O’Haloran i Fransis protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
15809/02, 25624/02
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
29.06.2007
Članovi
6
6-1
6-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
(Čl. 6-1) Krivična optužba
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet je započet dvema predstavkama (br. 15809/02 i 25624/02) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koje su Sudu podnela dvojica britanskih državljana, g. Džerald O’Haloran i g. Idris Ričard Fransis, prvi 3. aprila 2002. godine, a drugi 15. novembra 2001. godine.

Gospodin O’Haloran je tvrdio da je bio osuđen isključivo ili uglavnom na osnovu izjave koju je bio primoran da dâ pod pretnjom izricanja kazne slične samom njegovom prekršaju. On se žalio da je primoravanjem da pruži dokaze o krivičnom delu za koje je bio osumnjičen bilo povređen njegov imunitet od samooptuživanja. Obojica su se pozvala na član 6 stav 1 i stav 2 Konvencije.

Motorno vozilo čiji je registrovani držalac prvi podnosilac predstavke, je u 16:55 sati 7. aprila 2000. godine uhvatila kamera pri brzini od 69 milja na sat (m/s) na autoputu M11, na mestu gde je postojalo privremeno ograničenje brzine kretanja od 40 m/s. Motorno vozilo čiji je registrovani držalac drugi podnosilac predstavke je 12. juna 2001. godine uhvatila kamera pri brzini od 49 milja na sat (m/s) u zoni gde je postojalo ograničenje brzine od 30 m/s.

Članom 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine propisana je obaveza dostavljanja podataka o vozaču vozila u određenim okolnostima. Nedostavljanje podataka predstavlja prekršaj, osim ako registrovani vlasnik ne dokaže da nije znao ili nije mogao razumno utvrditi identitet vozača. U odvojenim situacijama, vozila podnositelja predstavke snimljena su kamerama koje beleže prekoračenje brzine. Naknadno je traženo da identifikuju vozače ili će se, u suprotnom, suočiti sa krivičnim gonjenjem. Prvi podnositelj predstavke je priznao da je on bio vozač u konkretnom slučaju i osuđen je nakon bezuspešnog pokušaja da svoje priznanje isključi iz dokaznog materijala. Kažnjen je novčanom kaznom i kaznenim poenima upisanim na vozačku dozvolu. Drugi podnositelj predstavke pozvao se na pravo da se brani ćutanjem i privilegiju protiv samooptuživanja. Osuđen je na odnovu člana 172. Kažnjen je novčanom kaznom i kaznenim poenima upisanim na vozačku dozvolu.

Sud nije prihvatio argument podnositelja predstavke da su pravo na odbranu ćutanjem i privilegija protiv samooptuživanja apsolutna prava. Da bi utvrdio da li je povređena suština tih prava, Sud se fokusirao na prirodu i stepen prisile korištene kod pribavljanja dokaza, postojanje nekih relevantnih mera zaštite u postupku i upotrebu tako pribavljenih materijala.

(a) Priroda i stepen prisile – Iako se radi o prisili direktne prirode, svako ko odluči da poseduje ili vozi automobil zna da će biti direktno podložan regulatornom režimu jer se smatra da posedovanje i korištenje automobila potencijalno nosi rizik uzrokovanja teških povreda. Podrazumeva se da su oni koji se odluče na psoedovanje i vožnju automobila pristali na određene odgovornosti i obaveze, uključujući i obavezu da, u slučaju sumnje na počinjenjen saobraćajni prekršaj, informišu organe vlasti o identitetu lica koje je u tom momentu upravljalo vozilom. Na koncu, priroda ispitivanja, koje je policija ovlaštena sprovesti, je ograničena. Član 172 se primenjuje samo kada je vozač, navodno, počinio određeno prekršajno delo, i on ovlašćuje policiju da traži informacije isključivo o identitetu vozača.

(b) Zaštitne mere – Ukoliko registrovani vlasnik vozila dokaže da ne zna i da opravdano nije mogao znati ko je upravljao vozilom u dato vreme, smatraće se da nije kriv za prekršajno delo. Ovaj prekršaj, prema tome, nije jedan od onih koji podrazumevaju strogu odgovornost, a rizik od nepouzdanog priznanja je zanemariv.

(c) Upotreba uzetih izjava – Premda je izjava prvog podnositelja predstavke u kojoj je naveo da je on upravljao vozilom proglašena dopuštenim dokazom koji potvrđuje tu činjenicu, nakon njegovog bezuspešnog pokušaja da izuzme tu izjavu, tužilaštvo je ipak moralo dokazati taj krivični prekršaj izvan opravdane sumnje, a prvi podnositelj predstavke je imao pravo izvesti dokaze i pozvati svedoke, ako je to želeo. Identitet vozača je samo jedan element prekršaja prekoračenja brzine, i nije bilo govora o osudi na temelju postupka koji se oslanjao isključivo na informacije dobijene u skladu sa članom 172. U slučaju drugog podnositelja predstavke, slučaj nikada nije procesuiran jer je isti odbio dati izjavu. Shodno tome, njegova izjava nije korištena u krivičnom postupku obzirom da se njegovo odbijanje da dâ izjavu nije koristilo kao dokaz: jer je njegovo odbijanje predstavljalo prekršaj za sebe.

Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i posebnu prirodu regulatornog režima i ograničene informacije koje se traže temeljem člana 172, bit prava podnositelja predstavke da se brani ćutanjem i da koristi privilegiju protiv samooptuživanja nije narušena.

Zaključak: nema povrede (petnaest glasova za i dva glasa protiv).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET O’HALLORAN I FRANCIS protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavke br. 15809/02 i 25624/02)

PRESUDA

STRAZBUR

29. juna 2007. godine

U predmetu O’Haloran i Fransis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući kao Veliko veće u sledećem sastavu:

Žan-Pol Kosta (COSTA), Predsednik,
Lucijus Vildhaber (WILDHABER),
Kristos ROZAKIS,
Nikolas Braca (BRATZA),
Boštjan M. ZUPANČIČ,
Rıza Turmen (TÜRMEN),
Volodymir Bitkevič (BUTKEVYCH),
Džosep Kasadeval (CASADEVALL),
Mati Pelonpe (PELLONPÄÄ),
Snežana Botoučarova (BOTOUCHAROVA),
Stanislav Pavlovši (PAVLOVSCHI),
Leh GARLICKI,
Havijer Borego Borego (BORREGO BORREGO),
Alvina Gujlimijan (GYULUMZAN),
Ljiljana MIJOVIĆ,
Egbert Mijer (MYJER),
Ján ŠIKUTA, sudije,
i Vinsent BERGER, pravnik,

Nakon većanja na zatvorenim sednicama 27. septembra 2006. godine i 23. maja 2007. godine, Izriče sledeću presudu, usvojenu 23. maja 2007. godine:

POSTUPAK

  1. Predmet je započet dvema predstavkama (br. 15809/02 i 25624/02) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koje su Sudu u skladu sa članom Article 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnela dvojica britanskih državljana, g. Džerald O’Haloran (Gerard O’Halloran) i g. Idris Ričard Fransis (Idris Richard Francis) (u daljem tekstu: podnosioci predstavke), prvi 3. aprila 2002. godine, a drugi 15. novembra 2001. godine.
  2. Podnosioce predstavke, od kojih je jednom dodeljena pravna pomoć, zastupao je g. Dž. Uelč iz advokatske kancelarije „Liberti“ iz Londona. Ujedinjeno Kraljevstvo (u daljem tekstu: Država) zastupao je njen zastupnik, g. D. Valton, iz Ministarstva inostranih poslova i Komonvelta.
  3. Gospodin O’Haloran je tvrdio da je bio osuđen isključivo ili uglavnom na osnovu izjave koju je bio primoran da dâ pod pretnjom izricanja kazne slične samom njegovom prekršaju. Gospodin Fransis se žalio da je primoravanjem da pruži dokaze o krivičnom delu za koje je bio osumnjičen bilo povređen njegov imunitet od samooptuživanja. Obojica su se pozvala na član 6 stav 1 i stav 2 Konvencije.
  4. Predstavke su dodeljene Četvrtom odeljenju Suda (Pravilo br. 52 st. 1 Poslovnika Suda); 26. oktobra 2004. godine predstavke su sjedinjene, a 25. oktobra 2005. godine proglašene prihvatljivima od strane veća Odeljenja u sledećem sastavu: Džosep Kasadeval, Nikolas Braca, Matti Mati Pelonpe, Stanislav Pavlovši, Leh Garlicki, Ljiljana Mijović, Ján Šikuta, sudije, i Majkl O’Bojl, sekretar Odeljenja. Veće je 11. aprila 2006. godine ustupilo nadležnost Velikom veću, a stranke se nisu usprotivile ustupanju nadležnosti (čl. 30 Konvencije i pravilo br. 72).
  5. Sastav Velikog veća određen je u skladu sa odredbama člana 27 stava 2 i stava 3 Konvencije i pravila br. 24. Predsednički mandat Lucijusa Vildhabera prestao je 19. januara 2007. godine. Žan-Pol Kosta ga je zamenio u tom svojstvu i preuzeo predsedavanje Velikim većem u ovom predmetu (pravilo br. 9 st. 2). Lucijus Vildhaber i Mati Pelonpe nastavili su da učestvuju u Veću nakon isteka njihovih mandata, u skladu sa članom 23 stav 7 Konvencije i pravilom br. 24 stav 4.
  6. Kako podnosioci predstavke tako i država su podneli opaske o suštini spora.
  7. Javna rasprava održana je u Sudu u Strazburu 27. seprembra 2006. godine (pravilo br. 59 st. 3), a u njoj su učestvovali:

(a) u ime države
g. D.VALTON,            zastupnik,
g. D. PERI,                 pravni zastupnik,
gđa L. KLARK,
g. M. MAGI,
g. J. MUR,                  savetnici;

(b) u ime podnosilaca predstavke
g. B. EMERSON,       pravni zastupnik,
g. J. UELČ,                advokat,
g. D. FRIDMAN,        savetnik,
g. G. O’HALORAN,
g. I. FRANSIS,          podnosioci predstavke.

Sudu su se obratili g. Emerson i g. Peri, i odgovarali na pitanja koja su postavljale sudije.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

8.  Podnosioci predstavki rođeni su 1933. i 1939. godine, a žive u Londonu i Pitersfildu.

A.  G. O’Haloran (predstavka br. 15809/02)

  1. Motorno vozilo (registarski broj T61 TBX) čiji je registrovani držalac podnosilac predstavke, je u 16:55 sati 7. aprila 2000. godine uhvatila kamera pri brzini od 69 milja na sat (m/s) na autoputu M11, na mestu gde je postojalo privremeno ograničenje brzine kretanja od 40 m/s.
  2. Odeljenje za policijske kamere Policije grofovije Eseks je 17. aprila 2000. godine navelo sledeće u dopisu podnosiocu predstavke:

„Posedujemo fotografski dokaz da je vozač vozila s brojem T61 TBX prekršio ograničenje brzine kretanja ... Namera nam je da pokrenemo postupak protiv vozača za prekršaj nepridržavanja ograničenja brzine kretanja ... Vi ste navedeni kao vozač tog vozila u vreme navodnog prekršaja i imate zakonsku obavezu da postupite u skladu sa odredbama obaveštenja navedenog na strani 2. Moram da vas upozorim da ako propustite da ispunite ovaj zahtev u roku od 28 dana činite krivično delo kažnjivo kaznom sličnom onoj koja je određena za sam prekršaj – novčana kazna u iznosu do 1.000 GBP, kao i tri do šest kaznenih poena.“

  1. U priloženom „Obaveštenju o nameri da se pokrene krivično gonjenje“, podnosilac predstavke je bio obavešten o postojanju namere da se pokrene postupak protiv vozača motornog vozila. Od njega je zatraženo da dostavi potpune podatke o imenu i prezimenu i adresi vozača koji je upravljao vozilom pomenutog datuma, ili da dostavi druge podatke koji su mu bili na raspolaganju a koji bi doveli do prepoznavanja vozača. I ovde je obavešten da propust da dostavi podatke predstavlja krivično delo prema članu 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine.
  2. Podnosilac predstavke je odgovorio i potvrdio da je on upravljao motornim vozilom pomenutog datuma.
  3. Podnosilac predstavke je 27. marta 2001. godine pozvan u Sud opšte nadležnosti grofovije Nort Eseks i suđeno mu je zbog prekoračenja dozvoljene brzine kretanja. Pre glavne rasprave, podnosilac predstavke je tražio da se izuzme priznanje koje je dao kao odgovor na „Obaveštenje o nameri da se pokrene krivično gonjenje“, pri tom se pozivajući na čl. 76. i 78. Zakona o policijskim i krivičnim dokaznim sredstvima iz 1984. godine, posmatranog u vezi sa članom 6 Konvencije. Molba mu je odbijena u svetlu odluke Krunskog veća u predmetu Braun protiv Stota [2001] 2 WLR 817. Nakon toga se optužba oslanjala na fotografiju vozila i priznanje dobijeno kao odgovor na zahtev propisan članom 172. Podnosilac predstavke je osuđen da plati kaznu od 100 GBP, naloženo mu je da plati 150 GBP za sudske troškove, i u vozačku dozvolu mu je uneto šest kaznenih poena.
  4. Podnosilac predstavke je 11. aprila 2001. godine zatražio od suda opšte nadležnosti da se izjasni u vezi sa slučajem kako bi se pribavilo mišljenje Višeg suda:

„Da li bi u svetlu okolnosti slučaja priznanje da je vozač bio upravo traženi vozač trebalo da bude izuzeto prema odredbama čl. 76. i 78. Zakona o policijskim i krivičnim dokaznim sredstvima iz 1984. godine, uzimajući u obzir Zakon o ljudskim pravima i nedavne odluke Evropskog suda, budući da je on bio naveden da se samooptuži?“

  1. Sekretar suda opšte nadležnosti je 23. aprila 2001. godine obavestio podnosioca predstavke da su sudije odbile da se izjasne o slučaju jer je o pitanju već bilo nedvosmisleno odlučilo Krunsko veće u pomenutom predmetu Braun protiv Strota, kao i Visoki sud u predmetu Državni tužilac protiv gđe. Uilson ([2001] EWHC Admin 198).
  2. Molba podnosioca predstavke za sudsko prispitivanje odluke suda opšte nadležnosti odbijena je 19. oktobra 2001. godine.

B.  G. Fransis (predstavka br. 25624/02)

  1. Motorno vozilo čiji je registrovani držalac podnosilac predstavke je 12. juna 2001. godine uhvatila kamera pri brzini od 49 milja na sat (m/s) u zoni gde je postojalo ograničenje brzine od 30 m/s.
  2. Policija grofovije Sari je 19. juna 2001. godine poslala podnosiocu predstavke sledeće „Obaveštenje o nameri da se pokrene krivično gonjenje“:

„Prema članu 1. Zakona o prekršajima u drumskom saobraćaju iz 1988. godine, obaveštavam Vas da razmatramo mogućnost pokretanja postupka protiv vozača motornog vozila marke Alvis sa brojem EYX 622 ...

Tvrdnju podržavaju snimljeni fotografski/videografski dokazi. Vi ste u vreme navodnog prekršaja bili registrovani vlasnik/držalac/vozač ili korisnik pomenutog vozila, i pod obavezom ste da dostavite puno ime i prezime i adresu vozača vozila u navedeno vreme i na navedenom mestu. Prema članu 172. Zakona o drumskom saobraćaju obavezni ste da navedene podatke dostavite u roku od najviše 28 dana od prijema ovog obaveštenja. Propustom da dostavite ove podatke činite sebe podložnim mogućnosti krivičnog gonjenja. Ako budete osuđeni za propust da dostavite tražene podatke može Vam biti izrečena kazna slična onoj koja je određena za sam prekršaj – novčana kazna, kao kazneni poeni.“

  1. Podnosilac predstavke je 17. jula 2001. godine poslao dopis Policiji grofovije Sari u kojem se pozvao na pravo ćutanja i imunitet od samooptuživanja.
  2. Policija grofovije Sari je 18. jula 2001. godine obavestila podnosioca predstavke da je u žalbenom postupku u navedenom predmetu Braun protiv Stota iznet stav da pomenuta prava nisu prekršena članom 172.
  3. Podnosilac predstavke je odbio da dostavi tražene podatke.
  4. Podnosilac predstavke je 28 avgusta 2001. godine pozvan pred sud opšte nadležnosti u vezi sa propustom da postupi u skladu s članom 172(3) Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine. Dobio je odlaganje postupka.
  5. Sud opšte nadležnosti je 9. novembra 2001. godine dodatno odložio postupak, kako se čini, u vezi sa postupkom podnosioca predstavke u vezi sa podnošenjem predstavke u Strazburu. Podnosilac predstavke je poslao dopis sudu 15. novembra 2001, oslanjajući se na član 6 stav 1 i stav 2 Konvencije.
  6. Sud opšte nadležnosti je 8. februara 2002. godine poništio odlaganje i zakazao glavnu raspravu za 15. april 2002. godine, kada je podnosilac predstavke osuđen da plati kaznu u iznosu od 750 GBP, sa dodatnih 250 GBP sudskih troškova, i dodeljena su mu tri kaznena poena. Podnosilac tvrdi da je kazna bila znatno oštrija od one koja bi mu bila izrečena da se bio izjasnio krivim za prekršaj prekoračenja brzine.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Propisi o drumskom saobraćaju

  1. Članom 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1988. godine) propisana je obaveza dostavljanja podataka o vozaču vozila u određenim okolnostima. Stav (1) bavi se prekršajima za koje se primenjuju odredbe tog člana. Ti prekršaju su između ostalog parkiranje na biciklističkoj stazi (član 21. Zakona iz 1988. godine) izazivanje smrtnog ishoda opasnom vožnjom (član 1.), prekršaji u vezi sa nizom drugih odredaba, uključujući prekoračenje dozvoljene brzine, i ubistvo iz nehata od strane vozača motornog vozila.

Prema stavu 2:

„U slučajevima kada se vozač vozila smatra krivim za prekršaj na koji se odnosi ovaj član –

(a)  Lice koje drži vozilo je dužno da na zahtev dostavi podatke o istovetnosti vozača koje od njega može da zatraži viši policijski službenik ili drugo lice u njegovo ime, i

(b)  svako drugo lice je dužno da na zahtev kako je gore pomenuto dostavi bilo kakve podatke kojima raspolaže a koji mogu da dovedu do određivanja istovetnosti vozača.“

Prema stavu 3:

„U zavisnosti od sledećih odredaba, lice koje propusti da ispuni uslov propisan stavom 2 u gornjem tekstu smatra se krivim za izvršenje krivičnog dela.“

Prema stavu 4:

„Lice se neće smatrati krivim za izvršenje krivičnog dela u skladu sa tačkom (a) stava (2) u gornjem tekstu ukoliko dokaže da nije znalo, i nije uz razuman stepen pažnje moglo da ustanovi, ko je bio vozač vozila.“

  1. Licu koje je osuđeno u vezi sa delom iz stava 3 može biti oduzeta vozačka dozvola ili mu biti dodeljena tri kaznena poena; takođe mu može biti izrečena novčana kazna do trećeg nivoa na standardnoj lestvici, to jest do 1.000 GBP.
  2. Prema članu 12(1) Zakona o prekršajima u drumskom saobraćaju iz 1988. godine, prilikom suđenja po skraćenom postupku za odgovarajuće prekršaje, uključujući prekoračenje dozvoljene brzine kretanja, pismena i potpisana izjava optuženog u skladu sa članom 172(2) Zakona iz 1988. godine da je tom prilikom on bio vozač vozila može biti prihvaćena kao dokaz o toj činjenici.

B.  Zakon o policijskim i krivičnim dokaznim sredstvima iz 1984. godine

  1. Prema članu 76:

„(1)  U bilo kom postupku priznanje okrivljenog može se koristiti kao dokaz protiv njega u meri u kojoj je primenljivo na bilo koje sporno pitanje u postupku, i ukoliko nije izuzeto od strane suda u vezi s ovim članom;

(2)  Ukoliko u bilo kom postupku u kome optužba predloži kao dokaz priznanje okrivljenog sudu bude predočeno da je priznanje bilo ili moglo biti pribavljeno –

(a)  vršenjem pritiska na lice koje je dalo priznanje; ili

(b)  kao posledica bilo čega što je rečeno ili učinjeno za koje je u okolnostima koje su tada postojale bilo verovatno da će učiniti nepozdanim bilo kakvo priznanje koje bi takvo lice učinilo kao posledica tih okolnosti,

sud neće dozvoliti da se to priznanje koristi kao dokaz protiv njega, osim u slučaju da optužba dokaže sudu izvan svake razumne sumnje da priznanje (bez obzira na to da li je istinito ili nije) nije bilo pribavljeno na gore pomenut način.

...“

  1. Prema članu 78(1):

„U bilo kakvom postupku sud ima pravo da odbije izvođenje dokaza na koji se oslanja optužba ukoliko se sudu učini da bi, uzimajući u obzir sve okolnosti, uključujući i okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, prihvatanje dokaza imalo tako štetan uticaj na pravičnost postupka da sud ne bi trebalo da prihvati takav dokaz.“

C.  Relevanta domaća sudska praksa

  1. U pomenutom predmetu Braun protiv Stota, Krunsko veće je razmatralo slučaj žene koja je uhapšena zbog krađe u prodavnici u blizini motornog vozila za koje se činilo da je njeno. Izvršen je alko-test i ustanovljeno je da je bila pod uticajem alkohola. U cilju određivanja da li je ona bila kriva za prekršaj vožnje pod uticajem alkohola (protivno članu 5. Zakona iz 1988. godine), policija joj je dostavila obaveštenje u skladu sa članom 172. Javni tužilac je pokušao da njenu izjavu da jeste vozila automobil iskoristi kao osnov za optužbu da je vozila pod uticajem alkohola. Visoki sud pravde je usvojio žalbu okrivljene, nalazeći da optužba nije mogla da upotrebi kao dokaz priznanje koje je bila primorana da učini.
  2. Javni tužilac je uložio žalbu, a Krunsko veće je odredilo da korišćenjem priznanja nisu bili prekršeni uslovi određeni članom 6 Konvencije. Lord Bingam od Kornhila je između ostalog naveo u vodećoj presudi:

„Veliki broj smrtnih slučajeva i povreda u drumskom saobraćaju izazvanih pogrešnom upotrebnom motornih vozila je veoma ozbiljan zajednički problem gotovo svih razvijenih društava. Potreba da se taj problem reši na delotvoran način, u korist građana, ne može se dovoditi u sumnju. Između ostalih načina na koje su demokratska društva pokušala da ga reše nalazi se i podvrgavanje motornih vozila režimu zakonskog uređivanja kao i osiguravanje sprovođenja zakona tako što se identifikuju, gone i kažnjavaju prekršioci. Dokumentacija ... koliko god da je nekompletna, otkriva različite odgovore na problem sprovođenja propisa. U nekim pravnim sistemima (Španija, Belgija i Francuska, na primer) vozačem koji je odgovoran za manje saobraćajne prekršaje smatra se registrovani vlasnik, osim ako ne dokaže da je drugo lice upravljalo vozilom u vreme prekršaja, ili pak ne ustanovi drugi osnov za oslobođenje od optužbe. Budući da postoji jasan javni interes za sprovođenjem propisa o drumskom saobraćaju, ključno pitanje u ovom slučaju je da li član 172. predstavlja nesrazmernu meru, ili meru koja potkopava pravo vozača na pravično suđenje, ako se optužba na suđenju oslanja na priznanje optuženog da je on bio vozač.

Što se mene tiče, ja ne smatram da član 172, ukoliko je valjano primenjen, predstavlja nesrazmernu reakciju na ovaj ozbiljan društveni problem, niti mislim da bi u ovom slučaju oslanjanjem na priznanje tužene stranke bilo potkopano njeno pravo na pravično suđenje. Do tog zaključka sam došao iz nekoliko razloga.

1. Članom 172. predviđeno je postavljanje jednog jedinog, i to jednostavnog, pitanja. Samim odgovorom na njega osumnjičeni ne može da se samooptuži, budući da bez postojanja dodatnih elemenata samo upravljanje motornim vozilom ne predstavlja nikakav prekršaj. Priznanjem da je upravljano vozilom može se, naravno, kao što je ovde i slučaj, pribaviti dokaz koje je neophodan za osudu, ali ovom odredbom nije predviđeno dugotrajno ispitivanje o činjenicama za koje se smatra da vode krivičnim delima, kao što je sa pravom smatrano nepoželjnim u predmetu Saunders, a kazna za odbijanje da se odgovori na pitanje predviđena pomenutim članom je blaga, i nije kazna zatvorom. U ovom slučaju nema ni pomena o nezakonitoj prisili ili pristiscima kakvi bi mogli da dovedu do nepouzdanih priznanja pa time i doprinesu pogrešnoj presudi, a ukoliko je bilo dokaza o takvom ponašanju, sudeći sudija bi imao sasvim dovoljna ovlašćenja da izuzme dokaz o priznanju.

2. Mada je Visoki sud imao pravo da pravi razliku ... između davanja odgovora po članu 172. i izvođenja materijalnih dokaza, i za to imao ovlašćenje Evropskog suda u predmetu Saunders, po mom mišljenju s ovim razlikovanjem ne bi trebalo ići predaleko. Istina je da bi odgovor tužene strane, bilo da je bio usmen ili pismen, stvorio novi dokaz, koji nije postojao pre nego što se ona oglasila. Nasuprot tome, treba priznati, procenat alkohola u njenoj krvi je predstavljao činjenicu koja je postojala pre nego što je dunula u spravu za alkotest. Međutim, sama svrha zahteva da dune u tu spravu (pod pretnjom krivične sankcije ako bi odbila) bila je da bi se došlo do dokaza koji nije postojao sve dok ona to nije učinila, a nalaz alkotesta pribavljen na takav način bi u svim okolnostima, osim izuzetnih, bio dovoljan da obezbedi osudu vozača za prekršaj ... Nije lako razumeti zašto bi zahtev da se odgovori na pitanje bio neprikladan, a zahtev da se građanin podvrge alkotestu to ne bi bio. Pa ipak, zahtev da se tužena stranka podvrgne alkotestu ovde nije kritikovan.

3. Svi oni koji poseduju ili voze motorno vozilo znaju da su obavezni da poštuju saobraćajne propise. Ti propisi su uvedeni ne zato što je posedovanje ili upravljanje motornim vozilima povlastica ili milost koje daje Država, već zato što je shvaćeno da posedovanje i korišćenje motornih vozila (slično, na primer, posedovanju i upotrebi vatrenog oružja ...) potencijalno može da dovede do ozbiljnog povređivanja. Istina je da je odredbom člana 172(2)(b) dozvoljeno da pitanje bude postavljeno „bilo kom drugom licu“ za koga, ukoliko nije vlasnik ili vozač, se ne bi moralo tvrditi da je implicitno prihvatilo režim saobraćalnih propisa, ali neko ko nije ni vlasnik ni vozač, bilo kakav da je odgovor koji bi dao, se ne bi samooptužio. Ukoliko bi se čovek pitao da li član 172. predstavlja nesrazmeran zakonski odgovor na problem održavanja bezbednosti na drumovima, da li je ravnoteža između interesa zajednice i interesa pojedinca uspostavljena na način koji previše ide na štetu pojedinca, da li bi se izvođenjem takvog dokaza prekršilo osnovno ljudsko pravo tužene stranke, osetio bih se obaveznim da dam odrečne odgovore. Ako je ovaj argument dobar, onda je on dostupan građanima Britanije još od 1966. godine, ali, koliko je meni poznato, do sada niko u ovoj zemlji nije ovaj propis proglasio nepravičnim.“

Odluku je usvojio Visoki sud Engleske u gore pomenutom predmetu Državni tužilac protiv gđe. Uilson.

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAVA 1 I STAVA 2 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili da su bili izloženi prisili da bi dali samooptužujući dokaz, što je predstavljalo kršenje prava da ćute i imuniteta od samooptuživanja. U meri u kojoj se to odnosti na ovaj slučaj, članom 6 Konvencije je određeno kako sledi:

„1.  Svako, prilikom odlučivanja o ... krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu ... raspravu ... pred ... sudom ...

2.  Svako ko je optužen za krivično delo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.“

A.  Primenljivost člana 6 stava 1 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da je odredba člana 6 stava 1 u vezi sa krivičnim pravom bila primenljiva na njihov slučaj jer su obojica bili primili „Obaveštenje o nameri da se pokrene krivično gonjenje“, obojici su bile izrečene novčane kazne, g. O’Haloranu zbog prekoračenje dozvoljene brzine kretanja, a g. Fransisu zbog odbijanja da navede ime vozača tokom sporne situacije.
  2. Država nije navela da član 6 stav 1 bije bio primenljiv na slučajeve.
  3. Sud nalazi da su podnosioci predstavki bili „značajno pogođeni“ „Obaveštenjima o nameri da se pokrene krivično gonjenje“ koja su bili primili, budući da su bili „optuženi“ za prekršaje u vezi sa prebrzom vožnjom u okviru nezavisnog značenja tog pojma u članu 6 Konvencije (vidi predmete Serves v. France, 20. oktobra 1997. g, stav 42, Reports of Judgments and Decisions 1997-VI). U svakom slučaju, član 6 Konvencije može se primeniti na slučajeve primoravanja da se pruže dokazi čak i kada ne postoji nikakav drugi postupak, ili kada je podnosilac predstavke oslobođen optužbe u osnovnom postupku (vidi predmete Funke v. France, 25. februara 1993. g, st. 39 i 40, Series A no. 256-A, i Heaney and McGuinness v. Ireland, br. 34720/97, st. 43-45, ECHR 2000-XII).
  4. Sud prihvata da je u ovom slučaju član 6 primenljiv.

B.  Ispunjenje zahteva člana 6 stava 1 Konvencije

1.  Izjave stranaka

  1. Država je izjavila da imunitet od samooptuživanja i pravo na ćutanje nisu apsolutni i se njihova primena može ograničiti ispunjavanjem drugih opravdanih ciljeva u javnom interesu. Pored predmeta koji su se ticali prava na ćutanje (vidi, na primer, Saunders v. the United Kingdom, 17. decembra 1996. g, stav 62, Reports 1996-VI), Država je pomenula i ograničenja pristupa sudu (vidi, na primer, Ashingdane v. the United Kingdom, 28. maja 1985. g, stav 58, Series A no. 93), sudsku praksu kojom je prikazano da je u određenim okolnostima Državama ugovornicama dozvoljeno da preokrenu teret dokazivanja određenih pitanja, pod uslovom da se time ne remeti pravična ravnoteža između interesa pojedinca i opštih interesa zajednice (vidi, na primer, Salabiaku v. France, 7. oktobra 1988. g, stav 28, Series A no. 141-A), prihvatljiva ograničenja prava odbrane u slučajevima po jednakosti oružja (vidi predmete Fitt v. the United Kingdom [GC], no. 29777/96, stav 45, ECHR 2000-II), i ispitivanje svedoka (vidi predmete S.N. v. Sweden, no. 34209/96, stav 47, ECHR 2002-V), kao i opšte načelo da je uređivanje prihvatljivosti dokaza prvenstveno stvar domaćeg prava, što obuhvata i inkriminišuće dokaze (vidi, na primer, Khan v. the United Kingdom, no. 35394/97, stav 38, ECHR 2000-V).
  2. Država je tvrdila da je ovlašćenje dato članom 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1998. godine) da se pribavi odgovor na pitanje ko je upravljao vozilom u vreme kada je izvršen navodni saobraćajni prekršaj, i da se taj odgovor koristi kao dokaz u sudskom postupku, ili pak da se krivično goni lice koje je propustilo da dostavi podatke, u saglasnosti sa članom 6. Njen stav je bio da su postojali veoma dobri razlozi zašto bi vlasnik bio obavezan da imenuje vozača: Cilj (sankcionisanja) saobraćajnih prekršaja je odvraćanje od opasnog ponašanja koje ugrožava građane, a odvraćanje zavisi od delotvornog sprovođenja zakona (istraživanjima je pokazano da je upotrebom kamera koje snimaju prekršaje i drugih sredstava smanjen broj sudara do 28%), ne postoji očigledna opšte delotvorna alternativa ovlašćenjima sadržanim u članu 172, a bez takvog bi ovlašćenja bilo nemoguće efikasno istražiti i goniti počinioce saobraćajnih prekršaja, a činjenica da je neko vozač motornog vozila nije sama po sebi inkriminišuća. Član 172. takođe ne predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti, budući da je ukupan teret dokazivanja ipak na optužbi. Tom odredbom je omogućeno postavljanje jednog jedinog pitanja u posebnim okolnostima, a uobičajene mere zaštite of korišćenja nepouzdanih dokaza ili dokaza pribavljenih na nezakonit način ostaju na snazi, dok je najviša moguća sankcija novčana kazna u iznosu od 1.000 GBP.
  3. Država je iznela stav da korišćenje člana 172. ima manji uticaj na vozače nego pretpostavljene alternative kao što su izvlačenje negativnih zaključaka iz propusta registrovanog držaoca (vozila) da dostavi ime vozača kada je u obavezi da to učini, ili zakonom propisana prepostavka činjenice da registrovani vozač i jeste vozač u trenutku događaja, osim ukoliko je u stanju da pokaže drugačije. Država je takođe iznela stav da sama činjenica da bi drugim zakonskim tehnikama uglavnom moglo da se dođe do istog rezultata vodila prema pitanju srazmernosti, a ne apsolutne prirode prava na koja se oslanjaju podnosioci predstavke u slučajevima neposredne prisile – predstavljala sporno pitanje u ovom predmetu.
  4. Podnosioci predstavke su izneli stav da ozbiljan problem izazvan pogrešnom upotrebom motornih vozila nije dovoljan da opravda sistem prisile kojim je ugašena suština prava zagarantovanih članom 6. Relativno blage kazne nisu bili relevantne za prava zagarantovana članom 6, uključujući i imunitet od samooptuživanja i pravo na ćutanje, primenjena na sve moguće oblike krivičnih postupaka. Podnosioci su osporili stav da ne postoji nikakva očigledna alternativa, tvrdeći da bi se isti cilj ispunio i korišćenjem metoda posredne prisile, ili pak korišćenjem inkriminišućih podataka pribavljenih na prisilan način van konteksta samog krivičnog postupka. Izneli su stav da nije bilo moguće prisiliti stvarno ili potencijalno optuženo lice, uz pretnju kazne, da dostavi podatke koje je samo to lice bilo u stanju da dostavi a koje ne bi bilo moguće pribaviti iz isprava ili materijalnih dokaza nezavisno od volje tog lica. Optužba je u obavezi da dokaže svoj slučaj bez oslanjanja na prisilu i protivno volji optuženog.
  5. Podnosioci predstavke su izneli stav da postojanje drugih zakonskih tehnika koje dovode so istih ili sličnih rezultata ali na način koji manje krši prava optuženog (izvlačenje negativnih zaključaka iz propusta da se odgovori na pitanja, ili uspostavljanje zakonom propisane pretpostavke činjenice da registrovani vozač i jeste vozač u trenutku događaja, osim ukoliko je u stanju da pokaže drugačije) potvrđuje da postojeći režim nije nužan u demokratskom društvu.
  6. Podnosioci su primetili da je u pomenutim predmetima Saunders i Heaney and McGuinness stav Suda bio da se nije moglo pozvati na javni interes da bi se opravdalo korišćenje odgovora pribavljenih korišćenjem prisile. Odbacili su tvrdnje Države da je u odredbama Zakona o policijskim sredstvima i krivičnim dokazima iz 1984. godine postojala bila kakva zaštita od korišćenja takvih dokaza, budući da po članovima 76. i 78. tog zakona dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom nisu mogli da budu izuzeti. Budući da je podnosiocima predstavke pretilo krivično gonjenje u trenutku primene neposredne prisile, a ne puko postavljanje pitanja u skladu sa odredbama prekršajnih propisa, stoji da su postojale povrede kako člana 6 stava 1 tako i člana 6 stava 2 Konvencije.

2.  Sudska procena činjenica

(a)   Uvod

  1. Kao prvo Sud primećuje da su podnosioci predstavke bili u drugačijim činjeničnim situacijama. G. O’Haloran je bio prihvatio da je on bio vozač tokom spornog događaja, i pokušao, neuspešno, da izuzme dokaz na suđenju. Osuđen je za prekoračenje dozvoljene brzine kretanja. G. Fransis je odbio da dâ ime vozača u vreme i na mestu koje su pomenuti u „Obaveštenju o nameri da se pokrene krivično gonjenje“, i osuđen je zbog tog odbijanja. Na prvi pogled je slučaj g. O’Halorana sličan onom u pomenutom predmetu Saunders, kada se podnosilac predstavke žalio na korišćenje u krivičnom postupku dokaza za koje je tvrdio da su bili pribavljeni povredom člana 6. S druge strane, čini se da je slučaj g. Fransisa sličniji onima u pomenutom predmetu Funke, u J.B. v. Switzerland (no. 31827/96, ECHR 2001-III), u predmetu Heaney and McGuinness (navedeno gore), i predmetu Shannon v. the United Kingdom, (no. 6563/03, 4. oktobra 2005. godine), u kojima su podnosiocima predstavki bile izrečene novčane kazne zbog toga što nisu bili dostavili podatke, a u kojima je Sud razmotrio samo novčane kazne, bez uzimanja u obzir postojanja ili ishoda bilo kakvih temeljnih postupaka.
  2. Međutim, u svakom od slučajeva je glavno pitanje da li je prisiljavanje lica optuženog za prebrzu vožnju prema članu 172. Zakona iz 1998. godine da daje izjave koje ga inkriminišu, ili koje bi mogle da vode njegovoj inkriminaciji, u skladu sa članom 6 Konvencije. Koliko god je to moguće, Sud će razmatrati dva slučaja zajedno.

(b)   Praksa Suda

  1. U predmetu Funke, podnosilac predstavke osuđen je zbog propusta da dostavi „hartije i isprave ... u vezi sa poslovima koji su od interesa [carinskoj] službi“ koja je verovala da te hartije i isprave moraju da postoje (član 65. Zakona o carini). Sud je odredio da je pokušajem da se prisili sâm podnosilac predstavke da dostavi dokaze o prekršajima koje je navodno bio počinio prekršeno njego pravo da ćuti i da ne doprinese samooptuživanju (Funke, st. 44). Sud se nije dalje oglašavao u vezi sa prirodom prava na ćutanje i da se ne doprinese samooptuživanju.
  2. Predmet John Murray v. the United Kingdom (8. februara 1996, Reports 1996-I) ticao se između ostalog izvlačenja zaključaka iz ćutanja lica tokom ispitivanja i suđenja. Sud je utvrdio da nije bilo sumnje da su „pravo ćutanja tokom policijskog ispitivanja i imunitet od samooptuživanja opšte priznate međunarodne norme koje su u samoj srži pojma pravičnog postupka po članu 6 ... Obezbeđujući za optuženog zaštitu od nezakonite prisile od strane vlasti, ovi imuniteti doprinose izbegavanju sudskih zabluda i obezbeđivanju ciljeva člana 6” (vidi predmete John Murray, navedeno gore, st. 45). Sud je primetio dve suprotnosti. S jedne strane, bilo je samo po sebi jasno da nije u skladu s imunitetima zasnovati osuđujuću presudu isključivo ili uglavnom na ćutanju optuženog ili na njegovom odbijanju da odgovori na pitanje ili da svedoči. S druge strane, imuniteti bi mogli, i ne bi trebalo, da spreče da ćutanje optuženog bude uzeto u obzir u situacijama u kojima je očigledno bilo potrebno neko objašnjenje. Zaključak je bio da „pravo ćutanja“ nije apsolutno (ibid., st. 47). Razmatrajući stepen prisile u slučaju, Sud je primetio da ćutanje podnosioca predstavke ne predstavlja krivično delo ili uvredu suda, i da se ćutanje samo po sebi ne bi smelo smatrati dokazom o krivici (ibid., st. 48). Sud je time razlučio slučaj od predmeta Funke, u kome je stepen prisile u suštini „poništio samu suštinu imuniteta od samooptuživanja“ (ibid., st. 49).
  3. Predmet Saunders odnosio se na upotrebu u krivičnom postupku protiv podnosioca predstavke izjava pribavljenih prema zakonskoj obavezi po Zakonu o trgovačkim društvima iz 1985. godine. Domaćim propisima su službenici firme obavezani da omoguće uvid u knjige i isprave, da budu u prisustvu inspektora, i da im pomažu u njihovim istražnim radnjama, uz pretnju novčanom kaznom ili zatvorskom kaznom u trajanju od dve godine. Sud se pozvao na predmete John Murray i Funke, i našao da se imunitet od samooptuživanja ticao pre svega poštovanja volje optuženog lica da ćuti. Taj imunitet se nije odnosio na upotrebu u krivičnom postupku materijala koji mogu da budu pribavljeni od optuženog korišćenjem službenih ovlašćenja, ali koji postoje bez obzira na volju optuženog, kao što su uzorci daha, krvi i mokraće. Sud je izneo stav da bi pitanje da li korišćenje od strane optužbe izjava koje su inspektori prisilno pribavili od podnosioca predstavke svodilo na neopravdano kršenje prava „trebalo razmotriti u svetlu svih okolnosti slučaja“: posebno, trebalo je razmotriti da li je podnosilac predstavke bio izložen prisili da bi se pribavio dokaz, i da li su korišćenjem takvog dokaza kršena osnovna načela pravičnog postupka po članu 6 stav 1 (vidi predmet Saunders, navedeno gore, st. 67 i 69).
  4. Podnosilac predstavke u predmetu Serves (naveden gore) pozvan je kao svedok u postupku u kome je prvobitno bio optuženik, mada su na dan uručivanja poziva i tokom postupka koji je sledio relevantne faze istrage bile proglašene ništavim. On je odbio da se zakune pred sudom kao svedok po Zakonu o krivičnom postupku iz razloga što bi dokazi koje bi možda morao da iznosi pred istražnim sudijom bili samooptužujući. Sud je prihvatio stav da da bi bilo prihvatljivo da podnosilac predstavke odbije da odgovara na pitanja sudije koja bi ga verovatno vodila u pravcu samooptužujućih dokaza, ali je u vezi sa činjenicama naveo da je novčana kazna u predmetu izrečena kako bi se obezbedilo da izjave budu istinite, a ne da bi se svedok naterao da svedoči. Shodno tome, novčane kazne su bile izrečene pre nego što se opasnost od samooptuživanja uopšte bila pojavila (vidi predmet Serves, navedeno gore, st. 43-47).
  5. U pomenutom predmetu Heaney and McGuinness, podnosici predstavke, koji su bili uhapšeni u vezi sa postavljanjem bombe, odbili su da odgovore na pitanja prema posebnim propisima prema kojima je građanin dužan da pruži potpun iskaz o svom kretanju i postupanju tokom određenog perioda. Na suđenju za glavno krivično delo su oslobođeni optužbe, ali su im izrečene zatvorske kazne zbog odbijanja da daju iskaz o svom kretanju. Nakon pregledanja sudske prakse i nalaženja da su član 6 stav 1 i stav 2 primenjivi, Sud je prihvatio da pravo na ćutanje i imunitet od samooptuživanja nisu apsolutna prava. Nakon razmatranja raznih procesnih zaštita koje postoje, Sud je našao da je „stepen prisile“ primenjene nad podnosiocima predstavke, to jest osuda i zatvorske kazne zbog odbijanja da daju „potpun iskaz o [svom] kretanju i postupanju tokom bilo kog određenog perioda i o svim podacima koje su posedovali u vezi s izvršenjem ili namerom da se izvrše [određena krivična dela]“, „u suštini poništio samu suštinu njihovog imuniteta od samooptuživanja i prava da ćute“. Sud je nakon toga izneo stav da pitanja bezbednosti i javnog reda na koja se bila oslonila Država nisu mogla da opravdaju odredbu (vidi predmete Heaney and McGuinness, navedeno gore, st. 47-58, uz upućivanje i na stav 24).
  6. Podnosiocu predstavke u predmetu Weh v. Austria (br. 38544/97, 8. aprila 2004. godine) izrečena je novčana kazna zbog davanja netačnih podataka u vezi sa zahtevom oblasnih vlasti po Zakonu o motornim vozilima da navede ime i adresu vozača svog automobila određenog datuma. Već je bio započet postupak protiv nepoznatih počinilaca. Sud je odbio da se osloni na ranije slučajeve P., R. and H. (v. Austria, br. 15135/89, 15136/89 i 15137/89, Odluka Komisije od 5. septembra 1989. godine, Decisions and Reports 62, str. 319), i primetio da je od podnosioca predstavke traženo samo da navede jednostavnu činjenicu – ko je bio vozio njegovo automobil – koja sama po sebi nije bila samooptužujuća. Sud je ustanovio da u tom predmetu nije postajala veza između krivičnog postupka koji je bio započet protiv N.N. lica, i postupka u kojem je podnosiocu predstavke bila izrečena novčana kazna zbog davanja netačnih podataka (vidi predmet Weh, u gornjem tekstu, st. 32-56).
  7. U pomenutom predmetu Shannon posnosilac predstavke je bio obavezan da iznese podatke istražitelju o krađi i knjigovodstvenim zloupotrebama po Naredbi (za Severnu Irsku) o imovini stečenoj izvršenjem krivičnih dela iz 1996. godine. Podnosilac se nije pojavio na ispitivanju i bio je novčano kažnjen. Mada je podnosilac predstavke oslobođen optužbe u glavnom postupku protiv njega u vezi sa računovodstvenim prevarama i zaverom u cilju prevare koji se ticao istih podataka, Sud je zaključio da je podnosilac predstavke imao pravo da se žali na kršenje svog imuniteta od samooptuživanja. Kao opravdanje za mere prisile, Sud je primetio da sve mere prisile ne dovode do zaključka da postoji neopravdano kršenje imuniteta of samooptuživanja. Sud je našao da niti bezbednosni kontekst niti postojeća procesna zaštita nisu mogli da opravdaju mere u tom slučaju (vidi predmet Shannon, pomenut u gornjem tekstu, st. 26-40).
  8. Predmet  Jalloh v. Germany ([GC], no. 54810/00, ECHR 2006-IX) odnosio se na korišćenje dokaza u obliku droge koje je progutao podnosilac predstavke, a koja je pribavljena prisilnim davanjem sredstava za izbacivanje. Sud se o pravu na ćutanje i imunitetu od samooptuživanja oglasio na sledeći način:

„94.  ... Mada je članom 6 zajemčeno pravo na pravično suđenje, tom odredbom nisu određena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno uređeno domaćim zakonima (vidi predmete Schenk v. Switzerland, 12. jula 1988. g, st. 45-46, Series A no. 140, i Teixeira de Castro v. Portugal, 9. juna 1998. g, st. 34, Reports 1998-IV).

...

100. Što se tiče dokaza pribavljenih kršenjem prava na ćutanje i imuniteta od samooptuživanja, Sud primećuje da su u pitanju opšte prihvaćene međunarodne norme koje su u samoj srži pojma pravičnog postupka po članu 6. Razlog za njihovo postojanje je između ostalog zaštita optuženog od nezakonite prisile od strane vlasti, time doprinoseći izbegavanju pogrešnih presuda kao i ispunjavanju ciljeva člana 6. Imunitet od samooptuživanja, posebno, pretpostavlja da u krivičnom predmetu optužba pokušava da dokaže svoj slučaj protiv optuženog bez korišćenja dokaza pribavljenih korišćenjenih metoda prisile ili pritisaka, protivno volji optuženog lica (vidi, između ostalog, Saunders, navedeno gore, st. 68; Heaney and McGuinness, navedeno gore, st. 40; J.B. v. Switzerland, no. 31827/96, st. 64, ECHR 2001-III; i Allan [v. the United Kingdom, no. 48539/99], stav 44, [ECHR 2002-IX]).

101. Posmatrajući da li je postupkom ugašena sama suština imuniteta od samooptuživanja, Sud će posebno razmotriti sledeće elemente: prirodu i stepen prisile, postojanje bilo kakvih relevantnih zaštitnih mera u postupcima, i korišćenje svih materijala pribavljenih na taj način (vidi, na primer, predmete Tirado Ortiz and Lozano Martin v. Spain (dec.), No. 43486/98, ECHR 1999-V; Heaney and McGuinness, , st. 51-55; i Allan, navedeno gore, st. 44).

102. Međutim, ustaljen stav Suda je da se imunitet od samooptuživanja uglavnom odnosi ma volju optuženog lica da ćuti. Kako se uobičajeno tumači u pravnim sistemima država ugovornica Konvencije i drugim, imunitet ne obuhvata i upotrebu u krivičnom postupku materijala koji mogu biti pribavljeni od optuženog korišćenjem prisile ali čije postojanje nije zavisno od volje osumnjičenog ...

113. Stav Suda je da bi se moglo smatrati da sporni dokazi u osom slučaju – droga sakrivena u telu podnosioca predstavke koja je pribavljena prisilnim korišćenjem sredstava za izbacivanje, spadaju u kategoriju materijala čije je postojanje nezavisno od volje osumnjičenog, a čije korišćenje u krivičnom postupku uglavnom nije zabranjeno. Međutim, po određenim elementima se ovaj slučaj razlikuje of primera navedenih u predmetu Saunders. Kao prvo, kao i u vezi sa osporenim merama u predmetima Funke i J.B. v. Switzerland, sredstva za izbacivanje su iskorišćena da bi se došlo do materijalnih dokaza, protivno volji podnosioca predstavke. Nasuprot tome, telesni materijali navedeni u predmetu Saunders bili su materijali pribavljeni na prisilan način za svrhe forenzičkih ispitivanja čiji je cilj otkrivanje, na primer, prisustva alkohola ili narkotika.

114. Drugo, stepen upotrebe sile u ovom slučaju znatno se razlikuje od stepena prisile koje je obično potrebna da se pribave materijali navedeni u predmetu Saunders. Da bi se ti materijali pribavili, od optuženog se traži da pasivno pretrpi neznatno kršenje svog fizičkog integriteta (na primer u pogledu uzimanja uzoraka krvi ili kose, ili telesnih tkiva). Čak i kada se zahteva aktivno učešće optuženog, iz predmeta Saunders se može videti da se to obično odnosi na materijale koji su proizvod normalnog funkcionisanja tela (kao što su na primer uzorci daha, mokraće ili glasa). Nasuprot tome, prisiljavanje podnosioca predstavke u ovom slučaju da povrati dokaze zahtevalo je nasilno ubacivanje creva kroz nos i primenu određenog hemijskog sredstva da bi se izazvala patološka reakcija u njegovom telu. Kao što je već rečeno, ovaj postupak nije bio bez opasnosti za zdravlje podnosioca predstavke.

115. Treće, dokaz je u ovom slučaju pribavljen korišćenjem postupka kojim je prekršen član 3. Postupak korišćen u slučaju podnosioca predstavke znatno se razlikuje od onoga koji se koristi za pribavljanje na primer uzorka daha ili krvi. Postupci ove vrste nikada, osim u izuzetnim slučajevima, ne dostižu minimalan stepen okrutnosti da bi mogli da predstavljaju kršenje člana 3. Štaviše, mada predstavljaju ometanje prava osumnjičenog na poštovanje privatnog života, ovi postupci su u celini opravdani članom 8 stav 2 kao neophodni za sprečavanje krivičnih dela (vidi, između ostalog, predmet Tirado Ortiz and Lozano Martin, naveden gore).

116 ... Imunitet od samooptuživanja je primenjiv na ovaj postupak.

117. Kako bi se odredilo da li je imunitet od samooptuživanja podnosioca predstavke prekršen, Sud će jedan po jedan razmotriti sledeće činioce: prirodu i stepen prisile primenjene da bi se pribavili dokazi; stepen interesovanja javnosti za istraživanje i sankcionisanje dela; postojanje bilo kakvih relevantnih zaštitnih mehanizama u postupku; kao i namenu svih materijala pribavljenih na ovaj način.“

(c)  Sudska procena činjenica

  1. Podnosioci predstavke su tvdili da su pravo ćutanja i imunitet od samooptuživanja apsolutna prava i da primena bilo koje vrste neoposredne prinude u zahtevanju da optuženo lice daje optužujuće izjave protiv sopstvene volje sama po sebi poništava samu suštinu tog prava. Sud to ne može da prihvati. Istina je, kao što su podnosioci predstavke istakli, da je Sud u svim slučajevima do sada u kojima je primenjena „neposredna prisila“ da bi se stvarno ili potencijalno osumnjičeno lice navelo da daje podatke koji su doprineli, ili bi mogli da doprinesu, osudi toga lica, ustanovio postojanje povrede imuniteta od samooptuživanja podnosioca predstavke. Međutim, iz toga ne sledi da bi se bilo kakva neposredna prinuda automatski završila osuđujućom presudom. Mada je pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 6 bezuslovno pravo, tačno šta predstavlja pravično suđenje ne može biti predmet jednog i nepromenjivog pravila, već mora da zavisi od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. To je potvđeno u kontekstu prava ćutanja u predmetu Heaney and McGuinness, i, kasnije, u presudi Suda u predmetu Jalloh, u kojoj je Sud prepoznao činioce koje će uzeti u obzir prilikom određivanja da li je prekršen imunitet od samooptuživanja podnosioca predstavke.
  2. Podnosioci predstavke su tvrdili da se predmet Jalloh razlikovao od ovog jer se nije ticao prisilnog pribavljanja inkriminišućih izjava već upotrebe „stvarnih“ dokaza one vrste navedene u predmetu Saunders kao što su uzorci daha, krvi i mokraće, pa je time predstavljao izuzetak od opšteg pravila utvrđenog presudom. Sud prihvata da se činjenične okolnosti predmeta Jalloh veoma razlikuju od ovog slučaja. Ipak, argument podnosilaca predstavke nije uspeo da ga ubedi. Čak i kada bi u svakom slučaju mogla da se ustanovi jasna razlika između korišćenja prinude da bi se pribavile inkriminišuće izjave na jednoj strani, i „stvarni“ dokazi inkriminišuće prirode na drugoj, Sud primećuje da za predmet Jalloh nije smatrano da potpada pod izuzetak „stvarnih“ dokaza u predmetu Saunders; nasuprot tome, Sud je izneo stav da bi slučaj trebalo posmatrati kao slučaj samooptuživanja u skladu sa širim značenjem tog pojma datim u predmetima Funke i J.B. v. Switzerland tako da obuhvati i slučajeve gde je sporno pitanje prinuda da bi se predali inkrimunišući dokazi (vidi predmete Jalloh, navedene gore, st. 113-16).
  3. U svetlu načela sadržanih u presudi u predmetu Jalloh, i kako bi odredio da li je postojala povreda prava podnosilaca predstavke na ćutanje i njihovog imuniteta od samooptuživanja, Sud će usmeriti pažnju na prirodu i stepen prinude korišćene za pribavljanje dokaza, postojanje bilo kakvih relevantnih zaštitnih mehanizama u postupku, kao i korišćenje materijala koji su pribavljeni na takav način.
  4. Priroda i stepen prinude korišćene za pribavljanje dokaza u slučaju g. O’Halorana, ili za pokušaj da se pribavi dokaz u slučaju g. Fransisa, bili su navedeni u „Obaveštenju o nameri da se pokrene krivično gonjenje“ koje je primio svaki od podnosilaca predstavke. Obavešteni su da su kao registrovani držaoci svojih vozila bili obavezni da dostave ime i prezime i adresu vozača u navedeno vreme i na navedenom mestu. Obavešteni su i da propust da dostave te podatke predstavlja krivično delo po članu 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine. Propust podnosilaca predstavke da dostave podatke bije je kažnjiv novčanom kaznom u iznosu do 1.000 GBP, oduzimanjem vozačke dozvole, i unošenjem tri kaznena poena na vozačku dozvolu.
  5. Sud prihvata da je prisila bila neposredne prirode, kao što je to bila i prisila u drugim slučajevima u kojima je prećeno novčanim kaznama, ili su pak izricane, zbog propusta da se dostave podaci. U ovom slučaju, prinuda je primenjena u kontekstu člana 172, Zakona o drumskom saobraćaju, kojim je propisana posebna dužnost registrovanog držaoca vozila da dostavi podatke o vozaču vozila u određenim okolnostima. Sud primećuje da mada su i prinuda i prekršaji bili po svojoj prirodi „krivični“, prinuda je proisticala iz činjenice, kako je Lord Bingam naveo u Krunskom veću u vezi sa predmetom Braun protiv Stota (vidi stav 31 gore), da „svi oni koji poseduju ili voze motorno vozilo znaju da su obavezni da poštuju saobraćajne propise. Ti propisi su uvedeni ne zato što je posedovanje ili upravljanje motornim vozilima povlastica ili milost koje daje Država, već zato što je shvaćeno da posedovanje i korišćenje motornih vozila (slično, na primer, posedovanju i upotrebi vatrenog oružja ...) potencijalno može da dovede do ozbiljnog povređivanja.“ Može se smatrati da su oni koji su odlučili da drže i voze motorna vozila prihvatili određene odgovornosti i dužnosti kao deo režima saobraćajnih propisa, a u pravnom okviru Ujedinjenog kraljevstva te odgovornosti obuhvaratju i obavezu da u slučaju sumnje da je izvršen prekršaj u drumskom saobraćaju vlasti budu obaveštene o istovetnosti lica koje je upravljalo vozilom tom prilikom.
  6. Još jedan aspekat prinude primenjene u ovim slučajevima je ograničena priroda istražne radnje koju je policija nadležna da izvrši. Član 172(2)(a) primenjuje se samo u slučajevima u kojima je vozač vozila navodno počinio relevantan prekršaj, a njime je policija ovlašćena samo da traži podatke o „istovetnosti vozača.“ Ti podaci su dakle uočljivo ograničeniji nego u ranijim slučajevima, u kojima je od podnosilaca predstavki bilo zahtevano na osnovu zakonskih odredaba da dostave „hartije i isprave bilo koje vrste koji su od interesa službi” (vidi predmet Funke, navedeno gore, st. 30), ili „isprave itd. koje bi mogle biti od značaja za razrez poreza“ (vidi predmet J.B. v. Switzerland, navedeno gore, st. 39). U predmetu Heaney and McGuinness su podnosioci predstavke bili obavezni da daju „potpun iskaz o svom kretanju i postupcima tokom bilo kog određenog perioda“ (navedeno gore, st. 24), a u predmetu Shannon, mogli su biti traženi podaci (uz ograničenu pravnu profesionalnu privilegiju limited legal professional privilege restriction) o bilo kom pitanju za koje bi se istražitelju učinilo da ima veze sa istragom (vidi reference u st. 23 u predmetu Shannon, navedeno gore). Podaci koji su bili zahtevani od podnosioca predstavke u predmetu Weh bili su ograničeni, kao i u ovom slučaju, na „podatke o tome ko je upravljao određenim motornim vozilom ... u određeno vreme ...” (vidi predmet Weh, navedeno gore, st. 24). Sud nije našao povredu člana 6 u tom slučaju iz razloga što protiv podnosioca nije bio u toku postupak, niti je bilo kakav postupak protiv njega bio predviđen. Sud je naveo da je zahtev da bude navedena jednostavna činjenica – ko je bio vozač automobila – sam po sebi nije bio inkriminišući (ibid., st. 53-54). Pored toga, kao što je Lord Bingam naveo u predmetu Braun protiv Stota (stav 31 gore), članom 172. nije propisano dugotrajno ispitivanje o činjenicama za koje se tvrdi da su povezane sa krivičnim delima, a kazna za odbijanje da se odgovori je „blaga, i nije zatvorska kazna.“
  7. Sud se u predmetu Jalloh osvrnuo na postojanje relevantnih zaštitnih mehanizama u postupku. U slučajevima gde se primenjuju prisilne mere propisane članom 172. Zakona iz 1988. godine, Sud primećuje da prema članu 172(4) ne postoji krivično delo određeno članom 172(2)(a) ukoliko držalac vozila pokaže da nije znao i da nije mogao uz primenu razumne mere dužne pažnje da zna ko je upravljao vozilom. To znači da nije u pitanju delo za koje postoji stroga odgovornost, kao i da je opasnost od postojanja nepouzdanih priznanja zanemarljiva.
  8. Što se tiče korišćenja izjava, izjava g. O’Halorana da je on bio vozač automobila bila je prihvatljiva kao dokaz te činjenice na osnovu člana 12(1) Zakona o prekršajima u drumskom saobraćaju iz 1988. godine (vidi stav 27 gore), i on je i osuđen zbog prekoračenja dozvoljene brzine. Na suđenju je (bez uspeha) pokušao da ospori prihvatljivost izjave po članu 76. i članu 78. Zakona o policijskim sredstvima i krivičnim dokazima iz 1984. godine. Preostalo je da optužba dokaže postojanje prekršaja van svake razumne sumnje u redovnom postupku, uključujući i zaštitu od upotrebe nepouzdanih dokaza i dokaza pribavljenih prinudom ili na drugi nezakonit način (ali ne i osporavanja prihvatljivosti izjave po članu 172.), a optuženi je mogao da izvodi dokaze i poziva svedoke ukoliko je to želeo. Treba ponoviti, kao što je navedeno u predmetu Braun protiv Stota, da je istovetnost vozača samo jedan od elemenata prekršaja prebrze vožnje, i nema ni govora o osuđujućoj presudi u osnovnom postupku koja bi se zasnivala isključivo na podacima pribavljenim na osnovu člana 172(2)(a).
  9. Budući da je g. Fransis bio odbio da dâ izjavu, nije ni mogla da bude korišćena u osnovnom postupku, koji nije ni održan. Pitanje korišćenja izjava u krivičnim postupcima se nije ni pojavilo, budući da njegovo odbijanje da dâ izjavu nije bilo korišćeno kao dokaz: ono samo je predstavljalo krivično delo (vidi predmete Allen v. the United Kingdom (dec.), no. 76574/01, ECHR 2002-VIII).
  10. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i posebnu prirodu zakonodavnog režima koji je osporen, i ograničenu prirodu podataka koji su bili traženi obaveštenjem sačinjenim prema odredbama člana 172. Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. godine, Sud smatra da suština prava podnosilaca predstavki na ćutanje i njihovog imuniteta od samooptuživanja nije poništena.
  11. Sledi da ne postoji povreda člana 6 stava 1 Konvencije.

C.  Član 6 § 2 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su se tokom svojih podnesaka pozvali na član 6 stav 2 Konvencije i pretpostavku nevinosti, ali nisu uputili izdvojenu žalbu u vezi sa tom odredbom.
  2. Sud nalazi da nema izdvojenog pitanja koje bi moglo da se razmotri u vezi sa članom 6 stavom 2 Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Zaključuje, sa petnaest glasova za i dva glasa protiv, da nije postojala povreda člana 6 stava 1 Konvencije;
  2. Zaključuje jednoglasno da nema odvojenog pitanja u vezi sa članom 6 stavom 2 Konvencije.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku, i izrečeno na javnoj raspravi u Sudu u Strazburu 29. juna 2007. godine.

         Vincent Berger                                                               Žan-Pol Kosta

                  Pravnik                                                                       Predsednik

Shodno članu 45 stavu 2 Konvencije i pravilu br. 74 stav 2 Poslovnika Suda, uz presudu su priložena i sledeća izdvojena mišljenja:

(a)  saglasno mišljenje sudije Borego Borega;

(b)  izdvojeno mišljenje sudije Pavlovšija;

(c)  izdvojeno mišljenje sudije Majera.

J.-P.C.

V.B.

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF OHALLORAN AND FRANCIS v. THE UNITED KINGDOM

(Applications nos. 15809/02 and 25624/02)

JUDGMENT

STRASBOURG 

29 June 2007

In the case of OHalloran and Francis v. the United KingdomThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Jean-Paul Costa, President,
Luzius Wildhaber,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Rıza Türmen,
Volodymyr Butkevych,
Josep Casadevall,
Matti Pellonpää,
Snejana Botoucharova,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Javier Borrego Borrego,
Alvina Gyulumyan,
Ljiljana Mijović,
Egbert Myjer,
Ján Šikuta, judges,
and Vincent BergerJurisconsult,

Having deliberated in private on 27 September 2006 and on 23 May 2007Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in two applications (nos. 15809/02 and 25624/02) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (the Convention) by two British nationals, Mr Gerard OHalloran and Mr Idris Richard Francis (the applicants), on 3 April 2002 and 15 November 2001 respectively.

2.  The applicants, one of whom had been granted legal aid, were represented by Mr J. Welch of Liberty, LondonThe United Kingdom Government (the Government) were represented by their Agent, Mr D. Walton of the Foreign and Commonwealth Office.

3.  Mr OHalloran alleged that he had been convicted solely or mainly on account of the statement he had been compelled to provide under threat of a penalty similar to the offence itself. Mr Francis complained that having been compelled to provide evidence of the offence he was suspected of committing had infringed his right not to incriminate himself. Both applicants relied on Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention.

4.  The applications were allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 26 October 2004 the applications were joined and on 25 October 2005 they were declared admissible by a Chamber of that Section composed of Josep Casadevall, Nicolas Bratza, Matti Pellonpää, Stanislav Pavlovschi, Lech Garlicki, Ljiljana Mijovič, Ján Šikutajudges, and Michael OBoyle, Section Registrar. On 11 April 2006 the Chamber relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

5.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24. On 19 January 2007 Luzius Wildhabers term as President of the Court came to an end. Jean-Paul Costa succeeded him in that capacity and took over the presidency of the Grand Chamber in the present case (Rule 9 § 2). Luzius Wildhaber and Matti Pellonpää continued to sit following the expiry of their termof office, in accordance with Article 23 § 7 of the Convention and Rule 24 § 4.

6.  The applicants and the Government each filed observations on the merits.

7.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 27 September 2006 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrD.Walton, Agent,
MrD. PerryCounsel,
MsL. Clarke,
MrM. Magee,
MrJ. MooreAdvisers;

(b)  for the applicants
MrB. Emmerson QC,Counsel,
MrJ. Welch,Solicitor,
MrD. FriedmanAdviser,
MrG. OHalloran,
Mr I. Francis,Applicants.

The Court heard addresses by Mr Emmerson and Mr Perry and their answers to questions put by judges.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicants were born in 1933 and 1939 and live in London and Petersfield respectively.

A.  Mr OHalloran (application no. 15809/02)

9.  On 7 April 2000, at 4.55 a.m., a vehicle of which the applicant was the registered keeper, registration number T61 TBX, was caught on a speed camera driving at 69 miles per hour (mph) on the M11 motorway where the temporary speed limit was 40 mph.

10.  On 17 April 2000, the police camera enforcement unit of the Essex Constabulary wrote to the applicant:

I have photographic evidence that the driver of T61 TBX failed to comply with the speed limit ... It is intended to institute proceedings against the driver for the offence of failing to comply with the speed limit ... You have been named as the driver of the vehicle at the time of the alleged offence and have a legal obligation to comply with the provisions of the notice contained on page 2. I must warn you that if you fail to comply with this demand within 28 days you will commit an offence and be liable on conviction to a maximum penalty similar to that of the alleged offence itself – a fine of £1,000 and 3-6 penalty points.

11.  The attached Notice of Intended Prosecution informed the applicant that it was intended to institute proceedings against the driver of the vehicle. He was asked to furnish the full name and address of the driver of the vehicle on the relevant occasion or to supply other information that was in his power to give and which would lead to the drivers identification. He was again informed that a failure to provide information was a criminal offence under section 172 of the Road Traffic Act 1988.

12.  The applicant answered the letter confirming that he was the driver at the relevant time.

13.  On 27 March 2001 the applicant was summoned to attend North Essex Magistrates Court where he was tried for driving in excess of the speed limit. Prior to the trial, the applicant sought to exclude the confession made in response to the Notice of Intended Prosecutionrelying on sections 76 and 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 read in conjunction with Article 6 of the Convention. His application was refused in the light of the decision of the Privy Council in Brown v. Stott [2001] 2 WLR 817. Thereafter the prosecution relied upon the photograph of the speeding vehicle and the admission obtained as a result of the section 172 demand. The applicant was convicted and fined 100 pounds sterling (GBP), ordered to pay GBP 150 costs and his licence was endorsed with six penalty points.

14.  On 11 April 2001 the applicant asked the magistrates to state a case for the opinion of the High Court:

Whether in the circumstances of this case, the admission that the defendant was indeed the driver should have been excluded under sections 76 and 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 having regard to the Human Rights Act and the recent cases decided by the European Court as he had been obliged to incriminate himself?

15.  On 23 April 2001 the magistrates clerk informed the applicant that the magistrates refused to state a case as the issue had already been decided definitively by the Privy Council in Brown v. Stott (cited above) and by the High Court in Director of Public Prosecutions v. Wilson ([2001] EWHC Admin 198).

16.  On 19 October 2001 the applicants application for judicial review of the magistrates decision was refused.

B.  Mr Francis (application no. 25624/02)

17.  A car of which the applicant was the registered keeper was caught on speed camera on 12 June 2001 driving at 47 mph where the speed limit was 30 mph.

18.  On 19 June 2001 the Surrey Police sent the applicant a Notice of Intended Prosecution in the following terms:

In accordance with section 1, Road Traffic Offenders Act 1988, I hereby give you notice that proceedings are being considered against the driver of Alvis motor vehicle registration mark EYX 622 ...

This allegation is supported by means of photographic/recorded video evidence. You are recorded as the owner/keeper/driver or user for the above vehicle at the time of the alleged offence, and you are required to provide the full name and address of the driver at the time and location specified. Under section 172 of the Road Traffic Act you are required to provide the information specified within 28 days of receipt of this notice. Failure to supply this information may render you liable to prosecution. The penalty on conviction for failure to supply the information is similar to that for the offence itself, i.e. a fine and penalty points.

19.  On 17 July 2001 the applicant wrote to the Surrey Police invoking his right to remain silent and privilege against self-incrimination.

20.  On 18 July 2001 the Surrey Police informed the applicant that the appeal in Brown v. Stott, cited above, held that section 172 did not infringe the said rights.

21.  The applicant refused to supply the information.

22.  On 28 August 2001 the applicant was summoned to the Magistrates Court for failing to comply with section 172(3) of the Road Traffic Act 1988. He obtained an adjournment.

23.  On 9 November 2001 the Magistrates Court agreed to further postponement, apparently with reference to the applicants proceeding with an application in Strasbourg. The applicant wrote to the Court on 15 November 2001, relying on Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention.

24.  On 8 February 2002 the Magistrates Court cancelled the postponement and fixed the trial for 15 April 2002, on which date the applicant was convicted and fined GBP 750 with GBP 250 costs and three penalty points. He states that the fine was substantially heavier than that which would have been imposed if he had pleaded guilty to the speeding offence.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Road traffic legislation

25.  Section 172 of the Road Traffic Act 1988 (the 1988 Act) deals with the duty to give information of a driver of a vehicle in certain circumstances. Subsection (1) refers to the traffic offences to which the section applies. They include parking on a cycle track (under section 21 of the 1988 Act) and causing death by reckless driving (section 1), offences under a number of other provisions, including speeding, and manslaughter by the driver of a motor vehicle.

Subsection 2 provides:

Where the driver of a vehicle is alleged to be guilty of an offence to which this section applies –

(a)  the person keeping the vehicle shall give such information as to the identity of the driver as he may be required to give by or on behalf of a chief officer of police, and

(b)  any other person shall if required as stated above give any information which it is in his power to give and may lead to identification of the driver.

Subsection 3 provides:

Subject to the following provisions, a person who fails to comply with a requirement under subsection (2) above shall be guilty of an offence.

Subsection 4 provides:

A person shall not be guilty of an offence by virtue of paragraph (a) of subsection (2) above if he shows that he did not know and could not with reasonable diligence have ascertained who the driver of the vehicle was.

26.  A person guilty of an offence under subsection 3 can be disqualified or have his licence endorsed with three penalty points; he may also be fined up to level three on the standard scale, that is, GBP 1,000.

27.  Section 12(1) of the Road Traffic Offenders Act 1988 provides that on summary trial for a relevant offence, including speeding offences, a statement in writing signed by the accused under section 172(2) of the 1988 Act that he was the driver of the vehicle on that occasion may be accepted as evidence of that fact.

B.  The Police and Criminal Evidence Act 1984

28.  Section 76 provides

(1)  In any proceedings a confession made by an accused person may be given in evidence against him in so far as it is relevant to any matter in issue in the proceedings and is not excluded by the court in pursuance of this section;

(2)  If, in any proceedings where the prosecution proposes to give in evidence a confession made by an accused person, it is represented to the court that the confession was or may have been obtained –

(a)  by oppression of the person who made it; or

(b)  in consequence of anything said or done which was likely, in the circumstances existing at the time, to render unreliable any confession which might be made by him in consequence thereof,

the court shall not allow the confession to be given in evidence against him except in so far as the prosecution proves to the court beyond reasonable doubt that the confession (notwithstanding that it may be true) was not obtained as aforesaid.

...

29.  Section 78(1) provides:

In any proceedings the court may refuse to allow evidence on which the prosecution proposes to rely to be given if it appears to the court that, having regard to all the circumstances, including the circumstances in which the evidence was obtained, the admission of the evidence would have such an adverse effect on the fairness of the proceedings that the court ought not to admit it.

C.  Relevant domestic case-law

30.  In Brown v. Stott, cited above, the Privy Council considered the case of a woman arrested for shoplifting in the vicinity of a car that appeared to be hers. She was breathalysed and tested positive for alcohol consumption. With a view to ascertaining whether she had been guilty of driving her car while under the influence of alcohol (contrary to section 5 of the 1988 Act), the police served her with a section 172 notice. The Procurator Fiscal sought to use her answer that she had been driving as the basis for a prosecution for driving with excess alcohol. The High Court of Justiciary allowed the defendants appeal, finding that the prosecution could not rely on evidence of the admission which she had been compelled to make.

31.  On appeal by the Procurator Fiscal, the Privy Council found that the use of the admission did not infringe the requirements of Article 6 of the Convention. Lord Bingham of Cornhill, giving the leading judgment, held, inter alia:

The high incidence of death and injury on the roads caused by the misuse of motor vehicles is a very serious problem common to almost all developed societies. The need to address it in an effective way, for the benefit of the public, cannot be doubted. Among other ways in which democratic societies have sought to address it is by subjecting the use of motor vehicles to a regime of regulation and making provision for enforcement by identifying, prosecuting and punishing offending drivers. Materials ... incomplete though they are, reveal different responses to the problem of enforcement. Under some legal systems (SpainBelgium and France are examples) the registered owner is presumed to be the driver guilty of minor traffic infractions unless he shows that some other person was driving at the relevant time or establishes some other ground of exoneration. There being a clear public interest in enforcement of road traffic legislation the crucial question in this case is whether section 172 represents a disproportionate response, or one that undermines a defendants right to a fair trial, if an admission of being the driver is relied on at trial.

I do not for my part consider that section 172, properly applied, does represent a disproportionate response to this serious social problem, nor do I think that reliance on the respondents admission in the present case, would undermine her right to a fair trial. I reach that conclusion for a number of reasons.

1.  Section 172 provides for the putting of a single, simple question. The answer cannot of itself incriminate the suspect, since it is not without more an offence to drive a car. An admission of driving may, of course, as here, provide proof of a fact necessary to convict, but the section does not sanction prolonged questioning about facts alleged to give rise to criminal offences such as understandably was held to be objectionable in Saunders, and the penalty for declining to answer under the section is moderate and non-custodial. There is in the present case no suggestion of improper coercion or oppression such as might give rise to unreliable admissions and so contribute to a miscarriage of justice, and if there were evidence of such conduct the trial judge would have ample power to exclude evidence of the admission.

2.  While the High Court was entitled to distinguish ... between the giving of an answer under section 172 and the provision of physical samples, and had the authority of the European Court in Saunders ... for doing so, this distinction should not in my opinion be pushed too far. It is true that the respondents answer whether given orally or in writing would create new evidence which did not exist until she spoke or wrote. In contrast, it may be acknowledged, the percentage of alcohol in her blood was a fact, existing before she blew into the breathalyser machine. But the whole purpose of requiring her to blow into the machine (on pain of a criminal penalty if she refused) was to obtain evidence not available until she did so and the reading so obtained could, in all save exceptional circumstances, be enough to convict a driver of an offence ... [I]t is not easy to see why a requirement to answer a question is objectionable and a requirement to undergo a breath test is not. Yet no criticism is made of the requirement that the respondent undergo a breath test.

3.  All who own or drive motor cars know that by doing so they subject themselves to a regulatory regime. This regime is imposed not because owning or driving cars is a privilege or indulgence granted by the State but because the possession and use of cars (like, for example, shotguns ...) are recognised to have the potential to cause grave injury. It is true that section 172(2)(b) permits a question to be asked of any other person who, if not the owner or driver, might not be said to have impliedly accepted the regulatory regime, but someone who was not the owner or driver would not incriminate himself whatever answer he gave. If, viewing this situation in the round, one asks whether section 172 represents a disproportionate legislative response to the problem of maintaining road safety, whether the balance between the interests of the community at large and the interests of the individual is struck in a manner unduly prejudicial to the individual, whether (in short) the leading of this evidence would infringe a basic human right of the respondent, I would feel bound to give negative answers. If the present argument is a good one it has been available to British citizens since 1966, but no one in this country has to my knowledge, criticised the legislation as unfair at any time up to now.

The decision was adopted by the English High Court in Director of Public Prosecutions v. Wilson, cited above.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND OF THE CONVENTION

32.  The applicants complained that they had been subject to compulsion to give incriminating evidence in violation of the right to remain silent and the privilege against self-incrimination. Article 6 of the Convention provides, in so far as relevant, as follows:

1.  In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

2.  Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.

A.  Applicability of Article 6 § 1 of the Convention

33.  The applicants submitted that the criminal limb of Article 6 § 1 was applicable in their case because each of them had received a Notice of Intended Prosecution, and each of them was fined, Mr OHalloran for driving in excess of the speed limit, and Mr Francis for refusing to give the name of the driver on the occasion in issue.

34.  The Government did not suggest that Article 6 § 1 was not applicable to the cases.

35.  The Court finds that the applicants were substantially affected by the Notices of Intended Prosecution they received, such that they were charged with their respective speeding offences within the autonomous meaning of that term in Article 6 of the Convention (see Serves v. France, 20 October 1997§ 42Reports of Judgments and Decisions 1997VI). In any event, Article 6 of the Convention can be applicable to cases of compulsion to give evidence even in the absence of any other proceedings, or where an applicant is acquitted in the underlying proceedings (see Funke v. France25 February 1993, §§ 39 and 40, Series A no. 256Aand Heaney and McGuinness v. Ireland, no. 34720/97§§ 43-45, ECHR 2000XII).

36.  The Court accepts that Article 6 is applicable in the present case.

B.  Compliance with Article 6 § 1 of the Convention

1.  The parties submissions

37.  The Government submitted that the privilege against self-incrimination and the right to remain silent were not absolute and their application could be limited by reference to other legitimate aims in the public interest. In addition to the cases on the right to remain silent (see, for example, Saunders v. the United Kingdom, 17 December 1996, § 62Reports 1996-VI), they referred to the limitations on access to court (see, for example, Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 58, Series A no. 93), to case-law showing that in certain circumstances Contracting States were permitted to reverse the onus of proof of certain matters provided that this did not disturb the fair balance between the interests of the individual and the general interests of the community (see, for example, Salabiaku v. France, 7 October 1988, § 28, Series A no. 141-A), to acceptable limitations on the rights of the defence in cases on equality of arms (see Fitt v. the United Kingdom [GC], no. 29777/96, § 45, ECHR 2000-II), and the questioning of witnesses (see S.N. v. Sweden, no. 34209/96, § 47, ECHR 2002-V), and also to the general principle that it is primarily for national law to regulate the admissibility of evidence, including incriminating evidence (see, for example, Khan v. the United Kingdom, no. 35394/97, § 38, ECHR 2000-V).

38.  The Government argued that the power under section 172 of the Road Traffic Act 1998 (“the 1998 Act”) to obtain an answer to the question who was driving a car when a suspected motoring offence was committed and to use that answer as evidence in a prosecution or, alternatively, to prosecute a person who failed to provide information was compatible with Article 6. There were very good reasons why the owner should be required to identify the driver: driving offences are intended to deter dangerous conduct which causes risk to the public and deterrence depended on effective enforcement (research showed that speed cameras, etc., had reduced crashes by up to 28%), there was no obvious generally effective alternative to the power contained in section 172 and without such a power it would be impossible to investigate and prosecute traffic offences effectively, and the simple fact of being the driver of a motor car was not in itself incriminating. Nor did section 172 breach the presumption of innocence as the overall burden of proof remained on the prosecution. It provided for the putting of a single question in particular circumstances and all the usual protections against the use of unreliable evidence or evidence obtained by improper means remained in place, while the maximum penalty was only a fine of GBP 1,000.

39.  The Government considered that the use of section 172 was more limited in its effect on drivers than would-be alternatives such as the drawing of adverse inferences from a failure on the part of a registered keeper to provide the name of the driver when required to do so, or a statutory presumption of fact that the registered driver was the driver at the material time unless he showed otherwise. The Government also considered that the very fact that other legislative techniques could bring about substantially the same result indicated that questions of proportionality – rather than the absolute nature of the rights suggested by the applicants in cases of direct compulsion – were at issue.

40.  The applicants submitted that the serious problem caused by the misuse of motor vehicles was not sufficient to justify a system of compulsion which extinguished the essence of the rights under Article 6. The relatively minor nature of the penalties was irrelevant as the Article 6 rights, including the principle against self-incrimination and right to remain silent, applied to criminal proceedings of all kinds without distinction. They disputed that there was no obvious alternative, asserting that methods of indirect compulsion, or the use of incriminating information obtained compulsorily outside the context of the criminal proceedings themselves, would achieve the same end. They argued that an actual or potential defendant could not be compelled on pain of penalty to provide information which only he was capable of providing and which could not be provided by documents or physical evidence independent of his will. The prosecution were required to prove their case without recourse to coercion in defiance of the will of the accused.

41.  The applicants considered that the existence of other legislative techniques in bringing about the same or similar results but in a manner less intrusive of the rights of the accused (the drawing of adverse inferences from a failure to answer questions, or establishing a statutory presumption of fact that the registered owner was the driver unless he or she provided evidence to the contrary) confirmed that the existing regime was not strictly necessary in a democratic society.

42.  They observed that in Saunders and Heaney and McGuinness (both cited above) the Court had held that the public interest could not be invoked to justify the use of answers compulsorily obtained. They rejected the Governments arguments that there was any protection against use of the material in the provisions of the Police and Criminal Evidence Act 1984, as sections 76 and 78 of that Act could not exclude testimony collected in accordance with a statutory provision. As the applicants had been subject to pending criminal proceedings and not a purely regulatory inquiry when subjected to direct compulsion, there had therefore been breaches of both Article 6 § 1 and Article § 2 of the Convention.

2.  The Courts assessment

(a)  Introduction

43.  The Court first notes that the applicants were in different factual situations. Mr OHalloran accepted that he had been the driver on the occasion in issue, and attempted, unsuccessfully, to have that evidence excluded from his trial. He was then convicted of speeding. Mr Francis refused to give the name of the driver at the time and date referred to in his Notice of Intended Prosecution, and was convicted for the refusal. The case of Mr OHalloran appears at first sight to resemble that in Saunders (cited above), in which the applicant complained of the use in criminal proceedings of evidence which, he claimed, had been obtained in breach of Article 6. Mr Franciss case, on the other hand, would seem to be more similar to the cases in Funke (cited above)J.B. v. Switzerland (no. 31827/96, ECHR 2001III), Heaney and McGuinness (cited above)and Shannon v. the United Kingdom, (no. 6563/03, 4 October 2005), in each of which the applicant was fined for not providing information, and in each of which the Court considered the fine independently of the existence or outcome of underlying proceedings.

44.  The central issue in each case, however, is whether the coercion of a person who is the subject of a charge of speeding under section 172 of the 1998 Act to make statements which incriminate him or might lead to his incrimination is compatible with Article 6 of the Convention. To the extent possible, the Court will therefore consider the two cases together.

(b)  The Courts case-law

45.  In Funke, the applicant was convicted for his failure to produce papers and documents ... relating to operations of interest to [the customs] department which they believed must exist (Article 65 of the Customs Code). The Court found that the attempt to compel the applicant himself to provide the evidence of the offences he had allegedly committed infringed his right to remain silent and not to contribute to incriminating himself (Funkecited above, § 44). The Court elaborated no further on the nature of the right to remain silent and not to contribute to incriminating oneself.

46. John Murray v. the United Kingdom (8 February 1996, Reports 1996Iconcerned, amongst other things, the drawing of inferences from a persons silence during questioning and trial. The Court found that there was no doubt that the right to remain silent under police questioning and the privilege against self-incrimination are generally recognised international standards which lie at the heart of the notion of a fair procedure under Article 6 ... By providing the accused with protection against improper compulsion by the authorities these immunities contribute to avoiding miscarriages of justice and to securing the aims of Article 6 (see John Murraycited above§ 45). The Court saw two extremes. On the one hand, it was self-evident that it was incompatible with the immunities to base a conviction solely or mainly on the accuseds silence or on a refusal to answer questions or to give evidence himself. On the other hand, the immunities could and should not prevent the accuseds silence from being taken into account in situations which clearly called for an explanation. The conclusion was that the right to remain silent was not absolute (ibid., § 47). In discussing the degree of compulsion in the case, the Court noted that the applicants silence did not amount to a criminal offence or contempt of court, and that silence could not, in itself, be regarded as an indication of guilt (ibid., § 48). The Court thus distinguished the case from Funke, where the degree of compulsion had, in effect, destroyed the very essence of the privilege against self-incrimination (ibid., § 49).

47.  The case of Saunders concerned the use at the applicants criminal trial of statements which had been obtained under legal compulsion under the Companies Act 1985. The domestic provisions required company officers to produce books and documents, to attend before inspectors and to assist inspectors in their investigation on pain of a fine or committal to prison for two years. The Court referred to the cases in John Murray and Funke, and found that the right not to incriminate oneself was primarily concerned with respecting the will of an accused person to remain silent. It did not extend to the use in criminal proceedings of material which may be obtained from the accused through the use of compulsory powers but which had an existence independent of the will of the suspect, such as breath, blood and urine samplesThe Court held that the question whether the use made by the prosecution of the statements obtained from the applicant by the inspectors under compulsion amounted to an unjustifiable infringement of the right had to be examined in the light of all the circumstances of the case: in particular, it had to be determined whether the applicant had been subjected to compulsion to give evidence and whether the use made of the resulting testimony offended the basic principles of a fair procedure under Article 6 § 1 (see Saunderscited above, §§ 67 and 69).

48.  The applicant in Serves (cited above) was called as a witness in proceedings in which he had initially been charged as an accused, although at the date of the witness summons and the subsequent proceedings the relevant steps of the investigation had been declared void. He declined to take the oath as a witness under the Code of Criminal Procedure on the ground that evidence he might be called to give before the investigating judge would have been self-incriminating. The Court accepted that it would have been admissible for the applicant to refuse to answer questions from the judge that were likely to steer him in the direction of self-incriminating evidence, but found on the facts that the fine in the case was imposed in order to ensure that statements were truthful, rather than to force the witness to give evidence. Accordingly, the fines were imposed before a risk of self-incrimination ever arose (see Serves, cited above§§ 43-47).

49.  In Heaney and McGuinness, the applicants, who had been arrested in connection with a bombing, declined to answer questions under special legislation requiring an individual to provide a full account of his movements and actions during a specified period. They were acquitted of the substantive offence, and imprisoned for failing to give an account of their movements. After reviewing the case-law and finding Article 6 §§ 1 and 2 to be applicable, the Court accepted that the right to remain silent and the right not to incriminate oneself were not absolute rights. It then found, after considering the various procedural protections available, that the degree of compulsion imposed on the applicants, namely, a conviction and imprisonment for failing to give a full account of [their] movements and actions during any specified period and all information in [their] possession in relation to the commission or intended commission [of specified offences]in effect destroyed the very essence of their privilege against self-incrimination and their right to remain silent. Thereafter, the Court considered that the security and public-order concerns relied on by the Government could not justify the provision (see Heaney and McGuinnesscited above§§ 47-58, with reference back to § 24).

50.  The applicant in Weh v. Austria (no. 38544/97, 8 April 2004) was fined for giving inaccurate information in reply to a request from the District Authority under the Motor Vehicles Act to disclose the name and address of the driver of his car on a particular date. Proceedings had already been opened against unknown offenders. The Court declined to rely on the earlier cases of P., R. and H. (v. Austria, nos. 15135/8915136/89 and 15137/89, Commission decision of 5 September 1989, Decisions and Reports 62, p. 319), and it noted that the applicant had been required to do no more than state a simple fact – who had been the driver of his car – which was not in itself incriminating. The Court found that in the case before it, there was no link between the criminal proceedings which had been initiated against persons unknown and the proceedings in which the applicant was fined for giving inaccurate information (see Wehcited above, §§ 32-56).

51.  In Shannon (cited above) the applicant was required to give information to an investigator into theft and false accounting under the Proceeds of Crime (Northern Ireland) Order 1996. He did not attend an interview to give the information, and was fined. Although the applicant was acquitted in the underlying proceedings against him for false accounting and conspiracy to defraud arising from the same set of facts, the Court concluded that it was open to the applicant to complain of an interference with his right not to incriminate himself. As to a justification for the coercive measures, the Court noted that not all coercive measures gave rise to a conclusion of an unjustified interference with the right not to incriminate oneself. The Court found that neither the security context nor the available procedural protection could justify the measures in the case (see Shannon, cited above§§ 26-40).

52.  Jalloh v. Germany ([GC], no. 54810/00ECHR 2006IXconcerned the use of evidence in the form of drugs swallowed by the applicant, which had been obtained by the forcible administration of emetics. The Court considered the right to remain silent and the privilege against self-incrimination in the following terms:

94.  ... While Article 6 guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence as such, which is primarily a matter for regulation under national law (see Schenk v. Switzerland, 12 July 1988, §§ 45-46, Series A no. 140, and Teixeira de Castro v. Portugal, 9 June 1998, § 34Reports 1998-IV).

...

100.  As regards the use of evidence obtained in breach of the right to silence and the privilege against self-incrimination, the Court recalls that these are generally recognised international standards which lie at the heart of the notion of a fair procedure under Article 6. Their rationale lies, inter alia, in the protection of the accused against improper compulsion by the authorities, thereby contributing to the avoidance of miscarriages of justice and to the fulfilment of the aims of Article 6. The right not to incriminate oneself, in particular, presupposes that the prosecution in a criminal case seek to prove their case against the accused without resort to evidence obtained through methods of coercion or oppression in defiance of the will of the accused (see, inter aliaSaunders, cited above, § 68; Heaney and McGuinness, cited above, § 40; J.B. v. Switzerlandno. 31827/96§ 64, ECHR 2001-III; and Allan [v. the United Kingdom, no. 48539/99], § 44[, ECHR 2002IX]).

101.  In examining whether a procedure has extinguished the very essence of the privilege against self-incrimination, the Court will have regard, in particular, to the following elements: the nature and degree of the compulsion, the existence of any relevant safeguards in the procedures and the use to which any material so obtained is put (see, for example, Tirado Ortiz and Lozano Martin v. Spain (dec.), no. 43486/98, ECHR 1999-V; Heaney and McGuinness, cited above, §§ 51-55; and Allan, cited above, § 44).

102.  The Court has consistently held, however, that the right not to incriminate oneself is primarily concerned with respecting the will of an accused person to remain silent. As commonly understood in the legal systems of the Contracting Parties to the Convention and elsewhere, it does not extend to the use in criminal proceedings of material which may be obtained from the accused through the use of compulsory powers but which has an existence independent of the will of the suspect ...

113.  In the Courts view, the evidence in issue in the present case, namely, drugs hidden in the applicants body which were obtained by the forcible administration of emetics, could be considered to fall into the category of material having an existence independent of the will of the suspect, the use of which is generally not prohibited in criminal proceedings. However, there are several elements which distinguish the present case from the examples listed in Saunders. Firstly, as with the impugned measures in Funke and J.B. v. Switzerland, the administration of emetics was used to retrieve real evidence in defiance of the applicants will. Conversely, the bodily material listed in the Saunders case concerned material obtained by coercion for forensic examination with a view to detecting, for example, the presence of alcohol or drugs.

114.  Secondly, the degree of force used in the present case differs significantly from the degree of compulsion normally required to obtain the types of material referred to in the Saunders case. To obtain such material, a defendant is requested to endure passively a minor interference with his physical integrity (for example when blood or hair samples or bodily tissue are taken). Even if the defendants active participation is required, it can be seen from Saunders that this concerns material produced by the normal functioning of the body (such as, for example, breath, urine or voice samples). In contrast, compelling the applicant in the instant case to regurgitate the evidence sought required the forcible introduction of a tube through his nose and the administration of a substance so as to provoke a pathological reaction in his body. As noted earlier, this procedure was not without risk to the applicants health.

115.  Thirdly, the evidence in the present case was obtained by means of a procedure which violated Article 3. The procedure used in the applicants case is in striking contrast to procedures for obtaining, for example, a breath test or a blood sample. Procedures of the latter kind do not, unless in exceptional circumstances, attain the minimum level of severity so as to contravene Article 3. Moreover, though constituting an interference with the suspects right to respect for private life, these procedures are, in general, justified under Article 8 § 2 as being necessary for the prevention of criminal offences (see, inter aliaTirado Ortiz and Lozano Martin, cited above).

116.  ... [T]he principle against self-incrimination is applicable to the present proceedings.

117.  In order to determine whether the applicants right not to incriminate himself has been violated, the Court will have regard, in turn, to the following factors: the nature and degree of compulsion used to obtain the evidence; the weight of the public interest in the investigation and punishment of the offence in issue; the existence of any relevant safeguards in the procedure; and the use to which any material so obtained is put.

(c)  The Courts assessment

53.  The applicants contended that the right to remain silent and the right not to incriminate oneself are absolute rights and that to apply any form of direct compulsion to require an accused person to make incriminatory statements against his will of itself destroys the very essence of that right. The Court is unable to accept this. It is true, as pointed out by the applicants, that in all the cases to date in which direct compulsion was applied to require an actual or potential suspect to provide information which contributed, or might have contributed, to his conviction, the Court has found a violation of the applicants privilege against self-incrimination. It does not, however, follow that any direct compulsion will automatically result in a violation. While the right to a fair trial under Article 6 is an unqualified right, what constitutes a fair trial cannot be the subject of a single unvarying rule but must depend on the circumstances of the particular case. This was confirmed in the specific context of the right to remain silent in Heaney and McGuinness and, more recently, in the Courtjudgment in Jalloh, in which the Court identified the factors to which it would have regard in determining whether the applicants privilege against self-incrimination had been violated.

54.  The applicants maintained that the Jalloh case was distinguishable from the present in that it concerned not the obtaining by compulsion of incriminatory statements but rather the use of real evidence of the kind indicated in Saunders such as breath, blood and urine samples and thus was an exception to the general rule laid down in that judgment. The Court accepts that the factual circumstances of Jalloh were very different from the present case. It is nevertheless unpersuaded by the applicants argument. Even if a clear distinction could be drawn in every case between the use of compulsion to obtain incriminatory statements on the one hand and real evidence of an incriminatory nature on the other, the Court observes that the Jalloh case was not treated as one falling within the real evidence exception in Saunders; on the contrary, the Court held that the case was to be treated as one of self-incrimination according to the broader meaning given to that term in Funke and J.B. v. Switzerland to encompass cases in which coercion to hand over incriminatory evidence was in issue (see Jalloh, cited above, §§ 113-16).

55.  In the light of the principles contained in its Jalloh judgment, and in order to determine whether the essence of the applicants right to remain silent and privilege against self-incrimination was infringed, the Court will focus on the nature and degree of compulsion used to obtain the evidence, the existence of any relevant safeguards in the procedure, and the use to which any material so obtained was put.

56.  The nature and degree of the compulsion used to obtain the evidence in the case of Mr OHalloran, or to attempt to obtain the evidence in the case of Mr Francis, were set out in the Notice of Intended Prosecution each applicant received. They were informed that, as registered keepers of their vehicles, they were required to provide the full name and address of the driver at the time and on the occasion specified. They were each informed that failure to provide the information was a criminal offence under section 172 of the Road Traffic Act 1988. The penalty for failure by the applicants to give information was a fine of up to GBP 1,000, and disqualification from driving or an endorsement of three penalty points on their driving licence.

57.  The Court accepts that the compulsion was of a direct nature, as was the compulsion in other cases in which fines were threatened or imposed for failure to provide information. In the present case, the compulsion was imposed in the context of section 172 of the Road Traffic Act, which imposes a specific duty on the registered keeper of a vehicle to give information about the driver of the vehicle in certain circumstances. The Court notes that, although both the compulsion and the underlying offences were criminal in nature, the compulsion flowed from the fact, as Lord Bingham expressed it in the Privy Council in the case of Brown v. Stott (see paragraph 31 above), that [a]ll who own or drive motor cars know that by doing so they subject themselves to a regulatory regime. This regime is imposed not because owning or driving cars is a privilege or indulgence granted by the State but because the possession and use of cars (like, for example, shotguns ...) are recognised to have the potential to cause grave injury. Those who choose to keep and drive motor cars can be taken to have accepted certain responsibilities and obligations as part of the regulatory regime relating to motor vehicles, and in the legal framework of the United Kingdom these responsibilities include the obligation, in the event of suspected commission of road-traffic offences, to inform the authorities of the identity of the driver on that occasion.

58.  A further aspect of the compulsion applied in the present cases is the limited nature of the inquiry which the police were authorised to undertake. Section 172(2)(a) applies only where the driver of the vehicle is alleged to have committed a relevant offence, and authorises the police to require information only as to the identity of the driver. The information is thus markedly more restricted than in previous cases, in which applicants have been subjected to statutory powers requiring production of papers and documents of any kind relating to operations of interest to [the] department (see Funkecited above, § 30), or of documents, etc., which might be relevant for the assessment of taxes (see J.B. v. Switzerland, cited above, § 39). In Heaney and McGuinness the applicants were required to give a full account of [their] movements and actions during any specified period (cited above, § 24), and in Shannon, information could be sought (with only a limited legal professional privilege restriction) on any matter which appeared to the investigator to relate to the investigation (see reference at § 23 of Shannon, cited above). The information requested of the applicant in Weh was limited, as in the present case, to information as to who had driven a certain motor vehicle ... at a certain time ... (see Weh, cited above, § 24). The Court found no violation of Article 6 in that case on the ground that no proceedings were pending or anticipated against him. It noted that the requirement to state a simple fact – who had been the driver of the car – was not in itself incriminating (ibid., §§ 53-54). Further, as Lord Bingham noted in Brown v. Stott (paragraph 31 above), section 172 does not sanction prolonged questioning about facts alleged to give rise to criminal offences, and the penalty for declining to answer is moderate and non-custodial.

59.  The Court referred in Jalloh to the existence of relevant safeguards in the procedure. In cases where the coercive measures of section 172 of the 1988 Act are applied, the Court notes that by section 172(4), no offence is committed under section 172(2)(a) if the keeper of the vehicle shows that he did not know and could not with reasonable diligence have known who the driver of the vehicle was. The offence is thus not one of strict liability, and the risk of unreliable admissions is negligible.

60.  As to the use to which the statements were put, Mr OHallorans statement that he was the driver of his car was admissible as evidence of that fact by virtue of section 12(1) of the Road Traffic Offenders Act 1988 (see paragraph 27 above), and he was duly convicted of speeding. At his trial, he attempted to challenge the admission of the statement under sections 76 and 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984, although the challenge was unsuccessful. It remained for the prosecution to prove the offence beyond reasonable doubt in ordinary proceedings, including protection against the use of unreliable evidence and evidence obtained by oppression or other improper means (but not including a challenge to the admissibility of the statement under section 172), and the defendant could give evidence and call witnesses if he wished. Again, as noted in the case of Brown v. Stott, the identity of the driver is only one element in the offence of speeding, and there is no question of a conviction arising in the underlying proceedings in respect solely of the information obtained as a result of section 172(2)(a).

61.  As Mr Francis refused to make a statement, it could not be used in the underlying proceedings, and indeed the underlying proceedings were never pursued. The question of the use of the statements in criminal proceedings did not arise, as his refusal to make a statement was not used as evidence: it constituted the offence itself (see Allen v. the United Kingdom (dec.), no. 76574/01, ECHR 2002-VIII).

62.  Having regard to all the circumstances of the case, including the special nature of the regulatory regime in issue and the limited nature of the information sought by a notice under section 172 of the Road Traffic Act 1988, the Court considers that the essence of the applicants right to remain silent and their privilege against self-incrimination has not been destroyed.

63.  Accordingly, there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

C.  Article 6 § 2 of the Convention

64.  The applicants referred to Article 6 § 2 of the Convention and the presumption of innocence in the course of their submissions, but made no separate complaint in respect of the provision.

65.  The Court finds that no separate issue arises to be considered under Article 6 § 2 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by fifteen votes to two that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;

2.  Holds unanimously that no separate issue arises under Article 6 § 2 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 June 2007.

Vincent Berger                        Jean-Paul Costa
Jurisconsult                             President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Judge Borrego Borrego;

(b)  dissenting opinion of Judge Pavlovschi;

(c)  dissenting opinion of Judge Myjer.

J.-P.C.
V.B.

 

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE BORREGO BORREGO

(Translation)

Although I too voted against finding a violation, I regret that I am unable to subscribe to the approach and reasoning adopted by the majority in this judgment.

In 2004 there were 216 million private motor vehicles in the European Union alone. From that we can deduce that, for all the member States of the Council of Europe, the figure could now be in excess of 400 million. Consequently, the question of road traffic, including road-traffic offences, is of very direct interest to, and has a very direct impact on, a considerable number of European citizens.

In my view, while the Court should always endeavour to draft its judgments in a simple and clear manner in order to make them easier to understand, a particular effort is called for where, as in the present case, the issue is one which affects hundreds of millions of citizens. The wider public becomes in this instance the even wider public.

It is true that the crucial component of a judgment is the operative provisions (the finding of a violation or no violation). However, in the present case, the route taken to arrive at the final result is, I believe, every bit as important.

The present judgment sets out and explores in detail the Courts case-law concerning the right to remain silent and not to incriminate oneself. Eight cases are cited, all of which are placed on the same footing, with the result that all the issues concerned (terrorism, drug trafficking, road-traffic offences and so on) are mixed up together. After an almost two page long citation from Jalloh v. Germany ([GC], no. 54810/00, ECHR 2006-IX), the Court attempts to justify its reasoning [i]n the light of the principles contained in its Jalloh judgment (see paragraph 55).

I believe that the Court is on the wrong track in the present case. This is made no less true by the fact that the circumstances of the Jalloh case are very different to those of the present case (see paragraph 54) – something which, moreover, seems obvious to me – or by the fact that the examination of the Jalloh judgment (see paragraph 55) is confined to just some of the principles set out therein.

To my mind, the path chosen by the Court in the present judgment follows the individualist, sacrosanct approach which views human rights as abstract rights which are set in stone. According to this school of thought, human rights are not intended to enable the individual to live in society, but to place society at the service of the individual.

I do not share this view. Where human rights are concerned, we cannot and must not forget that, as far back as the French Revolution, the phrase used was rights of man and the citizen. Humans are individuals but, as members of society, they become human citizens.

This obvious fact would have been a good reason for making the judgment shorter and clearer. It would have been sufficient to say, in line with the approach adopted by the Privy Council (see paragraph 31) and others, that by owning and driving a motor car, the human citizen accepts the existence of the motor-vehicle regulations and undertakes to comply with them in order to be able to live as a member of society. These regulations clearly entail certain responsibilities, which form the subject of the applications we have examined today. End of story.

In the instant case, citing the entire case-law on the right to remain silent and the privilege against self-incrimination and then applying the resulting principles in order to arrive at a conclusion which merely adds a further shade of nuance complicates matters for no good reason. The Court, in paragraph 57, accepts the wise reasoning of Lord Bingham, a member of the Privy Council. I would point out that, according to that opinion, [a]ll who own or drive motor cars know .... If indeed, [a]ll ... know that by doing so they subject themselves to a regulatory regime ..., we must ask: why spend twelve pages trying to explain what everyone already knows?

Making simple things complicated is tantamount to choosing a path which is not only wrong but dangerous, and which might one day lead the Court to examine under Articles 5 and 8 of the Convention whether, when individuals are stuck in a traffic jam, the deprivation of their liberty and failure to respect their private lives on the part of the authorities might not amount to a breach by the State of its positive obligations.

Human rights constitute a tremendous asset to modern society. In order to preserve this extraordinary achievement, the fruit of countless efforts and sacrifices, we must continue to combat acts of tyranny. However, we must also, in my opinion, avoid playing with fire by placing on the same footing the duty to cooperate of car-owning citizens and the right not to incriminate oneself.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE PAVLOVSCHI

The case before us is both interesting from a legal point of view and important for the cause of human rights protection.

This case is not just about police cameras and speed traps, it is about much more important issues such as the fundamental principles governing modern criminal procedure and the basic elements of the notion of a fair trial.

In its judicial practice this Court has already had a chance to examine some aspects of the prohibition of compulsory self-incrimination and the presumption of innocence as they exist in different European States, and also to express its vision on what is and is not acceptable in this field in a democratic society and in the circumstances of our daily lives.

The circumstances of the present case give us a further opportunity to examine these rather difficult questions.

The applicants cars were photographed by police speed cameras at a speed trap, whereupon the applicants received a Notice of Intended Prosecution which informed them that proceedings were to be instituted against them as actual or potential defendants in connection with a specified road-traffic offence for which the police had technical and photographic evidence. In accordance with section 172 of the Road Traffic Act 1988 the applicants were asked in each case  as registered keepers of the vehicles in question, which had been photographed – who had been the driver of the car on the occasion in question. Failure to comply with this statutory request constitutes a criminal offence.

Under the threat of criminal prosecution, Mr OHalloran informed the police that he had been the driver, and was fined for speeding. His attempts to have the evidence excluded were unsuccessful.

Mr Francis, on being required to furnish the name and address of the driver of his car, refused to do so, relying on his right to silence and the privilege against self-incrimination, and was fined for failure to supply the information.

The penalties for the substantive offence and for failure to supply the information are similar.

The applicants claimed that their right not to incriminate themselves was violated – either because they gave the information under threat of a fine, and were convicted on the strength of that confession, or because they were convicted for refusing to give self-incriminating information. They alleged violation of Article 6 §§ 1 and 2.

In my opinion there are some issues of crucial importance to understanding and correctly adjudicating the present caseAllow me here to repeat the words of Judge Walsh in his concurring opinion in Saunders v. the United Kingdom (17 December 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-VI)It is important to bear in mind that this case does not concern only a rule of evidence but is concerned with the existence of the fundamental right against compulsory self-incrimination ... I fully subscribe to these words.

The emergence of the privilege against compulsory self-incrimination in English common law can be traced back to the thirteenth century, when ecclesiastical courts began to administer what was called the oath ex officio to suspected heretics. By the seventeenth and eighteenth centuries in England the oath ex officio was employed even by the Court of Star Chamber to detect those who dared to criticise the king. Opposition to the oath became so widespread that there gradually emerged the common-law doctrine whereby a man had a privilege to refuse to testify against himself, not simply in respect of the special kind of procedure referred to above but, through evolution of the common law, as a principle to be upheld in ordinary criminal trials also (see the concurring opinion of Judge Walsh in Saunders, cited above).

Particular attention was paid to the development of this issue by common-law legal systems and, first of all, by the authorities in the United States.

In the second part of the eighteenth century the Fifth Amendment to the Constitution of the United States was enacted. In so far as it relates to the issue at stake here, the amendment reads as follows: No person shall be ... compelled in any criminal case to be a witness against himself.

The United States Supreme Court Opinion in the case of Miranda v. Arizona, delivered in 1966, was a landmark ruling concerning confessions. In that case the Supreme Court stated as follows:

... Prior to any questioning, the person must be warned that he has a right to remain silent, that any statement he does make may be used as evidence against him, and that he has a right to the presence of an attorney, either retained or appointed. The defendant may waive effectuation of these rights, provided the waiver is made voluntarily, knowingly and intelligently. If, however, he indicates in any manner and at any stage of the process that he wishes to consult with an attorney before speaking, there can be no questioning. Likewise, if the individual is alone and indicates in any manner that he does not wish to be interrogated, the police may not question him. ...[1]

Since that time, in the overwhelming majority of jurisdictions, if not quite all, this Miranda rule has become a fundamental legal provision enshrined in national legislation.

Now, a typical Miranda warning goes as follows: You have the right to remain silent. Anything you say can and will be used against you in a court of law. You have the right to speak to an attorney, and to have an attorney present during any questioning. If you cannot afford a lawyer, one will be provided for you at government expense.

The general understanding of this procedural rule is that nobody can be forced to answer questions or to give evidence that may help to prove his own guilt. Before being questioned a person should be told the nature of the offence of which he is accused and that he has the right not to make any statement, and that if he does it can be used against him in court. No statement obtained by threats or trickery can be used as evidence in court.

In this respect the United States Uniform Code of Military Justice is very illustrative. Article 31 of the Code provides that no person may compel any person to incriminate himself or to answer any question the answer to which may tend to incriminate him. No person may interrogate, or request any statement from, an accused or a person suspected of an offence without first informing him of the nature of the accusation and advising him that he does not have to make any statement regarding the offence of which he is accused or suspected and that any statement made by him may be used as evidence against him in a trial by court martial. No statement obtained from any person in violation of this Article, or through the use of coercion, unlawful influence, or unlawful inducement may be received in evidence against him in a trial by court martial[2].

Nowadays the prohibition of compulsory self-incrimination has become generally recognised standard in the field of criminal procedure.

In my opinion, the majority has committed a fundamental mistake in accepting the Governments position that obtaining self-incriminating statements under the threat of criminal prosecution can be considered as a permissible method of prosecution in certain very specific circumstances, such as those of the present case. This is not only wrong, but is also an extremely dangerous approach.

Of course the majority is right in stating that the right to remain silent is not absolute.

There are indeed some jurisdictions which allow self-incriminating evidence to be obtained from the accused under compulsion. However – and I would like to emphasise this fact  this evidence cannot be used for the purposes of prosecuting that defendant.

Canadian criminal procedure, for instance, provides as follows:

Where with respect to any question a witness objects to answer on the ground that his answer may tend to criminate him ... [and is] ... compelled to answer, the answer so given shall not be used or admissible in evidence against him in any criminal trial or other criminal proceeding against him thereafter taking place, other than a prosecution for perjury in the giving of that evidence or for the giving of contradictory evidence. (Canada Evidence Act, C-5)

In the case of R. v. S. (R.J.), the Supreme Court of Canada ruled as follows:

... The right of an accused not to be forced into assisting in his own prosecution is perhaps the most important principle in criminal law and the principles of fundamental justice require that courts retain the discretion to exempt witnesses from being compelled to testify, in appropriate circumstances. The person claiming the exemption has the burden of satisfying the judge that in all the circumstances the prejudice to his interests overbears the necessity of obtaining the evidence. ...

Defining selfincrimination over-inclusively as arising whenever the State obtains evidence which it could not have obtained but for the individuals participation would take the notion of self-incrimination far beyond the communicative character that grounds it at common law. ... Both the common law and the Charter draw a fundamental distinction between incriminating evidence and self-incriminating evidence: the former is evidence which tends to establish the accuseds guilt, while the latter is evidence which tends to establish the accuseds guilt by his own admission, or based upon his own communication. The s. 7 principle against selfincrimination that is fundamental to justice requires protection against the use of compelled evidence which tends to establish the accuseds guilt on the basis of the latter grounds, but not the former.[3]

In the United States legal system the issue of obtaining confessions can be settled by means of a non-prosecution agreement, which provides partial immunity against prosecution in relation to self-incriminating evidence submitted by an accused under compulsion.

In general, as far as the United States legal system is concerned, it is worth noting that the American judiciary treats the privilege against self-incrimination as a Constitutional principle.

In this respect the case of Malloy v. Hogan is of particular interest. In this case the US Supreme Court ruled as follows:

Brown v. Mississippi ... was the first case in which the Court held that the Due Process Clause prohibited the States from using the accuseds coerced confessions against him. ... [I]n Bram v. United States... the Court held that [i]n criminal trials, in the courts of the United States, wherever a question arises whether a confession is incompetent because not voluntary, the issue is controlled by that portion of the Fifth Amendment to the Constitution of the United States, commanding that no person shall be compelled in any criminal case to be a witness against himself”’ ... Under this test, the constitutional inquiry is not whether the conduct of State officers in obtaining the confession was shocking, but whether the confession was free and voluntary: that is, [it] must not be extracted by any sort of threats or violence, nor obtained by any direct or implied promises, however slight, nor by the exertion of any improper influence. ... ... In other words the person must not have been compelled to incriminate himself. We have held inadmissible even a confession secured by so mild a whip as the refusal, under certain circumstances, to allow a suspect to call his wife until he confessed. ...

The marked shift to the federal standard in State cases began with Lisenba v. California... where the Court spoke of the accusedfree choice to admit, to deny, or to refuse to answer. ... The shift reflects recognition that the American system of criminal prosecution is accusatorial, not inquisitorial, and that the Fifth Amendment privilege is its essential mainstay. ... Governments, State and federal, are thus constitutionally compelled to establish guilt by evidence independently and freely secured, and may not by coercion prove a charge against an accused out of his own mouth. Since the Fourteenth Amendment prohibits the States from inducing a person to confess through sympathy falsely aroused ... or other like inducement far short of compulsion by torture... it follows a fortiori that it also forbids the States to resort to imprisonment, as here, to compel him to answer questions that might incriminate him. The Fourteenth Amendment secures against State invasion the same privilege that the Fifth Amendment guarantees against federal infringement – the right of a person to remain silent unless he chooses to speak in the unfettered exercise of his own will, and to suffer no penalty, as held in Twining, for such silence.[4]

Our Court has also contributed to development of the doctrine of the privilege against compulsory self-incrimination. A recapitulation of the Courts case-law concerning this issue can be found in Weh v. Austria (no. 38544/97, 8 April 2004).

In that judgment the Court reiterates that, although not specifically mentioned in Article 6 of the Convention, the right to silence and the right not to incriminate oneself are generally recognised international standards which lie at the heart of the notion of a fair procedure under Article 6. Their rationale lies, inter alia, in the protection of the accused against improper compulsion by the authorities, thereby contributing to the avoidance of miscarriages of justice and to the fulfilment of the aims of Article 6 (see John Murray v. the United Kingdom, 8 February 1996, § 45Reports 1996I).

The right not to incriminate oneself in particular presupposes that the prosecution in a criminal case seek to prove their case against the accused without resort to evidence obtained through methods of coercion or oppression in defiance of the will of the accused. In this sense the right in question is closely linked to the presumption of innocence contained in Article 6 § 2 of the Convention (see Saunders, cited above, § 68; Serves v. France, 20 October 1997, § 46Reports 1997-VI; Heaney and McGuinness v. Ireland, no. 34720/97, § 40, ECHR 2000XII; and J.B. v. Switzerland, no. 31827/96, § 64, ECHR 2001III).

The right not to incriminate oneself is primarily concerned with respecting the will of an accused person to remain silent (see Saunders, cited above, § 69, and Heaney and McGuinness, cited above, § 40).

A perusal of the Courts case-law shows that there are two types of cases in which it has found violations of the right to silence and the privilege against self-incrimination.

Firstly, there are cases relating to the use of compulsion for the purpose of obtaining information which might incriminate the person concerned in pending or anticipated criminal proceedings against him, in other words, in respect of an offence with which that person has been charged within the autonomous meaning of Article 6 § 1 (see Funke v. France, 25 February 1993, § 44, Series A no. 256A; Heaney and McGuinness, cited above, §§ 55-59; and J.B. v. Switzerland, cited above, §§ 66-71).

Secondly, there are cases concerning the use of incriminating information compulsorily obtained outside the context of criminal proceedings in a subsequent criminal prosecution (see Saunders, cited above, § 67, and I.J.L. and Others v. the United Kingdom, nos. 29522/9530056/96 and 30574/96, § 82-83, ECHR 2000-IX).

However, it also follows from the Courts case-law that the privilege against self-incrimination does not per se prohibit the use of compulsory powers to obtain information outside the context of criminal proceedings against the person concerned.

For instance, it was not suggested in Saunders that the procedure whereby the applicant was requested to answer questions on his company and financial affairs, with a possible penalty of up to two years imprisonment, in itself raised an issue under Article 6 § 1 (see Saundersibid.; see also I.J.L. and Others, cited above, § 100). Moreover, in a recent case the Court found that a requirement to make a declaration of assets to the tax authorities did not disclose any issue under Article 6 § 1, although a penalty was attached to a failure to comply and the applicant was actually fined for making a false declaration. The Court noted that there were no pending or anticipated criminal proceedings against the applicant and the fact that he may have lied in order to prevent the revenue authorities from uncovering conduct which might possibly lead to a prosecution did not suffice to bring the privilege against self-incrimination into play (see Allen v. the United Kingdom (dec.), no. 76574/01, ECHR 2002-VIII).

Indeed, obligations to inform the authorities are a common feature of the Contracting States legal orders and may concern a wide range of issues (see for instance, as to the obligation to reveal ones identity to the police in certain situations, Vasileva v. Denmark, no. 52792/99, § 34, 25 September 2003).

Furthermore, the Court accepts that the right to silence and the right not to incriminate oneself are not absolute; hence, for instance, the drawing of inferences from an accuseds silence may be admissible (see Heaney and McGuinness, cited above, § 47, with a reference to John Murray, cited above, § 47).

Given the close link between the right not to incriminate oneself and the presumption of innocence, it is also important to reiterate that Article 6 § 2 does not prohibit, in principle, the use of presumptions in criminal law (see Salabiaku v. France, 7 October 1988§ 28, Series A no. 141, and Weh, cited above).

To this recapitulation some more rules could be added:

In Jalloh, the Court adopted what appears to be a wholly new approach to self-incrimination. For the first time, it considered the following factors: (a) the nature and degree of compulsion used to obtain the evidence; (b) the weight of the public interest in the investigation and punishment of the offence in issue; (c) the existence of any relevant safeguards in the procedure; and (d) the use to which any material so obtained is put (see Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, §§ 117-21, ECHR 2006IX).

The general requirements of fairness contained in Article 6, including the right not to incriminate oneself, apply to criminal proceedings in respect of all types of criminal offences without distinction, from the most simple to the most complex. The public interest cannot be invoked to justify the use of answers compulsorily obtained in a non-judicial investigation to incriminate the accused during the trial proceedings (see Saunders, cited above, § 74).

The security and public-order concerns relied on by the Government cannot justify a provision which extinguishes the very essence of the applicants rights to silence and against self-incrimination guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention (see Heaney and McGuinness, cited above, § 58).

In my view, the provisions of section 172 of the Road Traffic Act 1988 amount to a deviation from the principle of prohibition of compulsory selfincrimination and breach of the right to silence, and can be considered as subjecting the individuals concerned to a legal compulsion to give evidence against themselves. Moreover, the applicants in this case were actually subjected to legal compulsion to give evidence which incriminated them.

It is of crucial importance to provide an answer to the question whether or not the information which the applicants were requested to submit to the investigating authorities was really self-incriminating.

In comparable circumstances in Rieg v. Austria (no. 63207/00, 24 March 2005), the First Section stated as follows:

... It was merely in his capacity as the registered car owner that he was required to give information. Moreover, he was only required to state a simple fact – namely who had been the driver of his car – which is not in itself incriminating. ...

Personally, I cannot agree with the above statement, because no attempt was made to determine the meaning of the word incriminating and how it differs from self-incriminating. Nevertheless, without answering this question it is not possible in abstracto to determine whether a statement is or is not incriminating.

Unfortunately, our case-law does not provide us with a clear definition of this notion. On the other hand, we can find some indications which might help us to establish such a definition. In Saunders, the Court stated as follows:

... there were clearly instances where the statements were used by the prosecution to incriminating effect in order to establish the applicants knowledge of payments to persons involved in the share-support operation and to call into question his honesty ... They were also used by counsel for the applicants co-accused to cast doubt on the applicants version of events ...

In sum, the evidence available to the Court supports the claim that the transcripts of the applicants answers, whether directly self-incriminating or not, were used in the course of the proceedings in a manner which sought to incriminate the applicant. (emphasis added) (§ 72)

So, from this authority we are entitled to draw the conclusion that evidence supplied by a defendant and used or intended to be used in order to establish his or her guilt in committing a criminal act can be considered as self-incriminating.

I agree with the applicants argument that they were required to submit crucial information which would result in their conviction of the charges laid against them.

It is perfectly obvious that for an individual to state that he was the driver of a car which was speeding illegally is tantamount to a confession that he was in breach of the speed regulations.

Accordingly, the applicants were compelled by the authorities of the respondent State to commit an act of self-incrimination.

With reference to the degree of compulsion, I would like to draw readers attention to the fact that the punishment laid down by the United Kingdom legislation for failure to disclose information about a person alleged to have committed a criminal offence is equal to the punishment laid down for the criminal offence itself. I find this degree of compulsion disproportionately high.

In my view, in the particular circumstances of this case, compelling an accused to provide self-incriminating evidence contrary to his will under the threat of criminal prosecution amounts to a kind of compulsion which runs counter to the notion of a fair trial and, accordingly, is incompatible with the Convention standards.

Coming back to the applicants, I feel it necessary to mention the following considerations.

As far as Mr OHalloran is concerned, I would ask two questions: firstlywas a traffic offence committed and secondly, was that offence committed by Mr OHalloran? While the prosecuting authorities did have evidence concerning his speeding car and – accordingly – concerning an offence that had been committed, the issue of Mr OHallorans role as defendant is not that simple. The Government failed to submit any other proof relating to the defendant apart from Mr OHallorans own statements.

It is clear from the judgment (see paragraph 57) that these statements were obtained by the prosecuting authority under compulsion of a direct nature – the threat of criminal punishment – and that it intended to and indeed did use them in order to prove the applicants guilt. It is also obvious that the prosecution did not have any other evidence against the applicant as a defendant and that without his confession there would have been no conviction.

In Saunders, the Court ruled that it must be determined whether the applicant had been subjected to compulsion to give evidence and whether the use made of the resulting testimony at his trial offended the basic principles of a fair procedure inherent in Article 6 § 1, of which the right not to incriminate oneself is a constituent element.

In the instant case, my answer to both these questions is in the affirmative. Yes, Mr OHalloran was subjected to compulsion to give evidence and yes, the use made of this evidence did offend the principles of fundamental justice, including the basic principles of a fair trial.

Where Mr Francis is concerned the situation is slightly different. Unlike the first applicant, he chose to make use of his right not to incriminate himself and refused to provide information. As a result, he was punished for his refusal to give self-incriminating evidence. Put more simply – he was punished for making use of his fundamental right not to incriminate himself.

Despite this difference, I consider that the overall approach should be similar to that taken with regard to the first applicant.

In seeking to explain the deviation from the general principles established by the Court in its previous case-law the Government argued, inter alia, that the power under section 172 to obtain an answer to the question who was driving a car when a suspected motoring offence was committed and to use that answer as evidence in a prosecution or, alternatively, to prosecute a person who failed to provide information, was compatible with Article 6. In their view, there were very good reasons why the owner should be required to identify the driver: the punishment of driving offences was intended to deter drivers from dangerous conduct which caused risk to the public; deterrence depended on effective enforcement; there was no obvious generally effective alternative to the power contained in section 172; and without such a power it would be impossible to investigate and prosecute traffic offences effectively (see paragraph 38 of the judgment).

In my view, this argument is clearly based on policy considerations. This runs counter to the above-mentioned case-law, according to which ... the security and public-order concerns relied on by the Government cannot justify a provision which extinguishes the very essence of the applicants rights to silence and against self-incrimination guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention. (see Heaney and McGuinness, cited above, § 58)

Given that, in Jalloh, the Court expressly found that the requirements of fairness applied equally to all types of criminal proceedings, it is very difficult for me to accept that the United Kingdom legislation permits deviation from the basic principles of a fair trial for minor offences which do not present any particularly serious threat to society. Furthermore, if we accept policy reasons as a valid ground for violation of the prohibition of compulsory self-incrimination or the presumption of innocence for offences which present a minor danger, why not accept the same approach to areas of legitimate public concern which might justify encroaching on the absolute nature of Article 6 rights: terrorism, banditry, murder, organised crime and other truly dangerous forms of criminal behaviour?

If the public interest in catching minor offenders (persons committing speeding or parking offences) is so great as to justify limitations on the privilege against self-incrimination, what would be the position when the issue concerned serious offences? Is the public interest in catching those who commit crimes which cost peoples lives less great than in catching those who slightly exceed the speed limit?

In my view it is illogical for persons who have committed minor offences to find themselves in a less favourable situation than those who have committed acts which are truly dangerous to society.

I am very much afraid that if one begins seeking to justify departures from the basic principles of modern criminal procedure and the very essence of the notion of a fair trial for reasons of policy, and if the Court starts accepting such reasons, we will face a real threat to the European public order as protected by the Convention.

I understand the reasoning behind the departure from the basic principles of a fair trial in the case of speed violations: namely, that such offences represent hundreds of thousands if not millions of cases, and that the State is unable to ensure that in each of this vast number of cases all the procedural guarantees have been complied with. I repeat: I understand this line of reasoning, but I do not accept it. In my opinion, if there are so many breaches of a prohibition, it clearly means that something is wrong with the prohibition. It means that the prohibition does not reflect a pressing social need, given that so many people choose to breach it even under the threat of criminal prosecution. And if this is the case, maybe the time has come to review speed limits and to set limits that would more correctly reflect peoples needs. We cannot force people in the twenty-first century to ride bicycles or start jogging instead of enjoying the advantages which our civilisation brings. Equally, it is difficult for me to accept the argument that hundreds of thousands of speeding motorists are wrong and only the government is right. Moreover, the government is free to breach the fundamental rights of hundreds of thousands of its citizens in the field of speed regulations. In my view, the saying the ends justify the means is clearly not applicable to the present situation.

My understanding is the following. I think that in such situations any Contracting State to the Convention has just two options – either to prosecute offenders in full compliance with the requirements of Article 6 or, if that is not possible owing to the huge number of offences committed by the population, to decriminalise an act which is so widely committed that it can be considered as normal rather than exceptional. In my view, there should be no third way in the field of criminal liability.

The last thing I would like to mention is the following. At the end of paragraph 57 the Court reaches the following conclusion:

... Those who choose to keep and drive motor cars can be taken to have accepted certain responsibilities and obligations as part of the regulatory regime relating to motor vehicles, and in the legal framework of the United Kingdom these responsibilities include the obligation, in the event of suspected commission of road-traffic offences, to inform the authorities of the identity of the driver on that occasion.

This is another argument with which I am unable to agree. In my opinion, it would run counter to the letter and the spirit of the Convention to allow member States to apply to a huge swathe of the population such a blanket statutory deprivation of their fundamental rights in the field of criminal law and criminal procedure.

Of course, and there should be no doubt about this, motor-car drivers are under an obligation to comply with the various traffic regulations. However, when one of their number faces criminal prosecution and trial, he or she must enjoy all the guarantees provided by Article 6, regardless of how heavy a burden this entails.

These are the reasons which prevent me from sharing the position taken by the majority in the present case.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE MYJER

1.  I disagree with the opinion of the majority that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

2.  The dissenting opinion of Judge Pavlovschi contains many elements to which I fully subscribe. Even so, I have chosen to write my own dissenting opinion. This enables me to elaborate on points which are not mentioned in the dissenting opinion of Judge Pavlovschi. Besides, it saves me from indicating where I dissent from his dissent.

3.  I take the Governments point that the definition in criminal law of driving offences is intended to deter dangerous conduct that may well cause serious harm and even injury to members of the public, that deterrence depends on effective enforcement, and that the authorities should have the power to investigate and prosecute traffic offences effectively. And it is clear that this is the case in all Contracting States. But I also agree with the applicants that the serious problem caused by the misuse of motor vehicles is not sufficient to justify a system of compulsion which extinguishes the essence of the rights under Article 6.

4.  Practice shows that in order to be able to investigate and prosecute traffic offences effectively without unduly limiting the rights of the defence, a number of Contracting States have used various legislative techniques avoiding the pitfalls in issue in the present case. They have, for example, chosen to draw adverse inferences from a failure to answer questions, or established a statutory but rebuttable presumption of fact that the registered owner of the motor vehicle was the driver in question (see, for instance, Falk v. the Netherlands (dec.), no. 66273/01ECHR 2004-XI). The Governments argument that the very fact that other legislative techniques could bring about substantially the same result indicated that questions of proportionality – rather than the absolute nature of the rights suggested by the applicants in cases of direct compulsion – were at issue (paragraph 39) is unconvincing. To put it plainly, if the desired result can be achieved by proceeding in a way that is both effective and right, then one should not choose a wrong way, however effective it may be. In my opinion the applicants were right in submitting that the United Kingdom has just chosen the wrong legal solution to deal with the problems caused by the misuse of motor vehicles.

5.  Although this has not been expressly mentioned in the judgment, the majority find no violation because this case is about implied consent. In paragraph 57 of the judgment the majority – having quoted and endorsed the views of Lord Bingham in the case of Brown v. Stott – accept that [t]hose who choose to keep and drive motor cars can be taken to have accepted certain responsibilities and obligations as part of the regulatory regime relating to motor violations, and in the legal framework of the United Kingdom these responsibilities include the obligation, in the event of suspected commission of road-traffic offences, to inform the authorities of the identity of the driver on that occasion. I do not agree with that view. Our own case-law makes it very clear that some rights under Article 6 can indeed be waived, provided that this is done unambiguously and in an unequivocal manner. But I sincerely doubt whether the majority accept the corollary which is unavoidable if the judgment in the present case is to be consistent with that case-law: under the British system, when it comes to the identity of the driver of a car, all those who own or drive cars are automatically presumed to have given up unambiguously and unequivocally the right to remain silent. Just to make this point clear: I accept that the driver of a car may be obliged to carry his driving licence with him and to surrender it to a police officer immediately when so requested, and also that the failure to do so may in itself be an offence. But, to use another phrase from the Courts case-law (see Saunders v. the United Kingdom, 17 December 1996Reports of Judgments and Decisions 1996-VI), a driving licence has an existence independent of the will of the driver concerned. The licence may be read but the lips of the owner may remain sealed. In the criminal context the use of the right to remain silent should not be an offence in itself.

6.  In quoting and endorsing the views of Lord Bingham, the majority in fact also seem to play the public interest card in the form of a rather tricky new criterion which was first stated in § 117 (but not in § 101) of Jalloh v. Germany (no. 54810/00, ECHR 2006-IX) in order to determine whether the right not to incriminate oneself has been violated: the weight of the public interest in the investigation and punishment of the offence in issue. This is, moreover, a new criterion which is incompatible with the established case-law that the use of incriminating statements obtained from the accused under compulsion in such a way as to extinguish the very essence of the right to remain silent cannot in principle be justified by reference to the public interest served. Surprisingly, however, paragraph 55, which sets out the criteria on which the Court bases its examination [i]n the light of the principles contained in its Jalloh judgment, and in order to determine whether the essence of the applicants right to remain silent and privilege against self-incrimination was infringed, makes no mention of the public interest criterion: it only mentions the other Jalloh criteria (the nature and degree of compulsion used to obtain the evidence; the existence of any relevant safeguards in the procedure; and the use to which any material so obtained was put).

7.  I accept that, having regard especially to this new Jalloh criterion, the present judgment might be considered as a legal continuum to that judgment. However, in my opinion, todays judgment also shows what may happen if the weight of the public interest is allowed to play a role in deciding whether or not the right to remain silent should be upheld.

It is clear that I do not agree with the majority in this respect. Since, in paragraphs 35 and 36, the majority rightly accepted that (the criminal limb of) Article 6 is applicable in the present case (which is consistent with the reasoning in Öztürk v. Germany, 21 February 1984, Series A no. 73) it should, in my opinion, also have accepted that the right to remain silent ought to have been respected. That is not the case under the system in the United Kingdom, where section 172 of the Road Traffic Act provides that where the driver of a vehicle is alleged to be guilty of an offence, the registered owner of that vehicle (or any other person) must give information as to the identity of the driver, even when he himself was the driver, and the registered owner who fails to give such information is guilty of an offence.

8.  It is well known that the Court is faced with an enormous backlog. This has prompted, among other things, the new admissibility criterion that is due to be introduced by Protocol No. 14 to the Convention (the new Article 35 § 2 (b) of the Convention) which, if one will, the present judgment appears to anticipate for a particular category of cases. If in fact the majority had decided unequivocally that, in order to be able to deal with the real core human rights issues, a de minimis non curat praetor rule for this Treaty of Rome was inevitable, which would mean reversing Öztürk and accepting that from now on the handling of traffic offences would no longer fall within the ambit of Article 6, then I might have agreed with such an approach. But my consent to such an approach would have had to be conditional on the provision of safeguards against abuse – and express, not implied.


[1].  See Miranda v. Arizona 384 US 436 (1966).

[2].  See Uniform Code of Military Justice, Article 31 “Compulsory self-incrimination prohibited”, http://www.constitution.org/mil/ucmj19970615.htm.

[3].  See R. v. S. (R.J.) [1995] 1 S.C.R. 451.

[4].  See Malloy v. Hogan, 378 US 1 (1964), http://caselaw.lp.findlaw.com/cgi-bin/getcase.pl?friend=nytimes&navby=case&court=us&vol=378&invol=1.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde