Marković i drugi protiv Italije

Država na koju se presuda odnosi
Italija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
1398/03
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
14.12.2006
Članovi
6
6-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predstavka po kojoj je pokrenut predmet odnosial se na postupak za naknadu štete koji su podnositelji pokrenuli pred italijanskim sudovima zbog smrti njihovih rođaka tokom vazdušnih napada na Federalnu Republiku Jugoslaviju. Svih deset podnositelja su državljani bivše Srbije i Crne Gore i bliski rođaci ljudi koji su poginuli tokom napada kada je 23. aprila 1999. godine bombardovano sedište Radio Televizije Srbije (RTS) u Beogradu od strane NATO saveznika što je rezultoalo sa 16 mrtvih.

Podnositelji su pokrenuli postupak za naknadu štete pred Okružnim sudom u Rimu, jer su smatrali da je učešće Italije u navedenim vojnim operacijama bilo znatno veće od učešća drugih članica NATO-a jer je Italija pružila važnu političku i logističku podršku, dajući na upotrebu svoje avio-baze i letelice koje su korištene za napad na Beograd i zgradu RTS-a. U navedenom postupku tuženu državu su zastupali Ured premijera, italijansko Ministarstvo odbrane, kao i Zapovedništvo ujedinjenih snaga južne Europe (NATO AFSOUTH).

Podnositelji su se žalili, na temelju čl. 6. Konvencije (pravo na pravično suđenje), a u vezi sa čl. 1. (obaveza na poštovanje ljudskih prava), da nisu imali pravo na pristup sudu.

Italijanska Vlada navela je da podnositelji nisu iscrepili sva domaća pravna sredstva jer nisu nastavili postupak protiv NATO saveznika. Sud je naveo da nema konkretnog primera uspešnog provođenja postupka protiv NATO-a tako da ga italijanska Vlada nije uverila da bi postupak protiv NATO–a bio uspešniji od onog protiv Italije. Dodao je da, jednom kad su podnositelji pokrenuli postupak pred italijanskim sudovima, nesporno postoji „veza jurisdikcije“ u smislu člana 1. Konvencije. Presudio je da je članak 6. primenjiv u navedenom slučaju i odbacio navode italijanske Vlade.

Sud je onda ponovio da je na domaćim vlastima da interpretiraju i primene domaće pravo te da je to pravilo primenjivo i u slučaju kada su domaće vlasti upućene na opšte međunarodno pravo ili međunarodni sporazum. Uloga Suda je oceniti da li je takva interpretacija u skladu s odredbama Konvencije.

Sud navodi da nije moguće zaključiti, iz načina na koji je interpretirano domaće pravo, odnosno primenjeni relevantni međunarodni ugovori da postoji „pravo“ na odštetu iz krivičnog prava u okolnostima kakve su u ovom slučaju. Zbog toga, Sud smatra da je predstavka podnositelja pravedno ispitana u svetlu italijanskih pravnih načela koji se primenjuju na krivično pravo. Podnositelji su imali pravo na pristup sudu, ali je taj pristup bio ograničen, i nije im omogućio donošenje meritorne odluke.

Iz tih razloga Sud je presudio, sa 10 glasova prema 7, da nije došlo do povrede čl. 6. (pravo na pravično suđenje) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 Европски суд за људска права

ВЕЛИКО ВЕЋЕ

СЛУЧАЈ МАРКОВИЋ И ДРУГИ против ИТАЛИЈЕ

(Представка бр. 1398/03)

 ПРЕСУДА

 СТРАЗБУР

14. децембар 2006. године

Ова пресуда је правоснажна али може бити предмет техничких измена.

У случају Марковић и други против Италије, Европски суд за људска права , на седници Великог већа у саставу:

г. L. WILDHABER, председник,
г. C. L. ROZAKIS,
г. J. –P. COSTA,
сер Nicolas BRATZA,
г. B. M. ZUPANČIČ,
г. L. CAFLISCH,
г. I. CABRAL BARRETO,
г. K. JUNGWIERT,
г. J. HEDIGAN,
гђа M. TSATSA-NIKOLOVSKA,
г. M. UGREKHELIDZE,
г. A. KOVLER,
г. V. ZAGREBELSKY,
г. E. MYJER,
г. DAVID THOR BJORGVINSSON,
гђа D. JOČIENE,
г. J. ŠIKUTA, судије
и г. T. L. EARLY, секретар Одељења

После већања без присуства јавности 14. децембра 2005. године, 9. јануара и 25. октобра 2006. године, доноси следећу пресуду, која је усвојена последњег наведеног дана:

ПОСТУПАК

  1. Поступак је покренут представком (бр. 1398/03) против Републике Италијекоју је поднело Суду по члану 34 Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (Конвенција), десет држављана Србије и Црне Горе, г. Душан Марковић и г. Зоран Марковић, гђа Душица Јонтић и г. Владимир Јонтић, гђа Драга Јанковић, гђа Мирјана Стевановић и гђа Славица Стевановић и гђа Милена Драгојевић, г. Обрад Драгојевић и г. Дејан Драгојевић (подносиоци представке), 6. децембра 2002. године.

  2. Подносиоци представке су се обратили Суду преко гђе A. Rampelli а заступа их г. G. Bozzi, адвокат из Рима, и г. A. Bozzi и гђа C. Gatti, адвокати из Милана. Италијанску владу (тужена Влада) заступали су њен заступник, г. I. M. Braguglia и ко-заступник, г. F. Crisafulli.

  3. Подносиоци представке су се посебно жалили на повреду члана 6 Конвенције, као и члана 1, као последицу одлуке Касационог суда да домаћи судови нису имали надлежност да разматрају њихов тужбени захтев за накнаду штете као последицу ваздушног удара НАТО снага.

  4. Представка је додељена Првом оделењу Суда (Правило 52 § 1 Пословника Суда). У одлуци од 12. јуна Одељење је прогласило представку делимично неприхватљивом у односу на притужбе по члановима 2, 10, 13 (у оној мери у којој је обухваћена чланом 6) и 17 Конвенције и одлучило да достави остали део представке туженој Влади ради писаних запажања. 28. априла 2005. године веће тог Одељења, у саставу г. B. M. Zupančič, председник, г. J. Hedigan, г. L. Caflisch, гђа M. Tsatsa-Nikolovska, г. V. Zagrebelsky, г. E. Myjer и г. David Thor Bjorgvinsson, судије, и г. V. Berger, секретар Одељења, уступило је надлежност Великом већу, при чему ни једна страна није ставила приговор на ово уступање (члан 30 Конвенције и правило 72 Пословника Суда).

  5. Састав Великог већа је утврђен према одредбама члана 27 §§ 2 и 3 Конвенције и правилу 24.

  6. Према члану 29 § 3 Конвенције и правилу 54А § 3, Велико веће је обавестило стране да може одлучити да приступи испитивању меритума предмета у исто време када и питања прихватљивости.

  7. И подносиоци представке и тужена Влада су доставили поднеске. Запажања су такође добијена од владе Уједињеног Краљевства, којој је Председник дао дозволу да се умеша у писани поступак (члан 36 § 2 Конвенције и правило 44 § 2). Влада Србије и Црне Горе је остварила своје право да се умеша (члан 36 § 1 Конвенције и правило 44 § 1 (б)). Подносиоци представке су одговорили на коментаре страна које су се умешале на рочишту (правило 44 § 5).

  8. Расправа је одржано у присуству јавности у Згради људских права, Стразбур, 14. децембра 2005. године (правило 59 § 3).

У Суду су се појавили

(a) за тужену Владу
г. F. CRISAFULLI Ко-агент
гђа A. CIAMPI Саветник

(b) за подносиоце представке
г. G. BOZZI, из Римске коморе,
г. A. BOZZI, из Миланске коморе Саветник,
г. D. GALLO, Саветник;

(c) за Владу Србије и Црне Горе
г. С. ЦАРИЋ Заступник,
гђа К. ЈОСИФОР
гђа И. БАНОВЦАНИН – ХЕУБЕРГЕР, Саветници.

Суд је саслушао обраћања г. Crisafulli, гђе Ciampi, г. G. Bozzi, г. А. Bozzi и г. Царића и њихове одговоре на питања судија.

ЧИЊЕНИЦЕ

I. ОКОЛНОСТИ СЛУЧАЈА

  1. Десет подносилаца представке су сви грађани Србије и Црне Горе, која је у време предметних догађаја била позната као Савезна Република Југославија (СРЈ)

Прва два подносиоца представке, Душан и Зоран Марковић, рођени су 1924. године, односно 1952. године и обратили су се Суду у име Дејана Марковића, преминулог сина Душана Марковића и брата Зорана Марковића

Трећи и четврти подносилац представке, Душика и Владимир Јонтић, рођени су 1948. године, односно 1978. године, а обратили су се Суду у име Слободана Јонтића, премунолог мужа Душике Јонтић и оца Владимира Јонтића

Пети подносилац представке, Драга Јанковић, рођена је 1947. године и обраћа се Суду у име свог преминулог супруга, Милована Јанковића

Шести и седми подносилац представке, Мирјана и Славица Стевановић, рођене су 1945. године, односно 1974. године, а обраћају се Суду у име Славише Стевановића, преминулог сина Мирјане Стевановић и брата Славице Стевановић.

Осми, девети и десети подносилац представке, Милена, Обрад и Дејан Драгојевић, рођени су 1953. године, 1946. године, односно 1975. године, а обраћају се Суду у име Драгорада Драгојевића, преминулог сина Милене и Обрада Драгојевића и брата Дејана Драгојевића.

  1. Подносиоци представке су доставили предметну представку са циљем притужбе на исход тужбе за претрпљену штету коју су поднели италијанским судовима у вези са ваздушним нападом на СРЈ.

A.    Историјска позадина и бомбардовање Радио телевизије Србије (РТС)

  1. Чињенице случаја односе се на исте догађаје као што су они које је Суд разматрао у својој одлуци у случају Банковић и други против Белгије и 16 других држава уговорница (дец) [GC] бр. 52207/99, ECHR 2001-XII). Чињенице тог случаја су биле сумиране на следећи начин:

«6. Сукоб на Косову између снага Срба и косовских Албанаца у току 1998. године и 1999. године је добро документован. На основу историјске позадине растућег сукоба, заједно са растућом забринутошћу и неуспелим дипломатским иницијативама међународне заједнице, Контакт група од шест држава (основана 1992. године на Лондонској конференцији) се састала и договорила да одржи преговоре између страна у сукобу. 

7. 30. јануара 1999. године, а на основу одлуке Северноатлантског савета (САС), Организација северноатлантског пакта (НАТО) најавила је ваздушне нападе на територији СРЈ у случају непоштовања захтева међународне заједнице. Сходно томе преговори између страна у сукобу одржани су између 6. и 23. фебруара 1999. године у Рамбујеу и од 15. до 18. марта 1999. године у Паризу. Резултирајући предложени мировни споразум потписала је делегација косовских Албанаца а српска делегација није.

8. С обзиром да су сви напори да се преговорима постигне политичко решење за косовску кризу пропали, САС је одлучио, а 23. марта 1999. године генерални секретар НАТО-а је најавио почетак ваздушних напада (Операција здружених снага) против СРЈ. Ваздушни напади трајали су од 24. марта до 8. јуна 1999. године....

9. Три телевизијска канала и четири радио станице радиле су у просторијама РТС-а у Београду. Просторије главног програма биле су смештене у три зграде у Таковској улици. Главна контролна соба налазила се на првом спрату једне од зграда и у њој је углавном било смештено техничко особље.

10. 23. априла 1999. године, мало после 2.00 сата ноћу, једну од зграда РТС-а у Таковској улици погодио је пројектил испаљен из НАТО авиона. Два од четири спрата зграде су срушена, а главна контролна соба је уништена 

11. Tе ноћи је у СРЈ погођено 24 циља, укључујући три у Београду.»

  1. Делимично рушење зграде РТС-а проузроковало је смрт шеснаест људи, укључујући пет рођака подносилаца представке.

B.    Парнични поступак у Окружном суду у Риму

  1. 31. маја 2000. године прва четири подносиоца представке су подигла тужбу за претрпљену штету у Окружном суду у Риму према члану 2043 Италијанског грађанског законика. Осталих шест подносилаца представке се пријавило да се придруже поступку 3. новембра 2000. године.

  2. Подносиоци представке су веровали да грађанска одговорност за смрт њихових рођака стоји на страни Канцеларије председника Италијанске владе и Министарства одбране као и НАТО команди здружених снага у Јужној Европи (АФСОУТХ). Они су тврдили да су италијанску судови надлежни да суде у овом случају. Посебно, на основу текста члана 6 Италијанског кривичног законика, они су изнели да незаконит поступак који је проузроковао наводну штету треба сматрати као да је почињен у Италији у оној мери у којој је војна акција била организована на италијанској територији и чији је део ту и извршен. Они су засновали ову тврдњу на обиму ангажовања Италије – што је подразумевало значајну политичку и логистичку подршку – војној акцији у питању. Посебно, Италија је, за разлику од других НАТО чланица, обезбедила војне базе из којих је авион који је бомбардовао Београд и РТС узлетео. У прилог њиховој тужби они су се такође позвали и на члан 174 Војног кривичног законика који се примењује у ратно време и Лондонску конвенцију из 1951. године и додатни Протокол бр. 1 уз Женевску конвенцију.

  3. Тужени су тврдили да италијански судови немају надлежност да суде у овом предмету. Поступак против АФСОУТХ-а прекинули су подносиоци представке.

  4. Канцеларија председника Владе и Министарство одбране накнадно су тражили прелиминарну одлуку Касационог суда по питању судске надлежности (regolamento preventivo di giurisdizione) према члану 41 Италијанског законика о парничном поступку.

  5. У писаним поднесцима од 16. новембра 2001. године, помоћник главног државног саветника је у Касационом суду тврдио да захтев за прелиминарну одлуку треба прогласити неприхватљивим јер се односи на меритум предмета, а не на питање судске надлежности. Он је навео следеће:

„Владини органи који бране ову тужбу захтевали су прелиминарну одлуку по питању судске надлежности; они су тврдили да:

(a)   пошто је тужба подигнута против италијанске државе као специфичног (унитарног) субјекта међународног права за дела почињена у остваривању државне власти (iure imperii), она се не може подићи у италијанским судовима;

(b)    Став 5 члана VIII Лондонске конвенције од 19. јуна 1951. године, коју је Италија ратификовала законом бр. 1335 из 1955. године, такође не предвиђа основ за ту тужбу, пошто се она примењује за штету проузроковану у земљи пријема.

Влада је настојала да покаже кроз ово питање судске надлежности да италијански правни систем не садржи никакву одредбу или принцип који може да обезбеди основ за наводно лично право (diritto soggettivo perfetto) или да га гарантује уопштено.

Сходно томе, ситуација је да:

(a)  Влада тврди да се италијанска држава не може сматрати одговорном за дела почињена у остваривању њеног imperium-a;

(b)  Поред тога, она пориче да се наведена Лондонска конвенција може користити за одређивање места где су се дела која су проузроковала наводну штету догодила (није случајно да је подносилац представке цитирао одредбе Кривичног законика које се односе на место извршења кривичног дела).

Произилази да питања тако постављена спадају у меритум, а не у питање судске надлежности (видети пресуду бр. 903 Касационог суда, у пуном саставу, од 17. децембра 1999. године).

Из тих разлога, од Касационог суда, у пуном саставу, је тражено да прогласи представку неприхватљивом, са свим последицама које то повлачи по закону.“

  1. Одлуком (бр. 8157) од 8. фебруара 2002. године, која је достављена Секретаријату 5. јуна 2002. године и прослеђена подносиоцима представке 11. јуна 2002. године, Касациони суд, у пуном саставу (Sezioni Unite), нашао је да италијански судови немају судску надлежност. Он је навео следеће разлоге:

2. Тужба тежи да припише одговорност италијанској држави по основу ратног дејства, посебно због спровођења непријатељстава у ваздуху. Избор средстава која ће се користити за спровођење непријатељстава је акт владе. То су акти кроз која се извршавају политичке функције а Устав предвиђа да се оне уступају уставном телу. Природа таквих функција искључује сваку тужбу на заштићени интерес у вези са истима, тако да поступци којима се оне извршавају могу или не могу имати посебан садржај – видети пресуде суда у пуном саставу од 12. јула 1968. године (бр. 2452), 17. октобра 1980. године (бр. 5583) и 8. јануара 1993. године (бр. 124). У вези са актима овог типа, ни један суд нема овлашћење да преиспита начин на који је функција извршена.

3. Док је сврха одредби међународних споразума који регулишу спровођење непријатељстава – Додатни протокол уз Женевску конвенцију (чланови 35.2, 48, 49, 51, 52 и 57) и Европска конвенција о људским правима (чланови 2 и 15 § 2) – да заштите цивиле у случају напада, то су правила међународног права, и тако такође регулишу односе између држава.

Ови исти споразуми прописују поступак за утврђивање повреде и санкција у случају одговорности (члан 91 Протокола и члан 41 Конвенције); они такође додељују међународним судовима и трибуналима надлежност да то утврђују.

Међутим, законодавство које примењује ова правила у италијанској држави не садржи ни једну изричиту одредбу којом се омогућује оштећеним странама да траже одштету од државе за штету претрпљену као последицу повреде правила међународног права.

Идеја да су се одредбе са таквим значењем могле прећутно увести у систем кроз примену правила међународног права није у складу са поменутим супротним принципом који сматра да заштићени појединачни интереси нису препрека за обављање функција политичке природе.

Заиста, да би се омогућила одштета која се обезбеђује у домаћем систему за претрпљени губитак као последицу повреде захтева „разумног рока“ по члану 6 Конвенције о људским правима, [држава] је увела одговарајуће законодавство (Закон бр. 89 од 24. марта 2001. године).

4. У Лондонској конвенцији из 1951. године не може се наћи право на преиспитивање владине одлуке која се односи на спровођење непријатељстава у вези са НАТО ваздушним операцијама против Савезне Републике Југославије.

Чињеница да су авиони који су коришћени за бомбардовање Београдске радио и телевизијске станице могли да користе базе које се налазе на италијанској територији представља само један елемент високо сложене операције за коју се тражи преиспитивање законитости и зато није релевантна за примену правила утврђеног у ставу 5 члана VIII Конвенције, које напротив претпоставља извршење дела које подлеже преиспитивању.“

  1. Одлуком Касационог суда окончан је, ipso jure, поступак у Окружном суду у Риму.

II  РЕЛЕВАНТНО ДОМАЋЕ ПРАВО И ПРАКСА

  1. Релевантне одредбе италијанског Устава су следеће:

Члан 10 § 1

„Италијански правни систем ће бити сагласан опште признатим правилима међународног права.

...“

Члан 24 § 1

„Свако може покренути законски поступак ради заштите његовог или њеног права и законитих интереса.

Члан 28

„Државни службеници, други заступници државе и државна тела ће бити директно одговорни, у складу са кривичним, грађанским и управним правом, за дела почињена у кршењу права. У вези са таквим делима, грађанска одговорност ће се проширити на државу и државна тела.

...“

Члан 113

„Судска заштита права и легитимних интереса против дела државних административних власти увек лежи на редовним и административним судовима.

Ово се не може изоставити или ограничити на ванредна правна средства или посебне категорије дела.

Закон ће предвидети која судска тела имају овлашћења да стављају ван снаге дела државних власти, у којим случајевима и са којим дејствима.“

  1. Члан 31 Краљевског декрета бр. 1024 од 26. јуна 1924. године предвиђа:

„Против дела или одлука Владе која укључују остваривање политичке власти не може се упутити ни једна жалба Consiglio di Stato, када заседа у својству суда.“

  1. Члан 2043 Грађанског законика предвиђа:

„Свако незаконито дело које наноси штету другом ће учинити извршиоца одговорним за штету по грађанском праву.“

  1. Члан 41 Законика о парничном поступку, који се бави питањем судске надлежности, предвиђа:

„Све док се не одлучи о меритуму поступка у првом степену, свака страна може тражити одлуку по питању судске надлежности по члану 37 од Касационог суда, у пуном саставу “

Члан 37 Законика о парничном поступку предвиђа:

„Одлука да редован суд нема судску надлежност јер се предмет односи на државну власт или је у оквиру надлежности посебног суда може се донети у било ком тренутку и на сваком нивоу судске надлежности, укључујући и одлуку по службеној дужности.“

  1. Релевантне одредбе Кривичног законика предвиђају:

Члан 6

„Свако ко почини кривично дело на територији државе казниће се у складу са италијанским правом.

Сматраће се да је кривично дело почињено на територији државе ако су радња или пропуштање одређене радње које чине кривично дело као и последице такве радње или пропуштања у целини или делимично настале у њој.“

Члан 185

„Успостављање ранијег стања и накнада штете.

Извршење кривичног дела ствара обавезу успостављања ранијег стања по грађанском праву [чланови 2043 и други Грађанског законика].

Свако кривично дело које има за последицу материјалну штету [члан 2056 Грађанског законика] или нематеријалну штету [члан 2059 Грађанског законика] намеће обавезу извршиоцу и онима који су одговорни за његове или њене поступке по грађанском праву [члан 2047 Грађанског законика] да успостави раније стање.“

  1. Члан 174 Ратног војног кривичног законика гласи:

„Командант војних снага који, са циљем наношења штете непријатељу, нареди или одобри употребу средства или метода ратовања које је забрањено законом или међународним споразумом или које је у сваком случају супротно војном кодексу части подлеже затворској казни од најмање пет година сем ако предметно дело није кривично дело према посебној законској одредби.

Ако дело има за последицу масакр, минимални период затворске казне ће бити десет година.“

  1. У пресуди од 10. јула 1992. године (бр. 124/1993), Касациони суд, у пуном саставу, утврдио је правило да судови немају судску надлежност да суде у случајевима против власти који се односе на политичка дела.

Синдикат је покренуо тужбу против председника Владе, Министарства за државне послове и Министарства јавног образовања на основу тога што се Влада није придржавала својих обавеза. Касациони суд је приметио, inter alia, да је такав пропуст могао само да укључи политичку одговорност Владе, али није могао да створи право. Он је донео одлуку да судови немају судску надлежност да суде након што је установио следећи принцип:

„Законодавна мера је политичко дело пошто је она стандардно средство извршавања политичких и владиних функција. Понашање владиног органа у овом случају није, према томе, могло по закону да проузрокује штету појединцима (ни њиховим личним правима ни њиховим легитимним интересима); она сходно томе избегава сваку судску контролу.“

  1. Италијански судови су заправо већ разматрали ово питање у једном броју ранијих случајева и донели одлуку да су, пошто су били политичке природе, следећи случајеви ван контроле домаћих судова:

(i)   одрицање од права остваривања надлежности према члану VII Споразума из 1951. године између страна у Северноатлантском пакту у вези са статусом њихових снага (Касациони суд, Треће кривично оделење, 21. март 1962. године, бр. 1645, Kindardi и други, Giust. Pen. [Кривична правда], 1963, III, 80);

(ii)  уступање имовине која припада италијанским држављанима по Лондонској конвенцији из 1951. године (Касациони суд, у пуном саставу, 12. јули 1968. године, бр. 2452, De Langlade против Државне благајне, Rivista diritto internazionale [Преглед међународног права], 1969, 583);

(iii) декрет Министарства транспорта којим се обуставља дозвола за превоз робе у Аустрију (Окружни суд у Риму, 18. мај 1993. године, soc. S. i Transp. GmbH против Министарства транспорта, Rivista diritto internazionale privato e processuale [Преглед приватног међународног права и поступка], 1995, 755);

(iv) одлука Министарства запошљавања којом се именују представници запослених за делегате у Међународној организацији рада (Регионални административни суд у Лацијуму 20. август 1976. године, бр. 492, CISNAL против Министарства запошљавања и Министарства спољних послова, Италијнаски годишњак међународног права, 1978-79, 184);

(v) објава рата и одредбе споразума које се односи на накнаду ратне штете (Регионални административни суд у Лацијуму И), 28. јануар 1985. године, бр. 106, Pestalozza против Државне благајне, Trib. Amm. Reg. [Преглед Регионалног административног суда], 1985, 381).

  1. Касациони суд, у пуном саставу, је изрекао даљу пресуду (бр. 5044) 11. марта 2004. године. Она се тицала судске надлежности италијанских грађанских судова да суде по захтевима за накнаду штете коју је претрпела особа заробљена од тране немачке војске 1944. године и депортована на рад у немачкој индустрији. Немачка се бранила државним имунитетом, а првостепени и апелациони судови су сматрали да немају надлежност да против ње донесу одлуку. Касациони суд је спровео веома опширан преглед међународних споразума о међународном криминалу, незастаривости, међународној одговорности држава, имунитету од надлежности разних међународних трибунала и њихове судске праксе. Сматрајући да захтев за имунитетом није прошао и да су италијански судови морали да донесу одлуку по тужби, он је навео inter alia:

„...У одлуци бр. 8157 од 5. јуна 2002. године, овај суд у пуном саставу је заиста донео одлуку да дела која је држава извршила у спровођењу непријатељстава не подлежу контроли од стране судова, пошто су то дела којима се обављају

„политичке“ функције. Природа ових функција „искључује сваки захтев за заштићеним интересом у вези са истима, тако да може или не може бити специфичне садржине за дела кроз које се оне извршавају“. Сходно овом принципу, италијански судови су сматрали да они немају надлежност да суде у предмету против канцеларије председника италијанске Владе и италијанског Министарства одбране ради накнаде штете због уништења невојног циља за време НАТО ваздушних удара против Савезне Републике Југославије или за последичне цивилне жртве. Врло је очигледно, међутим, прво, да га чињеница да суд не може да оспорава начин на који се радње врховног вође res publica спроводе, не спречава да утврди да је кривично дело почињено или да постоји релевантна одговорност по кривичном или грађанском праву (чланови 90 и 96 Устава; поглавље 15 Уставног закона бр. 1 из 1953. године; поглавље 30 Закона бр. 20 из 1962. године); друго, на основу принципа прилагођавања који је утврђен чланом 10 § 1 Устава, „опште признати принципи“ међународног права који регулишу основне вредности успостављене слободом и достојанством човека и карактеристишу најозбиљније нападе на интегритет ових вредности као „међународна кривична дела“ су „аутоматски“ интегрисани у наш систем и у потпуности су подесни за употребу као стандарди којима се неправда од штете причињене другима намерним или немарним „делима“ може измерити. Очигледно је, према томе, да принципи о којима је реч у овој одлуци не могу бити узети у обзир у конкретном предмету. ...

9.1 Додела имунитета од судске надлежности државама које су криве за такво недело је у очигледној супротности са горе наведеним нормативним правилима јер представља препреку одбрани вредности чија заштита, као ове норме и принципи, мора напротив бити сматрана есенцијалном за целу међународну заједницу, чак и до тачке оправдања форми обавезног одговора у најозбиљнијим предметима. Такође нема сумње да противречност закона мора бити решена давањем приоритета највишим нормама вредновања, као што су судије у мањини (осам према девет) навеле у њиховом издвојеном мишљењу које је пркључено уз пресуду Al-Adsani [Al- Adsani против Уједињеног Краљевства [CG], бр. 25763/97, ECHR 2001-XI], искључујући у таквим случајевима сваки захтев државе за имунитетом од судског поступка у страним судовима.“

  1. 1993. године Италијанска влада је одлучила да пошаље војне експедиционе снаге у Сомалију да обаве мировне операције. Пошто су се војне експедиционе снаге вратиле у Италију, откривено је да су неки њени припадници били укључени у мучење сомалијских затвореника. Два припадника експедиције су окривљена и добили су затворске казне. Њима је такође наређено да плате накнаду цивилној страни. Пресудом бр. 28154 од 7. марта 2002. године, чији је текст достављен Секретаријату 10. јула 2002. године, Парнични суд у Риму наложио је још једном италијанском војнику и Министарству одбране да изврше накнаду за штете које су претрпели рођаци цивила кога је војник убио незаконито.

III  ОСТАЛЕ РЕЛЕВАНТНЕ ОДРЕДБЕ

  1. Подносиоци представке су се ослањали у домаћим судовима на додатни Протокол бр. I од 8. јуна 1977. године уз Женевску конвенцију од 12. августа 1949. године, која се односи на заштиту жртава међународних оружаних сукоба. Протокол, који је Италија ратификовала законом бр. 672 од 11. децембра 1985. године садржи, inter alia, следеће одредбе:

Члан 35 – Основна правила

„1. У сваком оружаном сукобу право страна у сукобу да бира методе или средства ратовања није неограничено.

2. Забрањено је употребљавати оружје, пројектиле и материјал и методе ратовања који проузрокују сувише повреде или непотребне патње.

3. Забрањено је примењивати методе или средстава ратовања која су намењена, или од којих се може очекивати да ће проузроковати опсежна, дуготрајна и озбиљна оштећења природне околине.“

Члан 48 – Основно правило

„Да би обезбедиле поштовање и заштиту цивилног становништва и цивилних објеката, стране у сукобу треба у свако доба да праве разлику између цивилног становништва и бораца и између цивилних објеката и војних објеката и да, сходно томе, усмере своје операције само против војних објеката.“

Члан 49 – Дефиниција напада и домашај примене

1. Под изразом „Напади“ подразумевају се акти насиља против противника, било да су офанзивни или дефанзивни.

2. Одредбе овог протокола у погледу напада примењују се на све нападе, без обзира на којој се територији предузимају, укључујући националну територију која припада страни у сукобу, али која је под контролом противничке стране.

3. Одредбе овог одељка примењују се на копнено, ваздушно или поморско ратовање које може погодити цивилно становништво, појединце цивиле или цивилне објекте на копну. Оне се даље примењују на све нападе са мора или из ваздуха на објекте на копну, али који иначе не дирају у правила међународног права која се примењују у оружаним сукобима на мору или у ваздуху.

4. Одредбама овог одељка допуњују се правила о хуманитарној заштити садржана у IV Конвенцији, нарочито у Делу II те Конвенције и у другим међународним споразумима обавезују Високе стране уговорнице, као и друга правила међународног права која се односе на заштиту цивила или цивилних објеката на копну, на мору или у ваздуху против дејстава непријатеља.“

Члан 51 – Заштита цивилног становништва

„1. Цивилно становништво и поједини цивили уживају општу заштиту од опасности које проистичу из војних операција. Да би се спровела та заштита, поштоваће се, у свакој прилици, следећа додатна правила, поред других примењивих правила међународног права.

2. Цивилно становништво као такво, као и поједини цивили, неће бити предмет напада. Забрањени су акти или претње насиљем, којима је главни циљ да шире терор међу цивилним становништвом.

3. Цивили ће уживати заштиту која је предвиђена у овом одељку уколико не узимају директног учешћа у непријатељствима, односно за време док не узимају директног учешћа у непријатељствима..

4. Забрањени су напади вршени без избора циљева. Напади без избора циљева су:

(a)    они који нису усмерени на одређени војни објект;

(b)    напади при којима се примењује метод или користи средство борбе који не могу бити управљени на одређени војни објект; или

(c)    напади приликом којих се примењује метод или користи средство борбе чији се дејство не може ограничити онако како је то предвиђено овим Протоколом;

те, према томе, у сваком таквом случају, напади су такве природе да погађају војне објекте и цивиле и цивилне објекте без разликовања.

5. Између осталих, следеће врсте напада сматрају се да су зивршене без избора циљева:

(a)   напад бомбардовањем било којом методом или средствима којима се низ јасно одређених и различитих војних објеката у неком граду, селу, или у другој зони која садржи сличну концентрацију цивила и цивилних обејаката третира  као један војни објект; и

(b)   напад од којег се може очекивати да ће изазвати успутне губитке цивилних живота, повреде цивила, штете на цивилним објектима, или комбинацију ових дејстава, која би била несразмерно велика у односу на конкретну и непосредну војну предност која се предвиђа.

6. Напади против цивилног становништва или цивила репресалијама забрањени су.

7. Присуство или покрети цивилног становништва или појединих цивила неће се користити да се извесне тачке или подручја учине имуним од војних операција, нарочито не као покушај да се заштите војни објекти од напада или да се штите, фаворизују или отежају војне операције. Стране у сукобу неће усмерити кретања цивилног становништва или појединих цивила да би покушале да заштите војне објекте од напада или да штите војне операције.

8. Ниједна повреда ових забрана не ослобађа стране у сукобу од њихових правних обавеза у погледу цивилног становништва и цивила, укључујући обавезу предузимања мера предострожности предвиђених у члану 57.“

Члан 52 – Општа заштита цивилних објеката

„1. Цивилни објекти не смеју бити предмет напада или репресалија. Цивилни објекти су сви објекти који нису војни објекти дефинисани у ставу 2.

2. Напади треба строго да се ограниче на војне објекте. Што се тиче објеката, војни објекти су ограничени на оне који по својој природи, локацији, намени или коришћењу ефикасно доприносе војној акцији, и чије потпуно или делимично уништење, заузимање или неутрализација, у условима који владају у то време пружају одређену војну предност.

3. У случају да постоји сумња да ли се неки објект, који је нормално намењен за цивилне сврхе, као што су храм, кућа или друга пребивалишта или школа, користи тако да даје ефикасно допринос војној акцији, сматраће се не користи на тај начин.“

Члан 57 – Предострожности у нападу

„1. У спровођењу војних операција, мора се стално водити рачуна о томе да се поштеде цивилно становништво, цивили и цивилни објекти.

2. У вези с нападима, морају се предузети следеће мере:

(a)    они који планирају или одлучују о нападу дужни су:

(i)    да предузму све што је могуће да провере да објекти које ће напасти нису ни цивили ни цивилни објекти, и да нису обухваћени посебном заштитом, већ да су војни објекти у смислу става 2. члана 52. и да одредбама овог протокола није забрањено нападати их;

(ii)      да предузму све могуће мере предострожности при избору средстава и метода напада да би се избегли, и у сваком случају свели на минимум, случајни губици живота цивила, повреда цивила и оштећење цивилних објеката;

(iii)     суздржавати се од одлуке да се крене у било који напад од кога се може очекивати да ће проузроковати случајне губитке живота цивила, повреде цивила, оштећење цивилних објеката, или комбинацију тога, који би били несразмерно велики у односу на предвиђену конкретну и директну војну предност;

(b)    напад треба да буде анулиран или прекинут ако постане јасно да циљ није војни или да је обухваћен посебном заштитом, или да се може очекивати да ће проузроковати случајне губитке живота цивила, повреде цивила, оштећења цивилних објеката, или комбинацију тога, који би били несразмерно велики у односу на предвиђену конкретну и директну војну предност;

(c)    давање унапред ефикасног упозорења о нападу који може угрозити цивилно становништво, осим ако околности то не допуштају.

3. Када је могућ избор између неколико војних објеката, при чему ће се добити слична војна предност, орабраће се онај објект код кога се очекује да ће напад проузроковати најмању опасност по животе цивила и оштећење цивилних објеката.

4. У вођењу војних операција на мору или у ваздуху, свака страна у сукобу мора, у складу са својим правима и дужностима по правилима међународног права која су примењују у оружаном сукобу, предузети све разумне мере предострожности да би се избегли губици живота цивила и оштећење цивилних објеката.

5. Ниједна одредба овог члана не може се протумачити тако да одобрава било какав напад на цивилно становништво, цивиле или цивилне објекте.

Члан 91 – Одговорност

„Страна у сукобу која повреди одредбе Конвенција или овог протокола биће, у зависности од случаја, обавезна да плати обештећење. Она ће бити одговорна за сва дела која учине лица која се налазе у редовима њених оружаних снага.“

  1. Подносиоци представке су се такође ослонили пред домаћим судовима на став 5 члана VIII Лондонске конвенције од 19. јуна 1951. године између страна Северноатлантског пакта који се односи на  статус њихових снага1, коју је Италија ратификовала законом бр. 1335 из 1955. године.

Члан I дефинише одређене услове на следећи начин:

„...

(d)    „земља одашиљања“ значи Уговорну страну којој снаге припадају;

(е) „земља пријема“ значи Уговорну страну на чијој се територији налазе војне снаге или цивилна компонента, било да су тамо стациониране или су у транзиту;...“

Члан VIII предвиђа, inter alia:

5. Одштетни захтеви (сем уговорних захтева и оних на које се примењују ставови 6 или 7 овог члана) који произилазе из поступака или пропуста припадника снага или цивилне компоненте учињених у извршавању службене дужности, или због неког другог поступка, пропуста или догађаја за који је снага или цивилна компонента правно одговорна, а који изазива штету на територији земље пријема трећим странама, сем уговорних страна, решиће земља пријема у складу са следећим одредбама:

(a)  Одштетни захтеви ће се подносити, разматрати и решавати или ће се о њима пресуђивати сагласно законима и прописима земље пријема у односу на одштетне захтеве који проистичу из активности њених сопствених оружаних снага.

(b)  Земља пријема може решити било које такве одштетне захтеве, а исплата износа који је договорен или одређен пресуђењем извршиће земља пријема у њеној валути.

(c)  Таква исплата, било да је извршена сагласно поравнању или пресуђењу надлежног трибунала земље пријема, или правоснажном пресуђењу тог трибунала којим се одбија исплата, биће обавезујућа и коначна за Уговорне стране.

(d)  Сваки одштетни захтев који исплати земља пријема биће саопштен односним земљама одашиљања заједно са свим појединостима и предложеном расподелом трошкова у складу са под-ставовима е. (i), (ii) и (iii) у даљем тексту. У случају да нема одговора у року од два месеца, предложена расподела трошкова ће се сматрати прихваћеном.

(e)  Трошкови настали у задовољењу одштетних захтева сходно претходним под-ставовима и ставу 2 овог члана ће бити расподељени између уговорних страна, на следећи начин:

(i)   Када је одговорна само земља одашиљања, додељени или досуђени износ ће се расподелити у пропорцији од 25 процената, којим ће се задужити земља пријема и 75 процената, којим ће се задужити земља одашиљања.

(ii)   Када је за штету одговорно више држава, додељени или досуђени износ ће бити једнако расподељен између њих: међутим, ако земља пријема није једна од одговорних држава, њен допринос ће бити половина доприноса сваке земље одашиљања.

(iii)   Где су штету изазвале оружане службе уговорних страна а није могуће да се она припише посебно једној или више ових оружаних служби, додељени или досуђени износ ће бити подједнако распоређен између уговорних страна у питању: међутим, ако земља пријема није једна од држава чије су оружане службе проузроковале штету, њен допринос ће бити половина доприноса сваке земље одашиљања.

(iv)   Полугодишње, изјава о сумама које је платила земља пријема у току тог полугодишњег периода у вези са сваким предметом за који је прихваћена предложена расподела на бази процента, послаће се земљама одашиљања у питању, заједно са захтевом за повраћај. Такав повраћај извршиће се у што краћем року, у валути земље пријема.

(f)  У случајевима где би примена одредби под-ставова б. и е. овог става проузроковала једној уговорној страни озбиљне невоље, она може тражити од Северноатлантског савета да обезбеди решење другачије природе.

(g)  Припадник снага или цивилна компонента неће бити предмет поступка ради примене неке пресуде против њега у земљи пријема у ствари   која    проистиче    из    вршења    његових    службених дужности.

(h)  Сем у мери у којој се под-став е. овог става примењује на одштетне захтеве покривене ставом 2 овог члана, одредбе овог става се неће примењивати ни на један одштетни захтев који проистиче из или у вези са навигацијом или кретањем брода или утоваром, превозом, или истоваром товара, сем одштетних захтева због смрти или личне повреде на које се став 4 овог члана не примењује.

6. Одштетни захтеви против припадника снага или цивилне компоненте који проистичу из противправних поступака или пропуста у земљи пријема који нису направљени у вршењу службене дужности решаваће се на следећи начин:

(a) Органи земље пријема размотриће одштетни захтев и утврдити накнаду потражиоцу по принципу правичности и поштења, узимајући у обзир све околности предмета, укључујући понашање погођеног лица, и припремиће о томе извештај.

(b)  Извештај ће се доставити органима земље одашиљања, који ће онда без одлагања одлучити да ли ће понудити еx гратиа исплату, и ако је то случај, у ком износу.

(c)  Ако се да понуда за плаћање еx гратиа, и ако је потражилац прихвати ради потпуног задовољења његовог захтева, органи земље одашиљања ће сами извршити плаћање и обавестити органе земље пријема о својој одлуци и о плаћеном износу.

(d)  Ништа што је садржано у овом ставу неће утицати на судску надлежност судова земље пријема да поступи по тужби против припадника снага или цивилне компоненте сем ако и све док се не изврши плаћање ради потпуног задовољења одштетног захтева.

7. Одштетни захтеви који проистичу из неовлашћене употребе било ког возила оружаних служби земље одашиљања ће се разматрати у складу са ставом 6 овог члана, сем у оној мери у којој је снага или цивилна компонента законски одговорна.

8. Ако дође до спора по питању да ли је штетна радња или пропуст од стране припадника снага или цивилне компоненте учињена у вршењу службене дужности или по питању да ли је употреба било ког возила оружаних служби земље одашиљања била неовлашћена, ово питање ће се доставити арбитру који је именован у складу са ставом 2 б. овог члана, чија ће одлука по овом питању бити коначна и закључна.

9. Земља одашиљања неће тражити имунитет од надлежности судова земље пријема за припаднике снага или цивилну компоненту у односу на грађанску надлежност судова земље пријема сем у мери како је предвиђено ставом 5 г. овог члана.

10. Органи земље одашиљања и земље пријема ће сарађивати у прибављању доказа за поштено Суђење и решавање одштетних захтева који се тичу заинтересованих страна  “

ПРАВО

I.   ПРИХВАТЉИВОСТ ПРЕДСТАВКЕ

A.  Приговор на пропуст да се исцрпе домаћа правна средства

  1. Тужена Влада је истакла да током шест месеци после пресуде Касационог суда, који се бавио питањем судске надлежности само у вези са италијанском државом, не у вези са НАТО-oм или АФСОУТХ- ом, подносиоци представке нису наставили са поступком против НАТО-а. Према њеном наводу, у овоме се огледа недостатак заинтересованости на страни подносилаца представке и представља, мада индиректно, пропуст да се исцрпе домаћа правна средства која су им била расположива према италијанском праву. Тужена Влада је на усменој расправи додала да је одштетни захтев подносилаца представке био заснован на одредбама на које се, иако су релевантне за покретање кривичног поступка, не може валидно ослонити пред грађанским судовима, а истакла је и да подносиоци представке нису били у стању да дају ни један пример случаја у коме је одштетни захтев као њихов успешно одбрањен.

  2. Подносиоци представке су рекли да су они поднели посебан и солидаран захтев за накнаду штете од италијанске државе и НАТО-а. Међутим, пошто је НАТО тражио имунитет у односу на његов главни штаб, они су повукли свој захтев уз његову сагласност. Поступак против НАТО-а је према томе коначно окончан. Ово, међутим, није угрозило тужбу против италијанске државе. Подносиоци представке су истакли да је тврдња тужене Владе нелогична тиме што од подносилаца представке тражи да наставе са поступком пред домаћим судовима када, према сопственој пракси тужене Владе, они немају право које би тамо могли пуноправно истицати.

  3. Суд истиче да у случају Банковић и други против Белгије и 16 других држава уговорница ((дец.) [GC], бр. 52207/99, ECHR 2001-XII), који се заснива на истим чињеницама као и ова представка, сем што у том предмету подносиоци представке нису подигли тужбу у италијанским судовима, италијанска држава је тврдила да је реч о пропусту да се исцрпе домаћа правна средства и заправо цитирала случај Марковић као доказ постојања правног средства. Подносиоци представке у предметном случају су употребили правно средство и наставили поступак који, по њиховом мишљењу, има највећи изглед да успе колико може пошто је НАТО захтевао имунитет од судске надлежности националних судова.

  4. За Владу која истиче неисцрпљеност обавезујуће је да увери Суд да средство није ефикасно у теорији и у пракси у релевантном тренутку, другим речима, да је било доступно, да је могла да се обезбеди надокнаду у вези са тужбама подносилаца представке и да је понудила разумне могућности за успех (Сејдовић против Италије [GC], бр. 56581/00, § 46, ECHR 2006...). Тужена Влада није обезбедила ни један конкретан пример грађанске тужбе која је успешно поднета против НАТО-а. Суд, према томе, не налази њихов аргумент убедљивим да би обнова поступка против НАТО-а понудила веће изгледе за успех него поступак против италијанске државе.

  5. У оваквим околностима, представка се не може одбити због пропуста да се исцрпе домаћа правна средства у смислу члана 35 § 1 Конвенције.

B.   Да ли подносиоци представке потпадају под „надлежност“тужене државе у смислу члана 1 Конвенције

1. Наводи тужене Владе

  1. Тужена Влада је изнела да је представка неприхватљива јер није у складу са одредбама Конвенције. У вези са чланом 6, она је позвала Суд да усвоји правне разлоге које је применио у случају Банковић и други када је објавио да су тужбе које се тичу основних права загарантованих Конвенцијом неприхватљиве ratione loci.

  2. Позивање на члан 1 по питањима која је Суд поставио странама и веза која је без сумње постојала са чланом 6, указали су да је Суд сматрао релевантним питање да ли је право приступа судовима ради утврђивања права по Конвенцији насупрот уобичајеном грађанском праву постојало у предметном случају. Лице које не потпада под националну надлежност нема права приступа правном средству које би њему или њој омогућило да тражи одштету за губитак од органе државе у питању. Ако једна држава нема одговорност за дела почињена ван њене територије, она се тешко може критиковати за одбијање да прихвати представку којом се притужује на последице таквих дела. Тужена Влада је зато изјавила да, иако су – за разлику од подносилаца представке у случају Банковић у други – подносиоци представке у предметном случају су себе подвели под делокруг државне надлежности подношењем захтева за одштету за своје губитке њеним органима, њихова представка, као и она у случају Банковић, мора да се разматра као целина а све притужбе, укључујући и оне по члану 6, прогласе неприхватљивим.

  3. Тужена Влада је даље истакла да анализа система доношења одлука у НАТО-у није открила да било какво учешће Италије у избору разних мета као и да су све војне акције изведене у складу са правилима међународног хуманитарног права. У тим околностима, било је веома тешко утврдити неку заједничку одговорност на страни Италије. Сходно томе, није било везе надлежности између подносилаца представке и италијанске државе.
  4. Према наводима тужене Владе, било би апсурдно сматрати да је постојала обавеза да се заштити одговарајуће процедурално право у случају у коме није настала никаква обавеза да се заштити материјално право, другим речима, да се омогући средство истицања тог истог материјалног права у националним судовима.

  5. Тужена Влада је такође изнела исте приговоре као у случају Банковић и други у вези са појединачном одговорношћу држава за дела почињена од стране међународне организације чији су оне чланови, примећујући да би било нелогично сматрати државу – која није одговорна за дела међународних организација чији је члан – одговорном по Конвенцији за непредузимање домаћих мера у циљу исправљања последица ових дела. Она је изнела да представку треба због тога прогласити неприхватљивом јер није сагласна ratione materiae одредбама Конвенције.

2.  Наводи подносилаца представке

  1. Подносиоци представке су се позвали на примедбу тужене Владе у случају Банковић и други због пропуста да се исцрпе домаћа правна средства. Они су изјавили да се то своди на признање, бар што се тиче домаћег правног поретка, да су у оквиру надлежности националних судова. Они су додали да помоћник главног државног саветника Касационог суда дели то мишљење пошто је, у писаном поднеску, тврдио да аргумент одбране о недостатку надлежности истакнут од стране Канцеларије председника Владе треба одбити.

  2. Подносиоци су даље рекли да у случају Банковић и други

    није било претходног упућивања на националне судове. Они су тврдили да је разлика довољна да покаже да су они неоспорно потпадају под судску надлежност тужене Државе у смислу члана 1 Конвенције и да сходно томе уживају заштиту по Конвенцији.

Према њиховим наводима, одлука Касационог суда је била неспојива са чланом 1 Конвенције тиме што је искључивала сваку практичну примену одредби Конвенције у домаћем праву.

3. Наводи страна које су се умешале

(a)   Влада Србије и Црне Горе

  1. Влада Србије и Црне Горе је изнела да тужба према члану 6 Конвенције није некомпатибилна ratione loci одредбама Конвенције. Она је приметила су дела почињена или на територији Србије и Црне Горе или на територији Италије, а да су последице настале искључиво у Србији и Црној Гори. Према њеним наводима, први моменат који је Суд морао да размотри је да је авион који је бомбардовао зграду РТС-а полетео из Италије, док је одлука да се изврши напад донета у сарадњи са главним штабом НАТО-а у Бриселу. Предметна дела су такође укључивала сву физичку и логистичку припрему операције, која је имала за последицу смрт шеснаесторо људи. У то време, Италија и друге државе чланице НАТО-а имале су тоталну контролу над употребом оружја у ваздушном простору Србије и Црне Горе, али је на крају Италија била та која је имала могућност да из ваздуха бомбардује зграду РТС-а. Ови фактори су јасно показали везу између догађаја у питању и Италије, мада су последице настале само у Србији. У наводима Владе Србије и Црне Горе, предметни случај је био довољно различит од случаја Банковић и други (цитиран у горњем тексту) да се гарантује другачији закључак и то такав који ће избећи ускраћивање правде. Из горе наведеног Влада је закључила, да дело на које се у овом предмету притужује није искључиво екстериторијално.

(b)  Влада Уједињеног Краљевства

  1. Британска влада је приметила да је у случају Банковић и други Суд одлучио једногласно да се све одредбе Конвенције морају тумачити у светлу члана 1 Конвенције, који дефинише обим њихове примене. Дејство члана 1, како је Суд одлучио у случају Банковић и у својој ранијој одлуци у предметном случају (видети став 4 у горњем тексту), је било да права и слободе загарантоване Конвенцијом нису примењиви на случај као што је напад – извршен у току оружаног сукоба – на зграду ван територије државе уговорнице у питању, јер лица погођена тим нападом нису у оквиру надлежности држава уговорница у питању.

  2. Пошто је утврђено да се Конвенција није могла применити, следи да они који туже у вези са тим случајем нису поседовали права по Конвенцији. Сходно томе, не може се поставити питање дужности на страни држава уговорница по Конвенцији да обезбеде да се исправи повреда таквих права у националним судовима.

  3. Према томе, било је потпуно логично што је Велико веће у случају Банковић и други требало да нађе да је одштетни захтев неприхватљив у односу на члан 13 након што је утврдило да представка не потпада под чланове 2 и 10. Позивајући се на случај Z и други против Уједињеног Краљевства ([GC], бр. 29392/95, § 103, ECHR 2001-В), Британска влада је изнела да у оној мери у којој члан 6, насупрот члану 13, има јасну улогу у погледу примене права по другим одредбама Конвенције, одговор мора бити исти као по том члану.

  4. Што је појединачни подносилац представке накнадно ушао на територију државе уговорнице и настојао да тамо покрене поступак ништа не мења. Док је такво лице могло доћи под надлежност те државе уговорнице кад је он или она ушао на њену територију, та чињеница није могла дати Конвенцији ретроактивну примену на прошли догађај на који Конвенција тада није била примењива. То не мења ни чињеница да, у време случаја, то лице није потпадало под надлежност и да сходно томе држава није имала дужност по члану 1 да им гарантује права и слободе утврђене Конвенцијом. Ни члан 13 ни члан 6, нису захтевали од државе уговорнице да обезбеди правни лек за повреду других одредби Конвенције ако те друге одредбе нису примењиве на догађај у питању због њиховог обима примене по члану 1.

4. Процена Суда

  1. Подсетићемо се да је у случају Банковић и други, Суд навео: „Што се тиче „уобичајеног значења“ релевантног израза у члану 1 Конвенције, Суд задовољава да је, са тачке гледишта јавног међународног права, надлежност једне државе првенствено територијална. Док међународно право не искључује да држава примењује надлежност екстериторијално, предложене основе такве надлежности (укључујући држављанство, заставу, дипломатске и конзуларне односе, утицај, заштиту, пасивну личност и универзалност) су, као опште правило, дефинисане и ограничене сувереним територијалним правима других односних држава“.
  1. Он није утврдио никакву „везу надлежности“ у сврхе члана 1 Конвенције између жртава дела за које се тужи и тужених држава и сматрао је да предметна тужба не укључује одговорност потоњих по Конвенцији. У светлу тог налаза, сматрао је да је непотребно да се разматрају преостала питања прихватљивости која су стране поставиле.

  2. Што се тиче осталих тужби које су подносиоци представке у конкретном случају навели у својој представци (видети став 4 у горњем тексту), Суд их је прогласио неприхватљивим на основу тога што специфичне околности случаја, посебно чињеница да су подносиоци представке тражили правни лек у италијанским судовима, не јемче одступање од судске праксе из случаја Банковић.

  3. Међутим, што се тиче притужбе по члану 6, а у вези са чланом 1 Конвенције, Суд истиче да је у случају Банковић тужена Влада нагласила да је могуће да се поступак покрене у италијанским домаћим судовима, имплицирајући на тај начин да се постојање везе надлежности не може искључити за будуће тужбе поднете по другом основу. Подносиоци представке су заправо већ започели поступак пред домаћим судовима.

  4. Суд не дели мишљење Италијанске и Британске владе да накнадно покретање поступка на националном нивоу не ствара ни једну обавезу на страни државе према лицу које покреће поступак. Све зависи од права која се могу тражити према закону државе у питању. Ако домаће право признаје право да се подигне тужба и ако је право које се тражи оно које prima facie поседује карактеристике потребне по члану 6 Конвенције, Суд не види разлог зашто такви домаћи поступци не би требало да буду подвргнути истом нивоу верификације као и сваки други поступак покренут на националном нивоу.

  5. Иако екстериторијална природа догађаја, који су наводно били у основи тужбе може имати утицаја на примењивост члана 6 и коначни исход поступка, она ни у ком случају не може утицати на надлежност ratione loci и ratione personae држава у питању. Ако је парнични поступак покренут у домаћим судовима, по члану 1 Конвенције држава је обавезна да обезбеди да се у овим поступцима поштују права заштићена чланом 6. Суд сматра да пошто неко лице подигне грађанску тужбу у судовима или трибуналима једне државе, неспорно постоји, без прејудицирања исхода поступка, „веза надлежности“ у сврхе члана 1.
  6.  Суд примећује да су подносиоци представке у конкретном случају поднели тужбу у италијанским грађанским судовима. Сходно томе, он констатује да је постојала „веза надлежности“ између њих и италијанске државе.

  7.  У овим околностима, прелиминарни приговори Влада заснованих на недостатку везе надлежности се морају одбити.

Ц. Да ли је члан 6 био примењив на поступак

1. Наводии тужене Владе

  1. Тужена Влада је навела да се чланови 6 и 13 не примењују на политичке акте. Ослањајући се на пресуду у случају Z и други против Уједињеног Краљевства (цитирана у горњем тексту), она је навела да се концепт политичког акта не може сматрати „процедуралном сметњом“ за право домаћих судова да утврде материјално право, већ ограничење тог права.

  2. Она је навела да у конкретном случају нема грађанског права за које се може рећи, бар на аргументованој основи, да се признаје по домаћем праву.

  3. За ово су постојала три разлога: прво, није постојало никакво право на накнаду штете проузроковане наводно незаконитим вођењем рата, ни по правилима међународног права примењивог у конкретном случају нити по италијанском домаћем праву; друго, оспоравано дело се приписивало НАТО-у, а не италијанској држави; треће и последње, право које су подносиоци представке настојали да остваре није признато по домаћем праву јер доктрина политичких аката искључује сваку in limine тужбу против државе.

2. Наводи подносилаца представке

  1. Подносиоци представке су истакли да је суд требало да утврди питање да ли је њихова тужба добро или лоше утемељена према домаћем правном систему. Међутим, одлука Касационог суда их је спречила у остваривању права признатог чланом 2043 Грађанског законика пред италијанским судовима. Шта више, она је у супротности са постојећом праксом суда и каснијим одлукама. Према изјави подносилаца представке, пресуда Касационог суда бр. 5044 од 11. марта 2004. године (видети став 25 у горњем тексту) показала је, прво, да се имунитет од надлежности никада не протеже на кривично право тако да грађанска одговорност за кривична дела не може, према томе, да се икада изузме и, друго, да су правила међународног порекла, која штите основна људска права, саставни део италијанског система и да се према томе на њима може засновати захтев за накнаду у вези са штетом која је проузрокована кривичним делима или немаром. Следи да свако ко наводи повреду права загарантованог таквим правилима увек има право на заштиту судова.

  2. Подносиоци представке су додали да је понашање тужене Владе било двосмислено најблаже речено: у случају Банковић и други она се бранила пропустом да домаћа правна средства нису исцрпљена и позивала се на поступке самих подносилаца представке код домаћих судова који су тада били у току код Касационог суда. Међутим, тужена Влада је сада тврдила да подносиоци представке немају право које би могли истицати пред националним судовима, иако се чини да је имала супротан став док су поступци били још у току. Подносиоци представке су тврдили да је стога за њих било оправдано да сматрају да поседовали у најмању руку дискутабилно право када су започели поступак у домаћим судовима, пошто је чак тужена Влада била довољно уверена да они нису могли ништа друго већ да се ослањају на такав аргумент у међународном поступку.

3. Наводи страна које су се умешале

(а) Влада Србије и Црне Горе

  1. Влада Србије и Црне Горе је истакла да је након догађаја у питању Србија приступила Конвенцији и да њеним грађанима мора бити дозвољено да остваре своја права не само у судовима своје државе већ и у судовима других држава страна по Конвенцији у свим случајевима где за исто постоји основа у закону.

(б) Влада Уједињеног Краљевства

  1. Британска влада је тврдила да члан 6 § 1 не трансформише тела за примену Конвенције у жалбени трибунал који би утврђивао жалбе из националних судова у погледу садржаја права примењивог у овим судовима, без обзира да ли је то право у потпуности национално у извору или је изведено из јавног међународног права. Према њеним наводима, општа правила одговорности која ослобађају државу од одговорности из разлога јавне политике уопште не спадају под члан 6 § 1.

4. Процена Суда

  1. Суд сматра да је приговор да је представка некомпатибилна ratione materiaе одредбама Конвенције веома тесно повезан са суштином тужбе подносилаца представке по члану 6 Конвенције. Зато он сматра одговарајућим да се овај приговор споји са меритумом (видети, међу многим другим ауторитетима, пресуду Airey против Ирске од 9. октобра 1979. године, серија А бр. 32, § 19, и Ferrazzini против Италије [GC], бр. 44759/98, § 18, ECHR 2001-VII).

  2. Суд, даље, истиче да представка поставља чињенична и правна питања која захтевају испитивање меритума. Он сходно томе закључује да представка није очигледно неоснована. Пошто је такође утврдио да не постоји никаква друга препрека за њену прихватљивост, он проглашава остатак представке прихватљивим (Vo против Француске [GC], бр. 53924/00, § 45, ECHR 2004-VIII). У складу са његовом одлуком да се примени члан 29 § 3 Конвенције (видети став 6 у горњем тексту), Суд ће одмах размотрити меритум тужбе подносилаца представке (Kleun и други против Холандије [GC], бр. 39343/98, 39651/98, 43147/98 и 46664/99, § 162, ECHR 2003-VI).

II НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6 § 1 КОНВЕНЦИЈЕ, А У ВЕЗИ СА ЧЛАНОМ 1

  1. Ослањајући се на члан 6 Конвенције, а у вези са чланом 1, подносиоци представке су се жалили на одлуку Касационог суда да италијански судови немају надлежност.

Релевантни делови члана 6 гласе како следи:

„Свако, током одлучивања о његовим грађанским правима и обавезама ..., има право на правичну ...расправу... пред (а) ... трибуналом...“

Члан 1 предвиђа:

„Високе стране уговорнице јемче свакоме у својој надлежности права и слободе одређене у Делу I (ове) Конвенције.“

А. Наводи страна

1. Наводи подносилаца представке

  1. Подносиоци представке су истакли да је, у својим писаним поднесцима, помоћник главног државног саветника Касационог суда изјавио да се питања која су покренута тичу меритума случаја, а не питања надлежности. Даље, према домаћем праву грађанска тужба за накнаду штете проузроковане кривичним делом стоји без обзира да ли се кривично дело разматра ван кривичног суђења или је починилац окривљен од стране кривичног суда. Сходно томе, они су тврдили да су имали потпуно право да траже одштету за штету које су претрпели а да се при томе од њих не тражи да прво покрену кривични поступак ради утврђивања појединачне кривичне одговорности, што је потпуно независан облик тужбе.

  2. Према њиховим наводима, њихова тужба у Окружном суду у Риму задовољила је све услове који су потребни по члану 6 Конвенције да би је квалификовали као захтев за утврђивање грађанског права. Пошто су они поднели редовну тужбу за одштету за нематеријалну штету проузроковану незаконитим делом, не може бити сумње да су они истакли право заштићено домаћим правом за које су судови имали пуну надлежност да о њему одлучују, да је тужени имао пребивалиште у Италији. Шта више, чак и да је ово питање разматрано са територијалне перспективе, другим речима позивањем на locus commissi delicti, члан 6 Италијанског кривичног законика дозвољавао је да се поступак покрене чак и ако је само део оспораваног акта почињен на италијанској територији. Бомбардовање није могло да се изврши без сагласности италијанских политичких власти и војних објеката који су стављени на располагање НАТО-у од стране Италије, пошто су напади обављени са италијанске територије. Надаље, члан 185 Италијанског кривичног законика захтевао је да накнада за кривична дела буде извршена у складу са грађанским правом. Следило је да је природа права коју су подносиоци представке настојали да остваре заиста била грађанско правног карактера и да је само због тога што је тај закључак био неизбежан, Касациони суд био приморан да пресуди да италијански судови немају надлежност, на тај начин заобилазећи закључке помоћника главног државног саветника.

  3. Подносиоци представке су остали при томе да је судска пракса Касационог суда и пре и после пресуде у конкретном случају показала да се може сматрати да национални суд нема надлежност по италијанском праву само ако нема правила или принципа у домаћем правном поретку који теоретски могу да штите лично право које се настојало остварити (видети пресуде Касационог суда, у пуном саставу, бр. 3316 од 31. маја 1985. године и 5740 од 24. октобра 1988. године). У случају подносилаца представке, међутим, Касациони суд је једино био у могућности да изрекне пресуду у корист тужене Владе и да тако одбије приступ подносилаца представке суду непоштујући одредбе домаћег и међународног права на којима су подносиоци представке засновали свој захтев за накнаду штете проузроковане актима италијанског државног органа која су укључивала не само бомбардовање зграде РТС-а, већ и све припремне радње извршене у Италији уз дозволу и помоћ италијанских власти (видети члан 2043 Грађанског законика, члан 6 Кривичног законика и члан 174 Ратног кривичног војног законика). Његова одлука је лишила Европску конвенцију о људским правима сваког утицаја на домаће право и била у супротности са судском праксом Суда која захтева од држава страна по Конвенцији да обезбеде ефикасно поштовање права заштићених Конвенцијом. Даље, Касациони суд је окарактерисао поступак државе који је у извору тужбеног захтева као „акт Владе“. Из овог је извео закључак да акт у питању не потпада под контролу судова и продужио је са тврдњом да овај принцип има предност над Европском конвенцијом о људским правима, па подносиоци представке нису могли да се на њу ослоне како би обезбедили право приступа судовима.

  4. Према наводима подносилаца представке, такво становиште је порекло примат Конвенције, примат који је такође признат у домаћем праву у члану 117 Устава, који предвиђа: „Законодавна власт се од стране државе и регија врши у сагласности са Уставом и везама које проистичу из организације заједнице и других међународних обавеза“. Надаље, бомбардовање централе РТС-а се не може класификовати у домаћем праву као акт Владе који може да искључи судску ревизију. По италијанском праву, акт Владе је искључивао надлежност административних судова, и то само административних судова, јер су једино они узели акта Владе у директно разматрање у својим одлукама или су имали овлашћење да их пониште. Мада је члан 31 Краљевског декрета бр. 1054 од 26. јуна 1924. године увео у систем ограничење судске ревизије, то није утицало на лична права, као што је право на накнаду штете, које се могло истицати у редовним судовима. У сваком случају, чак и кад би се могло рећи да ограничење надлежности и даље постоји у италијанском систему након ступања Устава на снагу, оно би се могло односити једино на акт владе којим је одлучено о италијанском учешћу у војним операцијама у бившој СРЈ, а не на сваки изоловани акт или војну операцију као што је операција која је у извору овог случаја. У реалности, мисија бомбардовање те врсте не би се могла окарактерисати као акт Владе који не подлеже контроли судова. У сличном случају, одлучено је да надлежност италијанских судова да суде у случају који се односи на кривична дела која су починили италијански војници за време међународне војне мисије у Сомалији није искључена. Стога, према наводима подносилаца представке, ни домаће право нити Конвенција нису оправдавали искључење права приступа судовима ради остваривања права на накнаду штете проузроковане поступцима државног органа, чак и када су ти поступци произашли из политичке одлуке. Било је потребно направити разлику између меритума тужбеног захтева пред судовима и питања надлежности. Што се тиче општег питања ефеката Конвенције у домаћем праву, подносиоци представке су веома настојали да истакну тежину неких изјава које је Касациони суд навео у својој пресуди која пориче сваку надлежност италијанских судова. Они су приметили да је пресуда супротна одлукама самог Касационог суда у ранијим случајевима (видети, inter alia, пресуде Polo Castro (1988), Mediano (1993), Galeotti (1998) и да би могла, да је потврђена, имати озбиљне последице које превазилазе њихов случај, у погледу улоге Касационог суда у пуном саставу као највишег судског органа. Они су додали, међутим, да је Касациони суд касније напустио линију коју је заузео у случају Mарковић, тако даље истичући неправду коју су претрпели.

2. Наводи тужене Владе

  1. Тужена Влада је изјавила да члан 6 није примењив. Први разлог за ово је био да право које траже подносиоци представке није оно за које се може валидно рећи да је признато у домаћем праву.

  2. Она је приметила да су се подносиоци представке ослањали на члан 2043 Кривичног законика, члан 6 и 185 Кривичног законика и члан 174 Ратног војног кривичног законика. Што се тиче члана 2043, одговорност државе за штету може бити укључена само намерним или немарним поступцима који се могу приписати држави према разним одредбама домаћег права. Међутим, одредбе на које су се ослонили нису омогућавале никакво право на одштету за губитке проузроковане наводно незаконитим ратним дејством.

  3. Ефекат члана 6 Кривичног законика био је да утврди и одреди обим територијалне надлежности државе у кривичним предметима. У  наводима тужене Владе, Италија није могла бити оптужена за кршење права приступа суду само зато што њено домаће право предвиђа већи приступ суду него права других држава, тиме што члан 6.2 Кривичног законика дозвољава правно средство које омогућава да се подносе захтеви за накнаду штете која је последица дела почињених у иностранству. Што се тиче комбиноване примене члана 174 Ратног војног кривичног законика и члана 185 Кривичног законика, она је омогућавала одговорност државе за дела која су починили припадници њених оружаних снага.

  4. Све одредбе на које су се подносиоци представке ослонили тицале су се извршења појединачног кривичног дела при чему се њихова тужба у поступку позивала на штету коју су нанеле НАТО ваздушне снаге за коју се не може рећи да је укључивала појединачну кривичну одговорност припадника италијанских оружаних снага. Тужена Влада је узгред приметила да је судска пракса коју су цитирали подносиоци представке у потпуности ирелевантна пошто се тиче или случајева који се односе на појединачну одговорност једног припадника оружаних снага или случајева у којима грађанска одговорност државе није била утврђена.

  5. Такође се не може наћи ниједан правни основ за право на одштету за које су подносиоци представке тврдили да се налази у правилима међународног обичајног права која се примењују. У домаћим судовима, подносиоци представке су се позивали на чланове 35, 48, 51 и 91 Протокола бр. И уз Женевску конвенцију од 12. августа 1949. године. Ове одредбе ограничиле су право страна у сукобу да бирају методе или средства којима ће водити рат чинећи незаконитим да се операције усмеравају против невојних циљева. Намера је била да се створе права и обавезе искључиво на међудржавном нивоу и да се не преносе права на појединце, чак и у случајвима који садрже обавезу да се плати накнада. Ове одредбе нису омогућиле ниједно лично право да се добије одштета за штету претрпљену у рату у судовима одговорне државе, или да се државама уговорницама наметне обавеза да промене своје домаће право како би предвиделе такво право.

  6. Мада можда пожељно, никакво право на накнаду штете која је последица наводно незаконитог вођења рата тренутно не постоји по италијанском праву, а Италија није била међународно обавезна да уведе такво право у свој домаћи правни систем. Постизање супротног закључка би повукло за собом да се члан 6 тумачи на такав начин као да се ствара материјално право за које нема основа у праву државе у питању. Члан 6, међутим, није креирао права. Даље, закључити да је члан 6 Конвенције омогућио право приступа суду ради подизања тужбе против државе за незаконита дела чак и у случајевима где је кршење грађанског права било последица дела међународне политике, укључујући операције за постизање и очување мира, би поткопало напоре који се чине ради охрабрења влада да сарађују у међународним операцијама те врсте.

  7. Пошто је спорно дело било екстериторијално и пошто га је починила међународна организација чији је Италија члан, било би изузетно тешко утврдити било какву заједничку одговорност на страни Италије. Могућности успешног покретања поступка у Италији ради оспоравања законитости акција НАТО снага на Косову биле су нејасне и слабе. Заиста, подносиоци представке нису доставили ниједан једини пример случаја у коме је такав закон био успешан. Позивајући се на пресуду у случају Принц Hans-Adam II од Лихтенштајна против Немачке ([GC], бр. 42527/98, ECHR 2001-VIII), тужена Влада је, стога, навела да није могуће тврдити да постоји довољна веза између исхода поступка и признавања права истицаних од стране подносилаца представке.

  8. Најзад, спор није такве врсте да би се могао изнети пред судове. Касациони суд је утврдио да је фундаментално питање које лежи у основи тужбе подносилаца представке да ли је спорно дело незаконито и да ли укључује одговорност италијанске државе. Одлуком да је то „политички акт“ који је избегао контролу судова, Касациони суд није поставио границу права приступа суду већ је дефинисао обим материјалног права које су истицали подносиоци представке. Према наводима тужене Владе, доктрина политичког акта није створила процедуралну забрану која је одстранила или ограничила право да се тужбе упуте судовима, она је искључила тужбу против државе in limine.

  9. Што се тиче меритума тужбе, и у случају да Суд констатује да је члан 6 Конвенције примењив упркос горе наведеним аргументима, тужена Влада је изјавила да није било повреде те одредбе и да је ограничење права приступу суду подносиоцима представке у складу и са владавином права и са принципом поделе власти и пропорционално легитимном циљу коме се тежи.

  10. По њиховом мишљењу, недостатак надлежности националних судова није имао за последицу повреду права приступа суду загарантованог чланом 6 Конвенције. Ово право није неограничено: њега може регулисати држава и држава ужива слободу да врши процену у вези са истим. У Италији ни држава, ни Влада, ни државни органи не уживају неки општи облик имунитета од судске надлежности. Одлука Касационог суда у конкретном случају да италијански судови немају надлежност не представља ограничење које се примењује на захтеве за накнаду за губитке од државе пер се. Она се односи само на веома уску категорију аката којима се остварује „државни ауторитет“ на највишем нивоу. То су „политички“ акти, који се тичу државе као јединице у односу на коју се судство не може сматрати „трећом страном“. Законодавство је типичан пример „акта Владе“ који може проузроковати штету појединцима. Ипак, Суд је већ навео да Конвенција не иде тако далеко да захтева од држава да обезбеде механизам за оспоравање законодавства.

  11. Остали акти којима се остварује „државни ауторитет“ на највишем нивоу су: акти међународне политике и преко њих вођење рата. Правило да су акти којима се извршавају основне политичке одлуке једне државе легитимно искључени из оквира судске надлежности проистекло је из принципа поделе власти и потребе да се избегне умешаност судство - које по дефиницији нема демократску легитимност – у задатку идентификације циљева који служе општем интересу или у избору средстава која се користе за постизање таквих циљева. Све у свему, судство није могло бити умешано, чак ни после догађаја у циљу одлучивања о националној политици.

  12. Према наводима тужене Владе, ограничење приступа судовима има, дакле, легитиман циљ када оспоравани акт има политички циљ. Што се тиче правила које захтева пропорционалност између средстава која се користе и циља коме се тежи, тужена Влада је истакла да изузимање из надлежности не крши саму суштину права појединца на приступ суду, јер оно не спречава приступ читавом низу грађанских тужби нити преноси имунитет на велику групу људи, већ важи само за ограничену и веома строго дефинисану категорију грађанских тужби против државе. Није било ни сумње да се циљ коме се тежи доктрином политичког акта може постићи само искључењем надлежности судова. Из свих ових разлога није било повреде члана 6 Конвенције.

Б. Наводи страна које су се умешале

1. Влада Србије и Црне Горе

  1. Влада Србије и Црне Горе је приметила да је принцип који захтева накнаду штете основни појам који датира још из времена принципа neminem laedere римског права који је признат као општи принцип у међународним уговорима цивилизованих народа. Она је рекла да је овај принцип примењен од стране суда у случају Osman против Уједињеног Краљевства (пресуда од 28. октобра 1998. године, Извештај о пресудама и одлукама 1998-VIII) када је суд донео одлуку да је држава – која је сама себи доделила имунитет на основу јавне политике у једној тужби за штету – морала да обезбеди друга средства да омогући одштету жртвама штете претрпљене као последице дела или пропуста те државе.

  2. Влада Србије и Црне Горе је додала да основно објашњење за члан 6 Конвенције треба наћи у принципу владавине права прокламованог у члану 3 Статута Савета Европе. Она је рекла да ће бити тешко предвидети примену тог принципа без приступа суду и позвала се на пресуду Faued против Уједињеног Краљевства (21. септембар 1994. године, серија А бр. 294-Б – стр. 49-50, §65), у којој је Суд навео: „[Н]е би било у складу са принципом владавине права у демократском друштву или са основним принципом члана 6 §1 – наиме да грађанске тужбе морају бити такве да могу да се доставе судији на пресуђење – ако би, на пример, држава могла, без ограничења или контроле од стране органа за примену Конвенције, одстранити из надлежности судова читав низ грађанских тужби или пренети имунитете од грађанске одговорности на велике групе или категорије лица“.

  3. На крају, она је објаснила да у Србији и Црној Гори ни парнични ни уставни судови не могу одбити да одлучују о неком питању уз образложење да се оно тиче неког акта Владе. Једини проблем који би могао да искрсне јесте да ли постоје правила по домаћем праву која би омогућила да се акти у питању преиспитају. Усвајање доктрине акта Владе би значајно ограничило циљ коме се тежи у примени права, што се тиче и приступа и ефикасности правних средстава као што су она загарантована Конвенцијом. По самој својој природи , таква доктрина би оправдала акте који се односе на примену спољне политике која се изузима од контроле на основу „државних разлога“, што би имало за резултат да заштита људских права постане немогућа. У наводима Владе Србије и Црне Горе доктрина владавине права треба да преовлада над разлозима државе.

2. Влада Уједињеног Краљевства

  1. Британска влада је навела да правило националног права да појединац нема право на накнаду или његов закључак да држава не сноси одговорност за дела извршена од стране државе у вођењу спољне политике не повређује члан 6 § 1.

  2. Она је приметила да је то правило уобичајено и у законима земаља чланица Савета Европе и другде, мада га различити правни системи формулишу на различите начине (на пример, као правило да одлуке у вођењу спољне политике нису правно основане или да се опште правило које се односи на обавезу не протеже на штету проузроковану вођењем рата или другим акцијама које држава предузима у својим међународним односима).

  3. Како год да је формулисано, то правило је било ограничење обима материјалног права државе у питању а не ограничење права приступа судовима ради примене тог права. Према наводима Британске владе, суштинска позиција је била врло слична оној у Z и други против Уједињеног Краљевства (цитирано у горњем тексту). Као и ограничавајуће правило енглеског права које је било у питању у Z и други, правило националног права да држава не одговара за накнаду губитака појединцима које су претрпели на рачун државних одлука у вођењу спољне политике ограничило је обим општих правила о одговорности у њиховој примени на државу из разлога јавне политике. Британска влада је навела да би третирање тог правила као супротног члану 6 § 1 било исто оно што је Суд више пута рекао да не може да уради, наиме, да се створи, тумачењем члана 6 § 1, материјално право које нема основу у праву државе уговорнице у питању.

  4. Док је Британска влада била мишљења да правила оне врсте која су разматрана у горњем тексту уопште не спадају у оквир члана 6 § 1 и ако се (супротно том мишљењу) држи да спадају, она је навела да њих треба сматрати разумним и пропорционалним ограничењима обима права која су додељена чланом 6 § 1 а која су потребна у демократском друштву.

  5. Британска влада је већ приметила да многи системи националног права имају правило слично оном које је примењено од италијанских судова у овом случају. Она је додала да такво правило служи јасној јавној сврси у демократској држави у дефинисању природе поделе власти између судова и извршне власти у вези са вођењем спољне политике и војном активношћу.

  6. По мишљењу Британске владе, за такво правило се не може рећи да повређује члан 6 § 1 Конвенције.

C.    Процена Суда

1. Општи принципи

  1. Право приступа суду које се као питање поставља у овом случају је изведено из члана 6 и утврђено је у пресуди Golder против Уједињеног Краљевства (21. фебруар 1975. године, серија А бр. 18, стр. 13-18, §§ 28-36), у којој је Суд утврдио, позивајући се на принципе владавине права и избегавања арбитрарног овлашћења који су у основи Конвенције великим делом, да је право на приступ суду један неотуђив аспект заштите садржан у члану 6. Стога члан 6, § 1 обезбеђује свакоме право да тужбу која се односи на његова грађанска права и обавезе поднесе суду.

  2. Суд се позива на његову сталну судску праксу у смислу да „члан 6 § 1 покрива само „оспоравања“ (спорове) око (грађанских) „права и обавеза“ за које се може рећи, барем на дискутабилној основи, да су призната по домаћем праву; он сам не гарантују никакву посебну садржину (грађанских) „права и обавезе“ у материјалном праву држава уговорница (видети James и други против Уједињеног Краљевства, пресуда од 21. фебруара 1986. године, серија А бр. 98, стр. 46-47, § 81, Lithgow и други против Уједињеног Краљевства, пресуда од 8. јула 1986. године, серија А бр. 102, стр. 70, § 192; и Свети манастири против Грчке, пресуда од 9. децембра 1994. године, серија А бр. 301-А, стр. 36-37, § 80). Суд не може интерпретацијом члана 6 § 1 креирати материјално право које нема правну основу у држави у питању (Roche против Уједињеног Краљевства [GC], бр. 32555/96, §§ 116-117, ECHR 2005-X). Он ће се, међутим, примењивати на спорове „праве и озбиљне природе“ који се односе на стварно постојање права као и на обим и начин на који се оно остварује (видети Benthem против Холандије, пресуда од 23. октобра 1985. године, серија А бр. 97, стр. 14-15, § 32; и Z и други, цитиран у горњем тексту, § 87). 

  3. Разлика између материјалних ограничења и процедуралних сметњи одређује примењивост и, већ према случају, обим гаранција по члану 6. Чињеница да посебне околности случаја, и притужбе изнесене у њему, могу учинити да је непотребно да се повлачи разлика између материјалних ограничења и процедуралних сметњи (видети, међу многим другим одлукама, А. против Уједињеног Краљевства, бр. 35373/97, § 65, ECHR 2002 X) не утиче на обим члана 6 Конвенције који не може, у принципу, имати примену на материјална ограничења на право које постоји по домаћем праву. 

  4. Према томе, у оцени да ли постоји грађанско „право“ и у утврђивању материјалне или процедуралне карактеризације коју треба дати спорном ограничењу, почетна тачка морају бити одредбе релевантног домаћег права и њихово тумачење од стране домаћих судова (Masson и Van Zon против Холандије, пресуда од 28. септембра 1995. године, серија А бр. 327-А, стр. 19, § 49). Шта више, где су виши национални судови анализирали на темељан и убедљив начин  прецизну природу спорног ограничења, на основу релевантне судске праксе по Конвенцији и принципима изведеним из ње, овом Суду би требали јаки разлози да се диференцира од закључка до којих су ови судови дошли заменом својих сопствених погледа мишљењима националних судова по питању тумачења домаћег права (Z и други, пресуда цитирана у горњем тексту, § 101) и да, супротно њиховом мишљењу, нађе да евентуално постоји право признато домаћим правом.  

  5. Коначно, у овој процени, потребно је гледати ван појава и језика који се користи и концентрисати се на реалност ситуације (Van Droogenbroeck против Белгије, пресуда од 24. јуна 1982. године, серија А бр. 50, § 38). На Суд не смеју непрописно утицати, на пример, употребљене законодавне технике (види Faued, пресуда цитирана у горњем тексту, § 67) или имена коришћена за релевантно ограничење у домаћем праву: често коришћена реч „имунитет“ може значити „имунитет од одговорности“ (у принципу, материјално ограничење) или „имунитет од парнице“ (сугестија процедуралног ограничења) (видети Roche, пресуда цитирана у горњем тексту, §§ 119-121).

  6. Ипак, не било у складу са владавином права у једном демократском друштву или са основним принципом који чини члан 6 § 1 – наиме да грађански тужбени захтеви морају да буду такви да могу да се поднесу судији на пресуђење – ако, на пример, држава може, без ограничавања или контроле од стране органа за примену Конвенције, одстранити из надлежности судова читав низ грађанских тужбених захтева или пренети имунитете од грађанске одговорности на велике групе или категорије лица (видети Faued, пресуда цитирана у горњем тексту, стр. 49-50, § 65).

  7. На члан 6 § 1 може се такође ослонити „свако ко сматра да је мешање у вршење неког од његових (грађанских) права незаконито и ко се жали да није имао могућност да поднесе такав тужбени захтев трибуналу сагласно захтевима из члана 6 § 1“ (видети Le Compte, Van Leuven и De Meyere против Белгије, пресуда од 23. јуна 1981. године, серија А бр. 43, стр. 20, § 44). Када постоји озбиљан и прави спор око законитости таквог мешања, који иде или у само постојање или у обим истакнутог грађанског права, члан 6 § 1 овлашћује појединца „да о овом питању домаћег права одлучи трибунал“ (Sporrong i Lonnroth против Шведске, пресуда од 23. септембра 1982. године, серија А бр. 52, стр. 30, § 81; види такође Tre Traktorer AB против Шведске, пресуда од 7. јула 1989, серија А бр. 159, стр. 18, § 40).

  8. Ово право, међутим, није апсолутно. Оно може бити предмет легитимних ограничења као што су рокови застарелости, обезбеђење трошкова наредби, прописи који се односе на малолетнике и лица неспособна за расуђивање (видети Srubbings и други против Уједињеног Краљевства, пресуда од 22. октобра 1996. године, Извештаји 1996-ИВ, стр. 1502-1503, §§ 51-52; Tolstoy Miloslavsky против Уједињеног Краљевства, пресуда од 13. јула 1995. године, серија А бр. 316-Б, стр. 80-81, §§ 62-67; и Golder, пресуда цитирана у горњем тексту, стр. 19, § 39). Где је приступ појединца ограничен било деловањем закона или фактички, Суд ће размотрити да ли је наметнуто ограничење угрозило суштину права, а нарочито, да ли је тежило легитимном циљу и да ли је постојао разуман однос пропорционалности између употребљених средстава и циља који се настојао остварити (Ashingdane против Уједињеног Краљевства, пресуда од 28. маја 1985. године, серија А бр. 93, стр. 24-25, § 57). Ако је рестрикција у складу са овим принципима, неће доћи до повреде члана 6 (Z и други, пресуда цитирана у горњем тексту, §§ 92-93).

Примена ових принципа у конкретном случају

(a)   Примењивост члана 6 Конвенције

  1. У овом конкретном случају, подносиоци представке су подигли тужбу за накнаду штете против државе по члану 2043 Грађанског законика и такође засновали свој тужбени захтев на члану 6 Кривичног законика, члану 174 Ратног војног кривичног законика и на одредбама Протокола бр. И уз Женевску конвенцију из 1977. године и Лондонској конвенцији из 1951. године (видети ставове 22-25 и 30-31 у горњем тексту). Они су се ослонили на различите изворе мада, као што је истакла тужена Влада, ниједан од њих није у потпуности примењив на конкретан случај, јер су се они првенствено тицали појединачне одговорности припадника оружаних снага. Тужена Влада је цитирала одлуку која се односи на политичке акте. Међутим, док би она могла бити од неког значаја за одлуку у конкретном случају, она није била довољно слична да буде квалификована као прецедент. Стога, на основу чињеница самог случаја подносилаца представке домаћи судови су били позвани да по први пут одлуче да ли таква ситуација потпада под члан 2043 Грађанског законика.

  2. Суд према томе сматра да је од почетка поступка постојао озбиљан и прави спор око постојања права за које су подносиоци представке тврдили да га имају према грађанском праву. Аргумент тужене Владе да није било спорног (грађанског) права у сврхе члана 6 због одлуке Касационог суда да споран акт, као акт вођења рата, не подлеже судској ревизији, може бити релевантан само за будуће тврдње других тужилаца. Пресуда Касационог суда није учинила тужбе подносилаца представке ретроактивно неспорним (Z и други, пресуда цитирана у горњем тексту, § 89). У овим околностима, Суд налази да су подносиоци представке барем дискутабилно имали тужбени захтев према домаћем праву.

  3. Сходно томе, члан 6 је примењив на тужбу подносилаца представке против државе. Суд према томе одбија прелиминарни приговор тужене Владе по овој тачки. Он према томе мора испитати да ли су захтеви те одредбе испоштовани у односном поступку.

(b)  Поступање по члану 6 Конвенције

  1. У конкретном случају, подносиоци представке су навели да их је одлука Касационог суда да италијански судови немају надлежност спречила да добију приступ суду и осигурају одлуку о меритуму њиховог тужбеног захтева.

  2. Подносиоци представке и Влада Србије и Црне Горе сматрали су да је право на одштету проистекло директно из текста релевантних законика, при чему су друге две владе тврдиле да се такво право не може примењивати на вођење рата, или на операције успостављања и очувања мира. Подносиоци представке су навели да је њихово право на одштету проистекло из члана 2043 Грађанског законика, такође га заснивајући на члану 6 Кривичног законика, члану 174 Ратног војног кривичног законика и Протоколу бр. И уз Женевску конвенцију из 1949. године.

  3. Пре свега и највише Суд би приметио да подносиоци представке нису у пракси били спречени да своје тужбе подигну пред домаћим судовима.

  4. Касациони суд је сматрао одговор јасним, што објашњава зашто је ово питање јурисдикције одбацио по прилично кратком поступку. Он је утврдио следеће: оспоравани акт је био акт вођење рата; пошто су такви акти манифестација политичких одлука, ниједан суд није имао овлашћење да преиспита начин на који је та политичка функција извршена; даље, законодавство путем кога су инструменти међународног права на које су се подносиоци ослањали ступило на снагу, није изричито омогућило повређеним странама право да траже одштету од државе за штету претрпљену као последицу кршења правила међународног права.

  5. Суд поново наглашава основне принципе утврђене његовом судском праксом о тумачењу и примени домаћег права. Док је дужност Суда, према члану 19 Конвенције, да осигура поштовање обавеза које су преузеле стране уговорнице по Конвенцији, његова функција није да се бави грешкама у утврђеном чињеничном стању или примени права које је наводно починио национални суд осим ако су, и у оној мери у којој су оне евентуално повредиле права и слободе заштићене Конвенцијом.

  6. Шта више, пре свега је на националним властима, посебно судовима, да тумаче и примењују домаће право. Ово такође важи где се домаће право позива на правила општег међународног права или међународне споразуме. Улога Суда је ограничена на утврђивање да ли су дејства таквог тумачења у складу са Конвенцијом (видети Waite и Kennedy, пресуда цитирана у горњем тексту, § 54; Streletz, Kessler и Krenz против Немачке [GC], бр. 34044/96, 35532/97 и 44801/98, § 49, ECHR 2001-ИИ; и Принц Hans-Adam II од Лихтенштајна против Немачке, пресуда цитирана у горњем тексту, §§ 43-50).

  7. Мада његова улога није да износи било каква мишљења о примењивости Протокола из 1977. године или Лондонске конвенције, Суд примећује да коментари Касационог суда о међународним конвенцијама изгледа да не садрже грешке у тумачењу. За ово постоје два разлога: прво, изјава да Протокол из 1977. године регулише односе између држава је тачна; друго, подносиоци представке су се ослонили на став 5 члана VIII Лондонске конвенције, који се тиче дела „која на територији земље пријема узрокују штету трећим странама...“ (видети став 31 у горњем тексту), док је штета подносилаца представке претрпљена у Србији, а не у Италији.

Што се тиче тврдње да је то једино тело са овлашћењем да утврђује повреде Конвенције, Суд поново истиче да је по члану 1, који предвиђа: „Високе стране уговорнице јемче свакоме у свјој надлежности права и слободе одређене у Делу 1 ове Конвенције“, примарна одговорност за примену и остваривање права и слобода загарантованих Конвенцијом је на националним властима. Машинерија представке Суду је стога допуна националним системима који штите људска права (Cocchiarella против Италије [GC], бр. 64886/01, § 38, ECHR 2006-...). Пошто је, у овом конкретном случају, тужба по члану 2 Конвенције проглашена недопуштеном (видети став 4 у горњем тексту), Суд не сматра да ефекти тумачења Касационог суда изазивају било какве проблеме усклађености.

  1. Суд даље примећује да би по члановима 41 и 37 Законика о парничном поступку, о прелиминарном ставу о надлежности који су министарства заузела у овом случају, морало се поставити питање у неком тренутку, чак и од стране првостепеног суда његовим сопственим предлогом, с обзиром на умешаност државог органа (видети став 23 у горњем тексту).   Према томе, оно се не своди на облик имунитета за који је држава имала слободу да га се одрекне.

  2. Сходно томе, није могуће закључити на основу начина на који је тумаченодомаће право или релевантни међународни споразуми примењени у домаћем праву, да је „право“ на накнаду по одштетном праву постојало у таквим околностима. Чак и да је тврдња подносилаца представке исправна да је, као последица промена у судској пракси, могуће тражити такво право почев од 2004. године, то не оправдава закључак да је такво право постојало пре тога.

  3. Суд такође примећује да је Касациони суд већ донео одлуку у ранијем случају да италијански судови немају надлежност у односу на власти због дела политичке природе и да таква дела не дају основ за тужбу против државе јер не проузрокују штету личним законским интересима, који су једини интереси који могу омогућити право на накнаду према домаћој судској пракси (видети став 26 у горњем тексту). Заиста, тек после расправе пред њим, Касациони суд је дао разјашњење о томе шта представља споран захтев по закону. У одређивању граница његове надлежности, Касациони суд је означио границе одштетног права.

  4. Суд не прихвата тврдњу подносилаца представке да је спорна одлука створила имунитет, ни de facto ни у пракси, због њене наводно апсолутне или опште природе. Као што је тужена Влада с правом приметила, одлука се тицала само једног аспекта права да се поднесе тужба против државе, а то је право да се тражи накнада штете за дело Владе које се односи на вођење рата, и не може се сматрати произвољним укидањем надлежности судова да одлучују о читавом низу грађанских тужбених захтева (видети Faued против Уједињеног Краљевства, пресуда цитирана у горњем тексту, стр. 49-50, § 65). Као што је истакла Британска влада и као што је Суд приметио у ставу 93 у горњем тексту, то је принцип судске праксе по Конвенцији да сам члан 6 не гарантује неки посебну садржину за грађанска права и обавезе у националном праву. Није довољно увести члан 6 § 1 у игру да би се непостојање основа тужбе по домаћем праву могло описати као да има исти ефекат као и имунитет, у смислу неомогућавања подносиоца представке да тужи за дату категорију штете (Z и други, пресуда цитирана у горњем тексту, § 98).

  5. Суд сматра да одлука Касационог суда у овом предмету не представља признавање имунитета већ да је само показатељ колика су овлашћења суда да преиспита дела спољне политике као што су вођење рата. Долази се до закључка да је немогућност подносилаца представке да туже државу била последица не имунитета већ принципа који регулишу материјално право на тужбу у домаћем праву. У односном тренутку, ситуација према домаћој судској пракси је била таква да је у овој врсти случаја искључивала сваку могућност да се држава сматра одговорном. Према томе, није било ограничења приступа суду оне врсте о којој је реч у случају Ashingdane (видети пресуду цитирану у горњем тексту, § 57).

  6. Произилази да подносиоци представке не могу тврдити да су били лишени било ког права за утврђивање меритума њихових захтева. Њихови захтеви су поштено испитани у светлу домаћих правних принципа који се примењују на одштетно право пошто је Касациони суд размотрио релевантне правне аргументе који су увели у игру примењивост члана 6 § 1 Конвенције, подносиоци представке више нису могли тврдити да имају било какво овлашћење по тој одредби за испитивање чињеница. Такво испитивање би само служило непотребном одуговлачењу домаћег поступка зато што би, чак и под претпоставком да одлука Касационог суда не би аутоматски окончала поступак који је у току пред Окружним судом у Риму, Окружни суд би једино имао овлашћење да одреди природу оспораваних дела и, у околностима случаја, не би имао избора сем да одбије захтев.

Суд се слаже са Британском владом да овај случај има сличности са горе наведеним случајем Z и други. Као и у Z, подносиоцима представке у конкретном случају је омогућен приступ суду; међутим, он је био ограничен, пошто им није омогућио да обезбеде одлуку о меритуму.

116.У светлу горе наведеног, Суд налази на нема повреде члана 6 Конвенције.

 

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД

  1. Здружује меритум, једногласно, прелиминарни приговор тужене Владе у односу на примењивост члана 6 Конвенције;

  2. Проглашава, једногласно, преостали део представке прихватљивим;

  3. Сматра, једногласно, да је члан 6 Конвенције примењив у конкретном случају и, сходно томе, одбија прелиминарни приговор тужене Владе;

  4. Сматра, са десет гласова према седам, да нема повреде члана 6 Конвенције.

 

Састављено на енглеском и француском и објављено на јавној расправи у Згради људских права, Стразбур, 14. децембра 2006. године.

Luzius Wildhaber, Председник

T. L. Early, Секретар

 

У складу са чланом 45 § 2 Конвенције и правилом 74 § 2 Правилника Суда, следећа мишљења су приложена уз ову пресуду:

(a)   Сагласно мишљење г. Costa;

(b)   Сагласно мишљење сер Nicolas Bratza, коме се придружио г. Rozakis,

(c)   Издвојено мишљење г. Zagrebelsky, коме су се придружили г. Zupančič, г. Jungwiert, гђа Tsatsa-Nikolovska, г. Ugrekhelidze, г. Kovler и г. David Thor Bjorgvinsson.

L. W.

T. L. E.

ПРЕСУДА МАРКОВИЋ И ДРУГИ против ИТАЛИЈЕ САГЛАСНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ ЦОСТА

( Превод)

 

  1. Гласао сам са већином за изреку пресуде, посебно за тачке 3 и 4 те пресуде, али се не слажем са образложењем. Требало би да објасним зашто, али ћу се ограничити на главне тачке.

  2. О чему је у основи био овај случај? Као у случају Банковић, радило се о трагичним последицама делимичног уништења зграде   Радио Телевизије Србије (РТС) у Београду пошто ју је ударио пројектил испаљен од стране НАТО авиона. Петоро људи које је умрло као последица ваздушног удара, који је лансиран у вези са конфликтом на Косову, су били рођаци подносилаца представки у случају Марковић.

  3. Подносиоци представке су сматрали италијанске власти и НАТО команду здружених снага у Јужној Европи одговорнима за њихове смрти и поднели тужбу за одштету против њих у Окружном суду у Риму ( накнадно су повукли тужбу против НАТО снага).

  4. Италијанске власти су сматрале да је тај спор поставио питање судске надлежности („giurisdizione“)   и ослањајући се на одредбе Законика о парничном поступку, затражили прелиминарну одлуку по том питању од Касационог суда, у пуном саставу, пошто су имали право да поступају као било која друга парнична страна.

  5. Касациони суд је сматрао да Окружни суд нема никакву судску надлежност. С обзиром на природу спора и као што је речено у ставу 19 пресуде, ова одлука је парницу која је текла пред Окружним судому довела до краја, ipso iure.

  6. Под овим околностима, подносиоци представке су поднели представку Суду у којој су тврдили да је члан 6 § 1 Конвенције примењив и да је био прекршен пошто им је Италија одбила приступ суду.

  7. Већина се сложила да је члан 6 § 1 примењив али је сматрала да није учињена никаква повреда.

  8. У основи, одлука Суда да је та одредба била примењива се заснивала на чињеници да су подносиоци представке, чија тужба се заснивала одштетном праву (члан 2043 Грађанског законика), од почетка поседовали на барем оспоривим основама тужбени захтев према домаћем закону.

  9. Донекле сам оклевао да се придружим већини у закључку да је члан 6 § 1 примењив. У прошлости сам се слично ограђивао, посебно у случају Принц Hans-Adam II од Лихтенштајна против Немачке (Извештаји 2001-VIII) и позвао бих се на своје сагласно мишљење које је приложено као Додатак тој пресуди. Међутим, Суд је нашао да је члан 6 § 1 примењив у сличним ситуацијама у једном броју случајева у прошлости, посебно тамо где постоји озбиљан и прави спор око самог постојања „права“ у оквиру значења члана 6 § 1 (видети, међу многим другим ауторитетима, пресуде у случајевима Bentham против Уједињеног Краљевства, Серија А бр. 97; Mennitto против Италије, Извештаји 2000-X, стр. 340-41, §§ 25 до 27; З и други против Уједињеног Краљевства , (GC) бр. 29392/95, ECHR 2001-В, § 89; и Принц Hans-Adam II од Лихтенштајна против Немачке, које су горе наведен; и, за супротно гледиште, Roche против Уједињеног Краљевства, пресуда од 19 октобра 2005. године, ECHR 2005 - ..., §§ 124 и 125). Ја сам према томе одлучио да се приклоним доминантној линији ауторитета у судској пракси. Заиста, добри разлози се могу дати за тврдњу да је постојао „оспорив“ тужбени захтев у сврхе судске праксе Суда, с обзиром да Окружни суд у Риму није одбио тужбу која је била пред њим de plano због недостатка надлежности (као што му је посебна одредба Законика о парничном поступку дозвољавала да то учини) или због недостатка основа за тужбу и, пошто је Касациони суд, у пуном саставу, морао да буде сазван да одлучи о овом питању.

  10. Међутим, то није главна поента. Суд је стога био једногласан у мишљењу да је члан 6 примењив.

  11. Супротно томе, био је изразито подељен по питању да ли је или није било повреде те одредбе.

  12. Први аргумент на који се већина ослањала у   закључивању да није било повреде је онај који ја не могу да прихватим. Он гласи како следи: « Као прво и најистакнутије Суд ће приметити да подносиоци представки нису у пракси спречени да поднесу своје тужбе пред домаћим судовима» (видети став 105 пресуде). Иако то може да буде истинито, па шта? Иако су могли да покрену поступак пред Окружним судом у Риму, Окружни суд је био спречен пресудом Касационог суда да испита тужбени захтев јер је поступак, понављам, доведен до краја ipso iure, пре него што је уопште и отпочео. Сигурно је веома чудно да се каже да нису били спречени од подношења својих тужби пред домаћим судовима. Да ли право приступа суду може да буде теоретско и илузорно (у овом примеру се своди на чисто «физички» приступ), или мора да буде практично и делотворно као што је било наведено у другим сферама у десетинама пресуда почевши са пресудом у случају Artico. У овом случају, то би значило омогућавање односном суду да донесе образложену одлуку (чак и ону којом се одбија тужбени захтев о меритуму спора, без judex ex machina изјаве да је био спречен да одлучује о било чему (став 113 пресуде је и овде информативан)

  13. Но, дозволите ми да наставим даље. Пошто није задовољна овим првим аргументом, који би логично требало да буде самодовољан („као први“ и „најистакнутији“), пресуда наставља даље са дугачким образложењем, у ставовима 106 до 117, које се у бити своди на закључке:

(i)   италијански Касациони суд је најмеродавнији италијански суд да одлучује о питањима домаћег права:

(ii)   његова одлука «је била резултат не имунитета већ принципа који регулише материјално право на тужбу у домаћем праву» (став 115);

(iii)   чињеница да није било никакве могућности да се по италијанском праву држава сматра одговорном не своди се на «ограничење приступа суду исте врсте као у спору у случају Ashingdane» ( исти став) .

  1. Морам да кажем да налазим ову врсту резоновања неубедљивом и противречном самој себи. Неубедљива је зато што ако све што је Суд требало да учини је да призна да је Касациони суд имао право да тумачи домаћи закон, решење је требало да се да без потребе за било каквим европским надзором. Што се тиче позивања на Ashingdane пресуду, логично да је имала недостатке јер је Суд у том случају сматрао да није било никакве повреде( на основу шест гласова наспрам једног, једини судија у мањини био је мој жаљени претходник, судија Петтити). Како и на основу ког чудотворног процеса би чињеница да у садашњем случају није било никаквог ограничења «исте врсте као у спору у случају Ashingdane » могла да доведе   до закључка да није било никакве повреде члана 6 § 1 ? То ја не могу да разумем.

  2. По мени, било би једноставније – и јасније- да се примене стандардни принципи. Право на приступ суду није апсолутно, али може да буде предмет прећутних ограничења. Нека од тих ограничења су неотуђива у праву приступа суду, на пример она која произлазе из државног имунитета у међународном праву.

  3. Као пример, Суд је применио те принципе у својој пресуди у Fogarty против Уједињеног Краљевства (Извештаји 2001- XИ) са другачијим мишљењем мог колеге г. Лоуцаидес и мог сагласног мишљења као и мојих колега г. Цафлисцх и гђе Вајић. Истина је да се Fogarty односио на имунитет од надлежности који је одобрен од стране тужене државе трећој држави (Сједињене Државе). Али ситуација се лако може преместити на концепт државног акта који је познат и упоредном праву и у међународном праву и нема типичнијег примера државног акта него одлуке да се пошаљу трупе у борбу или, као са Италијом у овом садашњем случају, да учествује у ваздушним ударима као чланица међународне организације, нарочито обезбеђивањем база за ударе и логистичке подршке. Јасно је да члан 2043 италијанског Грађанског законика даје веома широки списак правних средстава за квази-штету и генерално се примењује на италијанску државу и у поступцима пред редовним судовима (као што је Окружни суд у Риму), а не у административним судовима, за разлику од земаља као што је Француска. Али то није забрана за надлежност домаћих судова да расправљају о тужбеним захтевима против италијанске државе који се окончавају када основа одговорности лежи у ономе што је несумњиво акт Владе. Другим речима, у италијанском домаћем праву, никакав тужбени захтев не може да се заснује на члану 2043 Грађанског законика када је наводно незаконити акт, којим је проузрокована повреда, акт Владе, резултат извршења таквог акта или његова индиректна последица.

  4. Да ли ово изузеће од одговорности у домаћем закону чини непропорционално мешање у право приступа суду предвиђено Конвенцијом? Да ли оно значи одрицање правде које је несагласна са Конвенцијом? Ово је дискутабилно питање и ја свакако могу да разумем мишљење изражено од стране мањине која је гласала у корист налажења повреде члана 6. Међутим, ако човек одлучи да не иде тако далеко – из разлога, који по мом мишљењу, нису ни на који начин апсурдни и сагласи се са административним правом многих европских земаља и општим међународним правом како ствари стоје овде и сада – онда би требало тако да се каже и да се наведе стандардна линија ауторитета. Из тих разлога ја сам критичан у односу на образложење у случају Марковић, а да се, међутим, не размимоилазим са закључцима.

 

САГЛАСНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ BRATZA КОМЕ СЕ ПРИДРУЖУЈЕ СУДИЈА ROZAKIS

1.  Ја делим мишљење већине из Великог већа да није било никакве повреде члана 6 Конвенције у овом случају и уопштено могу да се сложим са образложењем пресуде Суда. Додајем неке своје примедбе само због важности средишњег питања које је поделило Суд, наиме да ли се одлука италијанског Касационог суда да национални судови немају никакву надлежност да разматрају тужбу подносилаца представке за одштету у вези са смрћу њихових рођака, своди на неоправдано ограничење њиховог приступа суду у сврхе члана 6.

2.  Разлика између одредби домаћег права и праксе која забрањује или ограничава приступ судском правном леку да се одлучује о меритуму тужбених захтева који се односе на „права“ грађанске природе призната у домаћем праву и која би, изузев ако не буду основана, била у супротности са чланом 6 и оних одредби које разграничавају суштински садржај самог „права“ и на које се у принципу члан 6 не примењује, је добро установљена у судској пракси Суда. Често је доказано да је тешко да се у пракси повуче гранична линија између ограничења правног поступка и материјалних ограничења. Остаје, ипак, важна разлика у погледу увреженог принципа да члан 6 не гарантује никакав одређени садржај за „права“ у материјалном праву Држава уговорница и да се његове гаранције протежу само на права за која се може рећи, барем на дискутабилним основама, да су призната у домаћем праву државе у питању.

3.  Одређене одредбе јасно спадају у категорију процедуралних ограничења: оне обухватају примере рокова застарелости, обезбеђења судских трошкова и прописа који су меродавни за приступ суду од стране малолетних лица и особа неспособних за расуђивање. Даљи пример је дат у случају Tinnellu и Sons Ltd и McElduff и други против Уједињеног Краљевства (пресуда од 10. јула 1988. године, Извештаји о пресудама и одлукама, 1998-IV) који су се односили на питање коначног министарског уверења, чије је дејство било да спречи испитивање меритума тужбених захтева о дискриминишућем третману од стране домаћих судова. Можда су ближе граничној линији случајеви који се тичу давања разних имунитета од парничних поступака.  Међутим, у случајевима који се тичу преношења имунитета на државе (Al-Adsani против Уједињеног Краљевства (GC), бр. 35763/97 и Fogarty против Уједињеног Краљевства (GC), бр. 37112/67, ECHR 201-XИ) и на међународне организације (Waite и Kenedy против Немачке, (GC), бр. 26083/99, ECHR 1999-I), Суд је тумачио такве имунитете као процедуралне забране који су захтевали оправдање радије него као ограничења материјалног права унутар домаћег права.

4.  Од случајева који спадају са друге стране граничне линије, случајеви Z и други против Уједињеног Краљевства (GC), бр. 29392/95, ECHR 2001-В) и, скорији, Roche против Уједињеног Краљевства (Ц), бр. 32555/96, ECHR 2005-) су можда најзначајнији. У случају Roche, Суд узимајући као своју почетну тачку процену Горњег дома у Matthews против Министарства одбране, је закључио да одељак 10 Закона о парничном поступку државе (круне) представља одредбу материјалног права која одређује границе права лица у војној служби да подносе тужбене захтеве за накнаду штете против Круне за личне повреде које су претрпели док су били на дужности и није био виђен као да преноси на Круну имунитет од тужбених захтева због немара који би у супротном могао да буде доступан лицима у војној служби. Много више је релевантно за садашњи случај, да је Суд у случају Z закључио да је немогућност подносилаца представки да туже локалне власти за немар зато што су пропустили да преудузму кораке да их удаље од старања родитеља од чије стране су били занемарени и злостављани, потекла не од имунитета који је пренет на локалну власт већ од примењивих принципа који се односе на материјално право на тужбу у домаћем праву, чији је битан елеменат да би требало да буде правично и разумно да се наметне дужност старања на тужене према околностима случаја .

5.  Предметни случај се не може лако уврстити ни у једну од установљених категорија. Подносиоци представки су били спречени да о меритуму њховог тужбеног захтева за накнаду штете одлуче италијански судови и то одлуком Касационог суда према којој је тим судовима недостајала надлежност да разматрају тужбени захтев. У поступку за прелиминарну одлуку подносиоци представки су тврдили да италијански судови имају такву надлежност на основу, inter alia, да су наводни незаконити акти који су резултирали смрћу њихових рођака требали да буду сматрани као да су почињени у Италији, и по томе да је релевантна војна акција била организована на италијанском тлу и да се део ње одиграо тамо: тврђено је да је Италија уступила материјалну и логистичку подршку НАТО акцији и да је, за разлику од других чланица НАТО-а, обезбедила ваздушне базе са којих су полетали авиони који су бомбардовали Београд и РТС. Подносиоци представке су се додатно ослонили на Војни кривични законик, на Лондонску конвенцију из 1951. године и на Протокол бр. 1 уз Женевску конвенцију за утврђивање надлежности националних судова.

6.  У доношењу судске одлуке да судови нису имали надлежност да разматрају тужбене захтеве, Касациони суд је нашао да је природа поступака и функција на које су се ослањали да би се приписала одговорност држави Италији – а нарочито, вршење непријатељстава путем ратовања из ваздуха – била такве да суд није имао никакву надлежност да размотра начин на који су те функције извршене. Касациони суд је даље одбацио, на основама које су изнете у пресуди, тврдњу подносилаца представке да је надлежност италијанских судова требало сматрати као ствар домаћег права у међународним инструментима на које се ослањало.

7.  У уочљивој супротности са типичним случајем процедуралне забране приступа суду, је чињеница да италијански судови нису били у могућности да испитају меритум тужбеног захтева која није проистекла ни из законских мера ни из вршења дискреционог овлашћења извршне власти да изузме надлежност судова или да ограничи њихова овлашћења да разматрају или да уклоне одређену врсту тужби из судске контроле. Шта више, одлука Касационог суда да је националним судовима недостајала надлежност не може се, по мом мишљењу, изједначити са додељивањем бланко (општег) имунитета туженима у овој парници. Одлука да се порекне надлежност је била самонаметнуто ограничење, имајући у виду да је Касациони суд закључио не само да таква надлежност није била пренесена правним инструментима на која су се подносиоци представки ослонили, већ и да је природа тужбеног захтева подносилаца представке поставила питања која нису могла да буду решавана у националним судовима. То је учинила, применом концепта државног акта, познатог концепта у систему грађанског права, према коме се политички акти државе у области која обухвата међународне односе, спољну политику и спровођење непријатељстава не могу разматрати од стране домаћих судова.

8.   По мом мишљењу, на одлуку Касационог суда не треба гледати као да се њом ствара процедурална забрана одлучивања о правима подносилаца представке од стране националних судова већ пре као на материјално ограничење тих права, при чему је Касациони суд закључио да, због природе питања које је поставио њихов тужбени захтев, подносиоци представке нису имали никаквог оправданог основа за тужбу у домаћем праву.

9.  Тврди се да је одлука Касационог суда била несагласна са његовом претходном и накнадном судском праксом, да бомбардовање РТС-а није могло да буде класификовано у домаћем праву као државни акт који може да искључи судску контролу и да је Касациони суд, сматрајући да није било никакве надлежности да решава тужбени захтев подносилаца представке, погрешно занемарио или лоше протумачио одредбе домаћег и међународног права на којима је тужбени захтев био заснован. Ослонац за ово се исто тако заснива на помањкању образложења суда и чињеници да није било одмеравања супростављених интереса од стране суда када је суд закључио да је надлежност искључена.

10.  Што се тиче претходног аргумента, питања тумачења и примене домаћег права су, као што пресуда наглашава, првенствено да их решавају национални судови и по мом мишљењу нема основа на којима би Суд могао да замени свој сопствени став за став Касационог суда или да сматра те ставове произвољним или очигледно нереалним.

11. Овај последњи аргумент ми даје више разлога за сумњу. Образложење Касационог суда је било сажето и отворено за критику да не садржи никакво излагање о границама доктрине „државног акта“ који је примењивао и никакву јасну анализу питања које је тужбени захтев подносилаца представке постављао што је учинило да овај случај не подлеже судској надлежности. Међутим, колико год да је судско образложење језгровито, чини ми се да се основе за одлуку довољно јасно исказују, посебно када се читају заједно са претходном судском праксом цитираном од стране самог Касационог суда и у вези са ставовима 26 и 27 пресуде Суда. Тужбени захтев подносилаца представке се односио на погибије које су настале као последица бомбардовања радио станице у Београду као део НАТО операција за време изузетно сложеног сукоба на Косову и одлука о меритуму тужбеног захтева би неизбежно укључивала националне судове који би морали да решавају питања која се односе на законитост операције као питању међународног права као и да ревидирају легитимност аката и одлука Италијанске владе у спровођењу својих суверених овлашћења у области спољне политике и извођења непријатељстава. Јасно је гледиште Касационог суда да ова питања спадају изван прописног домашаја контроле од стране националних судова и да подносиоци представке немају никакав основ за тужбу о којој би ови судови могли да одлучују.

12.  Доктрина „акта државе“ нема никакве веома прецизне границе и њена примена мора неизбежно да зависи од одређених околности случаја у којима се поставља као питање. Шта више, као и доктрина државног имунитета, са којом понекад може да се преклопи, она није статичка већ је подложна променама и развијању током времена. По мом мишљењу, у релевантном тренутку када је донео закључак да, у посебним околностима случаја који је пред њим, доктрина не само да је била битна већ је и спречила националне судове да решавају питања покренута овим случајем, Касациони суд није прешао прихватљиве границе. Сходно томе, по мом мишљењу није било неоправданих ограничења за приступ суду од стране подносилаца представке којим би се повредио члан 6 Конвенције.

 

 ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ ЗАГРЕБЕЛСКY КОМЕ СЕ ПРИДРУЖУЈУ СУДИЈЕ ЗУПАНЧИЧ, ЈУНГWЕИРТ, ТСАТСА- НИКОЛОВСКА, УГРЕКХЕЛДЗЕ, КОВЛЕР И ДАВИД ТХÓР БЈÖРГВИНССОН

 (Превод)

Овај случај који се искључиво тиче права на приступ суду на основу члана 6 Конвенције, повлачи питање највише важности по Конвенцији, наиме положај појединца када се нађе лицем у лице са влашћу. То је власт у свом најстрашнијем облику: власт заснована на „државном разлогу“. Само чистом случајношћу се то питање појавило у спору против Италије. Исто тако то је лако могла да буде нека друга држава. Стога је ово питање од интереса за све.

У свом обраћању Парламентарној скупштини 19. августа 1949. године, представљајући свој предлог да се оснује Европски суд за људска права, P. H. Teitgen је рекао: Три ствари још увек представљају претњу нашој слободи. Прва претња је вечити државни разлог. Иза државе, који год да је њен облик, чак и да је демократска, увек вреба као стални изазов, тај државни разлог Чак и у нашим демократским земљама морамо да будемо на опрезу због овог изазова подлегања државном разлогу.“2 Постоји ли било какав разлог да претпоставимо да је ово упозорење упућено 14 државама чланицама од којих се састојала Скупштина Савета Европе у то време, од мањег значаја од данашње Европе од 46 нација?

Жао ми је што је закључак који је усвојила већина укључивао ауторитативну подршку Суда снажном оправдању која се, чак и данас, чини у корист „државног разлога“. „Државни разлог“ има мало времена за право, још мање за „владавину права“ које човек једва може да разуме ако нема могућност приступа суду (видети Golder против Уједињеног Краљевства, пресуда од 21. фебруара 1975. године, Серја А бр. 18, стр. 17, § 35; и са истим дејством у односу на италијански правни систем, пресуду Уставног суда бр. 26, 1999).

Касациони   суд   је   навео   у   овом   случају:   „. заштићени појединачни интереси нису никаква препрека за извршење функција политичке природе“. Политичке функције и појединачна права не могу, према томе, да ко-егзистирају, јер никаква права не могу да се полажу у вези са политичким деловањима. Ово је прилично слаба изјава, изјава која је несагласна Конвенцији и у најмању руку сумњива унутар домаћег права, као што се одражава у односним одредбама Устава (видети тачку 20 пресуде), у чињеници да је обим члана 31 Уредбе бр. 1024 из 1924. године ограничен искључиво на административни суд са овлашћењем ревизије ( Consiglio do Statо) и у недостатку било ког примера међу одлукама Касационог суда цитираним од стране Владе о ситуацији која је упоредива са овом која је постигнута у садашњем случају (видети пасус 100 пресуде). Заиста, сам Суд је рекао да су подносиоци представке имали, у најмању руку на оспоривим основама, тужбени захтев по домаћем праву, због чега је пресуђено да је члан 6 примењив (видети тачку 101 пресуде). Исто тако примећујем да Касациони суд није специфично навео –  иако је истина да је разлика донекле вештачка у конкретном случају –  да ли сматра да постоји „имунитет од одговорности“ или „имунитет од судског поступка“ (видети тачку 96 пресуде).

Заједно са туженом Владом и Британском владом , већина (видети тачку 115 пресуде) се позвала на случај Z и други против Уједињеног Краљевства (GC), бр. 29392/95, § 93, ECHR 2001 – В), у коме је Суд закључио да иако чињенице и меритум случаја нису испитани, степен приступа суду који је дат подносиоцима представке је био довољан да задовољи захтеве члана 6. Подносиоци представке су тражили да убеде судове да прошире обим права на накнаду штете изван онога што је претходно било прихваћено. Аргументи страна су саслушани на сваком од разних нивоа надлежности кроз које је случај прошао и исцрпно су наведени у коначној пресуди. Међутим, стање у овом садашњем случају је било сасвим супротно. Иако је подносиоцима представке дат приступ италијанским судовима, то је било само да им се каже да ни грађански судови, ни било који други италијански суд нема надлежност да разматра случај. Тиме је Касациони суд ограничио за све практичне сврхе обим општег права одштете који је садржан у члану 2043 Грађанског законика. Надаље, за разлику од домаћих судова у З и други, није избалансирао супротстављене интересе који су у игри и није начинио никакав покушај да објасни зашто у специфичним околностима случаја подносилаца представке чињеница да је оспоравани акт био политичке природе треба да однесе превагу над грађанском тужбом.

Лако се види како дискрециона – понекад у потпуности дискрециона – природа политичких или владиних аката може да доведе до искључења било ког права у циљу њиховог оспоравања. Из ове перспективе, ово искључење може да буде оправдано природом функције која је извршена од стране Владе и потребе да се заштити слобода политичке одлуке. Нису само области као што су спољни послови, народна одбрана и општа безбедност оне области на које се односи ово искључење. Међутим, да би био сагласан са принципом владавине права и њему нераздвојном праву приступа судовима, јасно је да обим овог искључења не може да се протеже изван граница које су прописане правним правилима која регулишу и ограничавају примењивање односних владиних функција (акт Владе). Горе поменути легитимни циљ не може да иде изван обима дискреције коју државна власт има право да примењује у оквиру ограничења која намеће право. У предметном случају, подносиоци представке су у домаћим судовима тврдили да су активности италијанских власти прекршиле правила националног права и међународног обичајног права о оружаним сукобима. Чинећи то, они су поставили питање граница које треба поставити на појам „ државног разлога“ ослобођеног од било какве судске контроле. Ради се о великој забринутости што ни Касациони суд ни Суд нису дали никакву дефиницју о томе шта може да буде квалификовано као „акт Владе“ или „ политички акт“ (што нису идентични појмови) или шта би ограничења таквих аката могла да буду. Било који акт државне власти ће, директно или индиректно, бити резултат политичке одлуке, било да је општи или специфичан по садржају. Међутим, по мом мишљењу, зато што је превише нејасан и превише уопштен концепт, формула

„функције политичке природе“ искључује било каква „ прећутна ограничења“ на право приступа суду. У ставу 113 пресуде, Суд тежи да ограничи обим принципа који је прихватио примећујући да се одлука Касационог суда: „ односила само на један аспект права да се поднесе тужба против државе, а то је право да се захтева одштета због акта владе који се односи на вођење рата“. Међутим, одлука Касационог суда, која је по мишљењу Суда задовољила захтеве Конвенције, заснивала се само на политичкој природи оспораваног акта (видети став 106 пресуде). Није ни јасно како и зашто разлика може да се повуче између политичких аката рата и других облика политичких аката у сврху одлучивања да ли треба да се допусти приступ суду.

У доношењу свог закључка, Касациони суд је одабрао да занемари природу судских поступака које су покренули подносиоци представке: ти судски поступци се нису директно односили на учешће Италије у оружаном сукобу као чланице НАТО-а и њихов циљ није био да се акт Владе стави по страни. Њихов циљ је једноставно био да се добије одштета за удаљене последице политичких аката који су у питању, последице које су биле чисто потенцијалне и које нису биле повезане са циљем тих аката. Упркос општој природи права из члана 2043 италијанског Грађанског законика, Касациони суд је на крају одбио да прихвати да је било који италијански суд имао надлежност да разматра тужбене захтеве подносилаца представке на основу домаћег права, искључиво зато што је одлука да се учествује у горе наведеним војним операцијама била политичке природе. Касациони суд је стога отишао даље од било ког легитимног циља који оправдава доктрину политичког акта и далеко изван граница пропорционалности.

Могу да разумем зашто би државе тежиле да се заштите од претњи законским тужбама као у предметном случају. Међутим, жалим што је већина у Суду прихватила решење које задаје ударац самим темељима Конвенције.

_____________________________________________

1 Србија није страна у овом споразуму.

2 Сабрано издање „Travaux Preparatoires“ (Припремних радова), Књига И, стр. 41, Martinus Nijhoff, Hag, 1975

 

Превод пресуде Канцеларија Заступника РС пред ЕСЉП

 

 

GRAND CHAMBER 

CASE OF MARKOVIC AND OTHERS v. ITALY 

(Application no. 1398/03)

JUDGMENT

STRASBOURG 

 14 December 2006

 

In the case of Markovic and Others v. ItalyThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Luzius Wildhaber, President,
Christos Rozakis,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Lucius Caflisch,
Ireneu Cabral Barreto,
Karel Jungwiert,
John Hedigan,
Margarita Tsatsa-Nikolovska,
Mindia Ugrekhelidze,
Anatoly Kovler,
Vladimiro Zagrebelsky,
Egbert Myjer,
Davíd Thór Björgvinsson,
Danutė Jočienė,
Ján Šikuta, judges,

and Lawrence EarlySection Registrar,

Having deliberated in private on 14 December 2005, 9 January and 25 October 2006, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 1398/03) against the Italian Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by ten nationals of Serbia and Montenegro, Mr Dusan Markovic and Mr Zoran Markovic, Ms Dusika Jontic and Mr Vladimir Jontic, Ms Draga Jankovic, Ms Mirjana Stevanovic and Ms Slavica Stevanovic, and Ms Milena Dragojevic, Mr Obrad Dragojevic and Mr Dejan Dragojevic (“the applicants”), on 6 December 2002.

2.  The applicants applied to the Court through Ms A. Rampelli and are represented by Mr G. Bozzi, a barrister practising in Rome, and Mr A. Bozzi and Ms C. Gatti, barristers practising in Milan. The Italian Government (“the respondent Government”) were represented by their Agent, Mr I.M. Braguglia, and by their co-Agent, Mr F. Crisafulli.

3.  The applicants complained in particular of a violation of Article 6 of the Convention, taken together with Article 1, as a result of a ruling by the Italian Court of Cassation that the domestic courts had no jurisdiction to examine their claim for compensation for damage sustained as a result of an air strike by NATO forces.

4.  The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). In a decision of 12 June 2003, the Section declared the application partly inadmissible with regard to the complaints under Articles 2, 10, 13 (inasmuch as it is considered to have been absorbed by Article 6) and 17 of the Convention and decided to communicate the remainder of the application to the respondent Government for their written observations. On 28 April 2005 a Chamber of that Section composed of Boštjan M. Zupančič, President, John Hedigan, Lucius Caflisch, Margarita Tsatsa-Nikolovska, Vladimiro Zagrebelsky, Egbert Myjer and Davíd Thór Björgvinsson, judges, and Vincent Berger, Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

5.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

6.  Pursuant to Article 29 § 3 of the Convention and Rule 54A § 3, the Grand Chamber notified the parties that it might decide to examine the merits of the case at the same time as the issue of admissibility.

7.  The applicants and the respondent Government each filed submissions. Observations were also received from the United Kingdom Government, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The Government of Serbia and Montenegro exercised their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (b)). The applicants replied to the intervening parties comments at the hearing (Rule 44 § 5).

8.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 14 December 2005 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a)  for the respondent Government
MrF. CrisafulliCo-Agent,
MsA. Ciampi,Adviser;

(b)  for the applicants
MrG. Bozziof the Rome Bar,
MrA. Bozzi, of the Milan Bar,Counsel,
MrD. Gallo,Adviser;

(c)  for the Government of Serbia and Montenegro
MrS. Carić,Agent,
MsK. Josifor,
MsI. Banovcanin-Heuberger,Advisers.

 

The Court heard addresses by Mr Crisafulli, Ms Ciampi, Mr G. Bozzi, Mr A. Bozzi and Mr Carić, and their answers to the questions put by the judges.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The ten applicants are all citizens of Serbia and Montenegro, which was known at the time of the events in question as the Federal Republic of Yugoslavia (“the FRY”).

The first two applicants, Dusan and Zoran Markovic, were born in 1924 and 1952 respectively, and applied to the Court on behalf of Dejan Markovic, deceased son of Dusan Markovic and brother of Zoran Markovic.

The third and fourth applicants, Dusika and Vladimir Jontic, were born in 1948 and 1978 respectively, and applied to the Court on behalf of Slobodan Jontic, deceased husband of Dusika Jontic and father of Vladimir Jontic.

The fifth applicant, Draga Jankovic, was born in 1947 and applied to the Court on behalf of her deceased husband, Milovan Jankovic.

The sixth and seventh applicants, Mirjana and Slavica Stevanovic, were born in 1945 and 1974 respectively, and applied to the Court on behalf of Slavisa Stevanovic, deceased son of Mirjana Stevanovic and brother of Slavica Stevanovic.

The eighth, ninth and tenth applicants, Milena, Obrad and Dejan Dragojevic, were born in 1953, 1946 and 1975 respectively, and applied to the Court on behalf of Dragorad Dragojevic, deceased son of Milena and Obrad Dragojevic and brother of Dejan Dragojevic.

10.  The applicants lodged the present application to complain of the outcome of an action in damages which they had brought in the Italian courts in respect of an air strike against the FRY.

A.  Background and the bombing of Radio-televizija Srbija (RTS)

11.  The facts of the case relate to the same events as those considered by the Court in its decision in the case of Banković and Others v. Belgium and Others ((dec.) [GC], no. 52207/99, ECHR 2001-XII). The facts in that case were summarised as follows:

6.  The conflict in Kosovo between Serbian and Kosovar Albanian forces during 1998 and 1999 is well documented. Against the background of the escalating conflict, together with the growing concerns and unsuccessful diplomatic initiatives of the international community, the six-nation Contact Group (established in 1992 by the London Conference) met and agreed to convene negotiations between the parties to the conflict.

7.  On 30 January 1999, and following a decision of its North Atlantic Council (NAC), the North Atlantic Treaty Organisation (NATO) announced air strikes on the territory of the FRY in the case of non-compliance with the demands of the international community. Negotiations consequently took place between the parties to the conflict from 6 to 23 February 1999 in Rambouillet and from 15 to 18 March 1999 in Paris. The resulting proposed peace agreement was signed by the Kosovar Albanian delegation but not by the Serbian delegation.

8.  Considering that all efforts to achieve a negotiated political solution to the Kosovo crisis had failed, the NAC decided on, and on 23 March 1999 the Secretary General of NATO announced, the beginning of air strikes (Operation Allied Force) against the FRY. The air strikes lasted from 24 March to 8 June 1999.

...

9.  Three television channels and four radio stations operated from the RTS facilities in Belgrade. The main production facilities were housed in three buildings at Takovska Street. The master control room was housed on the first floor of one of the buildings and was staffed mainly by technical staff.

10.  On 23 April 1999, just after 2 a.m. approximately, one of the RTS buildings at Takovska Street was hit by a missile launched from a NATO forces aircraft. Two of the four floors of the building collapsed and the master control room was destroyed.

11.  ... Twenty-four targets were hit in the FRY that night, including three in Belgrade.”

12.  The partial collapse of the RTS building caused the deaths of sixteen people, including the five relatives of the applicants.

B.  Civil proceedings in the Rome District Court

13.  On 31 May 2000 the first four applicants brought an action in damages in the Rome District Court under Article 2043 of the Italian Civil Code. The other six applicants applied to be joined to the proceedings on 3 November 2000.

14.  The applicants believed that civil liability for the deaths of their relatives lay with the Italian Prime Ministers Office and Ministry of Defence and with the Command of NATOs Allied Forces in Southern Europe (AFSOUTH).

They argued that the Italian courts had jurisdiction to hear the case. In particular, on the basis of the wording of Article 6 of the Italian Criminal Code, they submitted that the unlawful act that had caused the alleged damage should be regarded as having been committed in Italy inasmuch as the military action had been organised on Italian territory and part of it had taken place there. They based this argument on the extent of Italys commitment – involving substantial political and logistical support – to the military mission in question. Specifically, Italy, unlike other NATO members, had provided the air bases from which the aircraft that had bombed Belgrade and the RTS had taken off. They also relied in support of their claim on Article 174 of the Wartime Military Criminal Code and on the London Convention of 1951 and the Protocol Additional to the Geneva Conventions.

15.  The defendants argued that the Italian courts had no jurisdiction to hear the case. The proceedings against AFSOUTH were discontinued by the applicants.

16.  The Prime Ministers Office and the Ministry of Defence subsequently sought a preliminary ruling from the Court of Cassation on the question of jurisdiction (regolamento preventivo di giurisdizione) under Article 41 of the Italian Code of Civil Procedure.

17.  In written submissions dated 16 November 2001, Assistant Principal State Counsel at the Court of Cassation argued that the application for a preliminary ruling should be declared inadmissible as it concerned the merits of the claim, not the issue of jurisdiction. He stated as follows:

“The governmental bodies defending this claim have requested a preliminary ruling on the issue of jurisdiction, arguing that:

(a)  since the action is brought against the Italian State as a specific (unitary) subject of international law for acts performed in the exercise of its imperium (iure imperii), it cannot be brought in the Italian courts;

(b)  paragraph 5 of Article VIII of the London Convention of 19 June 1951, which Italy ratified by Law no. 1335 of 1955, does not provide any basis for the action either, as it applies to damage caused in the receiving State.

The government seek to show through this jurisdictional issue that the Italian legal system does not contain any provision or principle capable of providing a basis for the alleged personal right [diritto soggettivo perfetto] or of guaranteeing it in the abstract.

Accordingly, the position is that:

(a)  the government argue that the Italian State cannot be held liable for acts carried out in the exercise of its imperium;

(b)  in addition, they deny that the said London Convention can be used to determine the place where the acts which caused the alleged damage took place (it is not by accident that the applicant has cited the provisions of the Criminal Code referring to the place where the offence was committed).

It follows that the questions thus raised go to the merits, not to the issue of jurisdiction (see judgment no. 903 of 17 December 1999 of the Court of Cassation, sitting as a full court).

For these reasons, the Court of Cassation, sitting as a full court, is asked to declare the application inadmissible, with all the consequences which that entails in law.”

18.  In a ruling (no. 8157) of 8 February 2002, which was deposited with the registry on 5 June 2002 and conveyed to the applicants on 11 June 2002, the Court of Cassation, sitting as a full court (Sezioni Unite), found that the Italian courts had no jurisdiction. It reasoned as follows:

...

2.  The claim seeks to impute liability to the Italian State on the basis of an act of war, in particular the conduct of hostilities through aerial warfare. The choice of the means that will be used to conduct hostilities is an act of government. These are acts through which political functions are performed and the Constitution provides for them to be assigned to a constitutional body. The nature of such functions precludes any claim to a protected interest in relation thereto, so that the acts by which they are carried out may or may not have a specific content – see the judgments of the full court of 12 July 1968 (no. 2452), 17 October 1980 (no. 5583) and 8 January 1993 (no. 124). With respect to acts of this type, no court has the power to review the manner in which the function was performed.

3.  While the purpose of the provisions of international agreements governing the conduct of hostilities – the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Articles 35.2, 48, 49, 51, 52 and 57) and the European Convention on Human Rights (Articles 2 and 15 § 2) – is to protect civilians in the event of attack, they are rules of international law, and so also regulate relations between States.

These same treaties lay down the procedure for finding a violation and the sanctions in the event of liability (Article 91 of the Protocol and Article 41 of the Convention); they also designate the international courts and tribunals with jurisdiction to make such a finding.

However, the legislation implementing these rules in the Italian State does not contain any express provision enabling injured parties to seek reparation from the State for damage sustained as a result of a violation of the rules of international law.

The notion that provisions to that effect may implicitly have been introduced into the system through the implementation of rules of international law is at odds with the converse principle that has been mentioned which holds that protected individual interests are no bar to carrying out functions of a political nature.

Indeed, in order to enable reparation to be provided in the domestic system for loss sustained as a result of a violation of the reasonable time requirement under Article 6 of the Convention on Human Rights, [the State] introduced appropriate legislation (Law no. 89 of 24 March 2001).

4.  No entitlement to a review of the governments decision concerning the conduct of hostilities with respect to the NATO aerial operations against the Federal Republic of Yugoslavia can be found in the London Convention of 1951.

The fact that the aircraft used to bomb the Belgrade radio and television station were able to use bases situated on Italian territory constitutes but one element of the highly complex operation whose lawfulness it is sought to review and is not therefore relevant to the application of the rule laid down in paragraph 5 of Article VIII of the Convention, which on the contrary presupposes the commission of an act that is amenable to review.”

19.  The Court of Cassations ruling brought to an end, ipso jure, the proceedings in the Rome District Court.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

20.  The relevant provisions of the Italian Constitution are as follows:

Article 10 § 1

The Italian legal system shall comply with the generally recognised rules of international law.

...

Article 24 § 1

Everyone may bring legal proceedings to protect his or her rights and legitimate interests.

...

Article 28

Civil servants, other agents of the State and public entities shall be directly responsible, in accordance with the criminal, civil and administrative law, for acts committed in breach of rights. In connection with such acts, civil liability shall extend to the State and public entities.

...

Article 113

Judicial protection of rights and legitimate interests in the ordinary and administrative courts shall always lie against acts of the public administrative authorities.

It may not be excluded or limited to extraordinary remedies or specific categories of act.

The law shall specify which judicial bodies are empowered to set aside acts of the public authorities, in what cases and with what effects.”

21.  Article 31 of Royal Decree no. 1024 of 26 June 1924 provides:

No appeal to the Consiglio di Stato, sitting in its judicial capacity, shall lie against acts or decisions of the government which involve the exercise of political power.”

22.  Article 2043 of the Civil Code provides:

“Any unlawful act which causes damage to another will render the perpetrator liable in damages under the civil law.”

23.  Article 41 of the Code of Civil Procedure, which deals with the issue of jurisdiction, provides:

“For so long as there has been no determination of the merits of the proceedings at first instance, any party may seek a ruling on a question of jurisdiction under Article 37 from the Court of Cassation, sitting as a full court. ...”

Article 37 of the Code of Civil Procedure provides:

“A ruling that an ordinary court has no jurisdiction because the case concerns a public authority or is within the province of a special court may be made at any time and at any level of jurisdiction, including by the court of its own motion.”

24.  The relevant provisions of the Criminal Code provide:

Article 6

“Anyone who commits an offence on the territory of the State shall be punished in accordance with Italian law.

The offence will be regarded as having been committed on the territory of the State if all or part of the act or omission at the origin of the offence or all or some of the consequences of such act or omission occurred there.”

Article 185

“Restitution and compensation for damage.

The commission of an offence shall give rise to an obligation of restitution under the civil law [Articles 2043 et seq. of the Civil Code].

Any offence that causes pecuniary damage [Article 2056 of the Civil Code] or non-pecuniary damage [Article 2059 of the Civil Code] shall impose an obligation on the perpetrator and those accountable for his or her actions under the civil law [Article 2047 of the Civil Code] to make reparation.”

25.  Article 174 of the Wartime Military Criminal Code reads as follows:

“A commanding officer of a military force who, in order to inflict damage on the enemy, orders or authorises the use of a means or method of warfare that is prohibited by law or by international treaty or which is in any event contrary to the military code of honour shall be liable on conviction to a minimum of five years imprisonment unless the act concerned is a criminal offence under a specific statutory provision.

If the act results in a massacre, the minimum term of imprisonment shall be ten years.”

26.  In a judgment of 10 July 1992 (no. 124/1993), the Court of Cassation, sitting as a full court, established the rule that the courts had no jurisdiction to hear cases against the authorities relating to political acts.

A trade union had brought an action against the Prime Minister, the Civil Service Ministry and the Ministry of State Education on the ground that the government had failed to comply with their undertakings. The Court of Cassation noted, inter alia, that such a failure could only engage the governments political responsibility, but could not create a right. It ruled that the courts had no jurisdiction to hear the case after formulating the following principle:

“Legislative action is a political act since it is the standard means of performing political and governmental functions. The governmental authoritys conduct in the present case was not, therefore, capable in law of causing individuals damage (whether to their personal rights or to their legitimate interests); it consequently escapes all judicial scrutiny.”

27.  The Italian courts had in fact already examined this question in a number of earlier cases and had ruled that, as they were political in nature, the following acts escaped the scrutiny of the domestic courts:

(i)  a waiver of the right to exercise jurisdiction under Article VII of the Agreement of 1951 between the Parties to the North Atlantic Treaty regarding the Status of their Forces (Court of Cassation, Third Criminal Division, 21 March 1962, no. 1645, Kinardi and OthersGiust. Pen. [Criminal Justice], 1963, III, p. 80);

(ii)  the assignment of property belonging to Italian nationals under the London Convention of 1951 (Court of Cassation, sitting as a full court, 12 July 1968, no. 2452, De Langlade v. the TreasuryRivista diritto internazionale [International Law Review], 1969, p. 583);

(iii)  a Transport Ministry decree suspending permission to transport goods to Austria (Rome District Court, 18 May 1993, Soc. S. and C. Transp. GmbH v. Ministry of TransportRivista diritto internazionale privato e processuale [Review of Private International Law and Procedure], 1995, p. 755);

(iv)  a decision by the Ministry of Employment appointing employees representatives as delegates to the International Labour Organisation (Lazio Regional Administrative Court, 20 August 1976, no. 492, CISNAL v. Ministry of Employment and Ministry of Foreign AffairsItalian Yearbook of International Law, 1978-79, p. 184);

(v)  a declaration of war and treaty provisions relating to compensation for war damage (Lazio Regional Administrative Court (I), 28 January 1985, no. 106, Pestalozza v. the TreasuryTrib. Amm. Reg. [Regional Administrative Court Review], 1985, p. 381).

28.  The full court of the Court of Cassation delivered a further judgment (no. 5044) on 11 March 2004. It concerned the jurisdiction of the Italian civil courts to hear claims for compensation for damage sustained by a person who had been captured by the German military in 1944 and deported to work for German industry. Germany had pleaded State immunity and the courts of first instance and appeal had held that they had no jurisdiction to make an order against it. The Court of Cassation carried out a very extensive examination of the international treaties on international crime, imprescriptibility, the international responsibility of States, immunity from jurisdiction and of the case-law of various international tribunals. In holding that the immunity plea failed and the Italian courts had to decide the claim, it stated inter alia:

... In a decision no. 8157 of 5 June 2002, this full court did indeed rule that acts performed by the State in the conduct of hostilities escape all scrutiny by the courts, as they are acts through which political functions are carried out. The nature of these functions precludes any claim to a protected interest in respect thereto, so that there may or may not be a specific content to the acts through which they are performedPursuant to this principle, the Italian courts were held to have no jurisdiction to hear a claim against the Italian Prime Ministers Office and the Italian Ministry of Defence for compensation for the destruction of a non-military objective during NATO air strikes against the Federal Republic of Yugoslavia or for the resultant civilian deathsIt is readily apparent, however, firstly, that the fact that the court cannot contest the manner in which the actions of the supreme head of the res publica are conducted does not prevent it from finding that a criminal offence has been committed or that there is related liability under the criminal or civil law (Articles 90 and 96 of the Constitution; section 15 of Constitutional Law no. 1 of 1953; and section 30 of Law no. 20 of 1962); secondly, by virtue of the principle of adaptation established by Article 10 § 1 of the Constitution, the generally recognised principles of international law which govern the fundamental values constituted by the freedom and dignity of the human being and characterise the most serious assaults upon the integrity of those values as international crimes have automatically been integrated into our system and are entirely apt for use as a standard whereby the injustice of damage caused to others by intentional or negligent acts may be gauged. It is evident, therefore, that the principles referred to in this decision cannot be taken into consideration in the instant case. ...

9.1  Granting immunity from jurisdiction to States who have been guilty of such wrongdoing is in manifest contradiction with the aforementioned normative rules because it constitutes an obstacle to the defence of values whose protection, like these norms and principles, must on the contrary be considered essential for the entire international community, even to the point of justifying forms of mandatory response in the most serious cases. Nor is there any doubt that the antinomy must be resolved by giving priority to the highest ranking norms, as the judges in the minority (eight to nine) stated in their dissenting opinion appended to the judgment in Al-Adsani [v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, ECHR 2001-XI], by precluding in such cases any claim by the State to immunity from suit in the foreign courts.”

29.  In 1993 the Italian government decided to send a military expeditionary force to Somalia to perform peacekeeping operations. After the expeditionary force had returned to Italy, it was discovered that some of its members had engaged in the torture of Somali prisoners. Two members of the expedition were charged and given prison sentences. They were also ordered to pay compensation to the civil party. In judgment no. 28154 of 7 March 2002, the text of which was deposited with the registry on 10 July 2002, the Rome Civil Court ordered another Italian serviceman and the Ministry of Defence to make reparation for the damage sustained by the relatives of a civilian whom the serviceman had killed unlawfully.

III.  OTHER RELEVANT PROVISIONS

30.  The applicants relied in the domestic courts on the Protocol Additional of 8 June 1977 to the Geneva Conventions of 12 August 1949, relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I). The Protocol, which Italy ratified through Law no. 672 of 11 December 1985, contains, inter alia, the following provisions:

Article 35 – Basic rules

1.  In any armed conflict, the right of the Parties to the conflict to choose methods or means of warfare is not unlimited.

2.  It is prohibited to employ weapons, projectiles and material and methods of warfare of a nature to cause superfluous injury or unnecessary suffering.

3.  It is prohibited to employ methods or means of warfare which are intended, or may be expected, to cause widespread, long-term and severe damage to the natural environment.

...

Article 48 – Basic rule

In order to ensure respect for and protection of the civilian population and civilian objects, the Parties to the conflict shall at all times distinguish between the civilian population and combatants and between civilian objects and military objectives and accordingly shall direct their operations only against military objectives.

Article 49 – Definition of attacks and scope of application

1.  Attacks means acts of violence against the adversary, whether in offence or in defence.

2.  The provisions of this Protocol with respect to attacks apply to all attacks in whatever territory conducted, including the national territory belonging to a Party to the conflict but under the control of an adverse Party.

3.  The provisions of this section apply to any land, air or sea warfare which may affect the civilian population, individual civilians or civilian objects on land. They further apply to all attacks from the sea or from the air against objectives on land but do not otherwise affect the rules of international law applicable in armed conflict at sea or in the air.

4.  The provisions of this section are additional to the rules concerning humanitarian protection contained in the Fourth Convention, particularly in Part II thereof, and in other international agreements binding upon the High Contracting Parties, as well as to other rules of international law relating to the protection of civilians and civilian objects on land, at sea or in the air against the effects of hostilities.

Article 51 – Protection of the civilian population

1.  The civilian population and individual civilians shall enjoy general protection against dangers arising from military operations. To give effect to this protection, the following rules, which are additional to other applicable rules of international law, shall be observed in all circumstances.

2.  The civilian population as such, as well as individual civilians, shall not be the object of attack. Acts or threats of violence the primary purpose of which is to spread terror among the civilian population are prohibited.

3.  Civilians shall enjoy the protection afforded by this section, unless and for such time as they take a direct part in hostilities.

4.  Indiscriminate attacks are prohibited. Indiscriminate attacks are:

(a)  those which are not directed at a specific military objective;

(b)  those which employ a method or means of combat which cannot be directed at a specific military objective; or

(c)  those which employ a method or means of combat the effects of which cannot be limited as required by this Protocol;

and consequently, in each such case, are of a nature to strike military objectives and civilians or civilian objects without distinction.

5.  Among others, the following types of attacks are to be considered as indiscriminate:

(a)  an attack by bombardment by any methods or means which treats as a single military objective a number of clearly separated and distinct military objectives located in a city, town, village or other area containing a similar concentration of civilians or civilian objects;

and

(b)  an attack which may be expected to cause incidental loss of civilian life, injury to civilians, damage to civilian objects, or a combination thereof, which would be excessive in relation to the concrete and direct military advantage anticipated.

6.  Attacks against the civilian population or civilians by way of reprisals are prohibited.

7.  The presence or movements of the civilian population or individual civilians shall not be used to render certain points or areas immune from military operations, in particular in attempts to shield military objectives from attacks or to shield, favour or impede military operations. The Parties to the conflict shall not direct the movement of the civilian population or individual civilians in order to attempt to shield military objectives from attacks or to shield military operations.

8.  Any violation of these prohibitions shall not release the Parties to the conflict from their legal obligations with respect to the civilian population and civilians, including the obligation to take the precautionary measures provided for in Article 57.

...

Article 52 – General Protection of civilian objects

1.  Civilian objects shall not be the object of attack or of reprisals. Civilian objects are all objects which are not military objectives as defined in paragraph 2.

2.  Attacks shall be limited strictly to military objectives. In so far as objects are concerned, military objectives are limited to those objects which by their nature, location, purpose or use make an effective contribution to military action and whose total or partial destruction, capture or neutralization, in the circumstances ruling at the time, offers a definite military advantage.

3.  In case of doubt whether an object which is normally dedicated to civilian purposes, such as a place of worship, a house or other dwelling or a school, is being used to make an effective contribution to military action, it shall be presumed not to be so used.

...

Article 57 – Precautions in attack

1.  In the conduct of military operations, constant care shall be taken to spare the civilian population, civilians and civilian objects.

2.  With respect to attacks, the following precautions shall be taken:

(a)  those who plan or decide upon an attack shall:

(i)  do everything feasible to verify that the objectives to be attacked are neither civilians nor civilian objects and are not subject to special protection but are military objectives within the meaning of paragraph 2 of Article 52 and that it is not prohibited by the provisions of this Protocol to attack them;

(ii)  take all feasible precautions in the choice of means and methods of attack with a view to avoiding, and in any event to minimizing, incidental loss or civilian life, injury to civilians and damage to civilian objects;

(iii)  refrain from deciding to launch any attack which may be expected to cause incidental loss of civilian life, injury to civilians, damage to civilian objects, or a combination thereof, which would be excessive in relation to the concrete and direct military advantage anticipated;

(b)  an attack shall be cancelled or suspended if it becomes apparent that the objective is not a military one or is subject to special protection or that the attack may be expected to cause incidental loss of civilian life, injury to civilians, damage to civilian objects, or a combination thereof, which would be excessive in relation to the concrete and direct military advantage anticipated;

(c)  effective advance warning shall be given of attacks which may affect the civilian population, unless circumstances do not permit.

3.  When a choice is possible between several military objectives for obtaining a similar military advantage, the objective to be selected shall be that the attack on which may be expected to cause the least danger to civilian lives and to civilian objects.

4.  In the conduct of military operations at sea or in the air, each Party to the conflict shall, in conformity with its rights and duties under the rules of international law applicable in armed conflict, take all reasonable precautions to avoid losses of civilian lives and damage to civilian objects.

5.  No provision of this Article may be construed as authorizing any attacks against the civilian population, civilians or civilian objects.

...

Article 91 – Responsibility

A Party to the conflict which violates the provisions of the Conventions or of this Protocol shall, if the case demands, be liable to pay compensation. It shall be responsible for all acts committed by persons forming part of its armed forces.

31.  The applicants also relied in the domestic courts on paragraph 5 of Article VIII of the London Convention of 19 June 1951 between the Parties to the North Atlantic Treaty regarding the Status of their Forces[1], which Italy ratified through Law no. 1335 of 1955.

Article I defines certain terms as follows:

...

(d)  sending State means the Contracting Party to which the force belongs;

(e)  receiving State means the Contracting Party in the territory of which the force or civilian component is located, whether it be stationed there or passing in transit;

...

Article VIII provides, inter alia:

...

5.  Claims (other than contractual claims and those to which paragraphs 6 or 7 of this Article apply) arising out of acts or omissions of members of a force or civilian component done in the performance of official duty, or out of any other act, omission or occurrence for which a force or civilian component is legally responsible, and causing damage in the territory of the receiving State to third parties, other than any of the Contracting Parties, shall be dealt with by the receiving State in accordance with the following provisions:

(a)  Claims shall be filed, considered and settled or adjudicated in accordance with the laws and regulations of the receiving State with respect to claims arising from the activities of its own armed forces.

(b)  The receiving State may settle any such claims, and payment of the amount agreed upon or determinated by adjudication shall be made by the receiving State in its currency.

(c)  Such payment, whether made pursuant to a settlement or to adjudication of the case by a competent tribunal of the receiving State, or the final adjudication by such a tribunal denying payment, shall be binding and conclusive upon the Contracting Parties.

(d)  Every claim paid by the receiving State shall be communicated to the sending States concerned together with full particulars and a proposed distribution in conformity with sub-paragraphs (e) (i), (ii) and (iii) below. In default of a reply within two months, the proposed distribution shall be regarded as accepted.

(e)  The cost incurred in satisfying claims pursuant to the preceding sub-paragraphs and paragraph 2 of this Article shall be distributed between the Contracting Parties, as follows:

(i)  Where one sending State alone is responsible, the amount awarded or adjudged shall be distributed in the proportion of 25 per cent chargeable to the receiving State and 75 per cent chargeable to the sending State.

(ii)  Where more than one State is responsible for the damage, the amount awarded or adjudged shall be distributed equally among them: however, if the receiving State is not one of the States responsible, its contribution shall be half that of each of the sending States.

(iii)  Where the damage was caused by the armed services of the Contracting Parties and it is not possible to attribute it specifically to one or more of those armed services, the amount awarded or adjudged shall be distributed equally among the Contracting Parties concerned: however, if the receiving State is not one of the States by whose armed services the damage was caused, its contribution shall be half that of each of the sending States concerned.

(iv)  Every half-year, a statement of the sums paid by the receiving State in the course of the half-yearly period in respect of every case regarding which the proposed distribution on a percentage basis has been accepted, shall be sent to the sending States concerned, together with a request for reimbursement. Such reimbursement shall be made within the shortest possible time, in the currency of the receiving State.

(f)  In cases where the application of the provisions of sub-paragraphs (b) and (e) of this paragraph would cause a Contracting Party serious hardship, it may request the North Atlantic Council to arrange a settlement of a different nature.

(g)  A member of a force or civilian component shall not be subject to any proceedings for the enforcement of any judgment given against him in the receiving State in a matter arising from the performance of his official duties.

(h)  Except in so far as sub-paragraph (e) of this paragraph applies to claims covered by paragraph 2 of this Article, the provisions of this paragraph shall not apply to any claim arising out of or in connexion with the navigation or operation of a ship or the loading, carriage, or discharge of a cargo, other than claims for death or personal injury to which paragraph 4 of this Article does not apply.

6.  Claims against members of a force or civilian component arising out of tortious acts or omissions in the receiving State not done in the performance of official duty shall be dealt with in the following manner:

(a)  The authorities of the receiving State shall consider the claim and assess compensation to the claimant in a fair and just manner, taking into account all the circumstances of the case, including the conduct of the injured person, and shall prepare a report on the matter.

(b)  The report shall be delivered to the authorities of the sending State, who shall then decide without delay whether they will offer an ex gratia payment, and if so, of what amount.

(c)  If an offer of ex gratia payment is made, and accepted by the claimant in full satisfaction of his claim, the authorities of the sending State shall make the payment themselves and inform the authorities of the receiving State of their decision and of the sum paid.

(d)  Nothing in this paragraph shall affect the jurisdiction of the courts of the receiving State to entertain an action against a member of a force or of a civilian component unless and until there has been payment in full satisfaction of the claim.

7.  Claims arising out of the unauthorized use of any vehicle of the armed services of a sending State shall be dealt with in accordance with paragraph 6 of this Article, except in so far as the force or civilian component is legally responsible.

8.  If a dispute arises as to whether a tortious act or omission of a member of a force or civilian component was done in the performance of official duty or as to whether the use of any vehicle of the armed services of a sending State was unauthorized, the question shall be submitted to an arbitrator appointed in accordance with paragraph 2 (b) of this Article, whose decision on this point shall be final and conclusive.

9.  The sending State shall not claim immunity from the jurisdiction of the courts of the receiving State for members of a force or civilian component in respect of the civil jurisdiction of the courts of the receiving State except to the extent provided in paragraph 5 (g) of this Article.

10.  The authorities of the sending State and of the receiving State shall co-operate in the procurement of evidence for a fair hearing and disposal of claims in regard to which the Contracting Parties are concerned.

...”

THE LAW

I.  ADMISSIBILITY OF THE APPLICATION

A.  Objection of failure to exhaust domestic remedies

32.  The respondent Government pointed out that in the six months following the Court of Cassations judgment, which dealt with the question of jurisdiction only in respect of the Italian State, not in respect of NATO or AFSOUTH, the applicants had not resumed the proceedings against NATO. In their submission, this reflected a lack of interest on the applicants part and constituted, albeit indirectly, a failure to exhaust the domestic remedies available to them under Italian law. The respondent Government added at the hearing that the applicants claim was based on provisions which, while of relevance to instituting criminal proceedings, could not validly be relied upon in the civil courts and they noted that the applicants had been unable to produce any example of a case in which a claim such as theirs had been successfully pleaded.

33.  The applicants said that they had made a joint and several claim for reparation from the Italian State and NATO. However, after NATO claimed immunity in respect of its headquarters, they had withdrawn their claim against it with its consent. The action against NATO had therefore been finally extinguished. This had not, however, affected the action against the Italian State. The applicants pointed out that the respondent Governments argument was illogical in that it required the applicants to pursue proceedings in the national courts when, according to the respondent Governments own case, they had no right they could validly assert there.

34.  The Court notes that in Banković and Others, cited above, which was based on the same facts as the present application save that the applicants in that case did not bring an action in the Italian courts, the Italian Government pleaded a failure to exhaust domestic remedies and actually cited the Markovic case as proof of the existence of a remedy. The applicants in the instant case made use of the remedy and pursued the proceedings which, in their view, had the greatest prospect of success as far as they could after NATO claimed immunity from the jurisdiction of the national courts.

35.  It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicants complaints and offered reasonable prospects of success (see Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006-II).

The respondent Government have not provided any concrete example of a civil action being successfully brought against NATO. The Court does not, therefore, find convincing their argument that resuming the proceedings against NATO would have offered better prospects of success than the proceedings against the Italian State.

36.  In these circumstances, the application cannot be dismissed for failure to exhaust domestic remedies within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention.

B.  Whether the applicants came within the “jurisdiction” of the respondent State within the meaning of Article 1 of the Convention

1.  The respondent Governments submissions

37.  The respondent Government submitted that the application was inadmissible as it was incompatible with the provisions of the Convention. With reference to the Article 6 complaint, they invited the Court to adopt the reasoning it had applied in Banković and Others when declaring the complaints concerning the essential rights guaranteed by the Convention inadmissible ratione loci.

38.  The reference to Article 1 in the questions that had been put to the parties by the Court and the connection that undoubtedly existed with the Article 6 issue indicated that the Court considered the relevant question to be whether a right of access to the courts to assert a Convention right as opposed to an ordinary civil right existed in the present case. A person who was not within the national jurisdiction had no right of access to a remedy that would enable him or her to claim reparation for loss from the authorities of the State concerned. If a State had no liability for acts committed outside its territory, it could hardly be criticised for declining to accept an application complaining of the consequences of such acts. The respondent Government therefore submitted that, even though – in contrast to the applicants in Banković and Others – the applicants in the present case had brought themselves within the ambit of the States jurisdiction by lodging a claim with the authorities for reparation for their losses, their application, like that in Banković and Others, had to be considered as a whole and all the complaints, including those under Article 6, declared inadmissible.

39.  The respondent Government further noted that an analysis of NATOs decision-making system did not reveal any participation by Italy in the choice of the various targets and that all the military operations had been carried out in compliance with the rules of international humanitarian law. In those circumstances, it was very hard to establish any joint liability on the part of Italy. Accordingly, there was no jurisdictional link between the applicants and the Italian State.

40.  In the respondent Governments submission, it would be absurd in a case in which no obligation to protect a substantive right arose to hold that there was an obligation to protect the corresponding procedural right, that is to say, to afford a means of asserting that same substantive right in the national courts.

41.  The respondent Government also raised the same objections as in Banković and Others with regard to the individual responsibility of States for acts committed by an international organisation of which they were members, observing that it would be illogical to hold the State – which was not responsible for the acts of international organisations of which it was a member – accountable under the Convention for not taking domestic measures to remedy the consequences of those acts. They submitted that the application should therefore be declared inadmissible as being incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention.

2.  The applicants submissions

42.  The applicants referred to the respondent Governments objection in Banković and Others of a failure to exhaust domestic remedies. They submitted that it amounted to an acknowledgement, at least as regards the domestic legal order, that they were within the jurisdiction of the national courts. They added that Assistant Principal State Counsel at the Court of Cassation shared that view as, in his written submissions, he had argued that the lack of jurisdiction defence raised by the Prime Ministers Office should be dismissed.

43.  The applicants went on to say that in Banković and Others there had been no prior referral to the national courts. They argued that that difference sufficed to show that they were indisputably within the jurisdiction of the respondent State within the meaning of Article 1 of the Convention and consequently enjoyed the protection of the Convention.

In their submission, the Court of Cassations decision was irreconcilable with Article 1 of the Convention in that it precluded any practical application of the provisions of the Convention in domestic law.

3.  The intervening parties submissions

(a)  The Government of Serbia and Montenegro

44.  The Government of Serbia and Montenegro submitted that the complaint under Article 6 of the Convention was not incompatible ratione loci with the provisions of the Convention. They noted that the acts had been committed either on the territory of Serbia and Montenegro or on the territory of Italy, while the consequences had been suffered solely in Serbia and Montenegro. In their submission, the first point the Court had to take into consideration was that the aircraft which had bombed the RTS building had taken off in Italy, where the decision to carry out the raid had been taken in coordination with NATO headquarters in Brussels. The acts concerned also included all the physical and logistical preparation of the operation, which had resulted in the deaths of sixteen people. At the time, Italy and the other NATO member States had total control over the use of weapons in Serbian and Montenegrin airspace, but ultimately it was Italy which had had the aerial capacity to bomb the RTS building. These factors clearly showed the link between the events in issue and Italy, even though the consequences were suffered only in Serbia. In the Government of Serbia and Montenegros submission, the present case was, therefore, sufficiently distinguishable from Banković and Others (cited above) as to warrant a different conclusion and one that would avoid a denial of justice. They concluded from the above that the act complained of in the present case was not exclusively extraterritorial.

(b)  The Government of the United Kingdom

45.  The British Government noted that in Banković and Others the Court had decided unanimously that all of the provisions of the Convention had to be read in the light of Article 1 of the Convention, which defined the scope of their application. The effect of Article 1, as the Court had decided in Banković and Others and in its earlier decision in the present case (see paragraph 4 above), was that the rights and freedoms guaranteed by the Convention were not applicable to an incident such as an attack – carried out in the course of an armed conflict – on a building outside the territory of the Contracting States concerned, because the persons affected by that attack were not within the jurisdiction of the Contracting States in question.

46.  Once it had been established that the Convention was not applicable, it followed that those claiming in respect of that incident possessed no rights under the Convention. Accordingly, no question of a duty on the States Parties to the Convention to provide a remedy in the national courts for the violation of such rights could arise.

47.  It was, therefore, entirely logical that the Grand Chamber in Banković and Others should have found the claim to be inadmissible with regard to Article 13 once it had found that the application did not fall within the scope of Articles 2 and 10. Referring to the case of Z and Others v. the United Kingdom ([GC], no. 29392/95, § 103, ECHR 2001-V), the British Government submitted that to the extent that Article 6, as opposed to Article 13, had a distinct role regarding the enforcement of rights under the other provisions of the Convention, the answer had to be the same under that Article.

48.  It could make no difference that the individual applicant had subsequently entered the territory of the Contracting State and sought to bring proceedings there. While such a person could come within the jurisdiction of that Contracting State when he or she entered its territory, that fact could not retrospectively render the Convention applicable to a past event to which the Convention was not applicable at the time. Nor did it alter the fact that, at the time of the incident, that person was not within the jurisdiction of the State and accordingly it had no duty under Article 1 to guarantee to them the rights and freedoms set out in the Convention. Neither Article 13 nor Article 6 required a Contracting State to provide a remedy for violation of other provisions of the Convention if those other provisions were not applicable to the event in question because of their scope of application under Article 1.

4.  The Courts assessment

49.  It will be recalled that in Banković and Others, the Court stated: “As to the ordinary meaning of the relevant term in Article 1 of the Convention, the Court is satisfied that, from the standpoint of public international law, the jurisdictional competence of a State is primarily territorial. While international law does not exclude a States exercise of jurisdiction extraterritorially, the suggested bases of such jurisdiction (including nationality, flag, diplomatic and consular relations, effect, protection, passive personality and universality) are, as a general rule, defined and limited by the sovereign territorial rights of the other relevant States.

50.  It did not find any “jurisdictional link” for the purposes of Article 1 of the Convention between the victims of the act complained of and the respondent States and held that the action concerned did not engage the latters responsibility under the Convention. In the light of that finding, it considered it unnecessary to examine the remaining issues of admissibility that had been raised by the parties.

51.  As for the other complaints which the applicants in the present case have made in their application (see paragraph 4 above), the Court has declared them inadmissible on the grounds that the specific circumstances of the case, notably the fact that the applicants had sought a remedy in the Italian courts, did not warrant a departure from the Banković and Others case-law.

52.  However, as regards the complaint under Article 6 taken in conjunction with Article 1 of the Convention, the Court notes that in Banković and Others the respondent Government stressed that it was possible for proceedings to be brought in the Italian domestic courts, thus implying that the existence of a jurisdictional link could not be excluded for future complaints made on a different basis. The applicants had in fact already begun proceedings in the domestic courts.

53.  The Court does not share the view of the Italian and British Governments that the subsequent institution of proceedings at the national level does not give rise to any obligation on the part of the State towards the person bringing the proceedings. Everything depends on the rights which may be claimed under the law of the State concerned. If the domestic law recognises a right to bring an action and if the right claimed is one which prima facie possesses the characteristics required by Article 6 of the Convention, the Court sees no reason why such domestic proceedings should not be subjected to the same level of scrutiny as any other proceedings brought at the national level.

54.  Even though the extraterritorial nature of the events alleged to have been at the origin of an action may have an effect on the applicability of Article 6 and the final outcome of the proceedings, it cannot under any circumstances affect the jurisdiction ratione loci and ratione personae of the State concerned. If civil proceedings are brought in the domestic courts, the State is required by Article 1 of the Convention to secure in those proceedings respect for the rights protected by Article 6.

The Court considers that, once a person brings a civil action in the courts or tribunals of a State, there indisputably exists, without prejudice to the outcome of the proceedings, a “jurisdictional link” for the purposes of Article 1.

55.  The Court notes that the applicants in the instant case brought an action in the Italian civil courts. Consequently, it finds that a “jurisdictional link” existed between them and the Italian State.

56.  In these circumstances, the Governments preliminary objections based on the lack of a jurisdictional link must be dismissed.

C.  Whether Article 6 was applicable to the proceedings

1.  The respondent Governments submissions

57.  The respondent Government submitted that Articles 6 and 13 did not apply to political acts. Relying on the judgment in Z and Others v. the United Kingdom (cited above), they submitted that the concept of political act could not be considered a “procedural bar” to the domestic courts power to determine a substantive right, but a limitation on that right.

58.  They submitted that there was no civil right in the present case that could be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law.

59.  There were three reasons for this: firstly, no right to reparation for damage caused by an allegedly illegal act of war existed either under the rules of international law applicable in the instant case or under Italian domestic law; secondly, the impugned act was attributable to NATO, not the Italian State; thirdly and lastly, the right the applicants sought to assert was not recognised under domestic law because the political-acts doctrine precluded in limine any action against the State.

2.  The applicants submissions

60.  The applicants pointed out that the question whether their claim was well-founded or ill-founded under the domestic legal system should have been determined by a court. However, the Court of Cassations decision had prevented them from asserting in the Italian courts a right recognised by Article 2043 of the Civil Code. Moreover, it was at variance with that courts existing case-law and subsequent decisions. In the applicants submission, the Court of Cassations judgment no. 5044 of 11 March 2004 (see paragraph 28 above) showed, firstly, that immunity from jurisdiction could never extend to the criminal law so that civil liability for criminal acts could not, therefore, ever be excluded and, secondly, that rules of international origin protecting fundamental human rights were an integral part of the Italian system and could therefore be relied on in support of a claim in respect of damage caused by criminal acts or by negligence. It followed that anyone alleging a violation of a right guaranteed by such rules was always entitled to the protection of the courts.

61.  The applicants added that the respondent Governments conduct was ambiguous to say the least: in Banković and Others they had pleaded a failure to exhaust domestic remedies and referred to the applicants own domestic-court proceedings then pending before the Court of Cassation. However, the respondent Government now sought to argue that the applicants had no right which they could assert in the national courts, although they seemed to have taken the opposite view when the proceedings were still pending. The applicants contended that it had therefore been reasonable for them to consider that they possessed an at least arguable right when they commenced the proceedings in the domestic courtssince even the respondent Government had been sufficiently convinced that they had as to rely on that argument in the international proceedings.

3.  The intervening parties submissions

(a)  The Government of Serbia and Montenegro

62.  The Government of Serbia and Montenegro pointed out that since the events in question Serbia and Montenegro had acceded to the Convention and that its citizens had to be permitted to assert their rights not only in the courts of their State of origin but also in the courts of other States Parties to the Convention in all cases in which there was a basis in law for so doing.

(b)  The Government of the United Kingdom

63.  The British Government argued that Article 6 § 1 did not convert the Convention enforcement bodies into an appellate tribunal determining appeals from national courts as to the content of the law applicable in those courts, irrespective of whether that law was wholly national in origin or was derived from public international law. In their submission, the general rules of liability that released the State from liability for reasons of public policy did not fall within the scope of Article 6 § 1 at all.

4.  The Courts assessment

64.  The Court considers that the objection that the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention is very closely linked to the substance of the applicants complaint under Article 6 of the Convention. It therefore considers it appropriate to join this objection to the merits (see, among other authorities, Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 19, Series A no. 32; and Ferrazzini v. Italy [GC], no. 44759/98, § 18, ECHR 2001VII).

65.  The Court notes, further, that the application raises issues of fact and law which require an examination of the merits. It accordingly concludes that the application is not manifestly ill-founded. Having also established that no other obstacle to its admissibility exists, it declares the remainder of the application admissible (see Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 45, ECHR 2004VIII). In accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 6 above), the Court will immediately consider the merits of the applicants complaint (see Kleyn and Others v. the Netherlands [GC], nos. 39343/9839651/9843147/98 and 46664/99, § 162, ECHR 2003VI).

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 1

66.  Relying on Article 6 of the Convention taken in conjunction with Article 1, the applicants complained of the Court of Cassations ruling that the Italian courts had no jurisdiction.

The relevant parts of Article 6 read as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

Article 1 provides:

“The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of [the] Convention.”

A.  The parties submissions

1.  The applicants submissions

67.  The applicants pointed out that, in his written submissions, Assistant Principal State Counsel at the Court of Cassation had stated that the issues that had been raised concerned the merits of the case, not the question of jurisdiction. Further, under domestic law a civil action for compensation for damage caused by a criminal offence lay irrespective of whether the offence had been made out at a criminal trial or the offender convicted by a criminal court. Consequently, they argued that they had been fully entitled to seek reparation for the damage they had sustained without being required first to bring criminal proceedings to establish individual criminal liability, which was an entirely independent form of action.

68.  In their submission, their action in the Rome District Court satisfied all the conditions required by Article 6 of the Convention for it to qualify as a claim for the determination of a civil right. Since they had brought an ordinary action for the reparation of non-pecuniary damage caused by an illegal act, there could be no doubt that they had asserted a right protected under domestic law which the courts had full jurisdiction to determine if the defendant resided in Italy. Moreover, even if the question was examined from the territorial perspective, that is to say, by reference to the locus commissi delicti, Article 6 of the Italian Criminal Code allowed proceedings to be brought even if only part of the impugned act was committed on Italian territory. The bombing could not have taken place without the agreement of the Italian political authorities and the military facilities placed at NATOs disposal by Italy, as the raids had been carried out from Italian territory. Furthermore, Article 185 of the Italian Criminal Code required reparation for criminal offences to be made in accordance with the civil law. It followed that the nature of the right the applicants had sought to assert was indeed civil and that it was only because that conclusion was inescapable that the Court of Cassation had been forced to rule that the Italian courts had no jurisdiction, thereby circumventing Assistant Principal State Counsels conclusions.

69.  The applicants maintained that the Court of Cassations case-law both before and after its judgment in the present case showed that a national court could only be deemed to have no jurisdiction under Italian law if there were no rules or principles in the domestic legal order theoretically capable of protecting the personal right it was sought to assert (see the full Court of Cassations judgments nos. 3316 of 31 May 1985 and 5740 of 24 October 1988). In the applicants case, however, the Court of Cassation had only been able to find in favour of the respondent Government and so deny the applicants access to a court by disregarding the provisions of domestic and international law on which the applicants had based their claim for compensation for damage caused by the acts of an Italian public authority that had involved not only the bombing of the RTS building, but also all the preparatory acts performed in Italy with the permission and assistance of the Italian authorities (see Article 2043 of the Civil Code, Article 6 of the Criminal Code and Article 174 of the Wartime Criminal Military Code). Its decision had deprived the European Convention on Human Rights of all effect in domestic law and was at variance with the Courts case-law requiring the States Parties to the Convention to secure effective respect for the rights protected by the Convention. Further, the Court of Cassation had characterised the States conduct at the origin of the claim as an “act of government”. It had deduced from this that the act in question was not subject to scrutiny by the courts and had gone on to assert that this principle took precedence over the European Convention on Human Rights, so that the applicants were unable to rely upon it to secure a right of access to the courts.

70.  In the applicants submission, that proposition denied the primacy of the Convention, a primacy that was also recognised in domestic law through Article 117 of the Constitution, which provided: “Legislative power is exercised by the State and the regions in compliance with the Constitution and the links arising out of the organisation of the Community and other international obligations.” Furthermore, the bombing of the RTS headquarters could not be classified in domestic law as an act of government capable of precluding judicial review. Under Italian law, an act of government excluded the jurisdiction of the administrative courts, and only of the administrative courts, as they alone took acts of government directly into consideration in their decisions or had power to quash them. Although Article 31 of Royal Decree no. 1054 of 26 June 1924 had introduced into the system a limitation on judicial review, it did not affect personal rights, such as the right to compensation for damage, which could be asserted in the ordinary courts. In any event, even if the jurisdictional limitation could still be said to exist in the Italian system after the entry into force of the Constitution, it could only cover the act of government by which Italian participation in the military operations in the former FRY had been decided on, not each isolated act or military operation such as the operation at the origin of the instant case. In reality, a bombing mission of that kind could not be characterised as an act of government that escaped the scrutiny of the courts. In a similar case, the jurisdiction of the Italian courts to try a case concerning criminal acts committed by Italian soldiers during the international military mission to Somalia was held not to have been ousted. Thus, in the applicants submission, neither the domestic law nor the Convention justified the exclusion of a right of access to the courts to assert a right to compensation for damage caused by the acts of a public authority, even when those acts stemmed from a political decision. It was necessary to distinguish between the merits of the claim before the courts and the issue of jurisdiction. As to the general issue of the effects of the Convention in domestic law, the applicants were at pains to point out the gravity of some of the statements which the Court of Cassation had made in its judgment denying the Italian courts all jurisdiction. They noted that the judgment was contrary to the Court of Cassations own decisions in earlier cases (see, inter alia, the judgments of Polo Castro (1988), Mediano (1993), and Galeotti (1998)) and could, if confirmed, have serious implications extending beyond their own case, in view of the full Court of Cassations role as the highest judicial authority. They added, however, that the Court of Cassation had later abandoned the line it had taken in their case, thus further highlighting the injustice they had suffered.

2.  The respondent Governments submissions

71.  The respondent Government said that Article 6 was not applicable. The first reason for this was that the right claimed by the applicants was not one that could validly be said to be recognised in domestic law.

72.  They noted that the applicants had relied on Article 2043 of the Civil Code, Articles 6 and 185 of the Criminal Code and Article 174 of the Wartime Military Criminal Code. As regards Article 2043, the States liability in tort could only be engaged by intentional or negligent acts for which the State was accountable under various provisions of domestic law. However, the provisions that had been relied upon did not afford any right to reparation for losses caused by an allegedly illegal act of war.

73.  The effect of Article 6 of the Criminal Code was to establish and determine the scope of the States territorial jurisdiction in criminal cases. In the respondent Governments submission, Italy could not be accused of violating the right of access to a court merely because its domestic law provided greater access to a court than the laws of other States in that Article 6 § 2 of the Criminal Code afforded a remedy that enabled claims for compensation to be made for damage resulting from acts committed overseas. As to the combined application of Article 174 of the Wartime Military Criminal Code and Article 185 of the Criminal Code, it enabled the States responsibility to be engaged for acts perpetrated by members of its armed forces.

74.  All of the provisions on which the applicants had relied concerned the commission of an individual offence whereas their complaint in the proceedings referred to damage caused by NATO air forces which could not be said to have engaged the individual criminal liability of members of the Italian armed forces. The respondent Government noted in passing that the case-law cited by the applicants was totally irrelevant as it concerned either cases relating to the individual liability of a member of the armed forces or cases in which the States civil liability had not been established.

75.  Nor was any legal basis for the right to reparation claimed by the applicants to be found in the rules applicable to international customary law. In the domestic courts, the applicants had referred to Articles 35, 48, 51 and 91 of the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Protocol I). These provisions restricted the right of parties to a conflict to choose the methods or means by which they would carry on the war by making it illegal for operations to be directed against non-military objectives. The intention was to create rights and obligations solely at the inter-State level and not to confer rights on individuals, even in cases involving an obligation to make reparation. The provisions did not afford any personal right to obtain reparation for damage sustained in war in the courts of the State responsible, or impose on the States Parties an obligation to change their domestic law to provide such a right.

76.  Although perhaps desirable, no right to reparation for damage resulting from an allegedly illegal act of war currently existed under Italian law and Italy was not bound by any international obligation to introduce such a right into its domestic legal system. Reaching the opposite conclusion would entail interpreting Article 6 in such a way as to create a substantive right for which there was no basis in the law of the country concerned. Article 6 did not, however, create rights. Further, finding that Article 6 of the Convention afforded a right of access to a court to bring an action against the State for unlawful acts even in cases where the breach of the civil right resulted from acts of international policy, including peacemaking and peacekeeping operations, would undermine the efforts being made to encourage governments to cooperate in international operations of that kind.

77.  Since the impugned act was extraterritorial and had been committed by an international organisation of which Italy was a member, it would be extremely difficult to establish any joint liability on the part of Italy. The prospects of successfully instituting proceedings in Italy to challenge the lawfulness of the actions of the NATO forces in Kosovo were remote and poor. Indeed, the applicants had not furnished a single example of a case in which such a claim had succeeded. Referring to the judgment in Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany ([GC], no. 42527/98, ECHR 2001VIII), the respondent Government submitted, therefore, that it was not possible to assert that a sufficient link existed between the outcome of the proceedings and the recognition of the rights claimed by the applicants.

78.  Lastly, the dispute was not of a type that could be brought before the courts. The Court of Cassation had found that the fundamental issue underlying the applicants complaint was whether the impugned act was illegal and engaged the responsibility of the Italian State. In deciding that it was a “political act” that escaped the scrutiny of the courts, the Court of Cassation had not set a limit on the right of access to a court but had defined the scope of the substantive right claimed by the applicants. In the respondent Governments submission, the political-act doctrine did not create a procedural bar that removed or restricted the right to refer complaints to the courts, it precluded an action against the State in limine.

79.  As to the merits of the complaint, and in the event of the Court finding Article 6 of the Convention applicable despite the above arguments, the respondent Government submitted that there had been no violation of that provision and that the restriction on the applicants right of access to a court was both consistent with the rule of law and the principle of the separation of powers, and proportionate to the legitimate aim pursued.

80.  In their view, the national courts lack of jurisdiction had not resulted in an infringement of the right of access to a court guaranteed by Article 6 of the Convention. The right was not unlimited: it could be regulated by the State and the State enjoyed a margin of appreciation in respect thereof. In Italy, neither the State, nor the government, nor the public authorities enjoyed any general form of immunity from jurisdiction. The Court of Cassations ruling in the present case that the Italian courts had no jurisdiction did not constitute a restriction applicable to claims for compensation for loss from the State per se. It referred only to a very narrow category of act asserting “State authority” at the highest level. These were “political” acts which concerned the State as a unit in relation to which the judiciary could not be regarded as a “third party”. Legislation was a typical example of an “act of government” that could cause damage to individuals. Yet the Court had already stated that the Convention did not go so far as to require the States to provide machinery for challenging legislation.

81.  Other acts asserted “State authority” at the highest level: these were acts of international policy and, through them, acts of war. The rule that acts implementing a States fundamental political decisions were legitimately excluded from the realm of judicial competence stemmed from the principle of the separation of powers and the need to avoid involving the judiciary – which by definition had no democratic legitimacy – in the task of identifying the objectives that served the general interest or of choosing the means used to achieve such objectives. In sum, the judiciary could not be involved, even after the event, in the task of deciding national policy.

82.  In the respondent Governments submission, there was thus a legitimate purpose to the limitation imposed on access to the courts when the impugned act had a political objective. As to the rule requiring proportionality between the means used and the aim pursued, the respondent Government pointed out that the exemption from jurisdiction did not violate the very essence of the individuals right of access to a court because it did not prevent access to a whole range of civil actions or confer immunity on large groups of people, but applied only to a limited and very strictly defined category of civil actions against the State. Nor was there any doubt that the aim pursued by the political-act doctrine could be achieved only by ousting the jurisdiction of the courts. For all these reasons, there had been no violation of Article 6 of the Convention.

B.  The intervening parties submissions

1.  The Government of Serbia and Montenegro

83.  The Government of Serbia and Montenegro observed that the principle requiring the reparation of damage was a fundamental notion dating back to the Roman-law principle of neminem laedere that had been recognised as a general principle by the international treaties of civilised nations. They said that the principle had been applied by the Court in Osman v. the United Kingdom (28 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998VIII) when it ruled that a State – which had granted itself immunity on public-policy grounds in an action in tort – had to provide other means to enable victims of damage sustained as a result of an act or omission of the State to obtain reparation.

84.  The Government of Serbia and Montenegro added that the underlying explanation for Article 6 of the Convention was to be found in the principle of the rule of law enunciated in Article 3 of the Statute of the Council of Europe. They said that it would be difficult to envisage that principle being applied without access to a court and referred to the judgment in Fayed v. the United Kingdom (21 September 1994, § 65, Series A no. 294B), in which the Court stated: “[I]t would not be consistent with the rule of law in a democratic society or with the basic principle underlying Article 6 § 1 – namely that civil claims must be capable of being submitted to a judge for adjudication – if, for example, a State could, without restraint or control by the Convention enforcement bodies, remove from the jurisdiction of the courts a whole range of civil claims or confer immunities from civil liability on large groups or categories of persons.

85.  Lastly, they explained that in Serbia and Montenegro, neither the civil nor the constitutional courts could decline to decide an issue on the pretext that it concerned an act of government. The sole problem that could arise was whether rules existed under the domestic law which would enable the acts concerned to be reviewed. Adopting the act of government doctrine would considerably limit the aim pursued in applying the law, as regards both access and the effectiveness of remedies such as those guaranteed by the Convention. By its very nature, such a doctrine would justify acts relating to the implementation of foreign policy being removed from scrutiny on the grounds of “reasons of State”, with the result that human-rights protection would become impossible. In the Government of Serbia and Montenegros submission, the doctrine of the rule of law should prevail over that of reasons of State.

2.  The Government of the United Kingdom

86.  The British Government submitted that a rule of national law that an individual was not entitled to compensation, or its corollary that the State did not incur liability, for acts performed by the State in the conduct of foreign relations did not violate Article 6 § 1.

87.  They noted that such a rule was common in the laws both of member States of the Council of Europe and elsewhere even though different legal systems formulated it in different ways (for example, as a rule that decisions in the conduct of foreign relations were not justiciable or that a general rule relating to liability did not extend to damage caused by acts of war or other actions taken by the State in the course of its international relations).

88.  Whichever way it was formulated, such a rule was a limit on the scope of the substantive law of the State concerned, not a limit on the right of access to courts to enforce that law. In the British Governments submission, the substantive position was very similar to that in and Others v. the United Kingdom (cited above). Like the limiting rule of English law which was in issue in Z and Others, the rule of national law that the State was not liable to compensate individuals for losses which they had suffered on account of the States decisions in the conduct of foreign relations limited the scope of the general rules of liability in their application to the State for reasons of public policy. The British Government submitted that to treat such a rule as contrary to Article 6 § 1 would be to do precisely what the Court had repeatedly said it could not do, namely to create, by way of interpretation of Article 6 § 1, a substantive right which had no basis in the law of the Contracting State concerned.

89.  While the British Government were of the view that rules of the kind considered above did not fall within the scope of Article 6 § 1 at all, and if (contrary to that view) it were held that they did, they submitted that they should be regarded as reasonable and proportionate limitations on the scope of the rights conferred by Article 6 § 1 which were necessary in a democratic society.

90.  The British Government had already noted that many systems of national law had a rule similar to that applied by the Italian courts in the present case. They added that such a rule served a clear public purpose in a democratic State in defining the nature of the separation of powers between courts and executive with regard to the conduct of foreign relations and military activity.

91.  In the British Governments view, such a rule could not be said to violate Article 6 § 1 of the Convention.

C.  The Courts assessment

1.  General principles

92.  The right of access to a court in issue in the present case is derived from Article 6 and was established in Golder v. the United Kingdom (21 February 1975, §§ 28-36, Series A no. 18), in which the Court established, by reference to the principles of the rule of law and the avoidance of arbitrary power underlying much of the Convention, that the right of access to a court was an inherent aspect of the safeguards enshrined in Article 6. Thus, Article 6 § 1 secures to everyone the right to have a claim relating to his civil rights and obligations brought before a court.

93.  The Court refers to its constant case-law to the effect that “Article 6 § 1 extends only to contestations (disputes) over (civil) rights and obligations which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law; it does not itself guarantee any particular content for (civil) rights and obligations in the substantive law of the Contracting States” (see James and Others v. the United Kingdom21 February 1986, § 81, Series A no. 98; Lithgow and Others v. the United Kingdom, 8 July 1986, § 192, Series A no. 102; and The Holy Monasteries v. Greece, 9 December 1994, § 80, Series A no. 301-A). The Court may not create by way of interpretation of Article 6 § 1 a substantive right which has no legal basis in the State concerned (see Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, §§ 116-17, ECHR 2005X). It will however apply to disputes of a “genuine and serious nature” concerning the actual existence of the right as well as to the scope or manner in which it is exercised (see Benthem v. the Netherlands, 23 October 1985, § 32, Series A no. 97, and Z and Others v. the United Kingdom, cited above, § 87).

94.  The distinction between substantive limitations and procedural bars determines the applicability and, as the case may be, the scope of the guarantees under Article 6. The fact that the particular circumstances of, and complaints made in, a case may render it unnecessary to draw the distinction between substantive limitations and procedural bars (see, among other authoritiesA. v. the United Kingdom, no. 35373/97, § 65, ECHR 2002X) does not affect the scope of Article 6 of the Convention which can, in principle, have no application to substantive limitations on the right existing under domestic law.

95.  In assessing therefore whether there is a civil “right” and in determining the substantive or procedural characterisation to be given to the impugned restriction, the starting point must be the provisions of the relevant domestic law and their interpretation by the domestic courts (see Masson and Van Zon v. the Netherlands, 28 September 1995, § 49, Series A no. 327-A). Where, moreover, the superior national courts have analysed in a comprehensive and convincing manner the precise nature of the impugned restriction, on the basis of the relevant Convention case-law and principles drawn therefrom, this Court would need strong reasons to differ from the conclusion reached by those courts by substituting its own views for those of the national courts on a question of interpretation of domestic law (see Z and Others v. the United Kingdom, cited above, § 101) and by finding, contrary to their view, that there was arguably a right recognised by domestic law.

96.  Finally, in carrying out this assessment, it is necessary to look beyond the appearances and the language used and to concentrate on the realities of the situation (see Van Droogenbroeck v. Belgium24 June 1982, § 38, Series A no. 50). The Court must not be unduly influenced by, for example, the legislative techniques used (see Fayed, cited above, § 67) or by the labels put on the relevant restriction in domestic law: the oft-used word “immunity” can mean an “immunity from liability” (in principle, a substantive limitation) or an “immunity from suit” (suggestive of a procedural limitation) (see Roche, cited above, §§ 119-21).

97.  Nevertheless, it would not be consistent with the rule of law in a democratic society or with the basic principle underlying Article 6 § 1 – namely that civil claims must be capable of being submitted to a judge for adjudication – if, for example, a State could, without restraint or control by the Convention enforcement bodies, remove from the jurisdiction of the courts a whole range of civil claims or confer immunities from civil liability on large groups or categories of persons (see Fayedcited above, § 65).

98.  Article 6 § 1 may also be relied on by “anyone who considers that an interference with the exercise of one of his (civil) rights is unlawful and complains that he has not had the possibility of submitting that claim to a tribunal meeting the requirements of Article 6 § 1” (see Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, 23 June 1981, § 44, Series A no. 43). Where there is a serious and genuine dispute as to the lawfulness of such an interference, going either to the very existence or the scope of the asserted civil right, Article 6 § 1 entitles the individual “to have this question of domestic law determined by a tribunal” (see Sporrong and Lönnroth v. Sweden23 September 1982, § 81, Series A no. 52; see also Tre Traktörer AB v. Sweden, 7 July 1989, § 40, Series A no. 159).

99.  The right is not absolute, however. It may be subject to legitimate restrictions such as statutory limitation periods, security for costs orders, regulations concerning minors and persons of unsound mind (see Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, §§ 51-52Reports 1996-IV; Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13 July 1995, §§ 6267, Series A no. 316-B; and Golder, cited above, § 39). Where the individuals access is limited either by operation of law or in fact, the Court will examine whether the limitation imposed impaired the essence of the right and, in particular, whether it pursued a legitimate aim and there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Ashingdane v. the United Kingdom28 May 1985, § 57, Series A no. 93). If the restriction is compatible with these principles, no violation of Article 6 will arise (see Z and Others v. the United Kingdom, cited above, §§ 92-93).

2.  Application of these principles in the instant case

(a)  Applicability of Article 6 of the Convention

100.  In the instant case, the applicants brought an action in damages in tort against the State under Article 2043 of the Civil Code and also relied in their claim on Article 6 of the Criminal Code, Article 174 of the Wartime Military Criminal Code and on the provisions of the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Protocol I) and of the London Convention of 1951 (see paragraphs 22-25 and 30-31 above). They relied on various authorities although, as the respondent Government pointed out, none of them were exactly on all fours with the present case because they primarily concerned the individual liability of members of the armed forces. The respondent Government cited a decision concerning political acts. However, while it may have been of some relevance to the decision in the instant case, it was not sufficiently similar to qualify as a precedent. It was therefore on the facts of the applicants own case that the domestic courts were called upon to decide for the first time whether such a situation came within Article 2043 of the Civil Code.

101.  The Court therefore considers that there was from the start of the proceedings a genuine and serious dispute over the existence of the right to which the applicants claimed to be entitled under the civil law. The respondent Governments argument that there was no arguable (civil) right for the purposes of Article 6 because of the Court of Cassations decision that, as an act of war, the impugned act was not amenable to judicial review, can be of relevance only to future allegations by other complainants. The Court of Cassations judgment did not make the applicants complaints retrospectively unarguable (see Z and Others v. the United Kingdom, cited above, § 89). In these circumstances, the Court finds that the applicants had, on at least arguable grounds, a claim under domestic law.

102.  Accordingly, Article 6 is applicable to the applicants action against the State. The Court therefore dismisses the respondent Governments preliminary objection on this point. It must therefore examine whether the requirements of that provision were complied with in the relevant proceedings.

(b)  Compliance with Article 6 of the Convention

103.  In the present case, the applicants alleged that the Court of Cassations ruling that the Italian courts had no jurisdiction had prevented them from gaining access to a court and securing a decision on the merits of their claim.

104.  The applicants and the Government of Serbia and Montenegro considered that a right to reparation arose directly from the wording of the relevant Codes, whereas the other two Governments argued that such a right could not apply to acts of war, or to peacemaking or peacekeeping operations. The applicants submitted that their right to reparation derived from Article 2043 of the Civil Code, while also relying on Article 6 of the Criminal Code, Article 174 of the Wartime Military Criminal Code and the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Protocol I).

105.  First and foremost the Court would note that the applicants were not in practice prevented from bringing their complaints before the domestic courts.

106.  The Court of Cassation considered the answer to be clear, which explains why it rejected this jurisdictional point in rather summary terms. It found as follows: the impugned act was an act of war; since such acts were a manifestation of political decisions, no court possessed the power to review the manner in which that political function was carried out; further, the legislation that gave effect to the instruments of international law on which the applicants relied did not expressly afford injured parties a right to claim reparation from the State for damage sustained as a result of a violation of the rules of international law.

107.  The Court reiterates the fundamental principles established by its case-law on the interpretation and application of domestic law. While the Courts duty, according to Article 19 of the Convention, is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention, it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention.

108.  Moreover, it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law. This also applies where domestic law refers to rules of general international law or international agreements. The Courts role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see Waite and Kennedy v. Germany [GC]no. 26083/99, § 54, ECHR 1999-IStreletz, Kessler and Krenz v. Germany [GC], nos. 34044/9635532/97 and 44801/98, § 49, ECHR 2001-II; and Prince Hans-Adam II of Liechtenstein, cited above, §§ 43-50).

109.  Although it is not its role to express any view on the applicability of the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Protocol I) or the London Convention, the Court notes that the Court of Cassations comments on the international conventions do not appear to contain any errors of interpretation. There are two reasons for this: firstly, the statement that Protocol regulates relations between States is true; secondly, the applicants relied on paragraph 5 of Article VIII of the London Convention, which concerns acts “... causing damage in the territory of the receiving State to third parties ...” (see paragraph 31 above), whereas the applicants damage was sustained in Serbia, not Italy.

As to the assertion that it is the only body with power to find violations of the Convention, the Court reiterates that under Article 1, which provides “[t]he High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of th[e] Convention”, the primary responsibility for implementing and enforcing the rights and freedoms guaranteed by the Convention is laid on the national authorities. The machinery of application to the Court is thus subsidiary to national systems safeguarding human rights (see Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 38, ECHR 2006-V). Since, in the instant case, the complaint under Article 2 of the Convention has been declared inadmissible (see paragraph 4 above), the Court does not consider that the effects of the Court of Cassations interpretation give rise to any problems of compatibility.

110.  The Court further notes that by virtue of Articles 41 and 37 of the Code of Civil Procedure, the preliminary jurisdictional point taken by the ministries in this case would have had to be raised at some point, even by the trial court of its own motion, in view of the involvement of a public authority (see paragraph 23 above). It did not, therefore, amount to a form of immunity which the State was at liberty to waive.

111.  Consequently, it is not possible to conclude from the manner in which the domestic law was interpreted or the relevant international treaties were applied in domestic law that a “right” to reparation under the law of tort existed in such circumstances. Even if the applicants assertion is correct that, as a result of changes in the case-law, it has been possible to claim such a right since 2004, this does not justify the conclusion that such a right existed before then.

112.  The Court also notes that the Court of Cassation had already ruled in an earlier case that the Italian courts had no jurisdiction over the authorities for acts of a political nature and that such acts did not give rise to a cause of action against the State because they did not damage personal legal interests, which were the only interests capable of affording a right to compensation under the domestic case-law (see paragraph 26 above). Indeed, it was after the hearing before it that the Court of Cassation provided clarification as to what constituted an arguable claim in law. In determining the limits of its jurisdiction, the Court of Cassation marked out the bounds of the law of tort.

113.  The Court does not accept the applicants assertion that the impugned decision constituted an immunity, either de facto or in practice, because of its allegedly absolute or general nature. As the respondent Government rightly noted, the decision concerned only one aspect of the right to bring an action against the State, this being the right to claim damages for an act of government related to an act of war, and cannot be regarded as an arbitrary removal of the courts jurisdiction to determine a whole range of civil claims (see Fayed, cited above, § 65). As was pointed out by the British Government and as the Court observed in paragraph 93 above, it is a principle of Convention case-law that Article 6 does not in itself guarantee any particular content for civil rights and obligations in national law. It is not enough to bring Article 6 § 1 into play that the non-existence of a cause of action under domestic law may be described as having the same effect as an immunity, in the sense of not enabling the applicant to sue for a given category of harm (see Z and Others v. the United Kingdom, cited above, § 98).

114.  The Court considers that the Court of Cassations ruling in the present case does not amount to recognition of an immunity but is merely indicative of the extent of the courts powers of review of acts of foreign policy such as acts of war. It comes to the conclusion that the applicants inability to sue the State was the result not of an immunity but of the principles governing the substantive right of action in domestic law. At the relevant time, the position under the domestic case-law was such as to exclude in this type of case any possibility of the State being held liable. There was, therefore, no limitation on access to a court of the kind in issue in Ashingdane (cited above, § 57).

115.  It follows that the applicants cannot argue that they were deprived of any right to a determination of the merits of their claims. Their claims were fairly examined in the light of the domestic legal principles applicable to the law of tort. Once the Court of Cassation had considered the relevant legal arguments that brought the applicability of Article 6 § 1 of the Convention into play, the applicants could no longer claim any entitlement under that provision to a hearing of the facts. Such a hearing would only have served to protract the domestic proceedings unnecessarily because, even assuming that the Court of Cassations decision did not automatically bring the proceedings pending in the Rome District Court to an end, the District Court would only have had power to determine the nature of the impugned acts and, in the circumstances of the case, would have had no alternative but to dismiss the claim.

The Court agrees with the British Government that the present case bears similarities to the aforementioned case of Z and Others v. the United Kingdom. As in that case, the applicants in the present case were afforded access to a court; however, it was limited in scope, as it did not enable them to secure a decision on the merits.

116.  In the light of the foregoing, the Court finds that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Joins to the merits, unanimously, the respondent Governments preliminary objection with respect to the applicability of Article 6 of the Convention;

2.  Declares, unanimously, the remainder of the application admissible;

3.  Holds, unanimously, that Article 6 of the Convention is applicable in the instant case and, consequently, dismisses the respondent Governments preliminary objection;

4.  Holds, by ten votes to seven, that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 14 December 2006.

Lawrence Early                   Luzius Wildhaber
   Registrar                           President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Judge Costa;

(b)  concurring opinion of Judge Bratza joined by Judge Rozakis;

(c)  dissenting opinion of Judge Zagrebelsky joined by Judges Zupančič, Jungwiert, Tsatsa-Nikolovska, Ugrekhelidze, Kovler and Davíd Thór Björgvinsson.

L.W.
T.L.E.

CONCURRING OPINION OF JUDGE COSTA

(Translation)

1.  I voted with the majority on the operative provisions of the judgment, in particular points 3 and 4 thereof, but do not agree with the reasoning. I should like to explain why, but will confine myself to the salient points.

2.  What, fundamentally, was this case about? As in Banković and Others v. Belgium and Others ((dec.) [GC], no. 52207/99, ECHR 2001-XII), it concerned the tragic consequences of the partial destruction of the Radio-televizija Srbija (RTS) building in Belgrade after it was hit by a missile fired by a NATO aircraft. Five of the people who died as a result of the air strike, which was launched in connection with the Kosovo conflict, were relatives of the applicants in the Markovic case.

3.  The applicants considered the Italian authorities and the Command of NATOs Allied Forces in Southern Europe responsible for the deaths and brought an action in damages against them in the Rome District Court (they subsequently discontinued the action against NATO forces).

4.  The Italian authorities considered that the dispute raised an issue of jurisdiction (giurisdizione) and, relying on a provision of the Code of Civil Procedure, sought a preliminary ruling on this question from the Court of Cassation, sitting as a full court, as they were entitled to do like any other party to proceedings.

5.  The Court of Cassation held that the District Court had no jurisdiction. In view of the nature of the dispute and as is noted in paragraph 19 of the present judgment, this decision brought the action pending in the District Court to an end, ipso jure.

6.  Under these circumstances, the applicants lodged an application with the Court in which they argued that Article 6 § 1 of the Convention was applicable and had been violated as Italy had denied them access to a court.

7.  The majority agreed that Article 6 § 1 was applicable but held that there had been no violation.

8.  In essence, the Courts decision that that provision was applicable was based on the fact that the applicants, whose action was founded on the law of tort (Article 2043 of the Civil Code) had, from the outset, possessed on at least arguable grounds a claim under domestic law.

9.  I was somewhat hesitant about joining the majority in finding Article 6 § 1 applicable. I have had similar reservations in the past, in particular in the case of Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany ([GC], no. 42527/98, ECHR 2001-VIII) and would refer to my concurring opinion annexed to that judgment. However, the Court has found Article 6 § 1 to be applicable in similar situations on a number of occasions in the past, in particular when there is a serious and genuine dispute over the very existence of a “right” within the meaning of Article 6 § 1 (see, among other authorities, Benthem v. the Netherlands23 October 1985, Series A no. 97; Mennitto v. Italy [GC], no. 33804/96§§ 25-27, ECHR 2000-XZ and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, § 89, ECHR 2001-V; and Prince Hans-Adam II of Liechtenstein, cited above; and, for the opposite view, Roche v. the United Kingdom [GC]no. 32555/96, §§ 124-25ECHR 2005-X). I therefore decided to defer to the dominant line of authority in the case-law. Indeed, a reasonably forceful case can be made for saying that, since the Rome District Court did not dismiss the application before it de plano for lack of jurisdiction (as a separate provision of the Code of Civil Procedure permitted it to do) or of a cause of action and, since the full court of the Court of Cassation had to be called upon to decide the issue, an “arguable” claim existed for the purposes of the Courts case-law.

10.  That, however, is not the main point. The Court was thus unanimous in holding Article 6 to be applicable.

11.  Conversely, it was extremely divided on the question whether or not there had been a violation of that provision.

12.  The first argument on which the majority relied in concluding that there had been no violation is not one that I am able to accept. It runs as follows: “First and foremost the Court would note that the applicants were not in practice prevented from bringing their complaints before the domestic courts” (see paragraph 105 of the judgment). While this may be true, so what? Although they were able to bring proceedings in the Rome District Court, the District Court was prevented by the Court of Cassations judgment from examining their claim as the proceedings were, I repeat, brought to an end ipso jure, before they had even got under way. Surely it is strange to say that they were not prevented from bringing their complaints before the domestic courts. Can the right of access to a court be theoretical and illusory (in this instance amounting to mere “physical” access), or must it be practical and effective as has been stated in other spheres in dozens of judgments beginning with that in Artico v. Italy (13 May 1980, Series A no. 37). In the instant case, this would have meant enabling the relevant court to deliver a reasoned decision (even one dismissing the claim) on the merits of the dispute, without a judex ex machina saying that it was precluded from deciding anything at all (paragraph 113 of the judgment is instructive here, too).

13.  But allow me to move on. Not content with this first argument, which logically should have been self-sufficient (“first and foremost”), the judgment goes on to construct, in paragraphs 106 to 116, a lengthy rationale which in substance boils down to holding that:

(i)  the Italian Court of Cassation is the best-placed Italian court to decide issues of domestic law;

(ii)  its decision “was the result not of an immunity but of the principles governing the substantive right of action in domestic law” (paragraph 114);

(iii)  the fact that there was no possibility under Italian law of the State being held liable did not amount to a “limitation on access to a court of the kind in issue in Ashingdane” (same paragraph).

14.  I have to say that I find this line of reasoning unconvincing and self-contradictory. It is unconvincing because if all the Court needed to do was to recognise that the Court of Cassation had the right to interpret domestic law, the solution was to hand without any need for European supervision. As to the reference to Ashingdane (v. the United Kingdom, 28 May 1985, Series A no. 93), it is logically flawed as the Court in that case held that there had been no violation (by six votes to one, the sole judge in the minority being my late predecessor, Judge Pettiti). How and by what miraculous process could the fact that in the present case there was no limitation “of the kind in issue in Ashingdane” lead to the conclusion that there has been no violation of Article 6 § 1? That I fail to understand.

15.  To my mind, it would have been simpler – and clearer – to apply the standard principles. The right of access to a court is not absolute, but may be subject to implied limitations. Some of these limitations are inherent in the right of access to a court, for instance those arising out of State immunity in international law.

16.  As an example, the Court applied these principles in Fogarty v. the United Kingdom ([GC], no. 37112/97, ECHR 2001-XI), with a dissenting opinion by my colleague Judge Loucaides and a concurring opinion by me and my colleagues Judges Caflisch and Vajić. It is true that Fogarty concerned immunity from jurisdiction granted by the respondent State to a third-party State (the United States). But the situation is readily transposable. The concept of act of government is familiar to both comparative law and international law and there is no more typical example of an act of government than the decision to send troops into battle or, as with Italy in the instant case, to participate in air strikes as a member of an international organisation, in particular by supplying a base for the strikes and logistical support. It is clear that Article 2043 of the Italian Civil Code affords a very wide array of remedies in quasi-tort and in general applies to the Italian State and in proceedings in the ordinary courts (such as the Rome District Court), not in the administrative courts, unlike the position in countries such as France. But that is no bar to the domestic courts jurisdiction to hear claims against the Italian State being ousted when the basis of liability lies in what is undoubtedly an act of government. In other words, in Italian domestic law, no claim can be made under Article 2043 of the Civil Code when the allegedly unlawful act that caused the injury is an act of government, the result of the execution of such an act or an indirect consequence thereof.

17.  Does this exemption from liability in domestic law constitute a disproportionate interference with the right of access to a court afforded by the Convention? Does it amount to a denial of justice that is incompatible with the Convention? This is a debatable point and I can certainly understand the view expressed by the minority who voted in favour of finding a violation of Article 6. However, if one decides not to go that far – for reasons which, in my view, are in no way absurd and accord with the administrative law of many European countries and general international law as they stand here and now – then one should say so and cite a standard line of authority. It is for these reasons that I am critical of the reasoning in the Markovic case, without, however, disagreeing with the conclusions.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE BRATZA JOINED BY JUDGE ROZAKIS

1.  I share the view of the majority of the Grand Chamber that there has been no violation of Article 6 of the Convention in the present case and can in general agree with the reasoning in the Courts judgment. I add some remarks of my own only because of the importance of the central question which has divided the Court, namely whether the decision of the Italian Court of Cassation that the national courts had no jurisdiction to entertain the applicants claim for damages in respect of the deaths of their relatives amounted to an unjustified restriction on their access to court for the purposes of Article 6.

2.  The distinction between provisions of domestic law and practice which bar or restrict access to a judicial remedy to determine the merits of claims relating to “rights” of a civil nature recognised in domestic law and which will, unless justified, contravene Article 6 and those which delimit the substantive content of the “right” itself and to which in principle Article 6 has no application, is well-established in the Courts case-law. The borderline between procedural restrictions and substantive limitations has frequently proved difficult to draw in practice. It remains, nevertheless, an important distinction in view of the settled principle that Article 6 does not guarantee any particular content for “rights” in the substantive law of the Contracting States and that its guarantees extend only to rights which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised in the domestic law of the State concerned.

3.  Certain provisions fall clearly into the category of procedural restrictions: these include the examples referred to in the judgment of statutory limitation periods, orders for security for costs and regulations governing access to a court by minors and persons of unsound mind. A further example is provided by the case of Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom (10 July 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV) which concerned the issue of a conclusive ministerial certificate, the effect of which was to preclude the domestic courts examination of the merits of claims of discriminatory treatment. Perhaps closer to the borderline are cases concerning the grant of various immunities from suit. However, in cases concerning the conferring of immunities on States (see Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, ECHR 2001-XI, and Fogarty v. the United Kingdom [GC], no. 37112/97, ECHR 2001-XI) and on international organisations (see Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/99, ECHR 1999-I), the Court interpreted such immunities as procedural bars which required justification rather than as limitations on a substantive right under domestic law.

4.  Of the cases falling the other side of the borderline, those of Z and Others v. the United Kingdom ([GC], no. 29392/95, ECHR 2001-V) and, more recently, Roche v. the United Kingdom ([GC], no. 32555/96, ECHR 2005-X) are perhaps the most significant. In Roche, the Court, taking as its starting-point the assessment of the House of Lords in Matthews v. Ministry of Defence, concluded that section 10 of the Crown Proceedings Act was a provision of substantive law which delimited the rights of servicemen to claim in tort against the Crown for personal injuries sustained while on duty and was not to be seen as conferring on the Crown an immunity from a claim in negligence which would otherwise have been open to a serviceman. More directly relevant to the present case, the Court in Z and Others v. the United Kingdom concluded that the inability of the applicants to sue the local authority in negligence for failing to take steps to remove them from the care of the parents by whom they had been neglected and abused, flowed not from an immunity conferred on the local authority but from the applicable principles governing the substantive right of action in domestic law, an essential element of which was that it should be just and reasonable to impose a duty of care on the defendants in the particular circumstances of the case.

5.  The present case does not fit easily into either of the established categories. The applicants were prevented from having the merits of their claim in damages determined by the Italian courts by the decision of the Court of Cassation that those courts lacked jurisdiction to entertain the claim. In the proceedings for a preliminary ruling the applicants argued that the Italian courts had such jurisdiction on the grounds, inter alia, that the alleged unlawful acts which had resulted in the deaths of their relatives should be regarded as having been committed in Italy, in that the relevant military action had been organised on Italian soil and part of it had taken place there: it was contended that Italy had lent substantial and logistical support to the NATO action and had, unlike other NATO members, provided the airbases from which the aircraft which bombed Belgrade and the RTS had taken off. The applicants relied in addition on the Wartime Military Criminal Code, on the London Convention of 1951 and on the Protocol Additional to the Geneva Conventions (Protocol I) as founding the national courts jurisdiction.

6.  In ruling that the courts had no jurisdiction to entertain the claims, the Court of Cassation held that the nature of the acts and functions which were relied on to impute liability to the Italian State – in particular, the conduct of hostilities through aerial warfare – were such that the courts had no competence to review the manner in which those functions were performed. The Court of Cassation further rejected, on grounds set out in the judgment, the applicants claim that the jurisdiction of the Italian courts was to be found as a matter of domestic law in the international instruments relied on.

7.  In marked contrast to the typical case of a procedural bar on access to court, the fact that the Italian courts were unable to examine the merits of the claim stemmed not from a legislative measure or the exercise of a discretion by the executive to exclude the jurisdiction of the courts or to limit their powers of review or to remove a particular class of claim from judicial scrutiny. Moreover, the Court of Cassations decision that the national courts lacked jurisdiction cannot in my view be equated with the conferring of a blanket immunity on the defendants to the suit. The decision to decline jurisdiction was a self-imposed limitation, the Court of Cassation concluding not only that such jurisdiction was not conferred by the instruments relied on by the applicants, but that the nature of the applicants claim gave rise to issues which were not capable of being determined in the national courts. It did so by applying the concept of act of government, a familiar concept in systems of civil law, whereby political acts of government in fields including international relations, foreign policy and the conduct of hostilities are not capable of being reviewed by the domestic courts.

8.  In my view, the decision of the Court of Cassation is to be seen not as creating a procedural bar to the determination of the applicants rights by the national courts but rather as a substantive limitation on those rights, the Court of Cassation concluding that, because of the nature of the issues raised by their claim, the applicants had no justiciable cause of action in domestic law.

9.  It is argued that the Court of Cassations decision was inconsistent with its own previous and subsequent case-law, that the bombing of the RTS could not be classified in domestic law as an act of government capable of excluding judicial review and that, in holding that there was no jurisdiction to determine the applicants claim, the Court of Cassation had wrongly disregarded or misinterpreted the provisions of domestic and international law on which the claim had been based. Reliance is also based on the paucity of the reasoning of the court and on the fact that there was no weighing of the competing interests by the court in holding jurisdiction to be excluded.

10.  As to the former argument, questions of interpretation and application of domestic law are, as the judgment emphasises, primarily for the national courts to determine and there exist in my view no grounds on which the Court could substitute its own view for that of the Court of Cassation or hold those views to be arbitrary or manifestly unreasonable.

11.  The latter argument gives me greater cause for doubt. The reasoning of the Court of Cassation was brief and open to the criticism that it contained no exposition of the boundaries of the doctrine of “act of government” which it was applying and no clear analysis of the issues to which the applicants claim gave rise, which rendered the case non-justiciable. However, succinct as the courts reasoning is, it seems to me that the grounds for the decision emerge sufficiently clearly, particularly when read with the earlier case-law cited by the Court of Cassation itself and referred to in paragraphs 26 and 27 of the Courts judgment. The applicants claim concerned deaths which occurred as the result of the bombing of the radio station in Belgrade as part of NATO operations during the highly complex Kosovo conflict and the determination of the merits of the claim would inevitably involve the national courts having to decide questions relating to the legality of the operation as a matter of international law, as well as reviewing the legitimacy of the acts and decisions of the Italian government in the exercise of their sovereign powers in the realm of foreign policy and the conduct of hostilities. It was the clear view of the Court of Cassation that these issues fell outside the proper scope of review of the national courts and that the applicants had no cause of action which was capable of being determined by those courts.

12.  The doctrine of “act of government” has no very precise boundaries and the application of the doctrine must inevitably depend on the particular circumstances of the case in which it is raised. Moreover, like the doctrine of State immunity, with which it may sometimes overlap, it is not static but is liable to change and development over time. In my view, in concluding at the material time that, in the particular circumstances of the case before it, the doctrine was not only material but precluded the national courts from determining the issues raised by the case, the Court of Cassation did not exceed any acceptable limits.

Accordingly, there has in my view been no unjustified restriction on the applicants access to court in violation of Article 6 of the Convention.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE ZAGREBELSKY JOINED BY JUDGES ZUPANČIČ, JUNGWIERT, TSATSA-NIKOLOVSKA, UGREKHELIDZE, KOVLER AND DAVÍD THÓR BJÖRGVINSSON

(Translation)

This case, which is solely concerned with the right to a court under Article 6 of the Convention, raises a question of paramount importance under the Convention, namely the position of the individual when set face to face with authority. This is authority in its most formidable form: authority based on “reason of State”. It was by pure chance that the question arose in a case against Italy. It could just as easily have been another State. The question is thus of interest to all.

In his address to the Parliamentary Assembly on 19 August 1949 presenting the proposal to institute the European Court of Human Rights, P.H. Teitgen said: “Three things still threaten our freedom. The first threat is the eternal reason of State. Behind the State, whatever its form, were it even democratic, there ever lurks as a permanent temptation, this reason of State. ... Even in our democratic countries we must be on guard against this temptation of succumbing to reason of State.[2] Is there any reason to suppose that this warning addressed to the fourteen member States of which the Assembly of the Council of Europe was composed at the time is of any less relevance to our present-day Europe of forty-six nations?

I regret that the conclusion adopted by the majority should have added the Courts authoritative backing to the strong plea that is made, even today, in favour of “reason of State”. “Reason of State” has little time for law, still less for the “rule of law”, which one can scarcely conceive of without there being a possibility of having access to the courts (see Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, § 34, Series A no. 18; and, to the same effect with respect to the Italian legal system, the Constitutional Courts judgment no. 26 of 1999).

The Court of Cassation stated in the present case: “... protected individual interests are no bar to carrying out functions of a political nature.” Political functions and individual rights cannot, therefore, coexist, as no rights can be asserted in relation to political acts. That is a rather bald statement, one that is incompatible with the Convention and at least dubious under domestic law, as reflected in the relevant provisions of the Constitution (see paragraph 20 of the judgment), in the fact that the scope of Article 31 of Decree no. 1024 of 1924 is limited to the sole administrative court with powers of review (Consiglio di Stato) and in the lack of any example among the decisions of the Court of Cassation cited by the Government of a situation comparable to that which obtained in the present case (see paragraph 100 of the judgment). Indeed, the Court itself said that the applicants had, at least on arguable grounds, a claim under domestic law, which is why Article 6 was adjudged to be applicable (see paragraph 101 of the judgment).

I also note that the Court of Cassation did not specify – although it is true that the distinction is somewhat artificial in concrete cases – whether it considered there to be “immunity from liability” or “immunity from suit” (see paragraph 96 of the judgment).

In common with the respondent Government and the British Government, the majority (see paragraph 115 of the judgment) referred to Z and Others v. the United Kingdom ([GC], no. 29392/95, § 93, ECHR 2001-V) in which the Court concluded that, even though the facts and merits of the case had not been examined, the degree of access to the court given to the applicants was sufficient to satisfy the requirements of Article 6. The applicants had sought to persuade the courts to expand the scope of the right to compensation beyond what had previously been accepted. The parties arguments were heard at each of the various levels of jurisdiction through which the case passed and were exhaustively addressed in the final judgment. However, the position in the present case was quite the opposite. Although the applicants were given access to the Italian courts, it was only to be told that neither the civil courts, nor any other Italian court, had jurisdiction to hear their case. The Court of Cassation thereby restricted for all practical purposes the scope of the general law of reparation contained in Article 2043 of the Civil Code. Furthermore, unlike the domestic courts in Z and Others v. the United Kingdom, it did not balance the competing interests at stake and made no attempt to explain why in the specific circumstances of the applicants case the fact that the impugned act was of a political nature should defeat their civil action.

It is easy to see how the discretionary – sometimes wholly discretionary – nature of political or governmental acts may lead to the exclusion of all right to contest them. From this perspective, the exclusion may be justified by the nature of the function performed by the government and the need to protect freedom of political decision. It is not only fields such as foreign affairs, national defence and general security that are concerned by the exclusion. However, in order to be compatible with the principle of the rule of law and the right of access to the courts inherent therein, the scope of the exclusion clearly cannot extend beyond the bounds laid down in the legal rules that regulate and circumscribe the exercise of the relevant governmental attributions (act of government). The aforesaid legitimate aim cannot go beyond the scope of the discretion which the government authority is entitled to exercise within the limitations imposed by law. In the present case, the applicants argued in the domestic courts that the Italian authorities actions had contravened the rules of national law and international customary law on armed conflict. In so doing, they raised the question of the limits that should be placed on the notion of a “reason of State” free from all judicial scrutiny.

It is a matter of great concern that neither the Court of Cassation nor the Court provided any definition of what might qualify as an “act of government” or “political act” (which are not identical concepts) or of what the limitations on such acts might be. Any act by a public authority will, directly or indirectly, be the result of a political decision, whether it is general or specific in content. However, to my mind, because it is too vague and too general a concept, the “function of a political nature” formula precludes any “implied limitation” on the right of access to a court. In paragraph 113 of the judgment, the Court seeks to limit the scope of the principle it has accepted by noting that the Court of Cassations decision: “concerned only one aspect of the right to bring an action against the State, this being the right to claim damages for an act of government related to an act of war.” However, the Court of Cassations decision, which in the Courts view satisfied the requirements of the Convention, was merely based on the political nature of the impugned act (see paragraph 106 of the judgment). Nor is it clear how or why a distinction may be drawn between political acts of war and other forms of political act for the purposes of deciding whether access should be given to a court.

In reaching its conclusion, the Court of Cassation chose to disregard the nature of the court proceedings instituted by the applicants: these proceedings did not directly concern Italys participation in the armed conflict as a member of NATO and their purpose was not to have an act of government set aside. Their aim was simply to obtain compensation for the remote consequences of the political act concerned, consequences that were purely potential and unrelated to the purpose of the acts. Despite the general nature of the right set out in Article 2043 of the Italian Civil Code, the Court of Cassation ultimately refused to accept that any Italian court had jurisdiction to hear the applicants claims under domestic law, solely because the decision to participate in the aforementioned military operations was political in nature. The Court of Cassation thus went beyond any legitimate aim the political-act doctrine may be recognised as furthering and far beyond the bounds of proportionality.

I can understand why the States should seek to protect themselves against the threat of legal actions such as that in the present case. However, I regret that the majority of the Court should have accepted a solution which strikes a blow at the very foundation of the Convention.


[1]1.  Serbia is not a party to this Treaty.

[2]1.  Collected edition of the “Travaux préparatoires”, vol. 1, p. 41, Martinus Nijhoff, The Hague, 1975.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde