Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije

U predmetu Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, Europski sud za ljudska prava (vijeće), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. srpnja 2013. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

1. Postupak je pokrenut temeljem dvaju zahtjeva (br. 11082/06 i 13772/05) protiv Ruske Federacije koje su Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") podnijela dva ruska državljana, g. Mikhail Borisovich Khodorkovskiy ("prvi podnositelj zahtjeva") i g. Platon Leonidovich Lebedev ("drugi podnositelj zahtjeva") dana 16. ožujka 2006. odnosno 28. ožujka 2005.
2. Svakog podnositelja zahtjeva zastupala je skupina odvjetnika. Odvjetnički tim prvog podnositelja zahtjeva sastojao se o gđe K. Moskalenko i g. A. Drela, odvjetnika iz Moskve, g. N. Blakea QC, lorda D. Pannicka, i g. J. Glassona, odvjetnika iz Londona, te dr. W. Peukerta, odvjetnika iz Njemačke. Odvjetnički tim drugog podnositelja zahtjeva sastojao se od gđe Y. Liptser i g. Y. Barua, odvjetnika iz Moskve, kao i dr. W. Peukerta, pokojnog prof. A. Cassesea i prof. Ch. Tomuschata. Rusku vladu ("Vlada") su u oba predmeta zastupali g. P. Laptev i gđa V. Milinchuk, bivši zastupnici Ruske Federacije pred Europskim sudu za ljudska prava, a naknadno g. G. Matyushkin, zastupnik Ruske Federacije pred Europskom sudu za ljudska prava.
3. Podnositelji zahtjeva prigovorili su, posebice, na osuđujuću presudu za utaju poreza i prijevaru te druge događaje koji se odnose na kazneni postupak protiv njih. Pored toga, tvrdili su da je njihov kazneni progon bio motiviran političkim razlozima, protivno članku 18. Konvencije.
4. Odlukama od 27. svibnja 2010. (u slučaju drugog podnositelja zahtjeva) i 8. studenog 2011. (u slučaju prvog podnositelja zahtjeva), Sud je zahtjeve proglasio djelomično dopuštenima.
5. I podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su dodatna pismena očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. st. 1. Poslovnika Suda). Nakon što je vijeće, poslije konzultacije sa strankama, odlučilo kako nije potrebno održati raspravu o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. st.3. in fine), svaka je stranka dostavila pisani odgovor na očitovanje druge stranke.
6. Dana 2. srpnja 2013. godine vijeće je odlučilo spojiti ova dva predmeta, u skladu s pravilom 42. st.1. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

7. G. Khodorkovskiy (prvi podnositelj zahtjeva) rođen je 1963. godine. Trenutno služi kaznu zatvora u kažnjeničkoj koloniji na području Republike Karelije. G. Lebedev (drugi podnositelj zahtjeva) rođen je 1956. godine i sada služi zatvorsku kaznu na području Jamalo-neneckog okruga.

A.  Uvodni sažetak

8. Prvi podnositelj zahtjeva bivši je šef i jedan od glavnih dioničara dioničkog društva Yukos, koje je u relevantno vrijeme bilo jedno od najvećih naftnih kompanija u Rusiji. Prije rada u Yukosu, bio je viši menadžer i suvlasnik banke Menatep i holdinga Rosprom (industrijskog holdinga povezanog s Menatepom) te je kontrolirao niz drugih financijskih i industrijskih društava. Konkretno, bio je šef Izvršnog odbora društva Yukos-Moskva d.n.o., a kasnije njezin predsjednik. Grupa društava povezanih s Yukosom dalje u tekstu naziva se "Yukos".
9. Drugi podnositelj zahtjeva bio je poslovni partner prvog podnositelja zahtjeva i njegov bliski prijatelj. Drugi podnositelj zahtjeva je 1990-ih bio direktor uprave banke Menatep i vodeći menadžer holdinga Rosprom. Od 1998. godine drugi podnositelj zahtjeva radio je kao jedan od direktora društva Yukos-Moskva d.n.o. On je također bio jedan od glavnih dioničara Yukosa.
10. Yukos je nastao kao rezultat masovne privatizacije državne naftne i rudarske industrije koja se dogodila sredinom 1990-ih. Nakon privatizacije, uvedene su nove tehnike upravljanja, dok su društva koja je Yukus stekao reorganizirana. Konkretno, prodaja proizvodnih društava koja su proizvodila naftu preusmjerena je na nova trgovačka društva. Kao rezultat toga, Yukos je postao jedan od najuspješnijih kompanija u Rusiji, dok se prvi podnositelj zahtjeva spominjao u medijima kao jedan od najbogatijih ljudi u Rusiji.
11. Tijekom privatizacije Yukos je između ostalog stekao i 20 posto dionica Apatit dioničkog društva za rudarstvo (u daljnjem tekstu: "Apatit"), jednog od glavnih dobavljača koncentrata apatita u zemlji. Stjecanje dionica Apatita dovelo je do sudskog spora u kojem se Fond za državno vlasništvo suprotstavio Yukosu. Prvo spomenuti je tvrdio da Yukos nije ispunio svoje obveze iz sporazuma o privatizaciji. Taj spor završio je 2002. godine nagodbom: Fond za državno vlasništvo prihvatio je naknadu za gubitak dionica i priznao Yukosu pravo na 20 posto dionica Apatita.
12. Većina proizvoda Yukosa prodavala se u inozemstvu. Međutim, Yukos nije trgovao izravno s inozemnim društvima, već je svoje proizvode prodavao nekolicini ruskih društava("trgovačka društva ") registriranih u zonama s posebnim poreznim režimom, naročito u gradu Lesnoyu, smještenom u Sverdlovskoj oblasti u Uralu (također se naziva "ZATO", što je skraćenica koja se prevodi kao "zatvorena administrativno-teritorijalna formacija"). Posebno oporezivanje u Lesnoyu utemeljeno je Federalnim zakonom "o zatvorenim administrativno-teritorijalnim entitetima" od 14. srpnja 1992. ("Zakon o ZATO-ima"). Zakon o ZATO-ima trebao je privući ulagače u gospodarski nerazvijena područja i tamo potaknuti gospodarski rast.
13. Takav način poslovanja trajao je nekoliko godina; trgovačka društva Yukosa poslovala su na temelju "povlaštenih sporazuma o oporezivanju" s upravom grada Lesnoya. Ti sporazumi obnavljali su se svake godine od 1998. godine. Tako je, primjerice, 28. siječnja 2000. gradska uprava zaključila sporazum o povlaštenom oporezivanju s društvom Business Oil d.n.o (u daljnjem tekstu: "Business Oil"), glavnim trgovačkim društvom Yukosa u Lesnoyu, osiguravajući mu, među ostalim poreznim olakšicama, 75 postotno smanjenje "lokalnog" udjela poreza na dobit (tj. udjela namijenjenog lokalnom proračunu). Prema tom sporazumu Business Oil trebao je prenijeti određeni novčani iznos gradskom proračunu (5 posto od iznosa dobivenih poreznih olakšica). Veliki dio dobiti tvrtke Business Oil i drugih trgovačkih društava kasnije je besplatno prebačen u obliku ulaganja u "fond za financijsku potporu za razvoj proizvodnje", koji je osnovan u sklopu Yukosa temeljem odluke Upravnog odbora.
14. Osim ishođenja poreznih olakšica, trgovačka društva tvrtke registrirane u zonama niskog poreza određeni dio poreza nisu plaćale u novcu, već mjenicama koje je izdavao Yukosa. Lokalne vlasti su prihvaćale te mjenice kao sredstvo plaćanja poreza, a Yukos ih je kasnije platio. Trgovačke tvrtke također su uživale izuzeće od PDV-a u odnosu na naftu koju su prodavale u inozemstvu. Povrat PDV-a izvršen je plaćanjem novca iz državnog proračuna na bankovne račune tih tvrtki. Porezne revizije provedene 1999. godine potvrdile su pravo društva Business Oil na porezne olakšice.
15. Osobni dohodak podnositelja zahtjeva sastojao se od plaća koje su primali od Yukosa te dividendi od dionica Yukosa u njihovom vlasništvu. Osim toga, oba podnositelja zahtjeva zarađivala su značajne iznose novca kao samozaposleni poduzetnici (ili "individualni poduzetnici" u ruskoj terminologiji), pružajući konzultantske usluge inozemnim društvima. Kao "individualni poduzetnici" podnositelji zahtjeva imali su pravo na povlašteno oporezivanje temeljem Zakona "O pojednostavljenom obliku oporezivanja, računovodstva i izvještavanja za mala poduzeća" (br. FZ222, 29. prosinca 1995. godine, "Zakon o malim poduzećima").
16. Godine 2003. Ured glavnog tužitelja Ruske Federacije (u daljnjem tekstu: "UGT") pokrenuo je kaznenu istragu o poslovnim aktivnostima g. Khodorkovskog i njegovih partnera. Optužbe protiv podnositelja zahtjeva izvorno su se ticale prijevarnog stjecanja Apatita i još jedne tvrtke tijekom masovne privatizacije 1990-ih. Kasnije je UGT optužio podnositelje zahtjeva za utaju poreza velikih razmjera. Konkretno, UGT je sumnjao da su trgovačka društva registrirana u zonama niskog poreza zapravo bila fiktivni pravni subjekti (podstavnye, tj. "društva fasade"; u daljnjem tekstu: "fiktivna društva") povezani s podnositeljima zahtjeva, jer nisu imala sjedište niti su djelovala u mjestu u kojem su registrirana, nisu imale imovinu ni vlastite zaposlenike, već su u potpunosti bile kontrolirane iz sjedišta Yukosa u Moskvi. Prema tome, nezakonito su stekle porezne olakšice. Porezne vlasti su također plaćanje poreza mjenicama kvalificirale kao utaju poreza. Nadalje, porezne vlasti su sumnjale da su društva kojima su podnositelji zahtjeva u privatnom svojstvu, pružali konzultantske usluge povezane s njima i da u stvarnosti tim društvima nikakve usluge nisu ni pružene.
17. Godine 2003. oba su podnositelja zahtjeva uhićena i stavljena u pritvor. Ta je istraga dovela do suđenja koje je završilo osudom i kaznom zatvora podnositelja zahtjeva. Činjenice koje se odnose na ovo suđenje ("prvi predmet") u središtu su ovoga predmeta. Kazne zatvora podnositeljima zahtjeva do sada su istekle; međutim, obojica su i dalje u zatvoru temeljem novih optužbi iznesenih protiv njih u povezanom, ali odvojenom sudskom postupku ("drugi predmet").
18. Usporedo s kaznenim postupkom protiv podnositelja zahtjeva, ruska Porezna služba^[1] podnijela je 2004. godine zahtjev za poreznim zaostacima koje je Yukos dugovao, što je dovelo do postupka pred Trgovačkim sudom u Moskvi. Taj postupak odnosio se na djelovanje "sheme smanjenja poreza" korištenjem gore opisanih trgovačkih društava. Tijekom sljedećih mjeseci podneseno je više zahtjeva koji su se odnosili na porezne olakšice Yukosa i njegovih podružnica. Trgovački sudovi odobrili su većinu potraživanja Porezne službe. Kao posljedica toga, Yukos se morao proglasiti nesolventnim te je započet stečajni postupak koji je završio prisilnom prodajom njegove imovine i, naposljetku, likvidacijom društva 12. studenog 2007. Društvo je prestalo postojati, ostavljajući više od 227,1 milijarde RUB (oko 9,2 milijarde dolara (USD)) neispunjenih obveza. Za više detalja o poreznim potraživanjima i stečaju Yukosa vidi izjavu o činjenicama u predmetu OAO Neftyanaya kompaniya YUKOS protiv Rusije (br. 14902/04, presuda od 20. rujna 2011.), u daljnjem tekstu: predmet Yukos.
19. Godine 2004. i tijekom sljedećih godina slična porezna potraživanja (u svezi s djelovanjem trgovačkih društava u različitim zonama niskog poreza u Rusiji) podnesena su protiv najmanje još tri vodeće naftne kompanije, odnosno Lukoila, Sibnefta, ili TNK-BP-a. Međutim, u odnosu na ta društva Vlada je u konačnici prihvatila nagodbu; odustala je od potraživanja poreza u zamjenu za plaćanje značajnih iznosa od strane tih tvrtki državnom proračunu, što je omogućilo opstanak tih društava.

B.  Događaji koji su prethodili kaznenom progonu dvaju podnositelja zahtjeva

20. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su kazneni postupci protiv njih, opisani u nastavku, bili politički i ekonomski motivirani. U prilog toj tvrdnji naveli su velik broj događaja koji su prethodili kaznenim postupcima protiv njih i njihovih partnera. Te činjenice, u mjeri u kojoj su relevantne, sažete su u nastavku.

1.  Poslovni projekti Yukosa

21. Godine 2002.-2003. Yukos je počeo razvijati niz ambicioznih poslovnih projekata koji će ga učiniti jednim od najsnažnijih igrača na tržištu i neovisnim od države. Konkretno, Yukos se usprotivio službenoj ruskoj naftnoj politici prešutnog usklađivanja s politikom OPEC-a o smanjenju proizvodnje nafte. Umjesto toga, Yukos je nastojao povećati svoju proizvodnje nafte i udio na tržištu. Nadalje, od 2003. godine Yukos je bio u postupku spajanja sa Sibneftom, još jednom velikom ruskom naftnom kompanijom. Spajanje se trebalo odvijati u dva koraka:prvo, sklapanje ugovora, a zatim spajanje upravljačkih struktura novog društva. Prvi korak je završen u listopadu 2003. godine; drugi je trebao biti proveden do siječnja 2004. godine. Yukos je također sudjelovao u pregovorima o spajanju s društvima Exxon Mobil i Chevron Texaco sa sjedištem u SAD-u. Prema podnositeljima zahtjeva, Chevron Texaco razmatrao je kupnju 25 posto dionica Yukosa, a Exxon Mobil planirao je kupiti najmanje 40 posto budućeg društva Yukos Sibneft.
22. Yukos je također planirao izgraditi cjevovod za tekući plin do Sjevernog mora kako bi izvozio prirodni plin u zapadnu Europu bez prolaska kroz cjevovod pod državnom kontrolom. Slični planovi postojali su i u odnosu na Kinu; tu su podnositelji zahtjeva zagovarali izgradnju naftovoda duž alternativne rute u odnosu na onu koju je preferirala predsjednička administracija.
23. Konačno, Yukos i društvo Rosneft koje je bilo u vlasništvu javno su se nadmetali za kontrolu nad određenim naftnim poljima. Yukos se uspješno natjecao s Gazpromom, drugim društvom u državnom vlasništvu, na tržištu prirodnog plina.

2.  Političke aktivnosti prvog podnositelja zahtjeva

24. Godine 2000. gospodin Putin izabran je za predsjednika Ruske Federacije. Jedna od točaka njegovog političkog programa bila je "likvidirati oligarhe kao klasu". Nadalje, predsjednik Putin zagovarao je, prema riječima podnositelja zahtjeva, re-nacionalizaciju naftne i rudarske industrije, koju je privatizirao njegov prethodnik sredinom 90-ih godina.
25. Godine 2001. prvi podnositelj zahtjeva osnovao je neprofitnu nevladinu organizaciju "zakladu Otvorena Rusija". Njezin godišnji proračun u 2003. godini iznosio je oko 200 milijuna dolara. Ta je nevladina organizacija surađivala s drugim ruskim nevladinim organizacijama za ljudska prava, kao što su Memorial, Moskovska helsinška grupa, itd., te je sudjelovala u brojnim humanitarnim i obrazovnim projektima diljem zemlje.
26. Najkasnije od 2002. godine prvi podnositelj zahtjeva otvoreno je financirao oporbene političke stranke, odnosno Jabuku i SPS (Uniju desnih snaga). Također je dao određene javne izjave kritizirajući anti-demokratske trendove u ruskoj unutarnjoj politici. Brojni njegovi bliski prijatelji i poslovni partneri postali su političari. Primjerice, g. Dubov i g. Yermolin bili su članovi Dume (donjeg doma ruskog parlamenta); g. Shakhnovskiy, g. Nevzlin, g. Guryev i g. Bychkov su svi u različitim razdobljima bili članovi gornjeg doma, Savjeta federacije.
27. Prvi podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je vodstvo zemlje doživjelo njegove političke i poslovne aktivnosti kao kršenje odanosti i prijetnju nacionalnoj gospodarskoj sigurnosti. Kao protumjeru, vlasti su poduzele masivan napad na podnositelja zahtjeva, njegovo društvo , suradnike i prijatelje.

3.  Prva istraga poslovnih aktivnosti Yukosa 2002.-2003. godine

(a)  Istraga UGT-a iz 2002. godine

28. Dana 6. ožujka 2001. Business Oil, glavno trgovačko društvo Yukosa u gradu Lesnoyu u to vrijeme, prestala je s radom te je izbrisana iz registra poreznih obveznika grada Lesnoya. Od tada je Yukos prodavao naftu preko drugih trgovačkih društava registriranih u drugim zonama niskog poreza.
29. U srpnju 2001. godine Porezna služba Sverdlovske oblasti provela je inspekciju Poreznog inspektorata u Lesnoyu. Dana 8. srpnja 2001. izdala je izvješće koje je utvrdilo da su porezne olakšice odobrene društvu Business Oil zakonite.
30. Godine 2002. uprava grada Lesnoya naručila je od uralskog ogranka Ruske akademije znanosti ekonomsku studiju koja se odnosila na poslovanje trgovačkih društava i registriranih u tom gradu. U izvješću (pod nazivom "pregled pravnih i ekonomskih stručnjaka") izveden je zaključak da su sve sporne trgovačke tvrtke zakonito stekle pravo na potraživanje poreznih olakšica na temelju federalnog zakona koji se odnosi na oporezivanje na zatvorenim administrativnim teritorijima. Stručnjaci su također zaključili da povrat preplaćenog poreza Yukosovim mjenicama nije nanio ekonomski gubitak proračunu te da su trgovačka društva imala pravo platiti porez unaprijed. Konačno, stručnjaci su zaključili da je gradska uprava Lesnoya 1999. godine imala pravo prihvatiti plaćanja poreza putem mjenica.
31. Dana 29. ožujka 2002. otvorena je istraga prihvaćanja plaćanja poreza putem mjenica od Yukosa od strane gradske uprave Lesnoya. Istraga je završena29. kolovoza 2002. UGT je sažeo razloge zašto je predmet bio zatvoren u srpnju 2003. godine sljedećim riječima:

"Prema zaključcima pregleda predmeta od strane pravnih i ekonomskih stručnjaka, nikakvi gubici nisu naneseni federalnom proračunu i općinskom proračunu grada Lesnoya kao rezultat odobravanja poreznih povlastica, primanja poreza u obliku mjenica Yukosa i ispunjavanja programa ulaganja. Otkrivene povrede zakonodavstva provođenjem ovih financijskih operacija mogu se smatrati predmetom administrativnog i gospodarskog zakonodavstva. Primitak poreza putem mjenica izdanih od strane Yukosa registriran je u općinskom proračunu za fiskalnu godinu 1999.-2000., u federalni proračun primljena je isplata samo u monetarnom obliku".

Nije jasno je li "pregled pravnih i ekonomskih stručnjaka" na koji se poziva UGT isti kao i izvješće uralskog ogranka Ruske akademije znanosti pripremljen na zahtjev gradske uprave (vidi par. 30. ove presude), ili je na zahtjev UGT-a provedena druga studija.

(b)  Predsjednička Direktiva br. Pr-2178

32. U studenom 2002. godine guverneri nekoliko ruskih regija napisali su pismo tadašnjem glavnom tužitelju Ruske Federacije, g. Ustinovu. U tom pismu prigovorili su da Apatit zloupotrebljava svoj dominantan položaj na tržištu koncentrata apatita i povećava cijene fosfatnih gnojiva, što je, pak, dovelo do povećanja cijena prehrambenih proizvoda. Također su tvrdili da Apatit koristi različite makinacije za izbjegavanje ili smanjivanje poreza. Pozvali su glavnog tužitelja Ustinova da vrati Apatit pod državnu kontrolu i primijeni mjere za zaštitu tržišnog natjecanja kako bi prisilio Apatit da smanji cijene.
33. U prosincu 2002. godine guverner Pskovske oblasti pisao je tadašnjem predsjedniku Ruske Federacije, g. Putinu. Skrenuo je pozornost predsjednika na nagodbu u odnosu na dionice Apatita (vidi stavak 11. ove presude), te je tvrdio da su uvjeti nagodbe u suprotnosti s interesima države jer je iznos koji je država primila temeljem nagodbe značajno niži od tržišne cijene dionica.
34. Dana 16. prosinca 2002. predsjednik Putin izdao je Direktivu br. PR-2178 kojom je zatražio pribavljanje izvješća u svezi s pitanjima je li došlo do "povrede postojećih propisa tijekom postupka prodaje dionica Apatita i je li država pretrpjela bilo kakav gubitak kao posljedicu rješavanja mirnim putem odobrenog od strane Trgovačkog suda u Moskvi 2002. godine". Direktiva je bila upućena premijeru Kasyanovu i glavnom tužitelju Ustinovu.
35. Dana 19. veljače 2003. prvi podnositelj zahtjeva, zajedno s drugim utjecajnim gospodarstvenicima, sastao se s predsjednikom Putinom u Kremlju. Na tom sastanku prvi podnositelj zahtjeva dao je kritičke primjedbe u svezi s nedavnim stjecanjem privatne naftne kompanije od strane Rosnefta, društva u državnom vlasništvu. Prvi podnositelj zahtjeva implicirao je da je ta transakcija uključivala korupcija na visokoj razini. Prema prvom podnositelju zahtjeva, predsjednik Putin reagirao je podsjećanjem podnositelja zahtjeva da Yukos ima problema s plaćanjem poreza koji još nisu u potpunosti riješeni.
36. Dana 27. travnja 2003. prvi podnositelj zahtjeva sastao se s predsjednikom Putinom kako bi razgovarali o spajanju Sibnefta i Yukosa. Prema g. Dubovu, poslovnom partneru podnositelja zahtjeva, g. Putin odobrio je spajanje, ali je upozorio prvog podnositelja zahtjeva na njegove političke aktivnosti, odnosno financiranje Komunističke partije.
37. Dana 28. travnja 2003. glavni tužitelj Ustinov izvijestio je Predsjednika kako nema osnova za kazneni postupak u svezi s okolnostima stjecanja 20 posto dionica Apatita. Istragom nije utvrđeno da je Apatit zloupotrebljavao svoj položaj na tržištu ili da je iznos nagodbe postignut s državnom agencijom za privatizaciju bio nepravičan. Uvjete nagodbe odobrio je premijer Kasyanov. Uplate poreza Apatita stalno su bile pod nadzorom Porezne službe; iako su Apatit i njegove podružnice bili podvrgnuti raznim kaznama i financijskim sankcijama u prošlosti, a nova je revizija bila u tijeku, UGT nije vidio nikakav razlog za pokretanje kaznenog postupka u vezi s tim. U isto vrijeme Vlada je inzistirala na žurnosti sklapanja sporazuma s Yukosom kako bi riješila to pitanje.
38. Dana 29. travnja 2003. premijer Kasyanov pisao je predsjedniku Putinu obavještavajući ga da su istražna tijela izjavila kako neće pokrenuti kazneni progon jer nije bilo corpusa delicti vezano uz okolnosti stjecanja paketa od 20 posto dionica Apatita.

(c)  Predmeti g. Pichugina i drugih viših menadžera Yukosa

39. U jednom od svojih intervjua u travnju 2003. godine prvi podnositelj zahtjeva javno je izjavio kako se namjerava prestati baviti poslom i ući u politiku, a potvrdio je i financiranje stranaka SPS-a i Jabuke. Također je rekao kako neki od najvećih dioničara Yukosa podržavaju Komunističku partiju.
40. Dana 19. lipnja 2003. g. Pichugin, viši službenik za sigurnost u Yukosu, uhićen je i optužen za ubojstvo u nepovezanom predmetu. Ovo uhićenje dovelo je do suđenja g. Pichuginu i njegove osude za ubojstvo (za detaljniji opis činjeničnog stanja predmeta, vidi Pichugin protiv Rusije, br. 38623/03, 23. listopada 2012.).
41. Tijekom sljedećih mjeseci nekoliko viših direktora i dioničara Yukosa, odnosno g. Nevzlin, g. Dubov, g. Brudno i nekoliko drugih, napustilo je Rusiju zbog straha od kaznenog progona. Neki od nižih menadžera Yukosa ili članova osoblja njegovih izvođača radova također su otišli. Tako se, prema pisanom svjedočenju g. Glb., dobivenom 2007. godine, prvi podnositelj zahtjeva s njim sastao 2003. godine i nagovorio ga da napusti Rusiju. Kasnije mu je rečeno da se ne vraća u Rusiju. Shvatio je da je služba sigurnosti Yukosa premjestila dio svog osoblja u London. Djelatnica jedne od trgovačkih društava, gđa Kar., svjedočila je 2008. godine da ju je 2003. godine menadžer Yukosa nagovorio da napusti Rusiju i ode na Cipar te je platio njezin boravak ondje. Međutim, podnositelji zahtjeva ostali su u zemlji i nastavili su sa svojim profesionalnim djelatnostima.

C.  Uhićenje dvaju podnositelja zahtjeva. Pritvor drugog podnositelja zahtjeva tijekom suđenja

42. Dana 20. lipnja 2003. UGT je pokrenuo istragu o privatizaciji Apatita, koja je na kraju dovela do podizanja optužbe protiv obojice podnositelja zahtjeva.
43. Dana 27. lipnja 2003. drugi podnositelj zahtjeva (g. Lebedev) pozvan je na ispitivanje u predmetu Apatit. Ispitivanje je bilo zakazano za 10 sati 2. srpnja 2003.
44. Dana 2. srpnja 2003. drugi podnositelj zahtjeva primljen je u bolnicu Vishnevskiy vezano uz s njegove kronične bolesti. U 09:50 g. Drel, odvjetnik drugog podnositelja zahtjeva, nazvao je istražitelja i obavijestio ga da je njegov klijent hitno odveden u bolnicu vozilom hitne pomoći. Prema potvrdi iz bolnice, podnositelj zahtjeva je tamo primljen u 12:56. Istoga dana istražitelj UGT-a je u pratnji oružanih službenika FSB-a (Federalna služba sigurnosti) stigao u bolnicu. U 15:20, liječnici su, na zahtjev istražitelja, pregledali podnositelja zahtjeva. Liječnici su utvrdili poboljšanje njegovog stanja i opisali ga kao "zadovoljavajuće". Drugi podnositelj zahtjeva uhićen je kao osumnjičenik u kaznenom predmetu privatizacije Apatita i doveden u istražni zatvor Lefortovo. Prema službenicima FSB-a prisutnim tijekom uhićenja drugog podnositelja zahtjeva, drugi podnositelj zahtjeva je istražitelju zaprijetio kaznenom odgovornošću zbog nezakonitog kaznenog progona. Također je zaprijetio da će pokrenuti medijsku kampanju protiv dužnosnika UGT-a koji su bili uključeni u njegov predmet. Tijekom sljedećih mjeseci pritvor drugog podnositelja zahtjeva je više puta produljivan. Za više detalja o pritvoru drugog podnositelja zahtjeva do studenog 2004. godine vidi Lebedev protiv Rusije, br. 4493/04, djelomična odluka o dopuštenosti od 25. studenog 2004., odluka o dopuštenosti od 18. svibnja 2006. i presuda od 25. listopada 2007., u daljnjem tekstu: presuda Lebedev br. 1.
45. Dana 23. listopada 2003., dok je prvi podnositelj zahtjeva bio izvan Moskve na poslovnom putu u istočnoj Rusiji, glavni istražitelj Karimov mu je poslao poziv da dođe u Moskvu kao svjedok sljedeći dan u podne. Osoblje prvog podnositelja zahtjeva je obavijestilo UGT da je prvi podnositelj zahtjeva izvan Moskve do 28. listopada 2003. Dana 24. listopada 2003., nakon što je prvi podnositelj zahtjeva propustio ispitivanje , istražitelj Karimov je naložio njegovo prisilno dovođenje radi ispitivanja.
46. U ranim jutarnjim satima 25. listopada 2003. skupina naoružanih policijskih službenika je prišla zrakoplovu prvog podnositelja zahtjeva na pisti u Novosibirsku, uhitila ga i odvela u Moskvu. Prvi podnositelj zahtjeva je optužen, uhićen te je kasnije stavljen u pritvor. Za više detalja koji se odnose na pritvor prvog podnositelja zahtjeva vidi Khodorkovskiy protiv Rusije, br. 5829/04, par. 22 et seq. 31. svibnja 2011., u daljnjem tekstu: presuda Khodorkovskiy br. 1.

1.  Produljenje pritvora drugog podnositelja zahtjeva od strane suda do suđenja

47. Dana 6. travnja 2004. Okružni sud Meshchanskiy je odlučio da drugi podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru do suđenja. Nije dao nikakve razloge za takvu odluku. Dana 15. travnja 2004. Okružni sud je odbio zahtjev obrane za podnositeljevo puštanje na slobodu. Sud je odlučio kako slijedi:

"[Sud] uzima u obzir da je [podnositelj zahtjeva] optužen za niz kaznenih djela, uključujući i ona teška, kažnjiva s više od dvije godine zatvora. Kombinacija težine optužbe i informacija o karakteru podnositelja zahtjeva daje razloga za sumnju kako bi, ako bude pušten na slobodu, podnositelj zahtjeva mogao pobjeći, ometati postupak i utjecati na svjedoke. [Konkretno], osobe za koje se sumnja da su kaznena djela zajedno s [podnositeljem zahtjeva] počinile se skrivaju. [Podnositelj zahtjeva] održava međunarodne veze. [On] je optužen za kaznena djela počinjena u svojstvu direktora trgovačkih društava. Osobe uz čiju je pomoć, prema istražnim tijelima, [podnositelj zahtjeva] počinio kaznena djela, i dalje rade u tim društvima i ovise o [njemu] financijski i na druge načine. [Podnositelj zahtjeva] stoga može utjecati na njih ... "

Okružni sud zaključio je da je potrebno zadržati drugog podnositelja zahtjeva u pritvoru do suđenja.

48. Dana 19. kolovoza 2004. odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva podnijeli su u njegovo ime zahtjev za puštanje na slobodu drugog podnositelja zahtjeva, pozivajući se, posebice, na njegovo loše zdravlje. Okružni sud ga je odbio pustiti na slobodu temeljem činjenice da drugi podnositelj zahtjeva može odgovarajuću medicinsku pomoć primati u istražnom zatvoru. Sud je također odlučio da je produljivanje pritvora drugog podnositelja zahtjeva opravdano s obzirom na težinu kaznenih djela koja su mu pripisana i "informacije o karakteru [drugog podnositelja zahtjeva]". Okružni sud također je napomenuo da osobe uz čiju je pomoć drugi podnositelj zahtjeva navodno počinio kaznena djela i dalje rade u trgovačkim društvima i ovise o njemu.
49. Na ročištu 10. rujna 2004. tužitelj je zatražio od suda da produlji pritvor drugog podnositelja zahtjeva do 26. prosinca 2004. obzirom da će prethodno rješenje o određivanju pritvora isteći 26. rujna 2004. Nakon toga obrana je izjavila da treba proučiti zahtjev te je zatražila jednosatnu odgodu. Sud je odobrio traženu odgodu. Sat vremena kasnije drugi podnositelj zahtjeva zatražio je jedan sat više za pripremu obrazloženog odgovora na zahtjev za produljenje pritvora. Ponovno, sud je odobrio taj prijedlog. Nakon isteka tog roka, obrana je podnijela pismeni odgovor na zahtjev tužitelja. Obrana je osporavala zahtjev, ali ga je sud odobrio i produljio pritvor drugog podnositelja zahtjeva kako je bilo zatraženo. Okružni sud je u svojoj odluci od 10. rujna ponovio razloge navedene u odluci od 15. travnja 2004.
50. Obrana je podnijela žalbu. Prema navodima Vlade, podnesak žalbe protiv rješenja o produljenju pritvora od 10. rujna 2004. podnesen je 20. rujna 2004. Dana 13. listopada 2004. Gradski sud u Moskvi potvrdio je odluku nižeg suda. Gradski sud je napomenuo da "okolnosti u kojima su počinjena djela koja mu se pripisuju" upućuju na to kako bi, ako bude pušten na slobodu, drugi podnositelj zahtjeva mogao ometati tijek postupka vršeći pritisak na svjedoke ili na drugi način utječući na njih, ili bi mogao pobjeći, te da Gradski sud "nije otkrio nikakav razlog da ukine odluku [nižeg] suda kako je zatraženo u žalbi".
51. Na ročištu 14. prosinca 2004. tužitelj je ponovno zatražio produljenje pritvora drugog podnositelja zahtjeva do 26. ožujka 2005. Taj zahtjev je podnesen usmeno. Obrani su dana dva sata za pripremu pisanih podnesaka. Obrana je dostavila pisane podneske, nakon čega je sud odobrio zahtjev i produljio pritvor do 26. ožujka 2005. godine, navodeći iste razloge kao u rješenjima o produljenju pritvora od 15. travnja i 10. rujna 2004.
52. Žalba protiv rješenja o produljenju pritvora od 14. prosinca 2004. podnesena je 24. prosinca 2004. i ispitana 19. siječnja 2005. kada je Gradski sud u Moskvi potvrdio rješenje.
53. Na ročištu 2. ožujka 2005. tužitelj je zatražio novo produljenje pritvora drugog podnositelja zahtjeva do suđenja. Tužitelj se pozvao na usmenu izjavu drugog podnositelja zahtjeva od 1. ožujka 2005., kada je on rekao da "će progoniti tužitelja do posljednjeg dana". U odgovoru na taj zahtjev obrana nije zatražila dodatno vrijeme za pripremu svojih tvrdnji. Drugi podnositelj zahtjeva objasnio je posebice da od 2003. godine ništa novo nije navedeno u zahtjevima za pritvor od strane tužiteljstva, te da je spreman odmah iznijeti svoje tvrdnje. Sud je saslušao obranu i odobrio zahtjev za produljenje pritvora drugog podnositelja zahtjeva do 26. lipnja 2005. U tom rješenju o produljenju pritvora ponovljeni su razlozi navedeni u prethodnim rješenjima o određivanju pritvora.
54. Protiv rješenja o produljenju pritvora od 2. ožujka 2005. podnesena je žalba 11. ožujka 2005.; prvo ročište zakazano je za 23. ožujka, ali je obrana tražila odgodu kako bi dobila presudu Ustavnog suda od 22. ožujka 2005. godine (br. 4-P). Žalba je stoga ispitana i odbijena 31. ožujka 2005.

2.  Uvjeti pritvora drugog podnositelja zahtjeva

55. Drugi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u istražnom zatvoru IZ77/1, gdje je bio u pritvoru od 21. listopada 2003. do premještaja u kažnjeničku koloniju 27. rujna 2005., bio lišen bilo kakvog oblika tjelovježbe. Stoga je neprestano propuštao dnevne šetnje zbog potrebe za čitanjem materijala u spisu predmeta i sudjelovanja na raspravama. Vikendom i praznicima, kad nije bilo rasprava, nije mogao izlaziti van jer je bio bolestan. Nadalje, hrana u zatvoru nije bila odgovarajuća s obzirom na njegove bolesti te je odgovarajuću hranu dobivao u ograničenoj mjeri samo od svoje rodbine ili odvjetnika. Bilo je nemoguće pojesti topli obrok u podne kada se održavala rasprava ili je čitao spis predmeta. Tijekom božićnih blagdana drugi podnositelj zahtjeva premješten je u prenapučenu "zajedničku" ćeliju. Unatoč njegovim zahtjevima, nije mu pružen kalkulator ili povećalo. Kao posljedica toga, niti se mogao pripremati za rasprave, niti se mogao odmoriti.
56. Drugi podnositelj zahtjeva žalio se zatvorskim liječnicima na svoje zdravstvene probleme. Dana 2. ožujka 2004. pregledalo ga je vijeće liječnika koji je uključivao glavnog liječnika moskovskog Odjela za zdravlje, zamjenika medicinskog direktora moskovskog Odjela za zatvore, direktora Zdravstva istražnog zatvora i infektologa. Vijeće je opisalo njegovo zdravstveno stanje kako slijedi:

"[Podnositelj zahtjeva] boluje od neurocirkulatorne distonije hipertonskog tipa, kroničnog nekompliciranog subakutnog hepatitisa, to jest, bez pretvaranja u cirozu i portalnu hipertenziju."

57. Dana 18. kolovoza 2005. drugi podnositelj zahtjeva smješten je u samicu (ili "sobu za izolaciju") kao kaznu zbog navodnog odbijanja da izađe van u dnevnu šetnju. Dokumenti koje je dostavila Vlada također su pokazali da je podnositelj zahtjeva odbijao ići u sobe za tuširanje, dok, prema navodima podnositelja zahtjeva, istražni zatvor nije imao kupelj za zatvorenike. Prema navodima podnositelja zahtjeva, ćelija je bila vrlo mala i nije imala nikakvo prirodno svjetlo ili ventilaciju. Nije primao tople obroke. Bilo je zabranjeno ležati ili čak sjediti na krevetu između 06:00 i 22:00 sata. Krevet je bio vrlo blizu zahodskoj školjci. Voda za ispiranje, piće i pranje bila je dostupna iz slavine iznad zahodske školjke. Drugi podnositelj zahtjeva proveo je sedam dana u toj ćeliji.
58. Vlada je uvjete u sobi za izolaciju opisala kako slijedi. Ćelija u koju je drugi podnositelj zahtjeva bio smješten površine je 5,52 četvorna metra, što je više od minimalne površine propisane zakonom. Drugi podnositelj zahtjeva bio je sâm pritvoren u ćeliji. Ćelija je imala sklopivi krevet, umivaonik s hladnom vodom, zahodsku školjku, policu za toaletne potrepštine, stolac i stol. Ćelija je prirodno prozračivana i osvijetljena je dnevnom svjetiljkom i noćnom svjetiljkom (dezhurnoye osvescheniye). Pored toga, ćelija ima prozor veličine 60 x 90 cm. Ćelija je opremljena cisternom za prokuhanu vodu koju su dostavljali čuvari kada je to bilo potrebno. Pozivajući se na potvrde izdane od strane voditelja istražnog zatvora, g. Tagiyeva, od 7. kolovoza 2008. Vlada je tvrdila da su osvjetljenje, temperatura i vlaga u sobi za izolaciju odgovarali sanitarnim standardima. Udaljenost između zahodske školjke i kreveta iznosi je jedan metar, što je objašnjeno malim dimenzijama ćelije; takva udaljenost, međutim, bila je u skladu s osnovnim zahtjevima higijene. Krevet je bio rasklopljen tijekom noći, odnosno između 23:00 i 06:00 sati. Tijekom dana drugi podnositelj zahtjeva mogao je sjediti na stolici. Vlada je također priložila izvješće iz siječnja 2006. godine o inspekciji sanitarnih uvjeta određenih drugih prostorija istražnog zatvora (koje čini se nemaju veze s ćelijama u kojima je bio pritvoren drugi podnositelj zahtjeva), kao i dva izvješća iz veljače 2004. i siječnja 2005. o inspekciji običnih ćelija u kojima je bio pritvoren drugi podnositelj zahtjeva, u kojima je zaključeno da su sanitarni uvjeti u ćelijama zadovoljavajući. Vlada je također dostavila ugovor s društvom zaduženim za dezinsekciju istražnog zatvora, datiran 15. kolovoza 2005., te nekoliko "potvrda o izvršenim ugovorima" datiranih 2006. godine i kasnije.
59. Nadalje, prema riječima Vlade, dok je bio u pritvoru u sobi za izolaciju, drugom podnositelju zahtjeva je bio osiguran topli obrok tri puta dnevno u skladu s propisanim standardima. Vlada je dostavila izvatke iz evidencije kuhinje u zatvoru, u kojima je opisan sastav obroka posluženih zatvorenicima. Drugi podnositelj zahtjeva imao je pravo na jednosatnu dnevnu šetnju tijekom dana.
60. Na dane kada su se održavalarasprave, pritvorenici su dobivali suhe obroke; u zgradi suda dobivali su vruću vodu za pripremu čaja, kave, ili brzih obroka. Kako proizlazi iz dokumenata podnesenih od strane Vlade, u 2004.-2005. godini drugi podnositelj zahtjeva je bio na više od 160 dana rasprava. Međutim, on je uvijek odbijao uzeti suhi obrok; preferirao je hranu koju je dobivao od svojih rođaka. Vlada je dostavila rukom napisano odricanje drugog podnositelja zahtjeva kojim je odbio primati suhe obroke. Liječnici mu nisu preporučili nikakvu posebnu prehranu te je mogao jesti istu hranu kao i drugi zatvorenici.

D.  Kazneni progon podnositelja zahtjeva

1.  Istražne radnje UGT-a u 2003. godini

61. Dana 4. srpnja 2003., ubrzo nakon uhićenja drugog podnositelja zahtjeva, prvi podnositelj zahtjeva pozvan je u UGT te je s njim obavljen obavijesni razgovor u svojstvu svjedoka u kaznenom predmetu vezanom uz Apatit. Pojavio se pred istražiteljem i dao iskaz. Tijekom ispitivanja stručnu pomoć mu je pružao g. Drel, jedan od njegovih odvjetnika i jedan odvjetnika drugog podnositelja zahtjeva.
62. Točno neutvrđenog datuma u srpnju 2003. godine, prvi zamjenik glavnog tužitelja g. Biryukov naložio je da se predmet koji se odnosi na plaćanje poreza trgovačkih društava registriranih u gradu Lesnoyu, koji je bio zatvoren 29. kolovoza 2002. godine (vidi par. 31. ove presude), ponovno otvori i ustupi UGT-u.
63. Dana 8. srpnja 2003. tužiteljstvo je provelo pretragu prostorija područnog ureda Fonda za državno vlasništvo, smještenog u Murmansku, koji je mogao posjedovati informacije o privatizaciji Apatita.
64. Dana 9. srpnja 2003. istražitelji su proveli pretragu prostorija Apatita.
65. Dana 10. srpnja 2003. tužiteljstvo je provelo pretragu prostorija banke Menatep Sankt-Peterburg, koja je povezana s Yukosom. Pretragu je odobrio zamjenik glavnog tužitelja g. Biryukov odlukom od 8. srpnja 2003.
66. Dana 29. srpnja 2003. UGT je proveo pretragu prostorija dioničkog društva Russkiye Investory.
67. Dana 7., 8. i 14. kolovoza 2003. provedene su nove pretrage u prostorijama banke Menatep Sankt-Peterburg.
68. Dana 16. kolovoza 2003. UGT je pribavio izvješće dvojice vještaka, g. Yeloyana i g. Kupriyanova. U tom izvješću izračunata je šteta koju je Apatit navodno pretrpio zbog manipulacije cijenama trgovanja koncentratom apatita. U njemu se uspoređuje neto dobit Apatita tijekom razdoblja kada se koncentrat apatita prodavao samostalno i tijekom razdoblja kada se prodavao preko posrednika koje je predložila uprava Yukosa.
69. Dana 3. listopada 2003. godine, temeljem naloga kojeg je istog dana izdao zamjenik tužitelja, istražni tim, na čelu s istražiteljima g. Pletnevim i g. Uvarovim, proveo je prvu pretragu prostorija Yukosa i domova njegovih viših menadžera koji se nalaze u mjestu Zhukovka, u Moskovskoj oblasti, u zgradi br. 88. Konkretno, istražitelji su pretražili domove drugog podnositelja zahtjeva, domove g. Brudna, potpredsjednika Yukosa, i dom g. Moiseyeva, prijatelja podnositelja zahtjeva. Istražitelji su također pretražili ured g. Dubova, zastupnika u Dumi. Prema podnositeljima zahtjeva, istražitelji su ušli u zgradu i započeli pretragu, a da nisu predočili nalog za pretragu. Pretrazi je prisustvovalo nekoliko svjedoka, konkretno, čistačice gđa Ardatova i gđa Morozova.
70. Podnositelj zahtjeva je naveo da je pretraga provedena istovremeno na nekoliko katova zgrade te da svjedoci fizički nisu mogli vidjeti koji su materijali oduzeti. Nadalje, dokumenti koji su pronađeni tijekom pretrage oduzeti su i pakirani skupno, bez detaljnih popisa s naznakom podataka o tim dokumentima. Dokumenti oduzeti tijekom pretrage kasnije su dodani spisu predmeta. Neki od dokumenata i predmeta koji su oduzeti u toj pretrazi dodani su u spis predmeta nalogom od 11. veljače 2004.
71. Dana 9. listopada 2003. istražitelji su, temeljem naloga za pretragu kojeg je prethodni dan izdano zamjenik tužitelja, pretražili urede ALM Feldmans, odvjetničkog društva koje je pružalo pravne usluge Yukosu, te urede odvjetnika podnositeljâ zahtjeva g. Drela, koji se svi nalaze u mjestu Zhukovka. Prema g. Rakhmankulovu, koji je kasnije na suđenju svjedočio o okolnostima pretrage, on je upitao istražitelja g. Karimova je li svjestan da je prostorije u pitanju unajmio odvjetnički ured g. Drela. G. Karimov odgovorio je potvrdno. G. Moiseyev je svjedočio da je obavijestio istražitelje da uredi koje se pretražuju pripadaju odvjetniku. Na ulazu na kat zgrade nalazio se znak koji je identificirao g. Drela kao odvjetnika. Spisi oduzeti tijekom pretrage imali su naljepnicu da sadrže bilješke odvjetnika koje se odnose na obranu podnositelja zahtjeva. U zapisniku o pretrazi navodi se da je oduzimanje provedeno "u Moskovskoj oblasti, u mjestu Zhukovka 88a, 4. kat, kojeg unajmljuje ALM Law Bureau ...", te da je jedan od ureda imao oznaku koja glasi "poslovni dokumenti odvjetnika g. Drela". Neko vrijeme nakon početka pretrage g. Drel stigao je u Zhukovku. Obavijestio je istražitelje da je on odvjetnik u Moskovskoj odvjetničkoj komori te je prosvjedovao protiv provale u svoj ured. Međutim, istražitelji mu nisu dopustiti da uđe u zgradu. Na kraju pretrage dozvoljeno mu je da podnese svoje komentare na zapisnik o pretrazi. Zasebni list s primjedbama o postupku provođenja pretrage, navodi: "Odvjetnik Drel, koji se pojavio u prostorijama oko 19 sati, unatoč svojim prosvjedima, odveden je od strane policijskih službenika [izvan] područja na kojem se nalazi zgrada br. 88a" te spominje "provaljivanje u [ured] odvjetnika Drela iz Moskovske odvjetničke komore".
72. Rezultat tih dvaju pretraga je bilo oduzimanje velikog broja dokumenata, kao i tvrdih diskova na nekoliko računala. Tvrdi diskovi pregledani su od strane istražitelja u prostorijama UGT-a u nazočnosti svjedoka te proslijeđeni stručnjacima za izvlačenje informacija sadržanih na njima . Stručnjaci su sastavili popis datoteka koje su pronađene na diskovima, ali UGT ni diskove ni popis datoteka nije priložio spisu kaznenog predmeta podnositelja zahtjeva. Elektronički dokumenti s tih diskova predani su raspravnom sudu u obliku ispisa. Podnositelji zahtjeva su tvrdili da postoji odstupanje između količine informacija na tvrdim diskovima računala zaplijenjenih tijekom pretraga i količine informacija dostavljenih sudu. Nadalje, podnositelji zahtjeva tvrdili su da zaplijenjeni tvrdi diskovi nisu bili pravilno upakirani i zapečaćeni te su se na njih mogle dodavati informacije dok su bili u posjedu UGT-a.
73. Tijekom sljedećih dana UGT je također pretražio sjedište političke stranke Jabuke i sirotišta pod pokroviteljstvom prvog podnositelja zahtjeva; iz potonjih prostorija uklonjen je računalni poslužitelj koji je, prema vlastima, sadržavao financijske podatke Yukosa.
74. Dana 10. listopada 2003. istražitelj UGT-a g. Karimov je odbio zahtjev drugog podnositelja zahtjeva da spisu predmeta priloži službenu prepisku u svezi s istragom provedenom nakon predsjedničke Direktive br.  Pr-2178 (vidi par. 32. ove presude).
75. Dana 17. listopada 2003. g. Drel je pozvan u UGT na ispitivanje u svezi s kaznenim predmetima protiv drugog podnositelja zahtjeva. G. Drel to je odbio, pozivajući se na svoj status odvjetnika i svoj položaj zastupnika drugog podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku u pitanju. Kasnije je Moskovska odvjetnička komora presudila da bi odgovaranje na pitanja u tim okolnostima predstavljalo kršenje zakona "O zastupanju i odvjetničkoj komori u Ruskoj Federaciji".
76. Istoga dana tužiteljstvo je optužilo Shakhnovskog, bliskog prijatelja i poslovnog partnera prvog podnositelja zahtjeva za utaju poreza na osobni dohodak protiv g. Prema tužiteljstvu, on je prijevarom smanjio iznos poreza na dohodak korištenjem sheme "individualnih poduzetnika" (vidi par. 15. ove presude).
77. Dana 20. listopada 2003. istražitelj je naložio oduzimanje dokumenata od banke Trust Investment Bank te je dobio odobrenje te mjere od g. Biryukova, prvog zamjenika glavnog tužitelja.
78. Dana 21. listopada 2003. zamjenik glavnog tužitelja g. Kolesnikov rekao je na konferenciji za novinare da bi moglo doći do podizanja optužnice protiv drugih viših menadžera Yukosa. Istoga dana istražitelj je ponovno pretražio prostorije banke Menatep Sankt-Peterburg.
79. Dana 22. listopada 2003. istražitelj je pretražio prostorije banke Trust Investment Bank.
80. Dana 25. listopada 2003. prvi podnositelj zahtjeva uhićen je u Novosibirsku i prevezen u Moskvu, gdje ga je UGT optužio zbog prijevare u gospodarskom poslovanju i utaje poreza. Nadalje, na zahtjev UGT-a Okružni sud Basmanniy u Moskvi odlučio je pritvoriti podnositelja zahtjeva za vrijeme istrage. Tijekom sljedećih mjeseci nekoliko puta mu je produljivan pritvor.
81. Istoga dana g. Drel je pozvan u UGT radi ispitivanja u svojstvu svjedoka. On je odbio svjedočiti, pozivajući se na svoj profesionalni status i svoj položaj u postupku prvog i drugog podnositelja zahtjeva.
82. Dana 27. listopada 2003. UGT je pokušao ispitati g. Drela u svojstvu svjedoka. On je odbio svjedočiti.
83. Istoga dana g. Shakhnovskiy izabran je na dužnost senatora, odnosno člana gornjeg doma ruskog parlamenta. Kasnije je podnio ostavku nakon zahtjeva glavnog tužitelja u kojem je potonji tvrdio da je izbor g. Shakhnovskog bio neregularan te time ništavan.
84. Dana 3. studenoga 2003., kao posljedica njegovog uhićenja, prvi podnositelj zahtjeva podnio je ostavku na mjesto glavnog direktora Yukosa.
85. Dana 10. studenog 2003. prvi podnositelj zahtjeva formalno je optužen od strane UGT-a.
86. Dana 11. studenog 2003. istražitelj istražnog tima UGT-a po drugi put je došao u banku Trust Investment Bank i proveo još jedno oduzimanje dokumenta temeljem naloga za pretragu od 20. listopada 2003.
87. Točno neutvrđenog datuma u studenom 2003. godine Porezna služba je u okviru kaznenog postupka protiv oba podnositelja zahtjeva, podnijela u ime države parničnu tužbu. Porezna služba je tvrdila da su podnositelji zahtjeva, u svojstvu viših menadžera Yukosa, uzrokovali štetu državi u iznosu od 17.395.449.282 ruskih rublji (RUB) (porez koji nisu platila trgovačka društva) uvećano za 407.120.540 RUB (porezi čiji povrat je nezakonito izvršen iz državnog proračuna). Cjelokupni iznos tužbenog zahtjeva iznosio je 17.802.569.822 RUB (preko 510 milijardi eura (EUR)); ti iznosi odgovaraju iznosima iz optužnice za utaju korporativnog poreza protiv podnositelja zahtjeva. Tužbu je podnio jedan od zamjenika ministra, g. Shulgin. Obrazloženje tužbenog zahtjeva g. Shulgina nije sadržavalo nikakav izračun iznosa koje su dugovali podnositelji zahtjeva.
88. Dana 5. i 16. prosinca 2003. istražitelj UGT-a je pretražio Porezni inspektorat br. 5 Središnjeg okruga grada Moskve i oduzeo nekoliko dokumenata. Prema podnositeljima zahtjeva, nikakvo prethodno odobrenje nije dobiveno od glavnog tužitelja za tu pretragu.
89. Kasnije u 2003. godini Porezni inspektorat grada Moskve br. 5 podnio je daljnje parnične tužbe protiv podnositelja zahtjeva, potražujući porezne zaostatke i novčane kazne koje se odnose na optužbe za utaju osobnog poreza.

2.  Bit optužbe protiv podnositelja zahtjeva

90. Optužbe protiv podnositelja zahtjeva koje je formulirao UGT mogu se sažeti kako slijedi:

(a)  Nezakonito stjecanje dionica Apatita

91. Godine 1994. državno tijelo za privatizaciju odlučilo je prodati 20 posto dionica dioničkog društva Apatit, velike rudarske kompanije za proizvodnju koncentrata apatita. Temeljem uvjeta natječaja za privatizaciju, kupac je bio obvezan ulagati novac u poslovne aktivnosti Apatita.
92. Kako bi sudjelovali u natječaju za privatizaciju, podnositelji zahtjeva su, zajedno sa svojim podređenima i prijateljima, osnovali nekoliko fiktivnih društava: Volna, Malakhit, Flora i Intermedinvest. Direktor Volne bio je g. Kraynov. Nadalje, drugi podnositelj zahtjeva, kao direktor uprave banke Menatep, izdao je odštetne obveznice u ime Menatepa, jamčeći da su prva tri društva sposobna za plaćanje. Četvrto društvo je dostavila lažnu obveznicu od banke Europske unije. Kao posljedica toga, državno tijelo za privatizaciju je društvima dopustilo sudjelovanje u natječaju. Podnositelji zahtjeva su odredili nekoliko ljudi koji su radili u banci Menatep i povezanim društvima za sudjelovanje u natječaju za privatizaciju u ime fiktivnih društava.
93. Na natječaju 30. lipnja - 1. srpnja 1994. Intermedinvest je ponudio najbolje uvjete (19.900.000 RUB u obliku investicijskih obveza), ali je zatim povukao svoju ponudu. Ostale društva koje su sudjelovala u natječaju su učinila isto. Kao posljedica toga, ugovor o privatizaciji je dobila Volna, koja je dostavila najnižu ponudu.
94. Temeljem tog ugovora Volna je od države stekla 415.803 dionice Apatita (ili 20 posto njegovog kapitala) za nominalnu cijenu od 415.803.000 RUB (prije devalvacije 1998. godine). Prema tužiteljstvu, stvarna cijena dionica u to vrijeme bila je 563.170.000.000 RUB ili 283.142.283 USD. Pored toga, Volna je prihvatila obvezu ulaganja79.600.000 RUB u Apatit u roku od mjesec dana i 394.219.000 RUB do 1. srpnja 1995. Međutim, taj uvjet nije ispunjen unutar rokova navedenih u ugovoru o privatizaciji.
95. Dana 29. studenog 1994. tužitelj je, u ime državnog tijela za privatizaciju, pokrenuo postupak protiv Volne pred Trgovačkim sudom u Moskvi tražeći poništenje ugovora o privatizaciji i povrat dionica Apatita. Tužitelj je naveo da Volna nije ispunila svoje obveze ulaganja temeljem ugovora o privatizaciji.
96. Godine 1995. Volna je prenijela iznos utvrđen u ugovoru o privatizaciji na bankovni račun Apatita te je Trgovačkom sudu dostavila nalog za bankovni prijenos koji to potvrđuje. Slijedom toga, 16. kolovoza 1995. Trgovački sud je zbog činjenice da je novac određen ugovorom o privatizaciji uredno uplaćen donio presudu kojom je odbio tužbu protiv Volne. Međutim, direktor Apatita je isti dan iznos koji je Apatit primio prebacio natrag na bankovne račune Volne. Prema tome, novac dugovan temeljem ugovora o privatizaciji de facto nije bio plaćen. Tužiteljstvo je ovaj događaj kvalificiralo kao prijevaru u gospodarskom poslovanju.

(b)  Nepostupanje po odluci suda o Apatitu

97. Dana 12. veljače 1998. ukinuta je presuda od 16. kolovoza 1995. Trgovački sud u Moskvi je kao drugostupanjski sud proglasio ugovor o privatizaciji ništavnim i naložio da se dionice Apatita vrate državi. Međutim, Volna je do tog trenutka već bila prodala dionice Apatita brojnim drugim pravnim osobama koje je osnovao i kontrolirao podnositelj zahtjeva. Kao posljedica toga, odluka Trgovačkog suda u Moskvi od 1998. godine je ostala neizvršena, a ovršni postupak je obustavljen.
98. U ožujku 2002. godine drugi podnositelj zahtjeva je predložio nagodbu, a Fond za državno vlasništvo (tijelo zaduženo za sklapanje ugovora privatizaciji) je prihvatio njegovu ponudu. Dana 19. studenog 2002. sklopljena je nagodba. Temeljem nagodbe Volna je platila državi 15.130.000 USD, a država se odrekla potraživanja dionica Apatita. Revizorsko društvo BC-Otsenka izračunalo je gore navedeni iznos, a Trgovački sud u Moskvi ga je kao prihvatio tržišnu cijenu dionica. Dana 22. studenog 2002. Trgovački sud u Moskvi je potvrdio nagodbu i zatvorio predmet. Međutim, prema tužiteljstvu, stvarna tržišna cijena dionica u relevantno vrijeme je bila 62.000.000 USD. Tužiteljstvo se pozvalo na revizorsko izvješće od 19. kolovoza 2003., naručeno od strane istražitelja (izvješće g. Yeloyana i g. Kuprianova), te na izvješće konzultantskog društva Rusaudit, Dorhoff, Yevseyev i partneri iz prosinca 2002. godine, naručeno od strane Vlade Ruske Federacije. Prema tome, odluka Trgovačkog suda temeljila se na lažnim dokazima. Kao posljedica toga, odluka od 12. veljače 1998. ostala je neizvršena krivnjom podnositelja zahtjeva. Tužiteljstvo je ovaj događaj kvalificiralo kao namjerno neizvršavanje sudske odluke.

(c)  Pronevjera dobiti i imovine Apatita 1997. – 2002. godine

99. Do 1995. godine podnositelji zahtjeva su preko povezanih društava imali kontrolni paket dionica Apatita (uključujući i 20 posto stečenih putem natječaja za privatizaciju). Dana 1. prosinca 1995. podnositelji zahtjeva, kao glavni dioničari, su imenovali skupinu menadžera i dodijelili im poslove prodaje u Apatitu. Kao posljedica toga, sva prodaja je prolazila kroz niz fiktivnih društva pod kontrolom podnositelja zahtjeva koje su se nalazile u zonama niskog poreza. Ta su društva kupovala koncentrat apatita po nižoj cijeni, a zatim ga ponovno prodavale po tržišnoj cijeni. Društva pod kontrolom podnositelja zahtjeva su na taj način akumulirale dobit Apatita; razlika između "unutarnjih" i "vanjskih" cijena akumulirala se na inozemnim bankovnim računima pod kontrolom podnositelja zahtjeva. Kao posljedica toga, manjinski dioničari Apatita (uključujući državu, koja je zadržala paket dionica u tom društvu) pretrpjeli su materijalnu štetu. Tužiteljstvo je ovaj događaj kvalificiralo kao pronevjeru.

(d)  Nezakonito stjecanje dionica NIUIF-a

100. Godine 1995. državno tijelo za privatizaciju odlučilo je na natječaju prodati 44 posto dionica dioničkog društva NIUIF-a, istraživačkog instituta u Moskvi. U tu svrhu državno tijelo za privatizaciju je objavilo poziv za podnošenje ponuda. Jedan od uvjeta natječaja za privatizaciju bio je da će pobjednik natječaja uložiti određeni iznos novca kako bi podržao tekuće poslovne djelatnosti NIUIF-a.
101. Prema tužiteljstvu, podnositelji zahtjeva su bili zainteresirani za stjecanje vlasništva na jedno od najvažnijih dijelova imovine NIUIF-a – poslovnoj zgradi u Moskvi. Kako bi sudjelovali u natječaju za privatizaciju, podnositelji zahtjeva su, djelujući preko svojih podređenih u banci Menatep, osnovali dva fiktivna društva: Polinep i Walton. Nadalje, drugi podnositelj zahtjeva izdao je dvije odštetne obveznice u ime Menatepa u iznosu od 25.000.000 USD, jamčeći sposobnost tih društava za plaćanje. Kao posljedica toga, državno tijelo za privatizaciju je društvima dopustilo sudjelovanje u natječaju.
102. Na dražbi za privatizaciju Polinep je ponudio da će uložiti 50.000.000 USD u NIUIF; to je bila najviša ponuda te je Polinep proglašen pobjednikom dražbe. Međutim, Polinep je odmah povukao svoju ponudu. Walton je dao ponudu od 25.000.000 USD; to je bila najviša ponuda za ulaganje te je 12. rujna 1995. Walton dobio ugovor o privatizaciji. Dana 21. rujna 1995. država je Waltonu prodala 44 posto dionica NIUIF-a po nominalnoj cijeni od 130.900.000 RUB. Prema tužiteljstvu, tržišna cijena dionica koje je Walton stekao je bila 5.236.000.000 RUB.
103. Dana 28. prosinca 1995. Walton je prenio novac za ulaganje na račun NIUIF-a koji je bio otvoren u banci Menatep. G. Klassen, tadašnji direktor NIUIF-a, obavijestio je državno tijelo za privatizaciju da je Walton ispunio svoje obveze temeljem ugovora o privatizaciji. Sljedećeg dana direktor je prenio taj novac natrag na račun društva Walton u Menatep banci. Kao posljedica toga, uvjeti ugovora o privatizaciji de facto nisu bili ispunjeni. Tužiteljstvo je ovaj događaj kvalificiralo kao prijevaru.

(e)  Nepostupanje po odluci suda NIUIF-om

104. U veljači 1996. godine Walton je prodao dionice NIUIF-a trima fiktivnim društvima koje su osnovali podnositelji zahtjeva: Khiminvestu, Metaksi i Altonu. Prema ugovoru o prodaji, ta društva su dobila dionice, ali su bila oslobođene od bilo kakvih obveza ulaganja vis-à-vis NIUIF-a. G. Klassen je u pisanom obliku potvrdio tim društvima da NIUIF neće imati nikakva novčana potraživanja prema kupcima dionica. G. Klassen je također obavijestio državno tijelo za privatizaciju da je Walton ispunio svoje obveze ulaganja temeljem ugovora o privatizaciji.
105. Nadalje, kako bi kontrolirali poslovne djelatnosti NIUIF-a, podnositelji zahtjeva su postavili nekoliko djelatnika banke Menatep u upravni odbor NIUIF-a. Kao posljedica toga, upravni odbor je odobrio prodaju najvažnije imovine NIUIF-a – njegove poslovne zgrade u Moskvi – društvu Pender Limited, off-shore društvu pod kontrolom podnositelja zahtjeva i registriranom na otoku Man. To društvo je djelovalo putem osoba koje su radile u banci Menatep ili u holdingu Rosprom i koje su na taj način bile povezane s podnositeljima zahtjeva. Podnositelji zahtjeva postavili su svoje osoblje u upravu NIUIF-a kako bi nadgledali svakodnevno d poslovanje tog društva.
106. Godine 1997. Fond za državno vlasništvo (tijelo za privatizaciju) je saznao da Walton nije ispunio svoju glavnu obvezu temeljem ugovora o privatizaciji, točnije obvezu ulaganja u NIUIF. Fond za državno vlasništvo pokrenuo je postupak protiv Waltona, tražeći povrat dionica. Kao posljedica toga, 24. studenoga 1997. Trgovački sud u Moskvi je poništio ugovor o privatizaciji iz 1995. godine i naredio oduzimanje dionica od Waltona.
107. Međutim, do tog trenutka Walton je već bio prodao dionice NIUIF-a te se ta odluka nije mogla izvršiti. U siječnju 1998. godine dionice su ponovno prodane nekolicini drugih fiktivnih društava, također osnovanih i kontroliranih od strane podnositelja zahtjeva (društva: Danaya, Galmet, Fermet, Status, Elbrus, Triumph, Leasing, Renons, Izumrud, Topaz). Posljedično, odluka Trgovačkog suda u Moskvi nije mogla biti izvršena zbog toga što su podnositelji manipulirali dionicama NIUIF-a . Tužiteljstvo je ovaj događaj kvalificiralo kao namjerno neizvršavanje sudske odluke.

 (f)  Utaja korporativnog poreza: nezakonite porezne olakšice

108. Temeljem članka 199. Kaznenog zakona ("Izbjegavanje plaćanja poreza ... naplativog od organizacija"), UGT je podigao dvije različite optužbe protiv podnositelja zahtjeva: jednu zbog nezakonitih poreznih olakšica i drugu zbog plaćanja poreza mjenicama. Prema tužiteljstvu, ukupni iznos neplaćenih poreza po ove dvije osnove u 1999.-2000. godini iznosio je (nakon devalvacije 1998. godine) 17.395.449.282 RUB.
109. Što se tiče prvog događaja, prema tužiteljstvu, podnositelji zahtjeva su putem svojih podređenih osnovali cijeli niz fiktivnih društava u gradu Lesnoyu, točnije Business Oil, Forest Oil, Vald Oil i Mitru. Ta društva nisu bila formalno povezana s podnositeljima zahtjeva niti s Yukosom, ali su de facto bila pod njihovom kontrolom. Ta društva su tvrdila da obavljaju poslovne djelatnosti u Lesnoyu te su, temeljem toga, ispunjavala uvjete za porezne olakšice. Međutim, ta društva nisu zapravo imale nikakvih poslovnih djelatnosti u Lesnoyu, već su bila kontrolirana i njima se upravljalo iz Moskve. Kao posljedica toga, dobit od trgovine naftom bila je koncentrirana u tim društvima. Nešto od dobiti fiktivnih društava kasnije je uplaćeno na bankovne račune Yukosa putem niza složenih financijskih transakcija koje su uključivale razmjenu mjenica. Ukupan fiskalni teret industrijske grupe time je znatno olakšan.
110. Prema optužnici, Business Oil je 1999. godine temeljem nezakonito dobivenih poreznih olakšica izbjegao plaćanje iznosa od 1.217.622.799 RUB u gradski proračun Lesnoya , a 2000. godine 1.566.046.683 RUB (ili u ukupnom iznosu 2.783.669.482 RUB). Tužiteljstvo je ovu shemu okvalificiralo kao utaju poreza.

(g)  Utaja korporativnog poreza: plaćanje poreza mjenicama

111. Druga optužba odnosila se na način plaćanja poreza (nakon poreznih olakšica) od strane fiktivnih društava. Osim dobivanja poreznih olakšica, fiktivna društva registrirane u Lesnoyu nisu plaćala porez u novcu . Umjesto toga, ona su dobila mjenice od Yukosa, a zatim su ih dala gradskom Poreznom inspektoratu Lesnoya. Vrijednost mjenica kasnije je prebijena s poreznim dugom fiktivnih društava. Na taj su načinu 1999. godini četiri fiktivna društva (Business Oil, Forest Oil, Vald Oil i Mitra) prenijela gradskom proračunu Lesnoya mjenice u iznosu od 5.315.535.283 RUB; dok su u 2000. godini fiktivna društva su dala mjenice u vrijednosti od 10.381.901.191 RUB.
112. Mjenice su isplaćene tijekom sljedećih godina , ali samo djelomično: 2000. godini mjenice u iznosu od 1.048.391.487 RUB još nisu bile plaćene. Tužiteljstvo je kvalificiralo plaćanje poreza mjenicama od strane fiktivnih društava kao još jednu točku utaje poreza.

(h)  Nezakoniti povrat poreza

113. Budući da je vrijednost nekih mjenica bila veća od poreznog duga, fiktivna društva su dobila povrat poreza od države u novčanom iznosu . Tako je 2000.-2001. godine Federalna blagajna fiktivnim društvima platila razliku između poreznog duga i vrijednosti mjenica ili je tu razliku odbila od iznosa poreza kojeg su ta društva trebala platiti.
114. Godine 2001., kada je regionalna porezna vlast započela poreznu reviziju fiktivnih društava registriranih u Lesnoyu, ta su društva formalno obustavila svoje poslovne djelatnosti u Lesnoyu i spojile su se s drugim fiktivnim društvom registriranom u gradu Aginskiy, u još jednoj zoni niskog poreza. Kasnije su ta društva ponovno registrirana u Čitskoj oblasti. Svako novo društvo preuzelo je i dio potraživanja koja su likvidirana društva imala prema na državnom proračunu temeljem navodno preplaćenog poreza. Prema tužiteljstvu, u 1999.-2001. godini podnositelji zahtjeva su temeljem "preplaćenih poreza" preko fiktivnih društava primili 407.120.540 RUB iz proračuna . Tužiteljstvo je kvalificiralo tu situaciju kao pronevjeru proračunskih sredstavatemeljem članka 159. Kaznenog zakona ("Prijevara").

(i)  Prijenos novčanih sredstava društvima g. Gusinskog

115. Godine 1999. i 2000. prvi podnositelj zahtjeva navodno je nezakonito prisvojio imovinu koja je pripadala grupi Yukos. U tu svrhu su značajni iznosi novca preneseni su s računa Yukosa i drugih dvaju društava povezanih s Yukosom (Mitra Limited i Greis Limited) na bankovne račune društava u vlasništvu g. Gusinskog, medijskog magnata, odnosno na račune društava Media-Most, Delf, Byron, Sard, Osmet, GM-2, NTV-Mir Kino i Most Bank. Te transakcije nisu imale nikakvu poslovnu svrhu te su uzrokovale štetu dioničarima Yukosa. Prema tužiteljstvu, g. Gusinskiy primio je 2.649.906.620 RUB od podnositelja zahtjeva. Tužiteljstvo je te transakcije kvalificiralo kao prijevaru.

(j)  Utaja poreza na dohodak

116. U razdoblju od 1998.-2000. godine podnositelji zahtjeva su se registrirali kao samozaposleni poduzetnici. U obrascu za registraciju naveli su da su privatni konzultanti za nekoliko inozemnih društava te da se njihov prihod sastoji od naknada za konzultantske usluge. Taj status omogućavao je podnositeljima zahtjeva da porez na navodno ostvareni dohodak plaćaju u fiksnom iznosu koji je propisanom Zakonom o malim poduzećima (i trošak "patenta" – licence dobivene za konzultantske usluge) , umjesto da plaćaju porez na dohodak i doprinose za socijalno osiguranje (kao što bi činili da su svoje prihode naveli kao "plaću").
117. Kako bi dokazali da ispunjavaju uvjete za status "samozaposlenih poduzetnika", podnositelji zahtjeva sklopili su i vlastima dostavili lažne sporazume o pružanju konzultantskih usluga ("konzultantski sporazumi") inozemnim društvima, odnosno Status Services Limited i Hinchley Limited, koje se nalaze na otoku Man. Konzultantski sporazumi prvog podnositelja zahtjeva s društvom Status Services čine sporazumi od 2. ožujka 1998., 5. listopada 1998., 30. studenog 1998. i 20. travnja 1999.
118. Drugi podnositelj zahtjeva bio je glavni direktor društva Status Services. O toj određenoj točki, u optužnici (str. 532.) je navedeno da su "prema korporativnim karticama American Expressa, koje su oduzete tijekom pretrage [kuće drugog podnositelja zahtjeva i dodane u spis predmeta], navedene kartice su 6. lipnja 2000. poslane drugom podnositelju zahtjeva kao direktoru društva Status Services Limited". Drugo društvo je bilo pod kontrolom g. Moiseyeva, bliskog prijatelja obojice podnositelja zahtjeva. Temeljem tog sporazuma podnositelji zahtjeva su primali novac pod krinkom plaćanja konzultantskih usluga; međutim, u stvarnosti je taj novac bio plaća za njihov rad u Yukosu i povezanim društvima. Kao posljedicu toga plaćali su puno niže poreze nego što bi ih plaćali da su isti iznos primali kao svoju plaću. Prema tužiteljstvu, neplaćeni porez na dohodak (zajedno s doprinosima za socijalno osiguranje) iznosio je 1998.-1999. godine 54.532.186 RUB za prvog podnositelja zahtjeva, a 1998.-2000. godine 7.269.276 RUB za drugog podnositelja zahtjeva. Tužiteljstvo je tu shemu kvalificiralo kao utaju poreza na osobni dohodak.

3.  Priprema obrane za suđenje

(a)  Pristup materijalima u spisima predmeta prije suđenja

119. U predraspravnoj fazi provedene su odvojene istrage u kaznenim predmetima dvojice podnositelja zahtjeva. Dana 22. kolovoza 2003. završena je predraspravna istraga u predmetu drugog podnositelja zahtjeva i materijali u njegovom kaznenom predmetu dani su njemu i njegovim odvjetnicima za proučavanje ("razdoblje pripreme za suđenje"). Dana 25. kolovoza 2003. odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva g. Baru i g. Drel potpisali su obrazac kojim su potvrdili da su primili 146 svezaka spisa kaznenog predmeta i trinaest audio kazeta s ispitivanjima. Kasnije je tužiteljstvo dopunilo materijale u predmetu dodatnim svescima (vidi par. 126. i 127. u nastavku).
120. Dana 25. studenog 2003. završena je predraspravna istraga u predmetu prvog podnositelja zahtjeva. Prvi podnositelj zahtjeva i njegovi odvjetnici dobili su na uvid 227 svezaka spisa kaznenog predmeta, koji su sadržavali približno 55.000 stranica.
121. Podnositelji zahtjeva proučavali su materijale svojih spisa predmeta u istražnom zatvoru sa ili bez svojih odvjetnika. Kako proizlazi iz obrazaca dostavljenih od strane Vlade, odvjetnici podnositelja zahtjeva i podnositelji zahtjeva su materijale proučavali gotovo na dnevnoj bazi. Oba odvjetnička tima su imali uvid jednoj kopiji svog spisa predmeta. Podnositelji zahtjeva imali su pravo čitati svoje spise predmeta u istražnom zatvoru u nazočnosti istražitelja. Podnositeljima zahtjeva nije bilo dopušteno izrađivati fotokopije dokumenata, ali su mogli rukom zapisivati bilješke. Kad su podnositelji zahtjeva željeli raspravljati o dokumentima nasamo sa svojim odvjetnicima, istražitelj bi uklonio dokumente. Dana 17. listopada 2003. drugi podnositelj zahtjeva tražio je od istražitelja da mu dopusti fotokopiranje u istražnom zatvoru, ali je ta molba odbijena. Drugi podnositelj zahtjeva također je prigovorio da se raspored za proučavanje materijala u predmetu ne poštuje te da mu je dodijeljeno samo oko tri sata dnevno za proučavanje predmeta.
122. Tijekom 2003. godine, od kolovoza odnosno od studenog, branitelji su mogli u prostorijama UGT-a odvojeno od svojih klijenata proučavati materijale u spisu predmeta te izrađivati fotokopije dokumenata iz spisa predmeta koje su prethodno odabrali. Međutim, postojao je samo jedan službeni primjerak materijala u spisu te, ako se određeni svezak spisa predmeta nalazio u prostorijama UGT-a, on nije bio dostupan za pregled u istražnom zatvoru. Branitelji su mogli prosljeđivati fotokopije podnositeljima zahtjeva, ali tek nakon čitanja od strane uprave istražnog zatvora. Prema podnositeljima zahtjeva, oni nisu mogli držati nikakvu značajnu količinu dokumenata u svojim ćelijama jer ćelije nisu predviđene za tu svrhu.
123. U nekom trenutku u siječnju 2004. godine oba spisa predmeta su prevezena u istražni zatvor i ondje su ostala. Dana 27. siječnja 2004. g. Krasnov, jedan od odvjetnika drugog podnositelja zahtjeva, prigovorio je istražitelju da, iako su branitelji željeli proučavati materijale u prostorijama UGT-a, to je postalo nemoguće jer je cijeli spis ostao u istražnom zatvoru. Dana 2. veljače 2004. g. Krasnov ponovio je taj prigovor. Dana 3. veljače 2004. odvjetnik g. Gridnev napisao je sličan prigovor, no spis predmeta je ostao u istražnom zatvoru.
124. Dana 15. siječnja 2004. drugi podnositelj zahtjeva je napisao prigovor zbog odbijanja istražitelja da mu dopusti izraditi kopiju materijala iz spisa predmeta za vlastitu uporabu.
125. Dana 6. veljače 2004. drugi podnositelj zahtjeva je zatražio od istražitelja da mu dopusti uporabu povećala i kalkulatora. Međutim, ta molba je odbijena. Tijekom sljedećih mjeseci drugi podnositelj zahtjeva više puta je odbio proučavati spis predmeta bez tih sredstava.
126. Dana 16. veljače 2004. je podnesena nova optužnca protiv drugog podnositelja zahtjeva te je njemu i njegovim braniteljima dostavljeno dodatnih 16 svezaka spisa predmeta za proučavanje. Ukupan broj svezaka u spisu predmeta drugog podnositelja zahtjeva time je porastao na 162. Obrana je tražila da joj se omogući proučavanje tih materijala u prostorijama UGT-a jer u istražnom zatvoru nije bilo moguće izrađivati fotokopije ili koristiti fotoaparate. Dana 25. veljače 2004. jedan od istražitelja odgovorio je odvjetniku drugog podnositelja zahtjeva, g. Baruu, da nije moguće pregledavati materijale iz spisa predmeta u prostorijama UGT-a.
127. Prije nego što je kazneni predmet upućen raspravnom sudu, drugom podnositelju zahtjeva dostavljena su dva sveska optužnice u kojoj je navedena verzija događaja prema tužiteljstvu, s referencama na spis predmeta. Svaki svezak sadržavao je u prosjeku 250 stranica, odnosno ukupna količina materijala u predmetu drugog podnositelja zahtjeva porasla je na sveukupno 41.000 stranica.
128. Dana 24. ožujka 2004. novine Komsomolskaya Pravda su objavile intervju s g. Biryukovim, prvim zamjenikom glavnog tužitelja. U tom intervjuu on je izjavio kako slijedi:

"Optuženici [g. Khodorkovskiy i g. Lebedev] ne žure se prije početka suđenja; oni znaju da nakon [svoje] osude neće imati priliku apelirati na javnost i prigovarati na nepravdu, već će morati izdržati zasluženu kaznu. ... Znali su to davno prije nego što smo ih optužili. Znali su to kada su počinili te zločine! Yukos je poput virusne infekcije koja se brzo širi zemljom i pokriva je žarištima zaraze. Ovo je karta epidemije: Samara, Volgograd, Mordovija. ... Ostavili su prljave tragove posvuda u zemlji."

129. Dana 25. ožujka 2004. glavni istražitelj je odlučio uzeti spise predmeta od podnositelja zahtjeva i dostaviti ih sudu. Međutim, čini se kako spisi predmeta nisu uzeti tog datuma.
130. Dana 20. travnja 2004. tužiteljstvo je podnijelo zahtjev sudu, tražeći da se ograniči rok za pripremu za suđenje uz materijale predmeta dane podnositeljima zahtjeva. Dana 23. travnja 2004. Okružni sud Basmanniy u Moskvi odredio je odvjetničkim timovima da u roku do 15. svibnja 2004. dovrše priprema za suđenje. Obrana je osporila tu odluku tvrdeći da podnositelji zahtjeva trebaju više vremena. Prvi podnositelj zahtjeva naveo je da je proučava spis predmeta prema utvrđenom rasporedu, bez stanki za ručak, te da je spreman proučavati ga subotom, te da nije njegova krivnja što priprema za suđenje traje tako dugo. Međutim, 25. listopada 2004. Gradski sud u Moskvi je potvrdio rješenje nižeg suda.
131. Prema tvrdnjama Vlade, 7. svibnja 2004. drugi podnositelj zahtjeva je dobio pristup zapisnicima sudskih rasprava od 15., 16. i 20. travnja 2004. Dana 12. svibnja 2004. dobio je pristup zapisniku rasprave i svescima 157. i 158. svog spisa predmeta.
132. Dana 13. svibnja 2004. UGT je od obrane preuzeo spis predmeta. Istoga dana drugi podnositelj zahtjeva potpisao je izjavu u kojoj je potvrdio da je pročitao sve materijale u spisu predmeta. Međutim, 17. svibnja 2004. povukao je tu izjavu.
133. Dana 14. svibnja 2004. tužiteljstvo je podnijelo predmete podnositelja zahtjeva Okružnom sudu Meshchanskiy u Moskvi za suđenje.

(b)  Komunikacija podnositelja zahtjeva s njihovim odvjetnicima prije suđenja

134. U predraspravnoj fazi svakog je podnositelja zahtjeva branio njegov vlastiti odvjetnički tim, svaki sastavljen od nekoliko odvjetnika. Iako formalno nije postojala suradnja između dva odvjetnička tima, čini se kako su oni primjenjivali istu strategiju, uživali ista postupovna prava i bili podvrgnuti istim ograničenjima tijekom istražnog postupka.
135. Prema podnositeljima zahtjeva, dokumenti odvjetnika rutinski su pregledavani od strane zatvorskog osoblja i prije ulaska u sobe za sastanke i na izlasku iz njih. Prema svjedočenju jednog od odvjetnika drugog podnositelja zahtjeva g. Mkrtychev, zatvorska uprava je inzistirala na pregledu sve pisane prepiske između podnositelja zahtjeva i njihovih odvjetnika. Nadalje, bilježnice podnositelja zahtjeva bile su pregledavane prije i poslije sastanaka s odvjetnicima. Podnositelji zahtjeva također su naveli da su se svi sastanci mogli održavati samo u određenim sobama za sastanke (čak i ako je to značilo da odvjetnički tim mora čekati da se jedna od njih oslobodi dok su ostale sobe bile slobodne). Podnositelji zahtjeva zaključili su da su te sobe za sastanke bile opremljene tajnim prislušnim uređajima.
136. Dana 11. studenoga 2003. odvjetnica prvog podnositelja zahtjeva gđa Artyukhova pretražena je na odlasku iz istražnog zatvora podnositelja zahtjeva. U izvješću od 11. studenog 2003., kojeg je napisao zatvorski službenik koji je sudjelovao u pretraživanju, navedeno je da je pretraživanje naredio inspektor g. B., koji je naredio pretraživanje jer je imao dovoljno osnova za sumnju da gđa Artyukhova nosi zabranjene predmete. U izvješću drugog zatvorskog službenika, inspektora g. F., njegovim nadređenima, navedeno je kako je on vidio da su prvi podnositelj zahtjeva i gđa Artyukhova "razmijenili bilježnicu s nekim bilješkama, a također su zapisali bilješke u njoj" za vrijeme sastanka. Dokumenti koje je nosila su oduzeti, a komadić papira koji je navodno napisao podnositelj zahtjeva je izdvojen i poslan tužiteljstvu. Svi oduzeti dokumenti dodani su materijalima spisa predmeta te su kasnije korišteni od strane tužiteljstva pred Okružnim sudom Basmanniy u Moskvi za potporu njihovim zahtjevima za produljenje pritvora podnositelja zahtjeva kao dokaz da je on planirao zastrašivati svjedoke optužbe. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je poruka napisana rukopisom gđe Artyukhove te da je napisana prije njezinog posjeta zatvoru, a ne za vrijeme njega. Ta bilješka glasi kako slijedi:

"- Kodirov [zatvorenik s kojim je podnositelj zahtjeva dijelio ćeliju]: očekuje drugi posjet odvjetnika Solovyeva;

-    raditi na pitanju sankcija u svezi s povredom propisa o držanju u pritvoru SIZO (aktivni pasivni oblici ponašanja (npr. štrajk glađu.);

-    raditi na pitanju primanja novca za konzultantske naknade kod kupnje dionica od strane raznih društava koje se bave investicijskim djelatnostima;

-    stručna analiza potpisa, raditi na ovom pitanju jer dostavljeni dokumenti nisu originali, već su fotokopije (stručna analiza fotokopija potpisa M.B.);

-    raditi na pitanjima sa svjedocima Dondonovim, Vostrukhovim, Shaposhnikovim (ispitivanje 06.11.03 - prema okolnostima);

-    u svezi sa sudjelovanjem u RTT-u Lebedev mora dati negativan (neodlučan) odgovor;

-    ovlasti rukovoditelja Rosproma i Menatepa - pokazati opseg njihovih ovlasti, kako dolazi od unapređenja;

-    provjerite svjedoke obrane (bivši menadžeri i uprava Rosproma, položaj

Menatepa oko 100, suština svjedočenja

1)  nepostojanje namjere;

2)  nepostojanje uputa, savjetovati o metodama ulaganja i porezne aktivnosti;

Potrebno je raditi na svjedočenju svjedoka Fedorova, Shaposhnikova, Michaela Submera, poreznih ljudi;

Ostalo - provesti, putem zapadnih revizorskih društava i odvjetničkih društava, reviziju osobnog bogatstva u sljedećem kontekstu "Imam pravo na dohodak u skladu s odlukom savjeta sastanka dioničara. ... u predmetu ... "

137. Dana 4. prosinca 2003. drugi podnositelj zahtjeva sastao se s jednim od svojih odvjetnika g. Baruom. Prema navodima Vlade, zatvorski službenik koji je nadzirao sastanak napomenuo je da je drugi podnositelj zahtjeva dao g. Baruu rukom napisanu bilješku koja nije bila dio nijednog"postupovnog dokumenta". G. Baru je poderao bilješku na komadiće i sakrio ih u džepu hlača. Na kraju sastanka zatvorski službenik obavijestio je g. Barua da svi pisani prigovori i zahtjevi upućeni odvjetniku moraju prvo biti pregledani od strane uprave istražnog zatvora, a potom proslijeđeni odvjetniku u roku od tri dana. G. Baru zamoljen je da preda "zabranjeni predmet", ali on je to odbio. Zatvorski službenici zatim su pretražili odjeću g. Barua i otkrili komadiće bilješke. Ti komadići su zaplijenjeni.
138. Prema rukom pisanim objašnjenjima g. Barua istog dana, doista je u džepu imao komadiće bilješke koje je napisao tijekom sastanka sa svojim klijentom. Ti komadići zaplijenjeni su od strane zatvorskog službenika pozivomna članak 34. Zakona o pritvoru. Dana 5. prosinca 2003. uprava istražnog zatvora poslala je komadiće bilješke istražitelju. Ona je sadržavala rukom pisane nedorečene bilješke u kojima se spominju imena glavnog tužitelja g. Ustinova i njegovog zamjenika g. Biryukova, tiskovna kampanja u masovnim medijima, imena odvjetnika, reference na Europski sud, neke aluzije na trenutnu političku situaciju, itd.
139. Dana 11. ožujka 2004. oduzeti su dokumenti g. Shmidta, odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, kada je odlazio iz pritvorskog objekta nakon konzultacija s prvim podnositeljem zahtjeva. Inspektorica na prvoj kontrolnoj točki zatražila je da joj g. Shmidt preda na uvid prozirnu plastičnu mapu koju je nosio sa sobom. G. Shmidt je to odbio, objašnjavajući da je to njegova odvjetnički spis. Kao odgovor, inspektorica je prisilno oduzela njegove papire. Prema prvom podnositelju zahtjeva, zaplijenjeni dokument sastojao se od dva lista. Prvi list napisao je g. Simonov, šef Zaklade za zaštitu glasnosti. Napisan je rukopisom g. Simonova i predstavljao je grub nacrt predloženog pisma podrške podnositelju zahtjeva - to pismo objavljeno je nešto kasnije. Drugi list napisan je rukopisom g. Shmidta. Obje bilješke napisane su dosta vremena prije posjeta podnositelju zahtjeva 11. ožujka. Dana 13. ožujka 2004. g. Karimov, glavni istražitelj, pisao je g. Denisovu u Ministarstvu pravosuđa, navodeći da oduzeta bilješka "sadrži uputu o protumjerama za istragu putem utjecanja na istragu preko masovnih medija". G. Denisov zatim je 26. ožujka 2004. pisao šefu Glavne uprave Ministarstva pravosuđa, tražeći poduzimanje mjera protiv g. Shmidta. Dana 7. svibnja 2004. Glavna uprava Ministarstva pravosuđa pisala je odvjetničkoj komori u Sankt Peterburgu, tražeći pokretanje disciplinskog postupka protiv g. Shmidta zbog povrede profesionalne etike. G. Shmidt kasnije je oslobođen u disciplinskom postupku, u kojem je utvrđeno da je g. Shmidt imao pravo unijeti i iznijeti dokument iz istražnog zatvora te da je dokument pravno povlašten.
140. Vlada je dostavila izvješće g. Ms., službenika u istražnom zatvoru, od 15. srpnja 2010. U svom rukom pisanom iskazu svjedočio je da nije došlo ni do kakvog oduzimanja računala ili dokumenata odvjetnika drugog podnositelja zahtjeva. Slične pisane izjave dali su g. Sl., i g. Zkh., službenici u istražnom zatvoru.

4.  Suđenje g. Shakhnovskom

141. Dana 5. veljače 2004. g. Shakhnovskiy osuđen je od strane Okružnog suda Meshchanskiy, kojim je predsjedala sutkinja Kolesnikova, za utaju poreza na dohodak. U tom postupku g. Shakhnovskiy nije se izjasnio krivim; međutim, naknadio je državi iznose nepodmirenih poreza i kazni kako ih je izračunala Porezna služba. Sutkinja mu je izrekla uvjetnu kaznu zatvora. .
142. Sutkinja Kolesnikova utvrdila je da je g. Shakhnovskiy namjerno uključio lažne podatke u svoje prijave poreza na dohodak, navodeći da je primao uplate od društva Status Services za određene "konzultantske usluge" iako je bio svjestan da je gore navedene iznose de facto primao za svoj rad u Yukosu (stranice 22.-23. presude). U prilog tim zaključcima sutkinja Kolesnikova se, inter alia, pozvala na interni dopis upućen prvom podnositelju zahtjeva, napisan od strane gđe Kantovich, jedne od djelatnica društva Yukos-Moskva, u ime g. Aleksanyana, tadašnjeg šefa pravnog službe Yukosa. U tom dopisu analizirane su različite metode smanjenja poreza, posebice shema "individualnih poduzetnika". Sutkinja se također pozvala na identične ugovore sklopljene između društva Status Services i drugih viših menadžera Yukosa, uključujući i drugog podnositelja zahtjeva, te na korporativne kreditne kartice na ime drugog podnositelja zahtjeva koje su mu poslane kao direktorudruštva Status Services i oduzete tijekom pretrage u Zhukovki 3. listopada 2003. godine.

5.  Početak suđenja podnositeljima zahtjeva. Uvjeti u kojima su stranke iznijele svoje argumente

143. Dana 8. lipnja 2004. sutkinja Kolesnikova je odlučila da se u predmetu prvog podnositelja zahtjeva treba suditi zajedno s predmetima drugog podnositelja zahtjeva i g. Kraynova (direktora Volne, društva koje je u ime Menatepa sudjelovalo u privatizaciji Apatita). Nakon spajanja predmeta, prvi podnositelj zahtjeva dobio je kopiju spisa predmeta drugog podnositelja zahtjeva (165 svezaka). Drugi podnositelj zahtjeva primio je kopiju spisa predmeta prvog podnositelja zahtjeva (227 svezaka). Predmet je time sadržavao sveukupno 392 sveska na početku suđenja. Poslije toga odvjetnički timovi podnositelja zahtjeva su izradili kopije tih spisa predmeta za vlastitu uporabu.
144. Raspravni sud u zajedničkom predmetu je odlučivao u vijeću od tri suca: gđe Kolesnikove (predsjednice vijeća, profesionalne sutkinje), gđe Klinkove i gđe Maksimove (članica vijeća, neprofesionalnih sutkinja). Sudu je pomagalo sedam zapisničara koji su vodili sažeti zapisnik rasprave. Doslovni zapisnik nije se vodio; međutim, obrana je tijekom suđenja snimala audio zapis. Tužiteljstvo su zastupali g. Shokhin i g. Arkhipov. Zajednički tim obrane uključivao je g. Aleksanyana, g. Barua, g. Drela, g. Gridneva, g. Krasnova, gđu Liptzer, gđu Lvovu, g. Mkrtycheva, gđu Moskalenko, g. Padvu, g. Rivkina, g. Shmidta (koji je umro 2012. godine) te nekoliko drugih.
145. Rasprave su bile javna. Održavale su se u sudnici u koju je, prema podnositeljima zahtjeva, moglo stati do trideset ljudi. Obrana je podnijela zahtjev da se predmet sasluša u većoj sudnici, ali sud nije odgovorio. Obrana je dalje zatražila da se suđenje prenosi na televiziji ili da se snima audio zapis suđenja. Međutim, nikakav vanjski medijski prijenos rasprave nije bio dopušten. Nekoliko novinara bilo je prisutno u sudnici.
146. Dana 16. lipnja 2004. sud je održao prvo ročište, koje je odmah odgođeno zbog bolesti jednog od branitelja.
147. Dana 23. lipnja 2004., na drugoj raspravi, prvi podnositelj zahtjeva zatražio je od suda da mu odobri više vremena za proučavanje materijala u spisu predmetu drugog podnositelja zahtjeva. Taj zahtjev podržali su branitelji prvog podnositelja zahtjeva koji su naveli da im je također potrebno više vremena. Obrana je tvrdila da im je potrebno još barem mjesec dana kako bi se bolje upoznali s dodatnim materijalima predmeta. Sud je obrani dao vremena do 12. srpnja 2004.
148. Dana 12. srpnja 2004. gđa Moskalenko (jedna od branitelja prvog podnositelja zahtjeva) prigovorila je sudu da je odobreno vrijeme nedostatno. Navela je da je u vremenu dodijeljenom od strane suda uspjela proučiti samo 72 sveska kaznenog predmeta drugog podnositelja zahtjeva. Okružni sud Meshchanskiy odbio je dati više vremena.
149. Prije nego što je tužiteljstvo počelo iznositi svoje argumente, sud je raspravio o rasporedu budućeg suđenja. Sud je naveo da će rasprave počinjati u 11 sati i da sud neće zasjedati srijedom te će na taj način pomoći strankama u pripremi za suđenje. Taj raspored trajao je tijekom prve faze suđenja, kada je tužiteljstvo iznosilo svoje argumente (srpanj – studeni 2004. godine).
150. Dva podnositelja zahtjeva bila su smještena na optuženičku klupu s rešetkama nalik metalnom kavezu uz koji je stražarila naoružana pratnja. Treći suoptuženik, g. Kraynov, koji nije bio u pritvoru, imao je svoje mjesto u sudnici izvan kaveza. Podnositelji zahtjeva mogli su komunicirati s braniteljima kroz rešetke. Razgovori su uvijek bili unutar područja sluha službenika pratnje, a ponekad i tužitelja, a službenici pratnje sprječavali su razmjenu bilo kakvih dokumenata između podnositelja zahtjeva i njihovih odvjetnika.
151. Dana 23. kolovoza 2004. branitelji su prigovorili sudu da ne mogu optuženicima pokazivati materijale predmeta u sudnici te da ne mogu s njima razgovarati o predmetu u povjerenju. Službenici pratnje tražili su od odvjetnika da ne prilaze bliže od 50 cm kavezu u kojem su podnositelji zahtjeva bili zatvoreni. G. Padva, glavni odvjetnik prvog podnositelja zahtjeva, objasnio je da mora govoriti vrlo glasno kako bi ga njegov klijent mogao čuti na toj udaljenosti. Prvi podnositelj zahtjeva, sa svoje strane, zatražio je od suda da mu se pokažu upute i pravila kojima je određena ta udaljenost i kojima su, općenito, definirani uvjeti komunikacije između optuženika i njegovog odvjetnika u sudnici. Tužitelj je odgovorio da optuženici trebaju riješiti to pitanje ne sa sucem, već s upravom istražnog zatvora ili službe pratnje. Sutkinja Kolesnikova tada je objasnila strankama da se ne protivi njihovom komuniciraju tijekom stanki. Međutim, prema njezinim riječima, pitanje razmjene dokumenata između branitelja i podnositelja zahtjeva nije spadalo u nadležnost suda; optuženici su bili pritvoreni i sva pitanja vezana uz razmjenu dokumenata bila su u nadležnosti odgovarajuće ustanove, konkretno, službe pratnje, te su regulirana internim pravilima. Ako je razmjena dokumenata u skladu s tim pravilima, sud joj se neće protivio.
152. Na raspravi 26. kolovoza 2004. g. Padva ponovno je zatražio od suda dopuštenje da pokaže dokumente svom klijentu. Složio se da će predati sucu sve dokumente koje pokaže svom klijentu. Prema njegovim riječima, uprava istražnog zatvora nije se protivila takvom načinu komunikacije, pod uvjetom da zadovoljava uvjete sutkinje. Sutkinja je provjerila tu informaciju s glavnim službenikom pratnje, a zatim je odlučila da će sud pregledavati sve dokumente koje branitelji budu htjeli pokazati svojim klijentima. G. Padva složio se da će u slučaju da ti dokumente postoje u računalnom obliku ispisati koji i prethodno ih pokazati sudu.
153. Dana 27. kolovoza 2004. branitelji su još jednom prigovorili da nije moguće učinkovito komunicirati s podnositeljima zahtjeva tijekom ispitivanja svjedoka, ističući da će suđenje vrlo sporo napredovati bude li dolazilo do stanki svaki put kada trebaju raspravljati s podnositeljima zahtjeva o nekom pitanju tijekom rasprave. Sud je odgovorio tvrdeći da je razgovor s podnositeljima zahtjeva o bilo kakvim pitanjima moguć samo tijekom stanke.
154. Dana 31. kolovoza 2004. prvi podnositelj zahtjeva osobno je prigovorio sudu zbog poteškoća s kojima se suočava. Objasnio je da je njegovim odvjetnicima u početku bilo dopušteno da stoje oko 50 centimetara od njegovog kaveza, ali se ta situacija promijenila i sada su morali stajati na udaljenosti od otprilike jednog metra, a dodatni stražari nedavno su postavljeni između odvjetnika i kaveza. Podnositelj zahtjeva objasnio je da tada nije mogao voditi bilo kakve povjerljive rasprave s odvjetnicima dok su u sudnici. Kao odgovor, šef stražara koji su pratili podnositelje pozvao se na "plan sigurnosti" koji je zahtijevao takav raspored.
155. Tijekom sljedećih mjeseci obrana je podnijela nekoliko zahtjeva tražeći olakšavanje kontakta s podnositeljima zahtjeva u sudnici, no sud je odbio promijeniti sigurnosne mjere. Tako je u tri navrata (28. prosinca 2004., 14. veljače 2005. i 15. veljače 2005.) prvi podnositelj zahtjeva pripremio nacrt pisanog iskaza. Njegovi odvjetnici su svaki put mogli pregledati iskaz tek nakon što je sud pregledao nacrte.
156. Dana 28. rujna 2004. gđa Leutheusser-Schnarrenberger, posebna izvjestiteljica koju je imenovala Parlamentarna skupština Vijeća Europe, posjetila je Okružni sud Meshchanskiy. Od suda je zatražila, putem odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, dopuštenje da razgovara s prvim podnositeljem zahtjeva. Međutim, sud je odbio dati dopuštenje.
157. U studenom 2004. godine sud je prešao na ispitivanje dokaza obrane. Dana 11. studenoga 2004. sud je promijenio svoj raspored rada te je odlučio da će rasprave počinjati u 09:30 umjesto u 11:00 sati. Kao posljedica toga, produljilo se vrijeme koje su podnositelji zahtjeva provodili na sudu.
158. Krajem 2004. godine raspored suđenja opet se promijenio. Dana 31. prosinca 2004. sud Meshchanskiy je odlučio da se srijeda više neće smatrati vanraspravnim danom. Dana 18. siječnja 2005. obrana je pokušala ishoditi da srijeda bude vanraspravni dan, no taj zahtjev je odbijen. Međutim, sutkinja je objasnila strankama da mogu u bilo kojem trenutku zatražiti stanku. Obrana je uspješno iskoristila tu priliku najmanje dva puta: 25. siječnja i 22. veljače 2005.
159. Dana 9. ožujka 2005. branitelji su podnijeli zahtjev za izuzećem sudaca temeljem činjenice da su njihove odluke do tada bile u suprotnosti s ruskim i međunarodnim pravom. Pozvali su se na jednostrano postupanje s dokazima, ozbiljno ograničenje kontakta između podnositelja zahtjeva i njihovih odvjetnika, nepošteno uskraćivanje dostatnog vremena za pripremu, itd. Taj zahtjev je odbijen.

6.  Stajalište obrane o nekim točkama optužbe

160. Podnositelji zahtjeva izjavili su kako se ne smatraju krivima. Branitelji su tvrdili, kao prvo, da je cijeli predmet politički motiviran i da je UGT postupao u zloj namjeri. Nadalje, osporili su zakonitost dokaza na koje se oslanjalo tužiteljstvo, osobito u svezi s dokumentima koji su oduzeti tijekom pretraga u Zhukovki, ureda g. Drela i kuće drugog podnositelja zahtjeva 2003. godine.
161. Glede optužbi zbog utaje poreza na dobit u svezi s trgovačkim društvima u Lesnoyu, podnositelji zahtjeva su tvrdili da nisu imali nikakve veze s tim društvima, da za njih nikada nisu čuli, da nisu upravljali njihovim poslovanjem niti su sudjelovali u njihovom osnivanju.
162. Alternativno, obrana je tvrdila da su trgovačka društva sve porezne olakšice dobila na zakonit način, da je zakon u to vrijeme dopuštao plaćanje poreza mjenicama, te da su sve mjenice na kraju plaćene, tako da državni proračun nije pretrpio nikakve gubitke. Čak i ako su se neke od financijskih operacija opisanih u optužnici i pripisanih podnositeljima zahtjeva dogodile, one nisu predstavljale kaznena djela. Zakon koji se primjenjivao u relevantno vrijeme smatrao je takvu financijsku praksu posve zakonitom ili ju je u najmanju ruku tolerirao. Obrana je tražila da se priloži velik broj dokumenata, stručnih mišljenja i iskaza svjedoka u prilog tim tvrdnjama.
163. Što se tiče optužbe za utaju poreza na dohodak, prvi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pružao usluge društvima Status Services i Hinchley; međutim, odbio je pružiti više pojedinosti o ovom pitanju, pozivajući se na svoje pravo na šutnju iz članka 51. Ustava. Nije dao pojedinosti koje se odnose na sklapanje ugovora o pružanju uslugama s ova dva društva i nije objasnio kada je i gdje točno njima pružao usluge. Drugi podnositelj zahtjeva dao je sličan iskaz. Pored toga, on je osporio navode tužiteljstva da je bio glavni direktor društva Status Services. Na suđenju je prvi podnositelj zahtjeva svjedočio da je odlučio pribaviti licencu i postati samozaposleni poduzetnik prema savjetu svojih odvjetnika.

7.  Izvođenje dokaza od strane tužiteljstva

(a)  Pisana stručna mišljenja

164. Tužiteljstvo se oslanjalo na stručne dokaze koji se na razne načine bave analizom poslovnih transakcija koje uključuju podnositelje zahtjeva i društva povezana s njima te plaćanja poreza i porezne postupke u relevantno vrijeme. Stručnjake za tužiteljstvo imenovao je istražitelj na početku istrage, a njihova pisana izvješća dostavljena su Okružnom sudu Meshchanskiy zajedno s optužnicom.
165. Tako su g. Yeloyan i g. Kuprianov pripremili ukupno tri izvješća: prvo izvješće bavi se procjenom neto dobiti Apatita od prodaje koncentrata apatita u razdoblju od 2000. do 2002. godine i od siječnja do rujna 2002. godine (vidi par. 68. ove presude); drugo izvješće odnosi se na optužbu za utaju poreza na dohodak protiv prvog podnositelja zahtjeva, a treće izvješće odnosi se na optužbu za utaju poreza na dohodak protiv drugog podnositelja zahtjeva.
166. G. Ivanov, g. Kuvaldin, g. Melnikov i g. Shkolnikov su izradili stručno izvješće o procjeni vrijednosti paketa od 20 posto dionica Apatita na dan 1. srpnja 1994. i 1. listopada 2002.
167. G. Dumnov, g. Krotov, g. Khanzhyan i g. Semago su izradili stručno izvješće o materijalu koji je preuzet s poslužitelja računala koje je oduzeto u Zhukovki u listopadu 2003. godine.
168. Dana 27. prosinca 2004. obrana je podnijela zahtjev da se izjava g. Prokofieva, koji je bio na poslovnom putu u Ujedinjenom Kraljevstvu, ovjerena i s apostilom priloži spisu predmeta. Taj svjedok je ispitan tijekom istrage, a njegovo ime je bilo uključeno u popis svjedoka optužbe. Sud je odbio taj zahtjev uz obrazloženje da on predstavlja zahtjev za pravnom pomoći. Nakon nekog vremena obrana je zatražila od suda da pošalje zahtjev za pravnom pomoći u Ujedinjeno Kraljevstvo, pri čemu bi g. Prokofiev mogao biti ispitan u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ponovno, taj zahtjev je odbijen.
169. Dana 30. prosinca 2004. obrana je osporila zaključke g. Yeloyana i g. Kuprianova, oslanjajući se na sljedeće tvrdnje. U odnosu na izvješće o Apatitu, ti stručnjaci morali su proučiti veliku količinu dokumenata na više od 4000 stranica, a ipak su bili u stanju dovršiti izvješće u roku od dva dana nakon što ih je UGT imenovao. Štoviše, izvješće je izrađeno u prostorijama UGT-a, što je potaknulo dodatna pitanja o nepristranosti stručnjaka.
170. Obrana je podnijela tri zahtjeva da se g. Yeloyan i g. Kuprianov pozovu da daju usmeni iskaz: 11. siječnja 2005., 21. siječnja 2005. i 9. ožujka 2005. Konkretno, 11. siječnja 2005. g. Rivkin, branitelj drugog podnositelja zahtjeva, tvrdio je da obrana želi unakrsno ispitati dva stručnjaka o forenzičkim računovodstvenim metodama koje su koristili u svojim izvješćima, utvrditi koje su izvorne materijale koristili u izradi svojih izvješća te ih ispitati o njihovim zaključcima. Slične zahtjeve podnijeli su 21. siječnja i 9. ožujka 2005. godine. Branitelji su inzistirali da bi im, radi osiguranja jednakosti oružja, trebalo biti dopušteno ispitati dva stručnjaka isto kao što je i UGT mogao postavljati pitanja stručnjacima kada su izrađivali svoja izvješća. U sva tri navrata sud je odbio odobriti zahtjeve obrane. Dana 9. ožujka 2005. sud je odlučio kako nema osnova za osobno ispitivanje sudskih vještaka; sud je objasnio da će sud izvanraspravno ocijeniti izvješća stručnjaka kada bude vijećao o presudi.
171. Dana 1. ožujka 2005. obrana je zatražila od suda da pozove g. Shulgina, zamjenika šefa Federalne porezne službe, kako bi dao iskaz na sudu. G. Shulgin je bio ispitan tijekom preliminarne istrage te je u početku bio uključen u popis svjedoka optužbe. Taj zahtjev bio je posljedica odluke suda da prihvati pismo g. Shulgina u kojem se nastoji diskreditirati stručnjaka obrane g. Shchekina (sud u presudi navodi pismo g. Shulgina kao jedan od razloga zašto iskaz g. Shchekina nije prihvaćen). Nadalje, g. Shulgin ranije je poništio poreznu reviziju jer nije uzela u obzir direktivu Ministarstva pravosuđa i Ministarstva poreza prema kojoj su se mjenice mogle prihvatiti u 1999. godini. Njegov iskaz stoga je predstavljao bit optužbe za utaju poreza na dobit. Sud je odbio zahtjev obrane navodeći da g. Shulgin ne može dati svjedočiti jer je on zastupnik građanskog tužitelja (Federalne porezne službe) u predmetu.

(b)  Ostali dokumentirani dokazi

172. U prilog optužbama tužiteljstvo je također navelo veliki broj dokumenata: izvješća porezne inspekcije, internu prepisku između društava povezanih s Yukosom, naloge za bankovne prijenose, osnivačke akte društava, itd. Obrana je tvrdila da bi znatan dio pisanih dokaza podnesenih od strane tužiteljstva trebao biti izuzet iz spisa predmeta jer je dobiven nezakonito ili sadrži ozbiljne nedosljednosti. Sud je odbio sve zahtjeve obrane za izuzimanje dokaza, ili tijekom suđenja ili u presudi.
173. Primjerice, na raspravi 12. siječnja 2005. obrana je zatražila od suda da izuzme dokaze pribavljene pretragama u Zhukovki 3. i 9. listopada 2003. Obrana je tvrdila da su pretrage bile provedene u takvom metežu da dotične osobe i svjedoci nisu mogli nadgledati postupke istražnog tima. Primjerice, pretrage su se provodile istovremeno na tri etaže u poslovnoj zgradi. Istražitelji koji su sudjelovali u pretragama išli su iz jedne sobe u drugu, napuštajući prostor i vraćajući se. Jednoga od svjedoka pretrage, g. Moiseyeva, istražitelji su stalno zvali da izađe iz ureda. Dokumenti oduzeti iz ureda g. Dubova nisu pokazani svjedocima u trenutku oduzimanja, već tek kada su se svjedoci vratili u sobu. Članovi istražnog tima neprestano su donosili neidentificirane spise dokumenata u prostorije u kojima se provodila pretraga.
174. Obrana je nadalje istaknula da su pretraženi uredi g. Dubova, člana Dume. Prema obrani, tužiteljstvo nije pribavilo prethodno odobrenje od Dume i Vrhovnog suda, kao što je potrebno u takvim slučajevima. Obrana je dalje tvrdila da su istražitelji znali čije urede pretražuju; na vratima se nalazio znak koji je jasno ukazivao da uredi pripadaju g. Dubovu. Sud je saslušao dvije svjedokinje, gđu Ardatovu i gđu Morozovu, čistačice u poslovnoj zgradi u Zhukovki, koje su potvrdile činjenice na koje se pozvala obrana.
175. Na raspravi 17. siječnja 2005. obrana je također zatražila od suda da izuzme dokumente pribavljene pretragom ureda g. Drela u Zhukovki 9. listopada 2003.. U to je vrijeme g. Drel bio glavni zastupnik drugog podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku. On je također zastupao prvog podnositelja zahtjeva i prisustvovao je sastanku prvog podnositelja zahtjeva s predstavnicima UGT-a 5. srpnja 2003., kada je on ispitan kao svjedok u kaznenom predmetu protiv drugog podnositelja zahtjeva. Tužiteljstvo nije moglo ne biti svjesno da pretražuje urede odvjetnika.Unatoč posebnom statusu g. Drela, tužiteljstvo nije pribavilo posebno odobrenje potrebno prema zakonu. Sud je saslušao svjedoka, g. Rakhmankulova, koji je bio prisutan u prostorijama odvjetničkog društva ALM Feldmans tijekom pretrage. On je svjedočio da istražitelji g. Drelu nisu omogućili pristup njegovom uredu tijekom pretrage. Nadalje, gđi Pschenichnayi, odvjetnici poduzeća GLM Management Services S.A., nije dopušteno da bude prisutna tijekom pretrage.
176. Konačno, obrana je istaknula da su pretrage 3. i 9. listopada 2003. u Zhukovki provedene temeljem jednog naloga za pretragu od 3. listopada 2003., što je protiv zakona. Tvrdila je da ZKP (Kazneni zakon Ruske Federacije) zahtijeva poseban nalog za pretragu za svaku pojedinu pretragu. Nadalje, neki od dokumenata oduzetih tijekom tih pretraga pregledani su od strane istražitelja i dodani spisu predmeta tek nekoliko mjeseci kasnije. Konačno, obrana je navela razne neformalne izraze i nedosljednosti u izvješćima o pretrazi i oduzimanju dokumenata.
177. Na temelju gore navedenih tvrdnji, obrana je zatražila od Okružnog suda da izuzme te materijale iz spisa predmeta. Sud je odbacio prigovore kao preuranjene. Nakon toga je Okružni sud odbio prigovore obrane u presudi (vidi odjeljak 9. (a) u nastavku, par. 241. et seq).
178. 178. Dana 21. siječnja 2005. obrana je zatražila izuzimanje materijala oduzetih u srpnju i kolovozu 2003. godine tijekom više pretraga prostorija banke Menatep Sankt-Peterburg. Tužiteljstvo je tvrdilo da su te pretrage bile odobren od strane zamjenika glavnog tužitelja 8. srpnja 2003. Međutim, obrana je tvrdila da je samo jedna pretraga bilo odobreno tim nalogom za pretragu, a ne nekoliko uzastopnih pretraga. Iz istog razloga, obrana je zatražila izuzimanje dokaza oduzetih tijekom pretrage banke Trust Investment Bank 11. studenoga 2003. Nadalje, obrana je navela razne nedosljednosti u izvješćima o pretrazi.
179. Istoga dana obrana je zatražila izuzimanje dokumenata oduzetih tijekom pretraga banke Trust Investment Bank 11. studenoga 2003. i u Poreznog inspektorata br. 5 dana 5. i 16. prosinca 2003. Tako je, prema mišljenju obrane, oduzimanje dokumenta od Porezne službe bilo nezakonito jer istražitelj nije pribavio prethodno odobrenje tužitelja kako je propisano zakonom, s obzirom na to da je bilo očito da je istražitelj oduzeo od inspektorata dokumente koji sadrže "poreznu tajnu".
180. Istoga dana obrana je također zatražila izuzimanje materijala pribavljenih tijekom pretrage u prostorijama društva Russkiye Investory 29. srpnja 2003. Prema obrani, pretraga je započela u 14:20; međutim, pisana bilješka na izvješću o pretrazi potvrdila je da je istražitelj pregledavao oduzete dokumente već od 09:15.
181. Dana 8. veljače i 10. ožujka 2005. obrana je zatražila od suda da izuzme dokaze dobivene iz računala oduzetog tijekom pretraga u Zhukovki 9. listopada 2003., to jest, ispise računalnih datoteka. Obrana je navela razne nedosljednosti u optužnici, na popisu datoteka izvađenih iz računala i sl.; nadalje, kritizirala je metode koje je tužiteljstvo koristilo za izvlačenje podataka s tvrdih diskova tih računala. Konkretno, 22. ožujka 2005. g. Dumnov je potvrdio sudu da su elektroničke datoteke s tvrdih diskova oduzetih tijekom pretraga 9. listopada 2003. kopirane na diskove "za višekratno upisivanje i reprodukciju" od strane UGT-a i proslijeđene stručnjacima, a da nisu propisno zapečaćene. Nadalje, svjedoci koji su bili prisutni kad su diskovi pregledani od strane stručnjaka UGT-a također su sudjelovali u još četiri istražne radnje, što je izazvalo sumnju u njihovu neovisnost. Prilikom pregledavanja tvrdih diskova, istražitelji su otkrili 4.939 datoteka više nego na diskovima koje su pregledali stručnjaci. Bilo je nedosljednosti u dokumentima u kojima su zabilježene pojedinosti o oduzetim materijalima. Sud je odbacio prigovore obrane na dokaze, uz obrazloženje da su ti prigovori preuranjeni.
182. Dana 10. ožujka 2005. obrana je osporila dokaze pribavljen pretragom u Fondu za državno vlasništvo u Murmansku 8. srpnja 2003. Obrana je istaknula da izvješće o pretrazi sadrži određene nedosljednosti o tome gdje i kada je pretraživanje provedeno.
183. U više navrata obrana je zatražila od Okružnog suda da ne prihvati dokumente optužbe – naročito jer su dokumenti bili nečitki, nisu bili ovjereni, nisu prevedeni sa stranih jezika ili nisu ispunjavali zakonske uvjete. Primjerice, 18. veljače 2005. Tužitelj je zatražio da se prilože tri dokumenta, od kojih niti jedan nije zadovoljavao propisane uvjete za potpis, pečat ili službeno zaglavlje. Obrana je prigovorila dodavanju tih dokumenata u spis predmeta, ali sud je odbio taj prigovor te su dokumenti prihvaćeni.

(c)  Ispitivanje svjedoka optužbe

184. U optužnici je tužiteljstvo naznačilo da se oslanja na oko 240 svjedoka. Od toga, 83 svjedoka su ispitana na sudu. Od njih, zapisnici obavijesnih razgovora s 32 svjedoka naknadno su pročitani na zahtjev tužiteljstva, uz njihove usmene iskaze. Tako je tužiteljstvo inzistiralo na čitanju iskaza g. Shchaveleva, g. Pozdnyakova, gđe Rashine, g. Gidaspova, g. Vostrukhova, g. Dobrovolskog, gđe Kuchinskaye, g. Anilionisa i mnogih drugih.
185. Dana 13. rujna 2004. obrana je prigovorila praksi čitanja zapisnika o ispitivanja svjedoka u preliminarnoj fazi istrage. Obrana je tvrdila da je to moguće samo ako postoje bitne razlike između iskaza svjedoka na raspravi i iskaza tijekom preliminarne istrage. Međutim, tužiteljstvo nije dokazalo postojanje bilo kakvih razlika. Nadalje, obrana je tvrdila da je sâm sud stavio pritisak na svjedoke g. Schaveleva, g. Krasnoperova i druge, tražeći da potvrde svoja ranija svjedočenja pred istražiteljima UGTa. Okružni sud Meshchanskiy nije prihvatio prigovore obrane.
186. Dana 14. rujna 2004. gđa Antipina je ispitana pred sudom. Otpuštena je prije završetka ispitivanja. Istoga dana pozvao ju istražitelj UGT-a je i ispitivao u prostorijama UGT-u. Dana 23. rujna 2004. gđa Antipina ponovno je ispitana pred sudom. Tužitelj joj je postavio ista pitanja kao i ona koja joj je postavio istražitelj devet dana ranije.
187. Dana 30. rujna 2004. g. Lipatnikov je svjedočio da ga je prije davanja iskaza istražitelju UGT-a posjetio službenik Federalne službe sigurnosti (FSB) koji mu je rekao što treba reći.
188. Dana 30. rujna 2004. obrana je podnijela novi prigovor zbog prakse čitanja pismenih iskaza svjedoka optužbe i traženja svjedoka da potvrde te iskaze. Sud je odbio taj prigovor.
189. Dana 4. listopada 2004. sud je ispitao g. Abramova . Na raspravi je svjedočio, inter alia, da su se samo neki od njegovih odgovora nalaze u zapisniku njegovog ispitivanja od strane istražitelja UGT-a.
190. Dana 11. listopada 2004. g. Klassen je svjedočio je da mu je istražitelj postavljao sugestivna pitanja i da zapisnik njegovog svjedočenja nije u potpunosti točan. Prema podnositeljima zahtjeva, ta napomena g. Klassena kasnije je izostavljena iz zapisnika suđenja iako je zabilježena na audio zapisu od strane obrane, a relevantne snimke dostavljene su sudu.
191. Dana 15. listopada 2004. istražitelji UGT-a su pozvali i ispitali g. Kobzara . Od njega se tražilo da potpiše pisanu izjavu da neće nikome otkriti sadržaj tog razgovora. Istoga dana je svjedočio pred sudom.
192. Dana 18. listopada 2004. UGT-a su je ispitao g. A. Ustinova. Sljedećeg dana g. A. Ustinov svjedočio je pred sudom o istim događajima.
193. Dana 14. ožujka 2005. tužiteljstvo je podnijelo prijedlog za čitanje pismenih iskaza svjedoka g. Petrauskasa, g. Stankeviciusa, g. Surme i g. Ryseva pozivom na činjenicu da su oni strani državljani koji se odbijaju pojaviti pred sudom. Obrana je prigovorila čitanju njihovih iskaza jer nijedan od tih svjedoka nije zapravo bio ispitan u svezi s kaznenim predmetom br. 18/41-03. Oni su bili ispitani u svezi s drugim kaznenim predmetom koji nije bio predmet suđenja Okružnog suda Meshchanskiy. Raspravni sud je odbio prigovore obrane i dopustio čitanje iskaza. Kasnije se Okružni sud Meshchanskiy pozvao na njihove iskaze u svojoj presudi (stranice 265. i 271.-272. presude). Na raspravi 17. ožujka 2005. tužiteljstvo je podnijelo zahtjev za čitanjem iskaza g. Kartashova, g. Spiricheva i gđe Karaseve te predložilo da se kao dokaza prihvati nalog za podnošenje kaznene prijave protiv svakog od njih. Tužiteljstvo je izjavilo da taj zahtjev podnosi temeljem članka 281. Zakona o kaznenom postupku Ruske Federacije. Obrana je prigovorila tom prijedlogu jer ni iskazi optuženih pojedinaca ni odluke da ih se optuži nisu ulazile u domašaj i opseg onih dokaza koji se mogu čitati definiranih člankom 281. Zakona o kaznenom postupku Ruske Federacije. Okružni sud Meshchanskiy je odbio prigovore obrane i dopustio prijedlog optužbe. Okružni sud Meshchanskiy kasnije se pozvao na ove iskaze u svojoj presudi (stranice 501., 502.-503. i 521. presude).
194. Dana 1. ožujka 2005. obrana je ponovno zatražila od suda da pozove g. Shulgina, zamjenika šefa Federalne porezne službe, kako bi dao iskaz. Glede svojstva tog svjedoka, podnositelji zahtjeva izjavili su da će g. Shulgin sâm objasniti u kojem svojstvu će govoriti. Dana 1. ožujka 2005. sud je odbio pozvati g. Shulgina. Sud se pozvao na članak 56. Zakona o kaznenom postupku kojim se pojam "svjedoka" definira kao "osoba koja zna informacije od značaja za ispitivanje predmeta". Sud se također pozvao na članke 44. i 45. Zakona o kaznenom postupku kojima je propisano da zastupnik oštećenika tužitelja u kaznenom postupku ima pravo dati iskaz , ali nije obvezan to učiniti.

(d)  Materijali koji su navodno bili u posjedu UGT-a, ali nisu dani na uvid obrani

195. Dana 30. rujna 2004. obrana drugog podnositelja zahtjeva podnijela je prijedlog u kojem je zatražila sud da od državnih tužitelja zatraži da objasne razloga nestanka korporativnih kartica American Expressa iz spisa predmeta, da poduzmu mjere kako bi pribavili te kartice i da ih dodaju materijalima predmeta; te da predoče sudu dokumente temeljemu kojih je UGT zaključio da je drugi podnositelj zahtjeva navodno bio direktor društva Status Services. Dana 11. listopada 2004. obrana drugog podnositelja zahtjeva podnijela je prijedlog tražeći da se spis kaznenog predmeta protiv g. Shakhnovskog izvadi iz arhive Okružnog suda Meshchanskiy kako bi se u njemu pronašle korporativne kartice American Expressa temeljem kojih je UGT zaključio da je drugi podnositelj zahtjeva navodno bio direktor društva Status Services, kao i ostale dokumente u svezi s djelatnošću podnositelja zahtjeva kao poreznog obveznika. Nakon vađenja spisa, drugi podnositelj zahtjeva je naveo kako će zatražiti da se izvornici ili ovjerene preslike iz spisa predmeta Shakhnovskiy dodaju u njegov spis predmeta.
196. Dana 27. prosinca 2004. obrana je podnijela zahtjev da tužiteljstvo objavi prepisku između UGT-a i predsjedničke administracije koja se odnosi na predsjedničku istragu prodaje 20 posto dionica Apatita u prosincu 2003. godine. Tužiteljstvo je prigovorilo, tvrdeći da su, prije svega, ti dokumenti nevažni te da ih je obrana, ako je znala da takvi dokumenti postoje, trebala zatražiti od nadležnih vlasti. Zahtjev je odbijen od strane suda. U svim slučajevima, izuzev jednog, zahtjevi su odbijeni bez danog obrazloženja.
197. Dana 28. siječnja 2005. obrana je tražila objavljivanje daljnjih materijala u svezi sa stjecanjem Apatita. Zatražena su dva pisma: jedno je bilo pismo UGT-a Ruskom fondu za federalno vlasništvo (RFFI) od 1. ožujka 1999., a drugo je bilo pismo pomoćnika UGT-a g. Fomicheva dioničkom društvu Akron od siječnja 2003. godine. Ta se pisma spominju u spisu predmeta, ali nisu dodana u spis. Ta pisma također su potvrdila da je bilo kakav spor u pogledu stjecanja paketa od 20 posto dionica Apatita otvorio pitanja isključivo građanske, a ne kaznene odgovornosti. Branitelji su tražili objavljivanje izravno od UGT-a. Voditelj Odjela za nadzor u UGT-u g. Azarchenkov odgovorio je da "sve dokumente potrebne za ostvarenje obrane može zatražiti sud nakon pribavljenog mišljenja stranaka i odobravanja odgovarajuće molbe". Sud je odbio zahtjev, navodeći da ne može vidjeti nikakve razloge zbog kojih bi prijedlog trebao biti odobren.
198. Dana 9. ožujka 2005. branitelji su zatražili objavljivanje stručnog izvješća koje je navodno naručeno od strane tužiteljstva u kontekstu kaznene istrage aktivnosti gradske uprave Lesnoya (predmet koji je bio zatvoren 2002. godine). Obrani je bilo nejasno je li to izvješće (spomenuto u nekim dokumentima UGT-a, to jest, u odluci da se ponovno otvori predmet od 18. srpnja 2003.) bilo isti dokument kao i studija pripremljena od strane UBRAS-a na zahtjev gradske uprave Lesnoya (vidi par. 30. ove presude) čiji primjerak je bio u posjedu g. Bochka i koju je obrana ranije dostavila sudu (vidi par. 214. u nastavku). Tužiteljstvo je prigovorilo objavljivanju stručnog izvješća, tvrdeći kako sud nema ovlasti naložiti objavljivanje. Dana 9. ožujka 2005. sud je odluči da obrana nije navela koji se pravni i ekonomski uvid može dobiti iz materijala kaznenog predmeta iz 2002. godine. Nadalje, sud je naveo da je zatraženo vještačenje provedeno u kontekstu kaznenog postupka koji je još uvijek bio u fazi preliminarne istrage.

8.  Izvođenje dokaza od strane obrane

(a)  "Vještačenje" i drugi materijali priloženi spisu predmeta, ali naknadno odbačeni kao nedopušteni

199. Obrana je sudu dostavila pisana mišljenja nekoliko stručnjaka u području oporezivanja, financijskog prava i računovodstva. Konkretno, dostavljena su izvješća g. Shchekina (profesora na Moskovskom državnom sveučilištu), g. Semenova (profesora poreznog prava na Moskovskom državnom sveučilištu), gđe Petrove (ovlaštene revizorice od 1994. godine, profesorice na Moskovskom državnom sveučilištu i glavne direktorice revizorskog društva Expertaduit), g. Grechishkina (direktora revizorskog društva Audit-Premier Limited) i g. Lubenchenka (bivšeg ravnatelja Pravnog odjela, a potom šefa Ruske središnje banke, profesora prava na Moskovskom državnom sveučilištu).
200. G. Shchekin je izradio dva izvješća: jedno koje se odnosi na optužbu za utaju poreza na dohodak i drugo u svezi s optužbom za utaju poreza na dobit. Oba izvješća pribavljena su od strane obrane 10. siječnja 2005. U svom izvješću o optužbi za utaju poreza na dobit, g. Shchekin objasnio je da je plaćanje mjenicama bilo uobičajena i prihvaćena praksa za plaćanje poreza 1999. godine; on se posebice oslanjao na pismo ministra financija i prvog zamjenika ministra za poreze iz prosinca 1999. godine te na odluku Federalnog trgovačkog suda od 24. prosinca 2001. G. Shchekin dalje je objasnio da su trgovačka društva sklopila zakonite sporazume s lokalnom upravom za plaćanje poreza putem mjenica. G. Shchekin također je objasnio da, prema njegovom mišljenju, nije bilo osnova za karakteriziranje trgovačkih društava kao fiktivnih društava. On je naveo da je pitanje gdje su se proizvodili i čuvali naftni derivati kojima su ta društva e trgovale nebitno za odobravanje poreznih olakšica tim društvima. U prilog tome naveo je odluku Federalnog trgovačkog suda za Sjeverozapadni okrug, koji je u presudi od 5. lipnja 2002. u predmetu br. A42-6604/00-15-818/01 odobravanje poreznih olakšica u sličnoj situaciji smatrao zakonitim.
201. G. Semenov je u svom izvješću od 7. travnja 2004. analizirao relevantne propise i zaključio da porezne vlasti nisu mogle retroaktivno poništiti porezne olakšice dogovorene s vlastima. On se pozvao na sudsku praksu, navodeći da su se radnje za koje su podnositelji zahtjeva bili optuženi smatrale zakonitima u relevantno vrijeme, uključujući i nemonetarno plaćanje poreza, te da nije bilo negativnih utjecaja na proračun zbog takve prakse. Porezne revizije provedene od strane poreznih inspektorata u promatranom razdoblju nisu otkrile kršenje zakona u tom pogledu; porezne vlasti registrirale su i bilježile potvrde nemonetarnih uplata poreza u skladu s utvrđenim postupcima (inter alia, ispunjavanjem obrasca koji je odobren na temelju Uredbe od 23. prosinca 1998.). On je objasnio da su mjenice bile visoko likvidni vrijednosni papiri koji su, uz kamatnu stopu od 28 posto godišnje, bili dobro prilagođeni da predstavljaju ulaganja za općinsku upravu. Plaćanje temeljem takvih mjenica bilo je zajamčeno od strane poslovne banke Doveritelny i Investsionny, koja je sklopila sporazum s gradskim vlastima Lesnoya za otkup vrijednosnih papira na zahtjev.
202. Gđa Petrova je u svom izvješću od 10. studenog 2004. analizirala standardne postupke bilježenja poreznih uplata, preplaćenih poreza i poreznih uplata u nemonetarnom obliku na bilanci stanja. Pitanja kojima se gđa Petrova bavila na zahtjev obrane uključivala su osobito sljedeće točke:

(a)  prihvaćen postupak unosa poreznih uplata, uključujući i preplaćene poreze, na bilancu stanja 2000.-2001. godine; i

(b)  pitanje jesu li fiskalna tijela uzela u obzir nemonetarna plaćanja 1999.-2000. godine.

203. G. Grechishkin je u svom izvješću od 25. siječnja 2005. pokazao da su mjenice korištene od strane trgovačkih društava bile plaćene u cijelosti ili čak u iznosu većem od njihove nominalne vrijednosti, te da su društva jedino u 1999. godine plaćale poreze putem mjenica .
204. G. Lubenchenko je u svom izvješću od 30. prosinca 2004. dao svoje mišljenje o zakonitosti izdavanja odštetnih obveznica od strane Menatepa u sklopu natječaja za privatizaciju 20 posto dionica Apatita.
205. Obrana je dostavila sudu gore navedena izvješća na različite datume od siječnja do ožujka 2005. godine. Sud je u početku dodao izvješća materijalima predmeta. Međutim, sud je naknadno ta izvješća odbio prihvatiti kao dokaze (vidi sažetak presude u odjeljku 11. (b) u nastavku).

(b)  Materijali priloženi spisu predmeta, ali naknadno odbačeni kao nepouzdani

206. Dana 8. veljače 2005. sud je od obrane prihvatio niz dokumenata u svezi s trgovačkim društvima u gradu Lesnoyu. To su bila izvješća o poreznim inspekcijama koje je proveo porezni inspektorat u Lesnoyu, s priloženim dokumentima o broju zaposlenika koji rade u trgovačkim društvima Business Oil, Mitra, Forest Oil i Wald Oil; platnim listama zaposlenika; bilješkama u vezi s nekretninama, itd. Dokumenti koji pokazuju isplate svih mjenica i odsutnost bilo kakvog sudskog spora između gradske uprave Lesnoya i Yukosa između 1999. i 2004. godine također su bili uključeni u materijale spisa predmeta. Ti materijali odnosili su se na pitanje jesu li ta društva bila trgovačka društva bona fide ili su bila fiktivna društva kako je tvrdilo tužiteljstvo, te je li državni ili općinski proračun pretrpio bilo kakvu štetu. Sud je kasnije u presudi ocijenio te dokaze kao nepouzdane (vidi odjeljak 9. (b) u nastavku, par. 261. et seq.).

(c)  Materijali koji nisu priloženi spisu predmeta

207. Dana 27. prosinca 2004. obrana je podnijela zahtjev za dodavanjem više dokumenata u spis predmeta, a to su konkretno:

(a)   studiju iz koje se može vidjeti da je 1999.-2003. godine prihod od prodaje proizvoda, radova i usluga Yukosa iznosio 50,569 milijardi USD, od čega je dobit iznosila 15,821 milijardu USD. Ti dokumenti pokazuju da su tijekom tog vremena dioničari upotrijebili 13,193 milijarde USD prema razvoju Yukosa. Prema mišljenju obrane, to je osporilo stav tužiteljstva glede motiva podnositelja zahtjeva te, osobito, namjere stjecanja materijalne koristi, u nedostatku koje namjere ne postoji nikakva kaznena odgovornost;

(b)   pismo direktoru rafinerije Achinsky u kojem stoji da Mitra (jedno od trgovačkih društava) nije bilo društvo za upravljanje rafinerijom Achinsky, kao što je navedeno u optužnici. Taj odgovor je opovrgnuo tvrdnje tužiteljstva o tome da su podnositelji zahtjeva kontrolirali sve transakcije knjižene za društva Mitra, Business Oil, Wald Oil i Forest Oil, "o čemu svjedoči, inter alia, činjenica da je Mitra bilo društvo za upravljanje rafinerijom Achinsk";

(c)   dokumenti koji dokazuju da su podnositeljima zahtjeva isplaćene dividende na dionice u Yukosu za 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu, a koji pokazuju iznose dividendi i plaćenog poreza na dohodak. Obrana je tvrdila da su ti dokumenti važni za optužbe za utaju poreza;

(d)  kopije zahtjeva obrane i odgovora na te zahtjeve koje potvrđuju pružanje menadžerskih i konzultantskih usluga od strane podnositelja zahtjeva (u svezi s optužbama za utaju poreza na dohodak);

(e)  pisani odgovori g. Prokofieva, bivšeg tumača prvog podnositelja zahtjeva, na pitanja koja mu je postavila obrana. G. Prokofiev živio je u Londonu te stoga nije mogao osobno svjedočiti.

Sud je odbio dodati te dokumente materijalima predmeta. Konkretno, što se tiče pisane izjave g. Prokofieva, sud je naveo da potonji nije propisno obaviješten od strane obrane o svojim postupovnim pravima. Sud smatra da se ispitivanje svjedoka u inozemstvu trebalo provoditi u posebnom postupku, to jest, putem zamolnica ruskog suda britanskom sudu.

208. Dana 28. prosinca 2004. obrana je zatražila da se drugi dokumenti prilože materijalima predmeta. Ti dokumenti uključuju:

(a) odgovor Poreznog inspektorata u Lesnoyu, koji je uključivao porezno izvješće društva Business Oil od 7. ožujka 2000., u kojem se zaključuje da društvo a nije počinilo nikakve povrede Poreznog zakona;

(b)  potvrdu gradskog Odjela za financije u Lesnoyu da nije pretrpio nikakvu štetu kao posljedicu plaćanja poreza putem mjenica 1999. godine, da porez nije plaćan mjenicama 2000. godine, te da je 1999. godine gradska uprava Lesnoya prihvatila mjenice od najmanje 55 drugih poreznih obveznika;

(c)  službenu dokumentaciju Dume grada Lesnoya od 1. srpnja 1998. do 31. prosinca 2000. u svezi s dodjelom i korištenjem poreznih olakšica za sve vrste poreza od strane svih poreznih obveznika pravnih osoba sa sjedištem u ZATO-u grada Lesnoya. Ti dokumenti opovrgnuli bi tvrdnju tužiteljstva da su te olakšice dobivene nezakonito;

(d)  zahtjev odvjetnika i odgovor na njega iz Ministarstva gospodarskog razvoja u svezi s metodologijom procjene štete državi uzrokovane nevraćanjem dionica u Apatitu. Odgovor je bio relevantan za optužbe u svezi s Apatitom protiv podnositelja zahtjeva;

(e)  kopiju pisma predsjednika Ruskog fonda za federalno vlasništvo g. Malina predsjedniku ruske vlade g. Kasyanovu, u kojem su detaljno navedene sve okolnosti sudskog postupka između Fonda za regionalno vlasništvo u Murmansku i Volne koji se odnosi na prestanak kupoprodajnog ugovora za 20 posto dionica Apatitu;

(f)  kopiju pisma od 3. ožujka 2003. zamjenika ministra financija Ruskom fondu za federalno vlasništvo u kojem je navedeno, naročito, da je mjerodavno pravo za procjenu navodne štete ruskom proračunu i nevraćanje 20 posto dionica Apatitu uslijed neispunjavanja investicijskih obveza od strane Volne ,Federalni zakon br. 152 od 29. srpnja 1998. ("O aktivnostima vrednovanja"), te da u slučaju spora o pouzdanosti veličine vrednovanja ili druge vrijednosti, taj spor treba rješavati Trgovački sud u skladu s utvrđenom nadležnošću ili u postupku utvrđenom zakonom kojim se uređuju aktivnosti vrednovanja;

(g) kopiju pisma Ministarstvu prirodnih sirovina i okoliša od 27. veljače 2003., u kojem je navedeno da pregled utvrđenih uvjeta za korištenje podzemlja i poštivanje zakona o zaštiti okoliša nije otkrio nikakve povrede od strane Apatita;

(h) kopiju zahtjeva odvjetnika i odgovora na te zahtjeve od Okružnog suda Meshchanskiy i Gradskog suda u Moskvi u svezi s objavljivanjem kartica American Expressa iz spisa predmeta Shakhnovskiy. Na taj način, obrana je htjela pokazati kako je iscrpila sve mogućnosti za pribavljanje korporativnih kartica American Expressa ili barem informacija o tome gdje se nalaze. Zahtjev je podnesen jer je sud ranije odbio prijedlog obrane za vađenjem spisa predmeta Shakhnovskiy iz arhive Okružnog suda Meshchanskiy, upravo temeljem činjenice da obrana nije iscrpila mogućnosti pribavljanja tih kartica putem vlastitih napora.

Svi gore navedeni zahtjevi odbijeni su i ti dokumenti nisu priloženi u spis predmeta. Sud se posebice pozvao na činjenicu da je tekst odgovora Poreznog inspektorata bio nejasan i da priloženo porezno izvješće nije imalo odgovarajući pečat. Glede ostalih dokumenata, sud ih je odbio priznati pozivajući se na članke 286. i 252. Zakona o kaznenom postupku.

209. Dana 21. siječnja 2005. obrana je dostavila izvješće g. Gulyaeva (profesora na Moskovskoj akademiji ekonomije i prava) u svezi sa zakonitošću pretraga provedenih u predraspravnoj istrazi u predmetu. G. Gulyaev se osvrnuo na nužnost da svaka pojedina pretraga mora biti određena posebnim nalogom istražitelja. Okružni sud odbio je priložiti to izvješće predmetu, navodeći da je g. Gulyaev komentirao pitanja o kojima isključivo sud može odlučivati.
210. Dana 7. veljače 2005. obrana je zatražila od Okružnog suda Meshchanskiy da se dopis od Trgovačkog suda u Čitskoj oblasti priloži spisu predmeta. Pismo se odnosilo na Investproekt, društvo sljednik trgovačkih društava u gradu Lesnoyu. U njemu je navedeno da odluku Trgovačkog suda o prestanku društva Investproekt i njegovom brisanju iz poreznog registra nitko nije poništio ili osporio do datuma slanja dopisa. Trgovački sud u Čitskoj oblasti je potvrdio da je njegova odluka još uvijek na snazi. Unatoč toj odluci porezne vlasti su ponovno upisale Investproekt u registar. Obrana je smatrala da je odluka Trgovačkog suda relevantna za optužbe za utaju poreza na dobit protiv podnositelja zahtjeva.
211. Dana 8. veljače 2005. sud je odbio taj zahtjev s obrazloženjem da pismo nije pravilno ovjereno, u smislu da potpis nije ovjeren službenim pečatom. Obrana je pisala Trgovačkom sudu u Čitskoj oblasti, tražeći da pošalje odgovor ovjeren službenim pečatom suda. Trgovački sud odgovorio je da službeni propisi izričito zabranjuju da se dopisi te vrste potvrđuju pečatom.
212. Istog datuma obrana je podnijela zahtjeve za prihvaćanjem dokumenata agencije za rejting koji pokazuju kreditnu sposobnost banke Most Bank u relevantno vrijeme, te dopise moskovskog odjela Porezne službe kojima se potvrđuje da je u sporno vrijeme banka Most Bank imala propisanu licencu. Obrani su ti dokumenti bili potrebni kako bi dokazala da su mjenice banke Most Bank imale stvarnu tržišnu vrijednost. Sud je odbio odobriti te zahtjeve jer su se ti dokumenti smatrali nevažnima za predmet.
213. Sud je također odbacio zahtjev za prihvaćanjem dokumenata iz Metamedije o kupnji zgrade na adresi 5/1B ulica Palashevskiy, Moskva. Ti dokumenti su bili dvije sudske odluke koje je pružila Metamedia, a koje potvrđuju da su transakcije bile zakonite. Obrana je tvrdila da je kupnja te zgrade trebala pokriti dugove Most Banka prema Yukosu do kojih je došlo zbog novčanih transakcija izvršenih 1999. i 2000. godine.
214. Dana 1. ožujka 2005. sud je saslušao vještaka kojeg je predložila obrana, g. Bochka. G. Bochko je bio zamjenik voditelja Ekonomskog instituta uralskog ogranka Ruske akademije znanosti (UBRAS); on je 2002. godine sudjelovao u izradi "tehničke i ekonomske studije" UBRAS-a (vidi par. 30. ove presude). UGT je oduzeo tu studiju -a, ali je nije priložio spisu predmeta. G. Bochko dostavio je kopiju tog izvješća sudu; obrana je zatražila od suda da je priloži spisu predmeta. Tom studijom je utvrđeno da je, bez uzrokovanja bilo kakve štete, odobravanje poreznih olakšica bilo definitivno korisno. Odobravanje poreznih olakšica omogućilo je spašavanje gospodarstva grada Lesnoya od stanja stalne krize. Konkretno, stručnjaci su zaključili da povrat preplaćenog poreza Yukosovim mjenicama "nije nanio štetu gradskom i federalnom proračunu" te da su trgovačka društva u gradu Lesnoyu imala pravo platiti porez unaprijed jer je to bilo "bezuvjetno pravo poreznog obveznika". Nadalje, stručnjaci su zaključili da je gradska uprava Lesnoya 1999. godine imala pravo prihvatiti plaćanja poreza mjenicama. U izvješću je također utvrđenoda su sva trgovačka društva koja su ondje bila registrirana zakonito stekla pravo na porezne olakšice temeljem federalnog zakona koji se odnosi na oporezivanje na zatvorenim administrativnim područjima.
215. Dana 5. ožujka 2005. obrana je dostavila sudu izvješća društva Ernst & Young, u kojem je procijenjena vrijednost koju je udio od 20 posto dionica Apatitu imao 1994. i 2002. godine, te je analiziran investicijski program koji je grad Lesnoy poduzeo od 2000. godine pa nadalje. Tim izvješćem obrana je htjela dokazati da grad nije pretrpio nikakvu štetu.
216. Dana 14. ožujka 2005. obrana je dostavila sudu izvješće društva PricewaterhouseCoopers, u kojem je, s aspekta zahtjeva članaka 20. i 40. Poreznog zakona, analizirana cijena koncentrata apatita kojeg je Apatit prodavao brojnim ruskim trgovačkim društvima u razdoblju od 2000. do 2002. godine . U izvješću je zaključeno da je u relevantnom razdoblju Apatit određivao svoje cijene na razini 23 posto većoj od inozemnih društava koje obavljaju sličnu djelatnost, a koje su bile kao konkurenti Apatita. Obrana je tvrdila da je kao takvo to izvješće od velike važnosti za određivanje opsega navodnog gubitka te je jasno relevantno za optužbe u svezi s Apatitom protiv podnositelja zahtjeva.
217. Rješenjima od 1. ožujka (u svezi s izvješćem UBRAS-a), 4. i 5. ožujka (u svezi s izvješćem društva Ernst & Young) i 14. ožujka 2005. (u svezi s izvješćem tvrtke PricewaterhouseCoopers) sud je odbio priložiti ta izvješća spisu predmeta.
218. Konkretno, što se tiče studije dobivene od g. Bochka (izvješće UBRAS-a), Sud je smatrao da je ono izrađeno na zahtjev trećih osoba, da sadrži elemente pravne analize, te da se to izvješće ne može okvalificirati kao izvješće "stručnjaka" ili "specijalista" u smislu ZKP--a. Također se nije moglo okvalificirati kao "drugi dokument" koje bi stranka možda željela priložiti materijalima spisa predmeta.
219. Glede izvješća društva Ernst & Young, sud je prvo naveo niz manjkavosti u samom izvješću, posebice činjenicu da su u izvješću navedena imena dvije osobe koje su sudjelovale u izradi izvješću, dok su zapravo i drugi specijalisti društva Ernst & Young-a sudjelovali u izradi izvješća. U izvješću nisu navedena njihova imena niti su oni potpisali to izvješće. G. Gage, partner u i društvu Ernst & Young koji je svjedočio na sudu, naveo je te osobe u svojim usmenom iskazu, no budući da one nisu potpisale izvješće, bilo je nemoguće utvrditi njihovu ulogu u izradi izvješća kao i njihove kvalifikacije. Jedini potpis na izvješću bio je potpis glavnog direktora. Nadalje, izvješće je pribavljeno na zahtjev odvjetničkog društva ALM-Feldmans, koje nije sudjelovalo u kaznenom postupku. Propratno pismo kojim je to izvješće proslijeđeno tvrtki ALM-Feldmans bilo je nebitno. Konačno, izvješće je sadržavalo analizu te se stoga nije moglo okvalificirati kao "dokument" u smislu ZKP-a. Slično tome, nije se moglo kvalificirati kao mišljenje "specijalista" u smislu ZKP-a.
220. Glede izvješća društva PricewaterhouseCoopers, Sud je primijetio da obrana nije navela kojoj vrsti dokaza navedenih u ZKP-u to izvješće pripada. To izvješće izvorno je naručio Apatit izvan kaznenog postupka u predmetu podnositelja zahtjeva te se nije moglo smatrati izvješćem stručnjaka ili izvješćem specijalista. Nadalje, usklađenost kopije izvješća ovjerena je od strane menadžera Apatita, a ne same tvrtke PricewaterhouseCoopers, te ona nije sadržavala potpise osoba koje su provele analizu. To izvješće je također sadržavalo mišljenja o pravnim pitanjima.
221. Nakon rješenja Suda o neprihvaćanju tih izvješća o "izvješća stručnjaka", obrana je podnijela još jedan zahtjev na temelju činjenice da su ta izvješća spadala u kategoriju "ostalih dokumenata" u člancima 74. (2) (6) i 84. ZKP-a. Okružni sud Meshchanskiy je ponovno odbio zahtjev obrane.
222. Dana 14. ožujka 2005. obrana je dostavila izvješće g. Pleshkova, višeg ekonomista u istraživačkom institutu Giperruda. On je izradio stručno mišljenje (pod nazivom "tehničko-ekonomska procjena") o ekonomskoj izvedivosti investicijskog programa u planu privatizacije za Apatit. Istoga dana sud je odbio prihvatiti taj dokument kao dokaz. Sud je napomenuo da "ostali dokumenti" koji se spominju u članku 74. ZKP-a moraju biti od značaja za predmet. Nakon što je pregledao izvješće koje je izradio g. Pleshkov, sud je zaključio da ono "sadrži mišljenja pojedinih osoba koja se temelje na istragama i kvalifikaciju dokumenata o pitanjima koja je postavila obrana, od kojih je dio pitanja pravnog karaktera". Slijedom toga, sud nije prihvatio tu "procjenu" kao dokaz. Nadalje, Sud je napomenuo da ZKP ne propisuje da "naručivanje studije" kao način pribavljanja dokaza kao što je. Što se tiče ostalih dokumenata podnesenih od strane obrane zajedno s izvješćem g. Pleshkova, sud je presudio da oni "nisu od važnosti za kazneni predmet".
223. Dana 16. ožujka 2005. obrana je podnijela novi prijedlog Okružnom sudu s priloženim odgovorom od Trgovačkog suda u Čitskoj oblasti kojim se potvrđuje da ovjeravanje pečatom nije dopušteno prema službenim propisima. Sud je ponovno odbio prihvatiti prijedlog obrane, tvrdeći da je pečat neophodan u svim slučajevima i da, štoviše, grb Ruske Federacije na službenom obrascu korištenom od strane Trgovačkog suda nije prikazan na heraldičkom štitu kako je propisano relevantnim zakonima.

(d)  Ispitivanje "stručnjaka" i drugih svjedoka obrane

224. Dana 17. siječnja 2005. odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva obavijestili su sud da neće pozivati svjedoke obrane zbog straha od represivnih mjera koje bi mogle biti poduzete od strane tužiteljstva protiv tih osoba ako budu svjedočile pred sudom.
225. Usprkos tome, sud je na zahtjev obrane ispitao nekoliko svjedoka obrane . Tako je nekoliko stručnjaka čija su pisana mišljenja dostavljena raspravnom sudu dalo je usmene iskaze.
226. Primjerice, g. Shchekin je ispitan na sudu 17., 18., 20. i 21. siječnja i 14. ožujka 2005. u svezi s poreznim zakonom i njegovom primjenom. Sud je zabranio niz pitanja koja je g. Shchekinu postavila obrana kao nevažna ili povezana s pravnim stvarima za koja sudu nije potrebno ničije mišljenje.
227. Gđa Petrova je ispitana 24. siječnja 2005. o sadržaju njezina izvješća.
228. G. Semenov je ispitan 25. siječnja 2005. On se osvrnuo na zakonitost nemonetarnog plaćanja poreza, koji je uključivao plaćanje mjenicama. Sud je zabranio dio pitanja obrane postavljenih g. Semenovu.
229. Dana 28. siječnja 2005. prvi podnositelj zahtjeva osobno se obratio sudu, objašnjavajući zašto je, prema njegovom mišljenju, ispitivanje vještaka o pitanjima poreznog zakona, knjigovodstva te poslovnih i financijskih praksi važno za predmet.
230. G. Bochko je ispitan 1. i 2. ožujka 2005. Obrana je od njega zatražila iskaz o dva međusobno povezana područja koja se odnose na sheme "smanjenja poreza" koje je koristio Yukos, a koje uključuju društva registrirana u Lesnoyu. Branitelji su najprije pitali svjedoka je li grad Lesnoy pretrpio bilo kakvu štetu prihvaćajući plaćanje poreza mjenicama, a zatim su ga ispitivali o programu ulaganja u grad. Međutim, Sud je zabranio ta pitanja. Sud je rekao da se prvo područje ispitivanja odnosi na domenu za koju sudu nije potrebno vanjsko mišljenje (pravna analiza), dok je drugo područje nevažno.
231. Dana 3. i 4. ožujka 2005. sud je saslušao gđu Myasnikovu, službenicu financijskog odjela gradske uprave Lesnoya. Sud je spriječio gđu Myasnikovu da odgovori na pitanje branitelja o tome jesu li druga društva plaćala poreze mjenicama. Tijekom unakrsnog ispitivanja gđe Myasnikove, tužitelj se u više navrata pozvao na podnesenu kaznenu prijavu protiv g. Ivannikova, gradonačelnika Lesnoya.
232. Dana 4. i 5. ožujka 2005. sud je saslušao g. Gagea (partnera u društvu Ernst & Young), koji je ispitan o metodama koje je koristio pri izradi izvješća o tržišnom vrednovanju paketa od 20 posto dionica Apatitu, za kojeg je obrana predložila da se doda za priloži u spis predmeta (vidi par.215. ove presude).
233. Dana 23. ožujka 2005. tužiteljstvo je obavijestilo sud da UGT planira podnijeti kaznenu prijavu protiv svjedokinje koju je pozvala obrana, gđe Myasnikove.
234. Obrana je također ispitala g. Lubenchenka, g. Grechishkina i g. Pleshkova. Prema podnositeljima zahtjeva, pokušaji obrane da ispita te svjedoke bili su ozbiljno ograničeni.

9.  Dvije presude od 16. svibnja 2005.

235. Dana 25. ožujka 2005. obrana je obavijestila sud da će joj, nakon završnih podnesaka tužiteljstva, biti potrebno pet dana da pripremi odgovor.
236. Dana 30. ožujka 2005. godine, nakon što je tužiteljstvo iznijelo svoj završni govor, obrana je potvrdila da joj je potrebno pet dana da pripremi odgovor. Sud je naložio da će se suđenje nastaviti u 09:30 dana 1. travnja 2005.
237. Dana 27. travnja 2005. Okružni sud Meshchanskiy je objavio da će donijeti presudu 16. svibnja 2005.
238. Između 16. svibnja i 31. svibnja 2005. godine sud je čitao svoju presudu. Suđenje je sveukupno trajalo od 8. lipnja 2004. do 31. svibnja 2005., a sud je zasjedao 159 dana. Tijekom suđenja, u spis predmeta dodana su dodatna 34 sveska materijala (petnaest svezaka zapisnika suđenja i devetnaest svezaka prijedloga, stručnih izvješća i drugih isprava dodanih tijekom suđenja).
239. Okružni sud Meshchanskiy donio je dvije zasebne presude. Prva presuda odnosila se na tvrdnje o nezakonitom stjecanju dionica Apatita (vidi odjeljak 2. (a) ove presude, par. 91. et seq.). Sud je proglasio podnositelje zahtjeva krivima po optužnici; međutim, budući da je zločin počinjen više od deset godina ranije, točnije u srpnju 1994. godine, sud je primijenio odredbe o zastari i oslobodio podnositelje zahtjeva od kaznene odgovornosti. Tekst te presude sadržan je na 90 stranica.
240. Druga presuda odnosila se na ostale optužbe protiv podnositelja zahtjeva za koje nije nastupila zastara (u daljnjem tekstu – "glavna presuda"). Ta presuda dugačka je 660 stranica; može se sažeti kako slijedi.

(a)  Dopuštenost dokaza tužiteljstva

241. Sud je analizirao prigovore obrane o nezakonitosti dokaza tužiteljstva i sve ih je odbio.
242. Konkretno, sud je odbio prigovor višestrukih pretraga koje su provedene temeljem jednog naloga za pretragu. Sud je presudio da je to zakonita praksa. Nadalje, sud je zaključio da su razlike u izvješću o pretrazi u prostorijama Fonda za državno vlasništvo u Murmansku rezultat pogreške u tipkanju. Zapravo, dokumenti su oduzeti i pregledani u Murmansku, a ne u Moskvi. Sud je također napomenuo da je u izvješću o pretrazi od 9. srpnja 2003. prostorija Apatita naznačeno da su dokumenti koji su tijekom te pretrage oduzeti pregledani od strane istražitelja 10. lipnja 2003. Sud je smatrao da je i to bila pogreška u tipkanju. Izvješće o pretrazi prostorija društva Russkiye Investory također je sadržavalo nepodudarnost: u njemu je naznačeno da je pregledavanje dokumenata oduzetih tijekom pretrage započelo prije nego što su ti dokumenti oduzeti. Sud je odlučio da je to još jedna pogreška u tipkanju.
243. Sud je odbio izuzeti dokaze dobivene tijekom pretraga 3. i 9. listopada 2003. u Zhukovki. Sud je utvrdio da su pretrage u Zhukovki provedene u potpunosti sukladno zakonu.
244. Glede dokaza pribavljenih u uredu g. Drela u prostorijama odvjetničkog društva ALM-Feldmans, sud je naveo da ZKP ne zabranjuje pretragu prostorija odvjetničkog društva bez sudskog naloga, kako je tvrdila obrana. Nadalje, u skladu s nalogom za pretragu, pretraga "se nije provodila u odnosu na g. Drela osobno, već u poslovnim prostorijama". Konačno, Sud je utvrdio da istražitelji nisu znali da provode pretragu prostorija odvjetničkog društva. Niti jedan od odvjetnika koji su bili prisutni tijekom te pretrage nije zatražio od istražitelja da mu dopusti da sudjeluje u pretrazi. Okružni sud je napomenuo da pretraživanje hitna mjera. Prema mišljenju suda, istražitelji su saznali da pretražuju urede odvjetnika "od V.V. Moiseyeva, koji je sudjelovao u pretrazi, ali nije pružio nikakve dokumente kako bi potvrdio tu činjenicu".
245. Glede pretraga drugih prostora, sud je odlučio da su one provedene na uredan i zakonit način. Sud se pozvao na izjave g. Uvarova i g. Pletneva, članova istražnog tima koji su sudjelovali u provođenju pretraga. Sud je smatrao njihovo svjedočenje istinitim jer "nisu imali razloga za davanje lažnog iskaza". Sud je nadalje presudio da je nekoliko svjedoka sudjelovalo u pretragama i da su oni bili u stanju nadzirati njihov napredak. Glede izjava gđe Ardatove, gđe Morozove i g. Rakhmankulova, na koje se pozivala obrana, sud ih nije prihvatio. Sud je smatrao da su ti svjedoci pristrani jer su radili u društvima koja pružaju usluge upravi Yukosa. Sud je također istaknuo određene nedosljednosti u njihovom svjedočenju te činjenicu da, iako su mogli u izvješću o pretrazi slobodno upisati bilješke o bilo kakvim nepravilnostima, oni to nisu učinili.
246. Sud je nadalje odbio prigovore obrane u odnosu na podatke dobivene s tvrdih diskova koje je tužiteljstvo oduzelo u Zhukovki. Sud je smatrao da je izjava g. Rakhmankulova, koji je potvrdio verziju događaja obrane, nepouzdana i u suprotnosti sa svjedočenjem g. Pletneva i g. Dumnova, od kojih je potonji jedan od dva stručnjaka koji su pregledali diskove na zahtjev tužiteljstva.
247. Sud je odbio još nekoliko zahtjeva obrane kojima se tražilo izuzimanje dokaza tužiteljstva. Sud je također analizirao iskaze nekoliko svjedoka koje je pozvala obrana, ali je presudio da njihovi iskazi nisu u suprotnosti sa zaključcima suda glede krivnje podnositelja zahtjeva.

(b)  Dopuštenost dokaza obrane

248. U glavnoj presudi Sud je također analizirao dokazne prijedloge obrane.

(i)    Nedopušteni "iskazi stručnjaka" koje je dostavila obrana

249. Sud je presudio da pisana stručna mišljenja g. Shchekina, gđe Petrove, g. Semenova, g. Lubenchenka i g. Grechishkina nisu dokazi. Obrazloženje suda može se sažeti kako slijedi.
250. Prvo, prema mišljenju suda, na temelju članka 86. obrana nije imala pravo pribaclati dokaze u obliku pisanih mišljenja "specijalista" (spetsialisty, str. 621. presude).
251. Drugo, zakon u članku 58. ZKP-a propisuje da potencijalni "specijalist" treba biti obaviješten o svojim pravima i obvezama od strane osoba koje imaju takvo pravo prema važećem zakonu o postupku, a koje ne uključuju branitelje ili same vještake. Sud je napomenuo da su pisana mišljenja izrađenaod strane tih osoba sadržavala zapise o tome da su im ta prava poznata ili da su im ih objasnili branitelji. Međutim, čak i ako su odvjetnici obavijestili neke od "stručnjaka" o njihovim postupovnim pravima, ta obavijest nije bila valjana.
252. Treći argument odnosio se na izvješća g. Shchekina, g. Semenova i g. Grechishkina. Kako slijedi iz tih izvješća, njihovi autori izveli su zaključke na temelju materijala iz spisa predmeta koji nisu bili "propisno ovjereni". Oni su temeljili svoje zaključke na dokumentima za koje su smatrali da pripadaju spisu kaznenog predmeta; međutim, tim osobama nije bilo dopušteno proučavati službene kopije materijala koje je raspravnom sudu dostavilo tužiteljstvo, već su se morali osloniti na kopije koje su im dostavili odvjetnici obrane. Glede izvješća g. Shchekina, sud je također napomenuo da je on na raspolaganju imao neke dodatne dokumente koji nisu bili dio spisa predmeta.
253. Četvrti argument je činjenica da su te osobe dale svoje mišljenje o pravnim pitanjima, što nije u njihovoj nadležnosti. Sud je napomenuo da su se ta izvješća bavila pitanjima krivnje, namjere, procjene argumenata tužiteljstva, kao i dokaza dostavljenih sudu, te tumačenja mjerodavnog zakonodavstva. Sve to, prema mišljenju suda, ne spada u opis posla stručnjaka temeljem ZKP-a.
254. Peti argument odnosio se na izvješća gđe Petrove i g. Lubenchenka. Sud je utvrdio da su ti stručnjaci angažirani od strane rođaka podnositelja zahtjeva koji nisu bili stranka u postupku te koji stoga nisu imali pravo probavati dokaze.
255. Glede istraživanja UBRAS-a, Okružni sud ga nije prihvatio, budući da nije posebno pribavljeno za kazneni postupak.

(ii)     Nedopuštene isprave

256. Sud je dalje presudio da su neke od isprava podnesenih od strane obrane, točnije osnivački akt društva Status Services te popis osoblja tog društva (koja je drugom podnositelju zahtjeva plaćala za njegove konzultantske usluge), nezakoniti jer su pribavljeni u suprotnosti s člankom 53. ZKP-a. Nadalje, sud je napomenuo kako sadržaj tih dokumenata nije u suprotnosti sa zaključcima suda da je drugi podnositelj zahtjeva šef tog društva.

(iii)   Nedopušteni usmeni iskazi

257. Sud dalje nije prihvatio usmene iskaze g. Shchekina, g. Semenova, g. Lubenchenka i gđe Petrove. Sud je presudio da su nezakoniti jer te osobe nikada nisu radile za porezne vlasti niti za revizorska ili računovodstvena društva. Oni su bili odvjetnici, a sudu nije bilo potrebno njihovo mišljenje o pravnim pitanjima. Nadalje, Sud je napomenuo kako je g. Shchekin zastupao Yukos pred trgovačkim sudovima.
258. Sud je primio na znanje svjedočenje g. Bochka, ali samo u onoj mjeri u kojoj se ono odnosi na njegovo sudjelovanje u izradi izvješća UBRAS-a. Ujedno je sud odbio prihvatiti kao dokaz iskaz g. Bochka koje se odnosio na materijalne zaključke izvješća.
259. Sud je priznao svjedočenje g. Gagea o metodama korištenima od strane društva Ernst & Young za procjenu 20 posto dionica Apatitu. Sud je, međutim, napomenuo da je to svjedočenje "općenite naravi" te da nije u suprotnosti s ranijim zaključcima suda. Kao takva, revizorska izvješća koja je podnijela obrana nisu prihvaćena.
260. Sud je također prihvatio iskaz g. Pleshkova o investicijskom programu Apatita. Prema mišljenju suda, iskaz g. Pleshkova nije bio u suprotnosti s ranijim zaključcima suda. Konačno, sud je priznao svjedočenje g. Grechishkina o njegovom kontaktu s odvjetnicima podnositelja zahtjeva, ali ne i o drugim pitanjima.

(iv)    Nevjerodostojne isprave

261. Sud je primio na znanje određene isprave koje je podnijela obrana. Konkretno, sud je ispitao porezna izvješća Poreznog inspektorata u Lesnoyu, popise osoblja koje je radilo u trgovačkim društvima u Lesnoyu, dokumente u vezi s poslovnim djelatnostima te imovinom tih društava, pisma od uprave Lesnoya, itd. Međutim, sud te dokaze nije prihvatio kao nevjerodostojne. Sud je napomenuo, posebice, da se protiv vršitelja dužnosti šefa Poreznog inspektorata te gradonačelnika Lesnoya vodi kaznena istraga zbog odobravanja nepropisnih poreznih olakšica. Nadalje, sud je utvrdio da isprave podnesene sudu vezano uz poslovne djelatnosti trgovačkih društava i nisu postojali u relevantno vrijeme kada su se provodile inspekcije tih društava.
262. Sud je također ispitao dokumente koji potvrđuju da su mjenice koje je gradska uprava Lesnoya primila od trgovačkih društava plaćene. Sud nije prihvatio te dokaze, navodeći da su društva koja su potvrdila autentičnost mjenica pod kontrolom Yukosa, te stoga nisu pouzdan izvor informacija. Sud također nije prihvatio brojne dokumente, pisma i potvrde koje je izdala uprava Lesnoya, te nekoliko mišljenja stručnjaka. Sud je smatrao da su osobe koje su pružile dokumentirane dokaze u pitanju ovisile o podnositeljima zahtjeva. Također je napomenuo da se obrana nije oslanjala na te dokumente tijekom preliminarne istrage.
263. Sud nije prihvatio isprave podnesene od strane stečajnog upravitelja banke Most Bank u odnosu na isplatu mjenica od strane društava Byron, Osmet-1, Sard-1 i GM-2. Sud je istaknuo da te isprave ne sadrže informacije o tome kada i kako su mjenice plaćene te su stoga nevjerodostojni.
264. Sud je konačno prihvatio i analizirao velik broj drugih isprava koje je dostavila obrana. Međutim, sud je zaključio da niti jedan od njih ne može utjecati na njegove zaključke što se tiče činjenica predmeta ili promijeniti njihovu pravnu kvalifikaciju djela.

(c)  Zaključci Okružnog suda Meshchanskiy o osnovanosti

(i)  Optužbe za kaznena djela

265. Okružni sud Meshchanskiy proglasio je oba podnositelja zahtjeva krivima po optužnici (vidi odjeljak 2., točke (b) – (j) ove presude, par. 97.118.). Konkretno, Sud je utvrdio da su društva koje su se bavila transakcijama dionica privatiziranih poduzeća, trgovačka društva registrirane u Lesnoyu i drugim zonama niskog poreza, kao i inozemne društva koja su plaćala naknade podnositeljima zahtjeva u stvari bile fiktivne pravne osobe bez stvarne poslovne svrhe. Većina osoba koje su u njihovo ime osnovale ta društva radila je u Yukosu, Menatepu, Rospromu i ostalim povezanim društvima Yukosa. U tom svojstvu te su osobe bile podređene podnositeljima zahtjeva. Nadalje, fiktivna društva nisu imala vlastita financijska sredstva, već su poslovale uz financijsku potporu Menatepa, Rosproma i Yukosa. Fiktivna društva nisu imala vlastite prostorije ili osoblje; nisu ostvarivale dobit, a neke od njih bile su konačno likvidirane ili napuštene. Prema tome, fiktivna društva stvorene su isključivo za sudjelovanje u fiktivnim transakcijama; bile su pod kontrolom podnositelja zahtjeva preko njihovih osobnih prijatelja ili podređenih.
266. Zaključni stavci presude u svezi s utajom korporativnog poreza glase kako slijedi:

"Kao rezultat gore navedenih radnji, gore navedena društva, koje de facto nisu obavljala nikakve poslovne aktivnosti na području [grada Lesnoya], stekla su pravo na povlašteno oporezivanje. Kasnije, koristeći tu okolnost, preko izvršnih direktora gore navedenih društava pod njihovom kontrolom, [podnositelji zahtjeva]... dogovorili su podnošenja poreznih prijava gore navedenih društava za 1999. i 2000. godinu s Poreznim inspektoratom grada Lesnoya nakon što su namjerno u njih unijeli lažne podatke da su porezne povlastice procijenjene i da nisu imali poreznih zaostataka; kao posljedica toga, proračuni na raznim razinama nisu primili poreze u gore navedenom iznosu. Također, u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza, kršeći zahtjeve trenutnog poreznog zakona ..., [podnositelji zahtjeva] uredili su da gore navedena društva plaćaju porez mjenicama Yukosa, što se ne može smatrati u skladu sa zakonskim zahtjevima plaćanja obveznih poreza. Kasnije, iz "preplata" koje su se skupile na gore opisani način, također su provedene operacije netiranja za sljedeća porezna razdoblja. Nadalje, u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza, optuženici su s Poreznim inspektoratom dogovorili da gore navedena društava pod njihovom kontrolom ne podnesu bilancu stanja za 2000. godinu , a koje podnošenje je obvezno na temelju čl. 23. Poreznog zakona, te da izostave podataka o stvarnim poreznim zaostacima društava u njihove porezne prijave. Putem gore navedenih radnji, [podnositelji zahtjeva] organizirali su utaju poreza ... "

267. Glede iznosa neplaćenih poreza, u presudi Okružnog suda Meshchanskiy navedeni su sljedeći iznosi. Godine 1999. društvo Business Oil steklo je nezakonite porezne olakšice u iznosu od 1.217.622.799 RUB. Godine 2000. društvo Business Oil steklo je nezakonite porezne olakšice u iznosu od 1.566.046.683 RUB. Nadalje, četiri trgovačka društva (Business Oil, Vald Oil, Forest Oil i Mitra) platile su poreze za 1999.-2000. godinu mjenicama. U toj posljednjoj točki u presudi više se puta navode različiti iznosi neplaćenih poreza za različita porezna razdoblja i za svako društvo (str. 49.-50. presude). Iznosi potplaćenih poreza navedeni u raznim dijelovima presude nisu se uvijek podudarali s drugim iznosima koji se odnose na ista razdoblja i poslovanje istih trgovačkih društava te se nisu uklapali u ukupni rezultat naveden u zaključnim stavcima presude koji se odnose na optužbe za utaju poreza na dobit. Nikakva obrazloženja za te nepodudarnosti nisu navedena u presudi.
268. Pri analizi sudjelovanja podnositelja zahtjeva u nezakonitoj shemi povrata poreza, Okružni sud je na stranici 51. presude naveo da "2000 mjenica Yukosa u vrijednosti od 1.048.391.487 RUB još uvijek nije plaćeno". Okružni sud je utvrdio da su podnositelji zahtjeva prijevarom dobili 407.120.540 RUB iz državnog proračuna pomoću te sheme. U prilog zaključcima o optužbama za utaju poreza na dobit, u presudi su, inter alia, navedeni dokumenti oduzeti od banke Trust Investment Bank (str. 488.presude).
269. Na stranici 521. presude Okružnog suda navedeno je da su 1999. godine podnositelji zahtjeva izbjegli plaćanje poreza u iznosu od 5.447.501.388 RUB (ta brojka uključuje porezne olakšice koje je steklo društvo Business Oil kao i plaćanje poreza mjenicama od strane četiri društva, uključujući i Business Oil), te da su 2000. godine izbjegli plaćanje poreza u iznosu od 11.947.947.894 RUB (ponovno, to uključuje porezne olakšice odobrene društvu Business Oil kao i iznose mjenica prenesenih na proračun od strane četiri trgovačka društva). Ukupni iznos neplaćenih poreza za 1999.-2000. godinu stoga je iznosio 17.395.449.282 RUB.
270. Glede optužbi za utaju poreza na dohodak, Okružni sud potvrdio izračun koji se nalazi u optužnici. Konkretno, kako bi se dokazalo da ugovori o uslugama sklopljeni između podnositelja zahtjeva i dva društva na otoku Man, odnosno društvima Status Services i Hinchley, nisu stvarni, u presudi se navodi dopis koji je pripremila gđa Kantovich u ime g. Alexanyana, a koji je upućen prvom podnositelju zahtjeva i u kojem se opisuje shema "individualnih poduzetnika". U presudi su također navedene korporativne kreditne kartice koje su izdane na ime drugog podnositelja zahtjeva kao direktora društva Status Services Limited , a koje su otkrivene u Zhukovki tijekom pretrage njegove kuće u Zhukovki 3. listopada 2003. godine. Dokumenti oduzeti od Poreznog inspektorata br. 5 također su navedeni kao dokaz krivnje podnositelja zahtjeva u vezi s optužbama za utaju poreza na dohodak (str. 475.-478. presude).
271. U prilog svojim zaključcima o događaju u svezi s pronevjerom dobiti Apatita i u odnosu na optužbe za utaju poreza na dobit, Okružni sud Meshchanskiy naveo je, inter alia, dokumente oduzete u uredu g. Drela u Zhukovki. Sud se u tom pogledu također pozvao na neke od ispisa s tvrdih diskova koji su oduzeti u tijekom pretrage. Raspravni sud je pak naveo da krivnju podnositelja zahtjeva potvrđuju "zaključci složenog računovodstveno-ekonomskog vještačenja, čiji rezultati pokazuju kako bi se neto dobit Apatita za razdoblje 2000.-2002. godine, u slučaju samostalne prodaje koncentrata apatita bez posrednika po nabavnoj cijeni potrošačkih postrojenja, te po cijeni od 45 USD po toni na paritetu FOB Murmansk u slučaju izvoza, povećala za 6.168.043.000 RUB, uključujući: u 2000. godini - za 2.840.223.000 RUB, u 2001. godini - za 1.956.565.000 RUB, u 2002. godini - za 1.371.255.000 RUB" (str. 322. presude). U prilog svojim zaključcima o događaju u svezi s nezakonitim stjecanjem udjela u Apatitu, Okružni sud naveo je, inter alia, vrednovanje proizvoda Apatita izvršeno od strane g. Yeloyana i g. Kuprianova u njihovom izvješću od 16. kolovoza 2003.

(ii)  Građanske tužbe

272. Okružni sud također je naložio podnositeljima zahtjeva da državi plate 17.395.449.282 RUB zbog neplaćenih korporativnih poreza, koji će se naknaditi od oba podnositelja zahtjeva solidarno. Presuda Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na parnične tužbe dugačka je osam redaka i ne sadrži nikakav izračun iznosa štete nanesene državi zbog neplaćanja korporativnog poreza od strane podnositelja zahtjeva. Presuda u tom dijelu nije upućivala ni na koju odredbu zakona.
273. O parničnim tužbama Poreznog inspektorata br. 5 u svezi s utajom poreza na dohodak nije odlučeno; Okružni sud je presudio da te tužbe trebaju biti ispitane od strane suda u odvojenom parničnom postupku.
274. Prema presudi izgleda da podnositelji zahtjev nisu naknadili iznos koji je Porezna služba potraživala temeljem nezakonitog povrata poreza (407.120.540 RUB).

(d)  Dokazi koji se spominju u presudi, ali nisu dani obrani tijekom istrage i suđenja

275. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da neki dokazi, koje Okružni sud Meshchanskiy navodi u svojoj presudi, nikada nisu dostavljeni obrani za ispitivanje u kontradiktornom postupku. Konkretno, u presudi su navedeni:

(a)  knjiga prihoda i rashoda drugog podnositelja zahtjeva za 2000. godinu;

(b) pismo od ZAO Yukos RM od 11. kolovoza 2000.;

(c)  kreditne kartice American Expressa, za koje se tvrdilo da pripadaju drugom podnositelju zahtjeva; i

(d) navodni ugovori između drugog podnositelja zahtjeva i društva Status Services.

(e)  Kazna

276. Zaključno, Okružni sud je osudio oba podnositelja zahtjeva na devet godina zatvora u "kažnjeničkoj koloniji s običnim režimom".

10.  Žalbeni postupak

(a)  Priprema želbe

277. U roku od 10 dana od dana završetka čitanja presude, timovi obrane podnijeli su " preliminarnu" verziju svoje žalbe Gradskom sudu u Moskvi. Cjelokupni razlozi za žalbu mogli su se pripremiti tek nakon proučavanja zapisnika suđenja.
278. Prema navodima Vlade, prvi podnositelj zahtjeva je 7. lipnja 2005. primio pismeni otprvaka presude u svom predmetu.
279. Dana 28. srpnja 2005. odvjetnički tim je obaviješten je od strane sutkinje Kolesnikove (sutkinje predsjednice vijeća) da može započeti s proučavanjem zapisnika suđenja kako bi provjerio njegovu točnost. Između 29. srpnja i 8. kolovoza 2005. obrani je odobren pristup svescima 1.-15. izvornog zapisnika suđenja u prostorijama Okružnog suda Meshchanskiy. Međutim, odvjetnici podnositelja zahtjeva nisu mogli pročitati svih 30 svezaka zapisnika suđenja. Konkretno, obrani nije odobren pristup svescima koji su sadržavali dokumente priložene spisu predmeta tijekom rasprave i kopije izvanraspravnih rješenja suda. Odvjetnicima podnositelja zahtjeva rečeno je da ne mogu dobiti pristup preostalim svescima jer ih koristi tužitelj.
280. Dana 5. kolovoza 2005. kopija petnaest svezaka zapisnika suđenja, koju je Okružni sud Meshchanskiy pripremio na vlastitu inicijativu, stavljena je obrani na raspolaganje (5.565 stranica). Kopije zapisnika nisu bile ovjerene i nisu sadržavale nikakvo unutarnje numeriranje ili indeks. Prema navodima Vlade, obrani su dani sljedeći vremenski termini za proučavanje zapisnika suđenja: od ponedjeljka do četvrtka, 9:00-18:00 sati, te u petak 9:00-16:45. Svaki odvjetnik dobio je vlastitu kopiju zapisnika suđenja.
281. Obrana je podnijela zahtjev za uvidom u izvornik zapisnika suđenja, no sud nije odgovorio na taj zahtjev.
282. Početkom kolovoza postalo je poznato da se prvi podnositelj zahtjeva namjerava kandidirati za izbore za Državnu Dumu Ruske Federacije.
283. Dana 8. kolovoza 2005. prvi podnositelj zahtjeva premješten je u drugi blok u pritvoru, u ćeliju u kojoj se nalazilo 16 pritvorenika.
284. Dana 9. kolovoza 2005. sutkinja Kolesnikova je obavijestila obranu putem telefaksa da je 25. kolovoza 2005. posljednji datum za podnošenje prigovora na zapisnik suđenja . Kao odgovor prvi podnositelj zahtjeva napisao je pismo sutkinji Kolesnikovoj u kojem je tražio dodatno vrijeme. Konkretno, opisao je uvjete u kojima mora proučavati zapisnik suđenja kako slijedi:

"Prisiljen sam proučavati zapisnik u sobi za sastanke zajedno sa svojim odvjetnicima ili u ćeliji u kojoj sam trenutno pritvoren. Međutim, teško to mogu činiti u ćeliji jer se u njoj nalazi više od 10 ljudi, a oni, naravno, glasno razgovaraju jedni s drugima, mnogi od njih puše (ja osobno ne pušim), jedu i obavljaju nuždu, drugim riječima, stvaraju situaciju u kojoj je izuzetno teško usredotočiti se na protokol.

Što se tiče uvjeta proučavanja zapisnika u sobi za sastanke zajedno s mojim odvjetnicima, želio bih napomenuti sljedeće. Svaki dan odvjetnicima je za susret sa mnom dodijeljena jedna te ista soba za sastanke. Ta soba je neprovjetrena s potpuno hermetički zatvorenim prozorom s dvostrukim staklom, bez bilo kakve klimatizacije i ventilacije. U sobi se nalazi stol, koji je premalen da bi na njega stali svi dokumenti potrebni kako bismo mogli raditi na zapisniku, i dvije stolice, koje isto tako nisu dovoljne jer me posjećuje i do pet odvjetnika istovremeno. Istodobno, susjedne sobe za ispitivanje su slobodne i u njima se nalazi mnogo stolica. U ovoj situaciji, dodjeljivanje jedne te iste sobe za ispitivanje pruža razlog za sumnju da je ta soba opremljena nekim posebnim tehničkim uređajima koji onemogućuju povjerljivu komunikaciju između mene i mojih odvjetnika. ... Do danas, uspio sam proučiti samo 4,5 sveska od 15 svezaka "kopija" zapisnika koje sam dobio. Kako bih ubrzao proučavanje ... moram odbijati svakodnevne šetnje na otvorenom ..."

285. Od 9. kolovoza 2005. branitelji su nekoliko puta slali brzojave i pisma Okružnom sudu Meshchanskiy tražeći da se obrani dopusti pregledavanje izvornog zapisnika suđenja. Međutim, obrana nije primila nikakav odgovor na te zahtjeve.
286. Dana 15. kolovoza 2005. gđa Moskalenko, odvjetnica obrane, prigovorila je Okružnom sudu Meshchanskiy zbog nepropisnih uvjeta u kojima je morala pregledavati zapisnik suđenja s podnositeljem zahtjeva.
287. Dana 19. kolovoza 2005. godine obrana je Okružnom sudu Meshchanskiy dostavila audio zapise koje je obrana snimala u tijeku suđenja. Sutkinja Kolesnikova je vratila audio zapise obrani, tvrdeći da je predmet zatvoren i da se ništa ne može priložiti spisu predmeta.
288. Dana 23. kolovoza 2005. sutkinja Kolesnikova odbila je zahtjev za dodatnim vremenom za pregledavanje zapisnika suđenja, tvrdeći da su podnositelj zahtjeva i njegovi odvjetnici imali dovoljno vremena.
289. Dana 24. kolovoza 2005. obrana je podnijela primjedbe na one sveske zapisnika suđenja kojima je imala pristup. Primjedbe su sadržane na 126 stranica. Prema riječima podnositelja zahtjeva, zapisnik suđenja sadržavao je određene nepravilnosti, od kojih su neke bile relativno male, dok su druge bile mnogo značajnije. Tako su cijeli stavci nedostajali u zapisniku suđenja. Podnositelj zahtjeva je kao primjer naveo situaciju u kojoj je sud raspravljao o vremenskom rasporedu za ročište. Ta situacija nije dio zapisnika suđenja. Nadalje, postojali su brojni propusti u zapisniku ispitivanja određenih važnih svjedoka (kao što je, primjerice, g. Klassen, koji je sudu ispričao o istražiteljevom selektivnom pristupu u ispitivanju).
290. Dana 26. kolovoza 2005. tužiteljstvo je obavijestilo obranu o odluci koju je donio vršitelj dužnosti predsjednika Okružnog suda Meshchanskiy, g. Kuryukov, kojom je datum 14. rujna 2005. odredio kao datum žalbene sjednice.
291. Dana 2. rujna 2005. sutkinja Kolesnikova je donijela rješenje kojim su odbijena sva pitanja koja je postavila obrana, sa sljedećim obrazloženjem:

"Primjedbe na zapisnik suđenja ne temelje se na činjenicama – tj. zapisnik suđenja pripremljen je od strane sudskih zapisničara u tijekom samog sudskog postupka i sve primjedbe sudionika, njihove izjave, prijedlozi, svi ispitani i objavljeni dokumenti, iskazi svjedoka, pitanja i odgovori na ta pitanja, kao i redoslijed sudskog postupka, itd., zabilježeni su točno i u cijelosti".

292. Dana 9. rujna 2005. obrana je podnijela niz prijedloga Gradskom sudu u Moskvi, tražeći da se dokazi koji su izuzeti ili nisu prihvaćeni od strane Okružnog suda Meshchanskiy ponovno razmotre u predstojećem žalbenom postupku. Prijedlozi su se, inter alia, odnosili na izvješće društva Ernst & Young u svezi s investicijskim programom koji se provodio u gradu Lesnoyu. Nadalje, obrana je tražila prihvaćanje nekoliko dopisa financijskog odjela grada Lesnoya u svezi s plaćanjem poreza mjenicama i njihovim plaćanjem od strane Yukosa. Nadalje, obrana je skrenula pozornost žalbenog suda na dokaze koji su pogrešno protumačeni od strane tužiteljstva, a slijedom toga i od strane raspravnog suda.
293. Dana 13. rujna 2005. gđa Moskalenko je podnijela dodatnu žalbu u kojoj je prigovorila zbog navodnog kršenja Europske konvencije tijekom istrage i suđenja. Konkretno, prigovorila je zbog nemogućnosti prvog podnositelja zahtjeva da ostvari povjerljiv kontakt sa svojim odvjetnicima u sudnici tijekom rasprava i u zatvoru.
294. Istoga dana odvjetnici obrane zatražili su od žalbenog suda da poništi raspravu od 14. rujna 2005. jer je taj datum određen na način koji nije bio u skladu s postupkom propisanim zakonom.
295. Sveukupno, žalbe koje je podnijela obrana u ime podnositelja zahtjeva sadržani su na otprilike tisuću stranica.

(b)  Zastupanje podnositelja zahtjeva tijekom žalbenog postupka

296. U srpnju i kolovozu 2005. godine ravnatelj pritvorskog objekta uporno je odbijao odobriti gđi Khrunovoj, jednoj od odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, sastanak s njim jer joj je Okružni sud Meshchanskiy odbio izdati "dozvolu za sastanak". Nakon podnošenja prigovora Kvalifikacijskom odboru sudaca, sud joj je dopustio uvid u spis predmeta.
297. Dana 22. srpnja 2005. gđi Mikhaylovoj, koja je bila angažirana kao odvjetnica prvog podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava u odsutnosti gđe Moskalenko, nije bio dopušten pristup prvom podnositelju zahtjeva od strane ravnatelja pritvorskog objekta. U pismu od 14. siječnja 2008. tadašnji ravnatelj pritvorskog objekta objasnio je da gđa Mikhaylova nije imala odobrenje da sudjeluje u postupku u svojstvu odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva na temelju članka 53. ZKP-a te joj je zbog toga uskraćen pristup prvom podnositelju zahtjeva.
298. Dana 27. srpnja 2005. gđi Mikhaylovoj i g. Prokhorovu uskraćen je pristup prvom podnositelju zahtjeva usmenim nalogom ravnatelja pritvorskog objekta. Odvjetnici su zatim podnijeli formalni pisani zahtjev da posjete podnositelja zahtjeva, ali im je 10.-11. kolovoza 2005. opet uskraćen pristup njemu i opet s pozivom na članak 53. ZKP-a.
299. Dana 4. kolovoza 2005. uprava pritvora poslala je zahtjev Okružnom sudu Meshchanskiy s upitom imaju li gđa Mikhaylova i g. Prokhorov odobrenje da sudjeluje u postupku kao odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva. Dana 11. kolovoza 2005. potpredsjednik Okružnog suda Meshchanskiy odgovorio je da tih dvoje odvjetnika nije sudjelovalo u suđenju u ime prvog podnositelja zahtjeva. Dana 15. kolovoza 2005. Okružni sud Meshchanskiy dostavio je upravi pritvora popis odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva koji su imali odobrenje da sudjeluje u postupku temeljem članka 53. ZKP-a te su im stoga dopušteni posjeti podnositelju.
300. Prvi podnositelj zahtjeva dao je upute g. Padvi, svom glavnom odvjetniku, da ga zastupa u žalbenom postupku. Međutim, g. Padva primljen je u bolnicu nedugo prije žalbene sjednice zbog ozbiljnog zdravstvenog problema. Sjednica od 14. rujna 2005. stoga je odgođena za 19. rujna 2005.
301. Dana 15. rujna 2005. g. Mkrtychev i g. Drel, odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva, pokušali su se sastati s prvim podnositeljem zahtjeva, ali uskraćen im je pristup njemu od strane uprave pritvora. Istoga dana zatvorenik koji je bolovao od zarazne bolesti prvo je smješten u ćeliju prvog podnositelja zahtjeva, a zatim je premješten u ćeliju u kojoj je bio pritvoren drugi podnositelj zahtjeva. Kao posljedica toga, karantena je određena u odnosu na pritvorenike u tim ćelijama, uključujući i oba podnositelja zahtjeva. Međutim, nakon dugih pregovora s upravom pritvora, gđa Levina i gđa Moskalenko dobile su pravo posjetiti podnositelje zahtjeva.
302. Budući da je g. Padva 19. rujna 2005.još uvijek bio u bolnici, sjednica je odgođena za 20. rujna. Dana 20. rujna sjednica je ponovno odgođena, tom prilikom za 22. rujna 2005.
303. Dana 21. rujna 2005. Gradski sud u Moskvi imenovao je g. Shmidta braniteljem prvog podnositelja zahtjeva u žalbenom postupku.
304. Dana 21. rujna 2005. g. Padvi uskraćen je pristup prvom podnositelju zahtjeva u istražnom zatvoru.
305. Dana 22. rujna 2005. žalbeni sud je odlučio da će, ako g. Padva i dalje bude odsutan, g. Shmidt, još jedan od odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, zauzeti njegovo mjesto i zastupati prvog podnositelja zahtjeva. Kao posljedica toga, g. Padva je dao pristanak za otpust se iz bolnice kako bi mogao zastupati prvog podnositelja zahtjeva. G. Shmidt, koji je imenovan odvjetnikom prvog podnositelja zahtjeva odlukom suda, zatražio je odgodu, no dopušten mu je samo kratak sastanak s prvim podnositeljem zahtjeva u zgradi suda, u kojoj, prema njegovim riječima, povjerljivost nije bila moguća.

(c)     Žalbeno ročište od 22. rujna 2005.

306. Gradski sud u Moskvi, zasjedajući kao žalbeni sud, bio je sastavljen od tri suca: g. Tarasova (suca predsjednika vijeća), g. Marinenka i gđe Lokhmacheve. Sjednica od 22. rujna 2005. sveukupno je trajala oko jedanaest sati.
307. Na početku sjednice branitelji su zatražili dodatno vrijeme kako bi mogli primiti upute od svojih klijenata. G. Padva je objasnio da mu je prethodnog dana odbijen pristup prvom podnositelju zahtjeva. G. Shmidt je zatražio da se ročište odgodi najmanje za jedan dan. Prvi podnositelj zahtjeva objasnio je Gradskom sudu kako je neophodno da mu se odobri još vremena kako bi se sastao sa svojim odvjetnicima. Također je objasnio kako je dobio nedovoljno vremena i mogućnosti za pripremu žalbe. Presuda je sadržana na šesto stranica, ne uključujući golemi opseg zapisnika suđenja i dokumenata u spisu predmeta, a on je imao samo dva tjedna da ih pročita i pripremi svoje komentare prije nego što mu je određena karantena.
308. Gradski sud je odbio zahtjeve za odgodu, ali je odobrio određeno vremensko razdoblje prvom podnositelju zahtjeva kako bi razgovarao o svom predmetu s g. Padvom i g Shmidtom u sudnici. Razgovarali su o predmetu u nazočnosti stražara.
309. G. Shmidt, navodeći kršenje domaćeg prava pri dodjeljivanju predmeta u žalbenom postupku, podnio je zahtjev za izuzećem sudaca. Međutim, taj zahtjev je odbijen.
310. Žalbeni sud je ispitao nekoliko zahtjeva obrane za prihvaćanjem dokaza u spis predmeta, uključujući i dokumente podnesene ranije u pisanom obliku i nekoliko novih zahtjeva upućenih usmenim putem na ročištu. Tako je g. Padva na sjednici zatražio od Gradskog suda da prizna izvješće instituta Giproruda (o investicijskom programu za Apatit iz 1994. godine), izvješća društva Ernst & Young (u kojima je procijenjena vrijednost udjela od 20 posto u Apatitu za 1994. i 2002. godinu) i izvješće UBRAS-a. U odgovoru na taj zahtjev Gradski sud je presudio kako slijedi:

 "Sud smatra kako nema osnova za proučavanje dokumenata koje je već proučio prvostupanjski sud. Sud će proučiti zahtjeve u kojima obrana navodi da su dokumenti nepropisno ocijenjeni od strane suda Meshchanskiy. S obzirom na navedeno, sud prihvaća dokumente za preispitivanje."

311. Gradski sud je saslušao obraćanja prvog podnositelja zahtjeva, g. Padve, g. Shmidta (odvjetnika) i g. Shokhina (tužitelja). Odvjetnici obrane naveli su razne povrede postupka tijekom suđenja, kao i pogreške u sastavu presude prvostupanjskog suda. Također su zatražili od Gradskog suda da obustavi postupak koji se tiče nezakonitog stjecanja dionica NIUIF-a temeljem činjenice da je desetogodišnji zakonski rok određen za takva kaznena djela istekao 22. rujna 2005.
312. Na kraju dana Gradski sud se povukao na jedan sat te je iste večeri proglasio izreku svoje odluke.

(d)    Presuda Gradskog suda u Moskvi od 22. rujna 2005.

313. Odluka Gradskog suda u Moskvi sadržana je na 62 stranice. Žalbeni sud nije otkrio nikakve bitne povrede postupka tijekom suđenja. Žalbeni sud je djelomično potvrdio osnovanost presude Okružnog suda Meshchanskiy, istodobno odbacujući ostale optužbe ili mijenjajući obrazloženje Okružnog suda.
314. Gradski sud je presudio da je nastupila zastara u odnosu na optužbe koje se odnose na neplaćanje poreza na dohodak 1998. godine. Također je nastupila zastara u odnosu na događaj u svezi s nezakonitim prisvajanjem dobiti Apatita 1997.-1999. godine. Glede optužbi u svezi s NIUIF-om, Gradski sud presudio je da je vremenski rok koji se odnosi na privatizaciju NIUIF-a istekao u ponoć 22. rujna 2005. Kao posljedica toga, Gradski sud se proglasio nadležnim ratione temporis da ispita optužbe vezane za taj događaj te je u tom dijelu potvrdio zaključke prvostupanjskog suda.
315. Gradski sud je potvrdio je osuđujuću presudu u dijelu koji se odnosi na nezakonito prisvajanje dobiti Apatita u godinama 2000.-2002., nezakonito stjecanje dionica NIUIF-a, utaju poreza na dobit u 1999.-2000. godini (porezne olakšice nezakonito dobivene od strane trgovačkih društava), utaju poreza na dohodak 2000. godine, te nezakonit povrat poreza trgovačkih društava.
316. Glede prvog događaja u svezi s utajom poreza na dobit (vezanom za porezne olakšice) Gradski sud je konkretno presudio kako slijedi:

"[Trgovačka društva] nisu posjedovala ili unajmljivala proizvodne pogone ili dugotrajnu imovinu za preradu, skladištenje ili otpremu proizvoda na teritoriju ZATO-a Lesnoy. Djelatnici angažirani od strane društava i registrirani u Lesnoyu angažirani su isključivo kako bi se ispunili uvjeti za dodjelu dodatnih poreznih povlastica. Djelatnici nastanjeni u Lesnoyu nisu sudjelovali u pripremi dokumentacije za sklapanje sporazuma, vođenje pregovora s kupcima ili prodavačima nafte i naftnih derivata, ili u računovodstvu."

317. Glede utaje poreza na dohodak, Gradski sud konkretno je presudio da su, na temelju ugovora o uslugama, iznosi primljeni od strane podnositelja zahtjeva zapravo uplaćeni "za njihov rad u društvima Rosprom, Yukos [Moskva], i inozemnim društvima". Gradski sud je, konkretno, utvrdio kako slijedi:

"Činjenice o izdavanju patenta individualnog poduzetnika i prelasku [podnositelja zahtjeva] na shemu pojednostavljenog oporezivanja potvrđene su materijalima navedenima u presudi i ispitanima na sudu, dokumentima oduzetim u poreznom inspektoratu o upisu [podnositelja zahtjeva] kao poduzetnika koji obavljaju svoje aktivnosti bez uspostavljanja pravne osobe, ugovorima o uslugama s inozemnim društvima, izjavom o dohotku 1998.-2000. godine; zahtjevima [podnositelja zahtjeva] za patentima za prelazak na shemu pojednostavljenog oporezivanja, računovodstva i izvještavanja; patentima i odlukama voditelja inspektorata da ih izdaju; potvrdama plaćanja za patente; punomoći za zastupanje u poreznom inspektoratu; knjigama prihoda i rashoda poduzetnika; te drugim dokumentima".

318. Gradski sud nadalje je utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu krivi u pogledu nekoliko događaja. Prema tome, odbijene su sljedeće optužbe:

(a)  neizvršavanje presuda trgovačkog suda u odnosu na Apatit i NIUIF (vidi odjeljak 2. (b) i (e) ove presude, par. 97. et seq i par. 104. et seq.);

(b)  plaćanje poreza mjenicama (vidi odjeljak 2. (g) ove presude, par. 111. et seq.). U ovom je dijelu Gradski sud presudio da se ono ne može okarakterizirati kao "utaja poreza" temeljem novog članka 1999., koji je stupio na snagu u prosincu 2003. godine; također je presudio da se plaćanje mjenicama ne može smatrati "davanjem lažnih podataka" u fiskalnim dokumentima, djelom kažnjivim temeljem članka 199. Kaznenog zakona. Gradski sud je dodao da činjenica da ta djela nisu kaznena ni na koji način ne utječe na zaključke Okružnog suda o parničnim tužbama podnesenima od strane Ministarstva poreza jer je takvo plaćanje poreza mjenicama ostalo nezakonito (stranica 39. odluke);

(c)  novčani transakcijei društvima g. Gusinskog (događaj u svezi s bankom Most Bank pripisan prvom podnositelju zahtjeva, vidi odjeljak 2. (i) ove presude, par. 115.).

319. Glede novčanih potraživanja protiv podnositelja zahtjeva, Gradski sud je presudio da se iznosi neplaćenih poreza ne mogu nadoknaditi od fiktivnih društava; stoga se oni trebaju nadoknaditi od podnositelja zahtjeva osobno jer su oni de facto organizatori i korisnici sheme utaje poreza. Presuda Gradskog suda u tom dijelu nije upućivala ni na koje odredbe zakona.
320. Konačno, Gradski sud je promijenio pravnu kvalifikaciju određenih događaja za koje su podnositelji zahtjeva optuženi. Kao posljedica toga, ukupna kazna smanjena je na po osam godina zatvora za svakog podnositelja zahtjeva. Obrazložena odluka donesena je od strane žalbenog suda nešto kasnije.

E.  Izdržavanje kazne podnositelja zahtjeva

1.  Smještanje prvog podnositelja zahtjeva u FGU IK-10

321. Dana 9. listopada 2005. prvi podnositelj zahtjeva premješten je iz istražnog zatvora.
322. Dana 15. listopada 2005. prvi podnositelj zahtjeva stigao je u kažnjeničku koloniju FGU IK-10, koja se nalazi u gradu Krasnokamensk u Čitskoj oblasti. Dana 20. listopada 2005. supruga prvog podnositelja zahtjeva o tome je obaviještena poštanskim putem.
323. Udaljenost između Moskve i Čite iznosi oko 6.320 km autocestom. Prema navodima Vlade, FGU IK-10 nalazi se oko 580 km od grada Čite. Postoji i željeznička pruga između Čite i Krasnokamenska; vlakovi imaju "vagone za spavanje" (odjeljke u prvom razredu za dvije osobe) s internetskom vezom i vagonom restoranom. "Prometna infrastruktura" unutar Krasnokamenska omogućuje posjetiteljima pristup teritoriju kažnjeničke kolonije.
324. Prema prvom podnositelju zahtjeva, kažnjenička kolonija FGU IK-10 u Krasnokamensku nije posve najudaljenija kažnjenička kolonija od Moskve, ali je najteže dostupna jer su izravni letovi dostupni u kolonije još dalje od Moskve. Kako bi se došlo do Krasnokamenska od Moskve, potrebno je najmanje dva dana. To je dug i naporan put, a još težim ga čini niska učestalost letova iz Moskve u Čitu. Let iz Moskve za Čitu traje približno šest i pol sati (ponekad i više, kada zrakoplov mora puniti gorivo u Ekaterinburgu). Po dolasku u Čitu, potrebno je čekati sedam sati prije ukrcaja u vlak za Krasnokamensk, kojemu je potrebno još petnaest sati do odredišta. Alternativno, posjetitelji mogu izabrati vožnju vlakom iz Moskve, koja neprekinuta traje 106 sati. To je odvjetnicima i obitelji prvog podnositelja zahtjeva značajno otežalo pristup njemu te neizbježno neki od njih nisu viđali prvog podnositelja zahtjeva onoliko koliko bi ga inače viđali. Odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva opisali su putovanje kao "vrlo iscrpljujuće i umarajuće". G. Mkrtychev, odvjetnik koji je putovao od Moskve do Krasnokamenska u osam navrata, svjedočio je da on nikada nije vidio nikakve "vagone za spavanje" ili vagone restorane u vlakovima kojima je putovao. Uspostavljanje internetske veze i veze za mobilne telefone također je bilo nemoguće, suprotno onome što je Vlada tvrdila. Prvi podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da je i sâm Krasnokamensk podložan velikim klimatskim ekstremima. Prema g. Mkrtychevu, tijekom njegovog prvog putovanja tamo u listopadu 2005. godine temperatura je iznosila oko minus deset stupnjeva Celzija uz ledeni i gotovo nepodnošljivi vjetar. Prilikom jednog od njegovih kasnijih posjeta temperatura je pala na 41 stupanj ispod nule. Kratko ljeto bilo je jednako surovo, uz užarenu vrućinu i rojeve komaraca.
325. Dana 25. listopada 2005. supruga prvog podnositelja zahtjeva posjetila ga je u koloniji. Imala je pravo na "dugi obiteljski posjet" te je ostala s prvim podnositeljem zahtjeva do 28. listopada 2005.
326. Odluku o slanju prvog podnositelja zahtjeva u koloniju u Krasnokamensku donijela je Federalna služba za izvršenje kazni – FSIN. Dana 9. siječnja 2006. odvjetnici obrane su podnijeli prigovor osporavajući tu odluku. Oni su tvrdili da je odluka nezakonita i proizvoljna. Osim toga, odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva istaknuli su da je drugi podnositelj zahtjeva također poslan u vrlo udaljenu regiju Ruske Federacije, uz očito nepoštivanje odredbi ruskog zakona.
327. Na ročištu su predstavnici FSIN-a tvrdili da nije bilo dovoljno mjesta u kaznionicama u središnjoj Rusiji, te da je donesena odluka da se pet osuđenika pošalje iz Moskve u različite regije Rusije. Zakon nije zahtijevao razmatranje pojedinačnih okolnosti svakog osuđenika; kao posljedica toga, prvi podnositelj zahtjeva bio je među pet osuđenika koji su poslani u Čitsku oblast.
328. Prvi podnositelj zahtjeva u postupku je konkretno naveo brojku koja se spominje u jednom intervjuu tadašnjeg ministra pravosuđa g. Chayke, koji je rekao da je u rujnu 2005. godine kapacitet prijema ruskih kolonija iznosio 786.753 mjesta, dok je samo 637.079 zatvorenika ondje bilo zatvoreno. U drugom intervjuu g. Kalinin, tadašnji ravnatelj FSIN-a, priznao je da je u nekim kolonijama bilo slobodnih mjesta.
329. Dana 6. travnja 2006. Okružni sud Zamoskvoretskiy u Moskvi je odbio zahtjev prvog podnositelja zahtjeva i, pozivajući se na članak 73. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazni, potvrdio odluku FSIN-a kao zakonitu i opravdanu. Okružni sud je utvrdio da, temeljemu članka 73. Zakona o izvršavanju kazni, osuđenik ima pravo na izdržavanje kazne u regiji u kojoj je osuđen ili gdje je ranije živio. Međutim, ako u tom zatvoru nema slobodnih mjesta, zatvorenik može biti poslan na izdržavanje kazne u najbližu regiju koja ga može primiti. Okružni sud pozvao se na odluku FSIN-a u kojoj je navedeno koje kolonije moraju prihvatiti zatvorenike iz Moskve i u kojem omjeru. Prema Okružnom sudu, ta je odluka donesena u okviru nadležnosti FSIN-a i njome nije prekršen zakon. Okružni sud je također presudio da su, u slučaju da je prvi podnositelj zahtjeva bio smješten u bližu koloniju, prava drugih zatvorenika mogla biti povrijeđena. Sud je odlučio da informacije sadržane u intervjuima g. Chayke i g. Kalinina o broju slobodnih mjesta u ruskim kolonijama nisu dokaz. Dana 13. lipnja 2006. Gradski sud u Moskvi potvrdio je tu odluku.

2.  Kontakt prvog podnositelja zahtjeva s njegovim odvjetnicima

330. Dok je bio u koloniji u Krasnokamensku, podnositelj zahtjeva nastavio je raditi sa svojim odvjetnicima. Međutim, njegov kontakt s njima bio je ozbiljno ograničen. Tako je na početku njegove zatvorske kazne prvom podnositelju zahtjeva jedino bilo dopušteno da vidi svoje odvjetnike na kraju radnog dana, a bilo je dopušteno samo jednom odvjetniku da ga vidi u isto vrijeme.
331. Dana 10. studenog 2005. gđi Terekhovoj, jednoj od odvjetnika podnositelja zahtjeva, uskraćen je pristup prvom podnositelju zahtjeva. Dana 15. studenog 2005. osoblje kolonije oduzelo je dokumente g. Mkrtycheva. Dana 16. studenog 2005. gđa Levina podvrgnuta je pretrazi tijela od strane osoblja kolonije prilikom posjeta prvom podnositelju zahtjeva; postupak pretrage uključivao je svlačenje. Dana 17. studenog 2005. gđa Khrunova također je podvrgnuta sličnoj pretrazi tijela. Dana 18. studenog 2005. gđa Terekhova podvrgnuta je pretrazi tijela na putu na sastanak s podnositeljem zahtjeva i na povratku s njega, te su pregledane njezine profesionalni spisi . Dana 23. i 26. studenog 2005. opet je podvrgnuta pretrazi tijela na isti način.
332. Od 29. studenog do 1. prosinca 2005. prvog podnositelja zahtjeva posjetila su tri njegova odvjetnika u svezi s njegovim zahtjevom Europskom sudu za ljudska prava. Trebali su posjetiti prvog podnositelja zahtjeva zajedno, ali nije im bilo dopušteno da to učine. Kasnije je prvi podnositelj zahtjeva uspješno osporio zatvorske propise u svezi s posjetima odvjetnika. U presudi od 25. svibnja 2006. Vrhovni sud je presudio da je to pravilo nevažeće. Međutim, vlasti kolonije i dalje su odvjetnicima odbijale odobriti pristup prvom podnositelju zahtjeva za vrijeme radnog vremena.
333. Tijekom sastanaka sa svojim odvjetnicima prvi podnositelj zahtjeva bio je odvojen od njih pregradom koja se protezala od zida do zida i od poda do stropa. Takve mjere su uvedene u kažnjeničke kolonije u pitanju nakon dolaska prvog podnositelja zahtjeva. Prvom podnositelju zahtjeva nije bilo dopušteno da zadrži pravne dokumente koje su mu donijeli njegovi odvjetnici prilikom posjeta. Prvi podnositelj zahtjeva imao je pravo prepisivati dio ili sve dokumente vlastitim rukopisom u tijeku posjeta odvjetnika. Kao posljedica toga, prvi podnositelj zahtjeva nije mogao raditi s opsežnijim dokumentima, kao što su zahtjevi pred Sudom.
334. U studenom 2005. godine britanski odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva, g. Nicholas Blake i g. Jonathan Glasson, zatražili su dopuštenje da se s njim sastanu. U veljači 2006. godine su podnijeli zahtjev za izdavanjem ruske vize, ali im rusko veleposlanstvo iz još uvijek nepoznatih razloga nije dostavilo vize.
335. Dana 11. ožujka 2006. osoblje kolonije je oduzelo službenu iskaznicu gđe Khrunove

3.  Stegovni postupak protiv prvog podnositelja zahtjeva

336. Dok je bio u koloniji u Krasnokamensku, prvi podnositelj zahtjeva je bio podvrgnut nizu stegovnih postupaka u svezi s njegovim ponašanjem u koloniji, što je dovelo do tri razdoblja samice koja su sveukupno trajala dvadeset dva dana.
337. Dana 12. prosinca 2005. prvi podnositelj zahtjeva je napustio svoje radno mjesto u radionici za šivanje jer se njegova oprema pokvarila te je trebao pronaći radnika za popravak. Sljedećeg dana formalno je opomenut od strane uprave jer je tako postupio.
338. Dana 16. siječnja 2006. podnositelj zahtjeva dobio je poštanskim putem tekstove dvaju propisa Ministarstva pravosuđa koji se odnose na režim izdržavanja kazne zatvora osuđenika. Ti predmeti u pošti prošli su kroz cenzuru kolonije. Sljedećeg dana ti propisi su oduzeti prvom podnositelju zahtjeva, a 24. siječnja 2006. prvi podnositelj zahtjeva dobio je drugu opomenu zbog posjedovanja nedopuštenih tiskanih materijala. Smješten je u samicu na pet dana.
339. Dana 9. veljače 2006. Gradski sud u Krasnokamensku ukinuo je odluku od 12. prosinca 2005. o opomeni prvog podnositelja zahtjeva zbog odsutnosti s posla.
340. Dana 17. ožujka 2006. prvi podnositelj zahtjeva podvrgnut je sedmodnevnom zatočeništvu u kaznenom bloku zbog pijenja čaja u zajedničkom prostoru, umjesto u kantini.
341. Dana 18. travnja 2006. Gradski sud u Krasnokamensku poništio je drugu opomenu od 24. siječnja 2006.
342. Dana 3. lipnja 2006. prvi podnositelj zahtjeva dobio je još jednu opomenu. Smješten je u samicu na deset dana.

4.  Smještanje drugog podnositelja zahtjeva u FGU IK-3

343. Dana 27. rujna 2005. moskovski ogranak Federalne službe za izvršenje kazni odlučio je poslati drugog podnositelja zahtjeva na izdržavanje kazne u kažnjeničku koloniju FGU IK-3 u naselju Kharp smještenom na poluotoku Jamal (Jamalskonenečki okrug, sjeverni Ural, sjeverno od Arktičkog kruga). Ta kaznena ustanova je kolonija sa "strogim režimom" koja ima posebnu zonu s "redovnim režimom" . Drugi podnositelj zahtjeva je živio u toj zoni.
344. Udaljenost između Moskve i Kharpa iznosi oko 3.300 km cestom. Prema navodima Vlade, naselje Kharp ima izravnu željezničku vezu s Moskvom. Nekoliko vlakova vozi na toj liniji, uključujući i "Polarnu strijelu", vlak visoke klase. Taj vlak ima sve potrebne sadržaje, uključujući i dvokrevetne odjeljke u "ekonomskoj" i "poslovnoj" klasi, usluge za djecu i restoran. Nadalje, Moskva ima izravnu zračnu vezu sa Salehardom, obližnjim gradom. Moguće je doći do Kharpa od Saleharda vlakom ili automobilom, kroz grad Labytnangi i preko rijeke Ob.
345. Prema podnesku drugog podnositelja zahtjeva, tvrdnje Vlade kako postoji izravna željeznička veza s naseljem Kharp i izravni letovi između Saleharda i Moskve zasigurno su istiniti. Međutim, putovanje vlakom obično je trajalo 48 sati, a kako bi se došlo do Kharpa od zračne luke u Salehardu, bilo je potrebno prijeći rijeku Ob: ljeti je vozio trajekt, a zimi se koristio prijevoz po ledu. U jesen i proljeće, kada nije bilo leda, rijeku je bilo moguće prijeći samo vozilom na zračnom jastuku, što je bilo vrlo opasno.
346. Dana 11. siječnja 2006. g. Kalinin, šef Federalne službe za izvršenje kazni, izjavio je u intervjuu da je drugi podnositelj zahtjeva poslan u tu koloniju kako bi se zajamčila njegova vlastita sigurnost.
347. Dana 23. siječnja 2006. odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva napisali su dopis odjelu Federalne službe za izvršenje kazni u Kaluškoj oblasti, u blizini Moskovske oblasti, nastojeći dobiti informacije o broju zatočenika u koloniji s običnim režimom (FGU IK-2) koja se nalazi u toj oblasti. Dopisom od 31. siječnja 2006. odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva su obaviješteni da kolonija u Kalugi može prihvatiti do 50 zatočenika; međutim, od 1. listopada 2005. samo je 48 ljudi izdržavalo kaznu zatvora u toj koloniji. Između 1. i 10. listopada 2005. taj broj ostao je isti. Svaki zatvorenik imao je 2 kvadratna metra osobnog prostora u koloniji.
348. Točno neutvrđenog datuma odvjetnici drugog podnositelja zahtjeva na sudu su osporili odluku FSIN-a. Oni su tvrdili da je drugi podnositelj zahtjeva imao pravo na izdržavanje kazne u koloniji smještenoj u Moskvi ili u Moskovskoj oblasti, gdje je živio prije svoje osude. FSIN je objasnio da, budući da je Moskva glavni grad, nije bilo kažnjeničkih kolonija na njezinom teritoriju.
349. Dana 16. veljače 2006. Okružni sud Zamoskvoretskiy u Moskvi je odbio taj prigovor. Okružni sud je utvrdio da nije bilo odgovarajućih kaznionica u Moskvi; nadalje, nije bilo moguće smjestiti sve osuđenike iz Moskve u Moskovsku oblast. Prema pismu voditelja Zavoda posebnog registra FSIN-a (byuro spetsialnogo utcheta), jednako tako nije bilo moguće smjestiti drugog podnositelja zahtjeva u kažnjeničku koloniju u nekoj od regija u blizini Moskve zbog prenapučenosti, popravaka, dodjele prostora za istražne zatvore, itd. Dana 27. kolovoza 2003. i 28. srpnja 2005. FSIN je utvrdio kvote za slanje osuđenika iz Moskve u druge regije Rusije. Kvota za poluotok Jamal iznosila je pet osoba. Činjenica da je drugi podnositelj zahtjeva bolovao od određenih kroničnih bolesti nije bila apsolutna prepreka njegovom slanju tamo. Slijedom toga, odluka FSIN-a da pošalje drugog podnositelja zahtjeva u koloniju na poluotoku Jamal je bila zakonita i opravdana.

F.  Povezani postupci

1.  Porezna potraživanja protiv Yukosa

350. Dana 26. svibnja 2004. Trgovački sud u Moskvi naložio je dioničkom društvu Yukos Oil Company Plc da plati porez u ukupnom iznosu od 47.989.073.311 RUB, novčane kazne u iznosu od 32.190.430.314 RUB i kaznu u iznosu od 19.195.605.923 RUB. Ovaj nalog odnosio se, posebice, na poreze koje je Yukos dugovao za 2000. godinu. Nalog Trgovačkog suda uključivao je (ali nije bila ograničen na) ponovno procijenjene poreze za 2000. godinu koji se odnose na poslovanje društava Mitra, Vald Oil i Business Oil, odnosno tri od četiri trgovačka društva u ZATO-u koje su činile osnovu za dosuđivanje naknade štete protiv podnositelja zahtjeva u okviru kaznenog postupka. Trgovački sud je utvrdio da su ta društva (zajedno s trgovačkim društvima registriranima u zonama niskog poreza) nezakonito ostvarila porezne olakšice. Trgovački sud je dalje odlučio da se njihovo poslovanje s naftom Yukosa mora tretirati kao poslovanje samog Yukosa jer ta društva nisu bila ništa drugo nego "fasada" za Yukos, a Yukos je stekao sve povlastice od tog poslovanja. Slijedom toga, Trgovački sud je pripisao neplaćene poreze tih trgovačkih društava izravno Yukosu (za više detalja vidi presudu u predmetu Yukos, par. 48.). Odluka Trgovačkog suda nije sadržavala detaljan izračun iznosa koji duguje svako trgovačko društvo.
351. Te ponovne procjene poreza potvrđene su po drugostupanjskoj 29. lipnja 2004. te po trećestupanjskoj žalbi 17. rujna 2004.
352. Dana 3. listopada 2006. Okružni sud Meshchanskiy je naložio da prvi podnositelj zahtjeva plati 127.564.727,04 RUB Poreznom inspektoratu br. 2. u Moskvi u svezi s neplaćenim porezom na dohodak.
353. Tijekom sljedećih mjeseci trgovački sudovi rješavali nekoliko drugih predmeta u kojim se Porezna službe tužila Yukos zbog plaćanja nižeg poreza. Većina tužbi Porezne službe je usvojena, što je u konačnici dovelo do prisilne prodaje imovine Yukosa i njegovog stečaja.

2.  Disciplinski i drugi protiv odvjetnika podnositelja zahtjeva

354. Tijekom postupka protiv podnositelja zahtjeva i ubrzo nakon toga UGT je nekoliko puta pokušao izbaciti iz odvjetničke komore odvjetnike koji su zastupali podnositelje zahtjeva pred domaćim sudovima i pred Sudom.
355. Primjerice, od devetnaest odvjetnika koji su zastupali podnositelje zahtjeva i sudjelovali u povezanim predmetima, protiv njih dvanaestero je vođen postupak za izbacivanje iz odvjetničke komore (gđe Artyukhove, g. Drela, gđe Moskalenko, g. Shmidta, g. Mkrtycheva i drugih). Konkretno, UGT je tražio izbacivanje gđe Moskalenko iz odvjetničke komore u ožujku 2007. godine temeljem činjenice da je njezino odsutnost iz Čite "grubo povrijedila pravo [prvog podnositelja zahtjeva] na obranu". Za suprotstavljanje tim optužbama, prvi podnositelj zahtjeva morao je dati izjavu da je u potpunosti zadovoljan radom gđe Moskalenko. G. Drel je optužen da postupa u suprotnosti s pravilima struke jer se nije pojavio na ročištu 14. rujna 2005. Dana 23. rujna 2005. Ministarstvo pravosuđa poslalo je preporuku Moskovskoj odvjetničkoj komori za pokretanje disciplinskog postupka protiv odvjetnika, navodeći kako bi trebali biti izbačeni iz odvjetničke komore. Istog dana služba za tisak UGT-a objavila je zahtjev UGT-a za pokretanje disciplinskog postupka i izbacivanja iz odvjetničke komore svih odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, uz iznimku g. Padve. Odvjetnička komora je kasnije odbacila zahtjeve UGTa, Gradskog suda u Moskvi i Ministarstva pravosuđa.
356. Tijekom postupka pregledavane su osobne stvari odvjetnika, a neki od odvjetnika podvrgnuti su pretrazi tijela koja su uključivala svlačenje (gđa Terekhova, gđa Levina i gđa Khrunova); jedan od njih je pritvoren te je napustio Rusiju zbog straha od kaznenog progona. Dva odvjetnika napadnuta su od strane nepoznatih osoba.
357. U studenom 2005. godine Centar za međunarodnu zaštitu, koji je osnovala gđa Moskalenko, podvrgnut je poreznoj reviziji sveukupnog poslovanja.
358. Rano ujutro 23. rujna 2005., nekoliko sati nakon što je žalbeni sud donio presudu, policijski službenici posjetili su g. Amsterdama, jednog od inozemnih odvjetnika prvog podnositelja zahtjeva, u njegovoj hotelskoj sobi. Kasnije toga dana njegova viza je ukinuta i naređeno mu je da napusti Rusiju u roku od 24 sata.
359. Pitanje uznemiravanja odvjetnika prvog zahtjeva otvoreno je od strane nekoliko bivših menadžera Yukosa u postupku izručenja u kojem su sudjelovali u Ujedinjenom Kraljevstvu (za više detalja vidi dolje). Viši sudac Workman Suda izručenja u Londonu, koji je pregledao zahtjeve za izručenjem od UGT-a, zaključio je da su odvjetnici prvog podnositelja zahtjeva bili podvrgnuti uznemiravanju. Konkretno, on je presudio kako slijedi:

"G. Shmidt dostavio mi je pojedinosti o odvjetnicima koji su uključeni u predmete koji se odnose na g. Khodorkovskog, g. Lebedeva i g. Pichugina. Od devetnaest osoba, njih dvanaest je bilo predmetom zahtjeva za izbacivanjem iz odvjetničke komore, petero je bilo podvrgnuto pretragama, dvoje je napadnuto, jedan je pritvorenu, a dvoje je bilo prisiljeno napustiti Rusiju. Dijelim mišljenje g. Shmidta kako je teško povjerovati da se igrom slučaja toliko odvjetnika moglo suočiti s toliko nesreće slučajno ili doista u skladu s zakonom propisanim postupkom. Uvjeren sam da su barem neki od odvjetnika pretrpjeli uznemiravanje i zastrašivanje".

3.  Drugi kazneni predmet protiv podnositelja zahtjeva

360. Usporedo s istragom o nezakonitom stjecanju dionica i utaji poreza, UGT je provodio zasebnu istragu o drugim činjenicama vezanima uz poslovne djelatnosti Yukosa i njegovih menadžera 1998.-2003. godine. Konkretno, podnositelji zahtjeva bili su osumnjičeni da su pronevjerili dobit ostvarenu od proizvodnje društava povezanih s Yukosom. Podnositelji zahtjeva također su optuženi za pranje novca.
361. U 2009. godini počelo je suđenje u drugom predmetu. Dana 27. prosinca 2010. podnositelji zahtjeva osuđeni su od strane Okružnog suda Khamovnicheskiy. Ta presuda je potvrđena po žalbi 24. svibnja 2011.
362. Dana 21. prosinca 2011. Predsjedničko vijeće Ruske Federacije za promicanje civilnog društva i ljudskih prava podnijelo je izvješće od 400 stranica o drugom suđenju podnositeljima zahtjeva. Izvješće je sadržavalo priloge od skupine ruskih, europskih i američkih stručnjaka i znanstvenika. Nitko u stručnoj skupini nije pronašao nikakvu potporu za navode o pronevjeri i pranju novca. Nakon razmatranja stručnih izvješća, Predsjedničko vijeće za promicanje civilnog društva i ljudskih prava donijelo je niz preporuka u kojima, između ostalog, poziva na ukidanje presude i opisuje drugi predmet kao "pogrešnu primjenu prava": konkretno, u izvješću se smatra da su podnositelji zahtjeva osuđeni za djela koja nisu izravno propisana kaznenim pravom i koja nemaju obilježja corpusa delicti, te da nisu osuđeni u zakonom propisanom postupku. Stručnjaci su istaknuli da je ta presuda u suprotnosti s presudama u drugim predmetima vezanima uz Yukos, koje nisu ukinute, a koje su podvrgnule Yukos kaznenom oporezivanju na prodaju nafte; dok je u tom predmetu, utvrđeno je da je ta ista nafta bila ukradena, što bi isključilo mogućnost oporezivanja iste.

4.  Postupak o izručenju bivših menadžera Yukosa, zahtjevi za pravnom pomoći od strane Ruske Federacije na inozemnim sudovima i drugi inozemni postupci vezani uz Yukos

363. Neki od bivših suradnika i poslovnih partnera podnositelja zahtjeva otišli su u Ujedinjeno Kraljevstvo zbog straha od kaznenog progona (konkretno, gđa Chernysheva, g. Maruev, g. Temerko, g. Gorbachev, g. Burganov i drugi). UGT je podnio zahtjeve za njihovim izručenjem Rusiji. Svi zahtjevi za izručenjem UGT-a na kraju su odbijeni od strane britanskih sudova s obrazloženjem da te osobe možda neće imati pošteno suđenje u svojoj zemlji. Konkretno, u ožujku 2005. godine sudac Workman, koji je ocjenjivaojedan od zahtjeva za izručenjem, zaključio je da je "vrlo vjerojatno da je kazneni progon g. Khodorkovskog bio politički motiviran."UGT nije podnio žalbu protiv tih odluka. Sličan zaključak donesen je od strane Okružnog suda u Nikoziji (na Cipru) u predmetu o izručenju iz 2008. godine u svezi s bivšim menadžerima Yukosa. Dana 31. srpnja 2007. češki Visoki sud potvrdio je odbijanje nižeg suda da izruči u Rusiju bivšu djelatnicu Yukosa, gđu Vybornovu. Dana 31. kolovoza 2007. godine Regionalni sud u Vilniusu odbio je izručenje g. Brudna. Izručenje bivših zaposlenika i poslovnih partnera Yukosa odbijeno je od strane estonskih, njemačkih i izraelskih sudova, uvijek uz navođenje neprimjerenih motiva kaznenog progona.
364. UGT je također zatražio pravnu pomoć od brojnih europskih zemalja za koje se pretpostavljalo da se u njima nalazila imovina ili obavljalo poslovanje Yukosa. Švicarski savezni sud naložio je švicarskoj vladi da ne surađuje s ruskim vlastima po pitanju tih zahtjeva nakon što je zaključio da je suđenje podnositeljima zahtjeva bilo politički motivirano.
365. Konkretno, Švicarski savezni sud u svojoj presudi od 13. kolovoza 2007. zaključio je da sve činjenice, zajedno, "jasno potvrđuju sumnju da je kazneni postupak doista korišten kao instrument od strane trenutne vlasti, s ciljem slamanja otpora klase bogatih oligarha i isključivanja potencijalnih ili utvrđenih političkih protivnika". Konkretno je istaknuo da je "politička ... priroda postupka u Rusiji pojačana kršenjem jamstava poštivanja ljudskih prava i prava na obranu", te se pozvao na uvjete izvršenja kazne podnositelja zahtjeva.
366. U rujnu 2010. godine, u predmetu Rosinvest Co UK Ltd protiv Ruske Federacije, Arbitražni institut Gospodarske komore u Stockholmu je, u kontekstu potraživanja od strane dioničara Yukosa, društva Rosinvest Co., zbog gubitka ulaganja na temelju bilateralnog ugovora za zaštitu kapitalnih ulaganja iz 1989. godine između Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a, razmotrio porezna potraživanja koja su prisilila Yukos na stečaj. Sud je utvrdio da je Ruska Federacija prekršila članak 5. IPPA koji zabranjuje izvlaštenje ulaganja investitora bilo koje ugovorne stranke. Sud je utvrdio da se "postupanje s Yukosom i g. Khodorkovskim dramatično promijenilo nakon što je potonji javno kritizirao Putinovu administraciju te nakon što je nekoliko projekata predloženih od strane Yukosa čini se protumačeno kao prijetnja nadzoru vlade nad ruskim naftnim resursima".
367. Podnositelji zahtjeva su obavijestili Sud o drugim sudskim sporovima pred arbitražnim sudovima u kojima su manjinski dioničari Yukosa tužili rusku Vlada. Konkretno, prvi podnositelj zahtjeva dostavio je kopiju odluke od 20. srpnja 2012. Arbitražnog instituta Gospodarske komore u Stockholmu u predmetu Quasor de Valores, Orgor de Valores, GBI 9000 i ALOS 34 protiv Vlade Ruske Federacije. U tom predmetu sud je presudio u korist ulagača i zaključio, konkretno, da su sheme smanjenja poreza koje je koristio Yukos bile zakonite te da je domaći ovršni postupak protiv Yukosa predstavljao de facto izvlaštenje i nije bio istinski pokušaj prikupljanja poreza.

G.  Reakcija međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija i političkih ličnosti

1.  Javne izjave državnih dužnosnika; svjedočenje o neslužbenim razgovorima s javnim dužnosnicima o Yukosu

368. Predmet podnositelja zahtjeva privukao je veliku pozornost javnosti u Rusiji i inozemstvu. U tijeku suđenja i nakon njega mnoge istaknute javne ličnosti i utjecajne organizacije izrazile su sumnju u poštenost kaznenog postupka protiv prvog podnositelja zahtjeva i njegovih suradnika. Podnositelji zahtjeva su glede toga dostavili dokumente.
369. Konkretno, podnositelji zahtjeva su naveli izjave nekoliko visokih državnih dužnosnika koji su ili izravno potvrdili ili pretpostavljali da su podnositelji zahtjeva kazneno gonjeni zbog političkih razloga (kao što je g. Gref, ruski ministar gospodarskog razvoja i trgovine, g. Illarionov, ekonomski savjetnik predsjednika Putina, predsjednički pomoćnik g. Shuvalov (danas prvi zamjenik premijera), bivši ministar gospodarstva g. Yasin, i g. Mironov, predsjednik gornjeg doma ruskog parlamenta.
370. Podnositelji zahtjeva oslonili su se na javne izjave i svjedočenje pred sudom g. Kasyanova, ruskog premijera u vrijeme uhićenja i pritvora podnositelja zahtjeva. Tako je u svom intervjuu za radio stanicu Echo Moskvy 27. rujna 2007. g. Kasyanov izjavio je kako slijedi:

"Bilo je grešaka, mnogo grešaka kojih se i ja sramim, kao što su uhićenja g. Lebedeva i g. Khodorkovskog te početak stavljanja pritiska na Yukos ... Znam kako postoje bitne činjenice koje su vlasti trebale iznijeti na sudu, ali koje nisu iznijele. Ministarstvima, službenim tijelima i raznim organizacijama koje su imale bilo kakve veze s tim predmetom bilo je zabranjeno iznositi bilo kakve dokumente ili činjenice koje su mogle navesti ljude da formiraju drugačije mišljenje od onog koje je tužiteljstvo iznijelo na sudu . Tako je sud donio jedinu pravu odluku, s točke gledišta vlasti".

371. U svibnju 2010. g. Kasyanov pozvan je kao svjedok na drugo suđenje podnositelju zahtjeva pred Okružnim sudom Khamovnicheskiy u Moskvi. Konkretno, g. Kasyanov svjedočio je o razgovoru koji je vodio s predsjednikom Putinom 11. srpnja 2003. nakon uhićenja g. Lebedeva. G. Kasyanov opisao je svoj razgovor s g. Putinom toga dana na sljedeći način:

"Tijekom stanke u sastanku ponovno sam pitao g. Putina o tome što se događa s Yukosom. Na početku je g. Putin, kao i ranije, pokušao izbjeći davanje izravnog odgovora, ali bio sam uporan i, nakon drugog pokušaja s moje strane, odgovorio mi je da su oni (što znači [prvi podnositelj zahtjeva] i drugi vlasnici Yukosa) pružili sredstva ne samo Jabuci i Uniji desnih snaga (SPS), za koje im je (g. Putin) dopustio pružanje financijskih sredstava, već i komunistima. A on nije dopuštao sponzoriranje komunista. Nisam ništa odgovorio jer sam bio iznenađen onime što je rekao. Nisam ni pomislio da je zakonski dopuštenu financijsku potporu političkim strankama također trebao privatno odobriti predsjednik. Nisam znao da je g. Putin dao [prvom podnositelju zahtjeva] dopuštenje za financiranje SPS-a i Jabuke. No, odgovor g. Putina nije ostavio nikakvu sumnju u to da je što se tiče g. Putina financiranjem komunista [prvi podnositelj zahtjeva] prešao granicu, te da je kazneni progon zaposlenika Yukosa započeo upravo zbog financiranja političkih stranaka koje g. Putin nije odobrio. "

372. Pisani iskaz g. Kasyanova istim riječima su dostavljeni Sudu 2009. godine. Bivši premijer također je objasnio da je shema porezne optimizacije, koja je tvorila središnju komponentu kaznenog predmeta protiv podnositelja zahtjeva, u relevantno vrijeme bila u skladu sa zakonom. G. Kasyanov vjerovao je da je početni razlog za kazneni progon podnositelja zahtjeva bila politička zabrinutost predsjednika Putina i njegovog najužeg kruga prije izbora za Državnu Dumu u prosincu 2003. godine. G. Kasyanov nije smatrao da je kazneni progon podnositelja zahtjeva izvorno bio uzrokovan gospodarskim razlozima, uključujući i namjeru preuzimanja njegove imovine, već se taj cilj naknadno pojavio kao povezan s izvornim političkim ciljem uklanjanja političkog protivnika. Prema riječima podnositelja zahtjeva, iskaz g. Kasyanova potvrdio je iskaz koji je već dao g. Dubov, bivši zastupnik u Dumi.
373. Podnositelji zahtjeva također su naveli svjedočenje viših direktora Yukosa koji su 2003. godine bili u kontaktu s vladinim dužnosnicima. G. Shakhnovskiy je 2006. godine svjedočio da se 2003. godine susreo s tadašnjim ministrom gospodarstva, g. Grefom, koji mu je rekao da je "liberalno-demokratsko krilo vlasti prava meta napada [na podnositelje zahtjeva]... a ne samo g. Khodorkovskiy". G. Gref također je rekao da se "g. Khodorkovskiy postavio na vatrenu liniju svojom otvorenom i snažnom podrškom liberalnom krilu ruske politike". G. Shakhnovskiy također je izvijestio o svom susretu s tadašnjim ministrom financija g. Kudrinom, koji je rekao, inter alia, da je neplaćeni porez bio samo izgovor upotrijebljen kako bi se slomio g. Khodorkovskiy i kako bi mu se oduzela njegova kompanija. G. Nevzlin, bivši pripadnik gornjeg doma ruskog parlamenta i jedan od suvlasnika Yukosa, svjedočio je da ga je sredinom proljeća 2003. godine g. Lesin, ministar medija upozorio kako je donesena politička odluka o napadu na prvog podnositelja zahtjeva i Yukos. G. Dubov, još jedan od glavnih dioničara Yukosa, svjedočio je da je 24. listopada 2003. (dan prije uhićenja prvog podnositelja zahtjeva) g. Surkov (jedan od najbližih pomoćnika predsjednika Putina) rekao da je "svim vladinim institucijama zabranjeno stupati u bilo kakav kontakt s Otvorenom Rusijom te da je predsjednik Putin izjavio kako će Yukos biti eliminiran iz političke sfere". G. Dyatelev, jedan od odvjetnika podnositelja zahtjeva, dao je iskaz da je g. Surkov rekao bivšem ministru poreza, g. Pochinoku, da ne daje iskaz na suđenju podnositelja zahtjeva u vezi s optužbama koje se odnose na porez. G. Ivlev, odvjetnik ALM Feldmansa (odvjetničkog društva koje je radilo za Yukos), svjedočio je da se u studenom 2003. godine susreo s g. Shuvalovim, još jednim pomoćnikom predsjednika Putina, koji je rekao da apsolutno ništa ne može učiniti da zaustavi napade na prvog podnositelja zahtjeva i Yukos, te je nagovijestio da je odluka o njihovoj sudbini donesena na najvišoj razini u okviru predsjedničke administracije.

2.  Izjave međunarodnih organizacija

374. Nekoliko međunarodnih organizacija izrazilo je zabrinutost zbog mogućeg političkog utemeljenja kaznenog progona prvog podnositelja zahtjeva u prvom suđenju (vidi Rezoluciju 1418 (2005) usvojenu 25. siječnja 2005. od strane Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, te izjavu Odbora za pravna pitanja i ljudska prava Parlamentarne skupštine Vijeća Europe usvojenu 6. listopada 2005.).
375. Nadalje, u svibnju 2009. godine Europski parlament usvojio je Rezoluciju o godišnjem izvješću o ljudskim pravima u svijetu za 2008. godinu te politiku Europske unije o tom pitanju, u kojima je navedeno da je prvi podnositelj zahtjeva "politički zatvorenik".
376. Dana 23. lipnja 2009. gđa Leutheusser-Schnarrenberger, posebna izvjestiteljica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe objavila je svoje izvješće pod nazivom "Navodi o politički motiviranoj zloupotrebi kaznenopravnog sustava u zemljama članicama Vijeća Europe". Na plenarnoj sjednici 30. rujna 2009. Parlamentarna skupština prihvatila je izvješće gđe Leutheusser-Schnarrenberger i jednoglasno usvojila rezoluciju u kojoj se napominje da drugo suđenje podnositeljima zahtjeva izaziva zabrinutost da je "borba protiv pravnog nihilizma koju je pokrenuo predsjednik Medvedev još uvijek daleko od dobivene". U svom izvješću posebna izvjestiteljica analizirala je novo suđenje kao primjer u javnosti istaknutog predmeta koji uključuje političku motivaciju.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Kazneni postupak u Rusiji u vrijeme događanja – opći pregled

377. U većini kaznenih predmeta postupak započinje s "preliminarnom istragom" koja se provodi od strane ovlaštene državne istražne agencije. U ovoj fazi, istražna agencija, nakon što primi informacije o počinjenju ili pripremi kaznenog djela iz drugih izvora, otvara predmet i pokreće istragu. Istražno tijelo u ovom predmetu bio je ured glavnog tužitelja ("tužiteljstvo").
378. Tužiteljstvo provodi razne istražne mjere, kao što su pretraživanja, ispitivanje svjedoka, vještačenje materijalnih dokaza, itd. Za određene istražne mjere tužiteljstvo mora zatražiti sudski nalog; isto vrijedi za mjere opreza, posebice pritvor osumnjičenika. Ako, nakon što prikupi dokaze, tužiteljstvo zaključi da je određena osoba počinila kazneno djelo, tužiteljstvo priprema nalog i formalno optužuje tu osobu. Optužena osoba može osporiti bilo koju odluku (ili nedjelovanje) tužiteljstva pred višim tužiteljem ili, u nekim slučajevima, pred sudom. Optužena osoba također može zatražiti da se spis predmeta dopuni, tražeći da tužiteljstvo poduzme dodatne istražne radnje.
379. Ako u tijeku istrage tužiteljstvo odluči da nema osnova za suđenje, optuženik se oslobađa (ako je u pritvoru), a predmet se zatvara. U suprotnom, tužiteljstvo mora sastaviti optužnicu. U tom trenutku tužiteljstvo mora pozvati zainteresirane strane, uključujući i optuženika i njegove zastupnike, da ispitaju materijale prikupljene u tijeku istrage koji podupiru optužbu i koji su sadržani u spisu predmeta. Vrijeme za čitanje spisa predmeta od strane optuženika i njegovog branitelja može biti ograničeno (primjerice, kada obrana namjerno usporava postupak). Kada prođe vrijeme za čitanje spisa predmeta, tužiteljstvo upućuje predmet odgovarajućem sudu.
380. Kao opće pravilo, suđenja se održavaju javno . Svi dokazi u predmetu, u pravilu, podliježu izravnom ispitivanju u usmenom postupku. Presuda suda može se temeljiti samo na dokazima ispitanima tijekom suđenja. Isti sudac mora saslušati predmet od početka do kraja. Tijekom suđenja tužitelj zastupa optužnice, ali je može povući u cijelosti ili djelomično. Stranke imaju jednaka prava na osporavanje, podnošenje zahtjeva i prigovora, dostavljanje dokaza, sudjelovanje u ispitivanju, dostavljanje podnesaka i primjedbi itd. Sudski zapisničar vodi sažeti zapisnik ročišta.
381. Prije početka ročišta predsjedavajući sudac poziva stranke da podnesu zahtjeve, ako postoje (primjerice, za pozivanje novih svjedoka, provođenje dodatnog vještačenja, itd.). Nakon odlučivanja o takvim zahtjevima, sudac započinje "sudsku istragu" predmeta. Tužitelj otvara argumentaciju optužbe sažetim iznošenjem biti optužbe s obzirom na mjerodavne članke Kaznenog zakona. Sudac zatim pita optuženika razumije li on (optuženik) optužbu i smatra li se on ili ne smatra krivim. Ako optuženi razumije optužbe i ne izjasni se krivim, započinje ispitivanje dokaza dostavljenih od strane tužiteljstva. Tužiteljstvo odlučuje o redoslijedu u kojem se pozivaju svjedoci te u kojem se drugi dokazi predstavljaju na sudu. Obrana može intervenirati i osporavati svjedoke optužbe, postavljati pitanja, itd., ali predsjedavajući sudac može zabraniti sugestivna ili nevažna pitanja. Vještak koji je dao svoje mišljenje tijekom preliminarne istrage može biti pozvan i ispitan na sudu; mogu se naložiti dodatna vještačenja ako je to potrebno. Nakon što tužiteljstvo završi sa svojim podnošenjem dokaza, riječ se daje obrani. Tužiteljstvo može osporiti dokaze izvedene od strane obrane.
382. Nakon završetka ispitivanja dokaza koje su podnijele stranke, sud postavlja pitanje žele li stranke dodati bilo što sudskoj istrazi. Ako postoji takav zahtjev, sud raspravlja o tom pitanju i donosi odluku, istovremeno obavljajući sve druge potrebne sudske radnje. Sudska istraga tada se proglašava završenom i sud prelazi u fazu rasprave.
383. Rasprava se sastoji od davanja izjava sudu, prvo od strane tužiteljstva, a zatim obrane. Žrtva, tužitelji, ako ih ima, i optuženici također mogu iskazivati. Nakon što svi sudionici daju svoje izjave, svaki od njih može govoriti radi osporavanja iznesenih navoda, pravo posljednjeg pobijanja iznesenih navoda uvijek pripada branitelju i optuženiku. Optuženik ima posljednju riječ.
384. Vijećanje se održava i presuda se sastavlja u konferencijskoj sobi iza zatvorenih vrata; nitko osim sudaca koji razmatraju predmet ne može biti prisutan. Presuda mora biti "zakonita, osnovana i pravedna". Nakon što svi suci potpišu presudu, suci se vraćaju u sudnicu i presuda se čita strankama i javnosti. Uobičajena je praksa u složenim predmetima pročitati samo izreku presude; u kom slučaju se naknadno dostavlja cijeli tekst presude .
385. Stranke mogu podnijeti žalbu; u većini kaznenih predmeta (osim onih u nadležnosti izabranog suca prvog stupnja) žalbeni sud je jedini sud "redovne" nadležnosti koji strankama dostupan za osporavanje presude. Pristup postupku "nadzornog preispitivanja" ovisi o diskreciji suda. Žalba mora biti podnesena u roku od deset dana od dana kada je dostavljena presuda. Žalbeni sud može izmijeniti ili ukinuti presudu, donijeti novu odluku ili uputiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Žalbene sjednice su de jure javne i usmene; međutim, u praksi žalbeni sud rijetko ocjenjuje dokaze izravno. Češće se žalbena sjednica sastoji samo od usmenog očitovanja stranaka.

B.  Posebne odredbe kaznenog procesnog prava

1.  Izuzeće suca; pravna pravomoćnost presude u povezanom predmetu

386. Članci 61.-63. ZKP-a opisuju situacije u kojima sudac ne može suditi u određenom predmetu. Sudac se mora izuzeti ako je oštećenik u tom kaznenom predmetu, ako je već sudjelovao u tom kaznenom predmetu u nekom drugom svojstvu, ako je rođak bilo kojeg od sudionika u kaznenom postupku, ili "ako postoje druge okolnosti koje daju razloga vjerovati da je [sudac] osobno, izravno ili neizravno, zainteresiran za ishod kaznenog predmeta". Sudac, u čiju nepristranost postoji sumnja, mora se sam izuzeti (članak 62. stavak 1.); alternativno, stranka u postupku može tražiti izuzeće suca na toj osnovi (članak 62. stavak 2.). Članak 63. ZKP-a propisuje da isti sudac ne može zasjedati na raspravnom sudu i kasnije na žalbenom sudu ili sudu za nadzorno preispitivanje u istom predmetu. Sudac koji je bio član vijeća u prvom suđenju ne može ostati član vijeća ako je predmet vraćen na ponovno suđenje.
387. Ne postoje pravila koja reguliraju sudjelovanje istog suca u različitim, ali povezanim kaznenim predmetima. Članak 90. ZKP-a, k je bio na snazi u relevantno vrijeme, propisuje da "činjenične okolnosti utvrđene u sudskoj presudi ... koje su stekle pravnu snagu, trebaju biti prihvaćene od strane suda ... bez dodatne provjere, ako te činjenične okolnosti ne izazivaju sumnju ... Ipak, takva sudska presuda ne može unaprijed odrediti pitanje krivnje onih osoba koje nisu sudjelovale u [tom] postupku".

2.  Povjerljivost kontakta između odvjetnika i klijenta u zatvoru i profesionalne povlastice odvjetnika

388. Zakon o pritvoru iz 1995. godine (Federalni zakon o pritvaranju osumnjičenika i optuženika br. 103-FZ od 15. srpnja 1995.), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, propisuje u članku 18. da pritvorenik ima pravo na povjerljive sastanke sa svojim odvjetnicima. Taj članak ne određuje imaju li odvjetnik i klijent pravo na zapisivanje bilješki tijekom tih sastanaka i razmjenu bilo kakvih dokumenata. Sastanci se trebaju provoditi izvan područja sluha zatvorskog osoblja, ali zatvorsko osoblje treba biti u mogućnosti vidjeti što se događa u sobi za sastanke. Članak 18. određuje da se sastanak može prekinuti ako osoba koja se sastaje s pritvorenikom pokuša pritvoreniku predati "zabranjene predmete, tvari ili prehrambene proizvode", ili dati mu "informacije koje mogu ometati utvrđivanje istine u kaznenom predmetu ili olakšati počinjenje kaznenih djela".
389. Članak 16. Zakona o pritvoru određuje da se pravila o slanju i primanju prepiske, kao i pravila o oduzimanju zabranjenih predmeta, tvari ili prehrambenih proizvoda, mogu utvrditi internim propisima istražnih zatvora.
390. Članak 20. propisuje da sva prepiska pritvorenika prolazi kroz zatvorsku upravu, koja može otvarati i pregledavati poštu. Prepiska upućena sudovima, pučkom pravobranitelju, pravosudnim tijelima, Europskom sudu za ljudska prava, itd. zaštićena je od čitanja, no prepiska s odvjetnicima ne spominje se u ovom popisu (za više detalja vidi Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stavak 117., 9. listopada 2008.). Čini se da zatvorske vlasti (vidi stavke odmah u nastavku) rutinski tumače Zakon o pritvoru kao zakon koji čuvarima dopušta oduzimanje i pregledavanje prepiske između pritvorenika i njegovog odvjetnika.
391. Članak 34. Zakona o pritvoru propisuje, u mjeri u kojoj je to relevantno, kako slijedi:

"[Optuženici u kaznenom postupku u istražnim zatvorima] podvrgnuti su osobnom pretrazi, snimanju fotografija i uzimanju otisaka prstiju. Prostorije u kojima su pritvoreni mogu se pretraživati ; pregledavaju se osobne stvari i paketi [optuženika].

...

Kada postoje dovoljni razlozi za sumnju da osoba koja ulazi ili izlazi iz zatvora nosi zabranjene predmete, tvari [ili] prehrambene proizvode, zatvorski službenici mogu pretražiti njihovu odjeću i osobne stvari ... i oduzeti [one] predmete, tvari i prehrambene proizvode ... koje [pritvorenici] ne smiju imati ili koristiti."

392. Interni propisi za istražne zatvore, uvedeni Uredbom br. 148 Ministarstva pravosuđa od 12. svibnja 2000., u dijelu naslovljenom "Primanje i slanje brzojava, pisama i novčanih transfera od strane osumnjičenika i optuženika", sadrži članke 84. i 86., koji propisuju da prepiska pritvorenika podliježe čitanju i da se sva pisma moraju dostaviti djelatniku istražnog zatvora u nezatvorenoj omotnici. U pravilu, uprava mora proslijediti pisma osobama kojima su namijenjena u roku od tri dana od dana primitka pisama od pritvorenika. Međutim, postoje iznimke od tog pravila - članak 91. propisuje kako slijedi:

"Pisma i brzojavi upućeni [suoptuženicima], žrtvama ili svjedocima kaznenih djela, kao i [pisma i brzojavi] koji sadrže informacije o predmetu, klevete, prijetnje, poziv na nasilje, kaznena djela ili druge prekršaje, informacije o sigurnosnim mjerama u istražnom zatvoru, o zatvorskom osoblju, o metodama prosljeđivanja zabranjenih predmeta, ili koji [sadrže] ostale informacije koje bi mogle spriječiti utvrđivanje istine u kaznenom predmetu, doprinijeti počinjenju kaznenih djela, ili koji su napisani pomoću kriptografije ..., koji sadrže državnu tajnu ili druge informacije zaštićene zakonom, neće biti poslane osobama kojima su namijenjena i moraju se proslijediti tijelu zaduženom za kazneni predmet".

393. Temeljem članka 99. Internih propisa, "prijedlozi, izjave i prigovori [pritvorenika] upućeni ... branitelju, razmatraju se od strane uprave istražnog zatvora i šalju osobi kojoj su namijenjeni u roku od tri dana". Temeljem članka 103., "odgovori na prijedloge, izjave i prigovore zaprimljeni u istražnom zatvoru moraju se pročitati [pritvoreniku] ... i priložiti njegovom očevidniku".
394. Članak 27. Internih propisa iz 2000. glasi kako slijedi:

"Stvari koje je [pritvorenicima] zabranjeno posjedovati i koristiti uključuju predmete (predmety), tvari i prehrambene proizvode koji su opasni za život ili zdravlje, koji se mogu koristiti kao alat za kazneno djelo, ili koji mogu osujetiti ostvarenje svrhe istražnog zatvora te koji nisu uključeni u Popis prehrambenih proizvoda, najnužnijih stvari, cipela, odjeće i druge robe [koje je pritvorenicima dopušteno posjedovati i koristiti]".

395. Interni propisi za istražne zatvore, uvedeni Uredbom br. 189 Ministarstva pravosuđa od 14. listopada 2005. (koja je zamijenila Uredbu br. 148), sadrže članak 146., kojim se utvrđuje da odvjetnici ne mogu koristiti računala, uređaje za snimanje audio i video zapisa, uređaje za kopiranje, itd. tijekom sastanaka sa svojim klijentima u istražnim zatvorima bez odobrenja zatvorske uprave. Dana 31. listopada 2007. Vrhovni sud Ruske Federacije ukinuo je tu odredbu kao nezakonitu (odluka je potvrđena 29. siječnja 2008.).
396. Dana 29. studenog 2010. Ustavni sud Ruske Federacije ocijenio je ustavnost gore navedenih odredbi Zakona o pritvoru. Ustavni sud je smatrao da zakon može legitimno uvesti određena ograničenja povjerljivosti između odvjetnika i klijenta, uključujući čitanje njihove prepiske. Međutim, takva ograničenja ne bi trebala biti proizvoljna, trebala bi težiti legitimnom cilju i biti njemu razmjerna. Legitimni ciljevi mogu uključivati sprječavanje daljnje kriminalne aktivnosti optuženika i sprječavanje optuženika od vršenja pritiska na svjedoke ili da na drugi način ometa pravde. Opće je pravilo da je prepiska između odvjetnika i klijenta povlaštena i ne smije se čitati. Svako odstupanje od ovog pravila dopušteno je samo u iznimnim okolnostima u kojima vlasti imaju valjane razloge za sumnju da odvjetnik i/ili njegov klijent zloupotrebljavaju pravilo povjerljivosti. Nadalje, Ustavni sud odredio je da zatvorske vlasti trebaju imati "dovoljne i opravdane razloge za sumnju" da prepiska sadrži nezakonit sadržaj, te da vlasti mogu pregledati takvu prepisku samo u nazočnosti zainteresiranih osoba i na temelju pisane obrazložene odluke. Rezultati pregleda pošte također trebaju biti zabilježeni. Istovremeno, Ustavni sud je odlučio da bilo koja prepiska upućena od strane pritvorenika njegovom odvjetniku, ali koja nije poslana " putem zatvorske uprave", kao što je predviđeno federalnim zakonom, može biti provjerena od strane zatvorske uprave.
397. Članak 19.12 Zakona o upravnim prekršajima definira odgovornost za prosljeđivanje zabranjenih "predmeta, tvari ili prehrambenih proizvoda" zatvorenicima. Članak 27.1 Zakona propisuje, u mjeri u kojoj je to relevantno, da, kako bi se suzbio upravni prekršaj, vladini dužnosnici koji su za to nadležni mogu izvršiti "preglede" osobe i/ili osobnih stvari i oduzeti predmete i dokumente. Članak 27.10 regulira postupak oduzimanja predmeta i dokumenata. On predviđa da djelatnik istražnog zatvora u nazočnosti dvaju svjedoka može oduzeti predmete koji su bili sredstvo ili predmet u upravnom prekršaju ili dokumenata koji mogu biti od značaja za upravni predmet, a koji su otkriveni na mjestu gdje je upravni prekršaj počinjen ili koje posjeduje osoba podvrgnuta pregledu ili čiji su osobni predmeti podvrgnuti pregledu. .
398. Članak 8. stavak 2. Zakona o zastupanju i odvjetničkoj komori iz 2002. godine (Federalni zakon od 31. svibnja 2002., br. 63-FZ, "Zakon o zastupanju") propisuje da odvjetnik ne može biti ispitan kao svjedok o informacijama za koje je saznao kada je potencijalni klijent zatražio njegove profesionalne usluge ili u tijeku pružanja takvih usluga. Članak 8. stavak 3. propisuje da pretraga prostora koje odvjetnik koristi za obavljanje profesionalne djelatnosti mora biti odobrena sudskim nalogom. Sve informacije dobivene kao rezultat pretrage mogu se koristiti u kaznenom postupku pod uvjetom da te informacije ne čine dio odvjetnikovog spisa [proizvodstvo] u predmetu određenog klijenta ("osim sredstava počinjenja kaznenih djela te predmeta čiji slobodan promet nije dopušten temeljem ruskog zakona"). Članak 18. zabranjuje traženje od odvjetnika bilo kakvih informacija vezanih uz pravnu pomoć koju pružaju u određenom predmetu.
399. Dana 8. studenog 2005. Ustavni sud je donio rješenje br. 439-O u kojem je ocijenio ustavnost članaka 7., 29. i 182. ZKP-a, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Zakona o zastupanju i odvjetničkoj komori. Odlučio je, posebice, da je Zakon o zastupanju i odvjetničkoj komori lex specialis i stoga mora imati prednost nad općim pravilima o odobravanju pretrage ako je u pitanju pretraga odvjetničkih ureda. Konkretno, Ustavni sud je odlučio da mjerodavno zakonodavstvo u ustavnom smislu "ne dopušta da provođenje pretrage poslovnih prostorija odvjetnika ili odvjetničkog društva bez posebne sudske odluke u tom pogledu".