(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Podnosilac predstavke i njegova žena su bili zaštićeni stanari četvorosobne kuće u vlasništvu gradskog veća, shodno Zakonu o stanovanju iz 1985. godine.

Brak se raspao i žena je pribavila nalog za iseljenje podnosioca predstavke iz bračnog doma zbog porodičnog nasilja. Kada su ona i deca smešteni u drugi stan, podnosilac predstavke se vratio u praznu kuću u kojoj je izvršio značajne popravke. Njegov odnos sa ženom se poboljšao i ona je podržala njegovu molbu za zamenu smeštaja sa jednim drugim korisnikom socijalnog stana, pošto mu je četvorosobna kuća bila prevelika ali mu je i dalje bio potreban dom u tom kraju kako bi deca mogla da ga posećuju. Kada je shvatio da kuća nije prazna, službenik za stambena pitanja je januara 2002. posetio ženu podnosioca predstavke i ubedio je da potpiše izjavu o napuštanju stana. Žena tvrdi da joj u to vreme nije predočeno i da nije shvatala da time poništava pravo podnosioca predstavke da živi u toj kući ili da je zameni. Lokalni organ je tad podneo zahtev za izdavanje naloga za preuzimanje poseda koji je dobio u žalbenom postupku, nakon što je drugostepeni sud zaključio da je lokalni organ postupio zakonito i da je izjava o napuštanju stana važeća premda ju je žena potpisala iako nije razumela njene posledice. Odluka je potvrđena u postupku sudske revizije koji je pokrenuo podnosilac predstavke a zatim i u žalbenom postupku. Podnosilac predstavke je deložiran iz kuće.

Pravo: član 8 – Postupak vezan za izjavu o napuštanju stana i ulazak u posed stana predstavlja mešanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma. Ovo mešanje je bilo u skladu sa zakonom i težilo je legitimnim ciljevima zaštite prava lokalnog organa da povrati posed nad imovinom od pojedinca koji nije imao nikakva ugovorna ili druga prava da tamo stanuje i obezbeđivanja propisne primene zakonskih odredbi o socijalnom stanovanju.

Sud je utvrdio da svaka osoba u opasnosti da izgubi dom treba da ima mogućnost da o srazmernosti te mere odlučuje nezavisan sud, čak i kada je po domaćem pravu pravo stanovanja prestalo. Zakonodavstvom u Ujedinjenom Kraljevstvu je uspostavljen složen sistem za dodelu socijalnih stanova, koji je, shodno članu 84 Zakona o stanovanju iz 1985, uključivao odredbe o zaštiti zaštićenih korisnika stanova u vlasništvu javnih organa. Da je lokalni organ pokušao da deložira podnosioca predstavke u skladu sa tim odredbama, podnosilac predstavke bi mogao da zatraži od suda da razmotri njegove lične okolnosti, uključujući i potrebu da obezbedi smeštaj za svoju decu i to da li je njegova žena zaista napustila porodični dom zbog porodičnog nasilja. Lokalni organ je, međutim, odlučio da zaobiđe ove odredbe time što je zamolio ženu podnosioca predstavke da potpiše izjavu o napuštanju po običajnom pravu, što je za posledicu imalo momentalni prestanak prava podnosioca predstavke da ostane u kući. Ovaj organ tokom postupka nije uopšte uzimao u obzir pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma. Niti su postupak preuzimanja poseda i postupak sudske revizije koji su usledili pružili podnosiocu predstavke ikakvu mogućnost da nezavisan sud odluči da li je njegov gubitak doma bio srazmeran legitimnim ciljevima kojima se težilo. Nebitno je da li je žena razumela posledice izjave o napuštanju stana ili nameravala da ih proizvede. Procesne garancije u hitnom postupku koje su stanodavcu bile na raspolaganju u slučaju da jedan sustanar potpiše izjavu o napuštanju nisu bile odgovarajuće.

Zaključak: povreda (jednoglasno).

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODJELJENJE

PREDMET McCANN protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavka br. 19009/04)

Ova verzija ispravljena je na dan 21. jul 2009. godine Po Pravilu 81 Poslovnika Suda

PRESUDA

STRAZBUR

13. maj 2008. godine

PRAVOSNAŽNA

13.08.2008.

U ovoj presudi može doći do redaktorskih izmjena.

U predmetu McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, Predsjednik,
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä, sudije
i Lawrence Early, Sekretar odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti dana 22. aprila 2008. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

Predmet je pokrenut predstavkom (br. 19009/04) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske koju je dana 20. maja 2004. godine Sudu po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnio britanski državljanin, g. Gerrard McCann (u daljem tekstu: Podnosilac predstavke).
Podnosioca predstavke, kome je data besplatna pravna pomoć, zastupao je g. Gurbinder Gill, advokat sa praksom u Solihullu.
Podnosilac predstavke žalio se da su postupkom prinudnog iseljenja koji su protiv njega pokrenule lokalne vlasti povrijeđeni član 6, 8 i 14 Konvencije.
Predstavka je dodijeljena Četvrtom odjeljenju Suda (Pravilo 52 stav 1 Poslovnika Suda). U tom Odjeljenju, vijeće koje će razmatrati predmet (član 27 stav 1 Konvencije) konstituisano je po Pravilu 26 stav 1.
Dana 10. maja 2005. godine Vijeće je odlučilo da treba zajedno razmatrati prihvatljivost i meritum predmeta (član 29 stav 3 Konvencije i Pravilo 54 A). Nakon što je Vijeće odlučilo, nakon konsultovanja sa stranama, da nije potrebna usmena rasprava o meritumu (pravilo 59 stav 3 in fine), strane su pisano odgovorile na napomene druge strane.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnosilac predstavke rođen je 1968. godine u Birmingemu. Činjenice predmeta koje su iznijele strane su sljedeće.
U julu mjesecu 1998. godine podnosilac predstavke i njegova supruga postali su sustanari sa stanarskim pravom (tenants) porodične kuće sa tri spavaće sobe koja je u vlasništvu Skupštine grada Birmingema (u daljem tekstu: lokalne vlasti). Oni su takođe bili zaštićeni stanari (secure tenants) po odredbama Zakona o stanovanju iz 1985. godine (v. stav 20 ove presude).
Brak podnosioca predstavke raspao se početkom 2001. godine i njegova supruga iselila se iz kuće sa dvoje djece. Dana 5. aprila 2001. godine, nakon rasprave u kojoj podnosilac predstavke nije bio zastupljen, sud je donio nalog o zabrani uznemiravanja u trajanju od tri mjeseca i nalog za iseljenje kojim se od podnosioca predstavke traži da napusti kuću, što je on i učinio. G-đa McCann i djeca uselili su se u kuću, ali su se opet iz nje iselili 14. aprila kada se podnosilac predstavke pojavio u kući, upotrebom pajsera u nju nasilno ušao i navodno napao g-đu McCann i njenog prijatelja. Nakon ovog incidenta protiv podnosioca predstavke pokrenut je krivični postupak, ali se on završio oslobađajućom presudom jer nije bilo dokaza.
Dana 18. aprila 2001. godine, g-đa McCann lokalnim je vlastima predala zahtjev da je presele u drugu kuću zbog nasilja u porodici. Dana 8. avgusta 2001. godine ona je vratila ključeve lokalnim vlastima izjavljujući da se ona odriče stanarskog prava na kuću. Ona i djeca preselili su se u drugu opštinsku kuću koja im je dodjeljena u skladu sa politikom o porodičnom nasilju lokalnih vlasti. Lokalne vlasti posjetile su kuću i ustanovile da je većina ugrađenog namještaja i opreme uklonjena tako da će biti potrebno dodatnih 15.000 funti da se ona dovede u upotrebljivo stanje. Nakon toga, što se tiče lokalnih vlasti, ta je imovina bila nenaseljena.
U novembru 2001. godine podnosilac predstavke vratio se u kuću i obavio značajan posao da bi je renovirao. Njegov odnos sa g-đom McCann se poboljšao i ona je podržala njegov zahtjev da zamijeni smještaj sa drugim stanarom koji je koristio drugu nekretninu lokalnih vlasti, pošto je kuća sa tri spavaće sobe bila prevelika za njega samog, a trebao mu je ipak odgovarajući dom u tom kraju da bi mogao da posjećuje svoju djecu.
Taj zahtjev, koji nosi datum 4. januar 2002. godine, popunjen je u kancelariji za stambena pitanja lokalnih vlasti. Istog dana, službenik za stambena pitanja, nakon što je shvatio da predmetna imovina zapravo nije nenastanjena, i nakon što je dobio pravni savjet, posjetio je g-đu McCann i zatražio da zaključi svoje stanarsko pravo potpisivanjem otkaza stanarskog prava (notice to quit). Okružni sudija koji je sudio u predmetu po zahtjevu lokalnih vlasti za povrat posjeda nad nepokretnošću, našao je da je činjenica da g-đa McCann nije bila obaviještena i da nije razumjela da otkaz stanarskog prava ima dejstvo gašenja prava podnosioca predstavke da živi u kući i da je zamijeni za drugu nepokretnost lokalnih vlasti (v. stav 19 ove presude). Otprilike sedmicu dana kasnije g-đa McCann pisala je lokalnim vlastima tražeći da povuče otkaz stanarskog prava, ali je on uprkos tome ostao na snazi.
Podnosilac predstavke obaviješten je da je njegovo stanarsko pravo okončano i dat mu je nalog da napusti nepokretnost. Dana 11. juna 2002. godine Vijeće za reviziju službenika za dodjelu stambenog prostora lokalnih vlasti odlučilo je, između ostalog, da u skladu sa politikom o porodičnom nasilju, podnosilac predstavke neće dobiti pravo da preuzme ranije stanarsko pravo na nepokretnost i da, u svakom slučaju, podnosilac predstavke koji nema izdržavanih lica koja sa njim žive, ne bi ispunjavao uslove za stambeni prostor koji je prvobitno dodijeljen porodici koja je ispunjavala uslove, a koja je premještena u drugu kuću.
Dana 11. oktobra 2002. godine lokalne vlasti pokrenule su postupak za povrat posjeda nad nepokretnošću (possession proceedings) protiv podnosioca predstavke u Okružnom sudu, u kome se on branio na osnovu toga da je bilo suprotno njegovom pravu na poštovanje doma po članu 8 Konvencije da on bude prinudno iseljen po osnovu otkaza stanarskog prava.
U svojoj presudi od 15. aprila 2003. godine sudija Okružnog suda našao je da po običajnom pravu i Zakonima o stanovanju (v. stavove 19 i 20 ove presude) podnosilac predstavke nije imao nikakvih argumenata da se odbrani od zahtjeva vlasti da povrate svoj posjed na nepokretnosti. Po članu 8, međutim, on je citirao raniju sudsku praksu po kojoj su nadležno običajno pravo i zakoni u takvim predmetima, generalno gledano, uzimali u obzir interes lokalnih vlasti kao stanodavca i drugih lica u stanju potrebe za socijalnim stanovanjem, i da, uz uslov da su lokalne vlasti postupile po zakonu, sud nije mogao da zanemari zahtjev za povrat posjeda na nepokretnosti, osim u izuzetnim okolnostima gdje izgleda da prava bivših stanara sa stanarskim pravom iz člana 8 nisu propisno razmotrena. On je konstatovao okolnosti u kojima je g-đa McCann potpisala otkaz stanarskog prava i primijetio da bi, da ona nije bila navedena da to potpiše, lokalne vlasti morale da upotrijebe nalog za povrat posjeda po članu 84 Zakona o stanovanju iz 1985. godine (v. stav 20 ove presude). Tada bi bilo moguće da podnosilac predstavke pokuša da uvjeri sud da ne bi bilo razumno da se takav nalog izda; on i g-đa McCann mogli su da daju dokaze u vezi sa navodnim nasiljem u porodici; i on je mogao uz to da pokrene pitanja kao što su njegove stambene potrebe i potreba da obezbijedi smještaj za djecu kada mu dolaze u posjete. U tim okolnostima sudija je bio mišljenja da lokalne vlasti nisu postupile u skladu sa odredbama člana 8 stav 2 Konvencije i odbacio je zahtjev za povrat posjeda.
Žalba vlasti Apelacionom sudu odložena je dok se ne riješi postupak pred Gornjim domom Parlamenta u predmetu Qazi protiv London Borough of Harrow ([2003] UKHL 43: “Qazi”, v. stavove 22-25 ove presude). Dana 9. decembra 2003. godine član Gornjeg doma Parlamenta sudija Lord Mummery donio je presudu Apelacionog suda u ovom predmetu, našavši sljedeće:

“ ... Član 8 ne može se korisiti kao osnov za odbranu u postupku za povrat posjeda na nepokretnosti, iako su prostorije o kojima je riječ bile ‘dom’ njihovog stanara za svrhe tog člana. Opština je postupila zakonito i u okviru svojih ovlašćenja kada je dobila otkaz stanarskog prava koji je imao efekat prekidanja zaštićenog stanarskog prava (secure tenancy). Nije bilo spora osim da je stanarsko pravo okončano putem otkaza stanarskog prava (supruge podnosioca predstavke). Po redovnom domaćem pravu opština je imala nekvalifikovano pravo na direktan posjed na osnovu dokaza da se okončalo stanarsko pravo. Zakonski postupak iz člana 82 Zakona iz 1985. godine, koji može da koristi zakoupodavac lokalna vlast za okončanje zaštićenog stanarskog prava, ne primjenjuje se na slučaj kada je takvo stanarsko pravo prekinuto otkazom stanarskog prava koje preda sam stanar. Taj otkaz stanarskog prava imao je pravno dejstvo iako je potpisan bez svijesti o posljedicama koje će takav otkaz imati na lice koje stanuje u toj nepokretnosti.

To nije “potpuno izuzetan” slučaj kada se, na primjer, od podnošenja otkaza stanarskog prava dogodi nešto što iz temelja promijeni pozitivne i negativne aspekte predloženog prinudnog iseljenja i od opštine se može tražiti da opravda svoj zahtjev i pokaže da on ima jaču snagu od prava po članu 8 (v. Qazi, stav 79 [stav 24 ove presude])”.

Podnosilac predstavke tražio je sudsku reviziju odluke lokalnih vlasti od 4. januara 2002. godine da dobije otkaz stanarskog prava od njegove supruge i njihove oduke od 11. juna 2002. godine da pokrenu postupak za povrat posjeda na nepokretnosti. Ovaj zahtjev je odbijen 23. septembra 2004. godine. Sudija je našao, između ostalog, da su lokalne vlasti postupile u okviru svojih ovlašćenja kada su pokušale, preko otkaza stanarskog prava koje su dobili od njegove supruge, da formalizuju situaciju vezanu za stanarsko pravo i da njihova odluka da primjene politiku o nasilju u porodici kada je utvrđeno da postoji nasilje u porodici putem naloga za zabranu zlostavljanja i naloga za iseljenje nije bila ni nezakonita ni van kataloga odluka koje su propisno na raspolaganju lokalnim vlastima u ovim okolnostima. On je zaključio:

“Saglasan sam... da je Apelacioni sud djelotvorno odlučio o relevantnim pitanjima između g. McCann i Opštine i da je ovaj zahtjev pokušaj da se po drugi put pokrenu ta pitanja. Opština ima pravo na posjed i ovaj zahtjev za sudskom revizijom ne prihvata se...

Što se tiče generalnih principa, pitanje da li se neka odluka po zakonu može osporiti ili ne ne znači da nije prikladno da javne vlasti budu što otvorenije. Nema razloga zašto politika Opštine ne bi bila potpuno eksplicitna, i izrazila da će posljedica zahtjeva za promjenu smještaja biti zahtjev da se dostavi otkaz stanarskog prava na postojeći smještaj koje će uticati na prava preostalog stanara sa stanarskim pravom, a nakon toga treba dostaviti otkaz stanarskog prava tom licu. Na taj način, sve će biti jasno i mogu se izbjeći neke od bojazni koje su iznesene u ovom predmetu.”

Zahtjev za dozvolu da se podnese žalba Apelacionom sudu odbijen je 9. decembra 2004.
Podnosilac predstavke prinudno je iseljen iz kuće 22. marta 2005. godine.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Otkaz stanarskog prava po anglo-saksonskom pravu

U anglo-saksonskom pravu, gdje validan otkaz stanarskog prava daje jedan od sustanara, on ima dejstvo da okončava zajedničko stanarsko pravo, bez obzira na to da li je drugi sustanar znao za to ili ne ili se saglasio sa dostavljanjem otkaza stanarskog prava (Hammersmith i Fulham London Borough Council protiv Monka [1992] 1 All ER 1). Kada se validno okonča stanarsko pravo, bivši stanar i zakupac koji ostane u nepokretnosti po zakonu je uljez i stanodavac ima pravo na direktan posjed.

B. Zaštićenost stanarskog prava po Zakonu o stanovanju iz 1985. godine

Po članu 82 Zakona o stanovanju iz 1985. godine, zaštićeni stanar sa stanarskim pravom na nepokretnosti lokalnih vlasti ili drugih javnih vlasti, kao što je podnosilac predstavke, ima zaštićeno stanarsko pravo. Po članu 84(1) Zakona, sud ne smije da izda nalog za posjed na kući za stanovanje koja se izdaje po uslovima zaštićenog stanarskog prava osim po jednom ili više osnova koji su izloženi u Dodatku 2 ovom Zakonu. Osnov 2(a) Dodatka 2 postavlja osnov za posjed kada par živi u kući za stanovanje, kada jedno ili oboje imaju stanarsko pravo, jedan partner ode zbog nasilja ili prijetnji nasiljem koje izražava drugi partner, i sud je uvjeren da je mala vjerovatnoća da će taj partner koji je otišao i da se vrati. Član 84(2) predviđa da sud ne može da izda nalog za povrat posjeda na toj nepokretnosti po jednom od ovih osnova “ukoliko ne smatra da je razumno da izda takav nalog”.

C. Stambena politika lokalnih vlasti vezana za nasilje u porodici

Prema Priručniku o politici Skupštine grada Birmingema za dodjelu stambenog prostora (stav 30.8):

“1. Kada se odnosi raskinu stanar koji napušta nepokretnost mora da potpiše obrazac o otkazu. To ima efekat zatvaranja ‘cjelokupnog’ stanarskog prava.

2. Ukoliko je nepokretnost i dalje odgovarajuća za porodicu koja je napuštena može se dozvoliti (novo) stanarsko pravo.

3. Ako nepokretnost ne bude odgovarajuća, npr, prevelika je), stanar sa stanarskim pravom treba da dobije ponudu alternativnog smještaja ...

Međutim, kada dođe do nasilja u porodici, Politika dodjele stambenog prostora predviđa (stav 3.7.1):

“Nasilje u porodici uključeno je u Uslove stanarskog prava koje je revidiralo Ministarstvo, kao povreda ugovora o stanovanju. Preduzimaju se radnje (protiv lica) za koja se utvrdi da su podvrglli neko drugo lice nasilju u porodici. To može da obuhvata radnje koje dovode do toga da počinioci izgube dom ili se kategorišu kao svojevoljni beskućnici.”

Otvorena bi bila mogućnost za lice koje je izgubilo dom nakon navoda da je bilo nasilja u porodici da ospori istinitost tih navoda i da tvrdi da nije svojom namjerom ostao bez doma, te da lokalne vlasti imaju zakonsku obavezu da mu ponovo obezbijede smještaj.

D. Presuda Gornjeg doma u predmetu Qazi

Qazi protiv London Borough of Harrow ([2003] UKHL 43 slično tome odnosi se na nalog o posjedu u odnosu na opštinsku kuću na koju su kao sustanari stanarsko pravo imali suprug i supruga. Brak se raspao i zajedničko stanarsko pravo isteklo je kada je g-đa Qazi dostavila otkaz stanarskog prava. G. Qazi odbio je da sam ima stanarsko pravo koje su mu ponudile lokalne vlasti, ali ipak je ostao u domu sa svojom novom porodicom i pokušao da se odupre postupku povrat posjeda na nepokretnosti na osnovu toga što to predstavlja zadiranje u njegovo pravo na poštovanje doma po članu 8 Konvencije.
Gornji dom bio je jednoglasan u stavu da je, uprkos činjenici da je stanarsko pravo okončano, nekretnina i dalje bila dom g- Qazi i zbog toga jeste uključen član 8. Međutim, većina (Lordovi Hope of Craighead, Millett and Scott of Foscote) smatrali su da se ne može pozvati na član 8 da bi se pobila vlasnička ili ugovorna prava na posjed koja su imale lokalne vlasti. Pošto su lokalne vlasti imale bezuslovno pravo na direktan posjed, nije bilo kršenja prava g. Qazi na poštovanje doma po članu 8 stav 1 i zato nije pokrenuto nikakvo pitanje po članu 8 stav 2 po pitanju opravdanja. Aleternativno, dejstvo vlasničkih ili ugovornih prava lokalnih vlasti bilo je takvo da bi svaka ocjena po članu 8 stav 2 neminovno bila u korist lokalnih vlasti. Na razne načine većina je pomenula niz odluka Komisije u kojima su slične pritužbe, koje su se odnosile na prinudno iseljenje bivših sustanara iz nepokretnosti lokalnih vlasti nakon okončanja zajedničkog zakupa i stanovanja, bile proglašene očigledno neosnovanima (S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 11716/85, Odluka Komisije od 14. maja 1986. godine, Odluke i izvještaji (DR) 47, str. 274; D.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 11949/86, Odluka Komisije od 1. decembra 1986. godine, DR 51, p. 195; Ure protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28027/95, Odluka Komisije od 27. novembra 1996. godine; Wood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32540/96, Odluka Komisije od 2. jula 1997). Lord Hope, koji je izrazio mišljenje da je primjenjiv član 8, takođe je rekao:

“... po mom mišljenju ne slijedi da, u činjenicama ovog predmeta, postoji pitanje koje se mora riješiti u domaćem pravnom sistemu tako što će se okružnom sudu uputiti pitanje da li je bilo kakvo zadiranje dozvoljeno članom 8 stav 2. ...

Ne kažem da pravo na poštovanje doma nije relevantno. Ali smatram da zadiranje u ovo pravo koje proističe iz primjene prava koje omogućuje stanodavcu koji je javni organ da ostvaruje svoje bezuslovno pravo da povrati posjed, nakon dostavljanja otkaza stanarskog prava, sa ciljem da se nepokretnost stavi na raspolaganje za izdavanje drugima na njihovoj listi za rješavanje stambenih pitanja, ne krši suštinu prava na poštovanje doma po članu 8 stav 1. To je zaključak koji se sada može primijeniti na sve predmete ovog tipa generalno gledano. Slijedi da pitanje da li je članom 8 stav 2 dozvoljeno zadiranje ne iziskuje, u ovom slučaju da ga ispita okružni sud.”

Lord Millett je slično tome izrazio:

“... Po mom mišljenju član 8 obično nije prekršen sprovođenjem uslova pod kojima podnosilac predstavke koristi prostorije kao svoj dom. Član 8 stav 1 ne daje pravo na dom, već samo na ‘poštovanje’ doma.”

Što se tiče razmatranja odnosa ravnoteže predviđenog članom 8 stav 2 on je naveo:

“... nije potrebno razmatrati odnos ravnoteže kada je ishod unaprijed jasno predvidljivi zaključak. U ovom predmetu... lokalne vlasti imale su direktno pravo na posjed. Prostorije su bile dom g. Qazi i njegovo prinudno iseljenje bi očito predstavljalo zadiranje u uživanje tih prostorija kao njegovog doma. Ali njegovo pravo da stanuje u tim prostorijama kao takvo bilo je ograničeno uslovima njegovog stanarskog prava koje se okončalo. Prinudno iseljenje bilo je nužno jednostavno zato da se zaštite prava lokalnih vlasti kao stanodavca. Njihova obaveza da ‘poštuju’ dom g. Qazi nije prekršena njihovim zahtjevom da on napusti nepokretnost po isteku perioda tokom kojega se saglasio da ih može nastanjivati. Jednostavno tu nije bilo nikakve ravnoteže koju je trebalo postići. ...”

Lord Scott saglasio se sa lordom Hope i lordom Millett, iako na drugačijim osnovama:

“Po mom mišljenju, Apelacioni sud, nakon što je tačno utvrdio da g. Qazi ima ‘dom’ u smislu člana 8, trebalo je da konstatuje da to njegovo pravo po članu 8 ne može da bude jače od priznatog i nespornog prava opštine na posjed po redovnom zakonu o stanovanju. Ja bih, sa moje strane, rekao da član 8, u ovim okolnostima, nije primjenjiv. Ali moglo bi se takođe reći da je nalog za povrat posjeda bio ‘u skladu sa zakonom’ i da je bio nužan da bi se zaštitilo i sprovelo pravo opštine na posjed... ali to dovodi do iste stvari. Član 8 ne može se koristiti da bi se pobila ugovorna i vlasnička prava na posjed.”

Što se tiče pravnih lijekova u izuzetnim slučajevima, Lord Hope pozvao se (u stavu 79 presude) na predmet Sheffield City Council protiv Smarta [2002] EWCA Civ 4, gdje je Apelacioni sud našao, u predmetu gdje je nezaštićeni stanar sa stanarskim pravom na nepokretnost opštine prinudno iseljen nakon postupka pokrenutog zbog uznemiravanja (nuisance procedure), da po članu 8 Konvencije odluka lokalnih vlasti da otkažu stanarsko pravo može da se ospori sudskom revizijom u odgovarajućem roku. Lord Hope nastavlja tako što primjećuje da je Apelacioni sud u predmetu Smart dalje utvrdio:

“da u rijetkim situacijama kada se nakon što se dostavi otkaz stanarskog prava dogodi nešto potpuno izuzetno što iz temelja mijenja pozitivne i negativne aspekte predloženog iseljenja, sudija u okružnom sudu koji je sudio u predmetu po zahtjevu za povrat posjeda može imati obavezu da to uzme u obzir prilikom odlučivanja da li bi izdavanje naloga za povrat posjeda bilo opravdano... želim da zadržim svoje mišljenje o tome da li je moguće da stanar sa stanarskim pravom, u potpuno izuzetnom slučaju, pokrene ova pitanja u okružnom sudu gdje se postupak za povrat posjeda odvijao nakon što su stambeni organi dostavili otkaz stanarskog prava, imajući na umu kako Lord Millett ističe da bi njihova odluka da dostave otkaz stanarskog prava podlijegala sudskoj reviziji u Višem sudu ako se zahtjev preda u relevantnom roku. Situacija u ovom predmetu je drugačija, pošto je do otkaza stanarskog prava došlo nakon što je jedan od sustanara predao otkaz stanarskog prava”.

Lord Millett je takođe naveo:

“U izuzetnom slučaju gdje podnosilac predstavke vjeruje da lokalne vlasti djeluju nepravično ili sa neodgovarajućim ili skrivenim motivima, on se može obratiti Višem sudu sa zahtjevom za sudsku reviziju. Dostupnost ovog pravnog lijeka, zajedno sa činjenicom da lice koje naseljava prostorije ne može da se prinudno iseli bez sudskog naloga, tako da sud može da razmatra da li podnosilac žalbe ima pravo na posjed, dovoljan je da se pruži potreban i odgovarajući stepen poštovanja za dom podnosioca predstavke.”

Manjina koja se nije saglasila (Lord Bingham od Kornhila i Lord Steyn) izrazili su mišljenje da kada se navede da je došlo do zadiranja u pravo nekog lica na poštovanje njegovog doma, pitanje opravdanja, ako se pokrene, spada u nadležnost Okružnog suda i treba u ovom predmetu odmah da se tom sudu i uputi. Obojica su sa odobravanjem citirala sljedeći odlomak iz presude Apelacionog suda u predmetu Sheffield City Council protiv Smarta (citirano u stavu 24 ove presude):

“26. ... ‘Dom’ je autonomni koncept za svrhe Evropske konvencije o ljudskim pravima i ne zavisi ni od kakvog pravnog statusa kao što je vlasništvo. Dakle, u ovim predmetima, prostorije u predetu Sheffield i Sunderland bile su bez sumnje domovi ovih žena. Pošto bi posljedica naloga za povrat posjeda na nekretnini bila da one budu prinudno iseljenje, mislim da je neizbježno zaključiti da ti nalozi predstavljaju zadiranje u pravo podnositeljki žalbi na njihov dom. Rekao sam da se u predmetu radi o članu 8, da budem precizniji, u potpunosti je riječ o članu 8 stav 2.

27. Prije nego što se pređe na pitanja koja se javljaju po članu 8 (2), treba da jasno kažem ono što ja smatram možda dubljim razlogom za moj stav da ovaj predmet ne može biti zaključen presudom da nije došlo do povrede člana 8 stav 1. To se odnosi na odnos između dva stava člana 8. Ja smatram da bi iseljenje ovih podnosilaca žalbi predstavljalo prima facie povredu njihovog prava na poštovanje njihovog doma. Ali ovaj zaključak nije tek jedna instanca tog svakodnevnog sudskog procesa, primjene pravilnog tumačenja zakona (ovdje, člana 8 stav 1) na konkretan skup činjenica. Radi se više o svrsishodnosti. Sud mora da se opredijeli između dvije mogućnosti, odluke kojom se prevazilazi posao utvrđivanja što neka riječ u zakonu ili drugom propisu znači. Prvi izbor.... bi u sebi sadržao presudu da uslovi Konvencije nisu ispunjeni u dijelu člana 8 stav 1.... Drugi izbor (prihvatanje prima facie povrede člana 8(1), koji je meni bliži, u sebi sadrži presudu da stroži i konkretniji standardi iz člana 8 stav 2 moraju da se ispune da bi Sud mogao da izrazi stav da su ova iseljenja u skladu sa pravima podnositeljki žalbi pohranjenim u Konvenciji. Konvencija je, kakav je i bio slučaj, mnogo manje ugrađena u tkivo našeg domaćeg prava ako se odlučimo za prvu, a ne za drugu mogućnost. Dio zadatka suda jeste da odluči koliko jaka ta ugrađenost treba da bude u konkretnom kontekstu. Dakle, ja ne izbjegavam prvu mogućnost samo zbog toga što smatram da druga mogućnost prirodnije odražava uobičajeni smisao riječi koje su upotrebljene u članu 8 stav 1. Ja smatram da je pitanje suštine to što zaštita i ispunjavanje prava po Konvenciji, za koje svrhe je i donesen Zakon o ljudskim pravima iz 1998. godine, iziskuje da postupci iz domaćeg prava koji su uključeni u ove žalbe treba da se podvrgnu temeljitom proučavanju usklađenosti sa standardima člana 8 stav 2. Takav proces iziskuje punoća našeg opštinskog prava o ljudskim pravima.”

Lord Bingham ipak je naglasio da je upravljanje sektorom javnog stanovanja po raznim zakonskim šemama pravilno povjereno lokalnim organima za stambena pitanja i da bi prilike u kojima bi bilo opravdano da sud odbije nalog za povrat posjeda na nepokretnsoti morale biti jako izuzetne. On je zaključio:

“Ukoliko se (nasuprot odluci većine u Domu) usvoji moje mišljenje, uvjeren sam da stambene vlasti djelujući sa dobrim namjerama u implementaciji šema koje su zakonski propisane i koje one vode ne treba da dobiju značajno veći teret u parnici”.

E. Presuda Gornjeg doma Parlamenta u predmetu Kay

U predmetu Kay protiv Lambeth Borough Council; Price protiv. Leeds County Council, od 8. marta 2006,[2006] UKHL 10, Gornji dom Parlamenta konstituisao se u Odbor od sedam sudija (umjesto od pet sudija kako je obično slučaj) da bi se ponovo raspravljalo o odluci koju je donio u predmetu Qazi a u svjetlu presude Suda u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 66746/01, stavovi 81–84, 27. maja 2004. Godine i Blečić protiv Hrvatske, br. 59532/00, 29. jul 2004. godine (ova druga presuda je kasnije upućena Velikom vijeću koje je 8. marta 2006. godine utvrdilo da pošto nisu bili iscrpljeni domaći pravni lijekovi nije moguće da se uzme u obzir meritum ovog predmeta). Lordovi su jednoglasno odlučili da ograniče svoje razmatranje na predmete gdje je stanodavac javni organ.
Većina (Lordovi Hope, Scott, Brown i Baronica Hale) smatrali su da presuda u predmetu Connors nije nespojiva sa stavom većine u predmetu Qazi da nije bilo potrebe za revizijom pitanja koja proističu po članu 8 stav 2 koju bi izvršio Okružni sud kada bi ovaj predmet bio takve vrste gdje zakon sam po sebi obezbjeđuje odgovor, pošto bi u takvoj situaciji revizija merituma bila besmislena aktivnost. U takvom slučaju odbrana vezana za član 8, ako se upotrijebi, treba jednostavno da se odbaci. Međutim, u svjetlu presuda Connors i Blečić bilo je neophodno da se naglasi da lice koje se prinudno iseli može da se brani u postupku povrata posjeda na nepokretnosti u izuzetnim slučajevima, naime (1) kada ospori domaće pravo tvrdnjom da je ono samo po sebi nekompatibilno sa članom 8 stav 2 Konvencije (kao u predmetu Connors) ili (2) kada ospori radnju stanodavca koji je javni organ na osnovu javnog prava, tvrdeći da su radnje tog organa predstavljale zloupotrebu ovlašćenja.
Manjina (Lordovi Bingham, Nicholls i Walker) izrazili su stav da tuženom u postupku povrata posjeda na nepokretnosti koji su pokrenule javne vlasti treba da se dozvoli u principu da se pozove na član 8 u svojoj odbrani tokom postupka povrata posjeda na nepokretnosti u Okružnom sudu. Lord Bingham izrazio je to na sljedeći način:

“Ne prihvatam, kako su podnosioci žalbe izjavili, da javni organ mora od samog početka da traži i da dokaže da je nalog za povrat posjeda koji je tražio opravdan. To bi, u ogromnoj većini slučajeva bilo prenaporno i beskorisno. Dovoljno je da javni organ potvrdi svoj zahtjev u skladu sa domaćim imovinskim pravom. Ukoliko stanar želi da pokrene odbranu po članu 8 da bi spriječio ili odložio izdavanje naloga o povratu posjeda, on treba to da uradi a javni organ mora da pobije taj zahtjev ukoliko i u mjeri u kojoj, je pozvan da to učini. U ogromnoj većini slučajeva ovo neće ni na koji način biti opterećujuće. U rijetkim i izuzetnim slučajevima neće biti beskorisno.”

PRAVO

I. PRIHVATLJIVOST PRITUŽBI

A. Član 6 stav 1 Konvencije

Podnosilac predstavke naveo je da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i tvrdio da lokalne vlasti nisu bile nezavisan i nepristrasan tribunal kada su prekinuli stanarsko pravo na predmetnu nepokretnost. Član 6 stav 1 predviđa sljedeće:

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.”

Ova odredba obezbjeđuje procesne garancije u utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U ovom predmetu, “prava i obaveze” su one koje prositiču iz stanarskog prava koje su podnosilac predstavke i njegova supruga imali kod lokalnih vlasti. Stanarsko pravo prekinuto je otkazom koji je 4. januara 2002. godine dostavila supruga podnosioca predstavke. Utvrđivanje građanskih prava i obaveza, međutim, odvijalo se pred domaćim sudovima, Okružnim sudom Birmingema, koji je donio presudu 15. aprila 2003. godine, i pred Apelacionim sudom koji je donio presudu 9. decembra 2003. godine. Svaka pritužba koja bi se odnosila na pravičnost postupka mora se stoga odnositi na postupke pred tim sudovima. Podnosilac predstavke nije predao nikakav argument vezan za pravičnost postupaka pred sudovima i ne tvrdi da je bilo što van ovih postupaka kao takvo moglo da ima uticaj na njih.
Slijedi da je ovaj dio predstavke očigledno neosnovan u smislu člana 35 stav 3 Konvencije i mora se odbaciti po članu 35 stav 4.

B. Član 8 Konvencije

Podnosilac predstavke takođe je naveo povredu člana 8 Konvencije tvrdeći da zbog načina na koji je opština dobila otkaz stanarskog prava u ovom predmetu i zbog toga što su postupci koji su iz toga proistekli bili ograničeni samo na pitanja imovinskog prava, nije poštovano njegovo pravo na dom. Član 8 Konvencije, u svom relevantnom dijelu, predviđa:

“1. Svako ima pravo na poštovanje privatnog ... života, doma...

2. Javne vlasti neće se miješati u ostvarivanje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu... ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala... ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Sud smatra da ovaj dio predstavke pokreće pitanja prava koja su dovoljno ozbiljna da njihovo rješavanje treba da zavisi od ispitivanja merituma. Ne može da se utvrdi nijedan drugi razlog da se ova predstavka proglasi neprihvatljivom i stoga ona mora biti proglašena prihvatljivom. Po članu 29 stav 3 Konvencije, Sud će razmotriti meritum ove pritužbe.

C. Član 14 Konvencije u vezi sa članom 8

I na kraju, podnosilac predstavke, poredeći svoju poziciju sa pozicijom supružnika stanara sa stanarskim pravom koji napuštaju nekretninu zbog toga što je došlo do raskida veze kada nema navoda da je bilo nasilja u porodici, naveo je da je došlo do povrede člana 14 u vezi sa članom 8 jer su lokalne vlasti imale različite politike za ove dvije kategorije. Član 14 predviđa:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

Sud konstatuje da podnosilac predstavke nije pomenuo pitanje člana 14 ni u jednom domaćem postupku, i nije ni na koji drugi način osporio različite politike pred domaćim sudovima. Zbog toga stvarno pitanje zaista jeste da li je podnosilac predstavke iscrpio domaće pravne lijekove kako se propisuje članom 35 Konvencije.
U svakom slučaju, predmeti u kojima se pominju elementi nasilja u porodici nisu isti kao predmeti u kojima tih elemenata nema, tako da takav drugačiji tretman tih predmeta ne može, kao takav, biti diskriminatorni za svrhe člana 14 Konvencije.
Slijedi da ovaj dio predstavke jeste očigledno neosnovan u smislu člana 35 stav 3 Konvencije, i mora da se odbaci po članu 35 stav 4.

II. MERITUM PRITUŽBE PO ČLANU 8

A. Podnesci strana

Strane su se saglasile da pravo na poštovanje doma sadržano u članu 8 Konvencije jeste povezano sa činjenicama ovog predmeta. Oni se nisu složili, međutim, po pitanju da li je sporna mjera bila “neophodna u demokratskom društvu”.

1. Vlada

Vlada je bila mišljenja da je svako zadiranje u prava podnosioca predstavke po članu 8 stav 1 bilo opravdano u okviru značenja člana 8 stav 2. Odluke lokalnih vlasti da dobiju otkaz stanarskog prava od supruge podnosioca predstavke i da kasnije počnu postupak za povrat posjeda na nepokretnosti donesene su u skladu sa zakonom i imale su niz legitimnih ciljeva, naime (a) zaštitu prava vlasti kao vlasnika nepokretnosti sa odgovornošću za upravljanje fondom nepokretnosti za socijalno stanovanje; (b) zaštitu prava i sloboda drugih na listi čekanja vlasti da dobiju stambeni prostor iz fonda stambenih jedinica vlasti da bi zadovoljili svoje potrebe; i (c) promovisanje ekonomskog blagostanja zemlje. Nadalje, s obzirom na to da je u demokratiji nužno da postoje jasna i određena pravila kojima se regulišu imovinska prava i u svjetlu činjenice da po redovnom imovinskom pravu vlasti imaju apsolutno pravo da povrate predmetnu nepokretnost, Vlada je iznijela argument da zadiranje koje nastaje zbog priznavanja i sprovođenja tih prava od strane sudova jeste bilo “neophodno u demokratskom društvu” i srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići.
Po mišljenju Vlade, ovaj predmet se razlikuje od predmeta Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 66746/01, stavovi 81–84, 27. maj 2004: v. stav 49 ove presude), gdje su tri ključna obilježja dovela Sud do toga da utvrdi povredu člana 8: prvo, ugroženi položaj cigana kao manjine, koji je nametao pozitivnu obavezu državi da pomogne njihovom načinu života; drugo, nepostojanje procesne zaštite, koja je omogućila lokalnim vlastima da udalje cigane sa ovlašćene lokacije bez bilo kakvog temeljnog razmatranja od strane sudova; i treće, činjenica da je domaće pravo pravilo neopravdano diskriminaciju između cigana koji su živjeli na privatnim posjedima i onih koji su stanovali na posjedima lokalne uprave. Za razliku od situacije u predmetu Connors nije bilo indikacija u ovom predmetu da je domaće pravo koje se odnosi na stanodavca i stanara sa stanarskim pravom samo po sebi nekompatibilno sa članom 8.
Pošto su, kada su tražili od g-đe McCann da potpiše otkaz stanarskog prava, lokalne vlasti samo pokušavale da regulišu situaciju koju je ona napravila tako što je napustila kuću i prijavila se za alternativni smještaj, prikladno je bilo tražiti od nje da potpiše otkaz stanarskog prava i nije bilo obaveza da se u potpunosti obrazlažu njegove implikacije. U okolnostima u kojima se raskinuo odnos između sustanara, bio je zadatak politike lokalnih vlasti da se dobije formular o otkazu od stanara koji je napustio nepokretnost (v. stav 21 ove presude). Ova politika je bila izuzetno razumna, pošto je omogućavala stanodavcu iz lokalnih vlasti da ponovo dobije kontrolu nad svojom nepokretnošću i da na taj način upravlja oskudnim stambenim resursima na djelotvoran način. Procesna zaštita protiv prekidanja zaštićenog stanarskog prava sadržana u članovima 82-84 Zakona iz 1985. godine (v. stav 20 ove presude) primjenjivala se samo u okolnostima i kada stanodavac traži da raskine odnos sa nosiocem stanarskog prava. U ovom predmetu zajednički taj odnos okončala je supruga podnosioca predstavke kada je dostavila otkaz stanarskog prava.
S obzirom na to da su se najznačajniji navodi podnosioca predstavke odnosili na to da su lokalne vlasti djelovale neprilično tako što su tražile i dobile od g-đe McCann otkaz stanarskog prava, sudska revizija predstavljala je odgovarajući i adekvatan pravni lijek kome je podnosilac predstavke imao pristup. Štaviše, sada je bilo jasno iz odluke Gornjeg doma u predmetu Kay (v. stavove 26-28) da pojedinac u poziciji podnosioca predstavke ne bi morao da počne postupak zahtjevom za sudsku reviziju da bi pokrenuo ovu vrstu osporavanja javnog prava; takav prigovor mogao se sada pokrenuti putem kolateralnog osporavanja postupka za povrat posjeda na nepokretnosti u Okružnom sudu. Pojašnjenje u predmetu Kay poslužilo je da se istakne obim procesne zaštite koja se pruža pojedincima u poziciji podnosioca predstavke. U tom smislu ovaj predmet se jasno razlikuje od predmeta Connors, gdje se pritužbe podnosioca predstavke (da nije odgovoran za navodno anti-socijalno ponašanje) nisu odnosile na zloupotrebu moći od strane lokalnih vlasti i gdje mu je odbijena dozvola da podnese zahtjev za sudsku reviziju.

2. Podnosilac predstavke

Podnosilac predstavke naveo je da je način na koji je dobijen otkaz stanarskog prava doveo do toga da je njegovo prinudno iseljenje predstavljalo neopravdanu povredu njegovog prava na poštovanje njegovog doma. Član 8 je ovdje uključjen jer g-đa McCann ne bi dostavila otkaz stanarskog prava da joj to nije tražio službenik za stambena pitanja lokalnih vlasti, a lokalne vlasti znale su da će taj otkaz imati dejstvo okončavanja zajedničkog stanarskog prava bez mogućnosti da podnosilac predstavke djelotvorno ospori gubitak doma. Štaviše, okončanje stanarskog prava uticalo je na odnos podnosioca predstavke sa njegovom djecom koja su boravila kod njega tri noći sedmično. Kada su donosili odluku da traže od gđe McCann otkaz stanarskog prava, lokalne vlasti nisu uopšte uzele u razmatranje prava podnosioca predstavke po članu 8.
Jedini put kada je bilo koji sud detaljno razmotrio primjenjiva pitanja iz Konvencije, utvrđeno je da nisu dovoljno poštovana prava podnosioca predstavke na poštovanje negovog doma. Međutim, ova odluka Okružnog suda preinačena je po žalbi, u svjetlu presude Gornjeg doma u presudi u predmetu Qazi, a kasniji zahtjev podnosioca predstavke za sudskom revizijom odbijen je jer je Apelacioni sud prethodno riješio to pitanje.
U postupku po članovima 82-84 Zakona o stanovanju iz 1985. godine (v. stav 20 ove presude), Okružni sud mora da ispita i riješi sva pitanja činjenica i može da da posjed stanodavcu samo kada “smatra da je razumno da se to uradi”. Radnje lokalnih vlasti u postupku dobijanja otkaza stanarskog prava od supruge podnosioca predstavke zapravo su zaobišle ovu zakonsku šemu, koju je Parlament osmislio da bi zaštitio stanare i zakupce kao što je podnosilac predstavke. Iako prihvata da bi rijetko bio slučaj da se odbije pravo na posjed stanodavcu po osnovama člana 8, podnosilac predstavke tvrdio je da bi isključivanje mogućnosti da su pojedinačne okolnosti mogle učiniti da prinudno iseljenje bude nesrazmjerno bilo zapravo lišavanje Konvencije svakog efekta.

B. Ocjena Suda

U nizu prilika Sud je naveo da pitanje da li neku imovinu treba klasifikovati kao “dom” predstavlja pitanje činjenica i ne zavisi od zakonitosti nastanjivanja neke nepokretnosti po domaćem pravu (v. na primjer Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, stav 54, u kojoj je podnosilac predstavke živio na svojoj zemlji bez urbanističke dozvole u periodu od oko osam godina). U ovom predmetu domaći sudovi su utvrdili, a stranke prihvatile da je kuća u kojoj je podnosilac predstavke ranije bio nastanjen kao sustanar sa svojom suprugom i gdje je sam živio od novembra 2001. godine nastavila da bude njegov “dom” u smislu člana 8 stav 1, uprkos činjenici da nakon što je njegova supruga dostavila otkaz stanarskog prava on nije po domaćem pravu imao prava da nastavi da stanuje u njoj. Sud je saglasan sa ovom analizom.
Sud se dalje slaže da je posljedica otkaza stanarskog prava koje je dostavila supruga podnosioca predstavke lokalnim vlastima, zajedno sa postupkom za povrat posjeda na nepokretnosti koje su pokrenule lokalne vlasti zadirala u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma.
Sud smatra da je ovo zadiranje bilo u skladu sa zakonom i da je imalo legitiman cilj da se zaštite prava i slobode drugih sa dva aspekta. Prvo, ovim zadiranjem štitilo se pravo lokalne uprave da povrati posjed na nepokretnosti od pojedinca koji nije imao ugovornih niti drugih prava da bude tamo. Domaći sudovi značajan su akcenat stavili na ovaj aspekat, koji se jednako primjenjuje na sve stanodavce koji pokušavaju da povrate posjed na svojoj nekretnini. Međutim, ovo zadiranje je takođe imalo za cilj da se obezbijedi da se zakonska šema za rješavanje pitanja stanovanja na pravi način primjenjuje. “Drugi” u tom slučaju jesu građani koji su trebali da budu korisnici složene šeme koja je postavljena, između ostalog, Zakonom o stanovanju. Sud prihvata da samo ograničavanjem zaštite Zakona na kategorije na koje se on primjenjuje politika koja je u osnovi Zakona može smisleno da se sprovodi.
Ključno pitanje u ovom predmetu je, stoga, da li je zadiranje bilo srazmjerno cilju koji se želio postići i zato “neophodno u demokratskom društvu”. Moramo se podsjetiti da ovaj uslov po stavu 2 člana 8 pokreće i procesna i materijalna pitanja. Sud je izložio relevantne principe za ocjenu neophodnosti zadiranja u pravo na “dom” korišćenjem skraćenog postupka za povrat posjeda na nepokretnosti u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (br. 66746/01, stavovi 81–84, 27. maja 2004. godine), u kome je odlučeno nakon presude Gornjeg doma u predmetu Qazi (v. stavove 2225 ove presude), ali prije odluke Gornjeg doma u predmetu Kay (v. stavove 26-28 ove presude), i to:

“81. Zadiranje će se smatrati ‘neophodnom u demokratskom društvu’ radi legitimnog cilja ako predstavlja odgovor na ‘goruće potrebe društva’ i, naročito, ako je srazmjerna legitimnom cilju koji se pokušava ostvariti. Iako je zadatak domaćih vlasti da naprave prvobitnu procjenu neophodnosti, konačna ocjena po pitanju da li razlozi koji su navedeni za zadiranje u pravo jesu relevantni i dovoljni ostaje za reviziju Sudu koji će ocijeniti saglasnost sa uslovima koji su propisani Konvencijom...

82. U tom smislu, polje slobodne procjene mora neizbježno da se ostavi domaćim vlastima, koje su zbog svog direktnog i kontinuiranog kontatka sa vitalnim snagama u svojim zemljama u principu u boljem položaju nego međunarodni sud da ocijene lokalne potrebe i uslove. Ovo polje slobodne procjene varira u skladu sa prirodom konvencijskog prava o kome je riječ, njegovim značajem za pojedinca i prirodom ograničenih aktivnosti, kao i prirodom cilja koji se tim ograničenjima želio postići. To polje je uže kada je pravo o kome se radi ključno za djelotvorno uživanje intimnih ili ključnih prava.... S druge strane, u sferama koje se odnose na primjenu socijalnih ili ekonomskih politika, postoji ovlašćenje da polje slobodne procjene bude široko, kao u kontekstu planiranja gdje je sud utvrdio da ‘u mjeri u kojoj je ostvarivanje slobode nahođenja koje uključuje veliki broj lokalnih faktora ugrađeno u odluku o i implementiranje planskih politika, državni organi u principu uživaju široko polje slobodne procjene’ ... . Sud je takođe konstatovao da će u sferama kao što je stanovanje, koje igraju centralnu ulogu za dobrobit i u ekonomskim politikama modernih društava, on poštovati sud zakonodavca o tome što je u opštem interesu ukoliko takav sud nije očigledno bez razumnog osnova... Može se, međutim, konstatovati da je to bilo u kontekstu člana 1 Protokola br. 1, a ne člana 8 koji se odnosi na prava od ključnog značaja za identitet pojedinca, njegovo samo-određenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa sa drugima i sigurnim i bezbjednim mjestom u zajednici... Kada se pitanja od opšte socijalne i ekonomske politike javljaju u kontesktu samog člana 8, obim polja slobodne procjene zavisi od konteksta predmeta, a poseban se značaj pridaje mjeri u kojoj se zadire u ličnu sferu podnosioca predstavke ... .

83. Proceduralne zaštite koje su dostupne pojedincu biće od posebnog značaja u utvrđivanju da li je tužena država, kada je utvrđivala svoj regulatorni okvir, ostala u okviru svog polja slobodne procjene. Konkretno, Sud mora da ispita da li je proces odlučivanja koji je doveo do mjera kojima se vrši zadiranje bio pravičan i takav da je ukazao odgovarajuće poštovanje za interese pojedinca koji se štite članom 8 ...”

Sud ne može da prihvati argument Vlade da obrazloženje u predmetu Connors treba da se vezuje samo za predmete koji se odnose na prinudno iseljenje cigana ili za predmete u kojima podnosilac predstavke pokušava da ospori sam zakon, a ne njegovu primjenu u njegovom konkretnom predmetu. Gubitak doma je najekstremniji oblik zadiranja u pravo na poštovanje doma. Svako lice koje je izloženo riziku zadiranja ovih dimenzija treba u principu da dobije mogućnost da se proporcionalnost te mjere utvrdi od strane nezavisnog tribunala u skladu sa relevnatnim principima po članu 8 Konvencije, bez ozbira na to što je, po domaćem pravu, njegovo stanarsko pravo okončano.
Sud konstatuje da je zakonodavac u Ujedinjenom Kraljevstvu kroz Zakon o stanovanju između ostalog, postavio složen sistem za dodjeljivanje javnih stanova, na što se podnosilac predstavke ne žali. Taj sistem obuhvata, u članu 84 Zakona o stanovanju iz 1985. godine (v. stav 20 ove presude), odredbe kojima se štite zaštićeni stanari stanodavca koji je javni organ, kao što je bio podnosilac predstavke tokom zajedničkog stanarskog prava. U skladu sa ovim odredbama, sud ne može da dozvoli stanodavcu koji je javni organ da ima posjed na imovini koja je popunjena zaštićenim stanarima osim po jednom od preciziranih zakonskih osnova i kada je uz to uvjeren da je razumno da izda takav nalog. Da su lokalne vlasti pokušale da prinudno isele podnosioca predstavke u skladu sa takvom zakonskom šemom, onda bi bila otvorena mogućnost za podnosioca predstavke da traži da sud ispita, na primjer, da li je njegova supruga zaista napustila porodični dom zbog nasilja u porodici i da li su njegove lične okolnosti, uključujući i njegovu potrebu da obezbijedi smještaj za svoju djecu tokom posjeta koje su obuhvatale noćenja i koje su se odvijale nekoliko puta sedmično, bile razumne da bi se dozvolio nalog za povrat posjeda na nepokretnosti.
U ovom predmetu, međutim, lokalne su vlasti odlučile da zaobiđu zakonsku šemu tako što će tražiti od g-đe McCann da potpiše otkaz stanarskog prava, čije je dejstvo bilo da se odmah prekida pravo podnosioca predstavke da ostane u kući. Čini se da nadležni organ, u toku ovog postupka, nije uzeo u razmatranje pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma. Štaviše, po domaćem pravu (v. mišljenja većine u predmetu Qazi i Kay, 22-28 ove presude), u skraćenom postupku kao što je postupak koji je pokrenut protiv podnosioca predstavke, okružni sud imao je otvorenu mogućnost da razmatra svako pitanje koje se odnosilo na srazmjernost naloga za povrat posjeda na nepokretnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada se, kako je Apelacioni sud izrazio u ovom predmetu, “nešto dogodi nakon dostavljanja otkaza stanarskog prava, što iz temelja promijeni prave i krive aspekte predloženog prinudnog iseljenja”. U ovom predmetu nije bilo takvih izuzetnih okolnosti. Nadalje, iako je, pošto je stanodavac podnosioca predstavke javni organ, podnosilac predstavke mogao da ospori njihovu odluku da dobiju otkaz stanarskog prava i da pokrenu postupak za povrat posjeda na nepokretnost u zahtjevu za sudsku reviziju, njegov zahtjev je bio neuspješan pošto lokalne vlasti nisu djelovale nezakonito.
Kao u predmetu Connors, uslov da postoji “procesna zaštita” koja se propisuje članom 8 za ocjenu srazmjernosti zadiranja nije ispunjen mogućnošću podnosioca predstavke da podnese zahtjev za sudsku reviziju i da dobije da sud izvrši podrobnu analizu zakonitosti i razumnosti odluka lokalnih vlasti. Postupak sudske revizije nije dobro prilagođen za rješenja osjetljivih činjeničnih pitanja koja je bolje ostaviti Okružnom sudu koji je odgovoran za naloge za povrat posjeda. U ovom predmetu, postupak sudske revizije, kao postupak za povrat posjeda, nije pružio priliku da nezavisni tribunal ispita da li je gubitak doma podnosioca predstavke po članu 8 stav 2 bio srazmjeran legitimnim ciljevima koji su se pokušali postići.
Sud ne prihvata da bi davanje prava stanaru da pokrene pitanje po članu 8 imalo ozbiljnih posljedica za funkcionisanje sistema ili za domaće pravo stanodavca i stanara. Kako je primjetila manjina u Gornjem domu u predmetu Kay (v. stav 28 ove presude), samo u veoma izuzetnim predmetima podnosilac predstavke uspješno bi pokrenuo predmet koji bi se mogao argumentovati i koji bi iziskivao od suda da ispita ovo pitanje; u velikoj većini predmeta nalog za povrat posjeda mogao bi i dalje da se izdaje u skraćenom postupku.
Za ove svrhe, nije od suštinskog značaja da li je g-đa McCann razumjela efekte otkaza stanarskog prava ili namjeravala da ih postigne. U skraćenom postupku koji je bio dostupan stanodavcu gdje jedan sustanar dostavlja otkaz stanarskog prava, podnosiocu predstavke bio je oduzet dom bez mogućnosti da se utvrdi srazmjernost mjera koje je odredio nezavisni tribunal. Slijedi da, zbog nepostojanja adekvatnih procesnih zaštita, jeste došlo do povrede člana 8 Konvencije u ovom predmetu.

III. ČLAN 41 KONVENCIJE

Podnosilac predstavke tražio je pravičnu naknadu po članu 41 Konvencije, koji predviđa:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo predmetne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud, ako je to potrebno, pruža pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Nematerijalna šteta

Podnosilac predstavke tražio je ukupno 50.000 eura kao naknadu nematerijalne štete, uključujući 20.000 eura za gubitak doma, 20.000 eura za zadiranje u njegovo odnos sa djecom i 10.000 eura za patnje i boli koje je pretrpio zbog poniženja kada je prinudno iseljen u saznanju da je sudija Okružnog suda našao da je to neopravdano.
Vlada je prokomentarisala da, za razliku od podnosioca predstavke u predmetu Connors koji je bio prinudno iseljen uz obavještenje u kratkom roku iz svoga doma u kome je živio 15 godina, i kome je sud dosudio 14.000 eura na ime naknade nematerijalne štete, podnosilac predstavke je živio u predmetnoj kući samo tri godine prije nego što se njegov brak raspao i naloženo mu je da ode po nalogu o zabrani uznemiravanja iz aprila 2001. godine. Nadalje, podnosilac predstavke prijavio se 4. januara 2002. godine za zamjenu nepokretnosti, pošto je predmetna kuća bila prevelika za njegove potrebe. U ovim okolnostima, i s obzirom na to da je bilo nemoguće potvrditi kakav bi položaj podnosioca predstavke bio da nije bilo povrede člana 8 (koja je, u svakom slučaju, negirana), Vlada je navela da bi nalaz da je povrede bilo sam po sebi predstavljao dovoljnu pravičnu naknadu ili, alternativno, da bi trebalo da se dosudi iznos koji bi bio značajno manji nego onaj dosuđen u predmetu Connors.
Sud konstatuje da je utvrdio povredu člana 8 samo u procesnom smislu. S obzirom na navode protiv podnosioca predstavke da je bilo nasilja u porodici, njegov status samohranog muškarca (koji doduše želi da održava redovan kontakt sa svojom djecom koja bi i noćila kod njega) i na nedostatak stambenih jedinica lokalnih vlasti, daleko od toga da je jasno da li bi da je domaći sud bio u poziciji da ocijeni srazmjernost prinudnog iseljenja nalog za povrat posjeda na nepokretnosti ipak bio izdat. Ipak, podnosiocu predstavke uskraćen je dom i on nije dobio mogućnost da dobije odluku o pitanjima po članu 8, te Sud stoga zaključuje da je pretrpio nematerijalnu štetu, naročito osjećanje frustriranosti i nepravde za koje nije dovoljna kompenzacija samo utvrđivanje da je došlo do povrede Konvencije (v. Connors, stav 114). Odlučujući po osnovu pravičnosti, Sud dosuđuje podnosiocu predstavke po ovoj stavci 2.000 eura.

B. Troškovi i izdaci

Podnosilac predstavke je takođe tražio nadoknadu troškova koje je imao tokom postupka pred domaćim sudovima i postupka u Strazburu, i to po domaćoj inter partes stopi, što iznosi ukupno 75.570,18 funti, od čega 7.691,32 funti predstavlja njegove troškove pred Sudom.
Vlada je navela da bi 45.000 funti za troškove u postupcima pred domaćim sudovima i 6.000 za troškove postupka pred Sudom u Strazburu bilo više nego adekvatno.
Sud dosuđuje 75.000 eura za troškove i izdatke, i uz to cjelokupan iznos poreza na dodatu vrijednost koji se na taj iznos plaća, umenjen za 850 eura koje je podnosilac već dobio od Savjeta Evrope na ime pravne pomoći.

C. Zatezna kamata

Sud smatra da je prikladno da zatezna kamata treba da se bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

Proglašava pritužbe po članu 8 Konvencije prihvatljivima;
Proglašava ostatak pritužbe neprihvatljivim;
Nalazi da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;
Nalazi

(a) da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke u roku od tri mjeseca od datuma donošenja ove presude, 2.000 eura (dvije hiljade eura) na ime nematerijalne štete i 75.000 eura (sedamdeset i pet hiljada eura) za troškove i izdatke, umenjene za 850 eura (osamsto pedeset eura) koje je Savjet Evrope platio za pravnu pomoć, zajedno sa cjelokupnim iznosom poreza koji se na to plaća, a prilikom plaćanja treba izvršiti konverziju u funte sterling po stopi koja se primjenjuje na datum izmirenja;

(b) da se od isteka gore pomenuta tri mjeseca do isplate obračunava obična kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja uz dodatak tri procentna poena;

5. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnom naknadom.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 13. maja 2008. godine, po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early Lech Garlicki

Sekretar Predsjednik

Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FOURTH SECTION

CASE OF McCANN v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 19009/04)

JUDGMENT

This version was rectified on 21 July 2009 under Rule 81 of the Rules of Court

STRASBOURG

13 May 2008

FINAL

13/08/2008

In the case of McCann v. the United Kingdom, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Lech Garlicki, President,
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Davíd Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä, judges,

and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 22 April 2008, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 19009/04) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a British national, Mr Gerrard McCann (“the applicant”), on 20 May 2004.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr Gurbinder Gill, a lawyer practising in Solihull.

3. The applicant complained that eviction proceedings brought against him by the local authority violated Articles 6, 8 and 14 of the Convention.

4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. On 10 May 2005 the Chamber decided that the admissibility and merits of the case should be considered jointly (Article 29 § 3 of the Convention and Rule 54A). The Chamber having decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 3 in fine), the parties replied in writing to each other’s observations.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1968 and lives in Birmingham. The facts of the case as submitted by the parties are as follows.

7. In July 1998 the applicant and his wife became joint tenants of a three-bedroom family house owned by Birmingham City Council (“the local authority”). They were also secure tenants under the provisions of the Housing Act 1985 (see paragraph 20 below).

8. The marriage broke down early in 2001 and the applicant’s wife moved out of the house with the two children. On 5 April 2001, following a contested hearing at which the applicant was not represented, the court made a three-month non-molestation order and an ouster order requiring the applicant to leave the house, which he did. Mrs McCann and the children moved back into the house, but moved out again when on 14 April the applicant turned up at the house, used a crowbar to force entry and allegedly assaulted Mrs McCann and her friend. Criminal proceedings were brought against the applicant following this incident, but resulted in an acquittal when no evidence was put forward.

9. On 18 April 2001 Mrs McCann submitted to the local authority an application to be rehoused on grounds of domestic violence. On 8 August 2001 she returned the keys to the local authority with a note saying that she was giving up the tenancy. She and the children moved into another council house which had been allocated to them in accordance with the local authority’s domestic violence policy. The local authority visited the house and found that most of the fixtures had been removed so that in excess of 15,000 pounds sterling would be required to make it habitable. Thereafter, as far as the local authority was concerned, the property was uninhabited.

10. In November 2001 the applicant returned to the house and did a considerable amount of work to renovate it. His relationship with Mrs McCann improved and she supported his application for an exchange of accommodation with another local-authority tenant, as the three-bedroom house was too big for him but he still required a home in the area so that his children could visit.

11. That application, dated 4 January 2002, was completed at the local-authority housing office. On the same day, a housing officer, having realised that the property was not in fact empty, and having taken legal advice, visited Mrs McCann and asked her to close the tenancy by signing a notice to quit. The County Court judge who heard the local authority’s claim for possession found as a fact that Mrs McCann was not advised and had no understanding that the notice to quit would have the effect of extinguishing the applicant’s right to live in the house or exchange it for another local‑authority property (see paragraph 19 below). Approximately one week later Mrs McCann wrote to the local authority seeking to withdraw the notice to quit, but it nonetheless remained effective.

12. The applicant was informed that the tenancy had come to an end, and he was given notice to vacate. On 11 June 2002 the local authority’s Allocations Officer Review Panel decided, inter alia, that in accordance with the domestic violence policy, the applicant would not be granted the right to accede to the former tenancy of the house and that, in any event, the applicant, who had no dependants living with him, would not qualify for a dwelling originally allocated to a qualifying family which had been rehoused.

13. On 11 October 2002 the local authority brought possession proceedings against the applicant in the County Court, which he defended on the basis that it was contrary to his right to respect for his home under Article 8 of the Convention to be evicted on the basis of the notice to quit.

14. In his judgment of 15 April 2003, the County Court judge held that under the common law and Housing Act (see paragraphs 19-20 below), the applicant had no defence to the authority’s claim for possession. Under Article 8 of the Convention, however, he cited previous case-law which held that in such cases, generally, the interest of the local authority as landlord and of other persons in need of social housing had been taken into account by the applicable common law and legislation, and that, provided that the local authority had acted lawfully, it was not open to a court to put aside a claim for possession, except in exceptional circumstances where it appeared that the former tenant’s Article 8 rights had not been properly considered. He noted the circumstances in which Mrs McCann had signed the notice to quit and observed that, if she had not been induced to sign it, the local authority would have had to apply for a possession order under section 84 of the Housing Act 1985 (see paragraph 20 below). It would then have been open to the applicant to seek to persuade the court that it would not be reasonable to grant the order; he and Mrs McCann could have given evidence regarding the alleged domestic violence; and he could in addition have raised such issues as his own housing needs and the need to provide accommodation for the children when they visited. In the circumstances, the judge held that the local authority had not acted as required by Article 8 § 2 of the Convention and he dismissed the claim for possession.

15. The authority’s appeal to the Court of Appeal was adjourned pending the outcome of proceedings before the House of Lords in London Borough of Harrow v. Qazi [2003] UKHL 43 (see paragraphs 22-25 below). On 9 December 2003 Lord Justice Mummery gave the judgment of the Court of Appeal in the present case, holding as follows:

“ ... Article 8 is not available as a defence to the possession proceedings, even though the premises in question were the ‘home’ of the occupant for the purposes of the Article. The Council acted lawfully and within its powers in obtaining the notice to quit, which had the effect of terminating the secure tenancy. There was no dispute but that the tenancy had been brought to an end by [the applicant’s wife’s] notice to quit. Under ordinary domestic law the Council had an unqualified right to immediate possession on proof that the tenancy of the premises had been brought to an end. The statutory procedure in section 82 of the 1985 Act, which is available to a local‑authority landlord for terminating a secure tenancy, does not apply to a case where the secure tenancy has been terminated by the tenant’s notice to quit. That notice to quit was effective, even though the notice was signed without appreciating the consequences for the occupier of the premises.

This is not a ‘wholly exceptional’ case where, for example, something has happened since the service of the notice to quit, which has fundamentally altered the rights and wrongs of the proposed eviction and the Council might be required to justify its claim to override the Article 8 right (see Qazi at paragraph 79 [paragraph 24 below]).”

16. The applicant applied for judicial review of the local authority’s decision of 4 January 2002 to procure a notice to quit from his wife, and of its decision of 11 June 2002 to issue possession proceedings. The application was refused on 23 September 2004. The judge found, inter alia, that the local authority had acted within its powers in seeking, through the wife’s notice to quit, to formalise the situation as regards the tenancy and that its decision to apply its domestic violence policy where domestic violence had been established by the existence of a non-molestation injunction and ouster clause was neither unlawful nor outside the range of decisions properly open to the local authority in all the circumstances. He concluded:

“I agree ... that the Court of Appeal effectively decided the relevant issues between Mr McCann and the Council and that this application is an attempt to resurrect them a second time. The Council is entitled to possession and this application for judicial review fails. ...

As for the generality, whether or not a decision can be challenged as a matter of law does not mean that it is not appropriate for a public authority to be as open as it can be. There is no reason why the Council’s policy should not be absolutely explicit, spelling out that the consequence of an application for rehousing will be a requirement to give notice to quit of the existing tenancy which will affect the rights of the remaining tenant or occupier and thereafter providing notice to that person. In that way, clarity will prevail and some of the concerns that have been expressed in this case avoided.”

17. Permission to appeal to the Court of Appeal was refused on 9 December 2004.

18. The applicant was evicted from the house on 22 March 2005.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Notice to quit under common law

19. In common law, where a valid notice to quit is given by one joint tenant, it has the effect of bringing the joint tenancy to an end, whether or not the other joint tenant knew of or consented to the service of the notice to quit (Hammersmith and Fulham London Borough Council v. Monk [1992] 1 All ER 1). Once a tenancy has been validly brought to an end, a former tenant remaining in the property is in law a trespasser and the landlord has a right to immediate possession.

B. Security of tenure under the Housing Act 1985

20. By section 82 of the Housing Act 1985, a secure tenant of a local authority or other public authority, such as the applicant, has security of tenure. Under section 84(1) of the Act, a court shall not make an order for possession of a dwelling house let under a secure tenancy except on one or more of the grounds set out in Schedule 2 to the Act. Ground 2(a) of Schedule 2 gives a ground of possession where a couple live in a dwelling-house, one or both is a tenant, one partner has left because of violence or threats of violence by the other, and the court is satisfied that that partner who has left is unlikely to return. Section 84(2) provides that the court shall not make an order for possession on one of these grounds “unless it considers it reasonable to make an order”.

C. The local authority’s domestic violence housing policy

21. According to Birmingham City Council’s Allocations Policy Manual

(§ 30.8):

“1. Where a relationship has broken down the tenant who is leaving the property must be asked to sign a relinquishing form. This has the effect of closing the ‘whole’ tenancy.

2. If the property remains suitable for the family left, [a new] tenancy can be granted.

3. If the property is not suitable (e.g. too large), the tenant should be offered alternative accommodation ...”

However, where there has been domestic violence, the Allocations Policy provides (§ 3.7.1):

“Domestic violence is included in the Department’s revised Conditions of Tenancy as a breach of the tenancy agreement. Action will be taken [against those] who have been found to have subjected another person to domestic violence. This could include perpetrators losing their home or being classed as intentionally homeless.”

It would be open to a person who has been made homeless following an allegation of domestic violence to challenge the truth of the allegation and claim that he has been made unintentionally homeless and that the local authority has a statutory duty to rehouse him.

D. The House of Lords’ judgment in Qazi

22. London Borough of Harrow v. Qazi [2003] UKHL 43 similarly concerned the making of a possession order in respect of a council house held under a joint tenancy of a husband and wife. The marriage broke down and the joint tenancy came to an end when Mrs Qazi served a notice to quit. Mr Qazi was refused a sole tenancy by the local authority, but he nonetheless remained in occupation with his new family, and sought to resist possession proceedings on the ground that they constituted an interference with the right to respect for his home under Article 8 of the Convention.

23. The House of Lords were unanimous in holding that, despite the fact that the tenancy had come to an end, the property continued to be Mr Qazi’s home and Article 8 was therefore engaged. However, the majority (Lords Hope of Craighead, Millett and Scott of Foscote) held that Article 8 could not be relied upon to defeat the local authority’s proprietary or contractual rights to possession. Since the local authority had an unqualified right to immediate possession, there was no infringement of Mr Qazi’s right to respect for his home under Article 8 § 1 and so no issue arose under Article 8 § 2 as to justification. Alternatively, the effect of the authority’s proprietary or contractual rights was that any assessment under Article 8 § 2 would inevitably be determined in the local authority’s favour. The majority variously referred to a number of decisions of the Commission in which similar complaints, regarding the eviction of a former joint tenant from local‑authority property after the joint tenancy had come to an end, had been declared manifestly ill-founded (see S. v. the United Kingdom, no. 11716/85, Commission decision of 14 May 1986, Decisions and Reports (DR) 47, p. 274; D.P. v. the United Kingdom, no. 11949/86, Commission decision of 1 December 1986, DR 51, p. 195; Ure v. the United Kingdom, no. 28027/95, Commission decision of 27 November 1996, unreported; and Wood v. the United Kingdom, no. 32540/96, Commission decision of 2 July 1997, unreported).

Lord Hope, having held that Article 8 was applicable, continued:

“... [I]n my opinion it does not follow that, on the facts of this case, there is an issue which must be decided within the domestic legal order by remitting the question whether any interference is permitted by Article 8 § 2 for decision by the County Court. ...

I do not say that the right to respect for the home is irrelevant. But I consider that such interference with it as flows from the application of the law which enables the public-authority landlord to exercise its unqualified right to recover possession, following service of a notice to quit which has terminated the tenancy, with a view to making the premises available for letting to others on its housing list, does not violate the essence of the right to respect for the home under Article 8 § 1. That is a conclusion which can be applied now to all cases of this type generally. ... It follows that the question whether any interference is permitted by Article 8 § 2 does not require, in this case, to be considered by the County Court.”

Lord Millett similarly held that:

“... In my opinion Article 8 is not ordinarily infringed by enforcing the terms on which the applicant occupies premises as his home. Article 8 § 1 does not give a right to a home, but only to ‘respect’ for the home.”

As regards the balancing exercise envisaged by Article 8 § 2 he stated:

“... [N]o such balancing exercise need be conducted when its outcome is a foregone conclusion. In the present case ... the local authority had an immediate right to possession. The premises were Mr Qazi’s home, and evicting him would obviously amount to an interference with his enjoyment of the premises as his home. But his right to occupy them as such was circumscribed by the terms of his tenancy and had come to an end. Eviction was plainly necessary to protect the rights of the local authority as landowner. Its obligation to ‘respect’ for Mr Qazi’s home was not infringed by its requirement that he vacate the premises at the expiry of the period during which it had agreed that he might occupy them. There was simply no balance to be struck. ...”

Lord Scott concurred with Lords Hope and Millett, although on somewhat different grounds:

“In my opinion, the Court of Appeal, having correctly held that Mr Qazi had an Article 8 ‘home’, should have held that his rights under Article 8 could not prevail against the Council’s admitted and undoubted right to possession under the ordinary housing law. I would, for my part, have said that Article 8 was not, in these circumstances, applicable. But it could also be said that a possession order was ‘in accordance with the law’ and was necessary in order to protect and give effect to the Council’s right to possession. ... But it comes to the same thing. Article 8 cannot be raised to defeat contractual and proprietary rights to possession.”

24. As to the question of remedies in exceptional cases, Lord Hope referred (in paragraph 79 of the judgment) to Sheffield City Council v. Smart [2002] EWCA Civ 4, where the Court of Appeal had held, in a case where a non-secure council tenant was evicted following nuisance proceedings, that a challenge under Article 8 of the Convention to the local authority’s decision to serve notice to quit could be made by judicial review within the appropriate time-limits. Lord Hope continued by observing that the Court of Appeal in Smart had further held:

“... that in the rare situation where something wholly exceptional happened after service of the notice to quit which fundamentally altered the rights and wrongs of the proposed eviction the judge in the County Court who was hearing the claim for possession might be obliged to address it in deciding whether the making of a possession order could be justified ... I wish to reserve my opinion as to whether it would be open to the tenant, in a wholly exceptional case, to raise these issues in the County Court where proceedings for possession were being taken following the service of the notice to quit by the housing authority, bearing in mind as Lord Millett points out that its decision to serve the notice to quit would be judicially reviewable in the High Court so long as the application was made within the relevant time-limit. The situation in the present case is different, as it was a notice to quit served by one of the joint tenants that terminated the tenancy.”

Lord Millett also stated:

“In the exceptional case where the applicant believes that the local authority is acting unfairly or from improper or ulterior motives, he can apply to the High Court for judicial review. The availability of this remedy, coupled with the fact that an occupier cannot be evicted without a court order, so that the court can consider whether the claimant is entitled as of right to possession, is sufficient to supply the necessary and appropriate degree of respect for the applicant’s home.”

25. The dissenting minority (Lords Bingham of Cornhill and Steyn) held that, where there was a proposed interference with a person’s right to respect for his home, the question of justification, if raised, did fall to be considered and should, in the instant case, be remitted to the County Court. Both cited with approval the following extract from the judgment of the Court of Appeal in Sheffield City Council v. Smart (cited in paragraph 24 above):

“26. ... ‘Home’ is an autonomous concept for the purpose of ECHR [the Convention], and does not depend on any legal status as owner. Thus in these cases, the premises in Sheffield and Sunderland were without question the women’s homes. Since the effect of the possession orders would be to throw them out, I think it inescapable that those orders amounted to an interference with the appellants’ right of respect of their homes. I have said that the case is all about Article 8; more precisely, it is all about Article 8 § 2.

27. Before proceeding to the issues arising under Article 8 § 2, I should make it clear that I entertain what is perhaps a deeper reason for my view that the case cannot be concluded by a judgment that there is no violation of Article 8 § 1. It concerns the relationship between the two paragraphs of Article 8. I have held that eviction of these appellants would constitute a prima facie violation of their right to respect for their homes. But this conclusion is not simply an instance of that everyday judicial process, the application of a statute’s correct construction (here, Article 8 § 1) to a particular set of facts. Rather it has a purposive quality. The court has to arrive at a judicial choice between two possibilities, a choice which transcends the business of finding out what the legislation’s words mean. The first choice ... would entail a judgment that the Convention requirement was met at the Article 8 § 1 stage ... The second choice (accepting a prima facie violation of Article 8 § 1), which I prefer, entails a judgment that the more rigorous and specific standards set out in Article 8 § 2 have to be met if the court is to hold that the evictions are compatible with the appellants’ Convention rights. The Convention is, as it were, much more remotely engaged in the fabric of our domestic law if the first, rather than the second, choice is taken. Part of the court’s task is to decide how close that engagement should be in the context in hand. Thus I do not eschew the first choice merely because I take the view that the second more naturally reflects the ordinary sense of the words used in Article 8 § 1. I consider as a matter of substance that the vindication and fulfilment of the Convention rights, for which purpose [the Human Rights Act 1998] was enacted, require that the domestic law procedures involved in these appeals should be subjected to scrutiny for conformity with the Article 8 § 2 standards. Such a process is demanded by the fullness of our municipal law of human rights.”

Lord Bingham nonetheless emphasised that the administration of public housing under various statutory schemes was properly entrusted to local housing authorities and that the occasions on which a court would be justified in declining a possession order would be highly exceptional. He concluded:

“If (contrary to the ruling of the majority of the House) effect were to be given to my opinion, I am confident that the housing authorities acting in good faith in implementation of schemes prescribed by statute and administered by them need apprehend no significant increase in their litigious burden.”

E. The House of Lords’ judgment in Kay

26. In Kay v. London Borough of Lambeth; Leeds City Council v. Price, 8 March 2006, [2006] UKHL 10, the House of Lords constituted itself as a seven-judge committee (rather than five judges as usual) in order to revisit its decision in Qazi in the light of the Court’s judgments in Connors v. the United Kingdom (no. 66746/01, §§ 81-84, 27 May 2004) and Blečič v. Croatia (no. 59532/00, 29 July 2004; the latter judgment was subsequently referred to the Grand Chamber which found, on 8 March 2006, that because domestic remedies had not been exhausted, it was unable to take cognisance of the merits of the case). The Lords were unanimous in limiting their consideration to cases were the landlord was a public authority.

27. The majority (Lords Hope, Scott, Brown of Eaton-under-Heywood and Baroness Hale of Richmond) held that the judgment in Connors was not incompatible with the view of the majority in Qazi that there was no need for a review of the issues raised by Article 8 § 2 to be conducted by the County Court if the case was of a type where the law itself provided the answer, as in that situation a merits review would be a pointless exercise. In such a case, an Article 8 defence, if raised, should simply be struck out. However, in the light of the judgments in Connors and Blečič it was necessary to emphasise that a person evicted might have a defence to possession proceedings in exceptional cases, namely (a) where he challenged the domestic law as itself being incompatible with Article 8 (as in Connors); or (b) where he challenged the action of the public-authority landlord on public law grounds, on the basis that the authority’s actions constituted an abuse of power.

28. The minority (Lords Bingham, Nicholls of Birkenhead and Walker of Gestingthorpe) held that a defendant to possession proceedings brought by public authorities should be permitted in principle to raise an Article 8 defence during the County Court possession proceedings. Lord Bingham expressed it as follows:

“I do not accept, as the appellants argued, that the public authority must from the outset plead and prove that the possession order sought is justified. That would, in the overwhelming majority of cases, be burdensome and futile. It is enough for the public authority to assert its claim in accordance with domestic property law. If the occupier wishes to raise an Article 8 defence to prevent or defer the making of a possession order it is for him to do so and the public authority must rebut the claim if, and to the extent that, it is called upon to do so. In the overwhelming majority of cases this will be in no way burdensome. In rare and exceptional cases it will not be futile.”

THE LAW

I. ADMISSIBILITY OF THE COMPLAINTS

A. Article 6 § 1 of the Convention

29. The applicant alleged a violation of Article 6 § 1 of the Convention, claiming that the local authority was not an independent and impartial tribunal when it brought about the termination of the tenancy to the property.

Article 6 § 1 provides as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.”

30. This provision ensures procedural guarantees in the determination of civil rights and obligations. In the present case, the “rights and obligations” were those arising out of the tenancy which the applicant and his wife had with the local authority. The tenancy was terminated by the applicant’s wife’s notice to quit of 4 January 2002. The determination of the civil rights and obligations, however, took place before the domestic courts – the Birmingham County Court, which gave judgment on 15 April 2003, and the Court of Appeal, which gave judgment on 9 December 2003. Any complaints concerning the fairness of the proceedings must therefore relate to the proceedings before those courts. The applicant makes no submissions as to the fairness of the proceedings before the courts, and does not submit that anything outside the proceedings as such could have had an impact on them.

31. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention, and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

B. Article 8 of the Convention

32. The applicant also alleged a violation of Article 8 of the Convention, contending that because of the way in which the Council procured the notice to quit in the case, and because the resultant proceedings were limited to bare property-law issues, his right to respect for his home was not observed.

Article 8 of the Convention provides, so far as relevant, as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life, his home ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of ... the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, ... or for the protection of the rights and freedoms of others.”

33. The Court considers that this part of the application raises questions of law which are sufficiently serious that their determination should depend on an examination of the merits. No other ground for declaring it inadmissible has been established. The application must therefore be declared admissible. Pursuant to Article 29 § 3 of the Convention, the Court will consider the merits of this complaint below.

C. Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8

34. Finally, the applicant, comparing his position with that of spouses of tenants who leave premises because of a relationship breakdown where there is no allegation of domestic violence, alleged a violation of Article 14 of the Convention taken in connection with Article 8 because the local authority has different policies for the two categories. Article 14 provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

35. The Court notes that the applicant did not raise the issue of Article 14 in any of the domestic proceedings, and has failed otherwise to challenge the different policies before the domestic courts. There is thus a real question as to whether the applicant has exhausted domestic remedies, as required by Article 35 of the Convention.

36. In any event, cases involving domestic violence are not the same as cases which do not involve domestic violence, such that different treatment of them cannot, as such, be discriminatory for the purposes of Article 14 of the Convention.

37. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention, and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

II. THE MERITS OF THE COMPLAINT UNDER ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

A. The parties’ submissions

38. The parties were agreed that the right to respect for the home contained in Article 8 of the Convention was engaged on the facts of the present case. They disagreed, however, as to whether the impugned measure was “necessary in a democratic society”.

1. The Government

39. The Government contended that any interference with the applicant’s rights under Article 8 § 1 was justified within the meaning of Article 8 § 2. The local authority’s decisions to procure a notice to quit from his wife and subsequently to commence possession proceedings were taken in accordance with the law and pursued a number of legitimate aims, namely (a) the protection of the rights of the authority as owner of the property with responsibility for the management of its social housing stock; (b) the protection of the rights and freedoms of others on the authority’s waiting list to be provided with housing out of the authority’s stock of homes to meet their needs; and (c) the promotion of the economic well‑being of the country. Furthermore, given that it was necessary in a democracy to have in place clear and certain rules governing property rights, and in view of the fact that under ordinary property law the authority had an absolute right to recover the property in question, the Government submitted that the interference which arose by virtue of the recognition and implementation of those rights by the courts was “necessary in a democratic society” and proportionate to the legitimate aim pursued.

40. According to the Government, the present case was distinguishable from Connors (cited above, §§ 81-84; see further paragraph 49 below), where three key features had led the Court to find a violation of Article 8: firstly, the vulnerable position of Roma as a minority, which imposed a positive obligation on the State to facilitate their way of life; secondly, the absence of procedural protection, which permitted a local authority to remove Roma from an authorised site without any scrutiny by the courts; and, thirdly, the fact that the domestic law discriminated unjustifiably between Roma who resided on private sites and those who resided on local-authority sites. In contrast to the position in Connors, there was no suggestion in the present case that the domestic law of landlord and tenant was itself incompatible with Article 8.

41. Since, in asking Mrs McCann to sign a notice to quit, the local authority had merely been seeking to regularise the situation which she had created by leaving the house and applying for alternative accommodation, it had been appropriate to ask her to sign the notice and there had been no obligation to explain to her the implications. In circumstances where the relationship between joint tenants had broken down, it was the local authority’s policy to obtain a relinquishing form from the departing tenant (see paragraph 21 above). This policy was eminently sensible, since it permitted the local-authority landlord to regain control of its property and thus to manage scarce housing resources effectively. The procedural protection against the termination of a secure tenancy contained in sections 82-84 of the Housing Act 1985 (see paragraph 20 above) were applicable only in circumstances where the landlord was seeking to terminate the tenancy. In the present case, the joint tenancy was brought to an end by the applicant’s wife serving notice to quit.

42. Given that the applicant’s central allegation was that the local authority had acted improperly in obtaining the notice to quit from Mrs McCann, judicial review provided an appropriate and adequate remedy, to which the applicant had had access. Moreover, it was now clear from the House of Lords’ decision in Kay (see paragraphs 26-28 above) that an individual in the applicant’s position would not need to commence proceedings by way of judicial review in order to raise this kind of public law challenge; such objections could now be raised by way of collateral challenge to possession proceedings in the County Court. The clarification in Kay served to underline the extent of the procedural protection provided to individuals in the applicant’s position. In this respect the present case was clearly distinguishable from Connors, where the applicant’s contentions (that he was not responsible for the alleged antisocial behaviour) did not relate to abuse of power by the local authority and where he was refused leave to apply for judicial review.

2. The applicant

43. The applicant maintained that the manner in which the notice to quit was obtained rendered his eviction an unjustified violation of his right to respect for his home. Article 8 was engaged because Mrs McCann would not have served the notice to quit except at the request of the local authority housing officer, and the local authority knew that the notice would have the effect of bringing the joint tenancy to an end without any opportunity for the applicant effectively to challenge the loss of his home. Moreover, the termination of the tenancy affected the applicant’s relationship with his children who stayed with him three nights a week. In deciding to ask Mrs McCann to sign the notice to quit, the local authority gave no consideration whatsoever to the applicant’s rights under Article 8.

44. The only time any court had scrutinised the applicable Convention considerations, it had found that the applicant’s right to respect for his home had not been sufficiently respected. However, this decision by the County Court was overturned on appeal, in the light of the House of Lords’ judgment in Qazi, and the applicant’s subsequent request for judicial review was rejected because the Court of Appeal had previously determined the issue.

45. In proceedings under sections 82-84 of the Housing Act 1985 (see paragraph 20 above), the County Court must examine and determine all issues of fact and can grant possession to the landlord only where it “considers it reasonable to do so”. The local authority’s actions in obtaining the wife’s notice to quit had, in effect, bypassed this statutory scheme, which Parliament had created to protect tenants such as the applicant. While accepting that it would be rare for possession to be refused to the landlord on Article 8 grounds, the applicant contended that to exclude the possibility of individual circumstances rendering an eviction disproportionate was to deprive the Convention of any effect.

B. The Court’s assessment

46. The Court has noted on a number of occasions that whether a property is to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see, for example, Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, in which the applicant had lived on her own land without planning permission for a period of some eight years). In the present case, it was found by the national courts and accepted by the parties that the local-authority house which the applicant formerly occupied as a joint tenant with his wife and where he lived on his own from November 2001 continued to be his “home”, within the meaning of Article 8 § 1, despite the fact that following service by his wife of notice to quit he had no right under domestic law to continue in occupation. The Court agrees with this analysis.

47. It was further agreed that the effect of the notice to quit, which was served by the applicant’s wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicant’s right to respect for his home.

48. The Court considers that this interference was in accordance with the law and pursued the legitimate aim of protecting the rights and freedoms of others in two respects. Firstly, it protected the local authority’s right to regain possession of the property against an individual who had no contractual or other right to be there. The domestic courts laid considerable emphasis on this aspect, which applies equally to all landlords who are trying to repossess property. However, the interference also pursued the aim of ensuring that the statutory scheme for housing provision was properly applied. The “others” in such a case are the intended beneficiaries of the complex arrangements set up by, among others, the Housing Acts. The Court accepts that it is only by limiting the protection of the Acts to the categories to which it applies that the policy underlying the Acts can sensibly be implemented.

49. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be noted that this requirement under Article 8 § 2 of the Convention raises a question of procedure as well as one of substance. The Court set out the relevant principles in assessing the necessity of an interference with the right to “home” by the application of summary possession proceedings in the case of Connors (cited above, §§ 81-84), which was decided subsequent to the House of Lords’ judgment in Qazi (see paragraphs 22-25 above), but before its decision in Kay (see paragraphs 26-28 above), as follows:

“81. An interference will be considered ‘necessary in a democratic society’ for a legitimate aim if it answers a ‘pressing social need’ and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention ...

82. In this regard, a margin of appreciation must, inevitably, be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The margin will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individual’s effective enjoyment of intimate or key rights ... On the other hand, in spheres involving the application of social or economic policies, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the planning context where the Court has found that ‘[i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation’ ... The Court has also stated that in spheres such as housing, which play a central role in the welfare and economic policies of modern societies, it will respect the legislature’s judgment as to what is in the general interest unless that judgment is manifestly without reasonable foundation ... It may be noted however that this was in the context of Article 1 of Protocol No. 1, not Article 8 which concerns rights of central importance to the individual’s identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community ... Where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant ... .

83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

50. The Court is unable to accept the Government’s argument that the reasoning in Connors was to be confined only to cases involving the eviction of Roma or cases where the applicant sought to challenge the law itself rather than its application in his particular case. The loss of one’s home is a most extreme form of interference with the right to respect for the home. Any person at risk of an interference of this magnitude should in principle be able to have the proportionality of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, his right of occupation has come to an end.

51. The Court notes that the legislature in the United Kingdom has set up, through the Housing Acts, inter alia, a complex system for the allocation of public housing, about which the applicant does not complain. That system includes, in section 84 of the Housing Act 1985 (see paragraph 20 above), provisions to protect secure tenants of public-authority landlords, such as the applicant during the course of the joint tenancy. In accordance with these provisions, a court cannot grant a public-authority landlord possession of a property occupied by a secure tenant except on one of the specified statutory grounds and where it is in addition satisfied that it is reasonable to make such an order. Had the local authority sought to evict the applicant in accordance with this statutory scheme, it would have been open to the applicant to ask the court to examine, for example, whether his wife had really left the family home because of domestic violence and whether in his personal circumstances, including his need to provide accommodation for his children during overnight visits several times a week, it was reasonable to grant the possession order.

52. In the present case, however, the local authority chose to bypass the statutory scheme by requesting Mrs McCann to sign a common-law notice to quit, the effect of which was immediately to terminate the applicant’s right to remain in the house. It does not appear that the authority, in the course of this procedure, gave any consideration to the applicant’s right to respect for his home. Moreover, under domestic law (see the majority opinions in Qazi and Kay, paragraphs 22-28 above), in summary proceedings such as those brought against the applicant, it was not open to the County Court to consider any issue concerning the proportionality of the possession order, save in exceptional cases where, as the Court of Appeal put it in the present case, “something has happened since the service of the notice to quit, which has fundamentally altered the rights and wrongs of the proposed eviction”. No such exceptional circumstances applied in the present case. Furthermore, although since the applicant’s landlord was a public authority it was open to him to challenge the decisions to obtain the notice to quit and to bring possession proceedings in an application for judicial review, his application failed because the local authority had not acted unlawfully.

53. As in Connors, the “procedural safeguards” required by Article 8 for the assessment of the proportionality of the interference were not met by the possibility for the applicant to apply for judicial review and to obtain a scrutiny by the courts of the lawfulness and reasonableness of the local authority’s decisions. Judicial-review procedure is not well-adapted for the resolution of sensitive factual questions which are better left to the County Court responsible for ordering possession. In the present case, the judicial‑review proceedings, like the possession proceedings, did not provide any opportunity for an independent tribunal to examine whether the applicant’s loss of his home was proportionate under Article 8 § 2 to the legitimate aims pursued.

54. The Court does not accept that the grant of the right to the occupier to raise an issue under Article 8 would have serious consequences for the functioning of the system or for the domestic law of landlord and tenant. As the minority of the House of Lords in Kay observed (see paragraph 28 above), it would be only in very exceptional cases that an applicant would succeed in raising an arguable case which would require a court to examine the issue; in the great majority of cases, an order for possession could continue to be made in summary proceedings.

55. It is, for present purposes, immaterial whether or not Mrs McCann understood or intended the effects of the notice to quit. Under the summary procedure available to a landlord where one joint tenant serves notice to quit, the applicant was dispossessed of his home without any possibility to have the proportionality of the measure determined by an independent tribunal. It follows that, because of the lack of adequate procedural safeguards, there has been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

III. ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

56. The applicant claimed just satisfaction under Article 41 of the Convention, which provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Non-pecuniary damage

57. The applicant claimed a total of 50,000 euros (EUR) in compensation for non-pecuniary damage, including EUR 20,000 for the loss of his home, EUR 20,000 for the interference with his relationship with his children and EUR 10,000 for the suffering and distress occasioned by the humiliation of being evicted in the knowledge that the County Court judge had found it to be unjustified.

58. The Government commented that, unlike the applicant in Connors who was evicted at short notice from his home of fifteen years, and to whom the Court awarded EUR 14,000 in respect of non-pecuniary damage, the present applicant had lived in the house in question for only three years before his marriage broke down and he was ordered to leave under the non-molestation order of April 2001. Furthermore, the applicant had applied for an exchange of property on 4 January 2002, as the house was too big for his needs. In these circumstances, and given that it was impossible to ascertain what the applicant’s position would have been had there been no breach of Article 8 (which was, in any event, denied), the Government submitted that the finding of a violation would in itself constitute sufficient just satisfaction or, in the alternative, an amount significantly lower than that in Connors should be awarded.

59. The Court notes that it has found Article 8 violated in its procedural aspect only. Given the allegations of domestic violence against the applicant, his status as a single man (albeit one who wished to maintain regular overnight contact with his children) and the shortage of local authority housing stock, it is far from clear that, had a domestic tribunal been in a position to assess the proportionality of the eviction, the possession order would not still have been granted. Nonetheless, the applicant was deprived of his home without the opportunity to obtain a ruling on the issues under Article 8, and the Court thus concludes that he suffered some non-pecuniary damage, in particular feelings of frustration and injustice, not sufficiently compensated by the finding of a violation of the Convention (see Connors, cited above, § 114). Deciding on an equitable basis, it awards the applicant EUR 2,000 under this head.

B. Costs and expenses

60. In addition, the applicant claimed costs incurred during the domestic and Strasbourg proceedings, claimed at the national inter partes rate, amounting to a total of 75,570.18 pounds sterling (GBP), of which GBP 7,691.32 represented his costs before the Court.

61. The Government submitted that GBP 45,000 in respect of the domestic costs and GBP 6,000 for the Strasbourg costs would be more than adequate.

62. The Court awards EUR 75,000 for costs and expenses, together with any value-added tax that may be payable, less the EUR 850 already received in legal aid from the Council of Europe.

C. Default interest

63. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares the complaint under Article 8 of the Convention admissible;

2. Declares the remainder of the complaint inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date of the adoption of the present judgment, EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage and EUR 75,000 (seventy-five thousand euros) in costs and expenses, less EUR 850 (eight hundred and fifty euros) in legal aid paid by the Council of Europe, together with any tax that may be chargeable, which payments are to be converted into pounds sterling at the rate applicable on the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 May 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early Lech Garlicki
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde