Sabalić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
50231/13
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
14.01.2021
Članovi
3
14
14+3
41
P7-4
Kršenje
3
14
14+3
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Drugi status
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
(P7-4) Ponovno pokretanje postupka
(P7-4) Bitna povreda tokom postupka
Tematske ključne reči
nasilje nad ženama
rodno-zasnovano nasilje
sprovođenje istrage
zločin iz mržnje
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.1 Pozitivne obaveze
1.3.2 Propusti u istragama
1.3.12 Diskriminacija
1.3.16 Nepoštovanje ličnosti
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
1.14.1 Osnovi za diskriminaciju
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke fizički je napadnuta u noćnom klubu u Zagrebu. Prema njenim navodima, napadač je najpre počeo koketirati s njom, a nakon što mu je otkrila svoju homoseksualnu orijentaciju zgrabio ju je i gurnuo u zid i počeo da je udara po celom telu. Medicinskim pregledom utvrđeno je da je zadobila lakše telesne povrede. Policija je protiv napadača pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira. Prekršajni sud ga je proglasio krivim i izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300 kuna. Budući da policija nije pokrenula krivičnu istragu, podnositeljka je protiv napadača podnela krivičnu prijavu zbog krivičnog dela pokušaja nanošenja teške telesne povrede i nasilničkog ponašanja sa obeležjima zločina iz mržnje i krivičnog dela diskriminacije. Prijava je odbačena, uz obrazloženje da je protiv napadača već bio vođen prekršajni postupak i da bi krivično gonjenje bilo u suprotnosti s načelom ne bis in idem. Podnositeljka je zatim pokrenula krivični postupak u svojstvu oštećene, ali je Kazneni sud odbacio njenu privatnu tužbu potvrdivši obrazloženje Državnog odvjetništva koje je odbacilo prethnodnu prijavu. Rešenje Kaznenog suda je potvrđeno u žalbenom postupku, a ustavna tužba koju je podnositeljka nakon toga podnela proglašena je nedopuštenom.

Pred ESLJP podnositeljka je prigovorila izostanku odgovarajućeg odgovora domaćih tela na čin nasilja protiv nje koji je bio motivisan njenom seksualnom orijentacijom.

Sud je utvrdio da je ove prigovore najprikladnije ispitati na temelju člana 3. u vezi s članom 14. Konvencije. Naime, Sud je istakao da diskriminišuće postupanje može dovesti do ponižavajućeg postupanja u smislu člana 3. kada dosegne takav stepen težine da vređa ljudsko dostojanstvo, što posebno važi za nasilne zločine iz mržnje.

Nasilje motisano diskriminacijom može se ispitati na temelju člana 3. ili na temelju člana 3. u vezi s članom 14. Konvencije što zavisi od okolnosti pojedinačnog predmeta. U ovom predmetu, s obzirom na tvrdnje podnositeljke da je nasilje imalo homofobne konotacije, prigovore je bilo potrebno ispitati na temelju člana 3. u vezi s članom 14.

Sud je utvrdio da su u ovom predmetu već u početnim fazama postupka postojali prima facie dokazi da je nasilje bilo motivisano seksualnom orijentacijom podnositeljke. Naime, policija je odmah nakon fizičkog napada na podnositeljku izašla na mesto događaja i utvrdila da se izliv besa na nju dogodio nakon što je napadaču otkrila svoju seksualnu orijentaciju. Državno odvjetništvo je utvrdilo da je podnositeljka u svom iskazu istražnom sudiji iznela detaljnu i sveobuhvatnu verziju događaja što je potvrdilo i nekoliko svedoka. Takva situacija zahtevala je delotvornu primenu krivičnopravnih mehanizama kako bi se rasvetlio mogući motiv mržnje s homofobnim konotacijama za ovaj nasilni incident te kako bi se identifikovale i na odgovarajući način kaznile odgovorne osobe. Međutim, umesto da događaj prijavi Državnom odvjetništvu, policija je protiv napadača pokrenula prekršajni postupak koji je završio njegovom osudom i izricanjem novčane kazne od približno 40 EUR. S obzirom da podnositeljka nije bila obaveštena o ovom postupku, osuda za prekršaj je postala pravnosnažna.

Prema mišljenju Suda, ovakav odgovor domaćih organa bio je nedelotvoran i može stvoriti utisak nekažnjivosti nasilnih zločina iz mržnje. Pored toga, kazna izrečena napadaču bila je očigledno nerazmerna težini zlostavljanja koju je podnositeljka pretrpela što potvrđuje činjenica da je za zločine iz mržnje propisana kazna zatvora.

Nadalje, u odnosu na argument tužene države da krivični postupak nije mogao biti pokrenut jer bi time došlo do povrede načela ne bis in idem, Sud je utvrdio da nije bilo de iure prepreka da se ova situacija ispravi obustavljanjem ili poništavanjem neopravdanog postupka i uklanjanjem njegovih efekata i ponovnim ispitivanjem predmeta. Naime, u skladu sa stavom 2. člana 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, predmet se može ponovno razmotriti ako je u prethodnom postupku došlo do „bitnih povreda“ koje su mogle uticati na rešenje predmeta. Činjenica da nisu istraženi motivi mržnje u nasilnom napadu kao i to da motivi mržnje nisu uzeti u obzir pri određivanju kazne predstavlja „bitnu povredu“ u smislu stava 2. člana 4. Protokola br. 7.

Dakle, pokretanjem nedelotvornog prekršajnog postupka i pogrešnim obustavljanjem krivičnog postupka iz formalnih razloga, domaći organi nisu na odgovarajući način ispunili svoje procesne obaveze u slučaju nasilnog napada na podnositeljku predstavke motivisanog njenom polnom orijentacijom. Stoga su povredila procesni aspekt člana 3. Konvencije u vezi s članom 14. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SABALIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 50231/13)

 PRESUDA

 Članak 14. (+ članak 3.) • Diskriminacija • Osuda za prekršaj i novčana kazna u iznosu od 40,00 eura za nasilan homofobni napad bez istraživanja motiva mržnje te naknadna obustava kaznenog postupka iz razloga ne bis in idem • Kazna je očigledno nerazmjerna težini zlostavljanja • Nepotrebno pribjegavanje nedjelotvornom prekršajnom postupku koje može stvoriti dojam nekažnjivosti nasilnih zločina iz mržnje • Neistraživanje i neuzimanje u obzir mržnje kao motiva pri određivanju kazne predstavlja „bitne povrede” u postupku u smislu članka 4. Protokola br. 7 • Nije bilo prepreka de jure da se okrivljeniku pruži primjerena pravna zaštita: okončanjem ili poništavanjem neopravdanog postupka, uklanjanjem njegovih učinaka i ponovnim ispitivanjem predmeta

 STRASBOURG

14. siječnja 2021.

 KONAČNA

 14. 4. 2021.

 Ova je presuda postala konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Sabalić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 50231/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Pavla Sabalić („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 26. srpnja 2013.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovorima u vezi s člancima 3., 8., 13. i 14. Konvencije, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanje koje je dostavila tužena Vlada i odgovor na očitovanje koji je dostavila podnositeljica zahtjeva;

očitovanja koja su dostavili nevladina organizacija Zagreb Pride i zajednički nevladine organizacije Europska mreža Međunarodne udruge lezbijki, gej, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih osoba (European Region of the International Lesbian, Gay, Bisexual, Trans and Intersex Association, dalje u tekstu: „ILGA-Europe”), Centar za savjete o pojedinačnim pravima u Europi (Centre for Advice on Individual Rights in Europe, dalje u tekstu: „Centar AIRE”) i Međunarodna komisija pravnika (International Commission of Jurists, dalje u tekstu: „ICJ”), kojima je predsjednik odjela dopustio da se umiješaju; nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 1. prosinca 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovor podnositeljice zahtjeva zbog izostanka odgovarajućeg odgovora domaćih tijela na homofoban čin nasilja protiv nje od strane privatne osobe.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1982. godine i živi u Zagrebu. Zastupale su je gđa A. Bandalo i gđa N. Labavić, odvjetnice iz Zagreba.
  2. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

FIZIČKI NAPAD NA PODNOSITELJICU ZAHTJEVA

  1. Dana 13. siječnja 2010. podnositeljica zahtjeva fizički je napadnuta u noćnom klubu u Zagrebu u kojem je bila s nekoliko prijatelja. Napad je prestao tek nakon što je jedna podnositeljičina prijateljica, I.K., upotrijebila plinski pištolj kako bi zastrašila napadača.
  2. Približno u 6.00 sati lokalna policijska postaja Policijske uprave zagrebačke (dalje u tekstu: „policija”) obaviještena je o incidentu i dva policijska službenika odmah su izašla na mjesto događaja.
  3. Mjerodavni dio policijskog izvješća o utvrđenjima na mjestu događaja glasi:

„Kad smo došli na mjesto događaja … zatekli smo Pavlu Sabalić …, I.K. …, I.D. …, K.F. …, E.N. … i A.B. … [osobni su podaci izostavljeni]. Obavljajući obavijesne razgovore s njima i promatrajući mjesto događaja utvrdili smo da su gore navedene osobe došle u [noćni klub] oko 4.00 sata i ondje su bile oko jedan i pol sat. Dok su bile u noćnom klubu, [podnositeljici zahtjeva] prišao je neidentificirani muškarac koji je počeo koketirati s njom, ali ona ga je neprestano odbijala. Nakon što je noćni klub zatvoren, svi su stajali ispred kluba, a muškarac je nastavio navaljivati na [podnositeljicu zahtjeva] da bude s njim. Kad je rekla da je ‘lezbijka’, zgrabio ju je objema rukama i gurnuo u zid. Zatim ju je počeo udarati po cijelom tijelu, a kad je pala na tlo, nastavio ju je udarati nogama. …”   

  1. Policija je ubrzo identificirala muškarca kao M.M.-a putem registarskih oznaka automobila kojim je pobjegao s mjesta događaja. Odmah je priveden i s njim je obavljen obavijesni razgovor.
  2. Prema izvješću policije od 13. siječnja 2010., M.M. je potvrdio da je upoznao podnositeljicu zahtjeva, ali tada je saznao da je ona u noćnom klubu sa svojom djevojkom. Kad se noćni klub zatvorio, vidio je nekoliko djevojaka kako se svađaju s njegovim prijateljem i dok ih je pokušavao smiriti, gurnuo ih je rukama. M.M. nije naveo nikakve daljnje pojedinosti tvrdeći da ih se nije mogao sjetiti jer je bio pijan u vrijeme događaja. Policija je utvrdila i da je u vrijeme događaja M.M. bio u noćnom klubu sa svojim prijateljima J.V.om i A.K.-om.
  3. Istog dana, približno u 7.00 sati, podnositeljica zahtjeva pregledana je na odjelu hitne medicinske pomoći. Pregledom su utvrđeni kontuzijska ozljeda glave, hematom na čelu, abrazije na licu, čelu i području oko usana, istegnuće vrata, kontuzijska ozljeda prsa i abrazije na obama dlanovima i koljenima. Te su ozljede okvalificirane kao lake tjelesne ozljede.

PREKRŠAJNI POSTUPAK PROTIV M.M.-A

  1. Nakon događaja policija je obavila obavijesne razgovore s podnositeljicom zahtjeva i M.M.-om te ostalim sudionicima događaja povezanog s M.M.-ovim fizičkim napadom.
  2. Dana 14. siječnja 2010. policija je protiv M.M.-a pokrenula prekršajni postupak na Prekršajnom sudu u Zagrebu zbog remećenja javnog reda i mira. Mjerodavni dio optužnice glasi:

„Dana 13. siječnja 2010., približno u 5.45 sati, u Zagrebu …, na ulici ispred [noćnog kluba], prema izjavama žrtve Pavle Sabalić … i svjedoka I.K. …, E.N. …, K.F. …, A.B. … i I.D. [osobni su podaci izostavljeni], optuženik je fizički napao Pavlu Sabalić zgrabivši je objema rukama i bacivši je u zid.

Optuženik je zatim počeo udarati Pavlu Sabalić šakama po cijelom tijelu, a nakon toga ju je oborio na tlo i nastavio udarati nogama. Njegovo daljnje djelovanje spriječila je I.K., a zatim je automobilom napustio mjesto događaja …

Žrtva Pavla Sabalić zadobila je vidljive ozljede glave, koje je liječnik [na odjelu hitne medicinske pomoći] okvalificirao kao lake tjelesne ozljede.

Time je počinjen prekršaj na temelju članka 13. stavaka 1. i 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.”

  1. Na ročištu 20. travnja 2010. M.M. je pred Prekršajnim sudom priznao da je kriv za optužbe koje su mu stavljene na teret. Nisu bili izvedeni nikakvi daljnji dokazi, a podnositeljica zahtjeva nije bila obaviještena o postupku.
  2. Istog dana Prekršajni sud proglasio je M.M.-a krivim po optužnici za remećenje javnog reda i mira i izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od 300,00 hrvatskih kuna (približno 40,00 eura (EUR)).
  3. Protiv te presude nije podnesena žalba te je presuda postala pravomoćna 15. svibnja 2010. godine.

III. KAZNENA ISTRAGA O ZLOSTAVLJANJU PODNOSITELJICE ZAHTJEVA

  1. Nakon što je shvatila da policija nije pokrenula kaznenu istragu, dana 29. prosinca 2010. podnositeljica zahtjeva podnijela je kaznenu prijavu protiv M.M.-a Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo”) zbog kaznenih djela pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede (članak 99. stavci 1. i 4. Kaznenog zakona) i nasilničkog ponašanja (članak 331. stavak 2. Kaznenog zakona), motiviranih obilježjem zločina iz mržnje (članak 89. stavak 36. Kaznenog zakona), te kaznenog djela diskriminacije (članak 174. stavak 1. Kaznenog zakona). Mjerodavni dio kaznene prijave podnositeljice zahtjeva glasi:

„Dana 13. siječnja 2010., nakon što je koketirao s Pavlom Sabalić i nakon što ga je ona odbila rekavši da ima djevojku, približno u 5.45 sati, u Zagrebu, ispred [noćnog kluba], [M.M.] je fizički napao Pavlu Sabalić zgrabivši je objema rukama i bacivši je u zid … a zatim ju je šakama udarao po cijelom tijelu i nakon toga ju je oborio na tlo i udarao nogama. Istovremeno je vikao: ‘Lezbijko!’, ‘Sve vas treba pobiti!’, ‘Poje... ću te, lezbijko!’ i tako dalje. E.N. je pokušala obuzdati njegov napad rekavši: ‘Kako možeš udarati djevojku’, nakon čega je M.M. napao E.N. udarivši je glavom, a zatim je I.K. pucala na njega plinskim pištoljem, zbog čega je prekinuo napad …”   

  1. Na temelju kaznene prijave podnositeljice zahtjeva Državno odvjetništvo naložilo je policiji da istraži podnositeljičine navode.
  2. Neslužbena bilješka obavijesnog razgovora policije s podnositeljicom zahtjeva od 14. siječnja 2011. ukazuje na to da je podnositeljica zahtjeva potvrdila svoje navode o tijeku događaja koji su doveli do napada na nju i da je naglasila da se više ne može sjetiti svih pojedinosti, ali da smatra da je napad motiviran njezinom spolnom orijentacijom.
  3. U daljnjem tijeku policijskih izvida policija je obavila obavijesne razgovore s podnositeljičinim prijateljima I.K., I.D. i K.F., koji su potvrdili podnositeljičinu verziju događaja. Policija je obavila obavijesne razgovore i s A.K. i V.J., prijateljima M.M.-a, koji su samo potvrdili da je došlo do nekog meteža, ali nisu znali nikakve konkretne pojedinosti.
  4. Dana 28. travnja 2011. Državno odvjetništvo zatražilo je od suca istrage  Županijskog suda u Zagrebu (dalje u tekstu: „Županijski sud”) da provede daljnju istragu prigovora podnositeljice zahtjeva u vezi s osnovanom sumnjom da je M.M. protiv podnositeljice zahtjeva počinio kaznena djela pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede i nasilničkog ponašanja, motivirana obilježjem zločina iz mržnje, te kazneno djelo diskriminacije.
  5. Tijekom istrage sudac istrage odredio je medicinsko vještačenje, a u nalazu i mišljenju ozljede podnositeljice zahtjeva forenzički su okvalificirane kao lake tjelesne ozljede. Sudac istrage dalje je ispitao podnositeljicu zahtjeva, koja je ponovila svoju verziju događaja.
  6. Sudac istrage ispitao je i M.M.-a, koji je zanijekao da je počinio bilo kakav namjerni napad na podnositeljicu zahtjeva, iako se više nije sjećao svih pojedinosti razgovora s njom. Tijekom ispitivanja M.M.-ov branitelj obavijestio je suca istrage da je M.M.-a 20. travnja 2010. osudio Prekršajni sud (vidi stavke 14. – 15. ove presude).
  7. Na temelju utvrđenja suca istrage, dana 19. srpnja 2011. Državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva uz obrazloženje da je protiv M.M.-a već bio vođen prekršajni postupak i da bi njegov kazneni progon bio u suprotnosti s načelom ne bis in idem. Mjerodavni dio tog rješenja glasi:

„Tijekom istrage, žrtva Pavla Sabalić ispitana je u svojstvu svjedoka te je iznijela detaljnu i sveobuhvatnu verziju događaja kako su opisani u njezinoj kaznenoj prijavi protiv M.M.-a.

Iz opisa kaznenih djela u kaznenoj prijavi protiv M.M.-a koju je podnijela žrtva Pavla Sabalić … proizlazi da su ta djela konzumirana presudom Prekršajnog suda u Zagrebu … od 20. travnja 2010. Tom je presudom M.M. proglašen krivim za prekršaj na temelju članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i ta je presuda postala pravomoćna. Iz toga slijedi da je M.M. već proglašen krivim za taj događaj, o kojem je kao takvom presuđeno presudom Prekršajnog suda u Zagrebu, pa stoga postoji negativan procesni uvjet, odnosno procesna prepreka, za daljnji kazneni postupak, jer je stvar takozvana ‘res judicata’.

Uspoređujući opis događaja, i s obzirom na inkriminacije sadržane u kaznenoj prijavi žrtve, s presudom Prekršajnog suda u Zagrebu kojom je okrivljenik proglašen krivim u prekršajnom postupku, očito je da je riječ o istom događaju i istim činovima M.M.-a. Iz toga slijedi da su činjenice koje predstavljaju prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim u biti iste kao činjenice koje čine inkriminaciju u kaznenoj prijavi žrtve. U tim bi se okolnostima kazneni postupak vodio za isto djelo, odnosno isti događaj, za koje je okrivljenik već pravomoćno osuđen.

U konkretnom predmetu stvar je konačno presuđena, što proizlazi iz tumačenja članka 31. stavka 2. Ustava, kojim je predviđeno da ‘[se nikome] ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom’, kao i iz odredbi članka 4. Protokola br. 7 [uz Konvenciju] i članka 11. Zakona o kaznenom postupku, kojima je proglašeno načelo ne bis in idem.

Stoga slijedi da je stvar pravomoćno presuđena, što je negativan procesni uvjet, odnosno procesna prepreka, za daljnji kazneni postupak i kao takav isključuje daljnji kazneni progon.”     

  1. Državno odvjetništvo obavijestilo je podnositeljicu zahtjeva da može preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenice kao tužiteljice podnošenjem optužnice na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu (dalje u tekstu: „Kazneni sud”).
  2. Dana 26. listopada 2011. podnositeljica zahtjeva preuzela je kazneni progon u svojstvu oštećenice kao tužiteljice protiv M.M.-a na Kaznenom sudu zbog kaznenih djela pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede (članak 99. stavci 1. i 4. Kaznenog zakona) i nasilničkog ponašanja (članak 331. stavak 2. Kaznenog zakona), motiviranih obilježjem zločina iz mržnje (članak 89. stavak 36. Kaznenog zakona), te kaznenog djela diskriminacije (članak 174. stavak 1. Kaznenog zakona). Tvrdila je da je Državno odvjetništvo pogrešno protumačilo zakon o načelu ne bis in idem te da u konkretnom slučaju stvar nije pravomoćno presuđena. Pozvala se i na sudsku praksu Suda koja se odnosi na dužnost vlasti da istraže i djelotvorno kazneno gone zločine iz mržnje, tvrdeći da prekršajni postupak nije ispunio te pretpostavke.
  3. Kazneni sud odbacio je optužnicu podnositeljice zahtjeva 19. srpnja 2012., potvrdivši tvrdnje Državnog odvjetništva. 
  4. Rješenje Kaznenog suda potvrdio je u žalbenom postupku Županijski sud 9. listopada 2012.
  5. Dana 5. prosinca 2012. podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, upućujući na sudsku praksu Suda o postupovnoj obvezi države da istraži činove nasilja i zločina iz mržnje i prigovarajući nedjelotvornosti odgovora domaćih vlasti na njezine prigovore. Tvrdila je i da su niža tijela pogrešno protumačila mjerodavni zakon o primjeni načela ne bis in idem i time pogrešno ocijenila da je stvar res judicata.
  6. Dana 31. siječnja 2013. Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da se u pobijanim odlukama niži sudovi nisu bavili nikakvim pravima ni obvezama podnositeljice zahtjeva.
  7. Rješenje Ustavnog suda dostavljeno je punomoćniku podnositeljice zahtjeva 22. veljače 2013. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase:

Članak 14. stavak 1.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja…“ 

Članak 31. stavak 2.

„Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.“ 

Članak 35.

„Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog … života.“

B. Kazneni zakon

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona, Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama; dalje u tekstu: Kazneni zakon iz 1997.), važeće u relevantno vrijeme, glase:

Članak 8.

„(1)  Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana. 

(2)   Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom prijedloga.“

Članak 89. stavak 36.

„Zločin iz mržnje jest svako kazneno djelo iz ovoga Zakona, počinjeno iz mržnje prema osobi zbog njezine … spolne orijentacije...“

Članak 98.

„Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Članak 102.

„ Za kazneno djelo tjelesne ozljede (članak 98.) kazneni postupak pokreće se privatnom tužbom.”

Članak 99.

„(1) Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseca do tri godine.

(4) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

Članak 174. stavak 1.

„Tko na temelju razlike u … drugim osobinama krši temeljna ljudska prava i slobode priznate od međunarodne zajednice, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

Članak 331. stavak 1.

„Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugoga u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“

  1. Dana 1. siječnja 2013. na snagu je stupio novi Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/2011, s daljnjim izmjenama i dopunama; dalje u tekstu: „Kazneni zakon iz 2013.”). U članku 87. stavku 21. kazneno djelo počinjeno zbog spolnog opredjeljenja navedeno je kao jedna od vrsta zločina iz mržnje i predviđeno je da će se obilježje zločina iz mržnje u kaznenom djelu uzeti kao otegotna okolnost pri kažnjavanju. Osim toga, nasilje motivirano mržnjom propisano je kao otegotni čimbenik kod kaznenih djela koja uključuju nasilje (konkretno, članak 117. – tjelesna ozljeda; članak 118. – teška tjelesna ozljeda; članak 119. – osobito teška tjelesna ozljeda).

C. Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama), važećeg u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno kako slijedi:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2)   Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj. 

(3)   Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.  

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.“

Članak 11.

„Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.“

Članak 171. stavak 1.

„Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami saznali.”

Članak 173.

„(1) Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno.

 ...

(3)  Ako je prijava podnesena sudu, redarstvenoj vlasti ili nenadležnome državnom odvjetniku, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnome državnom odvjetniku.“ 

Članak 174.

“(1)  Državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon ili ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo. O

[svojoj odluci] državni odvjetnik, …, izvijestit će oštećenika u roku od osam dana (članak 55.), a ako su redarstvene vlasti podnijele prijavu, izvijestit će i to tijelo.   (2) Ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerodostojni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne daju dovoljno osnove da može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage ili ako je do državnog odvjetnika samo dopro glas da je počinjeno kazneno djelo, a osobito ako je počinitelj nepoznat, državni će odvjetnik, ako to ne može poduzeti sam ili preko drugih tijela, zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja (članak 177. i članak 179.). ...

...“

Članak 201.

„(1)  Istragu će rješenjem obustaviti vijeće županijskog suda (članak 20. stavak 2.) kad odlučuje o bilo kojem pitanju tijekom istrage: 

...

3)  … ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon, ...”

Članak 437.

„(1)  Sudac [koji vodi kazneni postupak] će odbaciti optužni prijedlog …ako ustanovi da postoje razlozi za obustavu postupka predviđeni u članku 201. stavku 1. točki 1. do 3. ovoga Zakona, …“

D. Prekršaji

  1. U Prekršajnom zakonu (Narodne novine br. 107/2007, s daljnjim izmjenama i dopunama), važećem u relevantno vrijeme, prekršaji su bili određeni kao djela kojima se povređuje javni poredak, društvena disciplina ili druge društvene vrijednosti, a koja se ne smatraju kaznenim djelima na temelju mjerodavnog domaćeg zakona (članak 1.). Istim su zakonom bili uređeni postupci koji se vode u predmetima koji se odnose na prekršaje. U tom pogledu, za pitanja koja nisu uređena tim zakonom, bilo je predviđeno da će se na odgovarajući način primijeniti Zakon o kaznenom postupku (članak 82. stavak 3.). Konkretno, bilo je predviđeno da je u prekršajnom postupku ovlašteni tužitelj nadležno tijelo državne uprave, a u nekim slučajevima oštećenik može postupati kao tužitelj (članak 109.). U svakom slučaju, oštećenik je imao pravo sudjelovati u postupku (članak 116.). Na temelju članka 214. stavka 1. točke 4. postojala je mogućnost obnove prekršajnog postupka u korist osuđenika ako je više puta osuđen za isto djelo.
  2. Mjerodavnim dijelom Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 5/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) bilo je predviđeno da će se svatko tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir kazniti za prekršaj novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 60 dana. (članak 13.).

E. Suzbijanje diskriminacije

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/2008) i mjerodavna praksa na temelju tog zakona izložene su u predmetu Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavci 27. i 29. – 31., ECHR 2016.

II. MJERODAVNA DOMAĆA PRAKSA I DRUGI MATERIJALI

A. Mjerodavna praksa i materijali o nasilju homofobne prirode

  1. U rujnu 2008. Vlada je donijela Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije 2008. – 2013., u kojem je prepoznala poteškoće i neodgovarajuće kapacitete djelatnika zaduženih za provedbu zakona pri prepoznavanju pokazatelja diskriminacije. Stoga je koordinirala program osposobljavanja policijskih službenika o tom pitanju i naglasila potrebu za djelotvornijim prepoznavanjem i kaznenim progonom kažnjivih djela povezanih s diskriminacijom.
  2. U ožujku/travnju 2011. Vlada je donijela Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, u kojem su razvijene mjere evidentiranja i procesuiranja predmeta povezanih sa zločinima iz mržnje. Konkretno, Državno odvjetništvo bilo je dužno pratiti kaznena djela koja se mogu smatrati zločinom iz mržnje, a policija je trebala evidentirati ishod u svim fazama postupka od početne istrage do pravomoćne presude.
  3. U prosincu 2011. dvije nevladine organizacije u Hrvatskoj, Lezbijska grupa Kontra i Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, izdale su publikaciju o postupanju domaćih vlasti u predmetima povezanima sa zločinima iz mržnje protiv LGBT (lezbijki, gejeva, biseksualnih i/ili transrodnih) osoba u Hrvatskoj. U dokumentu se navodi da su nasilna kaznena djela najčešći oblik kaznenog djela i kritizira se postojeća praksa policije da goni počinitelja kaznenog djela, ali ponekad i žrtvu, zbog prekršaja remećenja javnog reda i mira umjesto da podnese kaznenu prijavu protiv počinitelja.
  4. Nadalje, u prosincu 2011. četiri nevladine organizacije (DominoQueer Zagreb, Zagreb Pride, Centar za mirovne studije i Lezbijska organizacija LORI), uz podršku Europske unije i Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, objavile su Priručnik za suzbijanje diskriminacije i zločina iz mržnje protiv LGBT osoba. Napomenule su da je Kaznenim zakonom iz 1997., kako je izmijenjen i dopunjen, previđena obveza kaznenopravnih tijela da rasvijetle okolnosti zločina iz mržnje potaknutih homofobijom te da u praksi domaći kazneni sudovi općenito obilježje zločina iz mržnje smatraju otegotnom okolnošću. Međutim, odredbom članka 89. stavka 36. Kaznenog zakona iz 1997. u biti je bila propisana deklaratorna, a ne praktična zaštita. To je zahtijevalo daljnja pojašnjenja o ulozi obilježja zločina iz mržnje u određivanju kaznenih djela i utvrđivanju kazne, što je učinjeno Kaznenim zakonom iz 2013. (vidi stavak 33. ove presude).
  5. U priručniku se razmatra utjecaj presude Suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07, 25. lipnja 2009.) na praksu domaćih vlasti u pogledu progona zločina iz mržnje. Navodi se da je predmetnom presudom Suda isključena mogućnost uzastopnih prekršajnih i kaznenih postupaka koji se odnose na iste činjenice. Međutim, praksa policije bila je pokretanje prekršajnog postupka i podnošenje kaznene prijave koja je, na temelju sudske prakse iz predmeta Maresti, obično rezultirala obustavom naknadnog kaznenog postupka zbog ranije osude za prekršaj. To je bilo posebno problematično u slučaju zločina iz mržnje jer se u prekršajnim postupcima u obzir nije moglo uzimati obilježje zločina iz mržnje, a počinitelji bi se obično izvukli s vrlo blagim kaznama, a da nikada ne budu kažnjeni za zločin iz mržnje. Iako su 2010. godine kaznenopravna tijela poduzela mjere za koordinaciju svojih postupanja kako bi se izbjegli takvi slučajevi (vidi stavke 45. – 46. ove presude), još uvijek su postojala velika odstupanja u praksi kao i neodgovarajuće procesuiranje zločina iz mržnje.
  6. U studenom 2013. nevladina organizacija Zagreb Pride, u suradnji s nevladinim organizacijama Lezbijska organizacija LORI, Domino i Queer Sport Split, i uz podršku Europske unije i Vlade, objavila je izvještaj o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2010. do 2013. godine. U izvješću je navedeno da policija u velikom broju slučajeva zločina iz mržnje protiv LGBT osoba pokreće prekršajne postupke umjesto da podnosi kaznene prijave. To je rezultiralo izricanjem vrlo blagih kazni počiniteljima, što ne osigurava osjećaj zaštite kod LGBT osoba i nema potreban odvraćajući učinak. Organizirane su brojne obrazovne aktivnosti za policijske službenike, a u izvještaju se ukazuje na određeni napredak u pristupu policije tom pitanju, posebice na području Zagreba, dok je u nekim drugim dijelovima Hrvatske neodgovarajući odgovor policije i dalje opetovani problem. Nadalje, u izvještaju se naglašava da je zakonodavni okvir ojačan osobito Kaznenim zakonom iz 2013. godine i donošenjem Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje.  

B. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

  1. Sudska praksa Ustavnog suda o postupovnim prigovorima žrtava na temelju članaka 2. i 3. Konvencije izložena je u predmetu Kušić i drugi protiv Hrvatske ((odl.), br. 71667/17, stavci 41. – 56., 10. prosinca 2019.).

C. Ostala mjerodavna domaća praksa

  1. U travnju 2010. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ravnateljstvo policije Ministarstva unutarnjih poslova izdali su upute tijelima kaznenog progona (policiji i državnim odvjetnicima) o procesuiranju predmeta koji uključuju prekršaje i kaznena djela u svjetlu načela ne bis in idem.
  2. Kad je riječ o kaznenim djelima koja se odnose na tjelesne ozljede i prekršaje protiv javnog reda i mira, policija je bila dužna istodobno pokrenuti prekršajni postupak i podnijeti kaznenu prijavu nadležnom Državnom odvjetništvu jasno razgraničavajući činjenični opseg odgovarajućih optužbi. U slučajevima u kojima nije bilo moguće razgraničiti činjenični opseg optužbi, policija je bila dužna savjetovati se s Državnim odvjetništvom i podnijeti samo kaznenu prijavu.

III. MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A. Ujedinjeni narodi

  1. U Zajedničkoj izjavi Opće skupštine Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu (A/63/635, 18. prosinca 2008.), u mjerodavnim dijelovima, predviđeno je kako slijedi:

„4  – Duboko smo zabrinuti zbog kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda na temelju spolne orijentacije ili rodnog identiteta;

5   – Uznemirava nas i to što su nasilje, uznemiravanje, diskriminacija, isključivanje, stigmatizacija i predrasude usmjereni protiv osoba u svim zemljama svijeta zbog spolne orijentacije ili rodnog identiteta i to što te prakse narušavaju integritet i dostojanstvo onih koji su izloženi tim oblicima zlostavljanja;

6   – Osuđujemo kršenja ljudskih prava na temelju spolne orijentacije ili rodnog identiteta, neovisno o tome gdje se događa, osobito primjenu smrtne kazne na toj osnovi, izvansudska, proizvoljna pogubljenja ili pogubljenja po kratkom postupku, praksu mučenja i drugog okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, proizvoljno uhićenje ili pritvaranje i lišavanje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, među ostalim prava na zdravlje; …”

  1. U svojem Izvješću o diskriminatornim zakonima i praksama te nasilju nad osobama na temelju njihove spolne orijentacije i rodnog identiteta (A/HRC/19/41, 17. studenoga 2011.) Visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava naglasila je sljedeće:

„84.  Visoka povjerenica stoga preporučuje da države članice:

(a)   brzo istraže sva prijavljena ubojstva i druge ozbiljne slučajeve nasilja počinjenog nad osobama zbog njihove stvarne ili pretpostavljene spolne orijentacije ili rodnog identiteta, neovisno o tome jesu li ih u javnosti ili privatno izvršili državni ili nedržavni akteri, te utvrde odgovornost počinitelja i uspostave sustave za evidentiranje i prijavljivanje takvih slučajeva;

(b)  poduzmu mjere za sprječavanje mučenja i drugih oblika okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta, temeljito istraže sve prijavljene slučajeve mučenja i zlostavljanja, te kazneno gone odgovorne osobe i utvrde njihovu odgovornost; …”

  1. U izvješću o daljnjim aktivnostima (A/HRC/29/23, 4. svibnja 2015.) povjerenik za ljudska prava naglasio je kako slijedi:

„78.  Visoki povjerenik preporučuje da države rješavaju problem nasilja: (a)  donošenjem zakona o zločinima iz mržnje kojima se homofobija i transfobija utvrđuju kao otegotni čimbenici pri izricanju kazne;

(b)  provođenjem brzih, temeljitih istraga slučajeva nasilja motiviranog mržnjom nad LGBT osobama i mučenja LGBT osoba, utvrđivanjem odgovornosti počinitelja i pružanjem pravne zaštite žrtvama;

(e)  Osposobljavanjem osoblja zaduženog za provedbu zakona i sudaca o rodno osjetljivim pristupima rješavanju povreda povezanih sa spolnom orijentacijom i rodnim identitetom; …”

  1. Dana 29. rujna 2015., 12 tijela Ujedinjenih naroda (ILO, OHCHR, tajništvo UNAIDS-a, UNDP, UNESCO, UNFPA, UNHCR, UNICEF, UNODC, Žene UN-a, WFP i SZO) izdali su Zajedničku izjavu u kojoj pozivaju na zaustavljanje nasilja i diskriminacije protiv LGBTI osoba. U mjerodavnom dijelu koji se odnosi na zaštitu osoba od nasilja, izjava glasi kako slijedi:

„Države bi trebale zaštititi LGBTI osobe od nasilja, mučenja i zlostavljanja, među ostalim:

- provođenjem istrage, kaznenog progona i pružanjem pravnih lijekova za djela nasilja nad, mučenja i zlostavljanja odraslih LGBTI osoba, …

- jačanjem napora u sprječavanju, praćenju i prijavljivanju takvog nasilja;

- uključivanjem homofobije i transfobije kao otegotnih čimbenika u zakone protiv zločina iz mržnje i govora mržnje; …”

B. Vijeće Europe

  1. Mjerodavnim dijelovima Priloga Preporuci CM/Rec(2010)5 Odbora ministara državama članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta od 31. ožujka 2010., predviđeno je kako slijedi:

„1.  Države članice trebale bi osigurati djelotvorne, brze i nepristrane istrage navodnih slučajeva kažnjivih djela i drugih incidenata u kojima postoji opravdana sumnja da su spolna orijentacija ili rodni identitet žrtve bili motiv za počinitelja; osim toga, države članice trebale bi osigurati da se posebna pažnja obrati na istraživanje kažnjivih djela i incidenata koje su navodno počinili službenici odgovorni za provođenje zakona ili druge osobe koje djeluju u službenom svojstvu te da se oni koji su odgovorni za takva djela djelotvorno privedu pravdi i, prema potrebi, kazne kako bi se izbjeglo nekažnjavanje.

2.  Države članice trebale bi osigurati da se pri određivanju kazni motiv motiv predrasuda u pogledu spolne orijentacije i rodnog identiteta može uzeti kao otegotna okolnost. …”

  1. Obrazloženjem Upravnog odbora za ljudska prava (CDDH) Preporuke CM/Rec(2010)5, u mjerodavnom dijelu, predviđeno je:

„1  – 2. Zločini iz mržnje zločini su počinjeni na temelju stvarne ili pretpostavljene pripadnosti žrtve određenoj skupini, koja se najčešće određuje prema rasi, religiji, spolnoj orijentaciji, rodnom identitetu, državljanstvu, etničkoj pripadnosti, invaliditetu itd.Za potrebe ove preporuke, izraz „incident motiviran mržnjom” obuhvaća bilo koji incident ili čin, neovisno o tome je li nacionalnim zakonodavstvom određen kao kazneno djelo ili ne, protiv ljudi ili imovine koji uključuje metu odabranu zbog njezine stvarne ili pretpostavljene povezanosti s nekom skupinom ili pripadnosti toj skupini. Taj je pojam dovoljno širok da obuhvati niz očitovanja netolerancije, od manjih incidenata motiviranih predrasudama do kaznenih djela. „Zločini iz mržnje” i drugi „incidenti motivirani mržnjom” izrazito uznemiruju žrtve i zajednicu kojoj pripadaju, i još je upečatljivije to što je s gledišta žrtve najvažnije to što je takav zločin pretrpjela zbog nepromjenjivog temeljnog aspekta svojeg identiteta. Međutim, oni predstavljaju prijetnju i samoj osnovi demokratskih društava i vladavine prava jer predstavljaju napad na temeljno načelo jednakosti u dostojanstvu i pravima svih ljudskih bića, kako je utvrđeno u članku 1. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe meta su mnogih takvih zločina ili incidenata. Prema izvješću OESS-a/ODIHR-a Zločini iz mržnje u regiji OESS-a: incidenti i odgovori, zločine ili incidente potaknute homofobijom često karakterizira visok stupanj okrutnosti i brutalnosti, a često uključuju teška premlaćivanja, mučenje, sakaćenje, kastraciju ili čak seksualno zlostavljanje, a mogu rezultirati smrću. Pojavljuju se i u obliku oštećenja imovine, uvreda ili verbalnih napada, prijetnji ili zastrašivanja.

Podrazumijeva se da će najprikladnije mjere i postupci za rješavanje nekog zločina iz mržnje ili incidenta motiviranog mržnjom ovisiti o važećim nacionalnim propisima i o okolnostima predmeta, odnosno o tome je li riječ o kršenju nacionalnog kaznenog, građanskog ili upravnog zakona ili drugih propisa (stegovni postupci itd.). Izrazi kao što su „istraga” i „kazne” trebalo bi stoga tumačiti, u tom pogledu, u širem smislu, uzimajući u obzir okolnosti predmeta.

Zakonodavne mjere za borbu protiv tih zločina od ključnog su značaja. Osuđivanjem diskriminacijskih motiva, tim se mjerama prekršiteljima pokazuje da pravedno i humano društvo neće tolerirati takvo ponašanje. Prepoznavanjem štete nanesene žrtvama, mjerama se tim ljudima i njihovoj zajednici jamči da će biti zaštićeni kaznenopravnim sustavom. Osim toga, postojanje takvih zakona čini zločine iz mržnje ili druge incidente motivirane mržnjom vidljivijima i olakšava prikupljanje statističkih podataka, što je pak važno za osmišljavanje mjera za sprječavanje i suzbijanje takvih zločina i incidenata.

U zakonodavstvu će se zločini iz mržnje općenito kažnjavati strožom kaznom, jer je kazneno djelo počinjeno s diskriminacijskim motivom. Propust da se uzmu u obzir takvi motivi na temelju predrasuda za neko kažnjivo djelo može predstavljati i neizravnu diskriminaciju na temelju EKLJP-a.Države članice trebale bi osigurati da se pri određivanju kazni motiv na temelju predrasuda povezan sa spolnom orijentacijom i rodnim identitetom može uzeti kao otegotna okolnost. Trebale bi nadalje osigurati da se takvi motivi evidentiraju kad sud odluči izreći strožu kaznu.Najmanje 14 država članica Vijeća Europe već je u svoje zakonodavstvo uključilo spolnu orijentaciju kao otegotnu okolnost pri počinjenju kaznenog djela.”

  1. Mjerodavnim dijelovima Rezolucije Parlamentarne skupštine 1728 (2010) o diskriminaciji na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta od 29. travnja 2010. predviđeno je:

„3.  … [L]ezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne (LGBT) osobe, kao i branitelji ljudskih prava koji se bore za prava LGBT osoba, suočavaju se s duboko ukorijenjenim predrasudama, neprijateljstvom i raširenom diskriminacijom diljem Europe. Nedostatak znanja i razumijevanja o spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu izazov je s kojim se većina država članica Vijeća Europe treba suočiti jer on dovodi do širokog raspona povreda ljudskih prava, koje utječu na živote milijuna ljudi. Glavne zabrinutosti uključuju tjelesno i verbalno nasilje (zločini iz mržnje i govor mržnje), …

16.  Slijedom toga, Skupština poziva države članice da riješe ta pitanja, a posebice da:

16.2.  pruže pravne lijekove žrtvama i zaustave nekažnjavanje osoba koje krše temeljna prava LGBT osoba, osobito njihovo pravo na život i sigurnost; …”

  1. Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe za ukidanje nekažnjavanja za teške povrede ljudskih prava od 30. ožujka 2011., u mjerodavnom dijelu, predviđeno je kako slijedi:

„1.  Ove smjernice bave se problemom nekažnjavanja u odnosu na teške povrede ljudskih prava. Do nekažnjavanja dolazi kada se osobe odgovorne za djela koja predstavljaju teške povrede ljudskih prava ne pozove na odgovornost.

3.  Za potrebe ovih smjernica, „teške povrede ljudskih prava” odnose se na ona djela u odnosu na koja države imaju obvezu na temelju Konvencije, i u svjetlu sudske prakse Suda, donijeti kaznenopravne odredbe. Takve obveze nastaju u kontekstu … zabrane mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (članak 3. Konvencije) … Neće sva kršenja tih članaka nužno doseći taj prag.

1.  Kako bi se izbjegli nedostaci ili pravne praznine koje doprinose nekažnjavanju:

–  države bi trebale poduzeti sve potrebne mjere kako bi ispunile svoje obveze na temelju Konvencije da usvoje kaznenopravne odredbe za djelotvorno kažnjavanje teških povreda ljudskih prava primjerenim kaznama. Te bi odredbe trebala primjenjivati odgovarajuća izvršna i pravosudna tijela na koherentan i nediskriminirajući način.

Uz uvažavanje neovisnosti sudova, kad se dokažu teške povrede ljudskih prava, trebalo bi uslijediti izricanje primjerene kazne. Izrečene kazne trebale bi biti djelotvorne, razmjerne i primjerene počinjenom djelu.”

  1. U mjerodavnom dijelu Rezolucija Parlamentarne skupštine 1948 (2013) o suzbijanju diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta od 27. lipnja 2013. glasi kako slijedi:

„2.  ... Skupština izražava žaljenje zbog toga što su predrasude, neprijateljstvo i diskriminacija na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta i dalje ozbiljan problem koji utječe na živote desetaka milijuna Europljana. Očituju se govorom mržnje, iživljavanjem i nasiljem te često pogađaju mladež. …”

  1. U izvješću iz 2011. godine pod nazivom „Diskriminacija na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta u Europi”, povjerenica za ljudska prava navela je da je nasilje motivirano spolnom orijentacijom sve veći, ali često neprepoznat, a nerijetko i zanemaren problem u državama članicama Vijeća Europe. Povjerenica je napomenula i da većina država članica Vijeća Europe nema izričitu pravnu osnovu kojom se spolna orijentacija i rodni identitet priznaju u zakonodavstvu o zločinima iz mržnje.

IV. PRAVO I INSTRUMENTI EUROPSKE UNIJE

57.  Mjerodavne odredbe Povelje o temeljnim pravima Europske unije (2000/C 364/01) glase kako slijedi:

Članak 3. stavak 1.

Pravo na integritet osobe

Svatko ima pravo na poštovanje tjelesnog i duhovnog integriteta “

 Članak 4.

 Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne 

 „Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

 Članak 20.

Jednakost pred zakonom 

„Svi su pred zakonom jednaki.“

 Članak 21. stavak 1.

Nediskriminacija 

Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je …spolna orijentacija.“ 

  1. Godine 2012. Agencija Europske unije za temeljna prava (European Union Agency for Fundamental Rights, dalje u tekstu: „FRA”) objavila je izvješće o vidljivosti zločina iz mržnje u Europskoj uniji pod nazivom „Učiniti zločin iz mržnje vidljivim u Europskoj uniji: priznavanje prava žrtava”, u kojem je zaključila da je, kako bi se zločin iz mržnje učinio vidljivim i priznala prava žrtava, potrebno djelovanje na tri razine: razini zakonodavstva, politike i prakse. Konkretno, u izvješću se ističe da se na razini zakonodavstva to odnosi na prepoznavanje zločina iz mržnje, motivacije na kojoj se temelji takav zločin i učinka tog zločina na žrtve i u nacionalnom zakonodavstvu i u europskom pravu. Na razini politike, to znači provođenje politika koje će dovesti do prikupljanja pouzdanih podataka o zločinima iz mržnje kojima će se evidentirati barem broj slučajeva zločina iz mržnje koje je javnost prijavila i koje su vlasti evidentirale; broj osuda počinitelja; osnove na temelju kojih je utvrđeno da su ta djela diskriminirajuća; te kazne izrečene počiniteljima. Na razini prakse, to uključuje uspostavljanje mehanizama za poticanje žrtava i svjedoka da prijave slučajeve zločina iz mržnje, kao i mehanizama koji bi pokazali da vlasti zločin iz mržnje shvaćaju ozbiljno.
  2. U razdoblju od travnja do srpnja 2012. FRA je provela istraživanje u Europskoj uniji (među ostalim u Hrvatskoj, koja u to vrijeme nije bila država članica) o diskriminaciji i viktimizaciji LGBT osoba (vidi istraživanje Europske unije o lezbijkama, homoseksualcima, biseksualnim i transrodnim osobama: Glavni rezultati, Luksemburg, Ured za publikacije Europske unije 2014). Istraživanje je pokazalo, inter alia, da 89 % ispitanika iz Hrvatske izbjegava držati se za ruke s istospolnim partnerom zbog straha od napada, prijetnji ili uznemiravanja jer su LGBT osobe; a 62 % njih iz istog razloga izbjegava određena mjesta. Udio ispitanika koji su se u prethodnoj godini osjećali diskriminirano ili uznemiravano na temelju spolne orijentacije iznosio je 60 %.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3., 8. I 14. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je zbog izostanka odgovarajućeg odgovora domaćih tijela na čin nasilja protiv nje koji je bio motiviran njezinom spolnom orijentacijom. Pozvala se na članke 3., 8. i 14. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

Članak 8.

„Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog … života…“ 

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

A. Dopuštenost

1. Primjenjivost članka 3. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da fizički napad na podnositeljicu zahtjeva nije dosegao minimalni stupanj težine koji bi doveo do primjenjivosti članka 3. Konvencije. Konkretno, Vlada je ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva bila napadnuta nakon verbalne prepirke između nje i M.M.-a u okolnostima u kojima su oboje bili pod utjecajem alkohola. Ozljede koje je zadobila nadležni medicinski stručnjaci okvalificirali su kao lake tjelesne ozljede. Vlada je tvrdila i da je nekoliko puta pred domaćim tijelima podnositeljica zahtjeva izjavila da se ne može sjetiti svih pojedinosti napada i da je samo mislila da je motiv napada bila njezina spolna orijentacija.
  2. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da nema sumnje da je M.M.-ov fizički napad na nju bio motiviran njezinom spolnom orijentacijom. To proizlazi iz činjenice da je M.M. izvikivao diskriminirajuće primjedbe dok ju je tukao, što je čulo nekoliko svjedoka. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da je jasno otvorila to pitanje pred nadležnim domaćim tijelima i detaljno objasnila okolnosti napada. Podnositeljica zahtjeva istaknula je i da ju je M.M. teško pretukao, udarajući je rukama i nogama po cijeloj glavi i tijelu dok je ležala na tlu. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, kvalifikacija ozljeda na domaćoj razini nije relevantna jer se zbog cjelokupnih okolnosti napada osjećala poniženo i obezvrijeđeno, što nikada ne može zaboraviti. 

(b) Ocjena Suda

  1. Općenito, kako bi spadalo u domašaj članka 3. Konvencije, zlostavljanje mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena tog minimalnog stupnja ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi M.C. i A.C. protiv Rumunjske, br. 12060/12, stavak 107., 12. travnja 2016.). Daljnji čimbenici uključuju svrhu zlostavljanja, zajedno s postojanjem namjere i motivacijom. Potrebno je voditi računa i o kontekstu u kojem je počinjeno zlostavljanje (vidi Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09, stavak 86., ECHR 2015, i ondje citirane predmete).
  2. Zlostavljanje koje dosegne takav minimalni stupanj težine obično uključuje stvarne tjelesne ozljede ili intenzivnu tjelesnu ili duševnu bol. Međutim, čak i u izostanku tih aspekata, kada se postupanjem ponižava ili omalovažava pojedinca, pri čemu se ne poštuje ili se umanjuje njegovo ljudsko dostojanstvo, ili se pobuđuje osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji bi mogao slomiti moralni i tjelesni otpor pojedinca, može se smatrati da je postupanje ponižavajuće i da podliježe zabrani utvrđenoj u članku 3. Treba istaknuti i da bi moglo biti dovoljno da se žrtva osjeća poniženo, čak i ako drugi ne smatraju da je to slučaj (vidi, u kontekstu privatnog nasilja, gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 108.; vidi i općenito gore citirani predmet Bouyid, stavak 87.).
  3. Diskriminirajuće postupanje kao takvo načelno može dovesti do ponižavajućeg postupanja u smislu članka 3. kada dosegne takav stupanj težine da vrijeđa ljudsko dostojanstvo (vidi Cipar protiv Turske [VV], br. 25781/94, stavci 305. – 311., ECHR 2001-IV; Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33985/96 i 33986/96, stavak 121., ECHR 1999-VI; Moldovan i drugi protiv Rumunjske (br. 2), br. 41138/98 i 64320/01, stavci 111. i 113., ECHR 2005-VII (izvadci); i Begheluri protiv Gruzije, br. 28490/02, stavak 101., 7. listopada 2014.). Diskriminirajuće primjedbe i rasističke uvrede moraju se u svakom slučaju smatrati otegotnim čimbenikom kada se razmatra određeni slučaj zlostavljanja u svjetlu članka 3. (vidi B.S. protiv Španjolske, br. 47159/08, stavak 40., 24. srpnja 2012.; Abdu protiv Bugarske, br. 26827/08, stavak 23., 11. ožujka 2014.; i Identoba i drugi protiv Gruzije, br. 73235/12, stavak 65., 12. svibnja 2015.).
  4. To osobito vrijedi za nasilni zločin iz mržnje. S tim u vezi treba imati na umu da djela koja se temelje isključivo na obilježjima žrtve nisu jedina koja se mogu okvalificirati kao zločini iz mržnje. Prema mišljenju Suda počinitelji mogu imati različite motive i biti pod utjecajem situacijskih čimbenika u jednakoj ili većoj mjeri nego pod utjecajem svojih pristranih stavova prema skupini kojoj žrtva pripada (vidi Balázs protiv Mađarske, br. 15529/12, stavci 56. – 57. i 70., 20. listopada 2015.).
  5. Sud u ovom predmetu primjećuje da je, prema verziji događaja koju je utvrdila policija nakon intervencije na mjestu događaja 13. siječnja 2010. godine, M.M. napao podnositeljicu zahtjeva na ulici ispred noćnog kluba nakon što mu je otkrila svoju spolnu orijentaciju. Policija je utvrdila da je M.M. prvo zgrabio podnositeljicu zahtjeva objema rukama i gurnuo je u zid, a zatim ju je počeo udarati po cijelom tijelu, a kad je pala na tlo, nastavio ju je udarati nogama (vidi stavak 7. ove presude). Napad je prestao tek nakon što je jedna podnositeljičina prijateljica upotrijebila plinski pištolj kako bi zastrašila napadača (vidi stavke 5., 12. i 16. ove presude).
  6. Kao posljedicu napada podnositeljica je zadobila nekoliko fizičkih ozljeda, uključujući kontuzijsku ozljedu glave, hematom na čelu, abrazije na licu, čelu i području oko usana, istegnuće vrata, kontuzijsku ozljedu prsa i abrazije na obama dlanovima i koljenima (vidi stavak 10. ove presude). Te konkretne okolnosti napada kasnije su potvrđene u prekršajnom postupku (vidi stavke 12. i 14. ove presude) i činile su bit kaznene prijave podnositeljice zahtjeva i kaznene istrage koja je uslijedila (vidi stavke 16. i 20. ove presude).
  7. Nadalje, Sud primjećuje da mu je dostavljeno dovoljno dokaza da zaključi da je na napad na podnositeljicu zahtjeva utjecala njezina spolna orijentacija. To proizlazi iz gore navedenih utvrđenja policije, detaljne verzije događaja podnositeljice zahtjeva u njezinoj kaznenoj prijavi podnesenoj Državnom odvjetništvu (vidi stavak 16. ove presude), obavijesnih razgovora policije s podnositeljicom zahtjeva i njezinim prijateljima (vidi stavke 18. – 19. ove presude) i utvrđenja kaznene istrage koju je proveo sudac istrage Županijskog suda (vidi stavak 23. ove presude).
  8. U svjetlu gore navedenog, Sud zaključuje da je postupanje, koje je podnositeljica zahtjeva uvjerljivo opisala, kojem je bila podvrgnuta i koje je bilo usmjereno na njezin identitet i koje je narušavalo njezin integritet i dostojanstvo, nužno moralo u njoj izazvati osjećaje straha, tjeskobe i nesigurnosti koji su dosegli potreban prag težine da bi postupanje bilo obuhvaćeno člankom 3. Konvencije (usporedi gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 71.; gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 119.; i gore citirani predmet Balázs, stavak 57.; usporedi i, u pogledu samih ozljeda, predmete Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, stavak 66., 25. lipnja 2009.; Milanović protiv Srbije, br. 44614/07, stavak 87., 14. prosinca 2010.; i Mityaginy protiv Rusije, br. 20325/06, stavak 49., 4. prosinca 2012.).
  9. Sud stoga odbacuje prigovor Vlade i utvrđuje da je članak 3. Konvencije primjenjiv na prigovore podnositeljice zahtjeva.

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije podnijela tužbu za naknadu štete u vezi sa svojim prigovorom diskriminacije, kako je to predviđeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Konkretno, da je smatrala da ju je bilo koje domaće tijelo diskriminiralo, mogla je tražiti presudu kojom se utvrđuje takva diskriminacija, određivanje poduzimanja radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice, naknadu štete i objavljivanje utvrđenja suda. Iako je Vlada prihvatila da se prigovor diskriminacije mogao koristiti alternativno, i to kao zasebna tužba na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije ili kao pravno pitanje u postupku koji se odnosi na glavni predmet spora, smatrala je da podnositeljica zahtjeva nikada nije iznijela navodnu diskriminaciju kao prethodno pitanje u postupku koji je vodila. Konačno, Vlada je ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva mogla zatražiti pokretanje disciplinskih postupaka protiv policijskih službenika koji su bili zaduženi za njezin predmet ako je smatrala da nisu pravilno istražili njezine prigovore.
  2. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da je, s obzirom na dva alternativna pravna puta na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije, tražila zaštitu od diskriminacije u kaznenom postupku pokrenutom protiv M.M.-a. Štoviše, smatrala je da zasebna tužba za naknadu štete nije mogla imati nikakav utjecaj na njezine prigovore o propustima u postupovnom odgovoru domaćih tijela na fizički napad na nju koji je bio motiviran njezinom spolnom orijentacijom. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je i da disciplinski postupak protiv policajaca nije mogao imati nikakav utjecaj na njihovu dužnost da djelotvorno istraže fizički napad na nju.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je u središtu prigovora podnositeljice zahtjeva pitanje izostanka odgovarajućeg postupovnog odgovora domaćih tijela i navodno nekažnjavanje činova privatnog nasilja protiv nje koji su bili motivirani njezinom spolnom orijentacijom. Sud je već presudio da mogućnost podnošenja tužbe za naknadu štete ne bi ispunila postupovnu obvezu države na temelju članka 3. u slučaju diskriminirajućeg nasilja. Isto vrijedi i za tužbu za zaštitu od diskriminacije, posebice s obzirom na to da je podnositeljica zahtjeva već iznijela svoj prigovor diskriminacije u kaznenoj prijavi koju je podnijela nadležnom državnom odvjetništvu (vidi Škorjanec protiv Hrvatske, br. 25536/14, stavak 47., 28. ožujka 2017., s daljnjim referencama; vidi i stavke 16. i 20. ove presude).
  2. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da je podnositeljica zahtjeva mogla zatražiti pokretanje disciplinskih postupaka protiv policijskih službenika zaduženih za njezin predmet, Sud je već smatrao da to nije relevantno pravno sredstvo za prigovore koji se odnose na postupovnu obvezu domaćih tijela na temelju Konvencije u vezi s činovima privatnog nasilja (vidi, primjerice, Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 74., 11. prosinca 2012.).
  3. S obzirom na gore navedeno, Sud odbacuje Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava.

3. Poštovanje šestomjesečnog roka

(a)Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da nije bilo razloga da podnositeljica zahtjeva podnese ustavnu tužbu Ustavnom sudu jer je, prema svojoj dobro utvrđenoj praksi, taj sud nedopuštenima proglašavao ustavne tužbe koje su podnijeli oštećenici kao tužitelji. Prema mišljenju Vlade, podnositeljica zahtjeva trebala je podnijeti zahtjev Sudu izravno protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2012. (vidi stavak 27. ove presude). Vlada je stoga smatrala, navodeći predmet Modrić protiv Hrvatske ((odl.), br. 21609/06, 4. lipnja 2009.), da podnošenjem ustavne tužbe Ustavnom sudu i čekanjem da taj sud donese odluku, podnositeljica zahtjeva nije poštovala šestomjesečni rok za podnošenje zahtjeva Sudu.
  2. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da je bilo nužno da podnese ustavnu tužbu Ustavnom sudu kako bi mu omogućila da ispravi postupovne propuste nižih domaćih tijela u obradi njezina predmeta. Stoga je smatrala da je poštovala šestomjesečni rok za podnošenje zahtjeva Sudu.

(b) Ocjena Suda

  1. U brojnim prethodnim predmetima protiv Hrvatske u vezi s postupovnim obvezama države Sud je već ispitao i odbacio isti prigovor tužene Vlade o korištenju ustavne tužbe od strane podnositelja zahtjeva pred Ustavnim sudom (vidi Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, stavci 68. – 69., 13. studenoga 2012.; gore citirani predmet Remetin, stavci 83. – 84.; i gore citirani predmet Kušić i drugi, stavci 86. – 87.; vidi i Pavlović i drugi protiv Hrvatske, br. 13274/11, stavci 32. – 38., 2. travnja 2015.). Sud ne vidi razlog da smatra drugačije u ovom predmetu.
  2. Kad je riječ o pozivanju Vlade na predmet Modrić, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u tom predmetu nepravilno koristila relevantne žalbe na temelju Zakona o kaznenom postupku. Sud je stoga utvrdio da ustavna tužba podnesena samo u odnosu na rješenja kojima su žalbe podnositeljice proglašene nedopuštenima nije pravno sredstvo koje treba iscrpiti i da podnošenjem ustavne tužbe podnositeljica nije poštovala šestomjesečni rok. Ništa od tih utvrđenja u predmetu Modrić ne vrijedi za ovaj predmet, u kojem je podnositeljica zahtjeva pravilno iskoristila pravna sredstva predviđena Zakonom o kaznenom postupku, a zatim podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu (vidi stavke 27. i 28. ove presude).
  3. U tim okolnostima Sud odbacuje prigovor Vlade.

4. Zaključak

  1. Sud primjećuje da prigovori podnositeljice zahtjeva nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da odgovor domaćih tijela na nasilan homofobni napad na nju nije bio primjeren. Podnositeljica je istaknula da je iz dokaza dostupnih policiji jasno proizlazilo da je fizički napad na nju zločin iz mržnje. Međutim, policija nije istražila motiv napada, već je umjesto toga pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira. U prekršajnom postupku nije se razmatrao diskriminacijski motiv napada i taj je prekršajni postupak onemogućio vođenje kaznenog progona protiv napadača zbog zločina iz mržnje i nasilja povezanog s diskriminacijskim motivom. Konkretno, nadležno državno odvjetništvo i nadležni kazneni sudovi smatrali su da je, zbog osude napadača za prekršaje, kazneni progon protiv njega bio zabranjen kao res judicata.
  2. Podnositeljica zahtjeva nadalje je naglasila da nije bila obaviještena da je pokrenut prekršajni postupak pa stoga nije mogla poduzeti nikakvu radnju da zaštiti svoja prava tijekom tog postupka. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, odgovor domaćih tijela na nasilni napad na nju doveo je do nekažnjavanja jer je počinitelj napada bio blaže kažnjen u prekršajnom postupku, a primjena kaznenopravnog mehanizma bila je onemogućena zbog njegove osude za prekršaj, kojom je spriječen njegov kazneni progon na temelju načela ne bis in idem. Međutim, podnositeljica zahtjeva smatrala je da su domaća tijela pogrešno protumačila područje primjene načela ne bis in idem, te da su ga pogrešno primijenila kao prepreku kaznenom progonu njezina napadača. Konkretno, tvrdila je da se u prekršajnom postupku nije razmatralo obilježje zločina iz mržnje u tom napadu i stoga se taj postupak ne može smatrati „kaznenim postupkom” u smislu načela ne bis in idem. U svakom slučaju, podnositeljica zahtjeva naglasila je da je osuda napadača za prekršaj narušila poštovanje njezinih prava od strane domaćih tijela i nije stvorila željeni učinak obuzdavanja i odvraćanja počinitelja od nanošenja daljnje štete.

(b) Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da je Hrvatska poduzela sve nužne mjere za provedbu mehanizama zaštite LGBT osoba u svojem domaćem pravnom sustavu. U ovom predmetu, domaća su tijela provela brzu i djelotvornu istragu podnositeljičinih navoda o zlostavljanju tijekom koje su identificirale i procesuirale napadača. Vlada je istaknula da je nakon napada na podnositeljicu policija odmah izašla na mjesto događaja i podnositeljici je brzo pružena medicinska pomoć. Međutim, ozljede koje je zadobila okvalificirane su kao lakše tjelesne ozljede pa je policija protiv njezina napadača pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira. Prema mišljenju Vlade, policija nije imala razloga protiv njega podnijeti kaznenu prijavu jer se za lakše tjelesne ozljede nije gonilo po službenoj dužnosti. Vlada je smatrala i da je podnositeljičin napadač uredno sankcioniran u prekršajnom postupku, posebno s obzirom na to da nije bilo jasnih naznaka zločina iz mržnje.
  2. Nadalje, Vlada je tvrdila da je Državno odvjetništvo donijelo obrazloženo rješenje kojim je odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva, a nadležni sudovi to su rješenje kasnije potvrdili. Prema mišljenju Vlade, te su odluke bile u skladu sa sudskom praksom Suda u pogledu načela ne bis in idem izloženom u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([VV], br. 14939/03, ECHR 2009) i Maresti (gore citiran), dok sudska praksa u predmetu A i B protiv Norveške ([VV], br. 24130/11 i 29758/11, 15. studenoga 2016.) još nije bila primjenjiva u relevantno vrijeme. U tim je okolnostima Vlada smatrala da se činjenica da inače djelotvorna kaznena istraga nije rezultirala daljnjim kaznenim progonom zbog načela ne bis in idem ne može smatrati protivnom postupovnoj obvezi iz članka 3. Konvencije.

(c) Miješanje treće strane

(i) Zagreb Pride

  1. Zagreb Pride naglasio je da u Hrvatskoj postoji institucionalizirano i društveno nasilje nad LGBT osobama koje je uglavnom rezultat nemarnog pristupa vlasti borbi protiv homofobije i transfobije. Posljedično se LGBT osobe gura na margine društvenog života i te se osobe suočavaju sa sve većom zabrinutošću zbog rastućeg broja nasilnih napada na njih. Zagreb Pride ustvrdio je da je više od dvije trećine LGBT osoba u Hrvatskoj doživjelo neki oblik nasilja, a jedna trećina bila je žrtva zločina iz mržnje počinjenog na javnim mjestima. Progoni su za takva kaznena djela rijetki, a kazne su obično simbolične. Jedan od problema koje je prepoznao Zagreb Pride taj je što su vlasti u velikom broju slučajeva napad na LGBT osobe okvalificirale kao remećenje javnog reda i mira, a ne kao zločin iz mržnje. Štoviše, prekršajni postupci obično su nedjelotvorni i neprimjereni pri odgovoru na takve slučajeve. 

(ii) Zajedničko miješanje ILGA-Europe, Centra AIRE i ICJ-a

  1. Umješači su ustvrdili da djelotvorna provedba zakonodavstva usmjerenog na zločine iz mržnje djeluje na dva načina. Prva je i najdjelotvornija metoda stvaranje kvalifikacija / povećanih kazni za sva ili određena kažnjiva djela počinjena na temelju relevantne predrasude. Alternativna je metoda pristup određivanja rasističke/ksenofobne motivacije kao otegotnog čimbenika. Umješači su nadalje tvrdili da se spolna orijentacija ili rodni identitet ili izražavanje trebaju tretirati na isti način kao i kategorije kao što su rasa, etnička pripadnost i vjera, koje su obično obuhvaćene zakonima o zločinima iz mržnje, jer je spolna orijentacija ili rodni identitet ili izražavanje obilježje temeljno za čovjekov osobni identitet i koristi se kao oznaka identiteta skupine.
  2. Umješači su smatrali da bi Sud trebao naglasiti opseg obveza država članica da uspostave djelotvorne i pouzdane postupke za odvraćanje, otkrivanje, istraživanje, kazneni progon i kažnjavanje zločina iz mržnje počinjenih u cijelosti ili djelomično zbog stvarne ili pretpostavljene spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Prema mišljenju umješača, u slučajevima koji uključuju zločine motivirane spolnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom, djelotvorno gonjenje zahtijeva optužbu za kazneno djelo i kazneni progon. Štoviše, izrečena kazna trebala bi biti razmjerna težini kaznenog djela.

2. Ocjena Suda

(a) Opseg predmeta

  1. Sud utvrđuje da obveze domaćih tijela povezane sa spornim događajem mogu nastati na temelju svih članaka Konvencije na koje se podnositeljica zahtjeva poziva. Međutim, s obzirom na ozljede koje je zadobila podnositeljica zahtjeva i nasilje protiv nje motivirano mržnjom (vidi stavak 70. ove presude), Sud smatra da se prigovor podnositeljice zahtjeva treba ispitati na temelju članka 3. (usporedi Abdu protiv Bugarske, br. 26827/08, stavak 39., 11. ožujka 2014., i gore citirani predmet Škorjanec, stavak 36.).
  2. Nadalje, dužnost vlasti da istraže postojanje moguće veze između diskriminacijskog motiva i čina nasilja može spadati pod proceduralni aspekt članka 3. Konvencije, ali se može smatrati i dijelom pozitivnih odgovornosti vlasti iz članka 14. da osiguraju temeljne vrijednosti sadržane u članku 3. bez diskriminacije. Zahvaljujući međudjelovanju članaka 3. i 14. Konvencije u kontekstu nasilja motiviranog diskriminacijom, pitanja kao što su ona koja se otvaraju u ovom predmetu mogu se ispitati samo na temelju članka 3., a da se ne otvara nikakvo zasebno pitanje na temelju članka 14., ili mogu zahtijevati ispitivanje članka 3. u vezi s člankom 14. O tom se pitanju u svakom predmetu odlučuje ovisno o činjenicama i prirodi iznesenih navoda (vidi, primjerice, B.S. protiv Španjolske, br. 47159/08, stavak 59., 24. srpnja 2012., i gore citirani predmet Škorjanec, stavak 37.).
  3. U ovom predmetu, s obzirom na navode podnositeljice zahtjeva da je nasilje nad njom imalo homofobne konotacije koje tijela nisu pravilno razmotrila, Sud utvrđuje da bi najprikladniji način postupanja bio podvrgnuti prigovore podnositeljice zahtjeva zajedničkom ispitivanju na temelju članka 3. u vezi s člankom 14. (usporedi gore citirani predmet Abdu, stavak 46.; gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 64.; i gore citirani predmet Škorjanec, stavak 38.).

(b) Opća načela

  1. Utvrđena načela sudske prakse Suda u odnosu na članke 3. i 14. Konvencije u pogledu postupovne obveze države kada je suočena sa slučajevima nasilnih incidenata za koje se sumnja da su potaknuti diskriminacijskim stavovima, posebice onima koji se odnose na stvarnu ili pretpostavljenu spolnu orijentaciju žrtve ili druga zaštićena obilježja, izložena su u gore citiranom predmetu Identoba i drugi, stavci 66. – 67.; gore citiranom predmetu M.C. i A.C., stavci 108. – 115.; i gore citiranom predmetu Škorjanec, stavci 52. – 57.
  2. Konkretno, kad istražuju nasilne incidente, kao što je zlostavljanje, državna tijela dužna su poduzeti sve razumne korake kako bi razotkrila moguće diskriminacijske motive, što je, Sud priznaje, težak zadatak. Obveza tužene države da istraži moguće diskriminacijske motive za nasilni čin obveza je ulaganja najvećih mogućih napora i nije apsolutna. Tijela moraju učiniti sve što je razumno u danim okolnostima kako bi prikupila i osigurala dokaze, istražila sve praktične načine otkrivanja istine i donijela potpuno obrazložene, nepristrane i objektivne odluke, a da ne izostave sumnjive činjenice koje mogu ukazivati na nasilje potaknuto, primjerice, rasnom ili vjerskom netolerancijom, nasilje motivirano diskriminacijom na temelju spola ili spolnom orijentacijom. Tretiranje nasilja i brutalnosti s diskriminirajućom namjerom ravnopravno s predmetima u kojima nisu prisutni takvi elementi predstavljalo bi zanemarivanje posebne prirode djela koja su osobito pogubna za temeljna prava. Nerazlikovanje načina rješavanja situacija koje su bitno drugačije može predstavljati neopravdano postupanje nespojivo s člankom 14. Konvencije (vidi gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 67., i gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 113., s daljnjim referencama).
  3. Prema tome, kada postoji sumnja da je neki nasilan čin potaknut diskriminacijskim stavovima, osobito je važno da se službena istraga provodi odlučno i nepristrano, imajući u vidu potrebu da se stalno potvrđuje osuda takvih činova u društvu i da se zadrži povjerenje manjinskih skupina u sposobnost vlasti da ih zaštite od diskriminacijski motiviranog nasilja. Poštovanje postupovnih obveza države zahtijeva da domaći pravni sustav pokaže sposobnost za provođenje kaznenog zakona protiv počinitelja takvih nasilnih činova (vidi Nachova i drugi protiv Bugarske [VV], br. 43577/98 i 43579/98, stavak 160., ECHR 2005-VII; Koky i drugi protiv Slovačke, br. 13624/03, stavak 239., 12. lipnja 2012.; i Amadayev protiv Rusije, br. 18114/06, stavak 81., 3. srpnja 2014.). Bez strogog pristupa tijela za provedbu zakona zločini motivirani predrasudama neizbježno bi se tretirali ravnopravno običnim predmetima u kojima nisu prisutni takvi elementi, a posljedično nerazlikovanje takvih predmeta bilo bi istovjetno službenom prihvaćanju ili čak dopuštanju zločina iz mržnje (vidi gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 77., s daljnjim referencama).
  4. Sud je i nedavno u predmetu S.M. protiv Hrvatske ([VV], br. 60561/14, stavci 311. – 320., 25. lipnja 2020.) sažeo svoju sudsku praksu o postupovnoj obvezi prema dopunjujućim načelima članaka 2., 3. i 4. Konvencije. Naveo je, konkretno, da su, iako se opći opseg pozitivnih obveza države može razlikovati između predmeta u kojima je postupanje protivno Konvenciji izvršeno sudjelovanjem predstavnika države i predmeta u kojima su nasilje izvršile privatne osobe, procesne pretpostavke slične. Te procesne pretpostavke prvenstveno se odnose na obvezu vlasti da pokrenu i provedu istragu koja može dovesti do utvrđivanja činjenica i utvrđivanja identiteta i, prema potrebi, kažnjavanja odgovornih osoba.
  5. Štoviše, kada službena istraga dovede do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima, postupak u cijelosti, među ostalim i suđenje, mora ispunjavati pretpostavke članka 3. Konvencije (vidi gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 112.). Iako ne postoji apsolutna obveza prema kojoj bi se svi kazneni progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne bi smjeli biti spremni dopustiti da teški napadi na tjelesni i moralni integritet prođu nekažnjeno ili da teška kaznena djela budu kažnjena pretjerano blagim kaznama. Stoga je važno pitanje koje Sud treba ispitati može li se i u kojem opsegu smatrati da su sudovi pri donošenju zaključka predmet podvrgnuli pažljivoj ocjeni kako ne bi bio doveden u pitanje odvraćajući učinak uspostavljenog pravosudnog sustava i značaj uloge koju on treba imati u sprječavanju povreda zabrane zlostavljanja (vidi gore citirani predmet Beganović, stavak 77., u kojem se poziva na predmet Ali i AyşeDuran protiv Turske, br. 42942/02, stavci 61. – 62., 8. travnja 2008.; vidi i Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 5878/08, stavak 285., 30. ožujka 2016.).
  6. U mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, Sud je do sada utvrdio povrede postupovne obveze država u sljedećim okolnostima:

(i)  u slučaju propusta domaćih tijela da poduzmu sve razumne korake kako bi djelotvorno utvrdila je li diskriminacijski stav mogao imati ulogu u događajima ili ne (vidi, primjerice, Šečić protiv Hrvatske, br. 40116/02, stavci 68. – 69., 31. svibnja 2007.; Cobzaru protiv Rumunjske, br. 48254/99, stavak 96., 26. srpnja 2007.; gore citirani predmet Milanović, stavak 100.; Koky i drugi protiv Slovačke, br. 13624/03, stavak 239., 12. lipnja 2012.; gore citirani predmet B.S. protiv Španjolske, stavak 61.; Makhashevy protiv Rusije, br. 20546/07, stavak 146., 31. srpnja 2012.; Virabyan protiv Armenije, br. 40094/05, stavak 224., 2. listopada 2012.; gore citirani predmet Abdu, stavak 35.; gore citirani predmet Begheluri, stavak 177.; gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 80.; gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 125.; i Lakatošová i Lakatoš protiv Slovačke, br. 655/16, stavak 96., 11. prosinca 2018.);

(ii)  kada je zbog nedostataka u postupanju nadležnih državnih tijela kazneni postupak obustavljen iz formalnih razloga, a da nadležni kazneni sud nije utvrdio činjenično stanje predmeta (vidi, primjerice, Turan Cakir protiv Belgije, br. 44256/06, stavak 80., 10. ožujka 2009.; gore citirani predmet Beganović, stavak 85.; Muta protiv Ukrajine, br. 37246/06, stavak 63., 31. srpnja 2012.; M.N. protiv Bugarske, br. 3832/06, stavak 46., 27. studenoga 2012.; gore citirani predmet Remetin, stavak 99.; gore citirani predmet Valiulienė, stavak 85.; Dimitar Shopov v. Bugarska, br. 17253/07, stavak 52., 16. travnja 2013.; Aleksandr Nikonenko v. Ukrajina, br. 54755/08, stavak 45., 14. studenoga 2013.; Ceachir protiv Republike Moldavije, br. 50115/06, stavak 54., 10. prosinca 2013.; i İbrahim Demirtaş protiv Turske, br. 25018/10, stavci 34. – 35., 28. listopada 2014.);

(iii)  u slučajevima očiglednog nerazmjera između težine čina i rezultata ostvarenih na domaćoj razini, koji je poticao osjećaj da su činovi zlostavljanja ostali zanemareni od strane nadležnih tijela i da je izostala djelotvorna zaštita od činova zlostavljanja (vidi gore citirani predmet Beganović, stavci 78. – 79.; i gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 75.; vidi nadalje, primjerice, Atalay protiv Turske, br. 1249/03, stavak 44., 18. rujna 2008.; Kopylov protiv Rusije, br. 3933/04, stavak 141., 29. srpnja 2010.; Darraj protiv Francuske, br. 34588/07, stavci 48. – 49., 4. studenoga 2010.; Derman protiv Turske, br. 21789/02, stavak 28., 31. svibnja 2011.; Zontul protiv Grčke, br. 12294/07, stavci 106. – 109., 17. siječnja 2012.; i Myumyun protiv Bugarske, br. 67258/13, stavak 75., 3. studenoga 2015.).

  1. Kad je riječ o načelu ne bis in idem, u članku 4. stavku 2. Protokola br. 7 utvrđeno je ograničenje primjene načela pravne sigurnosti u kaznenim stvarima, kojim je državama ugovornicama izrijekom dopušteno ponovno otvoriti predmet ako je, inter alia, u postupku otkrivena bitna povreda. Na osnovi „bitne povrede” postupak se može ponovno otvoriti na štetu optuženika u slučaju kada je oslobođen optužbi za određeno djelo ili je kažnjen za manje teško djelo od onoga koje je predviđeno mjerodavnim zakonom ako postoji ozbiljna povreda postupovnog pravila kojom je teško narušen integritet postupka. Razlozi koji opravdavaju ponovno otvaranje postupka moraju biti takvi da utječu na ishod predmeta (vidi Mihalache protiv Rumunjske [VV], br. 54012/10, stavci 129. i 133., 8. srpnja 2019.; usporedi predmet Taşdemir protiv Turske (odl.), br. 52538/09, 12. ožujka 2019., u kojem mogu postojati de jure prepreke ponovnom otvaranju istrage).
  2. Stoga, primjerice, postupak može biti ponovno otvoren jer niži sud nije poštovao relevantne upute višeg suda u pogledu dokaznih radnji koje se moraju provesti. Međutim, puka ponovna ocjena činjenica u svjetlu važećeg prava ne predstavlja „bitnu povredu” u prethodnom postupku (Ibid., stavci 133. i 137.). Nadalje, u slučajevima teških kršenja temeljnih ljudskih prava, pitanje na temelju načela ne bis in idem, koje navodno proizlazi iz pogrešnog okončanja postupka, uopće se ne može otvoriti (vidi Marguš protiv Hrvatske [VV], br. 4455/10, stavci 124. – 141., ECHR 2014 (izvadci)).
  3. S tim u vezi Sud ponavlja da nacionalna tijela moraju imati mogućnost ispraviti navodne povrede članka 4. Protokola br. 7 na domaćoj razini. Inače bi u velikoj mjeri bila umanjena korisnost pojma supsidijarnosti. Sud stoga prihvaća da u predmetima u kojima domaća tijela pokrenu dva postupka, ali kasnije priznaju povredu načela ne bis in idem i ponude primjerenu zadovoljštinu, primjerice, obustavljanjem ili poništavanjem neopravdanog postupka i uklanjanjem njegovih učinaka, Sud može smatrati da je situacija ispravljena (vidi gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavci 114. – 115.).

(c) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud na početku primjećuje da su u relevantno vrijeme u domaćem pravnom sustavu bili predviđeni kaznenopravni mehanizmi kojima se pojedince štiti od nasilja motiviranog mržnjom (usporedi gore citirani predmet Abdu, stavak 47.). Kaznenim zakonom iz 1997. bila je izričito propisana definicija zločina iz mržnje, među ostalim zločina motiviranog spolnom orijentacijom žrtve (članak 89. stavak 36. Kaznenog zakona iz 1997., vidi stavak 32. ove presude). Iako se čini da je bilo nejasnoća u pogledu prirode zahtjeva prema toj odredbi, iz materijala dostavljenog Sudu proizlazi da je tom odredbom bila previđena obveza kaznenopravnih tijela da rasvijetle okolnosti zločina iz mržnje potaknutih homofobijom. Štoviše, domaći sudovi općenito su obilježje zločina iz mržnje smatrali otegotnim čimbenikom kod kaznenih dijela koja uključuju nasilje (vidi stavak 41. ove presude).
  2. Međutim, Sud ne mora dalje ispitivati domaći pravni okvir jer podnositeljica zahtjeva nije konkretno prigovorila u tom pogledu. Umjesto toga, njezin je prigovor postupovne prirode i odnosi se na izostanak odgovarajućeg odgovora domaćih tijela na nasilan zločin iz mržnje počinjen protiv nje. Sud će stoga ograničiti svoju ocjenu na taj proceduralni aspekt obveza države na temelju Konvencije u vezi sa zločinom iz mržnje (usporedi gore citirani predmet S.M. protiv Hrvatske, stavak 333.).
  3. Sud primjećuje da je nakon fizičkog napada na podnositeljicu zahtjeva u noćnom klubu 13. siječnja 2010. policija odmah izašla na mjesto događaja. Iz njezinih početnih utvrđenja proizlazilo je da je podnositeljica zahtjeva zadobila nekoliko tjelesnih ozljeda kao rezultat nasilnog napada muškarca, čiji se izljev bijesa na podnositeljicu dogodio nakon što mu je otkrila svoju spolnu orijentaciju (vidi stavak 7. ove presude). Ta početna utvrđenja policije nikada nisu dovedena u sumnju tijekom postupka na domaćoj razini. Štoviše, nakon podnošenja kaznene prijave podnositeljice u kojoj su navedene pojedinosti o nasilnom napadu na nju navodno motiviranom njezinom spolnom orijentacijom, Državno odvjetništvo napomenulo je da je u svojem iskazu istražnom sucu iznijela detaljnu i sveobuhvatnu verziju događaja (vidi stavke 16. i 23. ove presude), što je potvrdilo i nekoliko svjedoka s kojima je policija obavila obavijesni razgovor (vidi stavak 19. ove presude).
  4. U tim okolnostima Sud utvrđuje da su već u početnim fazama postupka, neposredno nakon fizičkog napada na podnositeljicu zahtjeva, domaća tijela bila suočena s prima facie naznakama nasilja koje je bilo motivirano spolnom orijentacijom podnositeljice ili koje je u najmanju ruku bilo pod utjecajem njezine spolne orijentacije (usporedi gore citirani predmet Šečić, stavak 69.; gore citirani predmet Milanović, stavak 99.; gore citirani predmet Abdu, stavak 35.; i gore citirani predmet Begheluri, stavak 176.). Prema sudskoj praksi Suda, to je zahtijevalo djelotvornu primjenu domaćih kaznenopravnih mehanizama kojima se može rasvijetliti mogući motiv mržnje s homofobnim konotacijama za nasilni incident te identificirati i, prema potrebi, na odgovarajući način kazniti odgovorne osobe (vidi stavke 94. – 95. ove presude; vidi i gore citirani predmet S.M. protiv Hrvatske, stavak 324.).
  5. S tim u vezi, Sud primjećuje da je prema domaćim postupcima policija trebala podnijeti kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu, nadležnom za provođenje daljnjih službenih istraga o naznakama nasilnog zločina iz mržnje počinjenog protiv podnositeljice zahtjeva, čak i u slučajevima samo lakših tjelesnih ozljeda (vidi stavke 32. i 46. ove presude). Sud nadalje primjećuje da je mjerodavnim Kaznenim zakonom bilo propisano da se za pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede i nasilno ponašanje, kao i za djela diskriminirajućeg kršenja ljudskih prava, po službenoj dužnosti moraju provesti istraga i kazneni progon, čak i ako ne postoji obilježje zločina iz mržnje (vidi stavak 32. ove presude). Iako nije na Sudu da okvalificira okolnosti napada na podnositeljicu zahtjeva prema mjerodavnim odredbama domaćeg kaznenog zakona, primjećuje da je na temelju tih odredbi Državno odvjetništvo pokrenulo službenu istragu pred sucem istrage Županijskog suda (vidi stavke 16. i 20. ove presude). Stoga nema sumnje da je čak i u smislu domaćeg zakona policija bila dužna prijaviti stvar Državnom odvjetništvu, što, međutim, nije učinila.
  6. Umjesto podnošenja kaznene prijave Državnom odvjetništvu zbog nasilnog napada na podnositeljicu zahtjeva motiviranog mržnjom ili poduzimanja bilo kakvih daljnjih radnji radi rasvjetljavanja mogućeg obilježja zločina iz mržnje u tim događajima, kako to zahtijevaju relevantne upute (vidi stavak 46. ove presude), policija je pokrenula prekršajni postupak na Prekršajnom sudu podnijevši optužnicu protiv M.M.-a zbog remećenja javnog reda i mira. Taj je postupak završio osudom M.M.-a za prekršaj i izricanjem novčane kazne od približno 40,00 eura, a da se uopće nije razmotrio ni uzeo u obzir motiv mržnje. Budući da M.M. ni policija nisu podnijeli žalbu i budući da podnositeljica nije bila obaviještena o postupku, osuda M.M.-a za prekršaj postala je pravomoćna (vidi stavke 13. – 15. ove presude).
  7. Iako se podrazumijeva da nije na Sudu da rješava pitanja domaćeg prava koja se odnose na pojedinačnu odgovornost, a koja su predmet ocjene nacionalnih sudova, ili da u tom pogledu donosi presude o krivnji ili nevinosti, Sud primjećuje da se u prekršajnom postupku ni na koji način nije razmatralo obilježje zločina iz mržnje u fizičkom napadu na podnositeljicu zahtjeva niti je M.M. bio optužen ili osuđen na temelju bilo kakvih optužbi povezanih s nasiljem motiviranim diskriminacijom (vidi Angelova i Iliev protiv Bugarske, br. 55523/00, stavak 116., 26. srpnja 2007.; gore citirani predmet B.S. protiv Španjolske, stavak 61.; i gore citirani predmet Virabyan, stavak 224.; usporedi i Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, stavak 116., ECHR 2004-XII).
  8. Štoviše, Sud primjećuje da je u prekršajnom postupku M.M.-u izrečena zanemariva novčana kazna u iznosu od približno 40,00 eura. Iako Sud priznaje ulogu nacionalnih sudova u određivanju odgovarajuće kazne za počinitelja, njegova je zadaća osigurati da se obveza države da zaštiti prava onih koji su pod njezinom jurisdikcijom na odgovarajući način izvrši, što znači da mora zadržati svoju nadzornu funkciju i intervenirati u slučajevima očiglednog nerazmjera između težine djela i izrečene kazne (vidi Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavak 123., ECHR 2010; vidi i, primjerice, gore citirani predmet Zontul, stavci 106. – 109., i daljnje reference u stavku 98. (iii) ove presude).
  9. Sud stoga ne može zanemariti činjenicu da je kazna izrečena M.M.u u prekršajnom postupku bila očigledno nerazmjerna težini zlostavljanja koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva (usporedi gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 75.). Štoviše, taj zaključak potvrđuje usporedba propisanih sankcija za djela koja je naknadno okvalificiralo Državno odvjetništvo, za koja je propisana kazna zatvora (vidi stavke 16., 20. i 32. ove presude), i prirode sankcije koja je stvarno izrečena M.M.-u u prekršajnom postupku. Imajući to u vidu, Sud ponavlja da se on bavi odgovornošću tužene države na temelju Konvencije i da ovo utvrđenje ne dovodi u pitanje pojedinačnu kaznenu odgovornost M.M.-a prema domaćem kaznenom zakonu, koja je predmet ocjene nacionalnih sudova (vidi gore citirani predmet Beganović, stavak 78.).
  10. Općenito, Sud utvrđuje da takav odgovor domaćih tijela putem prekršajnog postupka nije mogao dokazati predanost Države prema Konvenciji osiguravanju da nadležna tijela ne zanemaruju homofobno zlostavljanje i pružanju djelotvorne zaštite od činova zlostavljanja motiviranog spolnom orijentacijom podnositeljice zahtjeva. Pribjegavanje samo prekršajnom postupku protiv M.M.-a moglo bi se prije smatrati odgovorom koji potiče osjećaj nekažnjivosti za činove nasilnog zločina iz mržnje nego postupovnim mehanizmom koji pokazuje da se takvi činovi nikako ne mogu tolerirati (usporedi gore citirani predmet Milanović, stavak 100.; vidi i gore citirani predmet Kopylov, stavak 141.; gore citirani predmet Darraj, stavci 48. – 49.; gore citirani predmet Zontul, stavci 106. – 109.; i Pulfer protiv Albanije, br. 31959/13, stavak 88. in fine, 20. studenoga 2018.).
  11. Međutim, kako je objašnjeno u podnescima Vladine, Državno odvjetništvo i kazneni sudovi utvrdili su, na temelju njihova tumačenja sudske prakse u predmetima Sergey Zolotukhin i Maresti (oba gore citirana), da je pravomoćna osuda M.M.-a u prekršajnom postupku zbog remećenja javnog reda i mira stvorila formalnu prepreku njegovu kaznenom progonu zbog nasilnog zločina iz mržnje na temelju načela ne bis in idem (vidi stavke 23. i 26. – 27. ove presude). Vlada je u skladu s tim u svojim podnescima ukazala na to da su, s obzirom na to da je bilo nužno osigurati poštovanje načela ne bis in idem, domaća tijela imala opravdan razlog za neprovođenje djelotvornih kaznenopravnih mehanizama (odnosno, kaznenog zakona stricto sensu) u ovom predmetu (vidi stavak 86. ove presude).
  12. S tim u vezi Sud naglašava da su, kao što je prethodno prikazano, domaća tijela sama stvorila situaciju u kojoj su nepotrebnim pokretanjem nedjelotvornog prekršajnog postupka onemogućila da se na odgovarajući način u praksi primijene mjerodavne odredbe i pretpostavke domaćeg kaznenog zakona (usporedi gore citirani predmet Turan Cakir, stavak 80.; gore citirani predmet Dimitar Shopov, stavak 52.; i gore citirani predmet M.C. i A.C., stavak 123.).
  13. Prema mišljenju Suda, i činjenica da nisu istraženi motivi mržnje u nasilnom napadu kao i to da motivi mržnje nisu uzeti u obzir pri određivanju kazne za nasilne zločine iz mržnje predstavljaju “bitne povrede” na temelju članka 4. stavka 2. Protokola br. 7. U ovom predmetu domaća tijela nisu ispravila osporenu situaciju, iako se ne može reći da su za to postojale de jure prepreke (vidi stavak 99. ove presude). Konkretno, nisu ponudila okrivljeniku odgovarajuću pravnu zaštitu, primjerice, obustavljanjem ili poništavanjem neopravdanog postupka i uklanjanjem njegovih učinaka, te ponovno ispitivanje predmeta. Domaća tijela stoga nisu ispunila svoju dužnost suzbijanja nekažnjivosti zločina iz mržnje u skladu sa standardima Konvencije (vidi gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavci 114. – 115.; vidi stavke 99. – 101. ove presude).
  14. Ukratko, s obzirom na gore navedena razmatranja, Sud utvrđuje da pokretanjem nedjelotvornog prekršajnog postupka i posljedičnim pogrešnim obustavljanjem kaznenog postupka iz formalnih razloga, domaća tijela nisu na odgovarajući i djelotvoran način izvršila svoje postupovne obveze na temelju Konvencije u odnosu na nasilni napad na podnositeljicu zahtjeva motiviran njezinom spolnom orijentacijom. Takvo postupanje vlasti suprotno je njihovoj dužnosti da suzbijaju nekažnjivost zločina iz mržnje koji su posebno pogubni za temeljna ljudska prava (vidi stavak 95. ove presude).
  15. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu proceduralnom aspektu u vezi s člankom 14. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je zbog nepostojanja djelotvornog domaćeg pravnog sredstva. Pozvala se na članak 13. Konvencije, kojim je predviđeno:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

  1. Uzimajući u obzir razloge na kojima je utvrdio povredu članka 3. u njegovu proceduralnom aspektu u vezi s člankom 14. Konvencije (vidi stavak 115. ove presude), Sud smatra da se, iako je ovaj prigovor dopušten, ne otvara zasebno pitanje na temelju članka 13. Konvencije (vidi gore citirani predmet Šečić, stavak 61; vidi i gore citirani predmet Kušić i drugi, stavak 108.).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

119. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 10.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da je potraživanje podnositeljice pretjerano, neosnovano i nepotkrijepljeno.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje potraživani iznos na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi joj se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 5.719,17 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 5.200,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede proceduralnog aspekta članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije;

  3. presuđuje da se ne otvara zasebno pitanje na temelju članka 13. Konvencije;

  4. presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)    10.000 EUR (deset tisuća eura), na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii)  5.200,00 EUR (pet tisuća dvjesto eura), na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedeni iznos koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 14. siječnja 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

  Renata Degener 

Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika

Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje suca Wojtyczeka prilaže se ovoj presudi.

K.W.O.

R.D.

 DJELOMIČNO SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1.  Imam rezerve u pogledu pristupa koji su moji kolege primijenili u stavku 110. Obrazloženje u tom stavku glasi kako slijedi:

„Sud stoga ne može zanemariti činjenicu da je kazna izrečena M.M.-u u prekršajnom postupku bila očigledno nerazmjerna težini zlostavljanja koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva (usporedi gore citirani predmet Identoba i drugi, stavak 75.).”

2.  Važno je dodati da je ta izjava navedena u kontekstu utvrđenja Suda da u konkretnom predmetu nije bilo moguće pružiti odgovarajući odgovor putem prekršajnih postupaka općenito (vidi stavak 111. presude).

Proglasivši kaznu očigledno nerazmjernom, Sud implicitno utvrđuje, bilo to namjerno ili ne, sljedeće elemente:

(i) M.M. je počinio djelo koje se može okarakterizirati kao kazneno djelo;

(ii) M.M. je kriv za to kazneno djelo; i

(iii) domaći sudovi trebali su mu izreći mnogo strožu kaznu.

3.  Tom pristupu može se uputiti nekoliko prigovora. Kao prvo, presuda Suda izravno utječe na temeljna prava M.M.-a, a ta osoba nikad nije saslušana u postupku pred Sudom (o ovom pitanju vidi moja izdvojena mišljenja priložena presudama u sljedećim predmetima: Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, ECHR 2015; Kosmas i drugi protiv Grčke, br. 20086/13, 29. lipnja 2017.; A i B protiv Hrvatske, br. 7144/15, 20. lipnja 2019.; i Liamberi i drugi protiv Grčke, br. 18312/12, 8. listopada 2020.). Kao drugo, u domaćem je postupku presumpcija nevinosti M.M.-a pobijena samo u pogledu prekršaja, ali ne i u pogledu kaznenog djela. U kaznenom postupku M.M. ima pravo da ga se smatra nevinim, kako je to zajamčeno člankom 6. stavkom 2. Ta odredba štiti osumnjičenika i optuženika, posebice, od štetnih izjava javnopravnih tijela, koje mogu utjecati na tijek kaznenog postupka. Gore citirana izjava u suprotnosti je s presumpcijom nevinosti i prejudicira pitanje M.M.-ove kaznene odgovornosti.

Kao treće, Sud ispravno naglašava da neki bitni činjenični elementi nisu ispravno istraženi u ovom predmetu i, posebice, da vlasti „ni na koji način ni[su] razmatral[e] obilježje zločina iz mržnje u fizičkom napadu na podnositeljicu zahtjeva” (vidi stavak 108.). Ako bitni činjenični elementi u nekom kaznenom predmetu uopće nisu istraženi, teško je davati kategoričke izjave o težini kazne koja se treba izreći.

Kao četvrto, razmjernost kazne određuje nekoliko čimbenika, koji uključuju, inter alia, težinu (društvenu opasnost) kaznenog djela, razinu pojedinačne krivnje, rizik od ponavljanja kaznenog djela, svrhe resocijalizacije, razmatranja kaznene politike itd. Svi se ti čimbenici moraju vrlo pažljivo ocijeniti u pojedinačnim okolnostima konkretnog predmeta.

Kao peto, u obrazloženju se ispravno navodi u stavku 108. da „se podrazumijeva da nije na Sudu da rješava pitanja domaćeg prava koja se odnose na pojedinačnu odgovornost, a koja su predmet ocjene nacionalnih sudova, ili da u tom pogledu donosi presude o krivnji ili nevinosti”. U tom se mišljenju nadalje, u stavku 110. in fine, izražava stav da utvrđenje u vezi s očigledno nerazmjernom prirodom kazne „ne dovodi u pitanje pojedinačnu kaznenu odgovornost M.M.-a prema domaćem kaznenom zakonu”. Prema mojem mišljenju, iz gore objašnjenih razloga, ne čini se mogućim kaznu izrečenu u određenom predmetu okarakterizirati kao očigledno nerazmjernu, a da se istovremeno ne nagađa o pojedinačnoj kaznenoj odgovornosti osumnjičenika. Postoji proturječnost između, s jedne strane, prve rečenice stavka 110. i, s druge strane, gore citiranih stavova, izraženih u stavku 108. i u posljednjoj rečenici stavka 110.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF SABALIĆ v. CROATIA

(Application no. 50231/13)

JUDGMENT

Art 14 (+ 3) • Discrimination • Conviction for minor offence and EUR 40 fine for violent homophobic attack, without investigating hate motives, and subsequent discontinuation of criminal proceedings on ne bis in idem grounds • Sentence manifestly disproportionate to the gravity of ill-treatment • Unnecessary recourse to ineffective minor offence proceedings capable of fostering a sense of impunity for the acts of violent hate crime • Failure to investigate and to take into consideration hate motives in determining the punishment amounting to “fundamental defects” in the proceedings within the meaning of Art 4 P 7 • No de jure obstacles to offer the defendant the appropriate redress: by terminating or annulling the unwarranted set of proceedings, effacing its effects and re-examining the case

 STRASBOURG

14 January 2021

FINAL

14/04/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Sabalić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 50231/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Pavla Sabalić (“the applicant”), on 26 July 2013;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning Articles 3, 8, 13 and 14 of the Convention and to declare inadmissible the remainder of the application;

the observations submitted by the respondent Government and the observations in reply submitted by the applicant;

the comments submitted by the non-governmental organisation “Zagreb Pride”, and jointly from the non-governmental organisations the European Region of the International Lesbian, Gay, Bisexual, Trans and Intersex Association (hereinafter: “ILGA-Europe”), the Advice on International Rights in Europe Centre (hereinafter: “AIRE Centre”) and the International Commission of Jurists (“hereinafter: “ICJ”), who were granted leave to intervene by the President of the Section;

Having deliberated in private on 1 December 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s complaint of a lack of an appropriate response of the domestic authorities to a homophobic act of violence by a private party against her.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1982 and lives in Zagreb. She was represented by Ms A. Bandalo and Ms N. Labavić, lawyers practising in Zagreb.

3.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. THE PHYSICAL ATTACK AGAINST THE APPLICANT

5.  On 13 January 2010 the applicant was physically attacked in a nightclub in Zagreb where she was with several of her friends. The attack ceased only after one of the applicant’s friends, I.K., used her gas pistol to frighten off the attacker.

6.  At about 6.00 a.m. a local police station of the Zagreb Police Department (Policijska uprava zagrebačka, hereinafter: the “police”) was informed of the incident and two police officers immediately responded at the scene.

7.  The relevant part of the police report on the findings at the scene of the incident reads:

“When we came at the scene ... we found Pavla Sabalić ..., I.K. ..., I.D. ..., K.F. ..., E.N. ... and A.B. ... [personal details omitted].

By interviewing them and observing the scene of the incident we established that the above-mentioned persons had come to [the nightclub] at around 4.00 a.m., where they stayed for about one and a half hours. While they were in the nightclub [the applicant] was approached by an unidentified man who started flirting with her but she was constantly refusing him. After the nightclub closed they were all standing in front of it and the man continued pressing [the applicant] to be with him. When she said that she was a ‘lesbian’ he grabbed her with both of his arms and pushed her against a wall. He then started hitting her all over her body and when she fell to the ground he continued kicking her. ...”  

8.  The police soon identified the man as M.M. through the licence plates of a car he had used for fleeing from the scene. He was immediately apprehended and interviewed.

9.  According to a police report of 13 January 2010, M.M. confirmed having met the applicant but then he had learned that she was in the nightclub with her girlfriend. When the nightclub closed he had seen several girls having some dispute with his friend and as he tried to calm them all down he pushed them with his hands. M.M. did not provide any further details, alleging that he could not remember them as he had been drunk at the time of the incident. The police also established that at the time of the incident M.M. had been in the nightclub with his friends, J.V. and A.K.

10.  On the same day, at around 7.00 a.m., the applicant was examined in the accident and emergency department. The examination indicated a contusion on the head, a haematoma on the forehead, abrasions of the face, forehead and area around the lips, neck strain, contusion on the chest and abrasions of both palms and knees. The injuries were qualified as minor bodily injuries.

  1. MINOR OFFENCES PROCEEDINGS AGAINST M.M.

11.  Following the incident the police interviewed the applicant and M.M. and the other participants in the event in connection with M.M.’s physical attack.

12.  On 14 January 2010 the police instituted minor offences proceedings in the Minor Offences Court (Prekršajni sud u Zagrebu) against M.M. for breach of public peace and order. The relevant part of the indictment reads:

“On 13 January 2010, at around 5.45 a.m., in Zagreb ..., on the street in front of [the nightclub], according to the statements of the victim Pavla Sabalić ... and the witnesses I.K. ..., E.N. ..., K.F. ..., A.B. ... and I.D. [personal details omitted], the accused physically attacked Pavla Sabalić by grabbing her with his both arms and throwing her against a wall.

The accused then started hitting Pavla Sabalić with his fists all over her body and afterwards he knocked her to the ground and continued to kick her. His further actions were constrained by I.K. and then he left the scene by using the car ...

The victim Pavla Sabalić sustained visible injuries on her head, which were qualified by a doctor [in the emergency] as minor bodily injuries.

Thereby, a minor offence under section 13 §§ 1 and 2 of the Minor Offences against Public Order and Peace Act was committed.”

13.  At a hearing on 20 April 2010 before the Minor Offences Court, M.M. confessed to the charges against him. No further evidence was taken and the applicant was not informed of the proceedings.

14.  On the same day the Minor Offences Court found M.M. guilty as charged of breach of public peace and order and fined him 300 Croatian kunas (approximately 40 Euros (EUR)).

15.  No appeal was lodged against the judgment and it became final on 15 May 2010.

  1. CRIMINAL INVESTIGATION INTO THE APPLICANT’S ILL-TREATMENT

16.  After having realised that the police had failed to institute a criminal investigation, on 29 December 2010 the applicant lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu; hereinafter “the State Attorney’s Office”) against M.M. for the offences of attempted grave bodily injury (Article 99 §§ 1 and 4 of the Criminal Code) and violent behaviour (Article 331 § 2 of the Criminal Code), motivated by the hate crime element (Article 89(36) of the Criminal Code), and the criminal offence of discrimination (Article 174 § 1 of the Criminal Code). The relevant part of the applicant’s criminal complaint reads:

“On 13 January 2010, after he was flirting with Pavla Sabalić and after she had refused him saying that she had a girlfriend, around 5.45 a.m., in Zagreb [in front of the nightclub] [M.M.] physically attacked Pavla Sabalić by grabbing her with both his hands and throwing her against a wall ... and then hit her with his fists all over her body and afterwards he knocked her to the ground and kicked her. At the same time he was shouting: ‘You lesbian!’, ‘All of you should be killed!’, ‘I will f... you lesbian!’ and so on. E.N. attempted to restrain his attack by saying: ‘How can you beat a girl’, after which M.M. attacked E.N. by head-butting her, and then I.K. shot him with her gas pistol which made him cease the attack ...”  

17.  On the basis of the applicant’s criminal complaint, the State Attorney’s Office ordered the police to investigate the applicant’s allegations.

18.  An unauthorised note of the applicant’s police interview, dated 14 January 2011, indicates that the applicant confirmed her allegations as to the course of the events leading up to her attack, and stressed that she could no longer remember all the details but that she believed that the attack was motivated by her sexual orientation.

19.  In the further course of the police inquiry, the police interviewed the applicant’s friends I.K., I.D. and K.F., who confirmed the applicant’s version of the events. The police also interviewed A.K. and V.J., friends of M.M., who only confirmed that there was some commotion but they did not know any particular details.

20.  On 28 April 2011 the State Attorney’s Office asked an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu; hereinafter “the County Court”) to conduct a further investigation into the applicant’s complaints in connection with a reasonable suspicion that M.M. had committed the offences of attempted grave bodily injury and violent behaviour, motivated by the hate crime element, and the criminal offence of discrimination against the applicant.

21.  During the investigation, the investigating judge commissioned a medical expert report and the report qualified the applicant’s injuries in the forensic sense as minor bodily injuries. The investigating judge further questioned the applicant, who reiterated her version of the events.

22.  The investigating judge also questioned M.M., who denied any deliberate attack on the applicant although he no longer remembered all the details of his discussion with her. During the questioning, M.M.’s defence lawyer informed the investigating judge that M.M. had been convicted by the Minor Offences Court on 20 April 2010 (see paragraphs 14-15 above).

23.  On the basis of the findings of the investigating judge, on 19 July 2011 the State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaint on the ground that M.M. had already been prosecuted in the minor offences proceedings and that his criminal prosecution would contravene the ne bis in idem principle. The relevant part of the decision reads:

“During the investigation the victim Pavla Sabalić was questioned as a witness and she provided a detailed and comprehensive account of the events as described in her criminal complaint against M.M.

...

The description of the offences in the criminal complaint against M.M. lodged by the victim Pavla Sabalić ... shows that these offences have been consumed by the judgment of the Zagreb Minor Offences Court ... of 20 April 2010. By that judgment M.M. was found guilty of the minor offence under section 13 of the Minor Offences against Public Order and Peace Act and the judgment became final. It follows that M.M. has already been found guilty for the event, which has been, as such, adjudicated by the judgment of the Zagreb Minor Offences Court and therefore there is a negative procedural condition, that is to say a procedural impediment, to further criminal proceedings, since the matter is so-called ‘res judicata’.

Comparing the description of the event, and in view of the incriminations contained in the victim’s criminal complaint, with the judgment of the Zagreb Minor Offences Court, by which the defendant has been found guilty in the minor offences proceedings, it is obvious that it concerns the same event and the same acts of M.M. It follows that the facts constituting the minor offence for which the defendant has been found guilty are essentially the same as those which form the incrimination in the victim’s criminal complaint. In these circumstances, the criminal proceedings would be conducted for the same offence, that is to say the same event, for which the defendant has already been finally convicted.

In the concrete case the matter has been finally adjudicated, which follows from the interpretation of Article 31 § 2 of the Constitution, providing that ‘nobody can be tried or convicted twice in criminal proceedings for the same criminal offence for which he or she has been finally acquitted or convicted in accordance with the law’, as well as from the provisions of Article 4 of Protocol No. 7 [to the Convention] and Article 11 of the Code of Criminal Procedure which proclaim the ne bis in idem principle.

It therefore follows that the matter has been finally adjudicated, which is a negative procedural condition, that is to say a procedural impediment, for further criminal proceedings and as such excludes further criminal prosecution.”    

24.  The State Attorney’s Office informed the applicant that she could take over the criminal prosecution as a subsidiary prosecutor by lodging an indictment in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu; hereinafter “the Criminal Court”).

25.  On 26 October 2011 the applicant took over the prosecution as a subsidiary prosecutor in the Criminal Court against M.M. on charges of attempted grave bodily injury (Article 99 §§ 1 and 4 of the Criminal Code) and violent behaviour (Article 331 § 2 of the Criminal Code), motivated by the hate crime element (Article 89(36) of the Criminal Code), and the criminal offence of discrimination (Article 174 § 1 of the Criminal Code). She contended that the State Attorney’s Office had misinterpreted the law on the ne bis in idem principle and that, in the concrete case, the matter had not been finally adjudicated. She also relied on the Court’s case-law concerning the authorities’ duty to investigate and effectively prosecute hate crime, arguing that the minor offences proceedings had fallen short of those requirements.

26.  The Criminal Court rejected the applicant’s indictment on 19 July 2012, endorsing the arguments of the State Attorney’s Office.

27.  The decision of the Criminal Court was upheld on appeal by the County Court on 9 October 2012.

28.  On 5 December 2012 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), referring to the Court’s case-law concerning the State’s procedural obligation to investigate acts of violence and hate crime, and complaining of the ineffectiveness of the domestic authorities in addressing her complaints effectively. She also contended that the lower authorities had misinterpreted the relevant law on the application of the ne bis in idem principle and thus erred in their assessment that the matter has been res judicata.

29.  On 31 January 2013 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the ground that in the impugned decisions the lower courts had not addressed any of the applicant’s rights or obligations.

30.  The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 22 February 2013.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW
    1. Constitution

31.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) read as follows:

Article 14(1)

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.”

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”

Article 31(2)

“Nobody can be tried or convicted twice in criminal proceedings for the same criminal offence for which he or she has been finally acquitted or convicted in accordance with the law”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private ... life ...”

  1. Criminal Code

32.  The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments; hereinafter “the 1997 Criminal Code”), applicable at the relevant time, provided:

Article 8

“(1)  Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interest of the Republic of Croatia and its citizens.

(2)  In exceptional circumstances the law may provide for criminal proceedings in respect of certain criminal offences to be instituted on the basis of a private prosecution or for the State Attorney’s Office to institute criminal proceedings following [a private] application.”

Article 89(36)

“Hate crime is any criminal offence under this Code, committed as a result of hatred towards a person because of his or her ... sexual orientation ...”

Article 98

“Anyone who inflicts bodily injury on another or impairs another’s health shall be fined or sentenced to imprisonment for a term not exceeding one year.”

Article 102

“Criminal proceedings for the offence of inflicting bodily injury (Article 98) ... shall be instituted by means of a private prosecution.”

Article 99

“(1)  Anyone who inflicts grievous bodily harm on another or seriously impairs another’s health shall be sentenced to imprisonment for a term of from six months to three years.

...

(4)  An attempt to commit the offence under paragraph 1 of this Article shall also be punishable.”

Article 174(1)

“Whoever on the basis of differences related to ... other status ... breaches basic human rights and freedoms recognised by the international community shall be sentenced to imprisonment for a term of from six months to five years.”

Article 331(1)

“Whoever degrades another person by subjecting them to violent abuse, illtreatment or particularly offensive behaviour in public shall be sentenced to imprisonment for a term of from three months to three years.”

33.  On 1 January 2013 a new Criminal Code (Official Gazette no. 125/2011, with further amendments; hereinafter “the 2013 Criminal Code”) came into force. Under Article 87(21) it enumerates hatred based on sexual orientation as one of the types of hate crime and provides that the hate crime element of an offence shall be taken as an aggravating circumstance in the sentencing. In addition, violence motivated by hatred is prescribed as an aggravating factor to the offences involving violence (in particular, Article 117 – bodily injury; Article 118 – grave bodily injury; Article 119 – particularly grave bodily injury).

  1. Code of Criminal Procedure

34.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments), as applicable at the relevant time, provided the following:

Article 2

“(1)  Criminal proceedings shall only be instituted and conducted upon the order of a qualified prosecutor. ...

(2)  In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3)  Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4)  Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”

Article 11

“Nobody can be tried twice for an offence for which he or she has been tried and in respect of which a final court decision has been adopted.”

Article 171(1)

“All state bodies and legal entities are obliged to report any criminal offence subject to official prosecution about which they have been informed or about which they have otherwise learned.”

Article 173

“(1)  Criminal complaints shall be submitted to the competent State Attorney in writing or orally.

...

(3)  If a criminal complaint was submitted before a court, the police or a State Attorney who was not competent in the matter, they shall forward the criminal complaint to the competent State Attorney.”

Article 174

“(1)  The State Attorney shall reject a criminal complaint by a reasoned decision if the offence in question is not an offence subject to automatic prosecution, if the prosecution is time-barred or an amnesty or pardon has been granted, or other circumstances excluding criminal liability or prosecution exist, or there is no reasonable suspicion that the suspect has committed the offence. The State Attorney shall inform the victim about his decision ... within eight days (Article 55) and if the criminal complaint was submitted by the police, he shall also inform the police.

(2)  If the State Attorney is not able to ascertain the reliability of the submissions from the criminal complaint, or if he does not have sufficient information to ask for a judicial investigation, or if he has been otherwise informed that an offence has been committed, and particularly if the perpetrator is unknown, the State Attorney shall, if he is not able to do it himself, ask the police to collect all relevant information and to take other measures concerning the offence (Articles 177 and 179).

...”

Article 201

“(1)  The investigation shall be discontinued by a decision of a three-judge panel of the County Court (Article 20 § 2) whenever it decides about an issue:

...

3)  if ... there are other circumstances excluding the possibility of criminal prosecution. ...”

Article 437

“(1)  The judge [conducting criminal proceedings] shall reject the indictment ... if he or she finds that there is one of the reasons for the discontinuation of the proceedings under Article 201 § 1 (1)-(3) of this Code ...”

  1. Minor Offences

35.  The Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/2007, with further amendments), as applicable at the relevant time, defined minor offences as acts which breach public order, social discipline or other social values and are not considered as criminal offences under the relevant domestic law (Section 1). The same Act regulated the procedure to be followed when trying cases concerning minor offences. In this respect, for matters not regulated by that Act, it envisaged that the Code of Criminal Procedure would accordingly apply (Section 82(3)). In particular, it provided that in the minor offences proceedings the competent prosecutor was the relevant administrative body and in some instances the victim could act as the prosecutor (Section 109). In any event, the victim had the right to participate in the proceedings (Section 116). According to Section 214(1)(4), there was a possibility to reopen the minor offences proceedings in favour of the convicted person if he or she was more times convicted of the same offence.

36.  The relevant part of the Minor Offences against Public Order and Peace Act (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, Official Gazette no. 5/1990, with further amendments) provided that whoever in a public place fights, argues, yells or otherwise breaches public order and peace, would be liable to a fine or to a term of imprisonment not exceeding sixty days (Section 13).

  1. Prevention of discrimination

37.  The relevant provisions of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) and the relevant practice under that Act are set out in Guberina v. Croatia, no. 23682/13, §§ 27 and 29-31, ECHR 2016.

  1. RELEVANT DOMESTIC PRACTICE AND OTHER MATERIALS
    1. Relevant practice and materials concerning homophobic violence

38.  In September 2008 the Government adopted the “National Programme for Combating Discrimination in the period between 2008 and 2013” (Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije 2008.-2013.), where it observed difficulties and inadequate capacities of the law enforcement personnel in recognising the indications of discrimination. It thus coordinated a training programme for police officers on the matter and stressed the need for more effective identification and prosecution of crime related to discrimination.

39.  In March/April 2011 the Government adopted the “Hate Crime Protocol” (Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje) which developed measures of recording and processing hate crime cases. In particular, the prosecution service was required to monitor offences which could be considered as hate crime and the police were required to record the outcome at all stages of the procedure from initial investigation to final judgment.

40.  In December 2011 two non-governmental organisations in Croatia, “Lesbian group Kontra” and “Iskorak – Centre for the rights of sexual and gender minorities”, issued a publication on the conduct of the domestic authorities in cases of hate crimes against LGBT (lesbian, gay, bisexual, and/or transgender) persons in Croatia. The document identified violent offences as the most common form of crime and criticised the existing practice of the police to prosecute the perpetrator of the crime, but also sometimes the victim, for the minor offence of breach of public peace and order instead of lodging a criminal complaint against the perpetrator.

41.  Further, in December 2011 four non-governmental organisations (“Domino-Queer Zagreb”, “Zagreb Pride”, “Centre for Peace Studies” and “Lesbian organisation LORI”), with the support of the European Union and the Ministry of Economy, Labour and Entrepreneurship, published a “Manual for the Suppression of Discrimination and Violence against LGBT Persons”. They observed that the 1997 Criminal Code as amended provided for the obligation of the criminal justice authorities to elucidate the circumstances of a homophobic hate crime and that in practice the domestic criminal courts generally considered a hate crime element as an aggravating circumstance. However, the provision of Article 89(36) of the 1997 Criminal Code essentially mandated rather for a declaratory than practical protection. This called for further clarifications as to the role of the hate crime element in definition of the offences and determination of penalty, which was done with the 2013 Criminal Code (see paragraph 33 above).

42.  The Manual further observed the impact of the Court’s judgment in the case of Maresti v. Croatia (no. 55759/07, 25 June 2009) on the practice of the domestic authorities concerning the prosecution of hate crime. It noted that the Court’s judgment in question excluded the possibility of successive minor offences and criminal proceedings concerning the same facts. However, the practice of the police was to institute minor offences proceedings and to lodge a criminal complaint which, on the basis of the Maresti case-law, ordinarily resulted in the discontinuation of the subsequent criminal proceedings due to a previous minor offences conviction. This was particularly problematic in the case of hate crime since the minor offences proceedings could not address the hate crime element and the perpetrators would usually get away with very lenient sentences without ever being punished for hate crime. Although in 2010 the criminal justice authorities undertook measures to coordinate their actions to avoid such occurrences (see paragraphs 45-46 below), there was still a high level of divergence in practice and inadequate prosecutions of hate crime.

43.  In November 2013 the non-governmental organisation “Zagreb Pride”, in cooperation with the non-governmental organisations “Lesbian organisation LORI” and “Domino and Queer Sport Split”, and with the support of the European Union and the Government, published a report on the status of human rights of LGBT persons in Croatia in the period between 2010 and 2013. The report observed that in a number of cases of hate crime against LGBT persons the police instituted minor offences proceedings instead of lodging criminal complaints. This had resulted in very lenient sentences for the perpetrators, which did not reassure a sense of protection to LGBT persons or provide the required deterrent effect. A number of educational activities for police officers had been organised and the report noted a certain progress in the police approach to the matter, in particular in the Zagreb area, whereas in some other parts of Croatia the inadequate response of the police still remained a recurrent problem. Furthermore, the report stressed that the legislative framework was strengthened in particular by the 2013 Criminal Code and the adoption of the Hate Crime Protocol. 

  1. The Constitutional Court’s case-law

44.  The Constitutional Court’s case-law concerning the victims’ procedural complaints under Articles 2 and 3 of the Convention are outlined in Kušić and Others v. Croatia (dec.), no. 71667/17, §§ 41-56, 10 December 2019).

  1. Other relevant domestic practice

45.  In April 2010 the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia and the Police Directorate of the Ministry of the Interior issued instructions to the prosecuting authorities (the police and the State Attorneys) on the processing of cases involving minor and criminal offences in light of the ne bis in idem principle.

46.  As regards the criminal offences concerning bodily injuries and minor offences against the public peace and order, the police were required to institute at the same time the minor offences proceedings and to lodge a criminal complaint with the relevant State Attorney’s Office by clearly differentiating the factual scope of the respective charges. Where it was not possible to differentiate the factual scope of the charges, the police were required to consult the State Attorney’s Office and to lodge only a criminal complaint.

  1. INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE
    1. United Nations

47.  The General Assembly Joint statement on human rights, sexual orientation and gender identity (A/63/635, 18 December 2008), in its relevant parts, provides as follows:

4  - We are deeply concerned by violations of human rights and fundamental freedoms based on sexual orientation or gender identity;

5  - We are also disturbed that violence, harassment, discrimination, exclusion, stigmatisation and prejudice are directed against persons in all countries in the world because of sexual orientation or gender identity, and that these practices undermine the integrity and dignity of those subjected to these abuses;

6  - We condemn the human rights violations based on sexual orientation or gender identity wherever they occur, in particular the use of the death penalty on this ground, extrajudicial, summary or arbitrary executions, the practice of torture and other cruel, inhuman and degrading treatment or punishment, arbitrary arrest or detention and deprivation of economic, social and cultural rights, including the right to health; ...”

48.  In its Report on discriminatory laws and practices and acts of violence against individuals based on their sexual orientation and gender identity (A/HRC/19/41, 17 November 2011), the United Nations High Commissioner for Human Rights stressed the following:

“84.  The High Commissioner recommends that Member States:

(a)  Investigate promptly all reported killings and other serious incidents of violence perpetrated against individuals because of their actual or perceived sexual orientation or gender identity, whether carried out in public or in private by State or non-State actors, and hold perpetrators accountable, and establish systems for the recording and reporting of such incidents;

(b)  Take measures to prevent torture and other forms of cruel, inhuman or degrading treatment on grounds of sexual orientation and gender identity, to investigate thoroughly all reported incidents of torture and ill-treatment, and to prosecute and hold accountable those responsible; ...”

49.  In the follow up report (A/HRC/29/23, 4 May 2015) the Commissioner for Human Rights stressed as follows:

“78.  The High Commissioner recommends that States address violence by:

(a)  Enacting hate crime laws that establish homophobia and transphobia as aggravating factors for purposes of sentencing;

(b)  Conducting prompt, thorough investigations of incidents of hate-motivated violence against and torture of LGBT persons, holding perpetrators to account, and providing redress to victims;

...

(e)  Training law enforcement personnel and judges in gender-sensitive approaches to addressing violations related to sexual orientation and gender identity; ...”

 50.  On 29 September 2015, 12 United Nations bodies (ILO, OHCHR, UNAIDS Secretariat, UNDP, UNESCO, UNFPA, UNHCR, UNICEF, UNODC, UN Women, WFP and WHO) issued a Joint statement calling for an end to violence and discrimination against the LGBTI people. In the relevant part concerning the protection of individuals from violence, the statement reads as follows:

“States should protect LGBTI persons from violence, torture and ill-treatment, including by:

• Investigating, prosecuting and providing remedy for acts of violence, torture and ill-treatment against LGBTI adults, ...

• Strengthening efforts to prevent, monitor and report such violence;

• Incorporating homophobia and transphobia as aggravating factors in laws against hate crime and hate speech; ...”

  1. Council of Europe

51.  The relevant parts of the Appendix to Recommendation CM/Rec(2010)5 of the Committee of Ministers to member states on measures to combat discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity of 31 March 2010, provides as follows:

1.  Member states should ensure effective, prompt and impartial investigations into alleged cases of crimes and other incidents, where the sexual orientation or gender identity of the victim is reasonably suspected to have constituted a motive for the perpetrator; they should further ensure that particular attention is paid to the investigation of such crimes and incidents when allegedly committed by law enforcement officials or by other persons acting in an official capacity, and that those responsible for such acts are effectively brought to justice and, where appropriate, punished in order to avoid impunity.

2.  Member states should ensure that when determining sanctions, a bias motive related to sexual orientation or gender identity may be taken into account as an aggravating circumstance. ...”

52.  The Explanatory Memorandum of the Steering Committee for Human Rights (CDDH) on Recommendation CM/Rec(2010)5, in its relevant part, provides:

1  - 2. Hate crimes are crimes committed on grounds of the victim’s actual or assumed membership of a certain group, most commonly defined by race, religion, sexual orientation, gender identity, nationality, ethnicity, disability etc. For the purpose of this recommendation, the term “hate-motivated incident” is used to encompass any incident or act – whether defined by national legislation as criminal or not – against people or property that involves a target selected because of its real or perceived connection or membership of a group. The term is broad enough to cover a range of manifestations of intolerance from low-level incidents motivated by bias to criminal acts. “Hate crimes” and other “hate motivated incidents” are very upsetting for the victims and the community to which they belong, and it is all the more striking that, from the victim’s point of view, what matters most is having suffered such a crime because of an immutable fundamental aspect of their identity. But they also threaten the very basis of democratic societies and the rule of law, in that they constitute an attack on the fundamental principle of equality in dignity and rights of all human beings, as inscribed in Article 1 of the Universal Declaration of Human Rights of the United Nations. Lesbian, gay, bisexual and transgender persons are the target of many such crimes or incidents. According to the OSCE/ODIHR report “Hate Crimes in the OSCE Region: Incidents and Responses”, homophobic crimes or incidents are often characterised by a high degree of cruelty and brutality, often involving severe beatings, torture, mutilation, castration or even sexual assault, and may result in death. They may also take the form of damage to property, insults or verbal attacks, threats or intimidation.

It is understood that the most appropriate measures and procedures to deal with a hate crime or a hate motivated incident will depend on the applicable national regulations and on the circumstances of the case, i.e. whether it concerns a violation of national criminal, civil or administrative law or other regulations (disciplinary procedures etc.). Terms such as “investigation” and “sanctions” should therefore be read, in this respect, in a broad sense, having regard to the circumstances of the case.

Legislative measures to combat these crimes are vital. By condemning discriminatory motives, they send out a signal to offenders that a just and humane society will not tolerate such behaviour. By recognising the harm done to the victims, they give these people and their community the assurance of being protected by the criminal justice system. In addition, the existence of such laws renders hate crimes or other hate-motivated incidents more visible and makes it easier to gather statistical data, which in turn is of importance for the designing of measures to prevent and counteract them.

In legislation, hate crimes will generally be punished by a more severe penalty, as the offence is committed with a discriminatory motive. A failure to take into account such biased motives for a crime may also amount to indirect discrimination under the ECHR. Member states should ensure that when determining sanctions a bias motive related to sexual orientation or gender identity may be taken into account as an aggravating circumstance. They should furthermore ensure that such motives are recorded when a court decides to hand down a more severe sentence. At least 14 Council of Europe member states have already included sexual orientation as an aggravating circumstance in the committing of an offence in their legislation.”

53.  The relevant parts of Parliamentary Assembly Resolution 1728 (2010) on Discrimination on the basis of sexual orientation and gender identity of 29 April 2010 provide:

“3.  ... [L]esbian, gay, bisexual and transgender (LGBT) people, as well as human rights defenders working for the rights of LGBT people, face deeply rooted prejudices, hostility and widespread discrimination all over Europe. The lack of knowledge and understanding about sexual orientation and gender identity is a challenge to be addressed in most Council of Europe member states since it results in an extensive range of human rights violations, affecting the lives of millions of people. Major concerns include physical and verbal violence (hate crimes and hate speech), ...

16.  Consequently, the Assembly calls on member states to address these issues and in particular to:

...

16.2.  provide legal remedies to victims and put an end to impunity for those who violate the fundamental rights of LGBT people, in particular their right to life and security; ...”

54.  The Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on eradicating impunity for serious human rights violations of 30 March 2011 in the relevant part provide the following:

“1.  These guidelines address the problem of impunity in respect of serious human rights violations. Impunity arises where those responsible for acts that amount to serious human rights violations are not brought to account.

...

3.  For the purposes of these guidelines, “serious human rights violations” concern those acts in respect of which states have an obligation under the Convention, and in the light of the Court’s case law, to enact criminal law provisions. Such obligations arise in the context of ... the prohibition of torture and inhuman or degrading treatment or punishment (Article 3 of the Convention) ... Not all violations of these articles will necessarily reach this threshold.

...

1.  In order to avoid loopholes or legal gaps contributing to impunity:

-  States should take all necessary measures to comply with their obligations under the Convention to adopt criminal law provisions to effectively punish serious human rights violations through adequate penalties. These provisions should be applied by the appropriate executive and judicial authorities in a coherent and non-discriminatory manner.

...

While respecting the independence of the courts, when serious human rights violations have been proven, the imposition of a suitable penalty should follow. The sentences which are handed out should be effective, proportionate and appropriate to the offence committed.”

55.  In its relevant part Parliamentary Assembly Resolution 1948 (2013) on tackling discrimination on the grounds of sexual orientation and gender identity of 27 June 2013 reads as follows:

“2.  ... the Assembly regrets that prejudice, hostility and discrimination on the grounds of sexual orientation and gender identity remain a serious problem, affecting the lives of tens of millions of Europeans. They manifest themselves in hate speech, bullying and violence, often affecting young people. ...”

56.  In the 2011 Report titled “Discrimination on grounds of sexual orientation and gender identity in Europe”, the Commissioner for Human Rights observed that violence motivated by sexual orientation was a growing, but often not recognised and frequently ignored, problem in the Council of Europe member States. The Commissioner also observed that the majority of member States of the Council of Europe have no explicit legal basis which recognises sexual orientation and gender identity in hate crime legislation.

  1. EUROPEAN UNION LAW AND MATERIALS

57.  The relevant provisions of the Charter of Fundamental Rights of the European Union (2000/C 364/01) read as follows:

Article 3(1)

Right to the integrity of the person

“Everyone has the right to respect for his or her physical and mental integrity.”

Article 4

Prohibition of torture and inhuman or degrading treatment or punishment

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 20

Equality before the law

“Everyone is equal before the law.”

Article 21(1)

Non-discrimination

“Any discrimination based on any ground such as ... sexual orientation shall be prohibited.”

58.  In 2012 the European Union Agency for Fundamental Rights (hereinafter: the “FRA”) published a report on the visibility of hate crime in the European Union entitled “Making hate crime visible in the European Union: acknowledging victims’ rights”, in which it concluded that making hate crime visible and acknowledging the rights of victims required action at three levels: legislation, policy and practice. In particular, the report pointed out that at the level of legislation, this concerned recognising hate crime, the bias motivations underlying it and its effect on victims in both national legislation and European law. At the policy level, this meant implementing policies that would lead to collecting reliable data on hate crime that would record, at a minimum, the number of incidents of hate crime reported by the public and recorded by the authorities; the number of convictions of offenders; the grounds on which these offences were found to be discriminatory; and the punishments served to offenders. At the practical level, this included putting mechanisms in place to encourage victims and witnesses to report incidents of hate crime as well as mechanisms that would show that authorities were taking hate crime seriously.

59.  In the period between April and July 2012 the FRA conducted a survey in the European Union (including Croatia which was not a Member State at the time) on discrimination and victimisation of LGBT persons (see European Union lesbian, gay, bisexual and transgender survey: Main results, Luxembourg, Publications Office of the European Union 2014). The survey indicated, inter alia, that 89% of respondents from Croatia avoided holding hands in public with a same-sex partner for fear of being assaulted, threatened or harassed because of being LGBT; and 62% of them for the same reason avoided certain locations. The proportion of the respondents who felt discriminated against or harassed on the grounds of sexual orientation in the preceding year was 60%.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3, 8 AND 14 OF THE CONVENTION

60.  The applicant complained of a lack of an appropriate response of the domestic authorities to the act of violence against her, motivated by her sexual orientation. She relied on Articles 3, 8 and 14 of the Convention, which, in so far as relevant, read as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“Everyone has the right to respect for his private ... life ...”

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

  1. Admissibility
    1. Applicability of Article 3 of the Convention

(a)   The parties’ arguments

61.  The Government contended that the physical attack against the applicant did not reach the minimum level of severity attracting the applicability of Article 3 of the Convention. In particular, the Government submitted that the applicant had been attacked after a verbal altercation between her and M.M. in circumstances in which both of them had been under the influence of alcohol. The injuries she had sustained were qualified as minor bodily injuries by the competent medical experts. The Government also argued that several times before the domestic authorities the applicant had stated that she could not remember all the details of the attack and she had only thought that her sexual orientation had been the motive for the attack.

62.  The applicant submitted that there was no doubt that M.M.’s physical attack against her had been motivated by her sexual orientation. It followed from the fact that M.M. had shouted discriminatory remarks while beating her up, which several witnesses had heard. The applicant stressed that she had clearly raised that issue before the competent domestic authorities and explained in detail the circumstances of the attack. The applicant also pointed out that she had been severely beaten up by M.M., who had hit and kicked her all over her head and body while she was lying on the ground. In the applicant’s view, the qualification of the injuries at the domestic level was not relevant since the overall circumstances of the attack had made her feel humiliated and debased, which she could never forget.

(b)   The Court’s assessment

63.  In general, ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical or mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see M.C. and A.C. v. Romania, no. 12060/12, § 107, 12 April 2016). Further factors include the purpose for which the illtreatment was inflicted, together with the intention or motivation behind it. Regard must also be had to the context in which the ill-treatment was inflicted (see Bouyid v. Belgium [GC], no. 23380/09, § 86, ECHR 2015, and cases cited therein).

64.  Ill-treatment that attains such a minimum level of severity usually involves actual bodily injury or intense physical or mental suffering. However, even in the absence of these aspects, where treatment humiliates or debases an individual, showing a lack of respect for or diminishing his or her human dignity, or arouses feelings of fear, anguish or inferiority capable of breaking an individual’s moral and physical resistance, it may be characterised as degrading and also fall within the prohibition set forth in Article 3. It should also be pointed out that it may well suffice that the victim is humiliated in his own eyes, even if not in the eyes of others (see, in the context of private violence, M.C. and A.C., cited above, § 108; see also in general Bouyid, cited above, § 87).

65.  A discriminatory treatment as such can in principle amount to degrading treatment within the meaning of Article 3, where it attains a level of severity such as to constitute an affront to human dignity (see Cyprus v. Turkey [GC], no. 25781/94, §§ 305-311, ECHR 2001IV; Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, § 121, ECHR 1999VI; Moldovan and Others v. Romania (no. 2), nos. 41138/98 and 64320/01, §§ 111 and 113, ECHR 2005VII (extracts); and Begheluri v. Georgia, no. 28490/02, § 101, 7 October 2014). Discriminatory remarks and racist insults must in any event be considered as an aggravating factor when considering a given instance of ill-treatment in the light of Article 3 (see B.S. v. Spain, no. 47159/08, § 40, 24 July 2012; Abdu v. Bulgariano. 26827/08, § 23, 11 March 2014; and Identoba and Others v. Georgiano. 73235/12, § 65, 12 May 2015).

66.  This is particularly true for violent hate crime. In this connection it should be remembered that not only acts based solely on a victim’s characteristics can be classified as hate crimes. For the Court, perpetrators may have mixed motives, being influenced by situational factors equally or stronger than by their biased attitude towards the group the victim belongs to (see Balázs v. Hungary, no. 15529/12, §§ 56-57 and 70, 20 October 2015).

67.  The Court notes in the case at issue that according to the version of the events established by the police following their intervention at the scene on 13 January 2010, the applicant had been attacked by M.M. at the street in front of a nightclub after she had disclosed to him her sexual orientation. The police established that M.M. had first grabbed the applicant with both his hands and pushed her against a wall and then started hitting her all over her body and, when she fell to the ground, he continued kicking her (see paragraph 7 above). The attack only ceased after one of the applicant’s friends had used her gas pistol to frighten off the attacker (see paragraphs 5, 12 and 16 above).

68.  As a result of the attack the applicant sustained multiple physical injuries, including contusion on the head, a haematoma on the forehead, abrasions of the face, forehead and area around the lips, neck strain, contusion on the chest and abrasions of both palms and knees (see paragraph 10 above). These particular circumstances of the attack were later confirmed in the minor offences proceedings (see paragraphs 12 and 14 above) and they formed the essence of the applicant’s criminal complaint and the ensuing criminal investigation (see paragraphs 16 and 20 above).

69.  Furthermore, the Court notes that there is sufficient evidence before it to conclude that the attack against the applicant was influenced by her sexual orientation. This follows from the above-noted findings of the police, the applicant’s detailed account of the events in her criminal complaint lodged with the State Attorney’s Office (see paragraph 16 above), the applicant’s and her friends’ police interviews (see paragraphs 18-19 above), and the findings of the criminal investigation conducted by an investigating judge of the County Court (see paragraph 23 above).

70.  In light of the foregoing, the Court concludes that the treatment, convincingly described by the applicant, to which she was subjected and which was directed at her identity and undermined her integrity and dignity, must necessarily have aroused in her feelings of fear, anguish and insecurity reaching the requisite threshold of severity to fall under Article 3 of the Convention (compare Identoba and Others, cited above, § 71; M.C. and A.C., cited above, § 119; and Balázs, cited above, § 57; compare also, as regards the injuries themselves, Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 66, 25 June 2009; Milanović v. Serbia, no. 44614/07, § 87, 14 December 2010; and Mityaginy v. Russia, no. 20325/06, § 49, 4 December 2012).

71.  The Court therefore rejects the Government’s objection and finds Article 3 of the Convention applicable to the applicant’s complaints.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a)   The parties’ arguments

72.  The Government argued that the applicant had failed to lodge a civil action for damages concerning her discrimination complaint, as provided under the Prevention of Discrimination Act. In particular, had she considered that any of the domestic authorities had discriminated against her, she could have sought a ruling establishing such discrimination, ordering the taking of measures aimed at removing discrimination or its consequences, compensation for damages, and publication of the court findings. Whereas the Government accepted that a discrimination complaint could have been used alternatively – namely as a separate action under the Prevention of Discrimination Act or as a legal issue in the proceedings concerning the main matter – they considered that the applicant had never raised the alleged discrimination as a preliminary issue in the proceedings she had been pursuing. Lastly, the Government submitted that the applicant could have lodged disciplinary actions against the police officers who had been in charge of her case if she considered that they had not properly investigated her complaints.

73.  The applicant submitted that, in view of the two alternative avenues under the Prevention of Discrimination Act, she had sought protection from discrimination through the criminal proceedings instituted against M.M. Moreover, she considered that a separate civil action for damages could have no bearing on her complaints concerning the failures in the domestic authorities’ procedural response to the physical attack against her motivated by her sexual orientation. The applicant also submitted that disciplinary action against the police officers could not have had any bearing on their duty to effectively investigate the physical attack against her.

(b)   The Court’s assessment

74.  The Court notes that at the heart of the applicant’s complaint is the question of a lack of an appropriate procedural response of the domestic authorities and the alleged impunity for the acts of private violence against her motivated by her sexual orientation. The Court has already held that the possibility of lodging a civil action for damages would not fulfil the State’s procedural obligation under Article 3 in case of discriminatory violence. The same is true for a civil action for protection from discrimination, particularly given that the applicant had already raised her discrimination complaint in the criminal complaint she lodged with the relevant State Attorney’s Office (see Škorjanec v. Croatia, no. 25536/14, § 47, 28 March 2017, with further references; see also paragraphs 16 and 20 above).

 75.  As regards the Government’s argument that the applicant could have lodged disciplinary actions against the police officers in charge of her case, the Court has already considered this not to be a relevant remedy for complaints relating to the domestic authorities’ procedural obligation under the Convention concerning acts of private violence (see, for example, Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 74, 11 December 2012).

76.  Against the above background, the Court rejects the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies.

  1. Compliance with the six-month time-limit

(a)   The parties’ arguments

77.  The Government argued that there was no reason for the applicant to lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court since it had been a well-established practice of that court to declare constitutional complaints lodged by subsidiary prosecutors inadmissible. In the Government’s view, the applicant should have lodged an application with the Court directly against the decision of the Zagreb County Court of 9 October 2012 (see paragraph 27 above). The Government therefore considered, citing the case of Modrić v. Croatia ((dec.), no. 21609/06, 4 June 2009), that by lodging a constitutional complaint with the Constitutional Court and awaiting for that court to decide, the applicant had failed to observe the six-month time-limit for lodging her application with the Court.

78.  The applicant stressed that it had been necessary for her to lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court so as to allow it to rectify the procedural omissions of the lower domestic authorities in processing her case. She therefore considered that she had complied with the six-month time-limit for lodging an application with the Court.

(b)   The Court’s assessment

79.  The Court has already in many cases against Croatia concerning the State’s procedural obligations examined and rejected the same objection of the respondent Government concerning the applicants’ use of the constitutional complaint before the Constitutional Court (see Bajić v. Croatia, no. 41108/10, §§ 68-69, 13 November 2012; Remetin, cited above, §§ 83-84; and Kušić and Others, cited above, §§ 86-87; see also Pavlović and Others v. Croatia, no. 13274/11, §§ 32-38, 2 April 2015). It sees no reason to hold otherwise in the present case.

80.  As to the Government’s reliance on the Modrić case, the Court notes that the applicant in that case improperly used the relevant appeals under the Code of Criminal Procedure. The Court thus found that a constitutional complaint lodged only in respect of the decisions declaring the applicant’s appeals inadmissible was not a remedy to be exhausted, and that by lodging such constitutional complaint, the applicant had failed to comply with the six-month time-limit. Nothing of these findings in the Modrić case holds true for the case at issue in which the applicant properly used the remedies provided under the Code of Criminal Procedure and then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (see paragraphs 27-28 above).

81.  In these circumstances, the Court rejects the Government’s objection.

  1. Conclusion

82.  The Court notes that the applicant’s complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)   The applicant

83.  The applicant submitted that the response of the domestic authorities to the violent homophobic attack against her had not been adequate. The applicant pointed out that it had clearly followed from the evidence available before the police that the physical attack against her was a hate crime. However, the police had failed to investigate the motive of the attack and had instead instituted minor offences proceedings for breach of public peace and order. The minor offences proceedings had not addressed the discriminatory motive of the attack and had impeded the possibility of pursuing criminal prosecution against the attacker for hate crime and violence related to the discriminatory motive. Specifically, the competent State Attorney’s Office and the competent criminal courts had considered that, due to the minor offences conviction of the attacker, his criminal prosecution had become barred as being res judicata.

84.  The applicant further stressed that she had not been informed that the minor offences proceedings had been instituted and thus she had been unable to take any action to protect her rights during those proceedings. In the applicant’s view, the response of the domestic authorities to the violent attack against her had amounted to impunity since the perpetrator of the attack had been leniently punished in the minor offences proceedings and the application of the criminal-law mechanism had been frustrated by his minor offences conviction, preventing his criminal prosecution on the grounds of the ne bis in idem principle. However, the applicant considered that the domestic authorities had misinterpreted the scope of the ne bis in idem principle  and had erroneously applied it as a bar to her attacker’s prosecution. In particular, she contended that the minor offences proceedings had not addressed the hate crime element to the attack and therefore could not be considered “criminal proceedings” within the meaning of the ne bis in idem principle. In any case, the applicant stressed that the minor offences conviction of the attacker undermined the domestic authorities’ respect for her rights and had not created the intended effect of restraining and deterring the offender from causing further harm.

(b)   The Government

85.  The Government submitted that Croatia had taken all necessary measures to implement the mechanisms of protection of LGBT persons in its domestic legal system. In the case at issue, the domestic authorities had conducted a prompt and effective investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment during which they had identified and prosecuted the attacker. The Government pointed out that following the attack against the applicant the police had immediately responded at the scene and the applicant had been promptly provided with medical assistance. However, the injuries she had sustained had been qualified as minor bodily injuries and therefore the police had instituted minor offences proceedings against her attacker for the breach of public peace and order. In the Government’s view there had been no reason for the police to lodge a criminal complaint against him since minor bodily injuries were not prosecuted ex officio. The Government also considered that the applicant’s attacker had been duly sanctioned in the minor offences proceedings, particularly given that there had been no clear indications of hate crime.

86.  Furthermore, the Government contended that the State Attorney’s Office had adopted a reasoned decision rejecting the applicant’s criminal complaint and this decision had later been upheld by the relevant courts. In the Government’s view, these decisions were in compliance with the Court’s case-law concerning the ne bis in idem principle set out in Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], no. 14939/03, ECHR 2009) and Maresti (cited above), while the case-law in A and B v. Norway ([GC], nos. 24130/11 and 29758/11, 15 November 2016) was still not applicable at the relevant time. In these circumstances, the Government considered that the fact that an otherwise effective criminal investigation had not resulted in further prosecution due to the ne bis in idem principle could not be considered contrary to the procedural obligation under Article 3 of the Convention.

(c)   The third-party intervention

(i)      The Zagreb Pride

87.  The Zagreb Pride stressed that there was institutionalised and social violence against LGBT persons in Croatia which was principally a result of the authorities’ neglectful approach towards combating homophobia and transphobia. Consequently, LGBT persons were pushed to the margins of social life and faced with growing concerns over the rising number of violent attacks against them. The Zagreb Pride submitted that more than two thirds of LGBT people in Croatia had experienced some form of violence and one third of them had fallen victim to hate crime committed in public places. The prosecutions for such offences were scarce and penalties were ordinarily symbolic. One of the problems identified by the Zagreb Pride was that in a number of cases the authorities had qualified the attack on LGBT persons as a disturbance of public peace and order rather than a hate crime. Moreover, the minor offences proceedings were ordinarily ineffective and inadequate in responding to such occurrences.

(ii)     The joint intervention by the ILGA-Europe, the AIRE Centre and the ICJ

88.  The interveners submitted that an effective implementation of legislation targeting hate crimes operated in two ways. The first and most effective method was the creation of qualifications/enhanced penalties for all or specified crimes committed on the basis of a relevant bias. The alternative method was the approach of making a racist/xenophobic motivation an aggravating factor. The interveners further argued that sexual orientation or gender identity or expression should be treated in the same way as categories such as race, ethnicity and religion that are commonly covered by hate crime laws, because sexual orientation or gender identity or expression is a characteristic that is fundamental to a person’s sense of self and is used as a marker of group identity.

89.  The interveners considered that the Court should emphasise the extent of member States’ obligations to put in place effective, robust procedures to deter, detect, investigate, prosecute and punish hate crimes perpetrated wholly or partly because of the victim’s real or imputed sexual orientation and/or gender identity. In the interveners’ view, in cases involving crimes motivated by sexual orientation and/or gender identity, an effective prosecution mandated a criminal charge and a criminal prosecution. Moreover, the penalty imposed should be commensurate with the gravity of the offence.

  1. The Court’s assessment

(a)   Scope of the case

90.  The Court finds that the domestic authorities’ obligations related to the incident at issue may arise under all Articles of the Convention relied upon by the applicant. However, in view of the injuries which the applicant sustained and the hate motivated violence against her (see paragraph 70 above), the Court considers that the applicant’s complaint should be examined under Article 3 (compare Abdu v. Bulgaria, no. 26827/08, § 39, 11 March 2014, and Škorjanec, cited above, § 36).

91.  Further, the authorities’ duty to investigate the existence of a possible link between a discriminatory motive and an act of violence can fall under the procedural aspect of Article 3 of the Convention, but may also be seen to form part of the authorities’ positive responsibilities under Article 14 to secure the fundamental values enshrined in Article 3 without discrimination. Owing to the interplay of Articles 3 and 14 of the Convention in the context of violence motivated by discrimination, issues such as those raised by the present case may fall to be examined under Article 3 alone, with no separate issue arising under Article 14, or may require examination of Article 3 in conjunction with Article 14. This is a question to be decided in each case depending on the facts and the nature of the allegations made (see, for example, B.S. v. Spain, no. 47159/08, § 59, 24 July 2012, and Škorjanec, cited above, § 37).

92.  In the present case, in view of the applicant’s allegations that the violence against her had homophobic overtones which were not properly addressed by the authorities, the Court finds that the most appropriate way to proceed would be to subject the applicant’s complaints to a simultaneous examination under Article 3 taken in conjunction with Article 14 (compare Abdu, cited above, § 46; Identoba and Others, cited above, § 64; and Škorjanec, cited above, § 38).

(b)   General principles

93.  The established principles of the Court’s case-law on Articles 3 and 14 of the Convention concerning the State’s procedural obligation when confronted with cases of violent incidents triggered by suspected discriminatory attitudes, including those relating to the victim’s actual or perceived sexual orientation or other protected characteristics, are set out in Identoba and Others, cited above, §§ 66-67; M.C. and A.C., cited above, §§ 108-115; and Škorjanec, cited above, §§ 52-57.

94.  In particular, when investigating violent incidents, such as illtreatment, State authorities have the duty to take all reasonable steps to unmask possible discriminatory motives, which the Court concedes is a difficult task. The respondent State’s obligation to investigate possible discriminatory motives for a violent act is an obligation to use best endeavours, and is not absolute. The authorities must do whatever is reasonable in the circumstances to collect and secure the evidence, explore all practical means of discovering the truth and deliver fully reasoned, impartial and objective decisions, without omitting suspicious facts that may be indicative of violence induced by, for instance, racial or religious intolerance, violence motivated by gender-based discrimination or sexual orientation. Treating violence and brutality with a discriminatory intent on an equal footing with cases that have no such overtones would be turning a blind eye to the specific nature of acts that are particularly destructive of fundamental rights. A failure to make a distinction in the way situations that are essentially different are handled may constitute unjustified treatment irreconcilable with Article 14 of the Convention (see Identoba and Others, cited above, § 67, and M.C. and A.C., cited above, § 113, with further references).

95.  Accordingly, where there is a suspicion that discriminatory attitudes induced a violent act, it is particularly important that the official investigation is pursued with vigour and impartiality, having regard to the need to reassert continuously society’s condemnation of such acts and to maintain the confidence of minority groups in the ability of the authorities to protect them from the discriminatory motivated violence. Compliance with the State’s positive obligations requires that the domestic legal system must demonstrate its capacity to enforce criminal law against the perpetrators of such violent acts (see Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98 and 43579/98, § 160, ECHR 2005VII; Koky and Others v. Slovakia, no. 13624/03, § 239, 12 June 2012; and Amadayev v. Russia, no. 18114/06, § 81, 3 July 2014). Without a strict approach from the lawenforcement authorities, prejudice-motivated crimes would unavoidably be treated on an equal footing with ordinary cases without such overtones, and the resultant indifference would be tantamount to official acquiescence to or even connivance with hate crimes (see Identoba and Others, cited above, § 77, with further references).

96.  The Court has also recently in the case of S.M. v. Croatia ([GC], no. 60561/14, §§ 311-320, 25 June 2020) summarised its case-law on the procedural obligation under the converging principles of Articles 2, 3 and 4 of the Convention. It noted, in particular, that whereas the general scope of the State’s positive obligations might differ between cases where the treatment contrary to the Convention has been inflicted through the involvement of State agents and cases where violence is inflicted by private individuals, the procedural requirements are similar. These procedural requirements primarily concern the authorities’ duty to institute and conduct an investigation capable of leading to the establishment of the facts and of identifying and – if appropriate – punishing those responsible.

97.  Moreover, when the official investigation has led to the institution of proceedings in the national courts, the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of Article 3 of the Convention (see M.C. and A.C., cited above, § 112). While there is no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction or in a particular sentence, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow grave attacks on physical and mental integrity to go unpunished, or for serious offences to be punished by excessively light punishments. The important point for the Court to review, therefore, is whether and to what extent the courts, in reaching their conclusion, might be deemed to have submitted the case to the careful scrutiny, so that the deterrent effect of the judicial system in place and the significance of the role it was required to play in preventing violations of the prohibition of ill-treatment are not undermined (see Beganović, cited above, § 77, citing Ali and Ayşe Duran v. Turkey, no. 42942/02, §§ 61-62, 8 April 2008; see also Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, § 285, 30 March 2016).

98.  In so far as relevant for the present case, the Court has so far found violations of the States procedural obligation in the following circumstances:

(i)  In case of a failure of the domestic authorities to take all reasonable steps to effectively ascertain whether or not a discriminatory attitude might have played a role in the events (see, for instance, Šečić v. Croatia, no. 40116/02, §§ 68-69, 31 May 2007; Cobzaru v. Romania, no. 48254/99, § 96, 26 July 2007; Milanović, cited above, § 100; Koky and Others v. Slovakia, no. 13624/03, § 239, 12 June 2012; B.S. v. Spain, cited above, § 61; Makhashevy v. Russia, no. 20546/07, § 146, 31 July 2012; Virabyan v. Armenia, no. 40094/05, § 224, 2 October 2012; Abdu, cited above, § 35; Begheluri, cited above, § 177; Identoba and Others, cited above, § 80; M.C. and A.C., cited above, § 125; and Lakatošová and Lakatoš v. Slovakia, no. 655/16, § 96, 11 December 2018);

(ii)  Where the criminal proceedings are discontinued on formal grounds, without having the facts of the case established by a competent criminal court, owing to the flaws in the actions of the relevant State authorities (see, for instance, Turan Cakir v. Belgium, no. 44256/06, § 80, 10 March 2009; Beganović, cited above, § 85; Muta v. Ukraine, no. 37246/06, § 63, 31 July 2012; M.N. v. Bulgaria, no. 3832/06, § 46, 27 November 2012; Remetin, cited above, § 99; Valiulienė, cited above, § 85; Dimitar Shopov v. Bulgaria, no. 17253/07, § 52, 16 April 2013; Aleksandr Nikonenko v. Ukraine, no. 54755/08, § 45, 14 November 2013; Ceachir v. the Republic of Moldova, no. 50115/06, § 54, 10 December 2013; and İbrahim Demirtaş v. Turkey, no. 25018/10, §§ 34-35, 28 October 2014);

(iii)  In cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the results obtained at domestic level, fostering sense that acts of illtreatment remained ignored by the relevant authorities and that there was a lack of effective protection against acts of ill-treatment (see Beganović, cited above, §§ 78-79; and Identoba and Others, cited above, § 75; see further, for instance, Atalay v. Turkey, no. 1249/03, § 44, 18 September 2008; Kopylov v. Russia, no. 3933/04, § 141, 29 July 2010; Darraj v. France, no. 34588/07, §§ 48-49, 4 November 2010; Derman v. Turkey, no. 21789/02, § 28, 31 May 2011Zontul v. Greece, no. 12294/07, §§ 106-109, 17 January 2012; and Myumyun v. Bulgaria, no. 67258/13, § 75, 3 November 2015).

99.  With respect to the ne bis in idem principle, Article 4 § 2 of Protocol No. 7 sets a limit on the application of the principle of legal certainty in criminal matters expressly permitting Contracting States to reopen a case where, inter alia, a fundamental defect is detected in the proceedings. Under the heading of “fundamental defect” the proceedings may be reopened to the detriment of the accused where he or she has been acquitted of an offence or punished for an offence less serious than that provided for by the applicable law if there is a serious violation of a procedural rule severely undermining the integrity of the proceedings. The grounds justifying the reopening of proceedings must be such as to affect the outcome of the case (see Mihalache v. Romania [GC], no. 54012/10, §§ 129 and 133, 8 July 2019; compare Taşdemir v. Turkey (dec.), no. 52538/09, 12 March 2019, where there may be de jure obstacles to reopening the investigation).

100.  Thus, for instance, the proceedings may be reopened on the grounds that the lower-level court had not followed the relevant instructions given by the higher court as regards the investigative measures to be carried out. However, a mere reassessment of the facts in the light of the applicable law does not constitute a “fundamental defect” in the previous proceedings (Ibid, §§ 133 and 137). Furthermore, for grave breaches of fundamental human rights, an issue under the ne bis in idem principle, which purportedly results out of the erroneous termination of the proceedings, cannot even arise (see Marguš v. Croatia [GC], no. 4455/10, §§ 124-141, ECHR 2014 (extracts)).

101.  In this connection the Court reiterates that it must be possible for the national authorities to remedy alleged violations of Article 4 of Protocol No. 7 at the domestic level. Otherwise the concept of subsidiarity would lose much of its usefulness. Thus, in cases where the domestic authorities institute two sets of proceedings but later acknowledge a violation of the ne bis in idem principle and offer appropriate redress by way, for instance, of terminating or annulling the unwarranted set of proceedings and effacing its effects, the Court may regard the situation as being remedied (see Sergey Zolotukhin, cited above, §§ 114-115).

(c)   Application of these principles to the present case

102.  At the outset, the Court notes that at the relevant time the domestic legal system provided for the criminal law mechanisms protecting individuals from hate motivated violence (compare Abdu, cited above, § 47). The 1997 Criminal Code expressly provided for the definition of hate crime, including crime motivated by the victim’s sexual orientation (Article 89 (36) of the 1997 Criminal Code, see paragraph 32 above). Although it appears that there was a lack of clarity with regard to the nature of the requirement under that provision, the material available to the Court suggests that it provided for an obligation of the criminal justice authorities to elucidate the circumstances of a homophobic hate crime. Moreover, the domestic courts generally considered a hate crime element as an aggravating factor for the offences involving violence (see paragraph 41 above).

103.  However, the Court need not examine the domestic legal framework further since the applicant did not complain specifically in that respect. Her complaint is rather of a procedural nature relating to a lack of an appropriate response of the domestic authorities to the violent hate crime against her. The Court will thus limit its assessment to this procedural aspect of the State’s obligations under the Convention concerning hate crime (compare S.M. v. Croatia, cited above, § 333).

104.  The Court observes that following the physical attack against the applicant in the nightclub on 13 January 2010 the police immediately responded at the scene. Their initial findings showed that the applicant had sustained multiple physical injuries as a result of a violent attack by a man whose outburst of anger against the applicant had taken place after she had disclosed her sexual orientation to him (see paragraphs 7 above). These initial findings of the police were never put into doubt during the proceedings at the domestic level. Indeed, after the submission of the applicant’s criminal complaint providing details of the violent attack against her allegedly motivated by her sexual orientation, the State Attorney’s Office noted that in her statement to the investigating judge she had provided a detailed and comprehensive account of the events (see paragraphs 16 and 23 above), which was also confirmed by several witnesses interviewed by the police (see paragraph 19 above).

105.  In these circumstances, the Court finds that already at the initial stages of the proceedings, immediately after the physical attack against the applicant had taken place, the domestic authorities were confronted with prima facie indications of violence motivated or at least influenced by the applicant’s sexual orientation (compare Šečić, cited above, § 69; Milanović, cited above, § 99; Abdu, cited above, § 35; and Begheluri, cited above, § 176). According to the Court’s case-law, this mandated for an effective application of domestic criminal-law mechanisms capable of elucidating the possible hate motive with homophobic overtones behind the violent incident and of identifying and, if appropriate, adequately punishing those responsible (see paragraphs 94-95 above; see also S.M. v. Croatia, cited above, § 324).

106.  In this connection, the Court notes that according to the domestic procedures, the police were required to lodge a criminal complaint with the State Attorney’s Office, which was competent to conduct further official investigations into the indications of violent hate crime against the applicant even in cases of only minor bodily injuries (see paragraphs 32 and 46 above). The Court further notes that the relevant Criminal Code prescribed that attempted grave bodily injury and violent behaviour as well as acts of discriminatory breach of human rights required an ex officio investigation and prosecution even without a hate crime element (see paragraph 32 above). Although it is not for the Court to classify the circumstances of the attack against the applicant under the relevant provisions of domestic criminal law, it observes that on the basis of these provisions the State Attorney’s Office instituted an official investigation before an investigating judge of the County Court (see paragraphs 16 and 20 above). There is therefore no doubt that even in terms of the domestic law the police were under a duty to report the matter to the State Attorney’s Office, which, however, they failed to do.

107.  Instead of lodging a criminal complaint before the State Attorney’s Office concerning the hate motivated violent attack against the applicant or conducting any further actions to elucidate the possible hate crime element of the events, as required by the relevant instructions (see paragraph 46 above), the police instituted minor offences proceedings in the Minor Offences Court indicting M.M. on charges of breach of public peace and order. These proceedings ended with M.M.’s conviction for the minor offence and his punishment by a fine of approximately EUR 40 without addressing or taking into account the hate motive at all. As there was no appeal by M.M. or the police, and since the applicant was not informed of the proceedings, M.M.’s minor offences conviction became final (see paragraphs 13-15 above).

108.  Although it goes without saying that it is not for the Court to address such issues of domestic law concerning individual responsibility, that being a matter for assessment by the national courts, or to deliver guilty or not guilty verdicts in that regard, the Court observes that the minor offences proceedings did not in any manner address the hate crime element to the physical attack against the applicant nor was M.M. indicted or convicted of any charges related to violence motivated by discrimination (see Angelova and Iliev v. Bulgaria, no. 55523/00, § 116, 26 July 2007; B.S. v. Spain, cited above, § 61; and Virabyan, cited above, § 224; compare also Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 116, ECHR 2004XII).

109.  Moreover, the Court notes that in the minor offences proceedings M.M. was sentenced to a derisory fine of approximately EUR 40. While the Court acknowledges the role of the national courts to determine the appropriate sentence for an offender, its task is to ensure that a State’s obligation to protect the rights of those under its jurisdiction is adequately discharged, which means that it must retain its supervisory function and intervene in cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the punishment imposed (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 123, ECHR 2010; see also, for instance, Zontul, cited above, §§ 106-109, and further references in paragraph 98(iii) above).

110.  The Court cannot therefore overlook the fact that M.M.’s sentence in the minor offences proceedings was manifestly disproportionate to the gravity of the ill-treatment suffered by the applicant (compare Identoba and Others, cited above, § 75). Indeed, this conclusion is confirmed by comparing the prescribed sanctions for the offences as subsequently classified by the State Attorney’s Office – which were publishable by imprisonment (see paragraphs 16, 20 and 32 above) – and the nature of the sanction actually imposed on M.M. in the minor offences proceedings. That said, the Court would reiterate that it is concerned with the respondent State’s responsibility under the Convention and that this finding does not call into question M.M.’s individual criminal responsibility under the domestic criminal law, that being a matter for assessment by the national courts (see Beganović, cited above, § 78).

111.  In overall, the Court finds that such a response of the domestic authorities through the minor offences proceedings was not capable of demonstrating the State’s Convention commitment to ensuring that homophobic ill-treatment does not remain ignored by the relevant authorities and to providing effective protection against acts of ill-treatment motivated by the applicant’s sexual orientation. The sole recourse to the minor offences proceedings against M.M. could be considered rather as a response that fosters a sense of impunity for the acts of violent hate crime, than as a procedural mechanism showing that such acts could in no way be tolerated (compare Milanović, cited above, § 100; and also Kopylov, cited above, § 141; Darraj, cited above, §§ 48-49; Zontul, cited above, §§ 106-109; and Pulfer v. Albania, no. 31959/13§ 88 in fine, 20 November 2018).

112.  However, as explained in the Government’s submissions, the State Attorney’s Office and the criminal courts found, on the basis of their interpretation of the Sergey Zolotukhin and Maresti case-law (both cited above) that M.M.’s final conviction in the minor offences proceedings for a breach of public peace and order created a formal impediment to his criminal prosecution for the violent hate crime on the grounds of the ne bis in idem principle (see paragraphs 23 and 26-27 above). The Government accordingly suggested in their submissions, that given that it was necessary to secure compliance with the ne bis in idem principle, the domestic authorities had a justified reason for not implementing the effective criminal-law mechanisms (that is to say, criminal law stricto sensu) in the present case (see paragraph 86 above).

113.  In this connection the Court emphasises that, as demonstrated above, the domestic authorities themselves brought about the situation in which they, by unnecessarily instituting the ineffective minor offences proceedings, undermined the possibility to put properly into practice the relevant provisions and requirements of the domestic criminal law (compare Turan Cakir, cited above, § 80; Dimitar Shopov, cited above, § 52; and M.C. and A.C., cited above, § 123)

114.  In the Court’s view, both failure to investigate hate motives behind a violent attack and failure to take into consideration such motives in determining the punishment for violent hate crimes, amounted to “fundamental defects” in the proceedings under Article 4 § 2 of Protocol No. 7. In the present case the domestic authorities failed to remedy the impugned situation, although it could not be said that there were de jure obstacles to do so (see paragraph 99 above). In particular, they failed to offer the defendant the appropriate redress, for instance, by terminating or annulling the unwarranted set of proceedings and effacing its effects, and to re-examine the case. The domestic authorities therefore failed to fulfil their duty to combat impunity of hate crimes in compliance with the Convention standards (see Sergey Zolotukhin, cited above, §§ 114-115; see paragraphs 99-101 above).

115.  In sum, in view of the above considerations, the Court finds that by instituting the ineffective minor offences proceedings and as a result erroneously discontinuing the criminal proceedings on formal grounds the domestic authorities failed to discharge adequately and effectively their procedural obligation under the Convention concerning the violent attack against the applicant motivated by her sexual orientation. Such conduct of the authorities is contrary to their duty to combat impunity for hate crimes which are particularly destructive of fundamental human rights (see paragraph 95 above).

116.  There has therefore been a violation of Article 3 under its procedural aspect in conjunction with Article 14 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

117.  The applicant complained about the lack of an effective domestic remedy. She relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

118.  Having regard to the grounds on which it has found a violation of Article 3 under its procedural aspect in conjunction with Article 14 of the Convention (see paragraph 115 above), the Court considers that, while this complaint is admissible, no separate issue arises under Article 13 of the Convention (see Šečić, cited above, § 61; see also Kušić and Others, cited above, § 108).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

119.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

120.  The applicant claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

121.  The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

122.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant the sum claimed in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.

  1. Costs and expenses

123.  The applicant also claimed EUR 5,719.17 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.

124.  The Government considered this claim unfounded and unsubstantiated.

125.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,200 covering costs under all heads plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

126.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 taken in conjunction with Article 14 of the Convention;

3.  Holds that no separate issue arises under Article 13 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 5,200 (five thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 14 January 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Renata Degener                                 Krzysztof Wojtyczek
Deputy Registrar                                  President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

K.W.O
R.D.

 

PARTLY CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1.  I have reservations concerning the approach adopted by my colleagues in paragraph 110. The reasoning therein states as follows:

“The Court cannot therefore overlook the fact that M.M.’s sentence in the minor offences proceedings was manifestly disproportionate to the gravity of the illtreatment suffered by the applicant (compare Identoba and Others, cited above, § 75).”

2.  It is important to add that this statement is made in the context of the Court’s finding that it was not possible to providan adequate response in the instant case by way of minor offences proceedings in general (see paragraph 111 of the judgment).

In declaring the sentence manifestly disproportionate, the Court implicitly establishes – whether or not it so intended – the following elements: (i) M.M. committed an act which may be characterised as a criminal offence; (ii) M.M. is guilty of this offence; and (iii) a much more severe punishment should have been imposed upon him by the domestic courts.

3.  This approach raises several objections. Firstly, the Courts judgment directly affects M.M.’s fundamental rights, whereas this person has never been heard in the proceedings before the Court (on this issue, see my separate opinions appended to the judgments in the following cases: Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, ECHR 2015; Kosmas and Others v. Greece, no. 20086/13, 29 June 2017; A and B v. Croatia, no. 7144/15, 20 June 2019; and Liamberi and Others v. Greeceno. 18312/12, 8 October 2020).

Secondly, in the domestic proceedings M.M.’s presumption of innocence was rebutted only in respect of a minor offence, but not in respect of a criminal offence. In criminal proceedings, M.M. has the right to be presumed innocent, as guaranteed by Article 6 § 2. This provision shields the suspect and the accused from, in particular, prejudicial statements, issued by public authorities, which may impact upon the course of criminal proceedings. The statement quoted above conflicts with the presumption of innocence and prejudges the issue of M.M.’s criminal responsibility.

Thirdly, the Court rightly highlights that some essential factual elements have not been correctly investigated in the instant case and, in particular, that the authorities did “not in any manner address the hate crime element to the physical attack against the applicant (see paragraph 108). If essential factual elements in a criminal case have not been investigated at all, it is difficult to issue categorical pronouncements concerning the severity of the punishment to be imposed.

Fourthly, the proportionality of punishment is determined by several factors, includinginter aliathe gravity (social dangerousness) of the offence, the level of individual guilt, the risk of reoffending, resocialisation purposes, criminal policy considerations etc. All these factors must be very carefully assessed in the individual circumstances of a specific case.

Fifthly, the reasoning rightly states in paragraph 108 that it goes without saying that it is not for the Court to address such issues of domestic law concerning individual responsibility, that being a matter for assessment by the national courts, or to deliver guilty or not guilty verdicts in that regard. The opinion expresses further, in paragraph 110 in fine, the view that that the finding with regard to the manifestly disproportionate nature of the punishment does not call into question M.M.’s individual criminal responsibility under the domestic criminal law”. In my view, for the reasons explained above, it does not appear possible to characterise a punishment imposed in a specific case as manifestly disproportionate without simultaneously making assumptions as to the suspect’s individual criminal responsibility. There is a contradiction between, on the one hand, the first sentence of paragraph 110 and, on the other, the above-quoted views, expressed in paragraph 108 and in the last sentence of paragraph 110.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške
Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude