F.O. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
29555/13
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
22.04.2021
Članovi
8
8-1
35
35-3-a
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke se obratio Sudu tvrdeći da je bio maltretiran od strane profesora matematike u srednjoj školi te da nakon prijave maltretiranja škola i druge nadležne institucije nisu preduzele odgovarajuće mere kako bi se takvo ponašanje profesora sankcionisalo i sprečilo dalje maltretiranje. Takođe je naveo da je zbog takvog tretmana doživeo traumu i da ima psihičke posledice.

Podnosilac se u predstavci pozvao na niz povreda članova Konvencije (zabrana mučenja i nečovečnog postupanja, nepostojanje delotvornog pravnog leka, povreda prava na privatni život). Ipak, Sud je odlučio ovaj predmet razmotriti isključivo na temelju čl. 8 Konvencije, odnosno prava na privatni život.

Uzimajući u obzir položaj poverenja, autoriteta i uticaja, kao i društvenu odgovornost koju imaju profesori, Sud je naglasio kako bilo kakvo uznemiravanje učenika od strane učitelja nije prihvatljivo. Sud je utvrdio da je tretman profesora u školi na koji se podnosilac žalio rezultovao nepovoljnim uticajem na njegovu psihološku dobrobit i njegov moralni integritet, što ulazi u domašaj privatnog života iz čl. 8 Konvencije. Prema stavu Suda takvo postupanje profesora u javnoj školi predstavlja mešanje u pravo pojedinca na privatni život.

U odnosu na pitanje da li su nadležna tela na odgovarajući način reagovala na prijavu da profesor maltretira učenika, kao i da li je reakcija nadležnih tela bila u skladu s konvencijskim načelima i standardima, Sud je zaključio da je izostala odlučna reakcija nadležnih tela u cilju rešavanja nedostataka u metodama pristupa koje je prijavljeni profesor imao prema učenicima. Pored toga, škola nije uspela na bilo koji način da odgovori na zahtev podnosioca za premeštajem u drugi razred ili da se njegovom razredu dodeli drugi profesor matematike.

Sud je smatrao da je u svakom slučaju, državnim telima nadležnim za obrazovanje (ministarstvu i Agenciji za odgoj i obrazovanje) trebalo biti očigledno da takva vrsta ponašanja koja se pripisuje prijavljenom profesoru i uticaj koji takvo ponašanje ima na učenika koji je prijavio maltretiranje, zahtevaju ulaganje više znanja i resursa da bi se ispravile posledice i implikacije propusta. Od tih tela zahteva se odgovarajuća i očekivana briga za podnosioca predstavke i za ostale učenike dok su u školi.

Sud je sa 4 glasa za i 3 glasa protiv doneo odluku da je došlo do povrede čl. 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET F.O. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 29555/13)

PRESUDA

Članak 8. • Pozitivne obveze • Privatni život • Neodgovarajući odgovor domaćih tijela na verbalno zlostavljanje učenika od strane nastavnika u srednjoj školi • Članak 8. primjenjiv je na osobito omalovažavajuće uvrede koje su uzrokovale emocionalnu uznemirenost, a izrekao ih je nastavnik na položaju povjerenja u odnosu na podnositelja zahtjeva pred drugim učenicima • Nema mjesta toleriranju bilo kojeg oblika nasilja, među ostalim verbalnog zlostavljanja, od strane učitelja prema učeniku

STRASBOURG

22. travnja 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama. 

U predmetu F.O. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Alena Poláčková,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici,
Lorraine Schembri Orland,
Ioannis Ktistakis, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 29555/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. F.O. („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

(„Konvencija”) dana 15. travnja 2013.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovorima o navodnom uznemiravanju podnositelja od strane nastavnika u državnoj školi i propustu državnih vlasti da na odgovarajući način odgovore na njegove navode, na temelju članaka 3., 8. i 13. Konvencije, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; odluku da ime podnositelja zahtjeva ne bude objavljeno; očitovanja stranaka;

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. listopada 2017. i 23. ožujka 2021., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na navodno uznemiravanje podnositelja zahtjeva od strane nastavnika u državnoj školi i propust državnih tijela da djelotvorno odgovore na njegove pritužbe o uznemiravanju.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je u studenom 1993. godine. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. M. Ščetar, odvjetnik iz Križevaca.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

POZADINA PREDMETA

  1. Od 2008. do 2012. godine podnositelj zahtjeva bio je učenik u državnoj srednjoj školi.
  2. Dana 19. rujna 2011. podnositelj zahtjeva i nekoliko učenika iz njegova razrednog odjela zakasnili su na sat matematike kod nastavnika R.V.-a. Kad su ušli u učionicu, R.V. je počeo vikati govoreći podnositelju zahtjeva da je „kreten jedan, idijot, budala, seljačina, žandar glupi” (jer je otac podnositelja zahtjeva radio u policiji).
  3. Dana 20. rujna 2011., nakon što je podnositelj zahtjeva prijavio te uvrede ravnatelju, R.V. je tijekom svojeg školskog sata izjavio da „… kad kažete budali da je budala, to za nju ne bi trebala biti uvreda. Ravnatelj me nazvao i rekao da sam vrijeđao neke učenike. Ne znate vi koje su to uvrede, ali vidjet ćete koje su to uvrede.”
  4. Dana 28. rujna 2011., tijekom nastave, R.V. je prišao podnositelju zahtjeva i zamolio ga da okrene stranicu u udžbeniku. Kad je podnositelj zahtjeva okrenuo pogrešnu stranicu, R.V. je rekao: „Budalo, ne tu stranicu. Nisam te htio uvrijediti, jer znam da ćeš zvati svog tatu.”
  5. U razdoblju između rujna i prosinca 2011. u dva navrata podnositelj zahtjeva bio je podvrgnut psihološkom liječenju u vezi s navodnim uznemiravanjem od strane R.V.-a. Njegov je liječnik opće prakse postavio radnu dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja povezanog s uznemiravanjem podnositelja u školi od strane R.V.-a., a psiholog u lokalnoj bolnici utvrdio je da zbog psihološkog uznemiravanja u školi podnositelj zahtjeva boluje od akutnog anksioznog poremećaja te je preporučio veću podršku i razumijevanje u školi. Psiholog je utvrdio i da podnositelj zahtjeva inače odrasta u funkcionalnoj obitelji i da je vrlo dobar u školi.
  6. Prema navodima podnositelja zahtjeva, njegov sukob s R.V.-om i naknadno sudjelovanje R.V.-a na podnositeljevu završnom ispitu iz matematike doveli su do njegova lošeg ukupnog rezultata. Stoga nije uspio upisati izabrani sveučilišni studij.
  7. Prema izvješću od 5. prosinca 2014. Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koje je Vlada dostavila Sudu, postupak polaganja ispita bio je anonimiziran, a razlog lošeg rezultata podnositelja bio je njegov propust da se pravilno pridržava uputa za ispunjavanje ispitnih listova.

UPRAVNA ISTRAGA O NAVODIMA PODNOSITELJA ZAHTJEVA O UZNEMIRAVANJU

  1. Dopisom od 21. rujna 2011. otac podnositelja zahtjeva obavijestio je školska tijela, Pravobraniteljicu za djecu, prosvjetnu inspekciju, policiju i nadležno Općinsko državno odvjetništvo o uznemiravanju podnositelja zahtjeva od strane R.V.-a te je zatražio zaštitu za njega. Iste je pritužbe ponovio 28. rujna 2011. godine.
  2. U vezi s navodima podnositelja zahtjeva, školska je psihologinja 3. listopada 2011. pozvala R.V.-a na razgovor. R.V. je priznao da je tijekom događaja od 19. rujna 2011. izrekao riječi koje je podnositelj zahtjeva naveo (vidi stavak 6. ove presude), ali porekao je da je upotrijebio uvredu „žandar glupi”. Tvrdio je i da se nije obraćao podnositelju zahtjeva osobno, već grupi učenika i da ne može shvatiti zašto se podnositelj zahtjeva osjeća toliko pogođenim događajem. Školska psihologinja prekorila je R.V.-a zbog upotrebe neprimjerenih riječi, što je on u potpunosti prihvatio te je obećao da više neće upotrebljavati uvrede.
  3. Dana 4. listopada 2011. školska psihologinja obavila je razgovor s podnositeljem zahtjeva. On je izjavio da je pod stresom i da se osjeća nelagodno tijekom sata matematike zbog situacije s R.V.-om. Objasnio je i da želi promijeniti školu ili razredni odjel ili da taj nastavnik više ne predaje njegovu razrednom odjelu. Školska psihologinja insistirala je da bi podnositelj zahtjeva trebao pokušati razgovarati s R.V.-om i pozvala ga je da je do 6. listopada 2011. obavijesti bi li bio voljan to učiniti. Podnositelj zahtjeva nije obavijestio školsku psihologinju o svojoj odluci.
  4. Dana 7. listopada 2011. otac podnositelja zahtjeva obavijestio je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (dalje u tekstu: „Ministarstvo”) o uznemiravanju podnositelja zahtjeva od strane R.V.-a te je zatražio zaštitu za njega. Ministarstvo je odgovorilo 4. studenoga 2011. navodeći da je predmet proslijeđen Agenciji za odgoj i obrazovanje (dalje u tekstu: „Agencija”).
  5. Pritužbe oca podnositelja zahtjeva rezultirale su provođenjem ocjene situacije od strane Agencije 22. studenoga 2011. Ta je ocjena uključivala razgovor s R.V.-om, školskom psihologinjom, ravnateljem, podnositeljem zahtjeva i učenicima iz njegova razrednog odjela. Agencija je analizirala i relevantne dokumente te je provela anonimnu anketu među učenicima o njihovu zadovoljstvu nastavom R.V.-a.
  6. Agencija je utvrdila da R.V. uredno ispunjava sve svoje nastavničke zadaće. On je poznati nastavnik matematike, koji je čak dobio nagradu od ministra obrazovanja za svoj rad. Anonimna anketa pokazala je da su učenici zadovoljni R.V.-om i da im je glavna primjedba da bi trebao više vremena posvetiti manje uspješnim učenicima. Samo su dva učenika izjavila da bi htjela promijeniti nastavnika.
  7. Isto je mišljenje bilo ponovljeno u pojedinačnim razgovorima s učenicima koje je obavila službenica Agencije. Ona je obavila razgovor i s R.V.-om, koji je izjavio da nije imao nikakvu zlu namjeru kada se naljutio na učenike zbog kašnjenja i da ne može shvatiti zašto se podnositelj zahtjeva toliko uzrujao. Razgovori s ravnateljem i školskom psihologinjom ukazali su na to da je otac podnositelja zahtjeva bio vrlo uzrujan zbog te situacije. Odbijao je s njima dalje razgovarati o tome i htio je da nadležne institucije istraže predmet.
  8. U svojim zaključcima Agencija je naglasila da je R.V. dobar nastavnik s dobrim namjerama i da mu je žao što nije imao priliku razgovarati s ocem podnositelja zahtjeva o mogućim problemima. Agencija je utvrdila da je situacija koja je nastala zbog sukoba naštetila napretku podnositelja zahtjeva. Predložila je da se stvar riješi raspravom između školskih tijela i oca podnositelja zahtjeva. Također je uputila školska tijela da je izvijeste o daljnjem razvoju događaja u tom predmetu.
  9. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja održavanja sastanka u školi, 14. prosinca 2011. otac podnositelja zahtjeva prisustvovao je sastanku s ravnateljem. Prema izvješću sa sastanka koje je pripremio ravnatelj, otac podnositelja zahtjeva objasnio je da je njegov sin sada zadovoljan svojim odnosom s R.V.-om i da je njihov sukob riješen.
  10. Školske vlasti o tome su obavijestile Agenciju i Pravobraniteljicu za djecu.

KAZNENA PRIJAVA PODNOSITELJA ZAHTJEVA

  1. Dana 4. studenoga 2011. podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu policiji, navodeći uznemiravanje od strane R.V.-a.
  2. Tijekom postupka policija i nadležno Općinsko državno odvjetništvo ispitali su podnositelja zahtjeva i niz učenika i službenika škole, kao i R.V.-a. Pribavili su i relevantnu dokumentaciju o pritužbama podnositelja zahtjeva. 24.  Nekoliko učenika ili bivših učenika škole izjavilo je da nastavnik R.V. ponekad upotrebljava neprimjeren i uvredljiv rječnik. Posebno je oštar prema onima koji nisu dobri u matematici, kao podnositelj zahtjeva. Učenik L.J. izjavio je da je čak prestao obraćati pažnju na riječi kao što su „budale”, „idioti” i „besposličari” jer je to uobičajeni govor na satu matematike. Neki su učenici upotrebu takvog rječnika smatrali načinom na koji se nastavnik šali. Bivša učenica S.J. izjavila je da je nastavnik tijekom sata iznio neke komentare seksualne prirode u vezi s njom. Učenik M.J. objasnio je da su prosvjetna tijela provela istragu tijekom koje se od učenika tražilo da odgovore na upitnik. Većina učenika bojala se iskreno odgovoriti na pitanja, pa tako i M.J. jer nije htio imati problema. M.J. je objasnio i da je prije tog upitnika u školi bilo organizirano ispunjavanje još jednog upitnika na koji su učenici iskreno odgovorili, ali tada je nastavnik R.V. „poludio” i vikao na njih. To je bio jedan od razloga zašto nisu iskreno odgovorili na upitnik koji su organizirala prosvjetna tijela.
  3. Dana 18. lipnja 2012. Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio tog rješenja glasi:

„Iz izjava učenika proizlazi da osumnjičenik primjenjuje nekonvencionalan pristup. Neki od učenika više ne obraćaju pažnju na to što govori kada predaje, jer je u nekoliko navrata upotrijebio neprimjerene riječi. Međutim, nikada se nije obraćao određenom učeniku. Stoga se u danom predmetu može zaključiti, s obzirom na okolnosti u kojima se dogodilo osporavano ponašanje, da uvrede nisu bile takvog intenziteta da bi predstavljale uznemiravanje. U skladu sa sudskom praksom sudova, primjeri psihološkog uznemiravanja odnose se na opetovano vrijeđanje maloljetnika, uslijed čega oni trpe tešku psihološku traumu koja narušava njihovo tjelesno i duševno zdravlje. Iako je [podnositelj zahtjeva] zatražio liječničku pomoć u vezi s osporavanim ponašanjem, i premda je imao određenih zdravstvenih problema, oni nisu bili tolikog intenziteta da se može zaključiti da je njegovo tjelesno i duševno zdravlje bilo narušeno. Štoviše, da bi predstavljale psihološko uznemiravanje, uvrede ne bi trebale biti samo rezultat pobuđene reakcije već i rezultat intenzivne odbojnosti prema žrtvi i izraz okrutnog i neljudskog ponašanja. Na temelju dostupnih informacija, a posebice na temelju izjava učenika iz razrednog odjela [podnositelja zahtjeva], ne može se zaključiti da je ponašanje osumnjičenika prema [podnositelju zahtjeva] bilo takve prirode da bi [predstavljalo] okrutno i neljudsko ponašanje. To je posebice točno s obzirom na izjave [učenika] da se [R.V.] općenito ponašao neobično i da neki od učenika nisu obraćali pažnju [na takvo ponašanje], a sama žrtva nije trpjela daljnje [negativne posljedice kao što su] loše ocjene u školi.”

  1. Općinsko državno odvjetništvo obavijestilo je podnositelja zahtjeva da može preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja u vezi s navodnim kaznenim djelom uznemiravanja ili podnijeti privatnu tužbu zbog optužbi za uvredu.

IV. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

  1. U kolovozu 2012. podnositelj zahtjeva podnio je svoje prigovore Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Naveo je, konkretno, uznemiravanje od strane nastavnika u školi i neodgovarajući odgovor škole, Ministarstva, Agencije i Općinskog državnog odvjetništva na njegove pritužbe o uznemiravanju. Osporavao je i odluku o vrednovanju njegova završnog ispita iz matematike (vidi stavke 10. – 11. ove presude).
  2. Dana 18. listopada 2012. Ustavni sud proglasio je ustavne tužbe podnositelja zahtjeva nedopuštenima uz obrazloženje da rješenje Općinskog državnog odvjetništva i odluka o vrednovanju njegova završnog ispita iz matematike nisu bili mjere ili odluke kojima je meritorno odlučeno o nekom od njegovih prava, a protiv kojih je ustavna tužba dopuštena.
  3. Rješenja Ustavnog suda dostavljena su podnositelju zahtjeva 30. listopada 2012. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

  1. Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) zabranjen je bilo kakav oblik zlostavljanja (članak 23.). Zajamčeni su i poštovanje i pravna zaštita osobnog života i dostojanstva (članak 35.). Ustavom je propisana obveza države da štiti djecu i mladež (članak 63.) te je predviđeno da je „[d]užnost… svih da štite djecu…” (članak 65.).
  2. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i povezana sudska praksa Ustavnog suda izloženi su u predmetima Remetin protiv Hrvatske (br. 29525/10, stavci 58. i 64. – 67.,11. prosinca 2012.), i Pavlović i drugi protiv Hrvatske (br. 13274/11, stavci17. – 21., 2. travnja 2015.).

B. Kaznenopravne odredbe

  1. Člankom 213. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama), važećeg u relevantno vrijeme, bilo je zabranjeno zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe. To se odnosilo, inter alia, na grubo zanemarivanje dužnosti odgoja djeteta (stavak 1.) i neposredno zlostavljanje (stavak 2.). Kvalificirani oblici tog kaznenog djela, koji se odnose na uzrokovanje teške tjelesne ozljede ili teško narušavanje zdravlja koje je posljedica zanemarivanja dužnosti ili zlostavljanja, bili su propisani stavkom 3.
  2. Na temelju Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/2008, s daljnjim izmjenama i dopunama) ne postoji mogućnost sudskog preispitivanja odluke da se ne poduzme kazneni progon. Međutim, ako je državni odvjetnik odbio poduzeti progon, žrtva ima pravo preuzeti progon (u svojstvu „oštećenika kao tužitelja”) i pokrenuti postupak pred nadležnim kaznenim sudom (članci 55. i 58.).

C. Nadzor nad obrazovnim sustavom

  1. Mjerodavnim Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine br. 87/2008, s daljnjim izmjenama i dopunama) bilo je predviđeno pravo na pojedinačnu pritužbu kao jedno od osnovnih prava učenika (članak 61. stavak 1.) Bila je propisana i dužnost škola da poduzimaju potrebne mjere za zaštitu dobrobiti učenika (članak 67.). Člankom 70. bila je predviđena aktivna zaštita učenika od bilo kojeg oblika uznemiravanja ili zlostavljanja te je bila predviđena dužnost školskih tijela da prijave takve događaje nadležnim tijelima (članak 70.). Člancima 138. i 149. tog zakona bio je predviđen nadzor nad školskim obrazovnim sustavom putem inspekcijskog nadzora i stručno-pedagoškog nadzora.
  2. Inspekcijski nadzor trebala je provoditi prosvjetna inspekcija, koja je jedna od ustrojstvenih jedinica Ministarstva. Na temelju članka 11. (stavka 1. točke 13.) Zakona o prosvjetnoj inspekciji (Narodne novine br. 61/2011, s daljnjim izmjenama i dopunama) jedna od glavnih dužnosti prosvjetne inspekcije bila je nadzirati način na koji obrazovno osoblje u školama ispunjava svoje obveze i odgovornosti prema učenicima. U slučajevima zlostavljanja ili neprimjerenog odnosa prema učeniku, prosvjetni inspektor mogao je ispitati učenika (članak 15.). Ako je bio potreban stručno-pedagoški nadzor prije donošenja odluke od strane prosvjetne inspekcije, mogla se zatražiti daljnja ocjena. Ako su rezultati nadzora pružali dostatnu osnovu za odluku, prosvjetni inspektor mogao je narediti donošenje relevantnih mjera za zaštitu učenika, kao i pokrenuti prekršajni postupak ili, u slučaju utvrđenja povezanih s kažnjivim ponašanjem, uputiti predmet nadležnim tijelima kaznenog progona (članci 23. – 25.).
  3. Važećim Zakonom o stručno-pedagoškom nadzoru (Narodne novine br. 73/1997) stručno-pedagoški nadzor predviđen je kao ocjenjivanje izvođenja nastavničkih zadaća te je na temelju tog zakona nadzornik ovlašten navesti mjere koje valja poduzeti radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti i nedostataka (članci 8. – 12.).
  4. Zakonom o Agenciji za odgoj i obrazovanje (Narodne novine br. 85/2006) osnovana je Agencija za odgoj i obrazovanje kao nadležno tijelo za obavljanje stručno-pedagoškog nadzora (članak 4. stavak 3.). Na temelju članka 5. tog zakona školska tijela dužna su dati na uvid relevantne dokumente i surađivati u postupku nadzora.

D. Zakon o obveznim odnosima

  1. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, s daljnjim izmjenama i dopunama) predviđena je mogućnost pokretanja parničnog postupka radi zaštite prava osobnosti, koja uključuju, inter alia, prava na tjelesno i duševno zdravlje i dostojanstvo (članci 19., 1046., 1048. i 1100.).

II. MEĐUNARODNO PRAVO I INSTRUMENTI

A. Ujedinjeni narodi

  1. Konvencijom o pravima djeteta, 20. studenoga 1989., propisano je da u svim akcijama koje se odnose na djecu najbolji interes djeteta mora imati prednost (članak 3.). Kad je riječ o mjerama školske discipline, predviđeno je da države stranke moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se školska disciplina provodi na način kojim se potvrđuje ljudsko dostojanstvo djeteta i koji je u skladu s tom Konvencijom (članak 28. stavak 2.).
  2. U izvješću glavnog tajnika Općoj skupštini o promicanju i zaštiti prava djece od 29. kolovoza 2006. (A/61/299) nasilje koje vrše učitelji i drugo školsko osoblje, što uključuje i ponižavajuće oblike psihološkog kažnjavanja, utvrđeno je kao jedno od pitanja koja zahtijevaju odgovarajuću društvenu reakciju (stavak 50.). Naglašeno je da su osobe koje nadgledaju obrazovni sustav i u njemu rade dužne osigurati sigurno okruženje u kojem se podržavaju i promiču dostojanstvo i razvoj djece.
  3. S obzirom na relevantne mjere koje bi trebalo usvojiti, u izvješću su dane sljedeće preporuke:

 „98. Pozivam države da zabrane sve oblike nasilja nad djecom u svim okruženjima, uključujući svako tjelesno kažnjavanje, štetne tradicionalne prakse, … i … drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, kako to zahtijevaju međunarodni ugovori, …

105. Preporučujem državama da izgrade povjerenje zajednice u pravosudni sustav privođenjem pravdi svih počinitelja nasilja nad djecom i osiguraju da ti počinitelji snose odgovornost putem odgovarajućih kaznenih, parničnih, upravnih i stručnih postupaka i sankcija. …

111. Preporučujem državama:

(b)  da osiguraju da ravnatelji škola i učitelji primjenjuju nenasilne strategije poučavanja i učenja i usvajaju mjere upravljanja razredom i disciplinske mjere koje se ne temelje na strahu, prijetnjama, ponižavanju ili fizičkoj sili; …”

  1. Odbor za prava djeteta, u Općem komentaru br. 8 (2006.) o pravu djeteta na zaštitu od tjelesnog kažnjavanja i drugih okrutnih ili ponižavajućih oblika kažnjavanja (inter alia, članak 19., članak 28. stavak 2. i članak 37.), CRC/C/GC/8 od 2. ožujka 2007., naglasio je da osim tjelesnog kažnjavanja, za koje se smatra da je uvijek ponižavajuće, postoje i drugi netjelesni oblici kažnjavanja koji su također okrutni i ponižavajući i stoga nespojivi s Konvencijom o pravima djeteta. Oni uključuju, primjerice, kažnjavanje kojim se dijete omalovažava, ponižava, obezvrjeđuje, lažno okrivljava, kojim mu se prijeti, kojim ga se plaši ili ismijava (stavak 11.). Odbor za prava djeteta odbacio je bilo kakvo opravdanje za nasilje i ponižavanje kao oblike kažnjavanja djece, ali naglasio je da to ne podrazumijeva odbacivanje pozitivnog pojma discipline (stavak 13.). Odbor je nadalje istaknuo različitu prirodu djece, njihovo početno ovisno i razvojno stanje, njihov jedinstven ljudski potencijal kao i njihovu ranjivost, što sve zahtijeva veću, a ne manju pravnu i drugu zaštitu od svih oblika nasilja (stavak 21.). Odbor je naglasio i da je uklanjanje nasilnog i ponižavajućeg kažnjavanja djece putem zakonskih reformi i drugih nužnih mjera neposredna i bezuvjetna obveza država (stavak 22.).
  2. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Rezoluciju o pravima djeteta, A/RES/62/141, 22. veljače 2008., kojom je u mjerodavnom dijelu predviđeno:

„52. Osuđuje sve oblike nasilja nad djecom, uključujući … duševno, psihološko … nasilje … i drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, ... i poziva države da pojačaju napore u sprječavanju i zaštiti djece od svakog takvog nasilja sveobuhvatnim pristupom i razviju višedimenzionalan i sustavan okvir koji je integriran u nacionalne procese planiranja kako bi odgovorile na nasilje nad djecom; …

57. Poziva sve države: …

(b)  da razmotre poduzimanje odgovarajućih mjera radi ostvarivanja prava djece na poštovanje njihova ljudskog dostojanstva i tjelesnog integriteta te zabrane i uklone svako emocionalno ili tjelesno nasilje ili bilo koje drugo omalovažavajuće ili ponižavajuće postupanje;

(c)  da pozornost prvenstveno posvete sprječavanju svih oblika nasilja nad djecom i rješavanju temeljnih uzroka tog nasilja sustavnim, sveobuhvatnim i višedimenzionalnim pristupom;

(d) da zaštite djecu od svih oblika nasilja ili zlostavljanja od strane osoba koje rade s djecom i za djecu, među ostalim u obrazovnom okruženju …”

  1. U Općem komentaru br. 13 (2011.): pravo djeteta na slobodu od svih oblika nasilja, CRC/C/GC/13, 18. travnja 2011., Odbor za prava djeteta naglasio je da izraz „duševno nasilje” obuhvaća psihološko zlostavljanje, duševno zlostavljanje, verbalno zlostavljanje i emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje, uključujući vrijeđanje, nazivanje pogrdnim nazivima, ponižavanje, omalovažavanje, ismijavanje i povrjeđivanje djetetovih osjećaja. Odbor je napomenuo i sljedeće (stavak 17.):

„Odbor je dosljedno ostajao pri stajalištu da su neprihvatljivi svi oblici nasilja nad djecom, neovisno o tome koliko su blagi. Izraz ‘svi oblici tjelesnog ili duševnog nasilja’ ne ostavlja mjesta nijednoj razini legaliziranog nasilja nad djecom. Učestalost, ozbiljnost štete i namjera nanošenja štete nisu preduvjeti za definicije nasilja. Države stranke mogu se pozivati na takve čimbenike u intervencijskim strategijama kako bi omogućile razmjerne odgovore u najboljem interesu djeteta, ali u definicijama se ni na koji način ne smije narušiti djetetovo apsolutno pravo na ljudsko dostojanstvo i tjelesni i psihološki integritet opisivanjem nekih oblika nasilja kao pravno i/ili društveno prihvatljivima.”

B. Vijeće Europe

  1. Mjerodavni rani instrumenti Vijeća Europe koji se odnose na zaštitu djeteta sažeti su u predmetu O’Keeffe protiv Irske [VV], br. 35810/09, stavci 91. – 92., ECHR 2014 (izvadci).
  2. Daljnji mjerodavni instrumenti Parlamentarne skupštine Vijeća Europe („PS VE”), potvrđeni u Rezoluciji 1803 (2011.) o obrazovanju protiv nasilja u školi, uključuju: Preporuku 1666 (2004.) o zabrani tjelesnog kažnjavanja djece na području Europe; Preporuku 1778 (2007.) o djeci žrtvama: suzbijanje svih oblika nasilja, iskorištavanja i zlostavljanja; i Preporuku 1934 (2010.) o zlostavljanju djece u ustanovama: osiguranje potpune zaštite žrtava.
  3. U potonjoj preporuci PS VE izrazio je zabrinutost zbog spolnog, tjelesnog i emocionalnog zlostavljanja djece u raznim ustanovama, među ostalim javnim i privatnim obrazovnim ustanovama. Stoga je pozvao na pojačanu zaštitu donošenjem zakonodavstva kojim se izričito zabranjuju svi oblici nasilja nad djecom: tjelesno i duševno nasilje, ozljeđivanje ili zlostavljanje (među ostalim spolno zlostavljanje), zanemarivanje ili zapuštanje, loše postupanje ili iskorištavanje u ustanovama za skrb o djeci, javnim i privatnim obrazovnim ustanovama, popravnim ustanovama i udrugama za rekreaciju, među ostalim ustanovama. Naglasio je i potrebu za kriminaliziranjem svakog namjernog zlostavljanja djeteta od strane osobe za koju se zna da je na položaju autoriteta, u koju dijete ima povjerenja ili koja ima utjecaja na dijete, te je preporučio donošenje zakonodavstva kojim se predviđa kazneni progon po službenoj dužnosti u svim vrstama predmeta o zlostavljanju djece, na temelju načela „stupnjevanog kaznenog progona” zlostavljanja djece prema težini kaznenih djela, što uključuje mjere protiv svih vrsta zlostavljanja djece (spolnog, tjelesnog i emocionalnog). Štoviše, kad je riječ o kažnjavanju maloljetnika u ustanovama, potrebne su zakonodavne mjere kako bi se definirale kao nezakonite i isključile određene prakse koje su u suprotnosti s njihovim dostojanstvom i pravima.
  4. Odbor ministara Vijeća Europe, u Preporuci CM/Rec(2009)10 o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja, naglasio je i sljedeće:

„Zaštita od nasilja

Sva djeca imaju pravo na zaštitu od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlostavljanja, zanemarivanja ili zapuštanja, lošeg postupanja ili iskorištavanja … dok o njima brine … svaka druga odgovorna osoba kojoj je povjerena skrb za dijete.

Sprječavanje

U nacionalnom pravnom okviru trebalo bi se dati prvenstvo sprječavanju nasilja te zaštititi prava djeteta poduzimanjem mjera, kao što su:

Zabrana nasilja

Država ima izričitu obvezu osigurati pravo djece na zaštitu od svih oblika nasilja, neovisno o tome koliko su blagi.  Trebale bi se poduzeti odgovarajuće zakonodavne, upravne, društvene i obrazovne mjere kako bi se zabranilo svako nasilje nad djecom u svakom trenutku i u svim okruženjima i kako bi se pružila zaštita svoj djeci u nadležnosti države.  Trebalo bi ukinuti pravnu obranu i odobrenja za bilo koji oblik nasilja, među ostalim u svrhu mijenjanja ponašanja, discipliniranja ili kažnjavanja, unutar ili izvan obitelji. Zabrana bi obvezno trebala obuhvaćati: …

g. sve oblike nasilja u školi;

h... svako drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje prema djeci ili kažnjavanje djece, i tjelesno i psihološko …”

  1. U prilogu 2. Preporuci CM/Rec(2009)10 izraz „psihološko nasilje” definiran je kao vrijeđanje, nazivanje pogrdnim nazivima, ignoriranje, izoliranje, odbacivanje, prijetnje, manipulacija, emocionalna ravnodušnost i omalovažavanje, svjedočenje obiteljskom nasilju i drugo ponašanje koje može štetno utjecati na psihološki razvoj i dobrobit djeteta.
  2. Revidiranom Europskom socijalnom poveljom, 3. svibnja 1996., predviđeno je da, radi osiguranja djelotvornog ostvarivanja prava djece i mladeži na odrastanje u sredini povoljnoj za puni razvoj njihove osobnosti kao i razvoj njihovih tjelesnih i duševnih sposobnosti, države moraju poduzeti sve potrebne i odgovarajuće mjere osmišljene, inter alia, kako bi se djecu i mladež zaštitilo od zanemarivanja i nasilja (članak 17.).
  3. U svojoj je praksi Europski odbor za socijalna prava smatrao kako slijedi (Association for the Protection of All Children (APPROACH) Ltd. protiv Belgije, br. 98/2013, odluka o osnovanosti, 20. siječnja 2015.):

„50. S tim u vezi, Odbor podsjeća na svoje tumačenje članka 17. Povelje u pogledu tjelesnog kažnjavanja djece koje tumačenje je nedavno utvrđeno u njegovoj odluci u predmetu World Organisation against Torture (OMCT) protiv Portugala, prigovor br. 34/2006, odluka o osnovanosti od 5. prosinca 2006., stavci 19. – 21.:

‘19. Kako bi bilo u skladu s člankom 17., domaće pravo država mora zabraniti i kažnjavati sve oblike nasilja nad djecom, a to su djela ili ponašanje koji bi mogli utjecati na tjelesni integritet, dostojanstvo, razvoj ili psihološku dobrobit djece.

20. Mjerodavne odredbe moraju biti dovoljno jasne, obvezujuće i precizne kako bi se sudove spriječilo da ih odbiju primijeniti na nasilje nad djecom.

21. Štoviše, države moraju postupati s dužnom revnošću kako bi osigurale da se takvo nasilje ukloni u praksi.’

54. Nadalje kad je riječ o sudskoj praksi koju je citirala Vlada, Odbor primjećuje da Vlada nije pružila nikakve primjere sudske prakse viših sudova koji pokazuju da su gore navedene odredbe Građanskog zakonika protumačene kao da zabranjuju sve oblike nasilja nad djecom od strane roditelja i ‘drugih osoba’, među ostalim u odgojno-obrazovne svrhe.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je uznemiravanju od strane nastavnika u državnoj školi i propustu domaćih tijela da djelotvorno odgovore na njegove pritužbe o uznemiravanju. Pozvao se na članke 3., 8. i 13. Konvencije.
  2. Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi S.M. protiv Hrvatske [VV], br. 60561/14, stavak 243., 25. lipnja 2020.), smatra da se prigovor podnositelja zahtjeva treba ispitati na temelju članka 8. Iako bi se prigovori zbog uznemiravanja u školi mogli ispitati na temelju članka 3. (vidi, primjerice, V.K. protiv Rusije, br. 68059/13, stavci 171. – 172., 7. ožujka 2017.), Sud napominje da se navodi podnositelja zahtjeva o uznemiravanju odnose na verbalno zlostavljanje od strane R.V.-a koje uključuje tri situacije u kojima je potonji izrekao uvrede usmjerene izravno ili neizravno podnositelju zahtjeva i koje su se sve dogodile u razmaku od nekoliko dana. U takvim okolnostima, uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, primjerice, R.B. protiv Mađarske, br. 64602/12, stavci 44. – 52., 12. travnja 2016.), Sud smatra prikladnijim ispitati predmet sa stajališta prava na poštovanje privatnog života na temelju članka 8. Konvencije.
  3. Članak 8. u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog … života …

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Dopuštenost

1. Primjenjivost članka 8. Konvencije

  1. Vlada je tvrdila da ponašanje nastavnika nije imalo negativnih učinaka na privatni život podnositelja zahtjeva, u smislu članka 8. Konvencije.
  2. Iako nije jasno je li Vlada nastojala osporiti primjenjivost članka 8., budući da je to pitanje koje spada u nadležnost Suda i koje Sud mora utvrditi po službenoj dužnosti (vidi, primjerice, Jeanty protiv Belgije, br. 82284/17, stavak 58., 31. ožujka 2020.), Sud smatra važnim napomenuti sljedeće.
  3. Sud je ranije presudio, u različitim kontekstima, da je pojam privatnog života širok pojam koji se ne može iscrpno definirati. On uključuje tjelesni i psihološki integritet osobe (vidi Denisov protiv Ukrajine [VV], br. 76639/11, stavak 95., 25. rujna 2018.; vidi i Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 90., 11. prosinca 2012.), a obuhvaća i druge vrijednosti kao što su dobrobit i dostojanstvo, razvoj osobnosti i odnosi s drugim ljudima (vidi N.Š. protiv Hrvatske, br. 36908/13, stavak 95., 10. rujna 2020., s daljnjim referencama).
  4. Međutim, kako bi došlo do primjene članka 8., napad na osobu mora doseći određenu razinu ozbiljnosti i to na način kojim se dovodi u pitanje osobno uživanje prava na poštovanje privatnog života (vidi Beizaras i Levickas protiv Litve, br. 41288/15, stavak 109. in fine, 14. siječnja 2020.). Međutim, u predmetima koji se odnose, inter alia, na članak 8. Sud je naglasio važnost dobi dotičnih maloljetnika i potrebu da djeca i drugi ranjivi članovi društva, kada je njihova tjelesna i moralna dobrobit ugrožena, uživaju zaštitu države. Potreba da se u obzir uzima ranjivost maloljetnika potvrđena je i na međunarodnoj razini (vidi Wetjen i drugi protiv Njemačke, br. 68125/14 i 72204/14, stavak 74., 22. ožujka 2018., s daljnjim referencama).
  5. Mjere poduzete u području obrazovanja mogu, u određenim okolnostima, utjecati na pravo na poštovanje privatnog života, ali svaki čin ili mjera za koje bi se moglo reći da negativno utječu na moralni integritet osobe ne dovode nužno do takvog miješanja (vidi Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. ožujka 1993., stavak 36., Serija A br. 247-C). U predmetu Costello-Roberts, koji se odnosi na slučaj tjelesnog kažnjavanja u školi, Sud je utvrdio da postupanje kojem je podnositelj zahtjeva prigovorio nije imalo štetnih učinaka na podnositeljev tjelesni ili moralni integritet dostatnih da to postupanje dovedu u područje primjene zabrane sadržane u članku 8. Međutim, od predmeta Costello-Roberts došlo je do razvoja društvenih stavova i pravnih standarda koji se odnose na primjenu disciplinskih mjera na djeci, s naglaskom na potrebi za zaštitom djece od bilo kojeg oblika nasilja i zlostavljanja. To se odražava u raznim međunarodnim instrumentima (vidi stavke 39. – 51. ove presude) i sudskoj praksi Suda (vidi, primjerice, A, B i C protiv Latvije, br. 30808/11, stavak 152., 31. ožujka 2016.; vidi i gore citirani predmet V.K. protiv Rusije, stavci 171. – 172., i gore citirani predmet Wetjen i drugi, stavci 76. – 78.).
  6. U ovom predmetu nema sumnje da su uvrede kojima je podnositelj zahtjeva bio podvrgnut imale za posljedicu njegovu emocionalnu uznemirenost, što je utjecalo na njegovu psihološku dobrobit, dostojanstvo i moralni integritet (vidi stavak 9. ove presude). Štoviše, te su uvrede izrečene u učionici pred ostalim učenicima i stoga su mogle poniziti i omalovažiti podnositelja zahtjeva u očima drugih. Treba uzeti u obzir i da su predmetne uvrede bile posebno omalovažavajuće prema podnositelju zahtjeva i da ih je izrekao nastavnik na položaju autoriteta i kontrole nad njim.
  7. U tim okolnostima, i uzimajući u obzir da je u najboljem interesu podnositelja zahtjeva kao djeteta, učenika iz njegova razrednog odjela i djece općenito da budu djelotvorno zaštićeni od bilo kakvog nasilja ili zlostavljanja u obrazovnom okruženju (vidi stavke 58. – 59. i 80. – 82. ove presude), Sud utvrđuje da nema sumnje da se postupanje kojem podnositelj zahtjeva prigovara treba ispitati na temelju prava na poštovanje privatnog života, u smislu članka 8. Konvencije.

2. Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava i poštovanje šestomjesečnog roka

  1. Vlada je tvrdila da ustavna tužba nije bila pravno sredstvo koje je trebalo iscrpiti protiv odluke o odbačaju podnositeljeve kaznene prijave. Prema tome, čekajući da Ustavni sud odluči o njegovoj ustavnoj tužbi, podnositelj zahtjeva nije poštovao relevantni šestomjesečni rok. Prema mišljenju Vlade, umjesto podnošenja ustavne tužbe, podnositelj zahtjeva trebao je pokrenuti privatni kazneni progon ili iskoristiti priliku da preuzme kazneni progon protiv R.V.-a u svojstvu oštećenika kao tužitelja. Budući da to nije učinio, podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pokrenuo niz postupaka pred raznim domaćim tijelima u vezi s njegovim uznemiravanjem u školi, ali nadležna tijela nisu ih primjereno riješila. Prema tome, nije bio dužan koristiti bilo kakva daljnja pravna sredstva koja je predložila Vlada. Podnositelj zahtjeva istaknuo je i da je, nakon što su se pravna sredstva koja je koristio pred nadležnim tijelima pokazala nedjelotvornima, uredno podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu te je podnio svoj zahtjev Sudu u roku od šest mjeseci nakon što je njegova ustavna tužba odbačena.
  3. U brojnim prethodnim predmetima protiv Hrvatske Sud je već ispitao i odbacio slične prigovore tužene Vlade o korištenju ustavne tužbe od strane podnositelja zahtjeva pred Ustavnim sudom prije podnošenja njihovih prigovora Sudu (vidi Pavlović i drugi protiv Hrvatske, br. 13274/11, stavci 32. – 38., 2. travnja 2015.; vidi i Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, stavci 68. – 69., 13. studenoga 2012., i gore citirani predmet Remetin, stavci 83. – 84.). Sud ne vidi razlog da drugačije presudi u ovom predmetu, u kojem je u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva prigovorio uznemiravanju u školi i neodgovarajućem odgovoru nadležnih domaćih tijela, među ostalim škole, Ministarstva, Agencije i Općinskog državnog odvjetništva, na njegove navode o uznemiravanju (vidi stavak 27. ove presude).
  4. Kad je riječ o prigovoru Vlade da je podnositelj zahtjeva trebao preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja ili po privatnoj tužbi, Sud ponavlja da kada je podnositelj zahtjeva podnio kaznenu prijavu u vezi s njegovim navodnim uznemiravanjem, od njega se ne može zahtijevati da preuzme kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja ili po privatnoj tužbi (usporedi Škorjanec protiv Hrvatske, br. 25536/14, stavak 46.,28. ožujka 2017.). U svakom slučaju, nije jasno da bi kazneni progon bio najprikladniji postupovni put u okolnostima ovog predmeta (vidi stavak 93. ove presude).
  5. S obzirom na prethodno navedeno Sud odbacuje Vladine prigovore.

3. Nepostojanje značajne štete

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu s obzirom na to da se njegovi navodi o emocionalnom zlostavljanju od strane R.V.-a odnose na nekoliko izoliranih incidenata koji nisu proizveli dugotrajne učinke ni na njegovu emocionalnu dobrobit ni na uspjeh u školi.
  2. Podnositelj zahtjeva ustrajao je u svojim prigovorima.
  3. Sud je već utvrdio da je postupanje kojem podnositelj prigovara za posljedicu imalo njegovu emocionalnu uznemirenost i da je utjecalo na njegovu psihološku dobrobit i moralni integritet zaštićene u okviru pojma privatnog života na temelju članka 8. Konvencije (vidi stavak 60. ove presude). U takvim okolnostima, s obzirom na kontekst predmeta, odnosno navode o uznemiravanju u školi od strane nastavnika, u kojoj situaciji se bilo koji oblik nasilja, ma koliko bio blag, smatra neprihvatljivim, Sud utvrđuje da nema mjesta primjeni kriterija nepostojanja značajne štete (vidi stavke 81. – 82. i 91. ove presude). Stoga se prigovor Vlade odbacuje.

4. Zaključak

  1. Sud primjećuje da podnositeljev prigovor uznemiravanju u školi od strane nastavnika i propustu domaćih tijela da djelotvorno odgovore na njegove pritužbe o uznemiravanju nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

5. Je li prigovor podnositelja zahtjeva zbog navodnog miješanja u njegov završni ispit iz matematike očigledno neosnovan

  1. Vlada je tvrdila da su prigovori podnositelja zahtjeva zbog negativnih učinaka na njegov uspjeh na završnom ispitu i upis na sveučilište u potpunosti nepotkrijepljeni i neosnovani. Istaknula je da dostupni materijal jasno ukazuje na to da je slab uspjeh podnositelja zahtjeva na ispitu bio rezultat njegova propusta da se pravilno pridržava uputa za ispunjavanje ispitnih listova.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je zapravo dovršio ispit, ali povjerenstvo (čiji je član bio R.V.) nije mu ga bodovalo. Prema njegovu mišljenju, to je bilo rezultat njegova lošeg odnosa s R.V.-om.
  3. Sud primjećuje da iz materijala koji mu je dostupan proizlazi da je završni ispit iz matematike koji je podnositelj polagao bio anonimiziran te da je njegov slab uspjeh na ispitu bio povezan s njegovim propustom da se pravilno pridržava uputa za popunjavanje ispitnih listova (vidi stavak 11. ove presude). Nema naznaka da su ispitni listovi podnositelja zahtjeva bili neovlašteno mijenjani. Prema tome, Sud utvrđuje da je prigovor podnositelja zahtjeva očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

B. Osnovanost 

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da ga je R.V. uznemiravao. To su tolerirala nadležna školska tijela, a državna tijela nisu na to odgovarajuće odgovorila. Konkretno, ravnatelj i školska psihologinja nisu poduzeli nikakve djelotvorne mjere kako bi odgovorili na R.V.-ovo verbalno zlostavljanje. Na sastanku 14. prosinca 2011. ravnatelj je zatražio od oca da odustane od svih navoda koje je iznio, a u protivnom podnositelju zahtjeva neće biti omogućeno završiti školu. Njegov otac tada je shvatio da ne postoji dobra volja za rješavanje tog pitanja te je zatražio od ravnatelja da spriječi daljnje uznemiravanje podnositelja zahtjeva.
  2. Štoviše, podnositelj zahtjeva tvrdio je da su mjere koje su Ministarstvo i Agencija poduzeli u vezi s njegovim navodima o uznemiravanju u školi bile potpuno nedjelotvorne. Isto tako, Državno odvjetništvo nije pravilno ocijenilo sve relevantne okolnosti predmeta i odbacilo je njegovu kaznenu prijavu, unatoč medicinskim dokazima koji su ukazivali na to da je pretrpio ozbiljne psihološke smetnje kao posljedicu uznemiravanja od strane R.V.-a.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da nije bilo štetnih učinaka na psihološki ili tjelesni integritet ili dobrobit podnositelja zahtjeva kao posljedice ponašanja R.V.-a. Čak i da se podnositelj zahtjeva osjećao uvrijeđenim zbog primjedbi koje je izrekao R.V., to se samo po sebi nije moglo smatrati kršenjem podnositeljevih prava iz članka 8. Štoviše, prema mišljenju Vlade, škola i državna tijela pravilno su odgovorili na navode podnositelja zahtjeva i pokušali riješiti spor između njega i nastavnika. Međutim, otac podnositelja zahtjeva nije primjereno sudjelovao u posredovanju koje su poduzela nadležna tijela.
  2. U svakom slučaju, Vlada je tvrdila da su napori vlasti, posebice inspekcija koju je provela Agencija, dali željeni rezultat, jer je otac podnositelja zahtjeva na sastanku s ravnateljem priznao da je podnositeljev sukob s R.V.-om riješen. Prema mišljenju Vlade, sva su ostala nadležna tijela, među ostalim Pravobraniteljica za djecu i Općinsko državno odvjetništvo, pravilno ispunila svoje obveze u vezi s podnositeljevim navodima o uznemiravanju u školi.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Cilj članka 8. u biti je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti. Međutim, ta odredba ne prisiljava državu da se samo suzdrži od takvog miješanja: osim te prvenstveno negativne obveze, mogu postojati i pozitivne obveze svojstvene djelotvornom poštovanju privatnog života (vidi gore citirani predmet A, B i C protiv Latvije, stavak 147.).
  2. Bez obzira na to analizira li se predmet u smislu pozitivne obveze države da poduzme razumne i primjerene mjere kako bi osigurala prava podnositelja zahtjeva na temelju stavka 1. članka 8. ili u smislu „miješanja javne vlasti” koje treba biti opravdano u skladu sa stavkom 2., primjenjiva načela uglavnom su slična. U oba se konteksta treba uzeti u obzir pravična ravnoteža koju je potrebno postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini; a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene pri određivanju koraka koje je potrebno poduzeti kako bi se osigurala usklađenost s Konvencijom. Nadalje, čak i u odnosu na pozitivne obveze koje proistječu iz prvog stavka članka 8., u postizanju potrebne ravnoteže ciljevi navedeni u drugom stavku mogu biti od određene važnosti (vidi, primjerice, Burlya i drugi protiv Ukrajine, br. 3289/10, stavak 162, 6. studenoga 2018.).
  3. Ta načela mogu biti relevantna i u kontekstu obrazovanja. Iako na temelju članka 2. Protokola br. 1 država ima obvezu osigurati djeci njihovo pravo na obrazovanje, slanje djeteta u školu nužno uključuje određeni stupanj miješanja u njegov privatni život na temelju članka 8. Štoviše, funkcije koje se odnose na unutarnje upravljanje školom, kao što je disciplina, sastavni su dio odgojno-obrazovnog procesa i prava na obrazovanje (vidi gore citirani predmet Costello-Roberts, stavak 27.).
  4. Iako neće sve mjere na području obrazovanja utjecati na pravo na poštovanje privatnog života, bilo bi nemoguće uskladiti bilo kakvo nasilje ili zlostavljanje od strane učitelja i drugih službenika u obrazovnim ustanovama s pravom djece na obrazovanje i poštovanje njihova privatnog života (vidi stavke 58. – 59. ove presude). Potreba za uklanjanjem svakog takvog postupanja iz obrazovnog okruženja jasno je potvrđena i na međunarodnoj razini (vidi stavke 39. – 51. ove presude).
  5. U kontekstu pružanja važne javne usluge kao što je obrazovanje (vidi Grzelak protiv Poljske, br. 7710/02, stavak 87. in fine, 15. lipnja 2010.), ključna je uloga prosvjetnih tijela zaštititi zdravlje i dobrobit učenika, posebno uzimajući u obzir njihovu ranjivost povezanu s njihovom mladom dobi. Dakle, primarna je dužnost prosvjetnih tijela osigurati sigurnost učenika kako bi ih se zaštitilo od bilo kojeg oblika nasilja u razdoblju tijekom kojeg su pod nadzorom prosvjetnih tijela (vidi Kayak protiv Turske, br. 60444/08, stavak 59., 10. srpnja 2012.).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud je već utvrdio da je postupanje kojem podnositelj prigovara za posljedicu imalo štetan učinak na njegovu psihološku dobrobit i moralni integritet, što je otvorilo pitanje na temelju članka 8. (vidi stavke 60. – 61. ove presude). Nema sumnje da je postupanje koje je imalo takve posljedice, odnosno takvo postupanje nastavnika u državnoj školi dok je podnositelj zahtjeva bio pod njegovom kontrolom, predstavljalo miješanje na temelju članka 8. (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet V.K. protiv Rusije, stavak 183.).
  2. Preostaje utvrditi je li takvo miješanje bilo opravdano. prilikom ocjenjivanja, Sud će uzeti u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva prigovorio ne samo uznemiravanju od strane nastavnika već i propustu nadležnih tijela da odgovore na njegove navode o uznemiravanju; što je pitanje koje se može prikladnije analizirati u smislu pozitivne obveze države (vidi, primjerice, Radionova protiv Rusije (odl.), br. 36082/02, 28. ožujka 2009.). U svakom slučaju, treba ponoviti da su, bez obzira na to analizira li se predmet u smislu pozitivne obveze države ili u smislu miješanja javne vlasti, primjenjiva načela uglavnom slična (vidi stavak 79. ove presude).

(i) Navodi podnositelja zahtjeva o uznemiravanju od strane nastavnika

  1. Sud primjećuje da je nastavnik R.V. prvobitno izrekao razne uvrede protiv podnositelja zahtjeva zbog navodnog kašnjenja na nastavu (vidi stavak 6. ove presude). R.V. je zatim verbalno zlostavljao podnositelja zahtjeva u još dva navrata. Konkretno, dan nakon prvobitnog incidenta, R.V. je neizravno ukazao na činjenicu da ga je podnositelj zahtjeva prijavio ravnatelju, izjavivši da „kad kažete budali da je budala, to za nju ne bi trebala biti uvreda” (vidi stavak 7. ove presude). Kasnijom prilikom R.V. je ponovno nazvao podnositelja zahtjeva „budalom” jer je podnositelj zahtjeva tijekom sata okrenuo pogrešnu stranicu u udžbeniku (vidi stavak 8. ove presude).
  2. Dok su prve uvrede R.V.-a na račun podnositelja zahtjeva imale za cilj provođenje discipline u odnosu na podnositelja i učenike iz njegova razrednog odjela, dva kasnija slučaja mogu se smatrati jedino neopravdanim verbalnim zlostavljanjem podnositelja zahtjeva koje predstavlja ponižavanje, omalovažavanje i ismijavanje podnositelja. U svakom slučaju, ne može se pružiti nikakvo opravdanje za ponašanje R.V.-a. R.V. je, kao nastavnik, bio stavljen u jedinstveni položaj autoriteta nad podnositeljem zahtjeva, zbog čega su njegovi postupci imali važan utjecaj na dostojanstvo, dobrobit i psihološki razvoj podnositelja zahtjeva.
  3. Točno je da verbalno zlostavljanje nije bilo na vrlo visokom stupnju intenziteta i nije preraslo u daljnje, sustavnije uznemiravanje. Međutim, od R.V.-a, kao nastavnika, očekivalo se da shvaća da bi učinci verbalne provokacije i zlostavljanja mogli duboko utjecati na učenike, posebice na one koji su osjetljivi (vidi stavak 13. ove presude). Štoviše, kao nastavnik, trebao je biti svjestan da bilo koji oblik nasilja, među ostalim verbalno zlostavljanje, prema učenicima, koliko god blag bio, nije prihvatljiv u obrazovnom okruženju i da je dužan komunicirati s učenicima uz dužno poštovanje njihova dostojanstva i moralnog integriteta.
  4. U skladu s tim, uzimajući u obzir položaj povjerenja, autoriteta i utjecaja, kao i društvenu odgovornost koju imaju učitelji, nema mjesta toleriranju bilo kakvog uznemiravanja od strane učitelja prema učeniku (vidi stavak 48. ove presude). Sud naglašava da učestalost, ozbiljnost štete i namjera nanošenja štete nisu preduvjeti za definiranje nasilja u obrazovnom okruženju (vidi stavak 44. ove presude).
  5. S obzirom na gore izložena načela (vidi stavke 81. – 82. ove presude) i pravo djece na poštovanje njihova ljudskog dostojanstva, tjelesnog i psihološkog integriteta, Sud utvrđuje da uznemiravanje verbalnim zlostavljanjem vrste kojoj je podnositelj zahtjeva bio podvrgnut od strane R.V.-a predstavlja neprihvatljivo miješanje u pravo na poštovanje privatnog života na temelju članka 8. za koje je država snosila odgovornost (vidi stavke 83. – 84. ove presude).
  6. Gore navedena razmatranja bila bi dovoljna da Sud utvrdi povredu članka 8. Konvencije. Međutim, kao što je već navedeno, s obzirom na prirodu podnositeljeva prigovora, Sud smatra važnim ispitati način na koji su domaće vlasti odgovorile na podnositeljeve navode o uznemiravanju (vidi stavak 84. ove presude).

(ii) Odgovor domaćih vlasti na navode podnositelja zahtjeva o uznemiravanju

  1. U skladu s gore navedenim načelima na temelju članka 8. o zaštiti djece od bilo kojeg oblika nasilja ili zlostavljanja u obrazovnim ustanovama (vidi stavke 80. – 82. ove presude), kao i mjerodavnim međunarodnim standardima (vidi stavke 39. – 51. ove presude), Sud utvrđuje da domaće vlasti moraju uspostaviti odgovarajuće zakonodavne, upravne, društvene i obrazovne mjere kako bi nedvosmisleno zabranile svako takvo postupanje prema djeci u svakom trenutku i u svim okolnostima, a time i osigurale nultu toleranciju na svako nasilje ili zlostavljanje u obrazovnim ustanovama. To se odnosi i na potrebu osiguravanja odgovornosti putem odgovarajućih kaznenih, građanskih, upravnih i stručnih puteva zaštite. U tom kontekstu, važno je ponoviti da država uživa slobodu procjene u određivanju načina na koji će organizirati svoj sustav kako bi osigurala poštovanje Konvencije (vidi stavak 79. ove presude).
  2. Sud primjećuje nedostatak školskih politika i postupaka kojima se konkretno rješava problem zastrašivanja od strane učitelja. Međutim, mjerodavnim hrvatskim pravnim okvirom, putem kaznenih, građanskih, upravnih i stručnih odredbi, u načelu je predviđena zaštita djece u obrazovnim ustanovama od nasilja ili zlostavljanja (vidi stavke 30. – 38. ove presude). U ovom predmetu, navodi podnositelja zahtjeva o uznemiravanju od strane R.V.-a rješavani su kaznenim, upravnim i stručnim putevima.
  3. Iako su neki aspekti obrazloženja općinskog državnog odvjetnika prilikom odbacivanja kaznene prijave podnositelja u raskoraku s dužnošću vlasti da osiguraju nultu toleranciju na svako nasilje ili zlostavljanje u obrazovnim ustanovama (vidi stavke 25. i 91. ove presude), Sud, priznajući da bi se pristup zaštiti djece od nasilja trebao ocjenjivati prema težini tog nasilja (vidi stavak 47. ove presude), u okolnostima ovog predmeta ne smatra da je pribjegavanje kaznenom progonu bilo presudno za ispunjavanje obveza države na temelju članka 8. Sud će stoga dalje ispitati način na koji su se rješavali navodi podnositelja zahtjeva u okviru dostupnih upravnih i stručnih postupaka.
  4. S tim u vezi, napominje se da je domaćim zakonodavstvom predviđen sustav mehanizama za nadzor obrazovnog procesa (vidi stavke 34. – 37. ove presude). Ti mehanizmi općenito mogu biti mjere inspekcijskog nadzora i mjere stručno-pedagoškog nadzora. Inspekcijski nadzor provodi prosvjetna inspekcija, koja je jedna od ustrojstvenih jedinica Ministarstva. Njegov je cilj nadzirati način na koji odgojno-obrazovno osoblje u školama ispunjava svoje obveze i odgovornosti prema učenicima, među ostalim postupati u slučajevima zlostavljanja ili drugog neprimjerenog ponašanja prema učenicima. Prosvjetni inspektor može narediti donošenje relevantnih mjera za zaštitu učenika, kao i pokrenuti prekršajni postupak ili, u slučaju utvrđenja povezanih s kažnjivim ponašanjem, uputiti predmet nadležnim tijelima kaznenog progona.
  5. U nekim slučajevima, ako je potreban stručno-pedagoški nadzor prije donošenja odluke od strane prosvjetne inspekcije, takav se nadzor može provesti. Tijelo odgovorno za stručno-pedagoški nadzor je Agencija, koja u skladu sa Zakonom o stručno-pedagoškom nadzoru, ima ovlast ocijeniti izvođenje nastavničkih zadaća u školi i navesti mjere koje valja poduzeti radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti i nedostataka (vidi stavke 36. – 37. ove presude).
  6. U ovom predmetu, nakon prvobitne pritužbe podnositelja zahtjeva ravnatelju zbog uznemiravanja od strane R.V.-a (vidi stavak 6. ove presude), školska tijela nisu poduzela nikakve konkretne mjere sve dok i njegov otac nije poslao dopise raznim državnim tijelima tražeći da se podnositelja zahtjeva zaštiti od daljnjeg uznemiravanja u školi (vidi stavak 12. ove presude). U međuvremenu je podnositelj zahtjeva dodatno u dva navrata bio podvrgnut verbalnom zlostavljanju od strane R.V.-a (vidi stavke 7. – 8. ove presude).
  7. Nakon konkretnih pritužbi oca podnositelja zahtjeva, školske vlasti organizirale su postupak posredovanja između podnositelja zahtjeva i R.V.-a. Jedina mjera poduzeta u tom postupku u odnosu na R.V.-a uključivala je usmeno prekoravanje od strane školske psihologinje (vidi stavak 13. ove presude). Međutim, nije donesena nikakva formalna odluka ni mjera u vezi s ponašanjem R.V.-a niti su pokrenuti relevantni upravni stručni postupci pred Ministarstvom (vidi stavke 93. – 94. ove presude).
  8. Prema mišljenju Suda takav postupak posredovanja bio je očigledno nedjelotvoran. Domaće vlasti nisu prepoznale da u pitanju nije bilo samo rješavanje situacije između podnositelja zahtjeva i R.V.-a već i nužnost suočavanja s problemom koji je predstavljalo neprihvatljivo ponašanje R.V.a, koje je utjecalo ne samo na podnositelja zahtjeva već i, prema relevantnim informacijama, na neke druge učenike, te rješavanja tog problema (vidi stavak 24. ove presude).
  9. Nadalje se napominje da je Ministarstvo odgovorilo tek nakon što je otac podnositelja zahtjeva podnio konkretan zahtjev. Predmet je poslalo Agenciji radi stručno-pedagoškog nadzora (vidi stavak 15. ove presude). Međutim, nema naznaka da je prosvjetna inspekcija Ministarstva razmotrila poduzimanje bilo kakvih drugih mjera iz svoje nadležnosti radi rješavanja konkretnih pritužbi podnositelja zahtjeva, kao što su ispitivanje podnositelja zahtjeva ili usvajanje relevantnih mjera za zaštitu učenika, pružanje posebnog osposobljavanja nastavniku i, prema potrebi, pokretanje relevantnog postupka (vidi stavak 35. ove presude).
  10. U kontekstu svog stručno-pedagoškog nadzora, Agencija se usredotočila na način na koji R.V. izvodi nastavu iz matematike, a da nije provela istragu o osporavanim događajima kada je verbalno zlostavljao podnositelja zahtjeva i o njegovu ponašanju na satu prema učenicima (vidi stavke 17. – 19. ove presude). Zaključci do kojih je Agencija došla podložni su sumnji s obzirom na navode da neki učenici nisu iskreno odgovorili na upitnik Agencije zbog straha od odmazde (vidi stavak 24. ove presude). Štoviše, u svojim je zaključcima Agencija predložila da se stvar riješi daljnjom raspravom između školskih tijela i oca podnositelja zahtjeva.
  11. Uzimajući u obzir gore navedena utvrđenja o nedjelotvornosti pukog postupka posredovanja (vidi stavak 97. ove presude), Sud ne vidi kako bi se rasprava između školskih tijela i oca podnositelja zahtjeva mogla smatrati odgovarajućom mjerom za rješavanje povrede prava podnositelja zahtjeva verbalnim zlostavljanjem od strane R.V.-a. Prema mišljenju Suda, bilo je potrebno odlučno djelovanje kako bi se riješili nedostaci u metodama pristupa učenicima koje je primjenjivao R.V. Ni škola nije ni na koji način odgovorila na zahtjev podnositelja zahtjeva da bude premješten u drugi razredni odjel ili da se njegovu razrednom odjelu dodijeli drugi nastavnik matematike (vidi stavak 14. ove presude).
  12. Sud primjećuje i da nema naznaka da su Agencija ili Ministarstvo pratili daljnji razvoj događaja u predmetu podnositelja zahtjeva ili njegovu situaciju u školi. S tim u vezi, teško je prihvatiti da se samo jedan dopis ravnatelja u kojem se navodi da je otac podnositelja zahtjeva izjavio da je stvar riješena može smatrati dostatnim. Doista, nema naznaka da je otac podnositelja zahtjeva odobrio sadržaj tog dopisa, a njegova verzija događaja razlikuje se od one koja je izložena u dopisu (vidi stavke 20. i 74. – 75. ove presude). U svakom slučaju, državnoj upravi za obrazovanje trebalo je biti jasno da vrsta ponašanja pripisanog R.V.-u i učinci tog ponašanja na podnositelja zahtjeva zahtijevaju revnije ulaganje znanja i sredstava kako bi se shvatile njegove posljedice i utjecaji propusta pružanja primjerene i očekivane skrbi podnositelju zahtjeva u školi.
  13. Ukratko, državna tijela nisu uz potrebnu revnost odgovorila na podnositeljeve navode o uznemiravanju u školi. Sud stoga smatra da njihov odgovor nije ispunio pretpostavke članka 8. Konvencije.

(iii) Zaključak

  1. U svjetlu gore navedenih razmatranja Sud utvrđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je EUR 15.000,00 na ime naknade nematerijalne štete. Potraživao je i EUR 3.000,00 na ime naknade materijalne štete u vezi s njegovim troškovima upisa na fakultet i studiranja.
  2. Vlada je osporila potraživanje podnositelja zahtjeva.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete. Stoga odbacuje taj zahtjev. S druge strane, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 7.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i EUR 650,00 na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim tijelima i pred Sudom.
  2. Vlada je osporila potraživanje podnositelja zahtjeva.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi potraživani iznos, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD

1. utvrđuje, odlukom većine, da je prigovor podnositelja zahtjeva uznemiravanju u školi od strane nastavnika i propustu domaćih tijela da djelotvorno odgovore na njegovu pritužbu o uznemiravanju dopušten;

2. utvrđuje jednoglasno da je ostatak zahtjev nedopušten;

3. presuđuje, s četiri glasa prema tri, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

4. presuđuje, s četiri glasa prema tri,

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   EUR 7.500,00 (sedam tisuća petsto eura), na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) EUR 650,00 (šeststo pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22. travnja 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener 

Krzysztof Wojtyczek

Tajnica

Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja: (a)  zajedničko suprotstavljeno mišljenje sudaca Wojtyczeka i Paczolaya; (b)  suprotstavljeno mišljenje suca Ktistakisa.

K.W.O.

R.D.

ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDACA WOJTYCZEKA I PACZOLAYA

1.  Uz dužno poštovanje, ne slažemo se s točkama 1., 2. i 3. izreke ove presude. Prema našem mišljenju, cijeli je zahtjev nedopušten. U svakom slučaju, smatramo da nije došlo do povrede članka 8. u ovom predmetu. 2.  Kako bi došlo do primjene članka 8., napad na osobu mora doseći određenu razinu ozbiljnosti i to na način kojim se dovodi u pitanje osobno uživanje prava na poštovanje privatnog života (vidi Beizaras i Levickas protiv Litve, br. 41288/15, stavak 109. in fine, 14. siječnja 2020.). Mjere poduzete u području obrazovanja mogu, u određenim okolnostima, utjecati na pravo na poštovanje privatnog života, ali svaki čin ili mjera za koje bi se moglo reći da negativno utječu na moralni integritet osobe ne dovode nužno do takvog miješanja (Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva,

25. ožujka 1993., stavak 36., Serija A br. 247 C). 3.  U ovom predmetu smatramo da je, iako je učenik F.O. osjećao nelagodu u vezi s rječnikom koji je upotrebljavao nastavnik R.V., intenzitet verbalnog zlostavljanja bio nižeg stupnja. Nema dokaza da je to zlostavljanje imalo bilo kakve dugotrajne ili ozbiljne učinke na razvoj i dobrobit podnositelja zahtjeva. Kao rezultat, zlostavljanje utvrđeno u ovom predmetu ne doseže prag primjenjivosti članka 8.

Napominjemo i da medicinska izvješća i potvrde koje dostavljaju stranke u sporu, barem u određenim zemljama, nisu uvijek u potpunosti pouzdane. Nema dokaza da je na bilo koje druge učenike u istom razrednom odjelu na sličan način utjecalo ponašanje tog nastavnika. Imamo određenih sumnji o tome može li se smatrati da je uzročno-posljedična veza između osporavanog zlostavljanja s jedne strane i poremećaja anksioznosti i stresa dijagnosticiranih podnositelju zahtjeva s druge strane jasno utvrđena (vidi stavak 9. ove presude).

Nadalje primjećujemo da je 14. prosinca 2011. otac podnositelja zahtjeva prisustvovao sastanku s ravnateljem. Prema izvješću sa sastanka koje je pripremio ravnatelj, otac podnositelja zahtjeva objasnio je da je njegov sin sada zadovoljan svojim odnosom s R.V.-om i da je njihov sukob riješen. 4.  Prema našem mišljenju, snižavanje praga primjenjivosti članka 8., te time i poticanje vala zahtjeva koje će Sudu podnositi učenici koji prigovaraju zbog svojeg odnosa s učiteljima, neće nužno unaprijediti zaštitu ljudskih prava.

 

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA KTISTAKISA

1. Nažalost, ne mogu se složiti s većinom Suda da je postupanje kojemu prigovara podnositelj zahtjeva samo po sebi bilo dovoljno ozbiljno da otvori pitanje na temelju članka 8. Konvencije (vidi Beizaras i Levickas protiv Litve, br. 41288/15, stavak 109., 14. siječnja 2020.). Bez ikakve namjere da se doima da na bilo koji način odobravam ponašanje R.V.-a, te naglašavajući da disciplina ima važnu ulogu u obrazovnom okruženju, zaključujem da se prigovor mora odbiti kao nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije, sukladno članku 35. stavku 3. točki (a) i stavku 4. Konvencije, iz razloga navedenih u nastavku.

2. Podnositelj zahtjeva rođen je u studenom 1993. godine, a činjenice predmeta dogodile su se u rujnu 2011. godine. Podnositelj zahtjeva bio je vrlo blizu punoljetnosti. Štoviše, prema članku 1. Konvencije o pravima djeteta, punoljetnost je relativna: „dijete je svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se prema zakonu primjenjivom na dijete punoljetnost ne stječe ranije”. Nadalje, iako je podnositelj zahtjeva u relevantno vrijeme još uvijek bio maloljetan – samo dva mjeseca nedostajalo mu je do punoljetnosti, nije se zapravo mogao smatrati tipičnim ranjivim ljudskim bićem.

3. Nema dokaza da je ponašanje R.V.-a imalo bilo kakav dugotrajan ili ozbiljan učinak na razvoj i dobrobit podnositelja zahtjeva. Treba napomenuti da je podnositelj zahtjeva tvrdio da su svi njegovi posjeti liječniku od rujna 2011. rezultat stresa izazvanog navodnim uznemiravanjem. Međutim, na temelju zdravstvenog kartona podnositelja zahtjeva, koji je dostavila

Vlada (a podnositelj zahtjeva nije ga osporio), može se primijetiti da je podnositelj zahtjeva posjetio liječnika u sedam različitih navrata 2009. godine, nakon čega je uslijedilo deset posjeta 2010. godine, devet posjeta 2011. (među ostalim 26. listopada 2011., 2. studenoga 2011. i 20. prosinca 2011.), četiri posjeta 2012., tri posjeta 2013. i pet posjeta 2014. godine. Uzimajući u obzir da je podnositelj zahtjeva bolovao od astme prije osporavanih događaja, treba zaključiti da, u najmanju ruku, ponašanje R.V.-a prema njemu nije pogoršalo njegovo zdravstveno stanje. U svakom slučaju, zbog njegove kronične bolesti (astme), broj posjeta podnositelja zahtjeva liječniku nije pouzdan pokazatelj na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da mu je R.V.-ovo ponašanje uzrokovalo bilo kakav dodatan zdravstveni problem.

4. Neposredno nakon osporavanih događaja povezanih s nastavnikom matematike R.V.-om, podnositelj zahtjeva dobio je svoju najvišu ocjenu iz matematike [vrlo dobar – (4)], dok je njegova prosječna ocjena iz matematike za tu školsku godinu bila (3), kao i ocjena koju je dobivao u svim prethodnim godinama. Štoviše, podnositelj zahtjeva završio je tu godinu (2011. – 2012.) s vrlo dobrim ukupnim uspjehom, kao i treći razred, odnosno s boljim uspjehom nego prva dva razreda (što su činjenice koje je dostavila Vlada, a koje podnositelj zahtjeva nije osporio). Stoga nema dokaza da je podnositelj zahtjeva pretrpio neke konkretne posljedice u odnosu na svoj godišnji školski uspjeh.

5. Iako podnositelj zahtjeva nije bio jedini učenik koji je zakasnio na sat matematike kod nastavnika R.V.-a, nijedan drugi učenik iz njegova razrednog odjela nije podnio pritužbu na ponašanje R.V.-a.

6. Konačno, prema onome što je većina prihvatila, ponašanje R.V.-a bilo je „verbalno, nije bilo na vrlo visokom stupnju intenziteta i nije preraslo u daljnje, sustavnije uznemiravanje” (stavak 87. presude).

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF F.O. v. CROATIA

(Application no. 29555/13)

JUDGMENT

Art 8 • Positive obligations • Private life • Inadequate response of domestic authorities to a high school teacher’s verbal abuse of a student • Art 8 applicable to particularly disrespectful insults which caused emotional disturbance, administered by a teacher in a position of trust over the applicant and in front of other students • No room for tolerating any form of violence, including verbal abuse, by a teacher towards a student

STRASBOURG

22 April 2021

FINAL

06/09/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of F.O. v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Krzysztof Wojtyczek, President,
 Ksenija Turković,
 Alena Poláčková,
 Péter Paczolay,
 Gilberto Felici,
 Lorraine Schembri Orland,
 Ioannis Ktistakis, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 29555/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr F.O. (“the applicant”), on 15 April 2013;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning his alleged harassment by a teacher in a public school and failure on the part of the State authorities to adequately react to his allegations, under Articles 3, 8 and 13 of the Convention, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the decision not to have the applicant’s name disclosed;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 17 October 2017 and 23 March 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s alleged harassment by a teacher in a public school and failure on the part of the State authorities to respond effectively to his complaints of harassment.

THE FACTS

2.  The applicant was born in November 1993. The applicant was represented by Mr M. Ščetar, a lawyer practising in Križevci.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. BACKGROUND TO THE CASE

5.  Between 2008 and 2012 the applicant was a student in a public high school.

6.  On 19 September 2011 the applicant and several of his classmates were late for their mathematics class with teacher R.V. When they entered the classroom, R.V. started shouting, telling the applicant that he was “a moron [kreten jedan], an idiot [idijot], a fool [budala], hillbilly [seljačina], a stupid cop [žandar glupi]” (because the applicant’s father worked in the police).

7.  On 20 September 2011, after the applicant had reported the insults to the head teacher, R.V. stated during his class that “... when you say to a fool that he is a fool, that should not be an insult for him. The head teacher called me saying that I had insulted some students. You don’t know what the insults are, but you will see what the insults are.”

8.  On 28 September 2011, during class, R.V. approached the applicant and asked him to turn the page in a book. As the applicant turned the wrong page, R.V. said “You, fool, not that page. I didn’t mean to insult you, because I know you will call your dad.”

9.  In the period between September and December 2011 on two occasions the applicant underwent psychological treatment related to the alleged harassment by R.V. His general practitioner gave a working diagnosis of post-traumatic stress disorder related to his harassment at school by R.V., and a psychologist in the local hospital found that due to the psychological harassment at school the applicant was suffering from an acute anxiety disorder and recommended increased support and understanding at school. The psychologist also found that the applicant was otherwise growing up in a functional family and that he was very good at school.

10.  According to the applicant, his conflict with R.V. and R.V.’s subsequent involvement in his final mathematics exam resulted in his poor overall performance. He therefore failed to get on to his chosen university course.

11.  According to a report of the National Centre for the External Evaluation of Education (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja) of 5 December 2014, which the Government provided to the Court, the exam process was anonymised and the reason for the applicant’s poor performance was his failure to follow properly the instructions for filling in the examination papers.

  1. ADMINISTRATIVE INQUIRY CONCERNING THE APPLICANT’S ALLEGATIONS OF HARASSMENT

12.  By a letter of 21 September 2011 the applicant’s father informed the school authorities, the Ombudsperson for Children (Pravobraniteljica za djecu), the education inspectorate, the police and the competent State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo) of the applicant’s harassment by R.V., and requested protection for him. He repeated the same complaints on 28 September 2011.

13.  In connection with the applicant’s allegations, on 3 October 2011 the school psychologist invited R.V. for an interview. R.V. admitted that he had said the words alleged by the applicant during the event of 19 September 2011 (see paragraph 6 above) but denied using the insult “stupid cop”. He also argued that he had not addressed the applicant personally, but a group of students, and that he could not understand why the applicant felt so affected by the event. The school psychologist reproached R.V. for using inappropriate words, which he fully accepted, and he promised not to use insults anymore.

14.  On 4 October 2011 the school psychologist interviewed the applicant. He stated that he felt stressed and uncomfortable during mathematics classes because of the situation with R.V. He also explained that he wanted to either change school or the class, or have the teacher removed from his class. The school psychologist insisted that the applicant should try to talk to R.V. and invited him to inform her by 6 October 2011 whether he would be willing to do that. The applicant did not inform the school psychologist of his decision.

15.  On 7 October 2011 the applicant’s father informed the Ministry of Education (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; hereinafter: “the Ministry”) of the applicant’s harassment by R.V. and requested protection for him. The Ministry replied on 4 November 2011, indicating that the case had been forwarded to the Education Agency (Agencija za odgoj i obrazovanje; hereinafter: “the “Agency”).

16.  The applicant’s father’s complaints resulted in an assessment of the situation by the Agency on 22 November 2011. This assessment consisted of an interview with R.V., the school psychologist, the head teacher, the applicant and his classmates. The Agency also analysed the relevant documents and conducted an anonymous survey amongst the students concerning their satisfaction with R.V.’s teaching.

17.  The Agency found that R.V. was duly complying with all his teaching tasks. He was a renowned mathematics teacher, who had even received an award from the Minister of Education for his work. The anonymous survey showed that the students were satisfied with R.V., and that their major objection was that he should spend more time with less successful students. Only two students stated that they would like to change the teacher.

18.  The same view was repeated in individual interviews with the students conducted by an Agency official. She also interviewed R.V., who stated that he had not had any malicious intention when being angry at the students for being late, and that he could not understand why the applicant had got so upset. The interviews with the head teacher and the school psychologist suggested that the applicant’s father had been very upset about the situation. He refused to discuss the matter further with them and preferred to have the competent institutions investigate the case.

19.  In its conclusions, the Agency stressed that R.V. was a good teacher with good intentions, and that he felt sorry for not having an opportunity to discuss the possible problems with the applicant’s father. The Agency found that the situation created by the conflict had damaged the applicant’s progress. It suggested that the matter be resolved by a discussion between the school authorities and the applicant’s father. It also instructed the school authorities to report on the further developments in the case.

20.  After several unsuccessful attempts to hold a meeting at the school, on 14 December 2011 the applicant’s father attended a meeting with the head teacher. According to a report from the meeting prepared by the head teacher, the applicant’s father had explained that his son was now satisfied with his relationship with R.V., and that their conflict had been settled.

21.  The school authorities informed the Agency and the Ombudsperson for Children of the matter.

  1. THE APPLICANT’S CRIMINAL COMPLAINT

22.  On 4 November 2011 the applicant lodged a criminal complaint with the police, alleging harassment by R.V.

23.  In the course of the proceedings, the police and the relevant State Attorney’s Office questioned the applicant and a number of students and officials from the school, as well as R.V. They also obtained relevant documentation concerning the applicant’s complaints.

24.  Several of the students or former students from the school stated that the teacher R.V. sometimes used inappropriate and insulting language. He was particularly harsh with those who were not good in mathematics, such as the applicant. A student, L.J., stated that he had even stopped paying attention to the words such as “fools”, “idiots” and “idlers” as it was a usual talk at the mathematics class. Some of the students considered the use of such a language to be a way of joking by the teacher. A former student, S.J., stated that the teacher had made some comments of a sexual nature concerning her during the class. Student M.J. explained that there had been an inquiry by the education authorities in the course of which the students had been asked to reply to a questionnaire. Most of the students had been afraid to answer the questions honestly and so was M.J. as he had not wanted to have problems. M.J. also explained that before this questionnaire, there had been another questionnaire organised within the school to which the students had answered honestly but then the teacher R.V. went “crazy” and yelled at them. It was one of the reasons why they had not honestly answered the questionnaire organised by the education authorities.

25.  On 18 June 2012 the State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaint. The relevant part of the decision reads:

“The statements of the students show that the suspect has an unconventional approach. Some of the students no longer pay attention to what he says when teaching, because on several occasions he has used improper words. However, he has never addressed a particular student. It can be therefore concluded in the case at issue, given the circumstances in which the impugned conduct occurred, that the insults were not of such intensity as to amount to harassment. In accordance with the courts’ case-law, examples of psychological harassment concern the recurrent insulting of minors, as a result of which they sustain severe psychological trauma damaging their physical and mental health. Although [the applicant] sought medical treatment in connection with the impugned conduct, and although he suffered certain health problems, they were not of such intensity that it can be concluded that his physical and mental health was damaged. Moreover, in order to amount to psychological harassment, insults should not only be the result of an aroused reaction, but the result of an intensive aversion to the victim, and an expression of cruel and inhuman behaviour. From the available information, and in particular from the statements of [the applicant’s] classmates, it cannot be concluded that the suspect’s conduct towards [the applicant] was of such a nature that it would [amount to] cruel and inhuman behaviour. This is particularly true in view of [the students’] statements that [R.V.] usually behaved in an unusual manner, and that some of the students did not pay attention [to such behaviour], and the victim himself did not suffer further [adverse consequences such as] bad marks at school.”

26.  The State Attorney’s Office advised the applicant that he could take over the criminal prosecution as a subsidiary prosecutor in relation to the alleged offence of harassment or institute a private prosecution in relation to charges of insult.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE CONSTITUTIONAL COURT

27.  In August 2012 the applicant brought his complaints before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He alleged, in particular, harassment by the teacher at school and inadequate response of the school, the Ministry, the Agency and the State Attorney’s Office concerning his complaints of harassment. He also challenged the decision concerning the evaluation of his final mathematics exam (see paragraphs 10-11 above).

28.  On 18 October 2012 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaints inadmissible on the grounds that the State Attorney’s Office’s decision and the decision on the evaluation of his final mathematics exam had not been measures or decisions which had decided any of his rights on the merits against which a constitutional complaint was permitted.

29.  The decisions of the Constitutional Court were served on the applicant on 30 October 2012.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW
    1. Constitution

30.  The Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/1990, with further amendments) prohibits any form of ill-treatment (Article 23). It also guarantees the right to respect for and legal protection of private life and dignity (Article 35). The Constitution obliges the State to protect children and youth (Article 63) and also provides that “[e]veryone shall have the duty to protect children ...” (Article 65).

31.  The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act, and the related Constitutional Court’s case-law, are set out in Remetin v. Croatia (no. 29525/10, §§ 58 and 64-67, 11 December 2012), and Pavlović and Others v. Croatia (no. 13274/11, §§ 17-21, 2 April 2015).

  1. Criminal law provisions

32.  The Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments), as applicable at the relevant time, in Article 213 proscribed neglect and ill-treatment of a child or minor. This related, inter alia, to a severe neglecting of duties in education (paragraph 1) and direct abuse (paragraph 2). The aggravating forms of the offence, relating to serious bodily injury or sever impairment of health resulting from the neglecting of duties or abuse, were proscribed in paragraph 3.

33.  Under the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette, nos. 152/2008, with further amendments) there is no possibility of a judicial review of the decision not to prosecute. However, if the State Attorney has declined to prosecute, the victim has the right to take over the prosecution (as a “subsidiary prosecutor”) and bring a case before the relevant criminal court (Articles 55 and 58).

  1. Supervision of the education system

34.  The relevant Act on Education in Primary and Secondary Schools (Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Official Gazette no. 87/2008, with further amendments) provided for the right of individual complaint as one of the basic rights of students (section 61(1)). It also required schools to take necessary measures for the protection of students’ well-being (section 67). Section 70 provided for the active protection of students from any form of harassment or ill-treatment and provided for the duty of school authorities to report such occurrences to the competent authorities (section 70). Under sections 138 and 149, the Act envisaged supervision of the school education system through education inspection and professional pedagogical supervision.

35.  Education inspection was to be carried out by the education inspectorate, which is one of the Ministry’s organisational units. Under section 11(1.13) of the relevant Education Inspection Act (Zakon o prosvjetnoj inspekciji, Official Gazette no. 61/2011, with further amendments), one of the central duties of education inspection was to control the manner in which educational staff in schools complied with their duties and responsibilities towards students. In cases of ill-treatment or inadequate behaviour towards a student, an education inspector could question the student (section 15). If professional pedagogical supervision was needed prior to the adoption of a decision by the education inspectorate, a further assessment could be commissioned. If the results of the inspection provided a sufficient basis for a decision, the education inspector could order the adoption of relevant measures for the protection of students, as well as institute minor offence proceedings, or, in the event of findings relating to criminal conduct, refer the case to the competent prosecuting authorities (sections 23-25).

36.  The applicable Act on Professional Pedagogical Supervision (Zakon o stručno-pedagoškom nadzoru, Official Gazette no. 73/1997) envisages professional pedagogical supervision as an assessment of the performance of teaching tasks, and authorises a supervising official to indicate the measures which need to be taken for the elimination of identified irregularities and omissions (sections 8-12).

37.  The Education Agency Act (Zakon o Agenciji za odgoj i obrazovanje, Official Gazette no. 85/2006) establishes the Education Agency as the competent body to carry out professional pedagogical supervision (section 4(3)). Under section 5, it obliges school authorities to provide relevant documents and cooperate in the supervision process.

  1. Civil Obligations Act

38.  The Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005, with further amendments) provides for a possibility of instituting the civil proceedings to protect the rights of personality, which include, inter alia, the right to physical and mental health and dignity (sections 19, 1046, 1048 and 1100).

  1. INTERNATIONAL LAW AND MATERIALS
    1. United Nations

39.  The Convention on the Rights of the Child, 20 November 1989, requires that in all actions concerning children, the best interests of the child must be a primary consideration (Article 3). With regard to measures of school discipline, it provides that States Parties must take all appropriate measures to ensure that school discipline is administered in a manner consistent with the child’s human dignity and in conformity with that Convention (Article 28(2)).

40.  The report by the Secretary General to the General Assembly on the promotion and protection of the rights of children of 29 August 2006 (A/61/299) identified violence perpetrated by teachers and other school staff, which also includes humiliating forms of psychological punishment, as one of the issues requiring a proper social reaction (paragraph 50). It stressed that those who oversee and work in educational settings have a duty to provide safe environments which support and promote children’s dignity and development.

41.  With regard to the relevant measures which should be adopted, the report made the following recommendations:

 “98. I urge States to prohibit all forms of violence against children, in all settings, including all corporal punishment, harmful traditional practices, ... and ... other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment, as required by international treaties, ...

105. I recommend that States should build community confidence in the justice system by bringing all perpetrators of violence against children to justice and ensure that they are held accountable through appropriate criminal, civil, administrative and professional proceedings and sanctions. ...

111. ... I recommend that States:

(b) Ensure that school principals and teachers use non-violent teaching and learning strategies and adopt classroom management and disciplinary measures that are not based on fear, threats, humiliation or physical force; ...”

42.  The Committee on the Rights of the Child, in General Comment No. 8 (2006) on the right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment (inter alia, Article 19, Article 28 paragraph 2, and Article 37), CRC/C/GC/8 of 2 March 2007, stressed that, in addition to corporal punishment, which is considered to be invariably degrading, there are other non-physical forms of punishment that are also cruel and degrading and thus incompatible with the Convention on the Rights of the Child. These include, for example, punishment which belittles, humiliates, denigrates, scapegoats, threatens, scares or ridicules the child (paragraph 11). The Committee on the Rights of the Child rejected any justification of violence and humiliation as forms of punishment for children but stressed that this did not mean rejecting the positive concept of discipline (paragraph 13). The Committee further insisted on the distinct nature of children, their initial dependent and developmental state, their unique human potential as well as their vulnerability, which all demanded the need for more, rather than less, legal and other protection from all forms of violence (paragraph 21). The Committee also emphasised that eliminating violent and humiliating punishment of children, through law reform and other necessary measures, was an immediate and unqualified obligation of States (paragraph 22).

43.  The United Nations General Assembly adopted a Resolution on the rights of the child, A/RES/62/141, 22 February 2008, which in the relevant part provides:

“52. Condemns all forms of violence against children, including ... mental, psychological ... violence ... and other cruel, inhuman or degrading treatment, ... and urges States to strengthen efforts to prevent and protect children from all such violence through a comprehensive approach and to develop a multifaceted and systematic framework, which is integrated into national planning processes, to respond to violence against children; ...

57. Urges all States: ...

(b) To consider taking appropriate measures to assert the right of children to respect for their human dignity and physical integrity and to prohibit and eliminate any emotional or physical violence or any other humiliating or degrading treatment;

(c) To give priority attention to the prevention of all forms of violence against children and to addressing its underlying causes, through a systematic, comprehensive and multifaceted approach;

(d) To protect children from all forms of violence or abuse by all those who work with and for children, including in educational settings ...”

44.  In the General comment No. 13 (2011): The right of the child to freedom from all forms of violence, CRC/C/GC/13, 18 April 2011, the Committee on the Rights of the Child stressed that the term “mental violence” encompasses psychological maltreatment, mental abuse, verbal abuse and emotional abuse or neglect, including insults, name-calling, humiliation, belittling, ridiculing and hurting a child’s feelings. The Committee also noted the following (paragraph 17):

The Committee has consistently maintained the position that all forms of violence against children, however light, are unacceptable. ‘All forms of physical or mental violence’ does not leave room for any level of legalized violence against children. Frequency, severity of harm and intent to harm are not prerequisites for the definitions of violence. States parties may refer to such factors in intervention strategies in order to allow proportional responses in the best interests of the child, but definitions must in no way erode the child’s absolute right to human dignity and physical and psychological integrity by describing some forms of violence as legally and/or socially acceptable.”

  1. Council of Europe

45.  The relevant early Council of Europe materials concerning child protection are summarised in O’Keeffe v. Ireland [GC], no. 35810/09, §§ 91-92, ECHR 2014 (extracts).

46.  Further relevant material of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (“PACE”), reaffirmed in Resolution 1803 (2011) on Education against violence at school, includes: Recommendation 1666 (2004) on a Europe-wide ban on corporal punishment of children; Recommendation 1778 (2007) on child victims: stamping out all forms of violence, exploitation and abuse; and Recommendation 1934 (2010) on child abuse in institutions: ensuring full protection of the victims.

47.  In the latter Recommendation, PACE expressed its concerns over the sexual, physical and emotional abuse of children in various institutions, including public and private educational facilities. It therefore urged enhanced protection by adopting legislation to explicitly prohibit all forms of violence against children: physical and mental violence, injury or abuse (including sexual abuse), neglect or negligent treatment, maltreatment or exploitation, in child care institutions, public and private educational institutions, correctional facilities and leisure associations, amongst other institutions. It also stressed the need to criminalise any intentional abuse of a child by a person in a recognised position of trust, authority or influence in relation to the child, and recommended the adoption of legislation providing for ex officio prosecution in all kinds of child abuse cases, based on the principle of the “graded prosecution” of child abuse according to the gravity of offences, which includes measures against all kinds of child abuse (sexual, physical and emotional). Moreover, with regard to the punishment of minors in institutions, the legislative measures are required so as to define as illegal and exclude certain practices which are contrary to their dignity and rights.

48.  The Council of Europe Committee of Ministers, in Recommendation CM/Rec(2009)10 on integrated national strategies for the protection of children from violence, also emphasised the following:

“Protection against violence

All children have the right to protection from all forms of physical or mental violence, injury or abuse, neglect or negligent treatment, maltreatment or exploitation ... while in the care of ... any other person who has the care of the child.

Prevention

The national legal framework should prioritise the prevention of violence and safeguard the rights of the child by taking action, such as:

Prohibition of violence

The state has an explicit obligation to secure children’s right to protection from all forms of violence, however mild.  Appropriate legislative, administrative, social and educational measures should be taken to prohibit all violence against children at all times and in all settings and to render protection to all children within the state’s jurisdiction.  Legal defences and authorisations for any form of violence, including for the purposes of correction, discipline or punishment, within or outside families, should be repealed. Prohibition should imperatively cover: ...

g. all forms of violence in school;

h. ... all other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment of children, both physical and psychological ...”

49.  Appendix 2 to Recommendation CM/Rec(2009)10 defines the term “psychological violence” as insults, name-calling, ignoring, isolation, rejection, threats, manipulation, emotional indifference, and belittlement, witnessing domestic violence, and other behaviour that can be detrimental to a child’s psychological development and well-being.

50.  The Revised European Social Charter, 3 May 1996, provides that with a view to ensuring the effective exercise of the right of children and young persons to grow up in an environment which encourages the full development of their personality and of their physical and mental capacities, the States must undertake all appropriate and necessary measures designed, inter alia, to protect children and young persons against negligence and violence (Article 17).

51.  In its practice, the European Committee of Social Rights has held the following (Association for the Protection of All Children (APPROACH) Ltd. v. Belgium, No. 98/2013, decision on the merits 20 January 2015):

“50. In this regard, the Committee recalls its interpretation of Article 17 of the Charter as regards the corporal punishment of children laid down most recently in its decision in World Organisation against Torture (OMCT) v. Portugal, Complaint No. 34/2006, decision on the merits of 5 December 2006, §§19-21:

‘19. To comply with Article 17, states’ domestic law must prohibit and penalize all forms of violence against children that is acts or behaviour likely to affect the physical integrity, dignity, development or psychological well-being of children.

20. The relevant provisions must be sufficiently clear, binding and precise, so as to preclude the courts from refusing to apply them to violence against children.

21. Moreover, states must act with due diligence to ensure that such violence is eliminated in practice.’

54. Further as regards the case law cited by the Government, the Committee notes the Government has not provided any examples of case-law by superior courts showing that the above-mentioned provisions of the Civil Code have been interpreted as prohibiting all forms of violence against children by parents and ‘other persons’, including for educational purposes.”

 

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

52.  The applicant complained of harassment by a teacher in a public school and the failure of the domestic authorities to respond effectively to his complaints of harassment. He relied on Articles 3, 8 and 13 of the Convention.

53.  The Court finds, being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see S.M. v. Croatia [GC], no. 60561/14, § 243, 25 June 2020), that the applicant’s complaints fall to be examined under Article 8. While the complaints of harassment at school may fall to be examined under Article 3 (see, for instance, V.K. v. Russia, no. 68059/13, §§ 171-172, 7 March 2017), the Court notes that the applicant’s allegations of harassment concern verbal abuse by R.V. consisting of three instances in which the latter uttered insults aimed directly or indirectly at the applicant and which all occurred within several days of each other. In such circumstances, having regard to its case-law (see, for instance, R.B. v. Hungary, no. 64602/12, §§ 44-52, 12 April 2016), the Court considers it more appropriate to examine the case from the perspective of the right to respect for private life under Article 8 of the Convention.

54.  Article 8, in its relevant part, reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility
    1. Applicability of Article 8 of the Convention

55.  The Government contended that the conduct of the teacher had not produced any adverse effects on the applicant’s private life, within the meaning of Article 8 of the Convention.

56.  While it is not clear whether the Government sought to challenge the applicability of Article 8, this being a matter that goes to the Court’s jurisdiction and which the Court must establish on its own motion (see, for instance, Jeanty v. Belgium, no. 82284/17, § 58, 31 March 2020), it finds it important to note the following.

57.  The Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life is a broad term not susceptible to exhaustive definition. It includes a person’s physical and psychological integrity (see Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 95, 25 September 2018; see also Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 90, 11 December 2012), and extends to other values such as well-being and dignity, personality development and relations with other human beings (see N.Š. v. Croatia, no. 36908/13, § 95, 10 September 2020, with further references).

58.  In order for Article 8 to come into play, however, an attack on a person must attain a certain level of seriousness and be made in a manner causing prejudice to the personal enjoyment of the right to respect for one’s private life (see Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 109 in fine, 14 January 2020). However, in cases relating, inter alia, to Article 8 the Court has stressed the relevance of the age of the minors concerned and the need, where their physical and moral welfare is threatened, for children and other vulnerable members of society to benefit from State protection. The need to take account of the vulnerability of minors has also been affirmed at international level (see Wetjen and Others v. Germany, nos. 68125/14 and 72204/14, § 74, 22 March 2018, with further references).

59.  Measures taken in the field of education may, in certain circumstances, affect the right to respect for private life, but not every act or measure which may be said to affect adversely the moral integrity of a person necessarily gives rise to such an interference (see Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 36, Series A no. 247C). In Costello-Roberts, concerning an instance of corporal punishment at school, the Court found that the treatment complained of by the applicant did not entail adverse effects on the applicant’s physical or moral integrity sufficient to bring it within the scope of the prohibition contained in Article 8. However, since Costello-Roberts, there has been an evolution of social attitudes and legal standards concerning the application of measures of discipline towards children, emphasising the need of protection of children from any form of violence and abuse. This is reflected in various international instruments (see paragraphs 39-51 above) and the Court’s case-law (see, for instance, A, B and C v. Latvia, no. 30808/11, § 152, 31 March 2016; see also V.K. v. Russia, cited above, §§ 171-172, and Wetjen and Others, cited above, §§ 76-78).

60.  In the case at issue, there is no doubt that the insults to which the applicant was subjected by R.V. entailed his emotional disturbance, which affected his psychological well-being, dignity and moral integrity (see paragraph 9 above). Moreover, those insults were uttered in the classroom in front of other students and were thus capable of humiliating and belittling the applicant in the eyes of others. It should also be taken into account that the insults in question were particularly disrespectful towards the applicant and were perpetrated by a teacher in a position of authority and control over him.

61.  In these circumstances, and taking into consideration that it is in the best interests of the applicant as a child, his classmates and the children in general to be effectively protected from any violence or abuse in educational settings (see paragraphs 58-59 above and 80-82 below), the Court finds that there can be no doubt that the treatment complained of by the applicant falls to be examined under the right to respect for private life, within the meaning of Article 8 of the Convention.

  1.  Exhaustion of domestic remedies and compliance with the six-month time-limit

62.  The Government argued that a constitutional complaint had not been a remedy to be exhausted against a decision rejecting the applicant’s criminal complaint. Thus, by waiting for the Constitutional Court to decide upon his constitutional complaint, the applicant had failed to comply with the relevant six-month time-limit. In the Government’s view, instead of lodging a constitutional complaint, the applicant had been required to institute a private criminal prosecution or avail himself of the opportunity to take over the prosecution against R.V. as a subsidiary prosecutor. By failing to do that, the applicant had failed to exhaust the domestic remedies.

63.  The applicant contended that he had instituted a number of proceedings before various domestic authorities concerning his harassment in school, but the relevant authorities had failed to address them properly. Accordingly, he had not been required to use any further remedies as suggested by the Government. The applicant also pointed out that, after the remedies used before the relevant authorities had proved to be ineffective, he had duly lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court and brought his application to the Court within the period of six months following the rejection of his constitutional complaint.

64.  In many previous cases against Croatia the Court has already examined and rejected similar objections of the respondent Government concerning applicants’ use of the constitutional complaint before the Constitutional Court before bringing their complaints to the Court (see Pavlović and Others v. Croatia, no. 13274/11, §§ 32-38, 2 April 2015; see also Bajić v. Croatia, no. 41108/10, §§ 68-69, 13 November 2012, and Remetin, cited above, §§ 83-84). It sees no reason to hold otherwise in the present case, where in his constitutional complaint the applicant complained of harassment at school and inadequacy of the response of the relevant domestic authorities, including the school, the Ministry, the Agency and the State Attorney’s Office, to his allegations of harassment (see paragraph 27 above).

65.  With regard to the Government’s objection that the applicant should have pursued a subsidiary or private criminal prosecution, the Court reiterates that once the applicant had lodged a criminal complaint concerning his alleged harassment, he cannot be required to pursue the subsidiary or private criminal prosecution (compare Škorjanec v. Croatia, no. 25536/14, § 46, 28 March 2017). In any event, it is not clear that a criminal prosecution would be the most appropriate procedural avenue in the circumstances of the present case (see paragraph 93 below).

66.  In view of the above, the Court rejects the Government’s objections.

  1. Non-significant disadvantage

67.  The Government argued that the applicant had not suffered any significant disadvantage, given that his allegations of emotional abuse by R.V. concerned several isolated incidents which had not produced any longlasting effects on either his emotional well-being or success at school.

68.  The applicant maintained his complaints.

69.  The Court has already found above that the treatment complained of by the applicant entailed his emotional disturbance and affected his psychological well-being and his moral integrity protected under the concept of private life under Article 8 of the Convention (see paragraph 60 above). In such circumstances, given the context of the case, namely the allegations of harassment in school at the hands of a teacher, where any form of violence, however light, is considered unacceptable, the Court finds that there can be no room for application of the non-significant disadvantage criterion (see paragraphs 81-82 and 91 below). The Government’s objection is therefore rejected.

  1. Conclusion

70.  The Court notes that the applicant’s complaint of harassment in school by the teacher, and the failure of the domestic authorities to react effectively to his complaint of harassment, is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Whether the applicant’s complaint of alleged interference with his final mathematics exam is manifestly ill-founded

71.  The Government argued that the applicant’s complaints of adverse effects on his performance in the final exam and his university enrolment were completely unsubstantiated and unfounded. They pointed out that the available material clearly indicated that the applicant’s poor performance on the exam had been the result of his failure to properly follow the instructions for filling in the examination papers.

72.  The applicant maintained that he had effectively completed his exam, but a panel (of which R.V. had been a member) had failed to give him a score for it. In his view, this had been as a result of his poor relationship with R.V.

73.  The Court notes that the material available to it shows that the final mathematics exam which the applicant took was anonymised, and that his poor performance in the exam related to his failure to properly follow the instructions for filling in the examination papers (see paragraph 11 above). There is no indication that the applicant’s examination papers were tampered with. Accordingly, the Court finds that the complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

(a)  The applicant

74.  The applicant contended that he had been harassed by R.V. That had been condoned by the relevant school authorities, and the State authorities had not provided an adequate response. In particular, the head teacher and the school psychologist had taken no effective measures to respond to R.V.’s verbal abuse. At a meeting on 14 December 2011 the head teacher had asked his father to drop all the allegations he had made, otherwise the applicant would not be allowed to finish school. His father had then realised that there was a lack of goodwill in relation to resolving the matter and had asked the head teacher to prevent the applicant from being harassed further.

75.  Moreover, the applicant argued that the measures which the Ministry and the Agency had taken concerning his allegations of harassment at school had been completely ineffective. Likewise, the State Attorney’s Office had failed to assess properly all the relevant circumstances of the case and had rejected his criminal complaint, despite the medical evidence suggesting that he had suffered severe psychological disturbance as a result of the harassment by R.V.

(b)  The Government

76.  The Government maintained that there had been no adverse effects on the applicant’s psychological or physical integrity or well-being as a result of R.V.’s conduct. Even if the applicant had felt insulted by the remarks made by R.V., this in itself could not be considered in breach of the applicant’s Article 8 rights. Moreover, in the Government’s view, the school and the State authorities had properly reacted to the allegations made by the applicant and had tried to settle the dispute between him and the teacher. However, the applicant’s father had not properly participated in the mediation efforts made by the relevant authorities.

77.  In any event, the Government asserted that the efforts made by the authorities, in particular the inspection carried out by the Agency, had produced the desired result, as the applicant’s father had acknowledged in a meeting with the head teacher that the applicant’s conflict with R.V. had been settled. In the Government’s view, all other relevant authorities, including the Ombudsperson for Children and the State Attorney’s Office, had properly discharged their obligations concerning the applicant’s allegations of harassment at school.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

78.  The object of Article 8 is essentially that of protecting the individual against arbitrary interference by the public authorities. However, this provision does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this primarily negative undertaking, there are positive obligations inherent in an effective respect for private life (see A, B and C v. Latvia, cited above, § 147).

79.  Whether a case be analysed in terms of a positive duty on the State to take reasonable and appropriate measures to secure the applicants’ rights under paragraph 1 of Article 8 or an “interference by a public authority” to be justified in accordance with paragraph 2, the applicable principles are broadly similar. In both contexts, regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation in determining the steps to be taken to ensure compliance with the Convention. Furthermore, even in relation to the positive obligations flowing from the first paragraph of Article 8, in striking the required balance the aims mentioned in the second paragraph may be of a certain relevance (see, for instance, Burlya and Others v. Ukraine, no. 3289/10, § 162, 6 November 2018).

80.  These principles may also be relevant in an education context. While under Article 2 of Protocol No. 1 the State has an obligation to secure to children their right to education, the sending of a child to school necessarily involves some degree of interference with his or her private life under Article 8. Moreover, functions relating to the internal administration of a school, such as discipline, are an inherent part of the education process and the right to education (see Costello-Roberts, cited above, § 27).

81.  Although not all measures in the field of education will affect the right to respect for private life, it would be impossible to reconcile any acts of violence or abuse by teachers and other officials in educational institutions with the children’s right to education and the respect for their private life (see paragraphs 58-59 above). The need to remove any such treatment from educational environments has also been clearly affirmed at international level (see paragraphs 39-51 above).

82.  In the context of provision of an important public service such as education (see Grzelak v. Poland, no. 7710/02, § 87 in fine, 15 June 2010), the essential role of the education authorities is to protect the health and well-being of students having regard, in particular, to their vulnerability relating to their young age. Thus, the primary duty of the education authorities is to ensure the students’ safety in order to protect them from any form of violence during the time in which they are under the supervision by the education authorities (see Kayak v. Turkey, no. 60444/08, § 59, 10 July 2012).

(b)  Application of these principles to the present case

83.  The Court has already found above that the treatment complained of by the applicant entailed an adverse effect on his psychological well-being and his moral integrity, giving rise to an issue under Article 8 (see paragraphs 60-61 above). There is no doubt that the treatment entailing such consequences, administered by a teacher in a public school while the applicant was under his control, amounted to an interference under Article 8 (see, mutatis mutandisV.K. v. Russia, cited above, § 183).

84.  It remains to be determined whether such an interference was justified. In making that assessment, the Court will have regard to the fact that the applicant complained of not only the harassment by the teacher, but also of the failure of the relevant authorities to react to his allegations of harassment; a matter which may more appropriately be analysed in terms of the State’s positive duty (see, for instance, Radionova v. Russia (dec.), no. 36082/02, 28 March 2009). In any event, it should be reiterated that whether a case be analysed in terms of a positive duty on the State or an interference by a public authority, the applicable principles are broadly similar (see paragraph 79 above).

(i)     The applicant’s allegations of harassment by the teacher

85.  The Court notes that the teacher R.V. initially uttered various insults against the applicant for allegedly being late for class (see paragraph 6 above). R.V. then verbally abused the applicant on two further occasions. In particular, the day after the initial incident, R.V. indirectly referred to the fact that the applicant had reported him to the head teacher by saying “when you say to a fool that he is a fool, that should not be an insult for him” (see paragraph 7 above). On a later occasion R.V. again called the applicant “a fool” because the applicant had turned a wrong page in the textbook during a lesson (see paragraph 8 above).

86.  While R.V.’s first insults against the applicant were aimed at disciplining him and his classmates, the two latter occasions cannot be seen as anything but gratuitous verbal abuse against the applicant amounting to his humiliation, belittling and ridiculing. In any case, no justification for R.V.’s conduct can be provided. R.V., as a teacher, was placed in a unique position of authority over the applicant, which made his actions susceptible of having an important impact on the applicant’s dignity, well-being and psychological development.

87.  It is true that the verbal abuse was not at a very high scale of intensity and did not degenerate into further, more systemic, harassment. However, R.V., as a teacher, was expected to understand that effects of verbal provocation and abuse might deeply affect students, particularly those who are sensitive (see paragraph 13 above). Moreover, as a teacher, he should have been aware that any form of violence, including verbal abuse, towards students, however mild, is not acceptable in an educational setting and that he was required to interact with students with due respect for their dignity and moral integrity.

88.  Accordingly, having regard to a position of trust, authority and influence as well as the social responsibility that teachers have, there is no room for tolerating any harassment by a teacher towards a student (see paragraph 48 above). The Court emphasises that frequency, severity of harm and intent to harm are not prerequisites for defining violence and abuse in an educational setting (see paragraph 44 above).

89.  In view of the principles set out above (see paragraphs 81-82 above), and the right of children to respect for their human dignity, physical and psychological integrity, the Court finds that the harassment by verbal abuse of the kind to which the applicant was subjected by R.V. amounts to an unacceptable interference with the right to respect for private life under Article 8, for which the State bore responsibility (see paragraphs 83-84 above).

90.  The above considerations would be sufficient for the Court to find a violation of Article 8 of the Convention. However, as already noted, given the nature of the applicant’s complaint, the Court finds it important to examine the manner in which the domestic authorities responded to the applicant’s allegations of harassment (see paragraph 84 above).

(ii)   The domestic authorities’ response to the applicant’s allegations of harassment

91.  Consistently with the above principles under Article 8 on the protection of children from any form of violence or abuse in educational institutions (see paragraphs 80-82 above), as well as the relevant international standards (see paragraphs 39-51 above), the Court finds that the domestic authorities must put in place appropriate legislative, administrative, social and educational measures to prohibit unequivocally any such conduct against children at all times and in all circumstances, and thus to ensure zero tolerance to any violence or abuse in educational institutions. This also relates to the necessity of ensuring accountability through appropriate criminal, civil, administrative and professional avenues. In this context, it is important to reiterate that the State enjoys a margin of appreciation in determining the manner in which to organise its system to ensure compliance with the Convention (see paragraph 79 above).

92.  The Court notes the absence of school policies and procedures that specifically address the problem of bulling behaviour by teachers. However, the relevant Croatian legal framework, through the criminal, civil, administrative and professional provisions, in principle provided for the protection of children in educational institutions from violence or abuse (see paragraphs 30-38 above). In the present case, the applicant’s allegations of harassment by R.V. were addressed through the criminal and administrative and professional avenues.

93.  While some of the aspects of the State Attorney’s reasoning when rejecting the applicant’s criminal complaint sit uncomfortably with the authorities’ duty to ensure zero tolerance to any violence or abuse in educational institutions (see paragraphs 25 and 91 above), the Court, acknowledging that an approach to protection of children from violence should be graded according to its gravity (see paragraph 47 above), does not consider in the circumstances of the present case that the recourse to criminal avenue was critical to fulfil the State’s obligations under Article 8. The Court will thus further examine the manner in which the applicant’s allegations were addressed within the available administrative and professional avenues.

94.  In this connection, it is noted that the domestic legislation envisages a system of mechanisms for supervision of the education process (see paragraphs 34-37 above). Those mechanisms can generally be viewed as measures of education inspection and measures of pedagogical supervision. Education inspection is carried out by the education inspectorate, which is one of the Ministry’s organisational units. Its aim is to control the manner in which education staff in schools comply with their duties and responsibilities towards students, including dealing with instances of illtreatment or other inappropriate behaviour towards students. An education inspector may order the adoption of relevant measures for the protection of students, as well as institute minor offence proceedings or, in the event of findings relating to criminal conduct, refer a case to the competent prosecuting authorities.

95.  In some instances, if professional pedagogical supervision is needed prior to the adoption of a decision by the education inspectorate, such supervision may be carried out. The authority responsible for professional pedagogical supervision is the Agency, which, in accordance with the Act on Professional Pedagogical Supervision, has the authority to make an assessment of the performance of teaching tasks in a school and indicate the measures which need to be taken for the elimination of identified irregularities and omissions (see paragraphs 36-37 above).

96.  In the case at issue, following the applicant’s initial complaint to the head teacher of harassment by R.V. (see paragraph 6 above), no concrete measure was taken by the school authorities until his father sent letters also to various State authorities asking for the applicant to be protected from further harassment at school (see paragraph 12 above). In the meantime, the applicant had been subjected to two additional instances of verbal abuse by R.V. (see paragraphs 7-8 above).

97.  Following the specific complaints made by the applicant’s father, the school authorities organised a reconciliation process between the applicant and R.V. In that process, the only measure taken with regard to R.V. involved a verbal reproach from the school psychologist (see paragraph 13 above). However, no formal decision or measure was adopted with regard to R.V.’s conduct, nor were the relevant administrative professional procedures before the Ministry set in motion (see paragraphs 93-94 above).

98.  In the Court’s view such reconciliation process was manifestly ineffective. The domestic authorities failed to recognise that what was at stake was not merely the settling of things between the applicant and R.V., but the necessity of confronting and addressing the problem posed by R.V.’s inacceptable conduct that affected not only the applicant but, according to the relevant information, some other students as well (see paragraph 24 above).

99.  It is further noted that the Ministry reacted only following a specific request by the applicant’s father. It sent the case to the Agency for its pedagogical educational supervision (see paragraph 15 above). However, there is no indication that the Ministry’s education inspectorate considered taking any other measures within its competence to address the specific complaints made by the applicant, such as questioning the applicant or adopting the relevant measures to protect students, providing specific training for the teacher and, if appropriate, instituting the relevant proceedings (see paragraph 35 above).

100.  In the context of its pedagogical supervision, the Agency focused on the manner of R.V.’s delivery of mathematics lectures, without conducting an investigation into the impugned events whereby he had verbally abused the applicant and his behaviour in class towards students (see paragraphs 17-19 above). The conclusions reached by the Agency are open to doubt in view of the allegations that some students had not honestly answered the Agency’s questionnaire due to a fear of reprisal (see paragraph 24 above). Moreover, in its conclusions the Agency suggested that the matter be resolved in a further discussion between the school authorities and the applicant’s father.

101.  Having regard to its findings above concerning the ineffectiveness of a mere reconciliation process (see paragraph 97 above), the Court fails to see how a discussion between the school authorities and the applicant’s father could be considered an adequate measure addressing the infringement of the applicant’s rights by the verbal abuse from R.V. In the Court’s view, a resolute action was needed to address the deficiencies in the methods of approach to the students applied by R.V. The school also failed to respond in any way to the applicant’s request to be removed to another class or to assign another math teacher to his class (see paragraph 14 above).

102.  The Court also notes that there is no indication that the Agency or the Ministry followed up on further developments in the applicant’s case or his situation at school. In this connection, it is difficult to accept that a single letter from the head teacher alleging that the applicant’s father had stated that the matter had been settled could be considered sufficient. Indeed, there is no indication that the content of that letter was authorised by the applicant’s father, and his version of events differs from that presented in the letter (see paragraphs 20 and 74-75 above). In any event, it should have been obvious to the State education administration that the type of behaviour impugned to R.V., and its effects on the applicant, required a more diligent investment of the knowledge and resources to understand its consequences and implications of failing to provide appropriate and expected care to the applicant at school.

103.  In sum, the State authorities failed to respond with requisite diligence to the applicant’s allegations of harassment at school. The Court therefore considers that their response fell short of the requirements of Article 8 of the Convention.

(iii)  Conclusion

104.  In light of the above considerations, the Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

105.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

106.  The applicant claimed 15,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage. He also claimed EUR 3,000 in respect of pecuniary damage related to his university fees.

107.  The Government contested the applicant’s claim.

108.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged. It therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 7,500 in respect of nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

109.  The applicant also claimed EUR 650 for the costs and expenses incurred before the domestic authorities and the Court.

110.  The Government challenged the applicant’s claim.

111.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum claimed, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

112.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

  1. Declares, by a majority, the applicant’s complaint of harassment in school by the teacher and the failure of the domestic authorities to respond effectively to his complaint of harassment admissible;
  2. Declares, unanimously, the remainder of the application inadmissible;
  3. Holds, by 4 votes to 3, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  4. Holds, by 4 votes to 3,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amountsto be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 650 (six hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 22 April 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                  Krzysztof Wojtyczek
 Registrar                         President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  joint dissenting opinion of Judges Wojtyczek and Paczolay;

(b)  dissenting opinion of Judge Ktistakis.

K.W.O.
R.D.
 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES WOJTYCZEK AND PACZOLAY

1.  We respectfully disagree with points 1, 2 and 3 of the operative part of the instant judgment. In our view, the whole application is inadmissible. In any event, we consider that Article 8 has not been violated in the present case.

2.  In order for Article 8 to come into effect, an attack on a person must attain a certain level of seriousness and be made in a manner causing prejudice to the personal enjoyment of the right to respect for one’s private life (see Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 109 in fine, 14 January 2020). Measures taken in the field of education may in certain circumstances affect the right to respect for private life, but not every act or measure which may be said to affect adversely the moral integrity of a person necessarily gives raise to such an interference (Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 36, Series A no. 247 C).

3.  In the instant case, we consider that, although the student, F.O. felt distress related to the language used by R.V., the teacher, the intensity of verbal abuse was of a lower scale of intensity. There is no evidence that the assault had left any long-lasting or serious effects on the applicant’s development and well-being. As a result, the assault established in the instant case does not reach the threshold of applicability of Article 8.

We would also note that medical reports and certificates submitted by litigants, at least in certain countries, are not always fully reliable. There is no evidence that any other pupils in the same class were affected in a similar way by the teacher’s behaviour. We have some doubts as to whether the causal link between the impugned assault, on the one hand, and the anxiety and stress disorders diagnosed in respect of the applicant, on the other hand, can be considered as clearly established (see paragraph 9).

We further note that on 14 December 2011 the applicant’s father attended a meeting with the head teacher. According to a report from the meeting prepared by the head teacher, the applicant’s father had explained that his son was now satisfied with his relationship with R.V., and that their conflict had been settled.

4.  In our view, lowering the threshold of applicability of Article 8, thus triggering a flow of applications to the Court lodged by pupils complaining about their relations with teachers, will not necessarily advance human rights protection.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE KTISTAKIS

1.  I regret not to be able to agree with the majority of the Court that the treatment complained of by the applicant was in itself serious enough to give rise to an issue under Article 8 of the Convention (see Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 10914 January 2020). While having no intention of being seen to condone in any way the conduct of R.V., and stressing that discipline plays an important role in an educational setting, I conclude that the complaint must be dismissed as incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention, for the reasons stated below.

2.  The applicant was born in November 1993 and the facts of the case took place in September 2011. The applicant was very close to reaching the age of majority. Moreover, according to Article 1 of the Convention on the Rights of the Child, the age of majority is relative: “a child means every human being below the age of eighteen years unless under the law applicable to the child, majority is attained earlier”. Further, even though the applicant was still a minor at the material time – just two months short of his majority – he could not really be considered as a typical vulnerable human being.

3.  There is no evidence that the conduct of R.V. left any long-standing or serious effect on the applicant’s development and well-being. It is to be noted that the applicant argued that all his visits to the doctor since September 2011 were the result of stress caused by the alleged harassment. However, from the applicant’s medical chart, submitted by the Government (and not contested by the applicant), it can be noted that the applicant consulted the doctor on 7 different occasions in the year 2009, followed by 10 times in 2010, 9 times in 2011 (including 26 October 2011, 2 November 2011 and 20 December 2011), 4 times in 2012, 3 times in 2013 and 5 times in 2014. Taking it into consideration that the applicant suffered from asthma before the impugned events, it is to be concluded that, at least, R.V.’s conduct towards him did not worsen his medical condition. In any event, because of his chronic disease (asthma), the number of the applicant’s visits to the doctor is not a reliable indicator upon which to draw a conclusion that R.V.’s behaviour had inflicted on him any additional medical issue.

4.  Just after the impugned events related to the mathematics teacher R.V., the applicant received the highest mark in mathematics [very good – (4)], while the average grade in mathematics for that academic year was (3), similar to the grade he had obtained in all previous years. Moreover, the applicant concluded this year (2011-2012) with a very good overall achievement, as well as in the third grade, namely better than the first two grades (facts submitted by the Government and not contested by the applicant). Thus there is no evidence that the applicant had suffered any particular consequences in relation to his annual school performance.

5.  Although the applicant was not the only pupil to be late for the mathematics class with teacher R.V., no other classmate complained about the conduct of R.V.

6.  Finally, according to what the majority have accepted, the conduct of R.V. was “verbal, not a very high scale of intensity and did not generate into further, more systematic, harassment” (paragraph 87 of the judgment).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde