings had amounted to a denial of access to a court.

23.  On 13 July 2017 notice of the complaint concerning access to a court was given to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible, pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

24.  In a letter of 11 March 2020 the Government informed the Court that the applicant had died on 15 December 2019. The Government produced her death certificate.

25.  In a letter of 23 June 2020 Ms S. Čanković, a lawyer practising in Zagreb, informed the Court:

- that in January 2020, that is to say, before the applicants death, she had taken over the law office of the applicants representative Mr L. Šušak (see paragraph 2 above);

- that on 9 June 2020 the applicants grandsons, Mr Robert Trivkanović and Mr Aleksandar Trivkanović, had contacted her and had informed her of the applicants death;

- that they had expressed the wish to continue the proceedings in the applicants stead and had authorised her to represent them before the Court.

26.  Together with her letter, Ms Čanković submitted:

- a decision issued by a notary public on 3 March 2020 declaring Mr Robert Trivkanović the applicants sole heir because Mr Aleksandar Trivkanović had renounced his share in the estate in favour of his brother;

- two authority forms both dated 9 June 2020, whereby the late applicants grandsons had authorised Ms Čanković (hereinafter: “the applicants grandsons representative”) to represent them before the Court.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. CRIMINAL LAW

27.  Article 120 of the Basic Criminal Code of Croatia (Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 53/91 with further amendments) defining war crime against the civilian population is quoted in the case of Trivkanović v. Croatia, no. 12986/13, § 39, 6 July 2017. Article 95 of the Code provided that prosecution for, inter alia, war crimes could not become statute-barred.

  1. TORT LAW
    1. Relevant legislation

28.  The Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 29/78 with further amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91, with further amendments – “the 1978 Obligations Act”), which was in force between and 1 October 1978 and 31 December 2005, governed contracts and torts. Its relevant provisions concerning statutory limitation periods (zastara), namely sections 360, 376 to 377, 388 and 392, are quoted in Baničević v. Croatia (dec.), no. 44252/10§ 13, 2 October 2012.

29.  The Act on the liability of the Republic of Croatia for damage caused by members of the Croatian armed forces and police during the Homeland War (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Official Gazette no. 117/03 – “the Liability Act”), which entered into force on 31 July 2003, provides that the State is liable, under general rules of tort liability, for damage caused during the war from 17 August 1990 to 30 June 1996 by members of the Croatian army and police forces in military or police service or in connection with that service, unless the damage in question constituted war damage.

  1. Supreme Courts case-law regarding State liability for the damage caused by its armed forces during the war

30.  On 9 May 2007 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 272/07-2 where the plaintiffs had sought damages from the State for the death of their husband and father who had been killed as a victim of a war crime against civilian population committed by a member of the Croatian Army in 1991. The Supreme Court dismissed an appeal on points of law lodged by the State and endorsed the finding of the lower-instance courts that the State was liable under the Liability Act (see paragraph 29 above) for the non-pecuniary damage sustained by the plaintiffs. In particular, the Supreme Court held that for establishing State liability it was irrelevant that the serviceman in question had been off duty when committing the offence, and that a damage resulting from a war crime could not be considered war damage (for which the State was not liable). The relevant part of the judgment reads:

“The subject matter of the dispute is the plaintiffs claim against [the State] to compensate them for the non-pecuniary damage sustained by the killing by the members of the Croatian Army of, inter alia, [their] husband and father in 1991.

...

... the lower-instance courts found that the defendant was liable, under sections 1 and 2 of [the Liability Act] to compensate the plaintiffs for the non-pecuniary damage sustained by the death of their father and husband ....

[In the appeal on points of law the defendant argues that] ... from the witnesses testimonies it follows that the offence was committed at the time when [the serviceman in question] had a day off. [Therefore] ... the fact that the judgment of the criminal court states that he committed the criminal offence as a member of the Croatian Army does not in itself mean that the criteria for the defendants liability were met ... [because] the criterion that the damage was caused in connection with the service was not met.

[In the appeal on points of law the defendant further argues that] the substantive law was misapplied in that [the lower-instance court] dismissed as unfounded the defendants argument that [the case concerned] war damage because [the damage sustained] resulted from the act of war or was directly related to the war.

...

Under section 2 of the [Liability Act] the State is liable, under general rules of tort liability, for damage referred in section 1 of that Act which does not have the characteristics of war damage.

[The Supreme Court] accepts as correct the finding of the lower-instance courts that the defendant is liable to [compensate] the plaintiffs for non-pecuniary damage.

Given that by the aforementioned final judgment [of the criminal court the serviceman in question], who had been a member of the Croatian Army, was found guilty of a war crime for, inter alia, having killed the plaintiffs father and husband, the finding of the lower courts that the defendant is liable to compensate the plaintiffs for non-pecuniary damage is correct.

The defendants argument that the present case concerns the war damage, for which the State is not liable, is unfounded.

The final judgment by the criminal court established that [the serviceman in question] as a member of the Croatian Army, had committed a war crime against civilian population.

In [the Supreme Courts view] a war crime cannot be [seen as] war damage referred to in section 3 of the [Liability Act]. The war crime in question, as it follows from [the judgment of the criminal court], was committed against civilian population of Serbian ethnicity as a retaliation, which refutes the argument made in the appeal on points of law that [the resultant damage] was war damage.”

31.  On 25 September 2018 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 2319/14-2 where the plaintiff had sought damages from the State for the death of his father who had been killed as a victim of a war crime against civilian population committed by members of the Croatian Army in 1991. The Supreme Court dismissed an appeal on points of law lodged by the State and endorsed the finding of the lower-instance courts that the State was liable under the Liability Act for the non-pecuniary damage sustained by the plaintiff. In particular, the Supreme Court held that the rule set out in section 377 of the 1978 Obligations Act (see paragraph 28 above), which allowed for the extension of the statutory limitation period for compensation claims if the damage resulted from a criminal offence, applied not only to the perpetrators but also to those vicariously liable for the damage. It thus held that the rule applied to the damage for which the State was vicariously liable under the Liability Act. It also reiterated that a damage resulting from a war crime could not be considered war damage (see paragraph 30 above). The relevant part of the judgment reads:

“The subject matter of the dispute is the plaintiffs claim for non-pecuniary damage for mental anguish caused by the death of his father who was killed during the Homeland War as a result of a criminal offence committed by the members of the Croatian armed forces and the police.

...the statutory limitation period set out in section 377(1) of the [1978] Obligations Act does not apply only to the wrongdoer but also to the person vicariously liable to third persons for the damage inflicted by [the wrongdoer], as the defendant is in the present case.

The defendants argument that it is not liable for the damage in question because the damage sustained by the plaintiff constitutes war damage is also unfounded.

...

Given that it was established in these proceedings that the damage sustained by the plaintiffs is a result of the war crime committed by the members of the Croatian armed forces, which follows from the final judgment of the criminal court, it cannot be said that the case concerns the damage which could in any way be considered war damage, as defined in section 3 of [the Liability Act].”

32.  On 27 March 2019 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 2726/2016-2 where the plaintiffs had sought damages from the State for the death of their husband and father who had gone missing as a victim of a war crime against civilian population committed by members of the Croatian Army in 1991. The Supreme Court dismissed an appeal on points of law lodged by the State and endorsed the finding of the lowerinstance courts that the State was liable under the Liability Act for the non-pecuniary damage sustained by the plaintiffs. In particular, the Supreme Court held that where a war crime committed by the members of the Croatian Army entailed forced disappearance(s), and the victim gone missing had later on been declared dead, the State was liable for the victims death and the resultant damage. That was so because in such cases there was evident causal link between the disappearance and the (presumed) death of the victim. The relevant part of the judgment reads:

“The subject matter of the dispute is the plaintiffs claim against [the State] to compensate them for the damage sustained by the death of their [family member], [namely] the first plaintiffs husband and the second and the third plaintiffs father, F.G.

...

What is in dispute in the proceedings [before the Supreme Court] in the present case is the existence of a causal link between the impugned wrongful act and the compensation claimed, given that the accused members of the Croatian Army were ... not expressly convicted for killing the first plaintiffs husband. [It is also] disputed whether the statutory limitation periods set out in section 337(1) or [those set out in] section 376(1) of the [1978] Obligations Act apply to the State in the situation where ... a number of Croatian soldiers had been accused [but] where only some of them were [eventually] convicted, and so for a number of offences constituting a war crime, and where none of them was convicted exclusively for the killing or the death of the first plaintiffs husband.

...

[The lower-instance] courts ... allowed the first plaintiffs claim [and awarded her compensation] finding that [her husband] had died precisely because of the acts for which T.P. and Ž.T. had been convicted, that is, due to the war crime against civilian population.

[Those courts] therefore found that the State was liable for the damage sustained pursuant to section 1 of [the Liability Act]. ...

They also found that the crime against civilian population could not become statutebarred and that the defendants argument based on the [expiry of the] statutory limitation period was unfounded.

...

Those findings are correct.

Pursuant to section 12(3) of the Civil Procedure Act the court is in civil proceedings, as regards the existence of the criminal offence and the perpetrators criminal liability, bound by the criminal courts final judgment finding the accused guilty.

...

In the present case by the ... judgment of the Osijek County Court ... of 13 June 2011 T.P. and Ž.T. were found guilty of war crimes against civilian population in that they had on 15 November 1991, as members of military police, taken, beside other civilians, F.G. by force from his home [whereupon]

- they had tortured [him] and other detained civilians of Serbian ethnicity and beaten [them] by metal rods, rubber truncheons and wooden sticks,

- they had afterwards loaded [him] and other detained civilians in a lorry and drove them in the direction of the river I. where they had disappeared without trace (the [criminal courts] judgment therefore ... does not state that F.G. was killed after he had been taken by force from his home).

However, where, as in the present case, immediately after the events referred to in the said judgment of the criminal court, which constitute a war crime, F.G. disappeared without a trace ... and that is the last what is known about him (on the basis of which he had been declared dead as a missing person, and 1 January 1992 had been established as the date of his death), and where the defendant did not prove otherwise, ... it is logical to conclude, as the [lower] courts did, that the death of the first plaintiffs husband ... was the consequence of the same criminal offence, namely, that he had died because of the acts for which T.P. and Ž.T. were convicted.

... it is to be noted that each case like this has to be individualised and that the rule set out in section 12(3) of the Civil Procedure Act should not be seen strictly formalistically. Thus, the mere fact that F.G. was not mentioned in the criminal judgment as the one who had died in the commission of the criminal offence (...) does not constitute an evidence contrary to what was established above. Nor does the mere fact that his body was never found mean that [the above conclusion] does not correspond to reality. Besides, during the proceedings the defendant did not even argue or attempt to prove that F.G. had survived ... the said the criminal offence ... or that he had died in different circumstances.

In view of the foregoing, [the Supreme Court] has no reason to doubt that F.G. was killed ... and that the defendant is liable for the resultant damage, as correctly established by the [lower-instance] courts.

Having regard to the above, the [lower-instance] courts were also correct to dismiss the defendants argument based on the [the expiry of] statutory limitation period.”

  1. Supreme Courts case-law regarding calculation of statutory limitation periods in cases of forced disappearances

33.  On 27 September 2006 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 471/06-2, where the plaintiff had sought damages from the State in relation to the disappearance of her sons who had gone missing after being taken from their home on 7 November 1991 by armed individuals. The relevant part of the judgment reads:

“The plaintiffs claim for damages is based on ... her sons disappearance (after being taken by force on 7 November 1991), as a result of which they had eventually been [legally] declared dead. The date of their death was finally set at 8 November 1996. It thus follows that only by declaring the plaintiffs sons dead and establishing the date of their death could they be considered dead, and that [only] at that moment did the plaintiff become entitled to seek damages [for] their death. ... Therefore, the statutory limitation period could not have started to run before the date of the plaintiffs sons death had been established, nor could it have started to run on the date on which they had been taken, as the lower courts erroneously held.”

34.  On 10 October 2007 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 270/06-2, where the plaintiffs had sought damages from the State in relation to the disappearance of their husband and father who had gone missing after being arrested by police officers on 3 November 1991. The relevant part of the judgment reads:

“Namely, the plaintiffs claim for damages is based on the disappearance of their husband and father (after being taken by police officers on 3 November 1991 ...), as a result of which he had [eventually] been [legally] declared dead. It thus follows that the statutory limitation period could only have started to run on the day when the decision ... of 26 March 1998 whereby [he] had been declared dead became final ... since that was when the plaintiffs became entitled to seek damages related to his disappearance, that is, to his death.”

35.  On 7 December 2011 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev-1518/10-2, where the plaintiff had sought damages from the State in relation to the disappearance of her husband who had been taken from their home on 4 July 1992 by unknown individuals dressed in military police uniforms. He had been legally declared dead in 2000, and his body had eventually been identified by his family in 2003. The relevant part of the judgment reads:

“... the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages related to unauthorised  and unlawful taking by force of a person from his or her home by armed individuals and his or her disappearance cannot start running before the missing person has been [legally] declared dead ...

The plaintiffs husband was [legally] declared dead by a decision ... of 22 May 2000, which became final on 22 June 2000, and only then did the plaintiff become entitled to seek damages ... and not from the date which was established as the date of her husbands death ...”

36.  On 14 July 2015 the Supreme Court rendered a judgment in case no. Rev 1668/10-2, where the plaintiff had sought damages from the State related to the disappearance of her father in 1991. The relevant part of the judgment reads:

“Regarding calculation of the statutory limitation period in the same circumstances (where the death of the injured partys predecessor had been established by a final decision declaring him or her dead), the Supreme Court has expressed its view in several of its decisions, for example, Rev-471/06 of 27 September 2006, Rev270/062 of 10 October 2007 and Rev-1518/10-2 of 7 December 2011. [According] to that (already established) view of the Supreme Court, when the missing person has been [legally] declared dead, the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages related to the death of that person starts to run on the date the decision declaring that person dead became final (because the injured party was able to seek damages on that ground only from that date), and not from the date established by the decision as the date on which that person had died.”

  1. CIVIL PROCEDURE ACT

37.  The relevant provision of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/77 with further amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with further amendments) concerning preliminary issues, namely section 12 (which also provides for the extent to which the civil courts are bound by the judgments of the criminal courts) as well as the case-law developed in its application, are set out in the Baničević case (cited above, §§ 16-19).

38.  The relevant provisions of the Civil Procedure Act concerning the reopening of proceedings read as follows:

Section 421(1)

“[Civil] proceedings concluded by a final court decision may be reopened at the request of a party ...

(9)  if the competent authority by a final decision subsequently resolves the preliminary issue (section 12(1) and (2)) on which the court decision is based;

(10)  if a party learns about new facts or finds or gets an opportunity to use new evidence on the basis of which a more favourable decision could have been adopted for that party if those facts or that evidence had been used in the previous proceedings;

...”

Section 425(3)

“If the reopening of proceedings is sought on the grounds stated in subparagraph 10 of section 421(1) and in section 421(3) of this Act, [the court] may decide to join the examination [of the admissibility] of the request for the reopening [of proceedings] to the examination of the merits of the case.”

  1. MISSING PERSONS (DECLARATION OF DEATH) ACT

39.  Section 1(1) subparagraph 4 of the Missing Persons (Declaration of Death) Act (Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, Official Gazette no. 10/74), which has been in force since 22 March 1974, provides that the court will declare dead a person who went missing during the war in connection with war events, and who has not been known to be alive for a year after the end of the hostilities. Section 7(1) provides that the date of death will be considered to be the date on which, as established in the proceedings, the missing person is likely to have died, or the date on which he or she probably did not survive.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

40.  The applicant complained that she had been denied access to a court in that the domestic courts had refused to reopen the civil proceedings in which she had sought compensation for the death of her two sons. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Preliminary issue of whether the late applicants grandsons can pursue the application in her stead
    1. Parties submissions

41.  In their letter of 11 March 2020 (see paragraph 24 above) the Government invited the Court to strike the application out of its list of cases under Article 37 § 1 (a) of the Convention since, in their view, the applicants grandsons were not entitled to pursue the application.

42.  The applicants grandsons argued that the Court should continue the examination of the application and allow them to pursue it in their late grandmothers stead. They submitted that they had been the direct victims of the facts giving rise to the applicants claim for damages, namely the disappearance of her son Z.T., who had been their father.

43.  The Government replied that the proceedings before the Court concerned the applicants complaint under Article 6 § 1 of the Convention on account of the alleged violation of her right of access to a court. Her grandsons were not parties to those proceedings. Moreover, under the Courts case law (the Government referred to Georgia Makri and Others v. Greece (dec.), no. 5977/03, 24 March 2005, and Biç and Others v. Turkey, no. 55955/00, 2 February 2006) the relatives of the deceased person could not be considered victims in relation to his or her complaints under Article 6 of the Convention. The applicants grandsons thus could not claim to be the victims of the violation complained of nor had they a locus standi to continue the proceedings before the Court in the applicants stead. Furthermore, in their view, there were no circumstances related to the respect for human rights that would require the Court to continue with the examination of the application.

  1. The Courts assessment

44.  The Court reiterates that only in cases where the victim of the alleged violation has died in the course of domestic proceedings, and before the application was lodged with the Court, will it examine whether relatives or heirs may themselves claim to be the victims of the alleged violation (see Ressegatti v. Switzerland, no. 17671/02, § 23, 13 July 2006). The situation is different in cases such as the present one, where the applicant had gone through the domestic proceedings and died after having lodged her application with the Court. That is because in such cases the Courts examination is limited to the question whether or not the complaints as originally submitted by the applicant disclose a violation of the Convention (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000XII).

45.  Moreover, it is not only material interests which the successor of a deceased applicant may pursue through his or her wish to maintain the application. Human rights cases before the Court generally also have a moral dimension and persons close to an applicant may thus have a legitimate interest in seeing to it that justice is done even after the applicants death (ibid.). That is why in such cases heirs or close relatives of the applicant are considered to have a legitimate interest in pursuing the application (see Pais Pires de Lima v. Portugalno. 70465/12, § 39, 12 February 2019; Hristozov and Others v. Bulgaria, nos. 47039/11 and 358/12, §§ 71-74, 13 November 2012; and, by converse implication, Léger v. France (striking out) [GC], no. 19324/02, § 50, 30 March 2009).

46.  Given that in the present case Mr R. Trivkanović and Mr A. Trivkanović are the late applicants grandsons, and that the proceedings complained of concern a claim for compensation for the death of their father, the Court finds that they have a legitimate interest in pursuing their late grandmothers application.

47.  In view of the foregoing, the Court concludes that the conditions for striking the case out of its list, as defined in Article 37 § 1 of the Convention, are not met. The Court accordingly dismisses the Governments objection to that effect. It will accordingly continue to examine the application at the request of the applicants grandsons.

  1. Admissibility

48.  The Government disputed the admissibility of the application, arguing that it was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention. In the alternative, they argued that the applicant had failed to observe the six-month rule. However, in view of the Governments submissions of 29 March 2018 (see paragraph 49 below), the Court finds it appropriate to first examine the issue of whether the applicants representative abused the right of application.

  1. Abuse of the right of application

(a)   Parties submissions

49.  In their submissions of 29 March 2018 the Government drew the Courts attention to the fact that in the applicants submissions of 2 March 2018, her representative had used language which they considered inappropriate in proceedings before an international tribunal. In particular, he had stated that the content of the Governments observations clearly showed that they were unfamiliar with the legal concept of reopening of proceedings and that Government had thus “borne down on” the applicant and her representative, thereby offending the intelligence and expertise of the judges of the Court. The Government further pointed out that it was not the first time the said representative had resorted to offensive and abusive language and that they had brought it to the Courts attention in a number of other cases. The Government thus invited the Court to either apply Rule 44D of the Rules of Court and exclude the applicants representative from the proceedings, declare the application inadmissible as an abuse of the right of application, or at least warn him to refrain from using inappropriate comments in his submissions.

50.  The applicant did not comment on this issue.

(b)   The Courts assessment

51.  The Court reiterates that, whilst the use of offensive language in proceedings before it is undoubtedly inappropriate, an application may only be rejected as abusive in exceptional circumstances (see Felbab v. Serbia, no. 14011/07, 14 April 2009, § 56). Having regard to its case-law (see, a fortiori, ibid., and the cases cited therein), the Court considers that although the impugned statement made by the applicants representative was strongly worded and unwarranted, it does not reach the level that would justify a decision to declare the application inadmissible as an abuse of the right of application. In particular, the Court notes that the applicants representative resorted to such language only once in his voluminous submissions on her behalf.

52.  It follows that the Governments objection concerning the alleged abuse of the right of application must be rejected.

  1. Compatibility ratione materiae

(a)   The parties submissions

53.  The Government submitted that under the well-established case-law of the Court (they referred to Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, § 42, ECHR 2015; Vanyan v. Russia, no. 53203/99, § 56, 15 December 2005; and Zasurtsev v. Russia, no. 67051/01, § 62, 27 April 2006 ) Article 6 of the Convention did not apply to proceedings concerning a failed request for the reopening of a case, because such proceedings did not normally involve the determination of “civil rights and obligations” or of “any criminal charge”. The only exceptions were cases in which deciding such requests actually entailed re-examination of a case on the merits. That was not so in the present case because, when deciding on the applicants request for reopening, the domestic courts had not examined the questions related to the merits of her action for damages.

54.  The applicant replied that under Croatian law, when examining requests for the reopening of a case on the grounds of new facts or evidence, the civil courts had to assess whether a more favourable decision could have been adopted for the requesting party if those facts or that evidence had been presented in the earlier proceedings (see paragraph 38 above). That assessment of whether the new facts or evidence could have had a decisive influence on the outcome of the case necessarily entailed (at least a preliminary) re-examination of the merits of the case. In her case, the domestic courts, when dismissing her request for the reopening of the case, had held that the State was not liable for the death of her sons and had thus effectively decided her claim on the merits.

(b)   The Courts assessment

55.  The Court reiterates that its case-law concerning the applicability of Article 6 § 1 of the Convention to proceedings initiated by a request for reopening is summarised in the Bochan case (cited above, §§ 42-50). In sum, while Article 6 § 1 is not normally applicable to proceedings following a request for reopening, the nature, scope and specific features of such proceedings in a given case and in the particular legal system may bring those proceedings within the ambit of Article 6 § 1 (see Bochan§ 50). The Court further emphasised that “the scope and nature of the examination actually carried out” may also lead the Court to conclude that such proceedings were decisive for the determination of civil rights and obligations and thus render Article 6 § 1 applicable (see Bochan, cited above, §§ 54 and 56; for the applicability of the criminal limb of Article 6 § 1 in similar situations, see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12§§ 70 and 72, 11 July 2017, and Yaremenko v. Ukraine (no. 2), no. 66338/09, § 56, 30 April 2015).

56.  The Court notes that there is a difference between the scope of review exercised by the courts when deciding whether to reopen a case on the grounds of new facts or evidence (iudicium rescindens), and the scope of review exercised when deciding anew the case on the merits (iudicium rescissorium). Specifically, when examining whether to allow or not a reopening on those grounds the courts are required to assess whether the new facts or evidence could potentially lead to a different outcome. The Court accepts that in doing so the domestic courts often have to touch to a certain degree upon the merits of the case. However, their task is not to decide on the merits, but to eliminate baseless and frivolous requests for reopening lacking any prospects of success which would call into question finality of judgments and thereby upset legal certainty.

57.  Therefore, the fact that the domestic courts, when deciding on the applicants request for reopening, expressed their view on an issue concerning the merits is not in itself sufficient for the Court to conclude that the proceedings following the applicants request for reopening were decisive for the determination of her civil rights and obligations and that Article 6 § 1 is therefore applicable. Otherwise, the Court would have to find Article 6 applicable whenever the applicants relied on new facts or evidence as the grounds for reopening.

58.  The Court further notes that the causal link between the wrongdoers conduct and the damage occurred is an issue that pertains to the merits of the compensation claim based on tort liability. In the present case the finding of domestic courts that V.M.s conviction was not new evidence capable of affecting the outcome of the case (see paragraphs 17-18 above) was, as their reasoning strongly suggests, based on a rather detailed examination of the merits of the case which involved complex legal issues related to the causal link between forced disappearances and the (presumed) death of the persons gone missing (see paragraphs 79-81 below), leading them to a conclusion on the merits that such link was missing.

59.  Having therefore regard to “the scope and nature of the examination actually carried out” (see paragraph 55 above) by the domestic courts in the instant case which went beyond mere examination of whether V.M.s conviction could potentially lead to a different outcome, the Court considers that the proceedings following the applicants request for reopening were decisive for the determination of her civil rights and obligations.

60.  To hold that Article 6 § 1 is not applicable despite such rather detailed examination of issues pertaining to the merits of the case would mean to allow the domestic courts, when examining whether or not to reopen the proceedings, to decide the case on the merits without affording the parties the procedural guarantees of the said Article and to avoid the Courts scrutiny.

61.  Accordingly, the Court finds that in the present case Article 6 § 1 is applicable to the proceedings following the applicants request for reopening.

62.  It follows that the Governments objection as regards the applicability of Article 6 of the Convention must be rejected.

  1. Compliance with the six-month rule

(a)   Parties submissions

63.  The Government submitted that the applicant had failed to comply with the six-month rule because she had erroneously believed that the constitutional complaint she had lodged on 16 March 2016 (see paragraph 20 above) was an effective remedy to be exhausted for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention and thus capable of interrupting the running of the six-month time-limit prescribed in that Article. They explained that under the longstanding case-law of the Constitutional Court a constitutional complaint could not be lodged against a decision concerning the reopening of a case. The Constitutional Court had adopted that view already in its decision no. U-III-1165/2000 of 28 October 2002, which had been published in the Official Gazette on 30 October 2002, and had never departed from it (as an example the Government referred to decisions nos. U-III-249/2004 of 26 March 2004, U-III-470/2009 of 28 April 2009, and U-III-853/2013 of 25 April 2013). The applicants legal representative should have been aware of that. Consequently, the final decision within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention, for the purposes of calculating the six-month time-limit in the applicants case, was not the Constitutional Courts decision of 21 April 2016 (see paragraph 21 above) but the Sisak County Courts decision of 5 January 2016, which had been served on her representative on 23 February 2016 (see paragraph 18 above). However, her application to the Court had been lodged on 15 September 2016, that is, more than six-months later.

64.  The applicant pointed out that in decision no. U-III-2166/2016 of 2 November 2016 the Constitutional Court had allowed the constitutional complaint and quashed decisions whereby the civil courts had dismissed a request for the reopening of a case which also concerned war crimes against the civilian population in the Sisak area and V.M.s conviction for those crimes after the victims initial civil action had been dismissed as statutebarred. This suggested that in such cases the Constitutional Court had been ready to examine the merits of constitutional complaints lodged against decisions concerning the reopening of a case. Consequently, since her case fell in that category, the applicant considered that she had had good reason to believe that her constitutional complaint would likewise be examined on the merits.

65.  In reply to the applicants submission (see the previous paragraph), the Government argued that the Constitutional Courts decision to which the applicant referred concerned a case which was fundamentally different from hers. Specifically, it related to a case in which the Court had found a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention (B. and Others v. Croatiano. 71593/11, 18 June 2015). It was precisely because the Court had found a violation in that case that the Constitutional Court had exceptionally departed from its standard practice and examined the constitutional complaint lodged against a decision refusing to reopen civil proceedings, as such a refusal would have been contrary to Article 46 § 1 of the Convention. The grounds for granting such an exception had not existed in the applicants case because in the first Trivkanović case the Court had found no violation of Article 2 of the Convention (see Trivkanović, cited above, §§ 70-85). What is more, the applicant had not argued in her constitutional complaint that such an exception should be granted in her case.

(b)   The Courts assessment

66.  The Court notes that it has already had an opportunity to address a similar inadmissibility objection raised by the Government in a number of cases against Croatia, and each time rejected it (see, for example, Vrtar v. Croatia, no. 39380/13§§ 75-76, 7 January 2016 and the cases cited therein). It sees no reason to hold otherwise in the present case.

67.  In particular, in the Vrtar case the Court held that it would have been contrary to the principle of subsidiarity to hold that a constitutional complaint should not have been exhausted just because at the time the Constitutional Courts practice suggested that the decision being contested was not open to constitutional review. To do so would have not only ignored the fact that such practice may evolve but would have, more importantly, removed any incentive for such evolution as the applicants would systematically address their complaints to the Court without giving a chance to the Constitutional Court to change its practice (see Vrtar, cited above, § 76). The decision the applicant relied on in the present case, whereby the Constitutional Court departed from its standard practice and examined the constitutional complaint lodged against a decision on reopening (see paragraph 64 above), only reinforces this view and the resultant conclusion that she cannot be blamed for lodging a constitutional complaint against the decision refusing her request for reopening and thus giving an opportunity to the domestic courts to redress her allegations concerning the violation of the Convention.

68.  It follows that the Governments objection regarding noncompliance with the six-month rule must therefore be rejected.

  1. Conclusion as regards admissibility

69.  The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Parties submissions

(a)   The applicant

70.  The applicant submitted that she had first been denied access to a court in the initial civil proceedings. The domestic courts had dismissed her action, having erroneously found that her claim for compensation for the death of her sons had become time-barred (see paragraphs 7-9 above). They had been wrong in that finding because they had considered that the statutory limitation period had started to run from the moment her sons had gone missing. That was contrary to the well-established case-law of the Supreme Court, pursuant to which in such situations the statutory limitation period started to run from the date on which the missing person was declared dead (see paragraphs 33-36 above).

71.  The applicant further averred that she had been denied access to a court for the second time when the domestic courts had refused to reopen the initial civil proceedings (see paragraphs 17-18 above). Those courts had so decided even though V.M.s criminal conviction for war crimes, including the disappearance of her two sons, had clearly constituted new evidence capable of extending the statutory limitation period and thus leading to a more favourable outcome for her (see subparagraph 10 of section 421(1) of the Civil Procedure Act quoted in paragraph 38 above). What is more, despite the finding of the criminal courts that V.M. had been criminally liable for her sons disappearance (see paragraph 12 above), in dismissing her request for the reopening of the case, the civil courts had concluded that there had been no causal link between V.M.s conduct and her sons death (see paragraphs 17-18 above). Such reinterpretation of the criminal judgment was contrary to section 12 of the Civil Procedure Act, which provided that, as regards the existence of a criminal offence and the perpetrators criminal liability, the civil courts were bound by the final judgments of criminal courts finding the accused guilty (see paragraph 37 above).

(b)   The Government

72.  The Government emphasised that the wrongful act which had been the basis of the applicants claim for damages had occurred in August 1991 (see paragraph 5 above), whereas she had not brought her civil action until 6 September 2006 (see paragraph 7 above), that is, some fifteen years later. At the time when she had brought her civil action, no criminal proceedings had been instituted with regard to the event giving rise to her claim for damages (see paragraphs 10-11 above). Given that she had been represented by an advocate, she must have been aware that the relevant five-year statutory limitation period had elapsed and, consequently, that her action had been doomed to fail because her claim had become time-barred.

73.  In the Governments view, nothing had prevented the applicant from bringing her civil action within the said statutory limitation period. In that way, she would have afforded the domestic courts an opportunity to examine her claim on the merits regardless of whether criminal proceedings would ever be instituted in relation to the same event.

74.  As regards the applicants request for reopening of the civil proceedings, the Government pointed out that she had stated that the judgment whereby V.M. had been convicted referred to her sons as having been murdered (see paragraph 16 above). However, as pointed out by the first-instance court in its decision dismissing her request (see paragraph 17 above), V.M. had not been found guilty of murdering the applicants sons. Rather, his criminal conviction for war crimes based on his command responsibility concerned his failure to prevent the taking of her sons to an improvised prison where they had been beaten before they had gone missing. For that reason and in the absence of any (other) argument by the applicant that would explain the causal link between her claim for damages and the criminal offence in question, the first-instance court had concluded that V.M.s conviction was not a new fact and/or evidence capable of leading to a more favourable decision for her (see paragraph 17 above). Such a conclusion could not be considered unreasonable or arbitrary.

75.  The Government therefore invited the Court to find no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. The Courts assessment

76.  The Court observes that in the initial civil proceedings the domestic courts dismissed the applicants action against the State whereby she sought compensation for the death of her two sons who had gone missing after having been taken by the police on 25 August 1991, and who had been legally declared dead on 21 November 2005 (see paragraphs 5-9 above). Those courts held that her compensation claim had become statute-barred, given that she had brought her civil action in September 2006, that is, more than five years after her sons disappearance and their (presumed) death in August 1991 (see paragraphs 7-9 above). In December 2013 V.M. was found guilty of war crimes against the civilian population for failing to prevent and punish a number of such crimes, including the disappearance of the applicants sons, committed by members of the police units under his command (see paragraph 12 above). Under Croatian law if the damage resulted from a criminal offence, the regular statutory time-limits for compensation claims are extended so as to correspond to the time-limits prescribed for prosecution of criminal offences. Given that prosecution for war crimes could not become time-barred, the applicant sought the reopening of the initial civil proceedings (see paragraphs 16 and 27-28 above, and Baničević, cited above, § 13) relying on V.M.s conviction for the war crime. Under Croatian law the State is liable under the rules of strict liability for any damage caused by members of its armed forces, unless the damage in question constitutes war damage, it being understood that war crimes are never considered war damage (see paragraphs 29-31 above).

77.  However, the domestic courts refused to reopen the case, holding that V.M.s conviction did not constitute new evidence capable of leading to a different outcome because there was no causal link between the death of the applicants sons and V.M.s criminal conduct (see paragraphs 17-18 above).

78.  The Court reiterates that it is not its task to take the place of the domestic courts, which are in the best position to assess the evidence before them, establish facts and interpret domestic law (see, for example, Khamidov v. Russia, no. 72118/01, § 170, 15 November 2007). The Court should not act as a court of fourth instance and will not therefore question under Article 6 § 1 the judgment of the national courts, unless their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see, for example, Bochan, cited above, § 61).

79.  The Court further reiterates that in a number of cases examined under Article 2 of the Convention it found that persons who had gone missing following their detention by State agents were to be presumed dead and that the State was therefore responsible for their death. Such findings were made in response to arguments made by the respondent Government that such persons were still alive or have not been shown to have died at the hands of State agents (see, among many other authorities, Timurtaş v. Turkey, no. 23531/94, § 86, ECHR 2000VI, and Aslakhanova and Others v. Russia, nos. 2944/06 and 4 others, § 100, 18 December 2012). That caselaw is not without importance in the present case in the context of the applicants complaint under Article 6 of the Convention. That is so because State liability in such cases is not only based on the effective protection of the right to life as afforded by Article 2, which ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It is also based on the strong presumption of causality between the detention and the death which presumption arises whenever, as in those cases, the events surrounding a death of an individual lie, wholly or in large part, within the exclusive knowledge of the authorities. The Court has held that in such situations the burden of proof may be regarded as resting on the authorities to provide a satisfactory and convincing explanation (see, for example, Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90 and 8 others, §§ 173-184, ECHR 2009; and Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 100, ECHR 2000VII).

80.  The Court also notes that the domestic courts decisions in the present case were never reviewed by the Supreme Court. In its subsequent case-law developed in the context of the same historic war-related events the Supreme Court took a view that where a war crime committed by the members of the armed forces entailed forced disappearances, and the victim gone missing had later on been declared dead, the State was liable for the victims death and the resultant damage because of an evident causal link between the disappearance and the (presumed) death of the victim (see paragraph 32 above). That case-law also suggests that in such cases the burden of proof shifts as it is incumbent on the State to prove that the victim had survived or died in different circumstances (see paragraph 32 above).

81.  In ascertaining whether the domestic courts decisions in the present case can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see paragraphs 17-18, 74 and 78 above), the Court emphasises that V.M. was convicted for failing to prevent and punish a number of war crimes against the civilian population committed by members of the police units under his command, including the disappearance of the applicants sons (see paragraph 12 above). To conclude, in those circumstances, that there was no causal link between V.M.s criminal conduct and the death of the applicants sons, as the domestic courts did when they refused her request for the reopening of the case, is manifestly unreasonable taking into account this Courts case-law under Article 2 of the Convention (see paragraph 79 above) echoed at the domestic level by the Supreme Court which in subsequent similar cases found such conclusion to be ill-founded and overly formalistic (see paragraphs 32 and 80 above). By reaching that conclusion, the domestic courts in fact set an unattainable standard of proof for the applicant, which was particularly unacceptable in view of the seriousness of the acts concerned.

82.  There has accordingly been a violation of Article § 1 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

84.  The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

85.  The Government contested that claim.

86.  The Court considers that the applicant must have sustained nonpecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards the applicants grandsons EUR 12,500 jointly in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

  1. Costs and expenses

87.  The applicant also claimed EUR 20,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 2,000 for those incurred before the Court.

88.  The Government contested those claims.

89.  As regards the claim for costs and expenses incurred in the domestic proceedings, the Court is of the opinion that it must be rejected, given that the applicants representative did not submit itemised particulars of this claim or any relevant supporting documents. He thus failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court.

90.  As regards the claim for costs and expenses before it, the Court considers it reasonable to award EUR 2,000, that is, the sum sought. This sum is to be paid directly into the bank account of the applicants grandsons representative, Ms S. Čanković (see paragraph 26 above).

  1. Default interest

91.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Holds that the applicants grandsons, Mr Robert Trivkanović and Mr Aleksandar Trivkanović, have standing to pursue the application in her stead, and dismisses the Governments objection in that respect;
  2. Declares the application admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  4. Holds,

(a)  that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 12,500 (twelve thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, which is to be paid to the applicants grandsons jointly;

(ii)  EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants grandsons, in respect of costs and expenses, which is to be paid into the bank account of the applicants grandsons representative;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 January 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.           

Renata Degener                                     Krzysztof Wojtyczek
Deputy Registrar                                    President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 2 | DIC | Šilih protiv Slovenije
Presuda je povezana sa presudom Apelacionog suda u Beogradu, u predmetu Gž 6133/23, preinačena je presuda Drugog osnovnog suda u delu stava trećeg izreke, tako što se delimično usvaja tužbeni zahtev tužilaca, pa se obavezuje tužena VV da tužiocima AA i BB na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova usled smrti bliskog lica.
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde