Krušković protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
46185/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
21.06.2011
Članovi
8
8-1
35
35-1
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
oduzimanje poslovne sposobnosti
poštovanje porodičnog života
utvrđivanje očinstva
zloupotreba opojnih droga
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.3 Privatni život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koju je protiv Republike Hrvatske podneo hrvatski državljanin g. Branko Krušković, navodeći da je povređeno njegovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8 Konvencije.

Podnositelj predstavke rođen je 1966. godine i živi u Jurdani. U februaru 2003. godine lišen je poslovne sposobnosti odlukom Općinskog suda u Opatiji. Odluka se zasniva na mišljenju psihijatra koji je utvrdio da podnosilac boluje od poremećaja ličnosti, usled dugotrajne zavisnosti od opojnih droga. Psihijatar je preporučio da se podnosilac liši poslovne sposobnosti na period od najmanje pet godina. Nakon ove odluke Centar za socijalni rad iz Opatije imenuje majku podnosioca njegovim starateljem. Nakon tri godine, nakon što se majka razbolela, Centar za socijalni rad imenuje oca za staratelja podnosioca. Nakon nekog vremena, za staratelja se imenuju zaposleni u Centru za socijalni rad.

Sredinom 2007. godine, K.S. je rodila kćer K, i kao oca deteta navela podnosioca predstavke, koji je dao izjavu Matičnoj službi u Rijeci da jeste otac deteta i kao takav je upisan u izvod iz matične knjige rođenih deteta. Kasnije te godine, Centar za socijalni rad Rijeka obavestio je matičarsku službu da je otac deteta, podnositelj, lišen poslovne sposobnosti, nakon čega je pokrenut postupak pred Uredom državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji za poništenje upisa oca u matični list, jer kao osoba lišena poslovne sposobnosti nije imao pravo priznati, sa pravnim dejstvom, K. kao svoje dete. Ova odluka nije dostavljena podnositelju jer je bio lišen poslovne sposobnosti već njegovoj majci. Centar za socijalni rad Opatija podneo je građansku tužbu protiv podnosioca, tražeći da Općinski sud utvrdi da li je podnosilac otac deteta. Postupak je u toku u momentu donošenja ove presude.

Podnositelj predstavke u obraćanju ESLJP prigovara da mu je uskraćeno pravo da bude upisan kao otac svog biološkog deteta. Poziva se na član 8. Konvencije.

Vlada tvrdi kako izjava podnositelja da je on otac K.-e nije mogla proizvesti nikakve pravne posledice te da stoga nije došlo do povrede njegovog prava na poštovanje njegovog privatnog života.

Što se tiče postupka radi utvrđivanja očinstva, Sud je u brojnim prilikama smatrao da takvi postupci spadaju u opseg članka 8. Specifičnost ovog predmeta međutim, nalazi se u činjenici što sam podnositelj nije pokrenuo nikakav postupak pred nacionalnim sudovima za utvrđenje svog očinstva, nego jednostavno tvrdi, uz saglasnost majke deteta, da je on biološki otac deteta K.

Sud smatra da nije postignuta poštena ravnoteža između javnog interesa da se zaštite osobe lišene poslovne sposobnosti od toga da daju izjave na štetu sebi ili drugima, i interesa podnositelja predstavke da pravno bude priznato njegovo očinstvo K.-e. Sud dalje navodi da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da jamči pravo podnositelja na poštovanje njegovog porodičnog i privatnog života, stoga smatra da je došlo do povrede člana 8. Konvencije

Preuzmite presudu u pdf formatu

                 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

 PREDMET KRUŠKOVIĆ protiv HRVATSKE

 (Zahtjev br. 46185/08)

PRESUDA

 STRASBOURG

 21. lipnja 2011.

 Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Krušković protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. George Nicolaou,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 31. svibnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 46185/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 1. rujna 2008. godine hrvatski državljanin g. Branko Krušković ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. G. Marjanović, odvjetnik iz Rijeke. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 10. ožujka 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je obavijestiti Vladu o prigovoru na temelju članka 8. Konvencije koji se tiče podnositeljevog prava na poštivanje njegovog privatnog i obiteljskog života. Odlučeno je istovremeno presuditi o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29. stavak 1.).

ČINJENICE

I.   OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1966. godine i živi u Jurdani.
  2. Dana 25. veljače 2003. godine podnositelj zahtjeva lišen je poslovne sposobnosti odlukom Općinskog suda u Opatiji.  Ova se odluka temelji na nalazu i mišljenju psihijatra, koji je utvrdio da podnositelj zahtjeva, zbog dugotrajne ovisnosti o drogi boluje od organskoga poremećaja osobnosti i antisocijalnog poremećaja osobnosti. Psihijatar je preporučio da se podnositelja zahtjeva liši poslovne sposobnosti kroz razdoblje od najmanje pet godina kako bi bio podvrgnut psihijatrijskom liječenju. 
  3. Dana 2. travnja 2003. godine Centar za socijalnu skrb Opatija imenovao je majku podnositelja zahtjeva Lj.I.G. njegovom starateljicom. 
  4. Dana 29. rujna 2006. godine Centar za socijalnu skrb Opatija imenovao je oca podnositelja zahtjeva D.K. njegovim starateljem, jer mu se majka razboljela. Točno neutvrđenog datuma isti je centar imenovao svog zaposlenika J.L. starateljem podnositelja zahtjeva. 
  5. Dana 30. lipnja 2007. godine K.S. je rodila kćer K., te je navela podnositelja zahtjeva kao djetetovog oca.  Dana 17. kolovoza 2007. godine podnositelj zahtjeva je, uz suglasnost majke djeteta, dao izjavu u Matičnom uredu u Rijeci u kojoj je rekao da je on otac djeteta te je nakon toga kao takav upisan u izvodu iz matice rođenih tog djeteta.  Dana 14. rujna 2007. godine podnositelj zahtjeva je dao istu izjavu pred Centrom za socijalnu skrb Rijeka.  
  6. Dana 19. listopada 2007. godine Centar za socijalnu skrb Rijeka obavijestio je Matični ured da je podnositelj zahtjeva lišen poslovne sposobnosti. 
  7. Matični ured Rijeka pokrenuo je postupak pred Uredom državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji za poništenje upisa podnositelja zahtjeva kao oca K.-e.  Dana 29. listopada 2007. godine Ured državne uprave je donio odluku kojom je naložio da se izmijeni izvod iz matice rođenih na način da se poništi prethodna bilješka u kojoj se navodi da je podnositelj zahtjeva otac djeteta, s osnova da kao osoba lišena poslovne sposobnosti nije imao pravo priznati, s pravnim učinkom, K. kao svoje dijete.  
  8. Ova odluka nije dostavljena podnositelju zahtjeva jer je on bio lišen poslovne sposobnosti. Dostavljena je njegovoj majci.
  9. Dana 21. ožujka 2010. godine Centar za socijalnu skrb Opatija podnio je građansku tužbu Općinskom sudu u Opatiji protiv podnositelja zahtjeva, K.S., i K., tražeći da Općinski sud utvrdi da je podnositelj zahtjeva otac K.-e.  Postupak je još uvijek u tijeku.

II  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004 i 107/2007) glase :

Članak 56.

“(1)  ... i očinstvo može se priznati na zapisnik pred matičarom,  centrom za socijalnu skrbi ili sudom ...

...”

Članak 61.

“(1)  Za upis priznanja očinstva potreban je pristanak djetetove majke.

...”

Članak 73.

"Tužbu radi utvrđivanja ...ili očinstva može podnijeti centar za socijalnu skrb do navršene osamnaeste godine života djeteta."

Članak 159.

“(1) Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka sud će pribaviti stručno mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak  lišenja poslovne sposobnosti..."

Članak 162.

“Osobu koja je...lišena poslovne sposobnosti centar za socijalnu skrb stavit će pod skrbništvo.....“

Članak 179.

“(1) Skrbnik je dužan savjesno se brinuti o osobi, pravima, obvezama i dobrobiti štićenika, upravljati njegovom imovinom te poduzimati mjere da se osoba osposobi za samostalan život i rad.

...”

Članak 184.

“(1) Skrbnik zastupa štićenika.

...”

Članak 185.

“Za poduzimanje važnijih mjera glede osobe, osobnog stanja ili zdravlja štićenika skrbniku je potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da mu je uskraćeno pravo da bude upisan kao otac svog biološkog djeteta. Pozvao se na članak 8. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života …

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

A. Dopuštenost

1.  Primjenjivost članka 8.

  1. Vlada tvrdi kako izjava podnositelja zahtjeva da je on otac K.-e nije mogla proizvesti nikakve pravne posljedice te da stoga nije došlo do  povrede njegovog prava na poštivanje njegovog privatnog života. Stoga, članak 8. nije primjenjiv na činjenice konkretnog predmeta.
  2. Podnositelj zahtjeva osporava tu tvrdnju.
  3. Sud mora utvrditi spada li pravo koje navodi podnositelj zahtjeva u opseg pojma "poštivanje privatnog i obiteljskog života" postavljenog u članku 8. Konvencije. 
  4. Što se tiče postupka radi utvrđivanja očinstva, Sud je u brojnim prilikama smatrao da takvi postupci spadaju u opseg članka 8. (vidi, na primjer, Rasmussen protiv Danske, 28. studeni 1984., stavak 33., Serija A br. 87 i Keegan protiv Irske, 26. svibanj 1994., stavak 45., Serija A br. 290).  U vezi s time Sud smatra da pojam "obiteljskog života" iz članka 8. nije isključivo ograničen na bračne odnose, već da može obuhvaćati i druge de facto "obiteljske veze" kad je u dovoljnoj mjeri prisutna trajnost (vidi, na primjer, Kroon i dr. protiv Nizozemske,  27. listopad 1994., stavak 30, Serija A br. 297-C).
  5. Ovaj se predmet razlikuje od naprijed spomenutih predmeta koji se odnose na utvrđivanje očinstva u tome što sam podnositelj zahtjeva nije pokrenuo nikakav postupak pred nacionalnim sudovima za utvrđenje svog očinstva, nego jednostavno tvrdi, uz suglasnost majke djeteta, da je on biološki otac djeteta K. 
  6. Sud je već presudio da pravni odnos između djeteta rođenog izvan braka i njegovog ili njezinog oca spada u opseg članka 8. Konvencije (vidi  Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, stavci 50-55, ECHR 2002-I.). Nema nikakvog razloga u ovome predmetu presuditi drugačije.
  7. Stoga činjenice ovoga predmeta spadaju u opseg članka 8.

2.  Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

  1. Vlada tvrdi da je prigovor na temelju članka 8. Konvencije preuranjen jer je postupak koji se tiče utvrđenja podnositeljevog očinstva još u tijeku.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je ovaj postupak pokrenut tek nakon što je tužena država bila obaviještena o ovom zahtjevu i da je njegov pravni položaj, bez obzira na postupak na koji upućuje Vlada, nespojiv sa zahtjevima članka 8. Konvencije. 
  3. Sud smatra da pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava treba pridružiti osnovanosti, budući da je blisko povezano s biti prigovora podnositelja zahtjeva da država navodno nije osigurala da njegovo očinstvo bude promptno pravno priznato. 
  4. Sud nadalje smatra da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje, nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da nije imao mogućnost utvrditi da je on otac K.-e i da je u tom pogledu bio ostavljen u pravnoj praznini.  Činjenica da nadležni centar za socijalnu skrb može pokrenuti sudski postupak za utvrđivanje njegovog očinstva je nevažna, budući da nije postojala niti obveza centra da to učini, niti rok u kojem bi centar to trebao učiniti. Niti njegov staratelj nije bio obvezan poduzeti bilo kakvu radnju u tom pogledu.  On je u više navrata tražio od Centra za socijalnu skrb Opatija poduzimanje pravnih radnji radi upisa njegovog očinstva K.-e, ali uzalud. Situacija u kojoj njegovo očinstvo nije bilo upisano više od dvije i pol godine ne može biti niti u interesu djeteta. 
  2. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva lišen poslovne sposobnosti jer je utvrđeno da se ne može brinuti o svojim interesima, te da je stavljanje podnositelja zahtjeva pod starateljstvo u njegovom najboljem interesu.  Osoba lišena poslovne sposobnosti ne može poduzeti nikakvu pravnu radnju te je u najboljem interesu i podnositelja zahtjeva i K.-e da on ne može davati nikakve pravno obvezujuće izjave koje se tiču njegovog očinstva K.-e. Njegovo očinstvo može biti utvrđeno samo u sudskom postupku, DNK analizom. Postupak za utvrđenje očinstva podnositelja zahtjeva pred redovnim sudom pokrenut je i još je uvijek u tijeku. Takav se postupak može pokrenuti do djetetovog osamnaestog rođendana. 
  3. Sud ponavlja da iako je osnovni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, njime država nije natjerana na suzdržavanje od takvog miješanja: uz ovu negativnu preuzetu obvezu mogu postojati i pozitivne obveze koje su pretpostavka za djelotvorno poštivanje privatnog ili obiteljskog života. Ove obveze mogu uključivati donošenje mjera namijenjenih osiguranju poštivanja privatnog života čak i u području odnosa između samih pojedinaca (vidi X i Y protiv Nizozemske, 26. ožujak 1985., stavak 23., Serija A br. 91; Botta protiv Italije, 24. veljače 1998., stavak 33., Reports of Judgments and Decisions 1998.- I i naprijed citirani Mikulić, stavak 57.).
  4. Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obveza države na temelju članka 8. nije lako precizno definirati. No primjenjiva su načela ipak slična. Kad se utvrđuje postoji li takva obveza ili ne postoji, potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca, i u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidi naprijed citirani Mikulić, stavak 58.). Ipak, članak 8. ne daje državama ugovornicama neograničenu ovlast procjene. Sud je odgovoran osigurati poštivanje obveza koje su te države preuzele, te je ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se "ograničenje" pomiriti s jamstvima članka 8. Konvencije. Domaća sloboda procjene tako ide ruku pod ruku s europskim nadzorom.
  5. Glede pitanja koja se postavljaju u ovome predmetu, Sud prihvaća da ograničenja prava osoba lišenih poslovne sposobnosti, čak i kad se odnose na područje njihovog privatnog i obiteljskog života, nisu u načelu u suprotnosti sa zahtjevima članka 8. Konvencije.
  6. Međutim, ta ograničenja trebaju, u načelu, biti podvrgnuta određenim procesnim jamstvima. Sud ponavlja da je uloga Konvencije u osnovi supsidijarna. Prema sustavu zaštite uspostavljenom Konvencijom,  nacionalne su vlasti dužne izvršiti početnu procjenu ne samo postojanja problema od javnog značaja koji zahtjeva primjenu mjera ograničenja osobnih prava, već i potrebnih korektivnih aktivnosti koje treba poduzeti (vidi mutatis mutandisHandyside protiv Ujedinjene Kraljevine, 7. prosinac 1976., Serija A br. 24, i  James i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine, 21. veljače 1986., stavak 46., Serija A br. 98).). U skladu s istim načelom, također je prvenstveno na nacionalnim vlastima da osiguraju ispunjavanje svojih obveza na temelju Konvencije sredstvima koja smatraju odgovarajućima. Sud se brine za nadzor toga kako države ugovornice provode svoje obveze iz Konvencije.
  7. Sud ponavlja da njegova zadaća nije zamijeniti nadležne hrvatske vlasti u određivanju koji su načini najprimjereniji za utvrđivanje očinstva putem sudskog postupka u Hrvatskoj, već preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svojih ovlasti procjenjivanja. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, prilikom rješavanja očinstva podnositelja zahtjeva u odnosu na K.-u, prekršila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi, na primjer, Hokkanen protiv Finske , 23. rujan 1994., stavak 55, Serija A br. 299-A, i, mutatis mutandis, naprijed citirani Handyside protiv Ujedinjene Kraljevine, stavak 49.). 
  8. Sud u ovome predmetu primjećuje da podnositelj zahtjeva prema mjerodavnom domaćem pravu nema mogućnosti dati bilo kakvu izjavu o svom očinstvu K.-e. Kao osobi lišenoj poslovne sposobnosti nije mu dozvoljeno pokrenuti bilo kakav postupak za utvrđenje svog očinstva. U tom pogledu on u cijelosti ovisi o radnjama nadležnog centra za socijalnu skrb.
  9. Po mišljenju Suda, osobe u situaciji u kojoj je podnositelj zahtjeva imaju vitalan interes, zaštićen Konvencijom, da se utvrdi biološka istina o važnom vidu njihovog privatnog i obiteljskog života, te da ona bude pravno priznata.
  10. Glede položaja podnositelja zahtjeva u tom pogledu, Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije imao nikakvu mogućnost priznati svoje očinstvo pred nacionalnim vlastima ili pokrenuti postupak za dokazivanje svoga očinstva. Iako se ovaj položaj može činiti opravdanim u pogledu osoba lišenih poslovne sposobnosti kako bi ih se zaštitilo od davanja pravno obvezujućih izjava koje su suprotne njihovim interesima, ili čak suprotne činjenicama, Sud ima na umu slijedeće.
  11. U ovome se predmetu i podnositelj zahtjeva i majka djeteta slažu da je podnositelj zahtjeva biološki otac K.-e.
  12. Ubrzo nakon rođenja K.-e dana 30. lipnja 2007. godine podnositelj zahtjeva dao je izjavu da je on K.-in otac. Međutim, ta izjava nije mogla imati pravni učinak jer je podnositelj zahtjeva bio lišen poslovne sposobnosti. Međutim, mjerodavne vlasti nisu pozvale oca podnositelja zahtjeva, koji je izgleda bio njegov staratelj u to vrijeme, da dade svoju suglasnost na priznanje očinstva koje je dao podnositelj zahtjeva. Da je u to vrijeme J. L. već bila imenovana starateljicom podnositelja zahtjeva, tada bi to bila njena dužnost, kao zaposlenice Centra za socijalnu skrb Opatija, da se brine o interesima podnositelja zahtjeva. Nema nikakve dvojbe da je priznanje i upis njegovog očinstva K.-e bilo od vitalnog interesa za podnositelja zahtjeva. Međutim, nadležni Centar za socijalnu skrb u vrijeme kad je K. rođena i kad je podnositelj zahtjeva pokušavao upisati svoje očinstvo, nije poduzeo nikakve korake da mu pomogne da njegovo očinstvo bude pravno priznato.
  13. Prema navodima Vlade, jedino sredstvo kojim je podnositelju zahtjeva bilo moguće utvrditi njegovo očinstvo bilo je da nadležni Centar za socijalnu skrb pokrene građanski postupak u tu svrhu. U postupku kojeg je pokrenuo Centar za socijalnu skrb tvrdeći da je podnositelj zahtjeva biološki otac K.-e, podnositelj zahtjeva imao je samo položaj tuženika. Sud međutim primjećuje da podnositelj zahtjeva nikada nije zanijekao svoje očinstvo i da  u stvari upravo on želi da se utvrdi njegovo očinstvo.
  14. Nadalje, iako se postupak za utvrđenje očinstva može pokrenuti do osamnaestog rođendana djeteta, mjerodavne nacionalne vlasti nadležne za podnositelja zahtjeva nemaju na temelju nacionalnog prava uopće nikakvu pravnu obvezu pokrenuti taj postupak te stoga ne postoje ni nikakvi rokovi u kojima bi nadležne vlasti trebale odgovoriti na tvrdnju podnositelja zahtjeva da je on biološki otac K.-e. Stoga, centri za socijalnu skrb imaju neograničeno diskreciono pravo odlučiti kada da poduzmu bilo koju radnju kako bi osigurali da očinstvo osoba lišenih poslovne sposobnosti bude pravilno utvrđeno i upisano, ili da uopće poduzmu bilo kakvu radnju.
  15. Kao posljedica naprijed opisanog pravnog položaja, podnositelj zahtjeva bio je ostavljen u pravnoj praznini dok nije bio pokrenut postupak za utvrđivanje njegovog očinstva. Nadalje, on nije imao nikakvog načina prisiliti Centar za socijalnu skrb Opatija da pokrene takav postupak. Stoga su prošle više od dvije i pol godine od trenutka kad je podnositelj zahtjeva dao svoju izjavu da je on biološki otac K.-e i pokretanja sudskog postupka u toj stvari od strane Centra za socijalnu skrb Opatija.
  16. Suprotno tvrdnjama Vlade, Sud ne može prihvatiti da je ova situacija u najboljem interesu bilo podnositelja zahtjeva bilo djeteta. S tim u vezi, Sud ponavlja kako djeca rođena izvan braka imaju vitalan interes primati informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog osobnog identiteta, a to je identitet njihovih bioloških roditelja (vidi naprijed citirani Mikulić, stavak 64.). 
  17. S obzirom na naprijed navedenu pozadinu, Sud smatra da nije postignuta poštena ravnoteža između javnog interesa da se zaštite osobe lišene poslovne sposobnosti od toga da daju izjave na štetu sebi ili drugima, i interesa podnositelja zahtjeva da pravno bude priznato njegovo očinstvo K.-e.
  18. S obzirom na prigovor Vlade koji je bio spojen s odlučivanjem o osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da su mjerodavne nacionalne vlasti pokrenule sudski postupak za utvrđenje očinstva podnositelja zahtjeva tek nakon više od dvije i pol godine nakon što ih je to zatražio podnositelj zahtjeva, tako dozvoljavajući da dođe do situacije u kojoj je bez ikakvog očiglednog razloga bio zanemaren zahtjev podnositelja zahtjeva i djetetove majke da se utvrdi da je podnositelj zahtjeva biološki otac K.-e.
  19. U tim okolnostima, Sud nalazi da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da jamči pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog obiteljskog i privatnog života. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije i odbija prigovore Vlade koji se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara na temelju članaka 2. i 14. Konvencije da nije imao sredstava za uzdržavanje i da je protiv njega izvršena diskriminacija.
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 1.200 eura (EUR) mjesečno na ime svog uzdržavanja i uzdržavanja njegovog djeteta i 300.000 EUR na ime nematerijalne štete. Traži i trenutni upis u maticu rođenih da je on otac K.-e.
  2. Vlada tvrdi da iznosi potraživanja za uzdržavanje nisu povezani s ovim zahtjevom i da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete prekomjeran i neosnovan.
  3. Sud primjećuje da je u ovome predmetu povreda članka 8. utvrđena samo s obzirom na položaj podnositelja zahtjeva glede utvrđenja njegovog očinstva K.-e. Stoga, nema nikakve uzročne veze između utvrđene povrede i zahtjeva za mjesečno uzdržavanje.
  4. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio neku nematerijalnu štetu zbog činjenice da nije bilo utvrđeno njegovo očinstvo. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.800  EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje i 100 EUR na ime poštanskih izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada nije dala nikakvu primjedbu.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra da zatraženi iznos treba dosuditi u cijelosti, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljenje domaćih pravni sredstava s odlukom o osnovanosti, te ga odbacuje
  2. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog privatnog života dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
  4. Presuđuje

(a)    da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i)    1.800 EUR (tisuću osam stotina eura) na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati.

(ii)   100 EUR (stotinu eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(b)   da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. lipnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen 

Anatolij Kovler

 tajnik

predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF KRUŠKOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 46185/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

21 June 2011

FINAL

21/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Krušković v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
George Nicolaou,
Mirjana Lazarova Trajkovska, judges,
and Søren NielsenSection Registrar,

Having deliberated in private on 31 May 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 46185/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Branko Krušković (“the applicant”), on 1 September 2008.

2.  The applicant was represented by Mr G. Marjanović, a lawyer practising in RijekaThe Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  On 10 March 2010 the President of the First Section decided to communicate to the Government the complaint under Article 8 of the Convention concerning the applicants right to respect for his private and family life. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1966 and lives in Jurdani.

5.  On 25 February 2003 the applicant was divested of his legal capacity (poslovna sposobnostby a decision of the Opatija Municipal Court (Općinski sud u Opatiji). The decision was based on a report by a psychiatrist, who established that the applicant suffered from organic personality disorder and antisocial personality disorder as a result of his long-term drug abuse. The psychiatrist recommended that the applicant be divested of his legal capacity for a period of at least five years in order to undergo psychiatric treatment.

6.  On 2 April 2003 the Opatija Social Welfare Centre (Centrar za socijalnu skrb Opatija) appointed the applicants mother, Lj.I.G., as his guardian.

7.  On 29 September 2006 the Opatija Social Welfare Centre appointed the applicants father, D.K., as his guardian since his mother had fallen ill. On an unspecified date the same centre appointed its employee J.L as the applicants guardian.

8.  On 30 June 2007 K.S. gave birth to a daughter, K., and named the applicant as the childs father. On 17 August 2007 the applicant, with the consent of the childs mother, gave a statement at the Rijeka Birth Registry (Matični ured Rijekasaying that he was the father of the child, and he was subsequently registered as such on the childs birth certificate. On 14 September 2007 the applicant gave the same statement before the Rijeka Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb Rijeka).

9.  On 19 October 2007 the Rijeka Social Welfare Centre informed the Birth Registry that the applicant had been divested of his legal capacity.

10.  The Rijeka Birth Registry instituted proceedings in the Primorsko-goranska County Office of State Administration (Ured državne uprave u Primorsko-goranskoj županijifor the annulment of the registration of the applicant as K.s father. On 29 October 2007 the County Office gave a decision ordering that an amendment be made to the childs birth certificate annulling the previous note stating that the applicant was the father of the child, on the ground that as a person divested of his legal capacity he did not have the right to recognise K. as his child before the law.

11.  This decision was not served on the applicant, since he had been divested of his legal capacity. It was served on his mother.

12.  On 21 March 2010 the Opatija Welfare Centre brought a civil action in the Opatija Municipal Court against the applicant, K.S., and K., seeking that the Municipal Court establish that the applicant was K.s father. The proceedings are still pending.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

13.  The relevant provisions of the Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 17/2004, 136/2004 and 107/2007) read:

Section 56

“(1)  ... paternity may be recognised before a registrar of a registry office, social welfare centre or a court ...

...

Section 61

“(1)  The childs mother shall give consent to the registering of the recognition of paternity.

...

Section 73

“A social welfare centre may lodge a civil claim seeking ... to establish paternity up until the childeighteenth birthday.”

Section 159

“(1)  An adult who, owing to mental illness or for other reasons, is not able to care for his or her own needs, rights and interests, or who presents a risk for the rights and interests of others, shall be partially or completely divested of his or her legal capacity by a court of law in non-contentious proceedings.

(2)  Before adopting a decision under paragraph 1 of this section, a court shall obtain the expert opinion of a medical expert about the health conditions of the person concerned ...

Section 162

The competent social welfare centre shall place under guardianship any person ... divested of his or her legal capacity ...

Section 179

(1) The guardian shall take care of the person, rights, obligations and well-being of the ward with due diligence, manage his or her assets and take measures to enable the ward to have an independent working and personal life.

...

Section 184

“(1) The guardian represents the ward.

...

Section 185

“In order to undertake more extensive measures concerning the person, personal status or health of the ward, the guardian shall obtain prior consent from a social welfare centre.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

14.  The applicant complained that he had been denied the right to be registered as the father of his biological child. He relied on Article 8 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life ...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Admissibility

1.  Applicability of Article 8

15.  The Government argued that the applicants statement that he was the father of K. could not produce any legal consequences and that therefore there had been no violation of his right to respect for his private life. Consequently, Article 8 was not applicable to the facts of the present case.

16.  The applicant contested that argument.

17.  The Court must determine whether the right asserted by the applicant falls within the scope of the concept of “respect” for “private and family life” set forth in Article 8 of the Convention.

18.  As regards the issue of paternity, the Court has held on numerous occasions that paternity proceedings do fall within the scope of Article 8 (see, for example, Rasmussen v. Denmark, 28 November 1984, § 33, Series A no. 87, and Keegan v. Ireland, 26 May 1994, § 45, Series A no. 290). In this connection, the Court has held that the notion of “family life” in Article 8 is not confined solely to marriage-based relationships but may also encompass other de facto “family ties” where sufficient constancy is present (see, for example, Kroon and Others v. the Netherlands, 27 October 1994, § 30, Series A no. 297C).

19.  The present case differs from the paternity cases cited above in so far as the applicant himself has not instituted any proceedings before the national courts to establish his paternity, but simply claims, with the consent of the childs mother, that he is the biological father of the child K.

20.  The Court has already held that the legal relationship between a child born out of wedlock and his or her natural father falls within the ambit of Article 8 of the Convention (see Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, §§ 5055, ECHR 2002I.). There is no reason to hold otherwise in the present case.

21.  The facts of the case accordingly fall within the ambit of Article 8.

2.  Exhaustion of domestic remedies

22.  The Government argued that the complaint under Article 8 of the Convention was premature because the proceedings concerning his paternity were still pending.

23.  The applicant argued that these proceedings had been instituted only after the present application had been communicated to the respondent Government and that his legal position, irrespective of the proceedings the Government referred to, was incompatible with the requirements of Article 8 of the Convention.

24.  The Court considers that the question of exhaustion of domestic remedies should be joined to the merits, since it is closely linked to the substance of the applicants complaint about the States alleged failure to ensure that his paternity was promptly recognised in law.

25.  The Court further considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. Moreover, it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

26.  The applicant argued that he had no possibility of having his paternity of K. established and that in that respect he was left in a legal void. The fact that a competent social welfare centre could institute court proceedings to establish his paternity was irrelevant since there was no obligation or time-limit for a centre to do so. Nor was his guardian obliged to take any action in that regard. He had repeatedly asked the Opatija Social Welfare Centre to take legal action in order to have his paternity of K. registered, but to no avail. situation where his paternity had not been registered for more than two and a half years could not be in the interests of the child either.

27.  The Government argued that the applicant had been divested of his legal capacity because it had been established that he could not care for his own interests and, therefore, placing the applicant under guardianship was in his best interestsA person divested of his legal capacity could not undertake any legal act and it was in the best interests of the applicant and K. that he could not give any legally binding statement concerning his paternity of K. His paternity could only be established in court proceedings by DNA analysisProceedings for establishing the applicants paternity before a regular court had been instituted and were still pending. Such proceedings could be instituted up until the childeighteenth birthday.

28.  The Court reiterates that while the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this negative undertaking, there may be positive obligations inherent in an effective respect for private or family life. These obligations may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life even in the sphere of the relations of individuals between themselves (see X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 23, Series A no. 91; Botta v. Italy, 24 February 1998, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1998I; and Mikulić, cited above, § 57).

29.  However, the boundaries between the States positive and negative obligations under Article 8 do not lend themselves to precise definition. The applicable principles are nonetheless similar. In determining whether or not such an obligation exists, regard must be had to the fair balance which has to be struck between the general interest and the interests of the individual; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see Mikulić, cited above, § 58). Nevertheless, Article 8 does not give the Contracting States an unlimited power of appreciation. The Court is responsible for ensuring the observance of those States engagements and is empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with the guarantees of Article 8 of the Convention. The domestic margin of appreciation thus goes hand in hand with European supervision.

30.  As regards the issues pertinent to the present case, the Court accepts that restrictions on the rights of persons divested of legal capacity, even when they occur in the sphere of their private and family life, are not in principle in contradiction with the requirements of Article of the Convention.

31.  However, these restrictions should, in principle, be subject to the relevant procedural safeguards. At this juncture the Court reiterates the fundamentally subsidiary role of the Convention. Under the system of protection established by the Convention it is thus for the national authorities to make the initial assessment both of the existence of a problem of public concern warranting measures of restriction of the personal rights and of the remedial action to be taken (see, mutatis mutandisHandyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 48, Series A no. 24, and James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 46, Series A no. 98). In line with the same principle, it is also primarily for the national authorities to ensure by whatever means they deem appropriate compliance with their obligations under the Convention. This Court is concerned with the supervision of the implementation by Contracting States of their obligations under the Convention.

32.  Thus, the Courts task is not to substitute itself for the competent Croatian authorities in determining the most appropriate methods for establishing paternity through judicial proceedings in Croatia, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation. The Court will therefore examine whether Croatia, in its handling of the issue of the applicants paternity of K.is in breach of its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, for instance, Hokkanen v. Finland, 23 September 1994, § 55, Series A no. 299-A, and, mutatis mutandisHandyside v. the United Kingdomcited above§ 49).

33.  The Court notes in the present case that under the relevant domestic law the applicant has no possibility of giving any statement as to his paternity of K. As a person divested of his legal capacity he is not allowed to institute any proceedings to have his paternity established. In that respect he is entirely dependent on the actions of the competent social welfare centre.

34.  In the Courts opinion, persons in the applicants situation have a vital interest, protected by the Convention, in establishing the biological truth about an important aspect of their private and family life and having it recognised in law.

35.  As to the position of the applicant in this regard, the Court notes that there was no possibility for the applicant to recognise his paternity before the national authorities or to institute any proceedings in order to prove his paternity. While this position might be seen as justified in respect of persons who have been divested of their legal capacity in order to protect them from giving legally binding statements which run contrary to their interests or even contrary to the facts, the Court is mindful of the following.

36.  In the present case both the applicant and the childs mother agree that the applicant is K.s biological father.

37.  Soon after K.s birth on 30 June 2007 the applicant gave statement that he was the father of K. However, that statement could not have legal effect because the applicant had been divested of his legal capacity. The relevant authoritieshowever, did not invite the applicants father, who appears to have been his legal guardian at that time, to give his consent to the applicantrecognition of his paternity. If J.L. had already been appointed as the applicants guardian at that time, it was her duty, as an employee of the Opatija Social Welfare Centre, to take care of the applicants interests. There is no doubt that the recognition and registration of his paternity of K. was of vital interest for the applicant. However, the competent social welfare centre at the time when K. was born and the applicant was making attempts to have his paternity registered took no steps to assist the applicant in his attempt to have his paternity recognised in law.

38.  According to the Government, the only possible means for the applicant to have his paternity established is by the institution of civil proceedings to that end by the competent social welfare centre. In the proceedings instituted by the social welfare centre claiming that the applicant is the biological father of K, the applicant has the status only of defendant. The Court notes, however, that the applicant has never denied his paternity and that it is he who actually wants his paternity to be established.

39.  Furthermore, while proceedings for establishing paternity may be instituted up until the childeighteenth birthday, there is no legal obligation under the national law on the relevant national authorities responsible for the applicant to institute such proceedings at all and consequently there are no time-limits for the competent authorities to answer the applicants claim that he is the biological father of K. Thus, the social welfare centres enjoy unlimited discretion as to when to take any action in order to ensure that the paternity of persons divested of legal capacity is properly established and registered, or whether to take any action at all.

40.  As a consequence of the above-described legal position, the applicant was left in a legal void until the proceedings for establishing his paternity were instituted. Furthermore, he had no means to compel the Opatija Social Welfare Centre to institute such proceedings. Thus, more than two and a half years passed between the time when the applicant gave his statement that he was the biological father of K. and the institution of the court proceedings in the matter by the Opatija Social Welfare Centre.

41.  Contrary to the Governments arguments, the Court cannot accept that this situation is in the best interests of either the applicant or the child. In this connection, the Court reiterates that a child born out of wedlock also has a vital interest in receiving the information necessary to uncover the truth about an important aspect of their personal identitythat is, the identity of their biological parents (see Mikulić, cited above, § 64).

42.  Against the above background, the Court considers that fair balance has not been struck between the public interest in protecting persons divested of their legal capacity from giving statements to the detriment of themselves or others, and the interest of the applicant in having his paternity of K. legally recognised.

43.  Having regard to the Governments objection that was joined to the merits of the complaint, the Court notes that the relevant national authorities instituted the court proceedings for the establishment of the applicants paternity only more than two and half years after the applicant had requested them to do so, thus allowing situation to arise in which the claim by the applicant and the childs mother that the applicant was the biological father of K. was ignored for no apparent reason.

44.  In these circumstances, the Court finds that the respondent State has failed to discharge its positive obligation to guarantee the applicants right to respect for his private and family life. Accordingly, the Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention and dismisses the Governments objections as to the exhaustion of domestic remedies.

II.  OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

45.  The applicant further complained under Articles 2 and 14 of the Convention that he had no means of subsistence and that he had been discriminated against.

46.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3(a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

47.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

48.  The applicant claimed 1,200 euros (EUR) per month in respect of maintenance for himself and his child and EUR 300,000 in respect of non-pecuniary damage. He also sought the immediate registration of his paternity of K. in the birth register.

49.  The Government argued that the amounts claimed for maintenance were not related to the present application and that the claim for non-pecuniary damage was excessive and unfounded.

50.  The Court notes that in the present case a violation of Article 8 has been found solely on account of the applicants position as regards the recognition of his paternity of K. in law. Therefore, there is no causal link between the violation found and the claim for monthly maintenance.

51.  On the other hand, the Court considers that the applicant must have suffered some non-pecuniary damage owing to the fact that his paternity has not been recognised. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,800 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

52.  The applicant also claimed EUR 100 for postal expenses incurred before the Court.

53.  The Government made no comment.

54.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteriathe Court considers that the sum claimed should be awarded in full, plus any tax that may be chargeable on that amount.

C.  Default interest

55.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Decides to join to the merits the Governments objection as to the exhaustion of domestic remedies and rejects it;

2.  Declares the complaints concerning the applicants right to respect for his private and family life admissible and the remainder of the application inadmissible;

3.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into Croatian kunas at the rate applicable on the date of settlement:

(i)  EUR 1,800 (thousand eight hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 100 (one hundred euros)plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 June 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                Anatoly Kovler
Registrar                                       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude