C. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
80117/17
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
08.10.2020
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositelj predstavke je maloletni C., sin razvedenih roditelja čiji je odnos, prema nalazima i mišljenima veštaka, obeležen nedostatkom minimalnog nivoa roditeljske saradnje i zajedničkog nastupa prema njihovom zajedničkom detetu.

Predmet se odnosi na pravo deteta da bude saslušano u postupku odlučivanja o roditeljskom staranju, kao i na potrebu za imenovanjem posebnog staratelja radi zaštite detetovih interesa. Podnositelj predsatvke pozvao se na član 8. Konvencije.

Iako je pravnosnažnom presudom suda 2010. godine razveden brak roditelja, u trenutku donošenja presude Evropskog suda, još uvek nije bila donesena konačna odluka o roditeljskom staranju i odluka o pravima na susrete i druženja. Inicijalno je odlučeno da će C. živeti sa majkom dok će otac pravo na susrete i druženja ostvarivati sredom i svaki drugi vikend i državni praznik uključujući noćenje. No nakon što je majka podnela krivičnu prijavu 2012. godine, zbog sumnje da otac seksualno zlostavlja podnositelja predstavke, prvostepeni sud je doneo privremenu meru zabrane susreta i druženja C.-a as ocem. Istovremeno, sud je odredio psihološko-psihijatrijsko veštačenje roditelja i podnositelja predstavke kako bi utvrdio istinitost navoda majke o seksualnom zlostavljanju. Predmetno veštačenje odbacilo je navode da je otac seksualno zlostavljao C., no upozorilo je na neprimereno ponašanje majke prema detetu (projekcija vlastitog negativnog stava prema bivšem suprugu, izolacija, ignorisanje, manipulacija) koje predstavlja emocionalno zlostavljanje te da nezdrava simbiotska veza koju podnosilac ima s majkom za njega predstavlja glavni razvojni rizik. Otac je tužbom zatražio izmenu odluke o roditeljskom staranju pozivajući se na zaključke veštačenja. U drugom postupku o roditeljskom staranju sprovedeno je novo veštačenje, koje je potvrdilo zaključke prethodnog, no podnositelj predstavke u istom nije imao status stranke niti je saslušan. Pravnosnažnom presudom 2015., izmenjena je odluka o roditeljskom staranju i odlučeno je da dete ode da živi sa ocem dok će majka imati pravo na susrete i druženja. Nakon nekoliko neuspešnih pokušaja izvršenja presude i uprkos snažnom protivljenju majke, presuda je izvršena sredinom 2016. godine na školskom igralištu škole tokom fudbalskog treninga. Iako je nakon razgovora s ocem podnositelj odlučio da pođe sa njim, istog dana je pobegao iz očeve kuće i vratio se majci. U septembru 2016. majka je podnela novu tužbu tražeći izmenu odluke o roditeljskom staranju. Prema mišljenju veštaka iz maja 2017. godine, preporučeno je da podnosilac predstavke šest meseci stanuje s majkom, a da se za to vreme on i otac trebaju podvrgnuti psihoterapijskom tretmanu kako bi se rešili njihovi sukobi. Navedeno je i da bi, ako majka nastavi da sprečava susrete i druženje podnosioca sa ocem, bilo najbolje da podnosilac bude privremeno odvojen od oba roditelja. U septembru 2017. prvostepeni sud je odredio privremenu meru prema kojoj dete treba privremeno da stanuje sa majskom dok druženje sa ocem treba da bude organizovano pod nadzorom. Postupak za dodelu starateljstva je još uvek bio u toku u trenutku donošenja presude Europskog suda.

Podnositelj je prigovorio da mu u drugom postupku odlučivanja o roditeljskom staranju i izvršenju sudske odluke nije imenovan poseban staratelj koji će zastupati i štititi njegove interese, da mu nije pružena prilika da bude saslušan u tom postupku i da odluka kojom je određeno da će živeti s ocem bez ikakvog razdoblja pripreme nije bila u njegovom najboljem interesu kako je predviđeno članom 8. Konvencije

Evropski sud je istakao da iako član 8. nema izričite procesne odredbe, postupak donošenja odluka mora biti pošten. Stoga, u svim sudskim i upravnim postupcima koji utiču na prava koja se jamče članom 8. Konvencije, deca koja su sposobna oblikovati vlastita mišljenja moraju biti saslušana i imati mogućnost da izraze svoje mišljenje kome će, u skladu s njihovim uzrastom i zrelošću, biti dana odgovarajuća težina.

Sud je naveo da su u predmetu podnositelja počinjena dva očita propusta: u drugom postupku odlučivanja o staratelju, uprkos sukobu interesa između podnosioca i njegovih roditelja, podnosilac nije imao status stranke niti mu je bio dodeljen poseban staratelj koji bi zastupao samo njegov interes. Navedeni propust nacionalnih tela predstavljao je stoga povredu važećeg Porodičnog zakona iz 2003, kao i odredaba Evropske konvencije o pravima deteta. Drugi propust se odnosi na činjenicu da od početka postupka 2010. godine do dana donošenja presude ESLJP, sa podnosiocem nikad nije obavljen razgovor pred sudom koji je je odlučivao o roditeljskom staranju nad njim.

Stoga, ESLJP zaključuje da je postupak u ovom predmetu nepopravljivo narušen, pogotovo imajući na umu nedostatke u načinu i kvalitetu zastupanja podnosioca - deteta, i važnosti postupka za njegov privatni i porodični život. Sud pri tom nije prihvatio argumente tužene države da merodavnim nacionalnim zakonodavstvom nije bilo propisano obavezno direktno uključivanje podnosioca u postupak odlučivanja o roditeljskom staranju, kao niti obrazloženje da je nacionalnim telima bila poznata želja podnosioca da živi s majkom.

Sledom svega navedenog, ne dovodeći u pitanje buduću odluku koju će doneti hrvatski sudovi u predmetu, ESLJP je presudio da je podnosiocu povređeno pravo na poštovanje njegovog porodičnog života.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL 

PREDMET C protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 80117/17)

PRESUDA

 Članak 8. • Poštovanje obiteljskog života • Postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi za maloljetnika i naknadna ovrha • Propust imenovanja posebnog skrbnika u suprotnosti s domaćim i međunarodnim pravnim standardima • Dijete nije saslušano pred nadležnim tijelima sudbene vlasti protivno domaćim i međunarodnim pravnim standardima • Postupak donošenja odluke nepopravljivo narušen postupovnim nedostacima

STRASBOURG

8. listopada 2020.

KONAČNA

08/01/2021

 Ova presuda je postala konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu C protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Aleš Pejchal,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir:
zahtjev (br. 80117/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. C („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 16. studenoga 2017.;
odluku da se hrvatsku Vladu („Vlada“) obavijesti o prigovoru podnositelja zahtjeva u pogledu poštovanja njegova obiteljskog života, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda;
odluku da ime podnositelja zahtjeva ne bude objavljeno;
očitovanja stranaka;
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 8. rujna 2020. godine; donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na pravo djeteta da bude saslušano u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi, kao i na potrebu za imenovanjem posebnog skrbnika radi zaštite djetetovih interesa. Podnositelj zahtjeva pozvao se na članak 8. Konvencije.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 2006. godine i živi u Rijeci. Podnositelja zahtjeva pred Sudom je zastupala njegova majka A i gđa J. Biloš, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

A. Razvod braka i postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi

  1. Presudom od 14. siječnja 2010. godine razveden je brak roditelja podnositelja zahtjeva. Odlučeno je da će podnositelj zahtjeva stanovati s majkom, a da će se susreti i druženje njega i njegova oca B održavati prema međusobnom dogovoru roditelja.
  2. Nakon što su obje stranke podnijele žalbe, dana 29. travnja 2010. drugostupanjski je sud ukinuo presudu kojom je brak razveden od 14. siječnja 2010. godine (vidi stavak 5. ove presude) i vratio predmet na ponovno odlučivanje, navodeći da je potrebno utvrditi točan raspored susreta i druženja.
  3. U ponovljenom postupku, dana 22. listopada 2010. prvostupanjski je sud donio presudu prema kojoj se susreti i druženje B-a i podnositelja zahtjeva trebaju održavati srijedom poslijepodne, svaki drugi vikend uključujući noćenje, svaki drugi državni praznik i tijekom dijela ljetnih praznika.Ta je presuda postala pravomoćna.
  4. Dana 3. studenoga 2011. određen je nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi u odnosu na oba roditelja u razdoblju od šest mjeseci. Ta je mjera naknadno redovito produljivana.

B.Navodno seksualno zlostavljanje i obustava susreta i druženja

  1. U siječnju 2012. godine, A je došla u Centar za socijalnu skrb u X („Centar“), navodeći da sumnja da B seksualno zlostavlja podnositelja zahtjeva. S tim u vezi podnijela je i kaznenu prijavu (vidi stavak 48. ove presude).
  2. Kao odgovor na to, voditeljica mjere nadzora nenajavljeno je posjetila B-ovu kuću, gdje je zatekla podnositelja zahtjeva veselog, a ne uplašenog, i koji je iskazivao privrženost B-u. Otac je u potpunosti opovrgnuo majčine navode o zlostavljanju. Centar je kontaktirao i Savjetovalište X te je dogovorio provođenje obrade obitelji. Savjetovalište je nakon toga obavilo razgovore s A i B i održalo sedam susreta s podnositeljem zahtjeva.
  3. Dana 11. siječnja 2012. A je podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere radi zabrane susreta i druženja B-a i C-a. Nakon održavanja rasprave, prvostupanjski je sud 1. ožujka 2012. godine prihvatio prijedlog A kako bi zaštitio najbolje interese podnositelja zahtjeva.  Povodom žalbe, drugostupanjski je sud preinačio to rješenje ograničivši trajanje zabrane susreta i druženja do kraja lipnja 2012. godine. Ta je mjera u konačnici produljivana do pravomoćnog okončanja postupka o navodnom seksualnom zlostavljanju.
  4. Dana 10. srpnja 2012. prvostupanjski sud odredio je psihologijskopsihijatrijsko vještačenje podnositelja zahtjeva i obaju roditelja kako bi se utvrdilo je li B seksualno ili na drugi način zlostavljao C-a.
  5. Dana 18. listopada 2012. Poliklinika X dostavila je svoje mišljenje prvostupanjskom sudu zaključivši da nije bilo znakova seksualnog zlostavljanja od strane B-a. Primijetila je i da je C odrastao u narušenim okolnostima nakon razvoda braka njegovih roditelja i da je bio opterećen negativnim stavovima A prema njegovu ocu. Uz druge aspekte neprimjerenog ponašanja majke (izolacija, ignoriranje, manipulacija), prema mišljenju vještaka, činjenice predmeta ukazivale su na emocionalno zlostavljanje podnositelja zahtjeva od strane njegove majke te je preporučeno da se poduzmu mjere obiteljsko-pravne zaštite kako bi se podnositelja zahtjeva zaštitilo od mogućeg daljnjeg emocionalnog zlostavljanja od strane A. A se usprotivila zaključcima vještačenja, tvrdeći da ocjena u vještačenju nije provedena u skladu s relevantnim sudskim nalogom (vidi stavak 12. ove presude).
  6. Dana 5. prosinca 2012. prvostupanjski je sud odbacio zahtjev A za zabranu susreta i druženja B-a i C-a kako su utvrđeni presudom od 22. listopada 2010. godine (vidi stavak 7. ove presude). To je rješenje ukinuto povodom žalbe, pri čemu je drugostupanjski sud naveo da prvostupanjski sud nije odgovorio na primjedbe na zaključke vještačenja Poliklinike X koje je iznijela A.
  7. Dana 29. siječnja 2013. Centar je izrekao mjeru upozorenja A, ukazujući na njezine pogreške i propuste u odgoju i skrbi za podnositelja zahtjeva zbog izostanka suradnje i zanemarivanja njegovih najboljih interesa.
  8. Dana 19. lipnja 2013. prvostupanjski je sud odredio dodatno multidisciplinarno psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje kako bi se razjasnile primjedbe koje je iznijela A.
  9. Dana 3. rujna 2013. vještaci Poliklinike X pojasnili su svoje prethodne zaključke, potvrđujući da nije potvrđena sumnja na zlostavljanje od strane oca, dok su majčini postupci bili opasni za dijete i njegov budući razvoj. Dana 7. studenoga 2013. vještaci su dali dodatna očitovanja u vezi s primjedbama koje je iznijela A, navodeći da je vještačenje provedeno u skladu s nalogom suda te su ponovili da C nije bio seksualno zlostavljan.
  10. Na ročištu održanom 17. prosinca 2013. godine, A je ponovno podnijela zahtjev za zabranu susreta i druženja B-a i C-a. Dana 30. rujna 2014. prvostupanjski je sud odbacio njezin zahtjev jer je utvrđeno da B nije zlostavljao podnositelja zahtjeva. Dana 7. siječnja 2015. drugostupanjski sud odbio je žalbu koju je podnijela A.

C. Drugi postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi

  1. U međuvremenu, dana 28. studenoga 2012., B je podnio tužbu kojom je zatražio izmjenu odluke o roditeljskoj skrbi za podnositelja zahtjeva, pozivajući se na zaključke vještačenja od 18. listopada 2012. godine da je majka emocionalno zlostavljala podnositelja zahtjeva (vidi stavak 13. ove presude).
  2. Dana 15. studenoga 2013. određeno je psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje.
  3. Dana 13. lipnja 2014. prvostupanjski je sud primio nalaze i mišljenja vještakinja u kojima je preporučeno da podnositelj zahtjeva stanuje s ocem, a da s majkom ostvaruje redovne susrete i druženje. Mjerodavni dijelovi mišljenja vještakinja glase kako slijedi:

“ „Nesporno je da je [podnositelj zahtjeva] u simbiotskom odnosu s majkom, a da je takav odnos posljedica majčinog neadekvatnog roditeljskog ponašanja. U ovoj fazi psihoseksualnog  razvoja [podnositelja zahtjeva] (latencija), simbiotski odnos njega i majke nije prihvatljiv za normalni psihofizički razvoj [podnositelja zahtjeva]. Stoga i ne čudi regresivno ponašanje [podnositelja zahtjeva] koje je vidljivo tijekom vještačenja. Posljedice simbiotskog odnosa mogle bi biti pogubne za psihičko zdravlje [podnositelja zahtjeva], koji već sada pokazuje [simptome] psihičke disfunkcije. Simbioza [podnositelja zahtjeva] i majke se treba razriješiti. Aktualna dinamika odnosa u obitelji … nudi samo jedno rješenje, a to je da se [podnositelja zahtjeva] povjeri ocu na brigu i skrb. Naime, kako majka pokazuje nemogućnost uvida u štetna roditeljska ponašanja nastavak življenja [podnositelja zahtjeva] s majkom mogao bi samo pogoršati psihičko zdravlje [podnositelja zahtjeva] koji već sada manifestira neprimjereno psihičko funkcioniranje za dob, kao i smetnje iz kruga poremećaja prilagodbe po ocjeni subspecijaliste dječje psihijatrije dr.K., a koje je manifestirao i tijekom ovog vještačenja i to kao jaku intrapsihičku napetosti, razdražljivost, psihomotorni nemir, emocionalnu labilnost i kratke epizode ljutnje koje su dosegle razinu agitiranosti.

U ovoj fazi psihofizičkog razvoja djeteta nije važno koji roditelj više sudjeluje u odgoju i skrbi, važno je da oba roditelja sudjeluju radi daljnjeg psihoseksualnog razvoja djeteta. Stoga je važno da [podnositelj zahtjeva] ima konstantan odnos i s majkom i s ocem.“

„Nakon svega iznesenog, pitanje je: što je najzaštitnije za dijete koje se nalazi u razvojnoj fazi latencije, koje je još uvijek neprimjereno i simbiotski vezano za majku, a otac se ipak izdvaja kao roditelj koji bolje štiti interese djeteta (kroz sve institucije, pa i ovo vještačenje). Naglo odvajanje od majke prijeti dezintegracijom i razvojnim krahom. Postupno odvajanje otvara mogućnost da majka, zbog frustracije, svojih nezrelosti i strahova dodatno pojača pritisak na dijete. Nerazriješen simbiotski odnos s majkom, za što odgovornost snosi majka, a ne dijete, izgleda da u budućnosti može biti prekinut samo 'nasilno' – ili od strane odraslih ili od strane djeteta, opet – razvojnim krahom (npr. sukobom sa simbiotskim roditeljem u nadolazećoj adolescenciji i „kidanjem lanca“ što u sebi nosi rizik od razvoja nekog poremećaja tipičnih za razvojnu fazu adolescencije: prkos, bunt, poremećaj u emocijama ili ponašanju, premještanje ovisnosti na druge objekte – disfunkcionalne vršnjačke grupe ili psihoaktivna sredstva; ili suprotno – regradiranjem do psihotične razine funkcioniranja… Dakle, kako je sumnja na seksualno zlostavljanje od oca višestruko nedokazana, kako je majka izolirala dijete i od oca i od svih drugih članova obitelji, kako se taj simbiotski odnos majka-dijete može prekinuti samo „nasilno“, kako glavni razvojni rizik za dijete predstavlja upravo simbiotska veza s majkom i majčina funkcionalna odstupanja, stava smo da je zaštitnije za [podnositelja zahtjeva] da ubuduće bude povjeren ocu koji se izdvaja kao adekvatniji roditelj za daljnji psihofizički razvoj djeteta. Naglašavamo da odnos [podnositelja zahtjeva]. s majkom mora ostati kontinuiran pa predlažemo njihove redovite susrete. S vremenom, kada se situacija konačno stabilizira, kada dijete prestane biti „zakrpa“ disfunkcionalnog roditeljskog odnosa, kada se uvjeri da ima i mamu i tatu – njegovi razvojni potencijali mogli bi biti oslobođeni.“ 

  1. Na ročištu održanom 11. ožujka 2015. godine A je dostavila zaključke psihologa J.H., kojeg je privatno angažirala. U zaključcima je navedeno da bi prije provođenja bilo kakve mjere bilo nužno da se oba roditelja podvrgnu psihoterapijskom tretmanu i da se postupno uspostavi komunikacija i emocionalna veza između B-a i podnositelja zahtjeva, uzimajući pritom u obzir potrebe djeteta.
  2. Dana 3. lipnja 2015. prvostupanjski je sud donio presudu kojom je odredio da će podnositelj zahtjeva živjeti kod oca  i kojom je odredio raspored susreta i druženja s majkom. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

“„Sud je prihvatio nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka u potpunosti kao stručne i potpune, a čije tvrdnje nisu u suprotnosti sa zaključcima drugih stručnih osoba koje su bile uključene u međusobni odnos stranaka, slijedom čega smatra utvrđenim da roditelji mlt. [podnositelja zahtjeva] nemaju niti minimalni zajednički nastup, niti minimalnu roditeljsku suradnju u odnosu na njihovo zajedničko dijete. Mlt. [podnositelj zahtjeva] više je opterećen majčinim negativnim stavovima o ocu, nego očevim negativnim stavovima o majci te stalno slijedi upute majke. „Simbiotska vezanost majke“ za dijete koju neminovno može poticati samo [majka], sugerira da [majka] ne dozvoljava pristup niti jednoj drugoj osobi koja bi mogla ugroziti tu simbiozu, pa mlt [podnositelj zahtjeva] umjesto da postaje s godinama sve zreliji i samostalniji, pokazuje regresivne-razvojne tendencije i još uvijek tepa. Stoga se otac izdvaja kao roditelj koji bolje od majke štiti interese djeteta, a s obzirom je sumnja na seksualno zlostavljanje od oca višestruko nedokazana, pa je u interesu i za dobrobit mlt. [podnositelja zahtjeva] da ubuduće bude povjeren ocu koji se izdvaja kao adekvatniji roditelj za daljnji psihofizički razvoj djeteta i koji bi mogao uspostaviti bolju roditeljsku suradnju.“ 

Sud smatra dokazanim da je [podnositelj zahtjeva] emocionalno zlostavljan od strane majke, da je [njegova majka] više usmjerena na međusobno razračunavanje s [njegovim ocem] nego na potrebe [podnositelja zahtjeva], posebice na razvoj bliskog odnosa između njega i njegovog oca.

Tijekom ovog postupka sud je izdao dvije privremene mjere radi ponovnog uspostavljanja susreta i druženja oca i [podnositelja zahtjeva], međutim susreti su se u početku počeli održavati, ali s vremenom su prekinuti jer, kako je [majka] navela, [podnositelj zahtjeva] ne želi vidjeti svog oca, iako stručne osobe, koje su stalno nastojale pomoći roditeljima, smatraju da je majka pokazivala neprimjereno roditeljsko ponašanje izražavanjem svojih negativnih stavova prema ocu, kao i da je dijete izolirala, ignorirala i njime manipulirala.

Stoga sud zaključuje da je dokazano da je otac roditelj koji može bolje štiti interese djeteta, koji prihvaća prijedloge i pomoć stručnjaka,  i u suradnji je s tijelima te je pri tom vođen najboljim djetetovim interesom, a ne vlastitim.“

  1. Prvostupanjski je sud odredio i privremenu mjeru, naloživši da podnositelj zahtjeva živi s ocem do pravomoćnog okončanja sudskog postupka.
  2. Dana 2. listopada 2015. drugostupanjski sud odbio je žalbu A protiv navedene presude. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu, koju je Ustavni sud odbio 27. travnja 2017. godine.

D. Ovršni postupak

  1. U međuvremenu, dana 2. srpnja 2015., tijekom razgovora s pravnikom iz Centra, A je izjavila da neće postupiti u skladu s presudom od 3. lipnja 2015. godine (vidi stavak 23. ove presude). Upozorena je na posljedice nepoštovanja te presude.
  2. Dana 8. srpnja 2015. A je u policijskoj postaji izjavila da odbija predati dijete njegovu ocu zlostavljaču.
  3. Dana 30. prosinca 2015. B je podnio prijedlog za ovrhu presude od 3. lipnja 2015. godine (vidi stavak 23. ove presude).
  4. Dana 15. siječnja 2016. prvostupanjski sud donio je rješenje o ovrsi, kojim je naložio A da odmah preda podnositelja zahtjeva B-u.
  5. Pokušaj ovrhe zakazan za 11. ožujka 2016. godine bio je neuspješan jer podnositelj zahtjeva i A nisu zatečeni na njihovoj adresi.
  6. Dana 30. ožujka 2016. godine A je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 hrvatskih kuna (HRK) jer nije postupila u skladu s rješenjem o ovrsi.
  7. Dana 8. travnja 2016. A i B pozvani su u Centar kako bi pokušali postići dogovor. Oba su roditelja izrazila spremnost na suradnju, a B je naknadno obavijestio sudsku ovršiteljicu da privremeno odustaje od ovrhe. Ovrha je u konačnici nastavljena jer A nije odgovarala na daljnje pozive Centra radi dogovaranja susreta i druženja.
  8. Dana 8. travnja 2016. A je podnijela prijedlog za odgodu ovrhe, tvrdeći da nije znala za prethodni pokušaj ovrhe i da joj je rješenje o ovrsi bilo dostavljeno tek 7. travnja 2016. godine. Predložila je da se ovrha odgodi dok Ustavni sud ne odluči o ustavnoj tužbi C-a (vidi stavak 25. ove presude). Njezin je prijedlog odbijen.
  9. Dana 15. lipnja 2016. provedena je ovrha presude od 3. lipnja 2015.godine (vidi stavak 23. ove presude) na igralištu škole podnositelja zahtjeva tijekom njegova nogometnog treninga, u nazočnosti sudskih izvršitelja, policijskih službenika i predstavnika Centra. Nakon kratkog razgovora s ocem, podnositelj zahtjeva pristao je otići kući s njim. Kasnije tog dana, podnositelj zahtjeva pobjegao je iz B-ove kuće i vratio se majci.
  10. Dana 16. lipnja 2016. prvostupanjski sud donio je rješenje prema kojem se ovrha smatra dovršenom i odbio je žalbu koju je podnijela A. 
  11. A nije podnijela ustavnu tužbu protiv nijednog rješenja donesenog u ovršnom postupku.
  12. Čini se da je B opet podnio prijedlog za ovrhu presude od 3. lipnja 2015. godine (vidi stavak 23. ove presude), no taj je ovršni postupak bio odgođen do okončanja trećeg postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi (vidi stavak 39. ove presude).

E. Treći postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi

  1. Dana 21. lipnja 2016. A je pozvana da se pojavi u Centru, gdje je izjavila da je iste večeri nakon ovrhe podnositelj zahtjeva došao kod nje samoinicijativno vidno prestrašen i da ga je odvela u dječju bolnicu na pregled.
  2. Dana 21. rujna 2016. A je podnijela tužbu protiv B-a, tražeći izmjenu presude od 3. lipnja 2015. godine (vidi stavak 23. ove presude) i podnoseći zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odredilo da podnositelj zahtjeva privremeno stanuje s njom.
  3. Prema mišljenju vještaka donesenom u svibnju 2017. godine, preporučeno je da podnositelj zahtjeva šest mjeseci stanuje s majkom, a da se za to vrijeme on i B trebaju podvrgnuti psihoterapijskom tretmanu kako bi se riješili njihovi sukobi. Navedeno je i da bi, ako majka nastavi sprječavati susrete i druženje podnositelja zahtjeva s ocem, bilo najbolje da podnositelj zahtjeva bude privremeno odvojen od obaju roditelja.
  4. Dana 8. rujna 2017. prvostupanjski sud odredio je privremenu mjeru prema kojoj podnositelj zahtjeva treba privremeno stanovati s A, dok B-u trebaju biti dopušteni susreti i druženje pod nadzorom.
  5. Tijekom postupka, provedena je kombinirana psihologijskopsihijatrijska procjena obaju roditelja i podnositelja zahtjeva. Kao rezultat toga, dana 24. siječnja 2018. Centar je odredio „mjeru nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa“ između B-a i C-a u razdoblju od šest mjeseci te ju je naknadno jednom produljio. U tom je razdoblju podnositelj zahtjeva s ocem ostvarivao susrete i druženje pod nadzorom jednom tjedno dva sata.
  6. Taj je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja postupka o privremenom smještanju podnositelja zahtjeva izvan obitelji (vidi stavak 44. ove presude). Postupak je još uvijek u tijeku.

F. Postupak o privremenom smještanju podnositelja zahtjeva izvan obitelji

  1. Pozivajući se na preporuku vještačenja iz svibnja 2017. godine (vidi stavak 40. ove presude), dana 1. ožujka 2019. Centar je podnio prijedlog sudu da se A oduzme pravo da stanuje s podnositeljem zahtjeva i da se podnositelja zahtjeva privremeno smjesti izvan obitelji u nadležnu ustanovu za socijalnu skrb na godinu dana, a da se pritom osiguraju njegovi susreti i druženje s oba roditelja. Prema mišljenju centra, ponašanje majke i njezin neprimjeren i negativan stav prema ocu uzrokovali su daljnje otuđenje podnositelja zahtjeva od oca i odbijanje da s njim ostvari bliskiji kontakt. Prema mišljenju Centra, majčini su postupci predstavljali emocionalno zlostavljanje djeteta.
  2. Majka se usprotivila prijedlogu Centra, kao i posebna skrbnica imenovana podnositelju zahtjeva, tvrdeći da takav postupak nije u njegovu najboljem interesu.
  3. Dana 12. travnja 2019. Općinski sud u Rijeci odbio je prijedlog Centra, utvrdivši da ne postoji razlog za smještanje podnositelja zahtjeva u dječji dom. Podnositelj zahtjeva, koji je imao 13 godina, živio je s majkom od rođenja, bio je teško traumatiziran ovrhom presude suda kojom mu je naloženo da stanuje s ocem (vidi stavak 34. ove presude) i snažno se protivio smještanju u dječji dom. U svakom slučaju, sud je napomenuo da u predloženom dječjem domu nema slobodnog mjesta i da su B i podnositelj zahtjeva još uvijek uključeni u psihoterapijski tretman koji su preporučili vještaci (vidi stavak 40. ove presude).
  4. Nakon što je Centar podnio žalbu, dana 9. kolovoza 2019. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsko rješenje.

G. Relevantni kazneni postupci

  1. Dana 11. siječnja 2012. A je svoje sumnje da je B seksualno zlostavljao podnositelja zahtjeva prijavila policiji (vidi stavak 9. ove presude). Nakon istrage, dana 19. ožujka 2014. Državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu A, utvrdivši da ne postoji osnovana sumnja da je B počinio kazneno djelo za koje je optužen. Naknadni zahtjev A za provođenje istražnih radnji u odnosu na B-a je odbijen.
  2. U drugom postupku, na temelju rezultata provedenih izvida, a posebice mišljenja kombiniranih vještačenja i sumnje da je A emocionalno zlostavljala podnositelja zahtjeva (vidi stavak 13. ove presude), dana 12. rujna 2014. protiv A. je podignuta optužnica za kazneno djelo povrede djetetovih prava. Taj je postupak u tijeku.
  3. Dana 7. srpnja 2015. B je podnio kaznenu prijavu protiv A zbog kaznenog djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta, a optužnica protiv A podignuta je 20. listopada 2015. godine. Optužnica je potvrđena 6. listopada 2017. godine, a taj je postupak još uvijek u tijeku.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

A. Mjerodavno domaće pravo

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 2003. godine (Narodne novine br. 163/03 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 22. srpnja 2003. do 31. listopada 2015., glasile su kako slijedi:

Članak 89.

(1)  Dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima koja su o tome dužna obavijestiti centar za socijalnu skrb.

(2)  Dijete ima pravo na posebnog skrbnika u slučajevima određenim ovim Zakonom.

(3) Posebnog skrbnika imenuje centar za socijalnu skrb za slučajeve kad o povredi djetetovog prava odlučuje drugo tijelo, a sud kad je donošenje odluke o djetetovom pravu u nadležnosti centra za socijalnu skrb.

(4)  Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o zastupanju djeteta na zahtjev i u roku kojeg određuje tijelo koje ga je imenovalo.

(5)  U postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovom pravu ili interesu, dijete ima pravo na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te biti obaviješteno o mogućim posljedicama uvažavanja njegova mišljenja.[Djetetovo] mišljenje se uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelosti.

Članak 167.

“Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:

(6)  i u drugim slučajevima kad su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti.”

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 2015. godine (Narodne novine br. 103/15), koji je stupio na snagu 1. studenoga 2015. godine, glase kako slijedi:

Članak 86.

“2.  ... U svim postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovu pravu ili interesu dijete ima pravo na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te biti obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja njegova mišljenja. Mišljenje djeteta se uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću.”

Članak 360.

“(1) U postupcima u kojima se odlučuje o osobnim i imovinskim pravima i interesima djeteta sud će omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, osim ako se dijete tome protivi.

(2)  Sud će omogućiti djetetu da izrazi mišljenje na prikladnom mjestu i u nazočnosti stručne osobe, ako procijeni da je to s obzirom na okolnosti slučaja potrebno.

(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, djetetu mlađem od četrnaest godina sud će omogućiti da izrazi mišljenje putem posebnog skrbnika ili druge stručne osobe.

(4) Sud koji vodi postupak nije dužan utvrđivati mišljenje djeteta kad za to postoje posebno opravdani razlozi koji se u odluci moraju obrazložiti.

(5) Dijete iz stavka 1. ovoga članka mora biti obaviješteno o predmetu, tijeku i mogućem ishodu postupka na način koji je prikladan njegovoj dobi i zrelosti te ako to ne predstavlja opasnost za razvoj, odgoj i zdravlje djeteta.

(6) Obvezu obavještavanja djeteta iz stavka 5. ovoga članka imaju posebni skrbnik djeteta, sud ili stručna osoba centra za socijalnu skrb, ovisno o okolnostima slučaja, o čemu je sud dužan voditi računa.”

Članak 536.

“(1) Ako u stvarima o osobnim pravima djeteta, koje se odnose na pitanje s kojim će roditeljem, odnosno drugom osobom dijete stanovati i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom, nije moguće postići sporazum, sud može po službenoj dužnosti ili na zahtjev djeteta ili roditelja odlučiti o tome privremenom mjerom.

...(4) Ako su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti, dijete iz stavka 1. ovoga članka zastupa posebni skrbnik kojeg imenuje [nadležni] centar za socijalnu skrb. ...

(5) U postupcima iz stavaka 1. ... ovoga članka sud je dužan omogućiti djetetu izražavanje mišljenja u skladu s odredbom članka 360. ovoga Zakona. ...”

B. Mjerodavno međunarodno pravo

  1. Mjerodavno međunarodno pravo sažeto je u predmetu M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, stavci 94. - 99., 102., ECHR 2015 (izvadci).

PRAVO

I. PRETHODNO PITANJE

  1. Vlada je na početku izrazila zabrinutost zbog činjenice da podnositelja zahtjeva u postupku pred Sudom zastupa njegova majka. A je bila u jakom sukobu interesa s podnositeljem zahtjeva. Odvjetnica koja zastupa C-a pred Sudom ranije je zastupala A pred domaćim vlastima. Vlada je istaknula da su nalazi vještaka pribavljeni u raznim domaćim postupcima jasno ukazivali na to da postoji ozbiljan problem u vezi s ponašanjem A prema podnositelju zahtjeva, koje je predstavljalo emocionalno zlostavljanje, a zbog kojeg je protiv nje u tijeku bio kazneni postupak (vidi stavke 13. i 49. ove presude).
  2. Sud je ranije presudio da članak 34. zahtijeva pažljivo razmatranje položaja djece jer se djeca općenito moraju pouzdati u druge osobe da one podnesu njihove zahtjeve i zastupaju njihove interese, te možda nisu takve dobi ili sposobnosti da bi mogli dati ovlaštenje za poduzimanje bilo kakvih koraka u njihovo ime u bilo kakvom stvarnom smislu. Stoga u tom području treba izbjegavati ograničavajući ili tehnički pristup (vidi N.Ts.i drugi protiv Gruzije, br. 71776/12, stavak 54., 2. veljače 2016.; i A.K. i L. protiv Hrvatske, br. 37956/11, stavak 47., 8. siječnja 2013.). U takvim je slučajevima ključno razmatranje da bi se trebala ispitati sva ozbiljna pitanja koja se odnose na poštovanje prava djeteta (vidi gore citirani predmet N.Ts.i drugi, stavak 55.; Tonchev protiv Bugarske, br. 18527/02, stavak 31., 19. studenoga 2009.; i Hromadka i Hromadkova protiv Rusije, br. 22909/10, stavak 118., 11. prosinca 2014.). Sud je smatrao i da je, u slučajevima koji proizlaze iz sukoba između roditelja, roditelju koji ostvaruje roditeljsku skrb povjerena zaštita djetetovih interesa (vidi Moog protiv Njemačke, br. 23280/08 i 2334/10, stavak 41., 6. listopada 2016.).
  3. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva bio maloljetan u trenutku podnošenja zahtjeva i da je njegovoj majci bila privremeno povjerena roditeljska skrb (vidi stavak 41. ove presude). Kada je riječ o navodnom sukobu interesa između njega i njegove majke, koja je podnijela zahtjev Sudu u njegovo ime, Sud primjećuje da je srž prigovora u ovom predmetu navodni propust domaćih vlasti da se pridržavaju procesnih zahtjeva iz Konvencije i da postupaju u najboljem interesu podnositelja zahtjeva kao djeteta. S obzirom na predmet i opseg zahtjeva, kako je formuliran (vidi stavke 57. i 64.-67. ove presude), Sud ne razaznaje nikakav sukob interesa između A i podnositelja zahtjeva o tom konkretnom pitanju. Činjenica da A ne prigovara u svoje ime dalje potvrđuje navedeno shvaćanje Suda (vidi gore citirani predmet N.Ts. i drugi, stavak 57., i, nasuprot tome, Kruškić protiv Hrvatske (odl.), br. 10140/13, stavak 97., 25. studenoga 2014.). Vladin prigovor u tom pogledu stoga se mora odbiti.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu u drugom postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i njegovoj naknadnoj ovrsi nije imenovan poseban skrbnik koji će zastupati i štititi njegove interese, da mu nije pružena prilika da bude saslušan u tom postupku i da odluka kojom je određeno da će podnositelj živjeti s ocem bez ikakvog razdoblja pripreme ili prilagodbe nije bila u njegovu najboljem interesu kako je predviđeno člankom 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je istaknula da bi svaki prigovor koji se odnosi na postupke koji su se vodili prije ili poslije drugog postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi i njegove ovrhe (vidi stavke 19. i 28. ove presude) trebao biti proglašen nedopuštenim zbog nepravodobnosti ili zbog neiscrpljivanja dostupnih domaćih pravnih sredstava. Svaki eventualni prigovor povezan s zabranom susreta i druženja B-a i C-a također je podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci s obzirom na to da je pravomoćna odluka u tom postupku donesena 3. veljače 2015. godine, a protiv nje nije podnesena ustavna tužba.
  2. U pogledu ovršnog postupka (vidi stavak 28. ove presude), Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije mogao tvrditi da je žrtva jer ovršni postupak nije bio usmjeren protiv njega, već protiv njegove majke. Konkretno, plaćanje novčanih kazni, kazna zatvora i oduzimanje djeteta bilo je određeno kao odgovor na ometanje od strane A u pogledu rješenja o ovrsi.
  3. Podnositelj zahtjeva nije se složio.
  4. Sud primjećuje da je iz prigovora podnositelja zahtjeva, kako je formuliran (vidi stavak 57. ove presude), jasno vidljivo da je njegov zahtjev bio usmjeren samo protiv odluke donesene u drugom postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i naknadne ovrhe te odluke (vidi stavke 23. i 34. ove presude), a ne protiv bilo koje druge odluke donesene prije ili poslije tog postupka.
  5. U pogledu tvrdnje Vlade da podnositelj zahtjeva nije mogao tvrditi da je žrtva u odnosu na ovršni postupak jer je ovrha formalno bila usmjerena protiv njegove majke, a ne protiv njega, Sud tu tvrdnju smatra krivo protumačenom. Iako je točno da je u predmetu K.B. i drugi protiv Hrvatske (br. 36216/13, stavci 109. - 110., 14. ožujka 2017.) Sud prigovore koje je roditelj s kojim dijete ne stanuje podnio Sudu u ime svoje djece zbog neostvarivanja njihovih prava na susrete i druženje proglasio nespojivima ratione personae, situacija u ovom predmetu značajno se razlikuje. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva prigovara zbog propusta države da zaštiti njegova prava u postupku donošenja odluke koji je rezultirao donošenjem odluke kojom mu je nametnuto da stanuje s ocem i u ovrsi te sudske presude kao prirodnog nastavka navedene odluke. Stoga se ne može zaključiti da podnositelj zahtjeva nije mogao tvrditi da je žrtva u ovršnom postupku koji se odnosi na tako važan aspekt njegova privatnog i obiteljskog života kao što je odluka s kojim će roditeljem stanovati (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet M. i M. protiv Hrvatske, stavak 172., i gore citirani predmet N.Ts. i drugi, stavak 59.). U skladu s tim, tvrdnju Vlade treba odbiti.
  6. Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.Očitovanja stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu, protivno domaćem pravu, u drugom postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i naknadnoj ovrsi te odluke nikada nije imenovan posebni skrbnik koji bi ga zastupao ili štitio njegove interese.
  2. Nadalje, nije mu pružena prilika da bude saslušan u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi kojem prigovara, a vlasti mu nisu osigurale pravo da izrazi svoje stajalište i nisu tom stajalištu pridale odgovarajuću težinu u skladu s njegovom dobi i zrelošću. Nikada nije bio na odgovarajući način obaviješten o važnim okolnostima predmeta, činjenici da može izraziti vlastita stajališta, ni o mogućem utjecaju postupka na njegov privatni i obiteljski život. Pozivajući se na presudu Suda u predmetu M. i M. protiv Hrvatske (gore citiran), podnositelj zahtjeva istaknuo je pravo svakog djeteta da mu se pruži prilika da bude saslušano i da sudjeluje u bilo kojem pitanju koje utječe na njegov privatni ili obiteljski život.
  3. Konačno, podnositelj zahtjeva tvrdio je da odluka kojom je određeno da on živi sa ocem bez ikakvog razdoblja pripreme ili prilagodbe nije bila u njegovu najboljem interesu. Konkretno, B je pokrenuo ovršni postupak prije nego što je Ustavni sud donio odluku o njegovoj ustavnoj tužbi u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i njegovu prijedlogu za odgodu ovrhe. Ni nadležni sud ni vještaci ni Centar nisu predložili, usvojili ili pokrenuli bilo kakve mjere za postupno uspostavljanje kontakta između njega i B-a kako bi mu se omogućilo da se prilagodi ocu, a potrebu za takvim mjerama, koje su i nadležna tijela bila svjesna, zagovarao je upravo psiholog kojega je podnositelj zahtjeva privatno angažirao (vidi stavak 22. ove presude).
  4. Štoviše, vlasti nikada nisu podnositelju zahtjeva pružile nikakvo objašnjenje odluke kojom mu je nametnuto da stanuje s ocem. Naprotiv, on i njegova majka nisu znali za ovršni postupak do travnja 2016. godine, kada je A primila rješenje kojim joj je izrečena novčana kazna. Ovrha osporene presude o roditeljskoj skrbi bila je vrlo traumatična i podnositelju zahtjeva prouzročila je veliku duševnu patnju jer je provedena nenajavljeno na školskom igralištu, za vrijeme njegova nogometnog treninga, u nazočnosti njegova trenera, druge djece i njihovih roditelja, i uz pomoć policijskih službenika. Zbog prisilnog odvajanja od majke, unatoč njegovu „razvojnom krahu“, i u nedostatku terapije kojom bi se smanjile štetne posljedice za njegovo zdravlje, podnositelj zahtjeva tvrdio je da nije postignuta ravnoteža između njegovih najboljih interesa i dobrobiti te interesa i dobrobiti njegova oca.
  5. Vlada je naglasila da se, unatoč naporima svih nadležnih institucija, sukob roditelja nastavio jer su jedno protiv drugog pokrenuli nekoliko sudskih postupaka. Čak i nakon što su sva nadležna tijela odbila sve navode o seksualnom zlostavljanju, A je i nadalje tvrdila da se zlostavljanje dogodilo i nije surađivala s nadležnim institucijama niti se pridržavala bilo kakvih savjeta ili uputa Centra, zbog čega joj je bilo izdano pisano upozorenje i protiv nje je pokrenut kazneni postupak. A je izričito izjavila da nije željela poticati podnositelja zahtjeva da se sastaje s ocem, a kasnije i da ne namjerava poštovati pravomoćnu sudsku presudu da podnositelja zahtjeva preda njegovu ocu.
  6. Vlada je nadalje naglasila da su presuda donesena u drugom postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i njezina naknadna ovrha bili u najboljem interesu podnositelja zahtjeva na temelju nedvosmislenih zaključaka vještaka, koji su utvrdili da je „simbiotski odnos“ između njega i njegove majke bio neprikladan i da se mogao prekinuti samo „nasilnim putem“. Kao što su naglasili stručnjaci, postupno je razdvajanje, s druge strane, podrazumijevalo rizik da A izvrši veći pritisak na podnositelja zahtjeva zbog svoje frustracije, nezrelosti i strahova. Iz tih razloga, Vlada je tvrdila da je u najboljem interesu podnositelja zahtjeva bilo da se ono što su stručnjaci definirali kao „simbiotski odnos“ s majkom što prije prekine kako bi mu se omogućio daljnji psihosocijalni razvoj. Prilikom donošenja presude, nacionalni sudovi uzeli su u obzir činjenicu da postupno odvajanje od A nije bilo optimalno. U pogledu zaključaka vještaka kojeg je A privatno angažirala, Vlada je primijetila da oni nisu bili u suprotnosti s nalazima i mišljenjima vještaka koje je imenovao sud koji su također predvidjeli „razvojni krah“ podnositelja zahtjeva, ali su procijenili da bi to bio najlakši način da on ostvari svoj razvojni potencijal.
  7. Kada je riječ o pravu podnositelja zahtjeva da izrazi svoja stajališta, Vlada je tvrdila da nije bilo nužno pružiti podnositelju zahtjeva priliku da bude saslušan na sudu jer su sva tijela koja su sudjelovala u domaćem postupku jasno i nedvosmisleno znala da podnositelj zahtjeva želi stanovati s majkom. Međutim, na temelju činjenica i okolnosti ovog predmeta, Vlada je smatrala da je bilo očito ne samo da je podnositelj zahtjeva bio u sukobu lojalnosti već je bio i u „simbiotskom odnosu“ s majkom, koji je podrazumijevao nepostojanje jasnih granica između njih dvoje. Uzimajući u obzir dob podnositelja zahtjeva, činjenicu da je više puta bio podvrgnut vještačenju i psihologijsko-psihijatrijskom tretmanu tijekom postupka, kao i činjenicu da su vještaci u svojim zaključcima jasno naveli da je podnositelj zahtjeva odabrao stanovati s majkom, nije bilo ni bitno ni nužno da se podnositelju zahtjeva pruži prilika da bude saslušan pred nacionalnim sudovima. Osim toga, podnositelj zahtjeva nije bio stranka u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i prema tome nije postojala zakonska obveza prema mjerodavnom domaćem zakonu da mu se imenuje posebni skrbnik.
  8. Konačno, ovršni postupak proveden je u skladu s nalazima i mišljenjima vještaka i nisu primijenjene nikakve prisilne mjere u odnosu na podnositelja zahtjeva, koji je u konačnici dobrovoljno otišao s ocem. S obzirom na navedeno, Vlada je zaključila da su problemi u obitelji podnositelja zahtjeva i pravna situacija koja je uslijedila proizašli iz neriješenog odnosa između roditelja i nedostatka suradnje između njih, a ne iz propusta nadležnih tijela da ispune svoje pozitivne i postupovne obveze na temelju članka 8. Konvencije.

2.Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud podsjeća da je člankom 8. propisano da domaće vlasti moraju uspostaviti pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i interesa roditelja, te da se u postupku uravnoteženja posebna važnost treba dati najboljem interesu djeteta, koji, ovisno o njegovoj prirodi i težini, može nadilaziti interese roditelja. Konkretno, roditelj ne može na temelju članka 8. imati pravo zatražiti poduzimanje mjera koje bi štetile zdravlju i razvoju djeteta (vidi Sahin protiv Njemačke [VV], br. 30943/96, stavak 66., ECHR 2003-VIII; Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96, stavak 64., ECHR 2003-VIII (izvadci)). U tu svrhu, Sud mora utvrditi jesu li domaći sudovi proveli detaljno ispitivanje cjelokupne obiteljske situacije, zajedno s nizom čimbenika – osobito onih činjeničnih, emocionalnih, psiholoških, materijalnih i medicinskih – i jesu li proveli uravnoteženu i razumnu ocjenu interesa svake osobe, stalno vodeći računa o tome da utvrde najbolje rješenje za dijete (vidi Neulinger i Shuruk protiv Švicarske [VV], br. 41615/07, stavak 139., ECHR 2010, i Antonyuk protiv Rusije, br. 47721/10, stavak 134., 1. kolovoza 2013.).
  2. Sud nadalje ponavlja da, iako članak 8. ne sadrži izričite procesne zahtjeve, postupak donošenja odluke mora biti pošten i mora osigurati dužno poštovanje interesa koje štiti članak 8. (vidi, primjerice, T.P. i K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 28945/95, stavak 72., ECHR 2001-V (izvadci)). Konkretno, u brojnim predmetima koji su se odnosili na dječju skrb Sud je ispitao jesu li roditelji bili dovoljno uključeni u postupak donošenja odluke kako bi utvrdio jesu li povrijeđena njihova prava iz članka 8. (vidi, primjerice, gore citirani predmet Sommerfeld, stavci 66. - 75., i gore citirani predmet Sahin, stavci 68. - 78.). Sud je ranije utvrdio da se ista razmatranja primjenjuju mutatis mutandis na djecu u svim sudskim i upravnim postupcima koji utječu na njihova prava na temelju članka 8. Konvencije. Posebice, u takvim se predmetima ne može reći da su djeca, koja su sposobna oblikovati vlastita mišljenja, bila dovoljno uključena u postupak donošenja odluke ako im nije bila pružena prilika da budu saslušana i tako izraze svoja mišljenja i ako tim mišljenjima nije bila pridana odgovarajuća težina, u skladu s njihovom dobi i zrelošću (vidi M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, stavci 171. i 181., ECHR 2015 (izvadci)).

(b) Primjena na ovaj predmet

  1. Sud primjećuje da je bit ovog predmeta prigovor podnositelja zahtjeva da drugi postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi i njegova ovrha, kako su ih provele vlasti, nisu bili u skladu s zahtjevima članka 8. Konvencije i da su doveli do zanemarivanja njegova najboljeg interesa.
  2. U odnosu na prvi dio prigovora podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila da nije bilo potrebe dati podnositelju zahtjeva priliku da bude saslušan na sudu jer je svim uključenim tijelima bilo jasno da želi i dalje stanovati s majkom. Štoviše, tvrdila je da podnositelju zahtjeva nije bio potreban poseban skrbnik u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi jer on sam nije bio stranka u tom postupku (vidi stavak 70. ove presude).
  3. S tim u vezi Sud napominje da je Obiteljskim zakonom iz 2003. godine, koji se u relevantno vrijeme primjenjivao na predmet podnositelja zahtjeva, bila propisana obveza nadležnog centra za socijalnu skrb da imenuje posebnog skrbnika u slučajevima kad postoji sukob interesa između djeteta i njegovih roditelja (vidi članak 167. Obiteljskog zakona iz 2003. godine, citiran u stavku 51. ove presude). U tom kontekstu potrebno je uputiti i na članak 10. Europske konvencije o ostvarivanju prava djece, koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 1. kolovoza 2010. godine, kojim je predviđeno da je dužnost zastupnika postupati na prikladan način u ime djeteta, pružajući informacije i objašnjenja djetetu, utvrđujući mišljenja djeteta i iznoseći ta mišljenja pred sudbenim tijelom (vidi stavak 53. ove presude). Isto tako, Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci nastoji se osigurati da se u predmetima u kojima postoji sukob interesa između roditelja i djece imenuje ili skrbnik ad litem ili neki drugi neovisni zastupnik koji će zastupati stajališta i interese djeteta i obavještavati dijete o sadržaju postupka (vidi stavak 53. ove presude).
  4. U svjetlu navedenog domaćeg zakonodavstva i međunarodnih pravnih standarda, Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da nije bilo potrebno imenovati posebnog skrbnika u odnosu na podnositelja zahtjeva samo zato što on formalno nije bio stranka u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi. Naprotiv, Sud napominje da se čini da je situacija podnositelja zahtjeva, kao djeteta razvedenih roditelja u borbi za roditeljsku skrb, primjer slučaja u kojem bi djeci mogli biti potrebni skrbnici ad litem kako bi zaštitili njihove interese, objasnili im sudske postupke i odluke i njihove posljedice, i općenito služili kao veza između nadležnog suca i djeteta. Međutim, podnositelju zahtjeva nikada nije osiguran takav skrbnik tijekom drugog postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi te je tako njegovoj majci prepuštena ta uloga.
  5. Sud će sada ispitati je li podnositelju zahtjeva, koji je imao devet godina kad je okončan drugi postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi, pružena prilika da bude saslušan pred nadležnim  tijelima sudske vlasti. S tim u vezi Sud primjećuje da je člankom 86. Obiteljskog zakona iz 2003. godine, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, bilo predviđeno da dijete ima pravo izraziti svoje mišljenje u postupcima u kojima se odlučuje o njegovu pravu ili interesu. Nadalje je bilo navedeno da se mišljenju djeteta treba pridati težina u skladu s njegovom dobi i zrelosti (vidi stavak 51. ove presude). Navedena obveza saslušanja djeteta dodatno je ojačana Obiteljskim zakonom iz 2015. godine (vidi stavak 52. ove presude). Štoviše, Sud ponavlja da, sukladno važećim međunarodnim standardima, u svim sudskim i upravnim postupcima koji utječu na prava djeteta na temelju članka 8. Konvencije, djeca koja su sposobna oblikovati vlastita mišljenja trebaju biti dovoljno uključena u postupak donošenja odluke i treba im se pružiti prilika da budu saslušana i tako izraze svoje mišljenje (vidi gore citirani predmet M. i M., stavci 171. i 181.; i M.K. protiv Grčke, br. 51312/16, stavci 74. i 91., 1. veljače 2018.; vidi i stavke 53. i 73. ove presude).
  6. U ovom predmetu, s podnositeljem zahtjeva nikad nije osobno obavljen razgovor pred nijednim tijelom sudbene vlasti koje je odlučivalo o roditeljskoj skrbi nad njim. Vlada je sa svoje strane tvrdila da mjerodavnim zakonodavstvom nije bilo predviđeno obvezno izravno uključivanje djece i da su, u svakom slučaju, sva uključena tijela bila vrlo svjesna želje podnositelja zahtjeva da stanuje s majkom.
  7. Sud nije uvjeren tvrdnjom Vlade. S obzirom na mjerodavne pravne standarde o tom pitanju, Sud u ovom predmetu ne vidi dostatno objašnjenje zašto domaći sudovi nisu uzeli u obzir mogućnost izravnog uključivanja podnositelja zahtjeva u postupak i zašto nisu pružili obrazloženje zašto ga nisu saslušali (vidi gore citirani predmet M. i M., stavci 184. - 185.). Moguća potreba za njegovim izravnim uključenjem bila je osobito očita s obzirom na nedostatke u kvaliteti njegova zastupanja, kako je prethodno navedeno (vidi gore citirani predmet N.Ts. i drugi, stavak 80.).
  8. Prema mišljenju Suda, kombinacija nedostataka u zastupanju i propusta da se propisno iznese i sasluša mišljenje podnositelja zahtjeva u postupku nepopravljivo je narušila postupak donošenja odluke u ovom predmetu. Takav zaključak uklanja potrebu da Sud ispita je li najbolji interes podnositelja zahtjeva pravilno procijenjen prilikom donošenja odluke kojom je određeno da će podnositelj živjeti s ocem bez ikakvog razdoblja pripreme ili prilagodbe ili je li ovrha te odluke bila spojiva s člankom 8. Konvencije (vidi E.S. protiv Rumunjske i Bugarske, br. 60281/11, stavak 82., 19. srpnja 2016.).
  9. Ne dovodeći u pitanje bilo kakvu buduću odluku koju bi domaći sudovi mogli donijeti u ovom predmetu (vidi gore citirani predmet E.S. protiv Rumunjske i Bugarske, stavak 82.), koji je još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima (vidi stavak 43. ove presude), navedeni propusti navode Sud na zaključak da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

83.  Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“ 

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 8.197,40 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete i 25.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 7.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 4.583,33 eura za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos razuman. Sud napominje da, osim u odnosu na iznos koji je plaćen za pripremu obrasca zahtjeva (12.500,00 kuna; približno 1.700,00 eura) i troškove  prijevoda (2.778,75 kuna; približno 380,00 eura), punomoćnica podnositelja zahtjeva nije ispunila zahtjeve iz pravila 60. stavka 2. Poslovnika Suda jer nije priložila daljnje relevantne popratne dokumente kojima bi dokazala da su potraživani troškovi u preostalom iznosu doista i nastali za podnositelja zahtjeva. Sud stoga podnositelju dosuđuje 2.080,00 eura za troškove nastale u postupku pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

  3. Presuđuje

(a)   da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i)   7.500,00 EUR (sedam tisuća petsto eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 2.080,00 EUR (dvije tisuće osamdeset eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 8. listopada 2020. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Abel Campos 

Krzysztof Wojtyczek

 Tajnik

Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sutkinje Koskelo.

K.W.O.

A.C.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUTKINJE KOSKELO

  1. Kao i moji kolege, glasala sam za utvrđenje povrede članka 8. u ovom predmetu. Međutim, htjela bih izraziti svoje rezerve u vezi s prethodnim pitanjima koja su rješavana u stavcima 54. - 56. presude. Podnositelj zahtjeva u ovom predmetu je maloljetnik. U skladu s uobičajenom praksom u sličnim situacijama, Vijeće je prihvatilo da roditelj djeteta, u ovom slučaju majka, može djelovati kao zastupnik djeteta u postupku pred Sudom, bez obzira na činjenicu da prigovor proizlazi iz spora između majke i oca koji se odnosi na roditeljsku skrb i prava na susrete i druženje u odnosu na dijete. Nadalje, odvjetnica koju je majka angažirala i uputila u postupak pred Sudom prethodno je zastupala majku u domaćem postupku.
  2. Bavila sam se pitanjem zastupanja djeteta kao podnositelja zahtjeva pred Sudom u prethodnim izdvojenim mišljenjima (vidi A i B protiv Hrvatske, br. 7144/15, 20. lipnja 2019., stavci 18. - 21. zajedničkog izdvojenog mišljenja koje smo presudi dodali sudac Eicke i ja, i, posebice, Strand Lobben i drugi protiv Norveške ([VV], br. 372823/13, 10. rujna 2019., zajedničko suprotstavljeno mišljenje koje smo presudi dodali sudac Nordén i ja o pitanju prava prve podnositeljice zahtjeva da zastupa drugog podnositelja zahtjeva, stavci 1. - 11. o općim primjedbama).
  3. Ovom prilikom neću ponavljati razmatranja i tvrdnje izložene u tim mišljenjima. Dovoljno je ponoviti ih upućivanjem na njih. Iako se problem zastupanja djeteta u ovom predmetu pojavljuje u procesnoj situaciji koja je u jednom pogledu različita, a to je činjenica da je samo dijete podnositelj zahtjeva pred ovim Sudom, glavna su razmatranja prema mom mišljenju i dalje vrlo slična. U ovom je predmetu jasno da je temeljni sukob onaj između djetetove majke i oca. Domaće su vlasti utvrdile da je majka razvila „simbiotski odnos“ s djetetom, a njezin utjecaj na dijete čak je okarakteriziran kao „emocionalno zlostavljanje“ i „opasan za djetetov razvoj“ (vidi stavke 13., 17. i 21. ove presude). U takvim je okolnostima dvojbeno može li se smatrati da je majka sposobna pravilno i istinski zastupati najbolje interese djeteta kao zasebnog pravnog subjekta.
  4. Zapravo je zapanjujuće da Vijeće ovom presudom osuđuje činjenicu da dijete nije bilo propisno zastupano u spornom postupku na domaćoj razini, ali ne prepoznaje isti problem u postupku pred Sudom. Unatoč navedenim utvrđenjima, Sud ne razaznaje nikakav sukob interesa između majke i podnositelja zahtjeva u vezi s predmetom prigovora. Ipak, u svjetlu temeljnog sukoba, ne postoji pouzdana osnova za utvrđivanje toga je li pribjegavanje postupcima koje je majka pokrenula u ime djeteta, uključujući postupak pred Sudom, uistinu u najboljem interesu djeteta. Slično tome, problematično je ispitivati prigovor na temelju podnesaka danih prema uputama majke, a ne nepristranog zastupnika djeteta.
  5. S obzirom na činjenicu da će biti potrebno razviti odgovarajuće cjelovito rješenje za pitanje zastupanja maloljetnih podnositelja zahtjeva u postupcima pred Sudom, i to u suradnji s državama strankama, složila sam se s ispitivanjem prigovora kako je izloženo.
  6. Na temelju materijala koji nam je dostavljen, slažem se sa zaključcima o osnovanosti predmeta.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF C v. CROATIA

(Application no. 80117/17)

JUDGMENT

Art 8 • Respect for family life • Custody proceedings involving minor and subsequent enforcement • Failure to appoint special guardian ad litem in circumstances contrary to domestic and international legal standards • Minor not heard in person by competent judicial authorities contrary to domestic and international legal standards • Decision-making process irredeemably undermined by procedural flaws

STRASBOURG

8 October 2020

FINAL

08/01/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of C v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Krzysztof Wojtyczek, President,
 Ksenija Turković,
 Linos-Alexandre Sicilianos,
 Aleš Pejchal,
 Armen Harutyunyan,
 Pere Pastor Vilanova,
 Pauliine Koskelo, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 80117/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr C (“the applicant”), on 16 November 2017;

the decision to give notice of the applicant’s complaint concerning the respect for his family life to the Croatian Government (“the Government”) and to declare the remainder of the application inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court;

the decision not to have the applicant’s name disclosed;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 8 September 2020;

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the right of a child to be heard in custody proceedings, as well as the need to appoint a special guardian ad litem to protect the child’s interests. The applicant relied on Article 8 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 2006 and lives in Rijeka. He was represented before the Court by his mother, A, and by Ms J. Biloš, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. Divorce and custody proceedings

5.  By a judgment of 14 January 2010, the applicant’s parents’ marriage was dissolved. It was decided that the applicant would live with his mother, while contact sessions between him and his father, B, were to take place on the basis of a mutual agreement between the parents.

6.  Following appeals by both parties, on 29 April 2010 the second-instance court quashed the divorce judgment of 14 January 2010 (see paragraph 5 above) and remitted the case, stating that it was necessary to determine the exact schedule of the contact sessions.

7.  In the resumed proceedings, on 22 October 2010, the first-instance court gave judgment according to which contact sessions between B and the applicant were to take place on Wednesday afternoons, every other weekend including an overnight stay, every other public holiday, and during a part of the summer holidays. That judgment became final.

8.  On 3 November 2011 supervision of both parents’ parental care (nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi) was imposed for a period of six months. That measure was subsequently prolonged at regular intervals.

  1. Alleged sexual abuse and suspension of contact

9.  In January 2012, A came to the X Social Care Centre (“the Centre”), stating that she suspected that B had sexually abused the applicant. She also lodged a criminal complaint in that connection (see paragraph 48 below).

10.  In response, the head of the supervision measure made an unannounced visit to B’s house, where he found the applicant cheerful, not frightened, and showing affection to B. The father fully denied the mother’s allegations of abuse. The Centre also contacted the X Counselling centre and arranged an evaluation of the family. The Counselling centre subsequently interviewed A and B and held seven meetings with the applicant.

11.  On 11 January 2012 A lodged an application for an interim measure to suspend contact between B and C. After holding a hearing, on 1 March 2012 the first-instance court accepted A’s proposal in order to protect the applicant’s best interests.  On appeal, the second-instance court amended that decision, limiting the duration of the suspension of contact until the end of June 2012. This measure was ultimately prolonged until the final conclusion of the proceedings concerning the alleged sexual abuse.

12.  On 10 July 2012 the first-instance court ordered a psychological and psychiatric expert evaluation involving the applicant and both of his parents in order to establish whether B had sexually or otherwise abused C.

13.  On 18 October 2012 the X Polyclinic delivered its opinion to the first-instance court concluding that there had been no signs of sexual abuse by B. It also observed that C was growing up in disrupted circumstances following the divorce of his parents and that he had been burdened with A’s negative attitudes towards his father. In addition to other aspects of the mother’s inappropriate behaviour (isolation, ignorance, manipulation), in the experts’ opinion, the facts of the case indicated emotional abuse of the applicant by his mother and it was recommended that family and legal protection measures be taken to protect the applicant from possible further emotional abuse by A. A objected to the findings of the expert opinion, claiming that its assessment had not been conducted according to the relevant court order (see paragraph 12 above).

14.  On 5 December 2012 the first-instance court rejected A’s application for suspension of contact between B and C, as established by the judgment of 22 October 2010 (see paragraph 7 above). That decision was quashed on appeal, the second-instance court stating that the first-instance court had failed to reply to the objections raised by A to the findings of the X Polyclinic’s expert opinion.

15.  On 29 January 2013 the Centre issued a warning to A, pointing out her mistakes and shortcomings in the upbringing of and care for the applicant due to her lack of cooperation and disregard of his best interests.

16.  On 19 June 2013 the first-instance court ordered an additional multidisciplinary psychological and psychiatric expert opinion in order to clarify the objections raised by A.

17.  On 3 September 2013, the expert witnesses of the X Polyclinic clarified their previous findings, confirming that there had been no suspicion of abuse by the father, while the mother’s actions had been dangerous for the child and his future development. On 7 November 2013 the experts made additional observations regarding the objections raised by A, stating that the expert assessment had been conducted according to the court order and reiterated that there had been no sexual abuse of C.

18.  At the hearing held on 17 December 2013, A again applied for suspension of contact between B and C.  On 30 September 2014 the first-instance court rejected her application because it had been established that B had not abused the applicant. On 7 January 2015 the second-instance court dismissed an appeal lodged by A.

  1. Second set of custody proceedings

19.  Meanwhile, on 28 November 2012, B brought a petition to amend the custody decision concerning the applicant, referring to the findings of the expert opinion dated 18 October 2012 that the mother had been emotionally abusing the applicant (see paragraph 13 above).

20.  On 15 November 2013 a psychiatric and psychological evaluation was ordered.

21.  On 13 June 2014 the first-instance court received the experts’ opinions, recommending that the applicant live with his father and have regular contact with his mother. The relevant parts of the experts’ opinions read as follows:

“There is no doubt that [the applicant] is in a symbiotic relationship with his mother, and that such a relationship is a result of the mother’s inappropriate parental behaviour. At the present stage of [the applicant’s] psycho-sexual development (latency), the symbiotic relationship between him and his mother is not appropriate for [the applicant’s] normal psychophysical development. Therefore, the regressive behaviour showed by [the applicant], which was visible during the evaluation, is not surprising. The consequences of the symbiotic relationship could be detrimental to the psychological health of [the applicant], who is already showing [symptoms of] psychological dysfunction. The symbiosis between [the applicant] and his mother should be resolved. The current dynamics of family relationship ... offers only one solution, namely that [the applicant’s care and custody] be entrusted to his father. Since the mother shows an inability to perceive her parenting behaviour as harmful, the continuation of [the applicant’s] life with his mother would only exacerbate his poor mental health, whereas he already manifests inadequate psychological functioning with regard to his age as well as ... adjustment disorders, on the basis of the evaluation of the specialist of paediatric psychiatry, Dr. K., which were manifested during this evaluation as strong intra-psychological tension, irritability, psycho-motor disorder, emotional lability and short anger episodes that reached the level of agitation.

At the present stage of the psycho-physical development of the child, it is not important which parent is more engaged in his upbringing and care; it is important for both parents to participate for the purpose of further psychosexual development of the child. Therefore, it is important for [the applicant] while a minor to have a continuous relationship with both his mother and father.”

In view of the above, the question is: what is the most appropriate measure of protection for a child in the developmental stage of latency, who remains in an inappropriate symbiotic relationship with his mother, and the father nevertheless proves to be the parent who is able to better protect the interests of the child (as perceived by all institutions, including this expert evaluation). Abrupt separation from his mother threatens disintegration and a developmental crash. Gradual separation opens the possibility for the mother, driven by her frustration, immaturity and fears, to increase the pressure on [the applicant]. It seems that the unresolved symbiotic relationship with the mother, for which she rather than the child bears responsibility, may only be interrupted in the future ‘violently’ – either by an adult or by the child himself, again accompanied by a developmental crash (for example conflict with the symbiotic parent in the upcoming adolescence and ‘chain dissipation’ which carries the risk of developing a disorder typical of the developmental stage of adolescence: defiance, rebellion, emotional or behavioural disorder, shifting dependence on other objects – dysfunctional peer groups or psychoactive agents; or the opposite – by regressing to the psychotic level of functioning ... Therefore, as the suspicion of sexual abuse by the father is multiply unjustified, as the mother has isolated the child from both his father and all other family members, as the mother-child symbiotic relationship may only be interrupted ‘violently’, as the symbiotic relationship with the mother and her functional deviations pose the main developmental risk for [the applicant], in our view the most appropriate measure of protection of [the applicant] would be to entrust his care in the future to his father, who stands out as a more adequate parent for the further psychophysical development of the child. We emphasise that the relationship between [the applicant] and his mother must remain continuous; we therefore suggest regular meetings between the two. Over time, when the situation finally stabilises, when the child ceases to be a ‘patch’ in the dysfunctional parental relationship, when he is convinced that he has both his mum and dad – his developmental potential could be released.”

22.  At the hearing held on 11 March 2015, A submitted the findings of a psychologist, J.H., whom she had privately hired. They stated that, prior to enforcing any measure, it would be necessary for both parents to undergo psychotherapy and to gradually establish communication and an emotional bond between B and the applicant, taking the child’s needs into consideration in the process.

23.  On 3 June 2015 the first-instance court gave judgment, ordering that the father have custody of the applicant and ordering a schedule for contact with the mother. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The Court entirely accepted as competent and complete the findings and opinions of the expert witnesses, whose claims did not contradict the conclusions of the experts involved in the relationship between the parties, according to which it is considered that the parents of the minor [applicant] do not have a minimum joint performance, or minimum parental cooperation in relation to their shared child. The minor [applicant] is more burdened by his mother’s negative attitudes towards his father, than with his father’s negative attitudes towards the mother and he follows the instructions of this mother. The ‘symbiotic attachment of the mother’ to the child is being encouraged by the [mother], suggesting that the [mother] does not allow access to any other person that could endanger this symbiosis; therefore, instead of becoming ever more mature and independent, [the applicant] shows regressive developmental tendencies and still uses baby talk. Therefore, the father stands out as the parent who protects the child’s interest better than the mother, and taking into consideration that the suspicion of abuse by the father has proven unjustified, it is in the interest and for the benefit of [the applicant for his care] to be entrusted to his father, who stands out as a more adequate parent for the further psychophysical development of the child and who could establish better parental co-operation.

The court considers that the evidence in the case show that [the applicant] had been emotionally abused by his mother, and that [his mother] has been focusing more on resolving the mutual conflict with [his father] rather than on meeting the needs of [the applicant], in particular developing a close relationship between him and his father.

During the proceedings, the court issued two interim measures in order to re-establish contact between the father and [the applicant], and although the meetings had initially started taking place, they were eventually discontinued because, as the [mother] stated, [the applicant] did not want to see his father, although the authorities, who had continuously attempted to help the parents, established that it was the mother who showed inappropriate parental behaviour expressing her negative attitudes towards the father, as well as isolating, ignoring and manipulating the child.

Therefore, the court concludes that the father proves to be the parent who is able to better protect the interests of the child, accept expert suggestions and help, cooperate with the authorities and who is guided by the child’s best interests rather than by his own.”

24.  The first-instance court also issued a provisional measure, ordering that the applicant was to live with his father until the final conclusion of the court proceedings.

25.  On 2 October 2015 the second-instance court dismissed A’s appeal against the above judgment. The applicant then lodged a constitutional complaint, which was dismissed by the Constitutional Court on 27 April 2017.

  1. Enforcement proceedings

26.  In the meantime, on 2 July 2015, during a conversation with a lawyer from the Centre, A stated that she would not act in accordance with the judgment of 3 June 2015 (see paragraph 23 above). She was warned of the consequences of non-compliance with that judgment.

27.  On 8 July 2015 A stated at the police station that she refused to hand over the child to his abusive father.

28.  On 30 December 2015 B lodged an application for enforcement of the judgment of 3 June 2015 (see paragraph 23 above).

29.  On 15 January 2016 the first-instance court issued an enforcement order, ordering A to immediately hand over the applicant to B.

30.  An enforcement attempt scheduled for 11 March 2016 was unsuccessful because the applicant and A were not found at their address.

31.  On 30 March 2016 A was fined 10,000 Croatian kunas (HRK) for failing to act in accordance with the enforcement order.

32.  On 8 April 2016, A and B were invited to the Centre to attempt to reach an agreement. Both parents expressed their willingness to cooperate and B subsequently informed the court bailiff that he temporarily waived enforcement. Enforcement was ultimately continued since A had failed to respond to further calls by the Centre for the purpose of arranging contact sessions.

33.  On 8 April 2016 A applied for postponement of the enforcement, claiming that she had not been aware of a previous enforcement attempt and that she had been served the enforcement order only on 7 April 2016. She proposed that enforcement be postponed until the Constitutional Court had decided on C’s constitutional complaint (see paragraph 25 above). Her application was dismissed.

34.  On 15 June 2016 the judgment of 3 June 2015 (see paragraph 23 above) was enforced at the playground of the applicant’s school during his football training, in the presence of court bailiffs, police officers and representatives of the Centre. After a short conversation with his father, the applicant agreed to go home with him. Later that day, the applicant ran away from B’s home and went back to his mother.

35.  On 16 June 2016 the first-instance court issued a ruling declaring the enforcement final and rejected an appeal lodged by A.

36.  A did not lodge a constitutional complaints against any of the decisions issued in the enforcement proceedings.

37.  It would appear that B again applied for enforcement of the judgment of 3 June 2015 (see paragraph 23 above), but that those enforcement proceedings were stayed pending the outcome of the third set of custody proceedings (see paragraph 39 below).

  1. Third set of custody proceedings

38.  On 21 June 2016 A was summoned to appear at the Centre, where she stated that on the evening following the enforcement the applicant had come to her of his own motion, visibly frightened, and that she had taken him to a children’s hospital for examination.

39.  On 21 September 2016, A lodged a civil action against B, requesting amendment of the judgment of 3 June 2015 (see paragraph 23 above) and applying for an interim measure to order that the applicant’s temporary residence be set with her.

40.  According to an expert opinion issued in May 2017, it was recommended that the applicant live with his mother for a period of six months, during which time he and B were to undergo psychotherapeutic treatment in order to resolve their conflicts. It was also stated that, should the mother continue to obstruct the applicant’s contact with his father, it would be best for the applicant to be temporarily separated from both his parents.

41.  On 8 September 2017 the first-instance court issued an interim measure, by which the applicant was temporarily to live with A, whereas B was to be allowed supervised contact.

42.  During the proceedings, both parents and the applicant underwent a combined psychological and psychiatric evaluation. As a result, on 24 January 2018 the Centre issued a “measure of supervision of personal relations” (mjera nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa) between B and C, for a period of six months, subsequently renewing it once. During that period, the applicant had supervised contact with his father once a week for two hours.

43.  These proceedings were suspended until the final conclusion of the proceeding concerning the applicant’s temporary placement outside the family (see paragraph 44 below). They are still ongoing.

  1. Proceedings concerning the applicant’s placement outside the family

44.  Relying on the recommendation of the expert opinion from May 2017 (see paragraph 40 above), on 1 March 2019 the Centre applied to the court to have A’s right to live with the applicant revoked and for him to be temporarily placed outside the family in a competent care institution for a period of one year, while ensuring his contact with both parents. In the centre’s opinion, the mother’s behaviour and her inappropriate and negative attitude towards the father had caused the applicant’s further alienation from the latter and refusal to have closer contact with him. In the Centre’s opinion, the mother’s actions had amounted to emotional abuse of the child.

45.  The mother opposed the Centre’s proposal, and so did the applicant’s specially-appointed guardian ad litem, claiming that such an action was not in his best interest.

46.  On 12 April 2019 the Rijeka Municipal Court dismissed the Centre’s application, finding no reason for the placement of the applicant in a children’s home. The applicant, who was 13 years old, had lived with his mother since birth, had been severely traumatised by the enforcement of the court judgment ordering him to live with his father (see paragraph 34 above) and strongly opposed placement in a children’s home. In any event, the court noted that the proposed children’s home had no available places and that B and the applicant were still undergoing the psychotherapeutic treatment recommended by experts (see paragraph 40 above).

47.  Following an appeal by the Centre, on 9 August 2019 the Zagreb County Court upheld the first-instance decision.

  1. Relevant criminal proceedings

48.  On 11 January 2012, A reported her suspicions that B had sexually abused the applicant to the police (see paragraph 9 above). Following an investigation, on 19 March 2014 the State Attorney’s Office dismissed A’s complaint, finding that there had been no reasonable suspicion that B had committed the criminal offence he was accused of. A subsequent application on the part of A to have investigative actions in respect of B conducted was dismissed.

49.  In another set of proceedings, based on the results of the investigations carried out and in particular the opinion of the combined expert evaluations and the suspicion that A had emotionally abused the applicant (see paragraphs 13 above), on 12 September 2014 an indictment for the criminal offence of violation of a child’s rights was issued against A.  These proceedings are ongoing.

50.  On 7 July 2015, B brought criminal charges against A for the criminal offence of failing to implement a decision on the protection of the child’s well-being and an indictment against A was issued on 20 October 2015. The indictment was confirmed on 6 October 2017 and those proceedings are ongoing.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. Relevant domestic law

51.  The relevant provisions of the Family Act 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments), which was in force between 22 July 2003 and 31 October 2015, read as follows:

Section 89

“(1)  A child is entitled to seek protection of his or her rights before the relevant authorities, which must inform the social-care centre [Centar za socijalnu skrb] thereof.

(2)  The child is entitled to a special guardian ad litem in cases specified by this Act.

(3)  The special guardian shall be appointed by the social-care centre in cases where another authority is deciding on the infringement of the child’s right, and by the court when the social-care centre is competent to decide on a right of the child.

(4)  The special guardian shall submit a report on the representation of the child at the request of, and within the time-limit set forth by, the authority that appointed him or her.

(5)  In proceedings involving decisions on the child’s right or interest the child is entitled to be informed in an appropriate way of the relevant circumstances of the case, obtain advice and express his or her views, and to be informed of the possible consequences of [those] views. The [child’s] views shall be given due weight in accordance with his or her age and maturity.”

Section 167

“In order to protect certain personal and pecuniary rights and interests the social-care centre shall appoint a special guardian ad litem ...

6.  ... in other cases where the interests of the child conflict with those of the parents.”

52.  The relevant provisions of the Family Act 2015 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 103/15), which came into force on 1 November 2015, reads as follows:

Section 86

“2.  ... In all proceedings involving decisions on the child’s right or interest the child is entitled to be informed in an appropriate way of the relevant circumstances of the case, obtain advice and express his or her views, and to be informed of the possible consequences of [those] views. The [child’s] views shall be given due weight in accordance with his or her age and maturity.”

Section 360

“(1) In proceedings concerning personal or proprietary rights and interests of the child, the court will enable the child to express his or her opinion, unless the child declines.

(2) The court shall enable the child to express his or her opinion in an appropriate place and in the presence of a professional, if it considers that necessary in the circumstances of the case.

(3) In an exception to paragraph 2 of this section, in the case of a child younger than 14 the court shall enable his or her opinion to be expressed by way of a special guardian ad litem or another professional person.

(4) The [competent] court is not under an obligation to obtain a child’s opinion in cases where there are particularly important reasons, which shall be explained in the decision.

(5) Every child under paragraph 1 of this section needs to be informed of the subject, evolution and possible outcome of the proceedings in a manner appropriate to his or her age and maturity, in so far as that does not present a danger to the development, education or health of the child.

(6) The obligation provided in paragraph 5 of this section is incumbent on the special guardian ad litem, the court or an expert from the [competent social-care authority], depending on the circumstances of the case, which the court shall take into account.”

Section 536

“(1) If it is impossible to reach an agreement in matters concerning the personal rights of the child, which raise the issue of with which parent ... a child will live, ...the court may of its own motion or following a proposal by the child or a parent decide on the matter by an interim measure.

...

(4) If the interests of the child and the parents are in conflict, the child under paragraph 1 of this section shall be represented by a special guardian ad litem appointed by the [relevant] social-care centre....

(5) In proceedings as those under paragraph 1 ... of this section, the court shall enable the child to express his or her opinion in accordance with section 360 of this Act. ...”

  1. Relevant international law

53.  The relevant international law has been summarised in M. and M. v. Croatia, no. 10161/13, §§ 94-99, 102, ECHR 2015 (extracts).

THE LAW

  1. PRELIMINARY ISSUE

54.  At the outset the Government expressed their concerns about the fact that the applicant was represented by his mother in the proceedings before the Court. A had a strong conflict of interest with the applicant. The lawyer representing C before the Court had previously represented A before the domestic authorities. The Government pointed out that the expert findings obtained in the various domestic proceedings had clearly indicated there had been a serious problem regarding A’s behaviour towards the applicant, which had amounted to emotional abuse, for which criminal proceedings had been pending against her (see paragraphs 13 and 49 above).

55.  The Court has previously held that the position of children under Article 34 called for careful consideration, since children generally had to rely on others to present their claims and represent their interests, and may not be of an age or capacity to authorise that steps be taken on their behalf in any real sense. A restrictive or technical approach in this area is therefore to be avoided (see N.Ts. and Others v. Georgia, no. 71776/12, § 54, 2 February 2016; and A.K. and L. v. Croatia, no. 37956/11, § 47, 8 January 2013). The key consideration in such cases is that any serious issues concerning respect for a child’s rights should be examined (see N.Ts. and Others, cited above, § 55; Tonchev v. Bulgaria, no. 18527/02, § 31, 19 November 2009; and Hromadka and Hromadkova v. Russia, no. 22909/10, § 118, 11 December 2014). The Court has also held that, in cases arising out of disputes between parents, it is the parent entitled to custody who is entrusted with safeguarding the child’s interests (see Moog v. Germany, nos. 23280/08 and 2334/10, § 41, 6 October 2016).

56.  The Court observes that the applicant was a minor at the time of lodging of the application and that his mother had been granted temporary custody (see paragraph 41 above). As to the alleged conflict of interest between him and his mother, who lodged the application before the Court in his name, the Court observes that the core of the complaint in the present case is the alleged failure of the domestic authorities to comply with the procedural requirements of the Convention and to act in the best interests of the applicant as a child. In view of the object and scope of the application, as formulated (see paragraphs 57 and 64-67 below), the Court does not discern any conflict of interest between A and the applicant on this very point. The fact that A is not complaining in her own name further supports the above understanding of the Court (see N.Ts. and Others, cited above, § 57, and, conversely, Kruškić v. Croatia (dec.), no. 10140/13, § 97, 25 November 2014). The Government’s argument in this connection must therefore be dismissed.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

57.  The applicant complained that in the second set of custody proceedings and their subsequent enforcement a special guardian ad litem had not been appointed to represent and protect his interests, that he had not been given an opportunity to be heard in those proceedings and that the decision to grant custody to his father without any preparation or adaptation period had not been in his best interests as provided in Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility

58.  The Government pointed out that any complaint relating to the proceedings preceding or following the second set of custody proceedings and its enforcement (see paragraphs 19 and 28 above) should be declared inadmissible as being belated or owing to the failure to exhaust available domestic remedies. Any possible complaint regarding suspension of contact between B and C had also been lodged after the expiry of the six-month time-limit, since the final decision in those proceedings had been issued on 3 February 2015, against which no constitutional complaint had been lodged.

59.  With regard to the enforcement proceedings (see paragraph 28 above), the Government submitted that the applicant could not claim to be a victim since the enforcement proceedings had not been directed against him, but against his mother. In particular, payment of fines, incarceration and taking away of the child, had been in reaction to A’s obstructive behaviour with regard to the enforcement order.

60.  The applicant disagreed.

61.  The Court observes that it is clearly apparent from the applicant’s complaint, as formulated (see paragraph 57 above), that his application was directed only against the decision given in the second set of custody proceedings and the subsequent enforcement of that decision (see paragraphs 23 and 34 above) and not against any other decisions preceding or following those proceedings.

62.  As regards the Government’s assertion that the applicant could not claim to be a victim in respect of the enforcement proceedings, because the enforcement had formally been directed against his mother and not him, the Court considers this argument misconstrued. While it is true that in K.B. and others v. Croatia (no. 36216/13, §§ 109-10, 14 March 2017) the Court declared incompatible ratione personae complaints which a non-custodial parent brought before the Court in the name of his children concerning non-enforcement of their contact rights, the situation in the present case is significantly different. Here the applicant complains about the failure of the State to protect his rights in the decision-making process leading to the decision imposed that he live with his father, and the enforcement of that court judgment as the natural continuation of the former decision. It can thus not be concluded that the applicant could not claim to be a victim in the enforcement proceedings which concern such a crucial aspect of his private and family life such as the decision with which of his parents he was to live (see, mutatis mutandisM. and M. v. Croatia, cited above, § 172, and N.Ts. and Others, cited above, § 59). The Government’s argument should accordingly be dismissed.

63.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties observations

64.  The applicant contended that, contrary to domestic law, in the second set of custody proceedings and the subsequent enforcement of that decision, a special guardian ad litem had never been appointed to represent him or to protect his interests.

65.  Furthermore, he had not been given an opportunity to be heard in the custody proceedings complained of and the authorities had failed to ensure his right to express his views and to give due weight to such views in accordance with his age and maturity. He had never been informed in an appropriate manner of the important circumstances of the case, nor of the fact that he could express his own views, nor about the possible impact of the proceedings on his private and family life. Relying on the Court’s judgment in M. and M. v. Croatia (cited above), the applicant emphasised the right of every child to be provided the opportunity to be heard and to participate in any matter affecting his or her private or family life.

66.  Lastly, the applicant claimed that the decision to grant custody to his father without any preparation or adaptation period had not been in his best interest. In particular, B had instituted enforcement proceedings before the Constitutional Court had rendered its decision on his constitutional complaint in the custody proceedings and his proposal to postpone the enforcement. Neither the competent court nor the expert witnesses nor the Centre had proposed, adopted or initiated any measures for the gradual establishment of contact between him and B in order to allow him to adjust to his father, the necessity of which had precisely been advocated by the applicant’s privately hired psychologist (see paragraph 22 above) and known to the competent authorities.

67.  Moreover, the authorities had never provided the applicant with any explanation of the decision imposed that he live with his father. On the contrary, he and his mother had had no knowledge of the enforcement proceedings until April 2016, when A had received a decision imposing a fine on her. The enforcement of the impugned custody judgment had been very traumatising and had caused the applicant great mental distress, as it had been carried out unannounced, at a school playground, during his football training, in the presence of his coach, other children and their parents, and with the assistance of police officers. Owing to his forcible separation from his mother, despite his “developmental crash” and without therapy to reduce the adverse consequences for his health, the applicant contested that the balance between his best interests and well-being and those of his father had not been achieved.

68.  The Government stressed that, despite the efforts of all relevant institutions, the conflict between the parents had continued, in that they had instituted several sets of court proceedings against each other. Even after all allegations of sexual abuse had been dismissed by all relevant authorities, A had maintained that abuse had taken place and had failed to co-operate with relevant institutions or to adhere to any advice or instructions from the Centre, for which she had been issued a written warning and criminal proceedings had been instituted against her. A had explicitly stated that she had not wanted to encourage the applicant to meet with his father, and later that she had had no intention of complying with the final court judgment to hand the applicant over to his father.

69.  The Government further emphasised that the judgment issued in the second set of custody proceedings and its subsequent enforcement had been in the best interest of the applicant, based on the unequivocal conclusions of the experts, who had established that the “symbiotic relationship” between him and his mother had been inappropriate and that it could be interrupted only by a “violent path”. As stressed by the experts, gradual separation, on the other hand, had implied a risk that A would exert more pressure on the applicant owing to her frustration, immaturity and fears. For those reasons, the Government argued that it had been in the applicant’s best interest for what the experts had defined as a “symbiotic relationship” with his mother to have been interrupted as soon as possible, so as to enable his further psychosocial development. When rendering their judgment, the national courts had taken into account the fact that gradual separation from A had not been optimal. As regards the findings issued by an expert witness privately hired by A, the Government observed that they had not been in contradiction with the findings and opinions of the court-appointed expert witnesses who had also foreseen a “developmental crash” of the applicant, but estimated that it would be the easiest way to achieve his developmental potential.

70.  As to the right of the applicant to express his own views, the Government submitted that it had not been necessary to give the applicant an opportunity to be heard in court because all the authorities involved in the domestic proceedings had clearly and unequivocally known that the applicant had wished to live with his mother. However, based on the facts and circumstances of this case, the Government considered that it had been obvious that not only had the applicant been faced with a conflict of loyalties, but that he had also been in a “symbiotic relationship” with his mother, which had implied a lack of clear boundaries between the two. Taking into account the age of the applicant, the fact that he had been repeatedly subjected to expert evaluations, and psychological and psychiatric treatment during the course of the proceedings, as well as that the expert witnesses clearly stated in their findings that the applicant had opted to live with his mother, it had been neither essential nor necessary for the applicant to have been given an opportunity to be heard before the national courts. In addition, the applicant had not been a party to the custody proceedings and there had therefore been no legal obligation under the relevant domestic law to appoint a special guardian ad litem in respect of him.

71.  Lastly, the enforcement proceedings had been carried out in accordance with the findings and opinions of the experts and no coercive measures had been used in relation to the applicant, who had ultimately voluntarily gone with his father. Given the above, the Government concluded that the problems in the applicant’s family and the ensuing legal situation had resulted from the unresolved relationship between the parents and their lack of cooperation rather than from the failure of the competent authorities to fulfil their positive and procedural obligations under Article 8 of the Convention.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

72.  The Court recalls that Article 8 of the Convention requires that the domestic authorities strike a fair balance between the interests of the child and those of the parents, and that, in the balancing process, particular importance be attached to the best interests of the child, which, depending on their nature and seriousness, may override those of the parents. In particular, a parent cannot be entitled under Article 8 to have such measures taken as would harm the child’s health and development (see Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, § 66, ECHR 2003VIII; Sommerfeld v. Germany [GC], no. 31871/96, § 64, ECHR 2003VIII (extracts)). To that end, the Court must ascertain whether the domestic courts conducted an in-depth examination of the entire family situation, together with a whole series of factors – in particular those of a factual, emotional, psychological, material and medical nature – and made a balanced and reasonable assessment of the respective interests of each person, exercising a constant concern for determining what the best solution would be for the child (see Neulinger and Shuruk v. Switzerland [GC], no. 41615/07, § 139, ECHR 2010, and Antonyuk v. Russia, no. 47721/10, § 134, 1 August 2013).

73.  The Court further reiterates that, whilst Article 8 contains no explicit procedural requirements, the decision-making process must be fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8 (see, for example, T.P. and K.M. v. the United Kingdom [GC], no. 28945/95, § 72, ECHR 2001V (extracts)). In particular, in a number of childcare cases the Court has examined whether the parents had been sufficiently involved in the decision-making process, with a view to establishing whether their rights under Article 8 had been violated (see, for example, Sommerfeld, cited above, §§ 66-75, and Sahin, cited above, §§ 68-78). The Court has previously held that the same considerations apply, mutatis mutandis, to children in any judicial or administrative proceedings affecting their rights under Article 8 of the Convention. In particular, in such cases it cannot be said that the children capable of forming their own views were sufficiently involved in the decision-making process if they were not provided with the opportunity to be heard and thus express their views and if due weight, in accordance with their age and maturity, was not given to those views (see M. and M. v. Croatia, no. 10161/13, §§ 171 and 181, ECHR 2015 (extracts)).

(b)  Application to the present case

74.  The Court observes that the essence of the present case lies in the applicant’s complaint that the second set of custody proceedings and its enforcement, as conducted by the authorities, were not in compliance with the requirements of Article 8 of the Convention and that they resulted in the disregarding of his best interest.

75.  With respect to the first part of the applicant’s complaint, the Government claimed that there had been no need to give an opportunity for the applicant to be heard in court since it had been clear to all the authorities involved that he had wished to continue living with his mother. Moreover, they contended that the applicant had not needed a special guardian ad litem in the custody proceedings since he himself had not been a party to those proceedings (see paragraph 70 above).

76.  The Court notes in this connection that the Family Act 2003, applicable at the material time to the applicant’s case, imposed an obligation on the competent social-care centre to appoint a special guardian ad litem in cases where the interests of a child conflicted with those of the parents (see section 167 of the Family Act 2003, cited in paragraph 51 above). In this context, reference should also be made to Article 10 of the European Convention on the Exercise of Children’s Rights, which came into force in respect of Croatia on 1 August 2010, and which provides that the duty of a representative is to act in an appropriate manner on behalf of the child, by providing information and explanations to the child, determining the views of the child and presenting them to the judicial authority (see paragraph 53 above). Likewise, the Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on Child-Friendly Justice seek to ensure that in cases where there are conflicting interests between parents and children, either a guardian ad litem or another independent representative is appointed to represent the views and interests of the child and keep the child informed about the content of the proceedings (see paragraph 53 above).

77.  In the light of the above-mentioned domestic legislation and international legal standards, the Court cannot accept the Government’s assertion that it was not necessary to appoint a special guardian ad litem in respect of the applicant simply because he was not formally a party to the custody proceedings. On the contrary, the Court notes that the applicant’s situation, as a child of divorced parents in a custody battle, would appear to be an example of cases in which children may need special guardians ad litem in order to protect their interests, explain to them court proceedings and decisions and their consequences, as well as generally to liaise between the competent judge and the child. However, the applicant was never provided with such a guardian in the course of the second set of custody proceedings, leaving it to his mother to fulfil this role.

78.  The Court will next examine whether the applicant, who was nine years old when the second set of custody proceedings were concluded, was given an opportunity to be heard by the competent judicial authorities. In this connection the Court observes that section 86 of the Family Act 2003, as in force at the material time, provided that the child was entitled to express his or her views in proceedings involving decisions on his or her right or interest. It further stated that the child’s views were to be given due weight in accordance with his or her age and maturity (see paragraph 51 above). The foregoing obligation to hear the child was further strengthened by the Family Act 2015 (see paragraph 52 above). Moreover, the Court reiterates that, pursuant to the international standards in force, in any judicial or administrative proceedings affecting children’s rights under Article 8 of the Convention, children capable of forming their own views should be sufficiently involved in the decision-making process and be given the opportunity to be heard and thus to express their views (see M. and M., cited above, §§, 171 and 181; and M.K. v. Greece, no. 51312/16, §§ 74 and 91, 1 February 2018; see also §§ 53 and 73 above).

79.  In the present case, the applicant was never interviewed in person by any of the judicial authorities deciding on his custody. The Government for their part maintained that the relevant legislation had not provided for obligatory direct involvement of children and that, in any event, all the authorities involved had been well aware of the applicant’s wish to live with his mother.

80.  The Court is not convinced by the Government’s argument. In view of the relevant legal standards on the matter, in the present case the Court does not see a sufficient explanation why the domestic courts failed both to give any consideration to the possibility of directly involving the applicant in the proceedings and to give any reasons for not examining him (see M. and M., cited above, §§ 184-85). The potential need for his direct involvement was particularly apparent given the flaws in the quality of his representation, as noted above (see N.Ts. and Others, cited above, § 80).

81.  In the Court’s view, the combination of flawed representation and the failure to duly present and hear the applicant’s views in the proceedings irremediably undermined the decision-making process in the instant case. Such a conclusion obviates the need for the Court to examine whether the applicant’s best interests were properly assessed by adopting the decision to grant custody to his father without any preparation or adaptation period or whether the enforcement of that decision had been compatible with Article 8 of the Convention (see E.S. v. Romania and Bulgaria, no. 60281/11, § 82, 19 July 2016).

82.  Without prejudice to any future decision the domestic courts might adopt in the present case (see E.S. v. Romania and Bulgaria, cited above, § 82), which is still pending before the domestic courts (see paragraph 43 above), the foregoing failures lead the Court to conclude that there has been a violation of the applicant’s right to respect for his family life, as guaranteed by Article 8 of the Convention

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

84.  The applicant claimed 8,197.40 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and EUR 25,000 in respect non-pecuniary damage.

85.  The Government contested those claims

86.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage.

  1. Costs and expenses

87.  The applicant also claimed EUR 4,583.33 for the costs and expenses incurred before the Court.

88.  The Government contested that claim.

89.  According to the Court’s settled case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. The Court notes that, save in relation to the amount paid for the preparation of the application form (HRK 12,500; approximately EUR 1,700) and translation expenses (HRK 2,778.75; approximately EUR 380), the applicant’s representative failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court, in that she did not enclose further relevant supporting documents to prove that the applicant had actually incurred the remainder of the expenses claimed. The Court therefore awards the applicant EUR 2,080 for expenses incurred in the proceedings before the Court.

  1. Default interest

90.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,080 (two thousand and eighty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 October 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Abel Campos                     Krzysztof Wojtyczek
 Registrar                                 President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Koskelo is annexed to this judgment.

K.W.O.
A.C.

CONCURRING OPINION OF JUDGE KOSKELO

1.  Like my colleagues, I have voted in favour of the finding of a violation of Article 8 in the present case. I would, however, like to express my reservations regarding the preliminary issues dealt with in paragraphs 54-56 of the judgment. The applicant in this case is a minor. In line with its usual practice in similar situations, the Chamber has accepted that the child’s parent, in this case the mother, may act as the child’s representative in the proceedings before the Court, notwithstanding the fact that the complaint arises from a dispute between the mother and the father relating to custody and contact rights concerning the child. Furthermore, the lawyer engaged and instructed by the mother for the proceedings before the Court has previously acted for the mother in the domestic proceedings.

2.  I have addressed the issue of a child’s representation as an applicant before the Court in previous separate opinions (see A and B v. Croatia, no. 7144/15, 20 June 2019, §§ 18-21 of the joint separate opinion by myself and Judge Eicke, and, in particular, Strand Lobben and Others v. Norway ([GC], no. 372823/13, 10 September 2019, joint dissenting opinion by myself and Judge Nordén on the question of the first applicant’s right to represent the second applicant, §§ 1-11 on the general remarks).

3.  I will not repeat the reflections and arguments set out in those opinions on this occasion. It is sufficient to reiterate them by reference. Although the problem of the child’s representation manifests itself in the present case in a procedural situation which in one respect is different, namely in that the child alone is the applicant before this Court, the main considerations in my view remain very similar. In this case, it is clear that the underlying conflict is one between the child’s mother and the father. The domestic authorities have found that the mother has developed a “symbiotic relationship” with the child and her influence on the child has even been characterised as “emotional abuse” and “dangerous for the child’s development” (see paragraphs 13, 17 and 21 of the present judgment). Under such circumstances, it is doubtful whether the mother can be considered capable of properly and genuinely representing the best interests of child as a legal subject in his own right.

4.  Indeed, it is striking that the Chamber by the present judgment condemns the fact that the child was not properly represented in the impugned proceedings at domestic level, but fails to acknowledge the same problem in the proceedings before the Court. Despite the findings referred to above, the Court does not discern any conflict of interest between the mother and the applicant on the subject matter of the complaint. Yet in the light of the underlying conflict, there is no reliable basis for determining whether the recourse to the proceedings taken by the mother on behalf of the child, including those before the Court, is indeed in the child’s best interests. Similarly, the examination of the complaint on the basis of submissions made under instructions by the mother, rather than by an unbiased representative of the child, is problematic.

5.  In view of the fact that it will be necessary to develop an appropriate overall solution to the question of the representation of child applicants in proceedings before the Court and to do so in cooperation with the States Parties, I have gone along with the examination of the complaint as presented.

6.  On the basis of the material before us, I concur with the conclusions reached on the merits of the case.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde