(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Predvidljivost
(Čl. 8-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Podnositeljeva supruga je u KBC-u Split rodila mrtvorođeno dete u devetom mesecu trudnoće. Nakon porođaja podnositelj i njegova supruga nisu želeli da preuzmu telo mrtvorođenčeta već su ostavili KBC-u Split da sprovede obdukciju i sahranu tela. KBC Split je nakon obdukcije telo mrtvorođenčeta zbrinuo zajedno s medicinskim otpadom. Nadležno pogrebno preduzeće je telo mrtvorođenčeta zajedno s medicinskim otpadom otpremilo na zagrebačko groblje radi kremiranja.

Nedugo zatim, podnositelj i njegova supruga neuspešno su pokušavali saznati gde je pokopano njihovo dete. Pokrenuli su parnični postupak protiv KBC-a Split radi naknade štete prouzrokovane načinom na koji je KBC Split zbrinuo telo mrtvorođenčeta. Županijski sud u Splitu je ustanovio kako se oni nije smelo zbrinuti zajedno s ostalim medicinskim otpadom. Međutim, kako nije postojala odredba domaćeg prava koja bi obavezala KBC Split da obavesti roditelje o mestu ukopa njihovog deteta, Županijski sud u Splitu je ustanovio kako podnositelj nema pravo da traži naknadu štete u parničnom postupku. Navedenu odluku je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Supružnici su podneli ustavnu tužbu koju je Ustavni sud odbacio. Podnositelj je protiv KBC-a Split, njegovih zaposlenih kao i pogrebnog preduzeća podneo i krivičnu prijavu koja je odbačena s obrazloženjem kako je telo mrtvorođenčeta zbrinuto u skladu sa važećim propisima.

U obraćanju ESLJP, podnositelj je istakao prigovor da je telo njegovog mrtvorođenog deteta nepropisno zbrinuto, što mu je onemogućilo da dođe do informacije o tome gde je dete pokopano. Pozvao se na član 8. Konvencije.

Prema mišljenju Suda, glavno pitanje u ovome predmetu jeste da li je bila ovlašćena da zbrine telo deteta postupajući s posmrtnim ostacima kao s kliničkim otpadom, ne ostavljajući nikakvog traga o tome gde se nalaze. Ovde nije reč o tome je li podnositelj imao pravo na određenu vrstu obreda ili odabira poslednjeg počivališta deteta, već je li došlo do mešanja u njegovo pravo iz čl. 8. Konvencije zbog toga što je telo njegova mrtvorođenog deteta zbrinuto zajedno s ostalim kliničkim otpadom.

Sud prijećuje da u spisu predmeta nije priložena dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da je bolnica prethodno objasnila podnositelju način na koji će se zbrinuti telo njegovog deteta. Bbolnički patolog je potvrdio da nije postojao nikakav dokument poput obrasca za pristanak na raspolaganje posmrtnim ostacima, s obzirom na to da domaće pravo to nije zahtevalo.

U području koje je osjetljivo kao što je suočavanje sa smrću bliskog srodnika, u kome treba primeniti posebno visok stepen pažnje i obzira, Sud ne smatra da je podnositelj prećutno prihvatio da se detetovo telo zbrine zajedno s ostalim kliničkim otpadom, kao i da ne bude obavešten o mestu i načinu ukopa. Posebno stoga što merodavno domaće pravo propisuje da groblja moraju voditi registar svih ukopa, s naznakom gde je umrla osoba ukopana.

Sud stoga smatra da je došlo do mešanja u pravo podnositelja na temelju člana 8. Konvencije, s obzirom na to da je telo deteta podnositelja zajedno s kliničkim otpadom na način da se ne može utvrditi mesto njegovog poslednjeg počivališta.

Mešanje u ostvarivanje prava na poštovanje privatnog i porodičnog života može se opravdati samo ako su ispunjeni uslovi iz čl. 8. st. 2. Konvencije. Sud je kao prvo ispitao jesu li postupci bolnice koji se odnose na odlaganje tela deteta kao kliničkog otpada bili utemeljeni na zakonu. Sud napominje da se Uputstvo Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite i Pravilnik o uslovima i načinu obavljanja mera za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija, tiču samo fetusa do dvadeset i druge nedelje trudnoće što nije bio slučaj s podnositeljevim mrtvorođenim detetom.

Sud zaključuje da je mešanje u ovome predmetu bilo u suprotnosti s merodavnim domaćim pravom. Utvrđenje domaćih sudova da postupci u pogledu posmrtnih ostataka mrtvorođene dece nisu bili dosledno regulisani ukazuje na neizvesnost i nepredvidivost merodavnog domaćeg prava i postavlja pitanje da li je domaće zakonodavstvo propustilo da pruži primerenu pravnu zaštitu od arbitrarnosti kako to nalaže zahtev zakonitosti na temelju člana 8. Konvencije.

S obzirom na navedeno, Sud je utvrdio kako mešanje u podnositeljevo pravo iz čl. 8. Konvencije nije bilo u skladu sa zakonom, zbog čega je nepotrebno istražiti je li mešanje imalo opravdan cilj i je li bilo potrebno u demokratskom društvu. Stoga je Sud utvrdio kako je u ovom predmetu došlo do povrede člana 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MARIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 50132/12)

PRESUDA

STRASBOURG

12. lipnja 2014.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44 § 2 Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Marić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 20. svibnja 2014., donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 50132/12) protiv Republike Hrvatske što ga je 31. srpnja 2012. hrvatski državljanin, g. Miodrag Marić („podnositelj“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
Podnositelja je zastupao g. P. Marović, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj prigovara temeljem članka 8. Konvencije da je povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i obiteljskog života.
Dana 3. lipnja 2013. o zahtjevu je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositelj je rođen 1966. godine i živi u Žrnovnici.

A. Činjenice predmeta

Dana 7. kolovoza 2003. podnositeljeva supruga, u devetom mjesecu trudnoće, rodila je mrtvo dijete u Kliničkom bolničkom centru Split, državnoj zdravstvenoj ustanovi.
Nakon poroda, podnositelj i njegova supruga nisu željeli preuzeti posmrtne ostatke svoga djeteta, pa je bolnica preuzela odgovornost za tijelo.
Obdukcija provedena u bolnici dana 18. kolovoza 2003. pokazala je da je dijete umrlo uslijed gestacijskih komplikacija.
Dana 13. listopada 2003. bolnica je zbrinula djetetovo tijelo zajedno s drugim kliničkim otpadom (ljudsko tkivo i amputirani dijelovi tijela). Tvrtka L., koja ima ugovor s bolnicom, prebacila je klinički otpad na gradsko groblje Zagreb na kremaciju.
Ubrzo nakon toga podnositelj i njegova supruga počeli su se raspitivati o tome gdje je dijete pokopano, ali nisu uspjeli dobiti nikakve konkretne informacije.

B. Građanski postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva

Dana 2. lipnja 2004. podnositelj i njegova supruga podnijeli su tužbu protiv bolnice pred Općinskim sudom u Splitu, tražeći naknadu štete za duševne boli prouzročene načinom na koji je bolnica zbrinula tijelo njihova djeteta. Tvrde da su pristali na obdukciju i pokop svoga djeteta, ali bolnica nije dokazala da je izvršila pokop niti ih je obavijestila o mjestu pokopa.
Bolnica se branila time da je postupila u skladu s člankom II. Naputka Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite, a koji joj omogućuje da tijelo odloži zajedno s kliničkim otpadom.
Na ročištu dana 24. studenoga 2004. sud je izveo dokaz saslušanjem patologa Š. A., koji je izvršio obdukciju djetetova tijela. On je objasnio da se u situacijama u kojima roditelji nisu htjeli preuzeti odgovornost za tijelo svojega mrtvorođenog djeteta od bolnice po zakonu zahtijeva da tretira tijelo kao klinički otpad te da se posmrtni ostaci pokopaju ili kremiraju. Nadalje, objasnio je kako je bolnica, prije sklapanja ugovora s tvrtkom L. 2002. godine, pokapala tijela mrtvorođene djece u zajedničku grobnicu. Tvrtka L. potom je predložila kremiranje tijela umjesto pokopa zato što je zajednička grobnica bila puna. Posmrtni ostaci podnositeljeva djeteta stoga su spremljeni zajedno s ostalim kliničkim otpadom i odvezeni na gradsko groblje Zagreb na kremaciju. Podnositeljeva supruga osporila je verziju događaja koju je ispričao Š. A., tvrdeći da joj je Š. A. najprije rekao da je njezino dijete pokopano. Š. A. je odgovorio da je prvotno mislio da je to tako, a tek kasnije saznavši što se uistinu dogodilo.
Drugo ročište održano je 1. veljače 2005., na kojem je medicinska sestra iz bolnice, M. K., dala iskaz. Posvjedočila je da je, nakon što je djetetovo tijelo odneseno na odjel patologije, pričala s podnositeljem koji joj je rekao kako želi da bolnica pokopa njegovo dijete. Vidjela je podnositelja drugom prilikom i rekao joj je da ne želi preuzeti odgovornost za pokop. Kada joj se podnositelj ponovno obratio i upitao je gdje je pokop obavljen, rekla mu je da je njegovo dijete pokopano u zajedničku grobnicu, iako nije bila sigurna, ali je u svakom slučaju smatrala da kremacija u zajedničkom grobu podrazumijeva jedan oblik ukopa. Svjedokinja je također izrazila žaljenje što je podnositelj možda stekao dojam da će dijete biti pokopano u zasebnoj grobnici. Podnositelj je opovrgnuo verziju događaja koju je ispričala M. K., tvrdeći da je zatražio da mu se proslijede svi dokumenti i računi vezani za pokop. Medicinska sestra M. K. priznala je da je to točno, ali da takvi dokumenti nisu postojali, što je već rekla podnositelju.
Na istom su ročištu dala iskaz druga dva svjedoka, Z. S. i V. T., tehničari na patološkom odjelu bolnice. Z. S. je posvjedočio da je bolnica 2002. godine obustavila svoju praksu pokapanja i započela s kremacijama. Ista je procedura primijenjena i u slučaju podnositeljeva mrtvorođenog djeteta, čiji su posmrtni ostaci odneseni zajedno s kliničkim otpadom i kremirani. V. T. je potvrdio da je osobno stavio posmrtne ostatke devetero djece u kutiju koju je odnijela tvrtka L., ali nije znao što se kasnije dogodilo s njima. 16. Na ročištu održanom dana 23. ožujka 2005., direktor tvrtke L. posvjedočio je da posmrtni ostaci podnositeljeva djeteta nisu bili pokopani na groblju, već su bili zbrinuti zajedno s kliničkim otpadom i kremirani. On je objasnio da postoji zajednička grobnica u koju su tijela mogla biti pokopana, da su roditelji to tražili i dobili potrebno odobrenje. U protivnom se tijela kremiraju. Praksa je bila da se tijela stave u veliku drvenu kutiju zajedno s ostalim kliničkim otpadom te da se odvedu na gradsko groblje Zagreb na kremaciju.
Na istome ročištu podnositelj i njegova supruga Ž. M. dali su usmeni iskaz. Ž. M. je izjavila da je bila u šoku nakon što je rodila mrtvo dijete te da od tada ima psihičke smetnje. Stoga su ona i suprug zatražili da medicinska sestra M. K. organizira djetetov pokop na mjesnom groblju. Čim se počela osjećati bolje, Ž. M. je od bolnice zatražila informacije o pokopu djeteta te joj je rečeno da je njezino dijete pokopano na mjesnom groblju. Međutim, na groblju joj je rečeno da nije bilo nijednog takvog pokopa. Duže vrijeme nakon toga nitko joj nije mogao reći što se dogodilo s tijelom djeteta, sve dok u studenome 2003. nije održan sastanak u bolnici na kojem je saznala da je dijete kremirano na gradskom groblju Zagreb. Ona i njezin suprug kontaktirali su groblje, od kojeg su dobili odgovor da ne znaju ništa o kremaciji njihova djeteta te da posmrtni ostaci mrtvorođenog djeteta ne bi bili kremirani bez relevantne dokumentacije. Podnositelj je posvjedočio da ga medicinska sestra M. K. nikada nije izvijestila o tome što bi se točno moglo dogoditi s tijelom njegova djeteta i da nikada ne bi dopustio da se njegovo dijete kremira na takav način. Također je potvrdio da je saznao od gradskog groblja Zagreb da tijelo mrtvorođenog djeteta ne bi bilo kremirano bez relevantne postupovne dokumentacije.
Dana 6. travnja 2005. Općinski sud u Splitu odbacio je tužbu zbog toga što je bolnica, u skladu sa zakonom, nakon što su podnositelj i njegova supruga odbili preuzeti odgovornost za tijelo, zbrinula djetetovo tijelo zajedno s kliničkim otpadom. Mjerodavni dio presude glasi:

„Nema spora između stranaka oko toga da je dana 7. kolovoza 2003. [Ž. M.] rodila mrtvo dijete i da je izvršena obdukcija ostataka i placente te da je u uredu patologa [podnositelj] odbio prijedlog medicinske sestre M. K. da preuzme odgovornost za ukop mrtvorođenog djeteta. Tuženik je stoga, u skladu s Naputkom o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite („Narodne novine“, br. 50/2000) u vezi s člankom 58. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, br. 60/1992, 26/1993 i 29/1994), smatrao da placenta i fetus spadaju pod klinički otpad u smislu članka 20. Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija („Narodne novine“, br. 93/2002), koji propisuje da su fetusi klinički otpad u slučajevima u kojima je majka trudna do dvadeset i dva tjedna (pet i pol mjeseci), iako u ovom predmetu nema spora oko toga da je [Ž. M.] rodila mrtvo dijete nakon devet mjeseci trudnoće, koje, međutim, nije proglašeno živim, za razliku od slučajeva u kojima je dijete rođeno živo, a potom umrlo.

...

Iz toga slijedi da je tuženik prilikom odlaganja tužiteljeva mrtvorođenog djeteta (u situaciji u kojoj je isti odbio preuzeti odgovornost za ukop i nije posjedovao obiteljsku grobnicu) postupio u skladu s prethodno navedenim propisima i ugovorom s tvrtkom L. Tuženik stoga nije obvezan platiti nikakvu naknadu.”

Podnositelj i njegova supruga podnijeli su žalbu Županijskom sudu u Splitu dana 13. svibnja 2005. Tvrdili su da mjerodavne činjenice nisu pravilno utvrđene i da je ostalo nerazjašnjeno gdje i kako je tijelo njihova djeteta pokopano. Također su istaknuli da propisi na koje se prvostupanjski sud pozivao ne propisuju da se tijelo mrtvorođenog djeteta može tretirati kao klinički otpad.
Dana 24. svibnja 2007. Županijski sud u Splitu odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Smatrao je, međutim, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je djetetovo tijelo zbrinuto u skladu sa zakonom, ali s obzirom na to da nijedna zakonska odredba nije obvezivala bolnicu da obavijesti roditelje o tome gdje je njihovo mrtvorođeno dijete pokopano, podnositelj i njegova supruga nisu mogli potraživati naknadu štete u vezi s tim. Županijski sud u Splitu posebice je presudio:

„Na početku treba napomenuti da ovaj sud ne prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda, koji je utvrdio da je tuženik oslobođen odgovornosti prema odredbama Naputka o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite („Narodne novine“, br. 50/2000; dalje u tekstu ‘Naputak’) i Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija („Narodne novine“, br. 93/2002; dalje u tekstu ‘Pravilnik’). Ti se propisi ne odnose na pitanje načina na koji bi bolnice trebale postupati s tijelima mrtvorođene djece. Odnose se, između ostalog, na način na koji se klinički otpad treba odlagati, uključujući fetuse u slučajevima u kojima je majka bila trudna do dvadeset i dva tjedna (članak 20. stavak 3. Pravilnika), što nije slučaj u ovome predmetu u kojemu je [Ž. M.] rodila mrtvo dijete nakon devet mjeseci trudnoće.

Iako postojeće zakonodavstvo nije dosljedno reguliralo pitanje pravnog statusa mrtvorođenog djeteta, ovaj sud nalazi da prethodno navedeni Naputak i Pravilnik nisu primjenjivi. Razlog tome je što postoje posebne odredbe koje prave jasnu razliku između fetusa i mrtvorođenog djeteta. Za razliku od fetusa:

- mrtvorođeno dijete mora se upisati u maticu rođenih (članci 9. i 12. Zakona o državnim maticama – „Narodne novine“, br. 96/1993)

- mrtvorođeno dijete, kao i svaka druga umrla osoba, ne smije se pokopati ili kremirati dok se nad njim ne obavi pregled od strane mrtvozornika (članci 2. i 8. Pravilnika o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti – „Narodne novine“, br. 121/1999, 133/1999 i 112/2000).

Stoga ovaj sud uopće ne sumnja u to da se mrtvorođeno dijete, za razliku od fetusa, može pokopati (ili kremirati) na isti način kao bilo koja druga umrla osoba prema relevantnim odredbama Zakona o grobljima („Narodne novine“, br. 18/1998), koje propisuju da se umrla osoba mora pokopati na njegovom [ili njezinom] lokalnom groblju ili na drugom groblju koje je odredio umrli ili njegov ili njezin najbliži rođak (članak 12.).

Međutim, ni prethodno navedene odredbe, bilo koje druge odredbe koje reguliraju ponašanje tuženika prema svojim pacijentima (Zakon o zdravstvenoj zaštiti – „Narodne novine“, br. 121/2003, 48/2005 i 85/2006), niti bilo koje druge odredbe zakona, ne obvezuju tuženika, kao zdravstvenu ustanovu, da pokopa tijelo koje nije odveo najbliži rođak na njima poznato mjesto. Stoga tuženik nije odgovoran za štetu jer osnove odgovornosti, u smislu članka 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2011), u vezi s člankom 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005), nisu utvrđene. Pozivanje tužitelja na odgovornost za kršenje ugovorne obveze nije primjenjivo jer mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju takvu štetu.”

Podnositelj i njegova supruga također su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dana 28. rujna 2007., tvrdeći da im je neshvatljivo da se bolnicu ne može smatrati odgovornom unatoč tome što nije postupila u skladu s mjerodavnim domaćim pravom prilikom zbrinjavanja njihova mrtvorođenog djeteta.
Dana 12. studenoga 2008. Vrhovni sud je odbio reviziju, prihvativši obrazloženje Županijskog suda u Splitu. Dodao je:

„Također treba napomenuti da duševni bolovi koje roditelji trpe jer ne znaju gdje se nalazi grob njihova djeteta i zbog toga ga ne mogu posjetiti, nije oblik nematerijalne štete u smislu članaka 200. i 201. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999) ... samo duševni bolovi nastali zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, ili smrti bliskog srodnika jamče naknadu materijalne štete. Svaka druga duševna bol koja proizlazi iz drugih situacija nije pravna osnova za naknadu štete.“

Podnositelj i njegova supruga potom su podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ponavljajući svoje prethodne tvrdnje. Podnositelj je tvrdio da su posmrtni ostaci njegova mrtvorođenog djeteta nepropisno zbrinuti te da nije uspio dobiti informacije o tome gdje je dijete pokopano.
Dana 1. veljače 2012. Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu kao nedopuštenu zbog njezine očite neosnovanosti, utvrdivši sljedeće:

„Žaljitelji nisu uspjeli dokazati u svojoj ustavnoj tužbi da su nadležni sudovi postupili suprotno ustavnim odredbama o ljudskim pravima i temeljnim slobodama niti da su proizvoljno protumačili mjerodavne zakonske odredbe. Ustavni sud stoga nalazi da ovaj predmet ne dovodi u pitanje ustavna prava tužitelja. Prema tome, u predmetu ne postoji pitanje ustavnog zakona o kojem bi odlučivao Ustavni sud. ... „

Ova odluka dostavljena je podnositelju zahtjeva dana 27. veljače 2012.

C. Kazneni postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva

Dana 9. lipnja 2005. podnositelj je podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu protiv zaposlenika bolnice i tvrtke L., navodeći da pokop njegova mrtvorođenog djeteta nije bio pravilno dokumentiran ni obavljen.
Općinsko državno odvjetništvo u Splitu ispitalo je patologa (vidi stavak 13. ove presude), koji je objasnio da se fetusi i tijela mrtvorođene djece odlažu zajedno s ostalim kliničkim otpadom, što je bio slučaj i s tijelom podnositeljeva mrtvorođenog djeteta. Roditelji nisu trebali dati nikakav posebni pisani pristanak jer to nije predviđeno zakonom.
Dana 10. veljače 2006. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu odbacilo je kaznenu prijavu podnositelja zbog toga što je tijelo njegova mrtvorođenog djeteta odloženo u skladu s relevantnim zakonom i procedurama.
Podnositelj je preuzeo progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja i dana 29. siječnja 2007. podnio optužni prijedlog Općinskom sudu u Splitu protiv V. T., M. K. i Z. S. (vidi stavke 14. i 15. ove presude) zbog nesavjesnog obavljanja službe.
Dana 24. listopada 2008. Općinski sud u Splitu odbacio je optužnicu zbog toga što su zaposlenici bolnice postupili u skladu s mjerodavnim zakonodavstvom, i to prvenstveno Naputkom Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite, Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i Pravilnikom o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija.
Podnositelj je podnio žalbu Županijskom sudu u Splitu, ali dana 3. ožujka 2009. ista je odbačena kao neosnovana.
U rujnu 2009. godine podnositelj je iznio svoj slučaj medijima, što je potaknulo Državno odvjetništvo da preispita njegove pritužbe.
U izvješću od 8. rujna 2009. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu izvijestilo je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu o tijeku podnositeljeva predmeta. Pozvalo se na parnični postupak u kojem je podnositeljev zahtjev za naknadu štete od bolnice bio odbačen te je ponovilo da je tijelo mrtvorođenog djeteta bilo zbrinuto u skladu s postupkom propisanim zakonom i time ne predstavlja kazneno djelo.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Republike Hrvatske

Mjerodavna odredba Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001 i 41/2001, 55/2001, 76/2010 i 85/2010) glasi:

Članak 35.

„Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“

B. Kazneni zakon

Mjerodavna odredba Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001) glasi:

Nesavjestan rad u službi

Članak 339.

„Službena ili odgovorna osoba koja kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnog nadzora ili na drugi način očito nesavjesno postupa u obavljanju službe, pa time prouzroči težu povredu prava drugoga ili znatnu imovinsku štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.“

C. Zakon o obveznim odnosima

Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996 i 112/1999) glasi:

Osnove odgovornosti

Članak 154.

„Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove ili njezine krivnje.“

Nematerijalne štete

Članak 200.

„(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti; slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa ... cilju kome služe te naknade, ali i o tome da se njima ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njihovom prirodom i društvenom svrhom.“

Članak 201.

„(1) U slučaju smrti neke osobe koja ostvaruje pravo na naknadu, sud može dosuditi članovima njegove ili njezine uže obitelji (bračni drug, dijete ili roditelj) pravičnu novčanu naknadu. ...“

D. Ostalo mjerodavno zakonodavstvo

1. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti

Mjerodavni dio Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, br. 60/1992) glasi:

Članak 57.

„Svaka zdravstvena ustanova i službenik zdravstvene struke dužni su osigurati sanitarne i druge uvjete te provoditi odgovarajuće sanitarno-tehničke, higijenske, organizacijske i ostale mjere za zaštitu od širenja zaraznih bolesti unutar zdravstvene ustanove (bolnička infekcija). ...“

Članak 58.

„Ministarstvo zdravlja donosi detaljne propise o mjerama za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija.”

2. Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija

Mjerodavna odredba Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija („Narodne novine“, br. 93/2002) glasi:

Članak 20.

„Pod infektivnim otpadom koji je dio bolničkog otpada, a sumnjiv je da sadrži patogene (bakterije, viruse, parazite ili gljivice) u dovoljnoj koncentraciji da uzrokuje bolest kod prijemčivih domaćina podrazumijeva se:

...

3. medicinski otpad: dijelovi ljudskog tijela – amputati, tkiva i organi odstranjeni tijekom kirurških zahvata, tkiva uzeta u dijagnostičke svrhe, placente i fetusi do navršena 22 tjedna trudnoće ...“

3. Naputak Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite

Naputak Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite („Narodne novine“, br. 50/2000), u svom mjerodavnom dijelu propisuje:

II.

„Vrste otpada koji nastaje u zdravstvenim ustanovama su:

1. Opasni medicinski otpad:

1.1. Patološki otpad: dijelovi ljudskog tijela - amputati, tkiva i organi odstranjeni tijekom kirurških zahvata, tkiva uzeta u dijagnostičke svrhe, placente i fetusi, pokusne životinje i njihovi dijelovi ...“

IV.

„Otpad se sakuplja na mjestu nastanka u ambalažu prilagođenu njegovim svojstvima, količini te načinu skladištenja, prijevoza i obrađivanja ...“

4. Zakon o grobljima

Mjerodavne odredbe Zakona o grobljima („Narodne novine“, br.19/1998) glase:

Članak 12.

„(1) Umrlog se u pravilu ukapa na groblju koje se nalazi na području jedinice lokalne samouprave na kojem je umrli imao prebivalište.

(2) Umrlog se može ukopati i na groblju koje je on odredio za života ili koje odredi njegova obitelj, odnosno osobe koje su dužne skrbiti o njegovu ukopu.

(3) Umrlog se može ukopati i izvan groblja samo uz odobrenje koje daje tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalne poslove uz prethodno mišljenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležne za poslove zdravstva.“

Članak 16.

„...

(3) Uprava groblja dužna je voditi i registar umrlih osoba po prezimenu, imenu i imenu oca te jedinstvenom matičnom broju građana umrle osobe s naznakom gdje je ukopana. ...“

5. Zakon o državnim maticama

41. Mjerodavne odredbe Zakona održavnim maticama („Narodne novine“, br. 96/1993) glase:

Članak 12.

„...

(2) Ako je dijete mrtvorođeno, rođenje se mora prijaviti u roku 48 sati od rođenja djeteta. ...“

6. Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti

Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti („Narodne novine“, br. 121/1999, 133/1999 i 112/2000):

Članak 2.

„Ni jedan se umrli odnosno mrtvorođeni ne smije pokopati ili kremirati dok se nad njim ne obavi pregled [od strane mrtvozornika].“

Članak 8.

„(1) Pri pregledu mrtvozornik utvrđuje smrt, odnosno mrtvorođenost te vrijeme i uzrok smrti.

...“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj je istaknuo prigovor da je tijelo njegova mrtvorođenog djeteta nepropisno zbrinuto, što mu je onemogućilo pribavljanje informacija o tome gdje je dijete pokopano. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1. Podnositeljev status žrtve

Sud od početka primjećuje da Vlada nije podnijela prigovor o tome je li, u okolnostima predmeta, podnositelj zahtjeva još uvijek mogao tvrditi da je žrtva navodne povrede. Sud će to pitanje ispitati na vlastitu inicijativu (vidi predmet, mutatis mutandis, Sejdić i Finci protiv Bosne i Herzegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, § 27., ESLJP 2009).
S tim u vezi, Sud ponavlja kako na temelju članka 34. Konvencije „može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe ... koja tvrdi da je žrtva povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka ...“. Dužnost ispravljanja svake navodne povrede Konvencije prvenstveno je na nacionalnim vlastima. U tom je pogledu pitanje može li podnositelj tvrditi da je žrtva navodne povrede relevantno u svim fazama postupka na temelju Konvencije. Odluka ili mjera u korist podnositelja u načelu nije dostatna da podnositelja liši položaja „žrtve“ osim ako su nacionalne vlasti priznale, bilo izričito ili u biti, povredu Konvencije i nakon toga za nju ponudile i zadovoljštinu. Tako ponuđena zadovoljština mora biti primjerena i dostatna, u protivnom stranka može i dalje tvrditi da je žrtva povrede (vidi, između ostalih, predmet, Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, §§ 54.-56., ESLJP 2009, s daljnjim upućivanjima).
Sud u ovom predmetu primjećuje da je dana 24. svibnja 2007. Županijski sud u Splitu utvrdio da tijelo podnositeljeva mrtvorođenog djeteta nije zbrinuto u skladu s mjerodavnim domaćim pravom. Smatra, međutim, da nijedna odredba domaćeg prava nije obvezivala bolnicu da obavijesti roditelje gdje je pokopano njihovo mrtvorođeno dijete i da stoga podnositelj nije mogao potraživati naknadu štete u vezi s tim (vidi stavak 20. ove presude). Vrhovni sud potvrdio je ovu odluku Županijskog suda u Splitu (vidi stavak 22. ove presude).
Iako bi se moglo podrazumijevati da ove odluke nadležnih domaćih sudova idu u korist podnositelja jer je njima izričito priznato da navodno miješanje u prava podnositelja na temelju članka 8. Konvencije nije bilo u skladu sa zakonom, to priznanje nije dovelo do dosuđivanja naknade podnositelju na državnoj razini.
Sud stoga smatra da podnositelj i dalje može tvrditi da je žrtva u odnosu na njegov prigovor na temelju članka 8. Konvencije.

2. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

Vlada tvrdi da podnositelj nije propisno iznio svoj predmet pred Ustavnim sudom, jer je samo ponovio svoje pritužbe pred nižim sudovima i nije postavio nijedno pitanje koje se tiče njegovih ustavnih prava. Po mišljenju Vlade, podnositelj nije propisno iscrpio sva dostupna i učinkovita domaća pravna sredstva.
Podnositelj je smatrao da je uredno iscrpio domaća pravna sredstva.

(b) Ocjena Suda

Sud ponavlja kako temeljem članka 35 § 1 Konvencije može razmotriti zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha članka 35. je državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile prije nego se ti navodi podnesu Sudu (vidi, na primjer, predmet Misfudprotiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, § 15., ESLJP 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iziskuje da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore temeljem Konvencije. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, § 30., 20. srpnja 2004.).
Pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava u pravilu traži da se prigovori koje se namjeravaju postaviti na međunarodnoj razini prvo rasprave pred domaćim sudovima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom. Svrha pravila kojim se zahtijevaju domaća pravna sredstva je omogućiti nacionalnim vlastima (prvenstveno sudskim) odlučiti o navodu da je došlo do povrede prava iz Konvencije i, kad je to odgovarajuće, pružiti zadovoljštinu prije nego što se ta tvrdnja podnese Sudu. Ako na nacionalnoj razini postoji pravno sredstvo koje nacionalnim sudovima omogućuje odlučiti, barem u biti, o tvrdnji da je došlo do povrede prava iz Konvencije, tada treba iscrpiti to pravno sredstvo (vidi predmet Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, § 38., ESLJP 2004-III).
Sud primjećuje da je tijekom postupaka pred domaćim sudovima podnositelj tvrdio da je bolnica nezakonito i nepropisno zbrinula tijelo njegova mrtvorođenog djeteta, što ga je spriječilo u dobivanju informacije o tome gdje je njegovo dijete pokopano. On je iznio te tvrdnje pred Općinskim sudom u Splitu i Županijskim sudom u Splitu (vidi stavke 11. i 19. ove presude), a nakon toga pred Vrhovnim sudom (vidi stavak 21. ove presude) i Ustavnim sudom (vidi stavak 23. ove presude). Pored toga, pozivajući se u biti na iste razloge, podnositelj je pred nadležnim tijelima upotrijebio pravna sredstva kaznenog prava (vidi stavke 26.-33. ove presude). Podnositelj zahtjeva stoga je nacionalnim tijelima dao priliku koja je u načelu trebala biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35.§ 1 Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi, na primjer, predmet Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, § 32, 11. prosinca 2012.).
Stoga prigovor Vlade treba odbiti.

3. Zaključak

Sud primjećuje da zahtjev podnositelja nije očito neosnovan u smislu članka 35 § 3 (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj je tvrdio da je bolnica nepropisno zbrinula tijelo njegova mrtvorođenog djeteta. Stoga je ostalo nepoznato gdje se nalazi djetetov grob i on nije mogao dobiti obične informacije o posljednjem počivalištu njegova djeteta. Istina je da je zatražio da bolnica pokopa tijelo, umjesto da se sam pobrine za pokop, ali time nije spriječeno njegovo pravo da zna gdje je se nalazi posljednje počivalište njegova djeteta. Po mišljenju podnositelja, domaći su ga sudovi spriječili da dobije točne i zadovoljavajuće informacije o pokopu njegova djeteta, čime je nepravedno povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje obiteljskog života. Podnositelj je također naveo da je postupio u dobroj vjeri kada je zamolio bolnicu da se pobrine za tijelo njegova mrtvorođenog djeteta, a tek je kasnije saznao da je tijelo bilo zbrinuto na način neprimjeren za ljudsko biće. Sam događaj prouzročio je znatno velik stres njemu i njegovoj supruzi, čije posljedice trpe od tada.
Vlada tvrdi da nije bilo miješanja u podnositeljeva prava na temelju članka 8. Istaknula je da je nakon djetetova rođenja podnositelj odlučio ne preuzeti odgovornost za ukop tijela, iako je bio svjestan bolničke procedure u takvim slučajevima. Podnositelj se time odrekao svojega prava na ukop svojega mrtvorođenog djeteta i na pravo da sazna podatke o tome gdje je tijelo odneseno na posljednji počinak. Bolnica nikada nije obećala podnositelju ili njegovoj supruzi da će pokopati djetetovo tijelo na neki određeni način, te nisu postojale nikakve okolnosti koje bi potaknule bolnicu da misli da bi podnositelj ili njegova supruga ikada htjeli posjetiti djetetov grob. Podnositelj je time prešutno prihvatio da će se bolnica pobrinuti o djetetovu tijelu u skladu s utvrđenim postupkom. Podnositelj i njegova supruga imali su dovoljno vremena da razmisle o tome žele li se pobrinuti za tijelo, kako ne bi mogli kriviti bolnicu za vlastite propuste, pogotovo stoga što nijedna odredba mjerodavnog domaćeg prava ne obvezuje bolnicu da se o djetetovu tijelu pobrine na način koji podnositelj smatra primjerenim. Konačno, Vlada je istaknula da su se odluke domaćih vlasti u podnositeljevu slučaju temeljile na mjerodavnom domaćem pravu i nisu bile nepoštene.

2. Ocjena Suda

(a) Radi li se o pravu koje štiti članak 8.

Prvo pitanje koje Sud treba raspraviti jest može li podnositelj argumentirano tvrditi da je imao pravo zaštićeno člankom 8.
Sud ponavlja da su koncepti privatnog i obiteljskog života široki pojmovi koji nisu podložni iscrpnoj definiciji (vidi predmet Hadri-Vionnet v. Švicarske, br. 55525/00, § 51., 14. veljače 2008.). Sud je smatrao da je aspekt članka 8. koji se odnosi na „privatni život“ primjenjiv na pitanje je li majka imala pravo promijeniti prezime na nadgrobnoj ploči svojega mrtvorođenog djeteta (vidi predmet Znamenskaya protiv Rusije, br. 77785/01, § 27., 2. lipnja 2005.) te također da prekomjerno odugovlačenje domaćih vlasti da vrate tijelo podnositeljeva djeteta nakon obdukcije predstavlja miješanje u privatni i obiteljski život podnositelja (vidi predmet Pannullo i Forte protiv Francuske, br. 37794/97, § 36., ESLJP 2001-X), kao i odbijanje istražnih vlasti da vrate tijelo osumnjičenog njegovim srodnicima (vidi predmet Sabanchiyeva i ostali protiv Rusije, br. 38450/05, stavak 123., ESLJP 2003 (izvatci)). Sud je također smatrao da to što majka nije mogla izvršiti svoje vjerske dužnosti na grobu svojega mrtvorođenog djeteta otvara pitanje o konceptu „obiteljskog života“ na temelju članka 8. (vidi predmet Yıldırım protiv Turske (odl.), 25327/02, 11. rujna 2007.). Sud je nadalje presudio da je odbijanje odobrenja za prijenos urne koja sadrži pepeo supruga podnositeljice bilo pitanje koje spada pod članak 8. (vidi predmet Elli Poluhas Dödsbo protiv Švedske, br. 61564/00, § 24., ESLJP 2006-I). Sud je došao do istog zaključka i glede pitanja je li podnositelj imao pravo prisustvovati ukopu svoga djeteta (vidi predmet Hadri-Vionnet, naprijed citirano, § 52).
U svjetlu prethodno navedene sudske prakse, Sud smatra da je članak 8. Konvencije primjenjiv na ovaj predmet, u kojem je podnositelj istaknuo prigovor kako je tijelo njegova mrtvorođenog djeteta nepropisno zbrinuto, što ga je prema tome spriječilo da dobije informaciju o tome gdje je dijete pokopano.

(b) Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja

Sud napominje da nije sporno da je bolnica javna institucija i da su čini i propusti njezina medicinskog osoblja mogli navesti na preuzimanje odgovornosti tužene države na temelju Konvencije (vidi predmet Glass protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61827/00, § 71., ESLJP 2004-II).
Sud dalje primjećuje da je glavno pitanje u ovome predmetu to je li bolnica bila ovlaštena zbrinuti tijelo podnositeljeva mrtvorođenog djeteta postupajući s posmrtnim ostacima kao s kliničkim otpadom, ne ostavljajući nikakvog traga o tome gdje se oni nalaze. Prema tome, nije upitno je li podnositelj imao pravo na određenu vrstu obreda ili odabrati lokaciju posljednjeg počivališta djeteta, što bi se moglo shvatiti iz tvrdnji Vlade, već je li bilo miješanja u podnositeljeva prava na temelju članka 8. time što je tijelo njegova mrtvorođenog djeteta odloženo kao klinički otpad.
Imajući na umu činjenicu da je rođenje mrtvorođenog djeteta zasigurno bilo iznimno emocionalno uznemirujuće za podnositelja i njegovu suprugu (usporedi, između ostalog, s predmetom Hadri-Vionnet, naprijed citirano § 54), Sud napominje da Vlada nije dostavila nikakav zapisnik ili drugu dokumentaciju koja potvrđuje informacije koje je bolnica pružila podnositelju o tome što se dogodilo s posmrtnim ostacima njegova djeteta. Neodređenost načina na koji je bolnica postupila po tom pitanju očita je iz iskaza koji su njezini zaposlenici dali pred domaćim tijelima. Medicinska sestra zadužena za djetetovo tijelo izrazila je svoje žaljenje što je podnositelj krivo protumačio informacije koje mu je dala i potvrdila je da s tim u vezi ne postoje nikakvi relevantni dokumenti (vidi stavak 14. ove presude). Slično tome, kada je Državno odvjetništvo ispitalo patologa iz bolnice, on je potvrdio da nije postojao nikakav dokument poput obrasca za pristanak na raspolaganje posmrtnim ostacima, budući da domaće pravo to nije zahtijevalo (vidi stavak 27. ove presude).
U području koje je osobno i delikatno kao što je suočavanje sa smrću bliskog srodnika, u kojemu treba primijeniti osobito visok stupanj pažnje i razboritosti (vidi predmet Hadri-Vionnet, naprijed citirano, § 56), Sud ne smatra da je, pozivajući se na usmeni dogovor s bolnicom da će se pobrinuti o ukopu njegova mrtvorođenog djeteta, podnositelj prešutno prihvatio da se djetetovo tijelo odloži zajedno s ostalim kliničkim otpadom, ne ostavljajući trag ostataka ili njihova počivališta, posebice stoga što mjerodavno domaće pravo, Zakon o grobljima – koje je, prema Županijskom sudu u Splitu, primijenjeno u ovome predmetu (vidi stavak 20. ove presude) – propisuje da groblja moraju voditi registar svih ukopa, s naznakom gdje je umrla osoba ukopana (vidi stavak 40. ove presude).
Sud stoga smatra da je odbacivanjem tijela podnositeljeva mrtvorođenog djeteta zajedno s kliničkim otpadom, ne ostavljajući trag ostataka ili njihova počivališta, došlo do miješanja u pravo podnositelja na temelju članka 8. Konvencije..

(c) Opravdanost miješanja

Miješanje u ostvarivanje prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života može se opravdati samo ako su ispunjeni uvjeti iz drugog stavka članka 8. Potrebno je stoga vidjeti je li miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, je li imalo cilj koji je legitiman na temelju ovog stavka i je li bilo „potrebno u demokratskom društvu“ za prethodno navedeni cilj (vidi predmet Smith i Grady protivUjedinjenog Kraljevstva, br. 33985/96 i 33986/96, § 72., ESLJP 1999-VI).
Sud stoga mora najprije ispitati je li bilo dovoljno pravne osnove za postupke bolnice koji se odnose na odlaganje tijela podnositeljeva mrtvorođenog djeteta kao kliničkog otpada (vidi predmet Hadri-Vionnet, naprijed citirano, § 59).
Sud primjećuje da se Vlada nije pozvala ni na koje relevantno zakonodavstvo koje bi bolnici dopustilo da odloži posmrtne ostatke podnositeljeva mrtvorođenog djeteta zajedno s ostalim kliničkim otpadom, te sud nije u mogućnosti, sa svoje strane, utvrditi postojanje bilo kojeg takvog mjerodavnog domaćeg prava.
Sud napominje da se Naputak Ministarstva zdravlja o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite i Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija, na koje se pozvao Općinski sud u Splitu kada je odbio tužbu podnositelja (vidi stavak 18. ove presude), tiču samo fetusa u slučajevima u kojima je majka bila trudna do dvadeset i dva tjedna (vidi stavke 38. i 39. ove presude), što očito nije bio slučaj s podnositeljevim mrtvorođenim djetetom (vidi stavak 6. ove presude).
Prema tome ovaj Sud, ne razmatrajući pitanje o uvjetima za dobivanje naknade štete na temelju domaćeg prava, nema razloga sumnjati u nalaze Županijskog suda u Splitu koji su potvrđeni odlukom Vrhovnog suda da se na temelju mjerodavnog domaćeg prava tijelo podnositeljeva mrtvorođenog djeteta nije trebalo odložiti zajedno s ostalim kliničkim otpadom (vidi stavke 20. i 22. ove presude). To je dovoljno da Sud zaključi da je miješanje u ovome predmetu bilo u suprotnosti s mjerodavnim domaćim pravom. Nadalje napominje da je Županijski sud u Splitu utvrdio da odgovarajući postupci glede posmrtnih ostataka mrtvorođene djece nisu bili dosljedno regulirani, na što je patolog iz bolnice također ukazao u svome iskazu (vidi stavke 20. i 27. ove presude). To ukazuje na pitanje nedostatka izvjesnosti i predvidivosti mjerodavnog domaćeg prava i postavlja pitanje je li domaće zakonodavstvo propustilo pružiti primjerenu pravnu zaštitu protiv moguće arbitrarnosti kako to nalaže zahtjev zakonitosti na temelju članka 8. Konvencije (vidi predmet S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 30562/04 i 30566/04, § 95., ESLJP 2008).
S obzirom na prethodno navedeno, Sud nalazi da miješanje u podnositeljeva prava zajamčena na temelju članka 8. nije bilo u skladu sa zakonom, kako se zahtijeva na temelju te odredbe, zbog čega je nepotrebno istražiti je li miješanje služilo „legitimnom cilju“ i je li bilo „potrebno u demokratskom društvu“ (vidi, na primjer, predmet Dobrev protiv Bugarske, br. 55389/00, § 165, 10. kolovoza 2006.).
Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je: „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo dotične visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj potražuje 50.000,00 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran i neosnovan.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 12.300,00 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj nije podnio nikakav zahtjev za naknadu troškova i izdataka kako je to propisano Pravilom 60. Poslovnika suda. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos s te osnove.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačnom u skladu s člankom 44 § 2 Konvencije, isplatiti iznos od 12.300,00 EUR (dvanaest tisuća i tri stotine eura) na ime nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati, a koji iznos je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečaju važećem na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. lipnja 2014., u skladu s pravilom 77 §§ 2 i 3 Poslovnika Suda.

Søren Nielsen	Isabelle Berro-Lefèvre
Tajnik	Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

CASE OF MARIĆ v. CROATIA

(Application no. 50132/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 June 2014

FINAL

12/09/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Marić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 20 May 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 50132/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Miodrag Marić (“the applicant”), on 31 July 2012.

2. The applicant was represented by Mr P. Marović, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained of a violation of his right to respect for his private and family life under Article 8 of the Convention.

4. On 3 June 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1966 and lives in Žrnovica.

A. Background to the case

6. On 7 August 2003 the applicant’s wife, in the ninth month of pregnancy, gave birth to a stillborn child at Split Clinical Hospital (Klinički bolnički centar Split), a publicly owned health institution.

7. After the birth the applicant and his wife did not want to take their child’s remains, so the hospital assumed the responsibility for the body.

8. An autopsy carried out in the hospital on 18 August 2003 showed that the child had died as a result of gestational complications.

9. On 13 October 2003 the hospital disposed of the child’s body together with other clinical waste (human tissue and amputated body parts). The clinical waste was taken by the hospital’s contractor, company L., to the Zagreb cemetery for cremation.

10. Soon afterwards the applicant and his wife started to enquire about their child’s burial, but were unable to obtain any specific information.

B. Civil proceedings instituted by the applicant

11. On 2 June 2004 the applicant and his wife brought a civil action against the hospital in the Split Municipal Court (Općinski sud u Splitu), seeking damages for distress caused by the manner in which it had disposed of their child’s body. They argued that they had given their consent to an autopsy and burial of their child, but the hospital had failed to show that they had performed the burial and to inform them where it had taken place.

12. The hospital raised the defence that they had acted in accordance with section II of the Ministry of Health’s Instructions on the Disposal of Clinical Waste, allowing them to dispose of the child’s body together with other clinical waste.

13. At a hearing on 24 November 2004 the court heard evidence from pathologist Š.A., who carried out the autopsy of the child’s body. He explained that in situations in which parents did not want to assume responsibility for the body of their stillborn child, the hospital was required by law to treat the body as clinical waste and to dispose of the remains by cremation or burial. He further explained that before concluding the contract with company L. in 2002, the hospital had buried bodies of stillborn babies in a communal grave. Company L. had then suggested cremating the bodies rather than burying them, because the communal grave had been full. The applicant’s child’s remains had therefore been packed together with other clinical waste and taken to the Zagreb cemetery for cremation. The applicant’s wife disputed Š.A.’s version of events, arguing that Š.A. had first told her that her baby had been buried. Š.A. replied that he had initially thought that to be the case, not finding out until later what had actually happened.

14. Another hearing was held on 1 February 2005, at which a nurse from the hospital, M.K., gave oral evidence. She testified that after the child’s body had been taken to the pathology department, she had spoken to the applicant who had told her that he wanted the hospital to bury his child. She had seen the applicant on another occasion, and he had told her that he did not want to assume responsibility for the funeral. When the applicant had again approached her to ask where the burial had taken place, she had told him that his child had been buried in the communal grave, although she had not been sure, but in any event she had considered cremation in the communal grave to be a form of burial. The witness also expressed her regret that the applicant might have been under the impression that the child would be buried in an individual grave. The applicant disputed M.K.’s version of events, asserting that he had asked for all the documents and invoices concerning the burial to be forwarded to him. Nurse M.K. admitted that that was true, but that no such documents existed, which she had told the applicant already.

15. At the same hearing two other witnesses, Z.S. and V.T., technicians in the hospital’s pathology department, gave evidence. Z.S. testified that the hospital had abandoned its practice of burials in 2002 and had started cremations. The same procedure had been applied in the case of the applicant’s stillborn child, whose remains had been taken together with other clinical waste and cremated. V.T. confirmed that he had personally placed the remains of nine children in a box, which had been taken away by company L., but he did not know what had happened to them later.

16. At a hearing on 23 March 2005 the director of company L. testified that the remains of the applicant’s child had not been buried at the cemetery, but had been disposed of with other clinical waste and cremated. He explained that there was a communal grave in which bodies could be buried, if parents so requested and were granted the necessary authorisation. Otherwise the bodies were cremated. The practice was to place the bodies in one large wooden box together with other clinical waste and to take them to the Zagreb cemetery for cremation.

17. At the same hearing the applicant and his wife Ž.M. gave their oral evidence. Ž.M. stated that she had been in a state of shock after the birth of her stillborn child and had been suffering psychologically ever since. They had therefore requested that nurse M.K. arrange for the child to be buried in the local graveyard. As soon as she was feeling better, Ž.M. had requested information from the hospital about the child’s burial and was told that her child was buried in the local graveyard. However, at the graveyard she was told that no such burial had taken place. For some time afterwards nobody could tell her what had happened to her child’s body, until a meeting was held in November 2003 at the hospital where she learned that the child had been cremated at the Zagreb cemetery. She and her husband had contacted the cemetery, who replied that they did not know anything about the cremation of their child, and that the remains of a stillborn child would not be cremated without the relevant documentation. The applicant testified that nurse M.K. had never advised him exactly what would happen to his child’s body, and that he would have never allowed his child to be cremated in such a manner. He also confirmed that he had learned from the Zagreb cemetery that the body of a stillborn child would not be cremated without the relevant procedural documentation.

18. On 6 April 2005 the Split Municipal Court dismissed the civil action on the grounds that after the applicant and his wife had declined to assume responsibility for the body, the hospital had, in accordance with the law, disposed of the child’s body together with other clinical waste. The relevant part of the judgment reads:

“There is no dispute between the parties that on 7 August 2003 [Ž.M.] gave birth to a stillborn child, and that an autopsy of the remains and placenta has been carried out, and that in the pathologist’s office [the applicant] declined nurse M.K.’s suggestion that he assume responsibility for the burial of the stillborn child. The defendant therefore, in accordance with the Instructions on the Disposal of Clinical Waste (Official Gazette no. 50/2000) in conjunction with section 58 of the Protection from Infectious Diseases Act (Official Gazette nos. 60/1992, 26/1993 and 29/1994), considered the placenta and foetus to be clinical waste within the meaning of section 20 of the by-law on the measures of preventing and combating hospital infections (Official Gazette no. 93/2002), which provides that foetuses are clinical waste in cases where the mother was up to twenty-two weeks (five-and-a-half months) pregnant, although there is no dispute in the case at issue that [Ž.M.] gave birth to a stillborn child after nine months of pregnancy, who was not however reported as living, unlike in cases where the child was born alive and then died.

...

It therefore follows that the defendant, in disposing of the plaintiffs’ stillborn child (in a situation in which they had refused to assume responsibility for the burial and did not have a family grave), acted in compliance with the above-mentioned regulations and the contract with company L. The defendant therefore is under no obligation to pay compensation.”

19. The applicant and his wife appealed to the Split County Court (Županijski sud u Splitu) on 13 May 2005. They argued that the relevant facts had not been properly established, and that it remained unclear where and how the body of their child had been buried. They also pointed out that the regulations to which the first-instance court had referred did not stipulate that the body of a stillborn child could be treated as clinical waste.

20. On 24 May 2007 the Split County Court dismissed the appeal and upheld the first-instance judgment. It considered, however, that the first-instance court had erred in finding that the child’s body had been disposed of in accordance with the law, but that given that no provision of the law obliged the hospital to inform parents where their stillborn child was buried, the applicant and his wife could not claim any damages in that regard. The Split County Court in particular held:

“It should be noted at the outset that this court does not accept the findings of the first-instance court, which found the defendant’s exoneration from liability under the provisions of the Instructions on the Disposal of Clinical Waste (Official Gazette no. 50/2000; hereinafter ‘the Instructions’) and the by-law on the measures of preventing and combating hospital infections (Official Gazette no. 93/2002; hereinafter ‘the by-law’). These regulations do not concern the question as to the manner in which hospitals should deal with the bodies of stillborn children. They concern, inter alia, the manner in which clinical waste should be disposed of, including foetuses in cases where the mother was up to twenty-two weeks pregnant (section 20(3) of the by-law), which is not the case in the present case, in which [Ž.M.] gave birth to a stillborn child after nine months of pregnancy.

Although the existing legislation has not regulated the issue of the legal status of a stillborn child coherently, this court finds that the aforementioned Instructions and by-law are not applicable. This is because there are specific provisions which clearly differentiate between a foetus and a stillborn child. Unlike a foetus:

- a stillborn child must be registered in the register of births (sections 9 and 12 of the State Registers Act – Official Gazette no. 96/1993)

- a stillborn child, just like any other deceased person, may only be buried or cremated after examination by a coroner (sections 2 and 8 of the by-law on the examination and establishment of the time and cause of death – Official Gazette nos. 121/1999, 133/1999 and 112/2000).

There is therefore no doubt for this court that a stillborn child, unlike a foetus, can be buried (or cremated) in the same manner as any other deceased person under the relevant provisions of the Cemeteries Act (Official Gazette no. 18/1998), which provides that a deceased person shall be buried in his [or her] local cemetery or another graveyard chosen by the deceased or his or her next-of-kin (section 12).

However, neither the above-mentioned provisions, any other provisions regulating the conduct of the defendant towards its patients (Health Care Act – Official Gazette nos. 121/2003, 48/2005 and 85/2006), nor any other provisions of the law, oblige the defendant, as a healthcare institution, to bury a body not taken away by the next-of-kin at a location which is known to them.

The defendant is therefore not liable for damages because the grounds for liability, within the meaning of section 154 of the Obligations Act (Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 and 88/2011) in conjunction with section 1163 of the Obligations Act (Official Gazette no. 35/2005), have not been established. The plaintiffs’ reliance on liability for breach of a contractual duty is not applicable because the relevant provisions of the Obligations Act do not provide for such damages.”

21. The applicant and his wife also lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 28 September 2007, arguing that they found it incomprehensible that the hospital could not be held to account despite failing to act in compliance with the relevant domestic law when disposing of the body of their stillborn child.

22. On 12 November 2008 the Supreme Court dismissed the appeal on points of law, endorsing the reasoning of the Split County Court. It added:

“It should also be noted that the mental anguish the parents are suffering because they do not know where their child’s grave is and thus are unable to visit it, is not a form of non-pecuniary damage within the meaning of sections 200 and 201 of the Obligations Act (Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 and 112/1999) ... only mental anguish caused by loss of amenities of life, disfigurement, breaches of reputation, honour, liberty or personality rights or the death and serious disability of a close relative warrant the award of non-pecuniary damages. Any other mental anguish arising from other situations is not a legal basis for the award of damages.”

23. The applicant and his wife then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) reiterating his previous arguments. He argued that the remains of his stillborn child had been disposed of improperly and that he was unable to obtain information about where the child was buried.

24. On 1 February 2012 the Constitutional Court declared it inadmissible as manifestly ill-founded, holding the following:

“In their constitutional complaint, the appellants were unable to show that the competent courts had acted contrary to the constitutional provisions concerning human rights and fundamental freedoms or had arbitrarily interpreted the relevant statutory provisions. The Constitutional Court therefore finds that the present case does not raise an issue of the complainants’ constitutional rights. Thus, there is no constitutional law issue in the case for the Constitutional Court to decide on. ... “

25. This decision was served on the applicant on 27 February 2012.

C. Criminal proceedings instituted by the applicant

26. On 9 June 2005 the applicant lodged a criminal complaint with the Split Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Splitu) against the employees of the hospital and company L., alleging that the burial of his stillborn child had not been documented or conducted properly.

27. The Split Municipal State Attorney’s Office questioned the pathologist (see paragraph 13 above), who explained that foetuses and the bodies of stillborn children were disposed of together with other clinical waste, as had happened with the body of the applicant’s stillborn child. There was no need for parents to give any special written consent, because it was not required by law.

28. On 10 February 2006 the Split Municipal State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaint on the grounds that the body of his stillborn child had been disposed of in accordance with the relevant law and procedures.

29. The applicant took over the prosecution as a subsidiary prosecutor and on 29 January 2007 lodged an indictment in the Split Municipal Court against V.T., M.K. and Z.S. (see paragraphs 14 and 15 above) on charges of negligent performance of duties.

30. On 24 October 2008 the Split Municipal Court rejected the indictment on the grounds that the hospital’s employees had acted in accordance with the relevant legislation, namely the Ministry of Health’s Instructions on the Disposal of Clinical Waste, the Protection from Infectious Diseases Act, and the by-law on the measures of preventing and combating hospital infections.

31. The applicant appealed to the Split County Court, but on 3 March 2009 it was dismissed as groundless.

32. In September 2009 the applicant brought his case to the attention of media, which prompted the State Attorney’s Office to re-examine his complaints.

33. In a report dated 8 September 2009, the Split Municipal State Attorney’s Office informed the Split County State Attorney’s Office (Županijsko državni odvjetništvo u Zagrebu) of the course of the applicant’s case. It referred to the civil proceedings in which the applicant’s damages claim against the hospital had been dismissed, and reiterated that the body of the stillborn child had been disposed of in accordance with the procedure required by law and thus did not constitute a criminal offence.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution

34. The relevant provision of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001 and 41/2001, 55/2001, 76/2010 and 85/2010) reads:

Article 35

“Everyone has a right to respect for and legal protection of his private and family life, dignity, reputation and honour.”

B. Criminal Code

35. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001) provides:

Negligent performance of official duties

Article 339

“An official or responsible person who fails to supervise or in any other way acts negligently in the performance of his or her duties, thereby causing a serious breach of the rights of others or considerable material damage, shall be fined or sentenced to imprisonment for a term of up to three years.”

C. Obligations Act

36. The Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996 and 112/1999) provides:

Grounds for liability

Section 154

“Anyone who causes damage to another shall be liable to pay compensation unless he or she proves that the damage occurred through no fault of his or her own.”

Non-pecuniary damages

Section 200

“(1) The court shall award non-pecuniary damages for physical pain, for mental anguish caused by loss of amenities of life, disfigurement, breaches of reputation, honour, liberty or the rights of personality or the death of a close relative, and for fear, if it finds that the circumstances of the case, in particular the intensity of the pain, anguish or fear and their duration, justify such an award, irrespective of any award of pecuniary damages, and even in the absence of pecuniary damage.

(2) When deciding on a claim for non-pecuniary damages and its amount, the court shall take into account ... the purpose of those damages, as well as that it should not favour aspirations that are incompatible with its nature and social purpose.”

Section 201

“(1) In the event of the death of a person entitled to damages, the court can award appropriate non-pecuniary damages to members of his or her immediate family (spouse, child, or parent). ...”

D. Other relevant legislation

1. Protection from Infectious Diseases Act

37. The relevant part of the Protection from Infectious Diseases Act (Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti; Official Gazette no. 60/1992) provides:

Section 57

“Every healthcare institution and every healthcare professional shall ensure sanitary and other conditions and put in place sanitary-technical, hygienic, organisational and other measures of protection from infectious diseases within the healthcare institution (hospital infections). ... “

Section 58

“The Ministry of Health shall adopt the detailed legislation on the measures of preventing and combating hospital infections.”

2. By-law on the measures of preventing and combating hospital infections

38. The relevant provision of the by-law on the measures of preventing and combating hospital infections (Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija; Official Gazette no. 93/2002) reads:

Section 20

“Infectious waste which is part of hospital waste and which could contain pathogens (bacteria, viruses, parasites) at a concentration sufficient to cause health issues shall be considered to be:

...

3. clinical waste: parts of human bodies – amputated limbs, tissue and organs removed during surgery, tissue taken for diagnostic purposes, placentas and foetuses at a gestational stage of less than twenty-two weeks ...”

3. The Ministry of Health’s Instructions on the Disposal of Clinical Waste

39. The Ministry of Health’s Instructions on the Disposal of Clinical Waste (Naputak o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite; Official Gazette no. 50/2000), in its relevant parts, provide:

“The types of waste generated by healthcare institutions are:

1. Hazardous clinical waste:

1.1. Pathological waste: parts of human bodies – amputated limbs, tissue and organs removed during surgery, tissues taken for diagnostic purposes, placentas and foetuses, and test animals and their parts ... “

“Waste shall be collected from the same place it was created in containers adapted to its characteristics, quantity, and the requirements of storage, transport and the manner of disposal. ...”

4. Cemeteries Act

40. The relevant provisions of the Cemeteries Act (Zakon o grobljima; Official Gazette, no 19/1998) provide:

Section 12

“(1) The deceased shall in principle be buried in the cemetery closest to where he lived.

(2) The deceased may also be buried in any cemetery chosen during his lifetime or which has been chosen by his family or those who have assumed responsibility for the funeral.

(3) The deceased may be buried at any other location to the cemetery only if authorised by the competent local authority and after prior consultation with the local healthcare authorities.”

Section 16

“...

(3) The cemetery administration shall keep logbooks of all deceased persons which shall contain their surname, [fore]name, father’s name and identification number, with an indication as to where they are buried ...”

5. State Registers Act

41. The relevant provisions of the State Registers Act (Zakon o državnim maticama; Official Gazette, no. 96/1993) provide:

Section 12

“...

(2) The birth of a stillborn child must be declared within forty-eight hours from the moment of the birth. ...”

6. By-law on the examination and establishment of the time and cause of death

42. By-law on the examination and establishment of the time and cause of death (Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti; Official Gazette nos. 121/1999, 133/1999 and 112/2000):

Section 2

“No deceased or stillborn person can be buried or cremated before the examination [by a coroner].”

Section 8

“(1) During the examination the coroner shall establish death or stillbirth and the time and cause of death.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

43. The applicant complained that the body of his stillborn child had been disposed of improperly, which had consequently prevented him from obtaining information about where the child was buried. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. The applicant’s victim status

44. The Court notes from the outset that the Government have not raised an objection as to whether, in the circumstances of the case, the applicant could still claim to be a victim of the violation alleged. The Court will examine this issue of its own motion (see, mutatis mutandis, Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 27, ECHR 2009).

45. In this connection the Court reiterates that under Article 34 of the Convention it “may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto ...”. It falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this regard, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention. A decision or measure favourable to an applicant is not, in principle, sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention. Redress so afforded must be appropriate and sufficient, failing which a party can continue to claim to be a victim of the violation (see, among others, Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, §§ 54-56, ECHR 2009, with further references).

46. The Court observes in the case at issue that on 24 May 2007 the Split County Court found that the body of the applicant’s stillborn child had not been disposed of in accordance with the relevant domestic law. It, however, considered that no provision of the domestic law obliged the hospital to inform parents where their stillborn child was buried and that therefore the applicant could not claim any damages in that regard (see paragraph 20 above). This decision of the Split County Court was upheld by the Supreme Court (see paragraph 22 above).

47. Whereas these decisions of the competent domestic courts could be understood as being favourable to the applicant as they have expressly acknowledged that the alleged interference with the applicant’s rights under Article 8 of the Convention had not been in accordance with the law, this acknowledgment did not lead to awarding any compensation to the applicant at the national level.

48. The Court therefore considers that the applicant can still claim to be a victim in respect of his complaint under Article 8 of the Convention.

2. Non-exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ arguments

49. The Government submitted that the applicant had not argued his case before the Constitutional Court properly, because he had merely reiterated his complaints before the lower courts and had not raised any issues concerning his constitutional rights. In the Government’s view, the applicant had failed to properly exhaust all available and effective domestic remedies.

50. The applicant considered that he had properly exhausted domestic remedies.

(b) The Court’s assessment

51. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of directly resolving the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

52. The rule of exhaustion of domestic remedies normally requires that complaints intended to be made subsequently at the international level should have been raised before the domestic courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law. The purpose of the rule requiring domestic remedies to be exhausted is to allow the national authorities (primarily the judiciary) to address an allegation that a Convention right has been violated and, where appropriate, to afford redress before that allegation is submitted to the Court. In so far as there exists at national level a remedy enabling the national courts to address, at least in substance, any argument as to an alleged violation of a Convention right, it is that remedy which should be used (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004‑III).

53. The Court notes that throughout the proceedings before the domestic courts, the applicant argued that the hospital had unlawfully and improperly disposed of the body of his stillborn child, which had prevented him from obtaining information about where the child was buried. He raised these arguments before the Split Municipal Court and the Split County Court (see paragraphs 11 and 19 above) and subsequently before the Supreme Court (see paragraph 21 above) and Constitutional Court (see paragraph 23 above). In addition, relying essentially on the same reasons, the applicant pursued the criminal law remedies before the competent authorities (see paragraphs 26-33 above). The applicant thereby provided the national authorities with the opportunity, which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, of putting right the violations alleged against them (see, for example, Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 32, 11 December 2012).

54. The Government’s objection therefore must be rejected.

3. Conclusion

55. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

56. The applicant contended that the hospital had disposed of the body of his stillborn child improperly. The location of the child’s grave had thus remained unknown and he had been unable to obtain simple information about where his child was laid to rest. It was true that instead of taking care of the funeral arrangements himself he had requested the hospital to bury the body, but that had not precluded his right to know where his child was laid to rest. In the applicant’s view, the domestic courts had prevented him from obtaining accurate and satisfactory information about the burial of his child, which had unjustly infringed his right to respect for his family life. The applicant also maintained that he had acted in good faith when asking the hospital to take care of the body of his stillborn child, and had only later learned that the body had been disposed of in a manner inappropriate for a human being. The event itself had caused a considerable amount of distress for him and his wife, and they had been suffering its consequences ever since.

57. The Government submitted that there had been no interference with the applicant’s rights under Article 8. They pointed out that after the child’s birth the applicant had decided not to assume responsibility for the burial of the body, even though he had been well aware of the hospital’s procedure in such cases. The applicant had thus waived his right to bury his stillborn child and to know details of where the body was laid to rest. The hospital had never promised the applicant or his wife that it would bury the child’s body in a particular manner, and no circumstances had existed which could have prompted the hospital to believe that the applicant or his wife would ever have wanted to visit the child’s grave. The applicant had thus tacitly accepted that the hospital take care of the child’s body in accordance with established procedure. The applicant and his wife had been left with sufficient time to think about whether they wished to take care of the body so they could not blame the hospital for their own failures, especially since no provision of the relevant domestic law obliged the hospital to take care of the child’s body in a manner the applicant considered appropriate. Lastly, the Government pointed out that the decisions of the domestic authorities in the applicant’s case had been based on the relevant domestic law and had not been unfair.

2. The Court’s assessment

(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue

58. The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that he had a right protected by Article 8.

59. The Court reiterates that the concepts of private and family life are broad terms not susceptible to exhaustive definition (see Hadri-Vionnet v. Switzerland, no. 55525/00, § 51, 14 February 2008). It has considered the “private life” aspect of Article 8 to be applicable to the question of whether a mother had the right to change the family name on the tombstone of her stillborn child (see Znamenskaya v. Russia, no. 77785/01, § 27, 2 June 2005), and also the excessive delay by the domestic authorities in returning the body of the applicants’ child following an autopsy to be an interference with the private and family life of the applicants (see Pannullo and Forte v. France, no. 37794/97, § 36, ECHR 2001‑X), just as the refusal of the investigative authorities to return the suspects body to his relatives (see Sabanchiyeva and Others v. Russia, no. 38450/05, § 123, ECHR 2013 (extracts)). The Court has also considered that a mother being unable to carry out her religious duties on the grave of her stillborn child raises an issue under the concept of “family life” under Article 8 (see Yıldırım v. Turkey (dec.), 25327/02, 11 September 2007). The Court has further held that a refusal to authorise the transfer of an urn containing the applicant’s husband’s ashes was a matter falling within the scope of Article 8 (see Elli Poluhas Dödsbo v. Sweden, no. 61564/00, § 24, ECHR 2006‑I). It has reached the same conclusion with regard to the question of whether or not the applicant was entitled to attend the burial of her child (see Hadri-Vionnet, cited above, § 52).

60. In view of the above case-law, the Court finds that Article 8 of the Convention is applicable to the case at issue, in which the applicant complained that the body of his stillborn child had been disposed of improperly, which had consequently prevented him from obtaining information about where the child was buried.

(b) Whether there has been an interference with the applicant’s rights

61. The Court notes that it has not been contested that the hospital was a public institution and that the acts and omissions of its medical staff were capable of engaging the responsibility of the respondent State under the Convention (see Glass v. the United Kingdom, no. 61827/00, § 71, ECHR 2004‑II).

62. The Court further observes that the central issue in the present case is whether the hospital was authorised to dispose of the body of the applicant’s stillborn child by treating the remains as clinical waste, leaving no trace of their whereabouts. Thus it is not a question of whether the applicant had the right to a particular type of ceremony or to choose the exact location of the child’s place of rest, as could be understood from the Government’s arguments, but whether there has been an interference with the applicant’s rights under Article 8 by the body of his stillborn child being disposing of as clinical waste.

63. Being mindful of the fact that the birth of a stillborn child must have been extremely emotionally disturbing for the applicant and his wife (compare, inter alia, Hadri-Vionnet, cited above, § 54), the Court notes that the Government did not submit any records or other documentation to the Court attesting to the information the hospital had provided to the applicant about what would happen to his child’s remains. The ambiguity of the manner in which the hospital dealt with the matter is apparent from the evidence given by its employees before the domestic authorities. The nurse in charge of the child’s body expressed her regret that the applicant had misunderstood the information she had given him and confirmed that no relevant documents in this regard existed (see paragraph 14 above). Similarly, the hospital’s pathologist, when questioned by the State Attorney’s Office, confirmed that there was no such document as a consent form for the disposal of the remains, since it was not required by domestic law (see paragraph 27 above).

64. In an area as personal and delicate as the management of the death of a close relative, where a particularly high degree of diligence and prudence must be exercised (see Hadri-Vionnet, cited above, § 56), the Court does not consider that by relying on an oral agreement with the hospital that it would take care of the burial of his stillborn child, the applicant tacitly accepted that the child’s body would be disposed of together with other clinical waste, leaving no trace of the remains or their whereabouts, especially since the relevant domestic law, the Cemeteries Act – which, according to the Split County Court was applicable to the case at issue (see paragraph 20 above) – provides that the cemeteries must keep a logbook of all burials, with an indication of where the deceased is buried (see paragraph 40 above).

65. The Court therefore considers that by disposing of the body of the applicant’s stillborn child as clinical waste, leaving no trace of the remains or their whereabouts, there has been an interference with the applicant’s rights under Article 8 of the Convention.

66. Interference with the exercise of the right to respect for private and family life can only be justified if the conditions of the second paragraph of Article 8 are satisfied. It therefore remains to be seen whether the interference was “in accordance with the law”, had an aim which is legitimate under this paragraph and was “necessary in a democratic society” for the aforesaid aim (see Smith and Grady v. United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, § 72, ECHR 1999‑VI).

67. The Court must therefore first examine whether there was a sufficient basis in law for the actions of the hospital to dispose of the body of the applicant’s stillborn child as clinical waste (see Hadri-Vionnet, cited above, § 59).

68. The Court observes that the Government did not cite any relevant legislation which would have allowed the hospital to dispose of the remains of the applicant’s stillborn child together with other clinical waste, and the Court is unable, for its part, to ascertain the existence of any such relevant domestic law.

69. It notes that the Ministry of Health’s Instructions on the Disposal of Clinical Waste and the by-law on the measures of preventing and combating hospital infections, on which the Split Municipal Court relied when dismissing the applicant’s civil action (see paragraph 18 above), concerned only foetuses in cases where the mother was up to twenty-two weeks pregnant (see paragraphs 38 and 39 above), which was clearly not the case with the applicant’s stillborn child (see paragraph 6 above).

70. Thus the Court, without going into the question of the conditions for obtaining the award of damages under the domestic law, has no reason to doubt the findings of the Split County Court, confirmed by the decision of the Supreme Court that under the relevant domestic law the body of the applicant’s stillborn child should not have been disposed of together with clinical waste (see paragraphs 20 and 22 above). This makes it sufficient for the Court to conclude that the interference in the case at issue has been contrary to the relevant domestic law. It notes moreover, that the Split County Court found that the appropriate procedures concerning the remains of stillborn children had not been regulated coherently, which the hospital’s pathologist also implied in his evidence (see paragraphs 20 and 27 above). This indicates an issue of the lack of certainty and foreseeability of the relevant domestic law and raises a question whether the domestic law failed to afford adequate legal protection against possible arbitrariness as mandated by the requirement of lawfulness under Article 8 of the Convention (see S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 95, ECHR 2008).

71. In view of the foregoing, the Court finds that the interference with the applicant’s rights guaranteed under Article 8 was not in accordance with the law, as required under that provision, which makes it unnecessary to investigate whether the interference pursued a “legitimate aim” and whether it was “necessary in a democratic society” (see, for example, Dobrev v. Bulgaria, no. 55389/00, § 165, 10 August 2006).

72. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

73. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

74. The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

75. The Government considered the applicant’s claim excessive and unfounded.

76. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant 12,300 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

77. The applicant failed to submit any claim for costs and expenses as required under Rule 60 of the Rules of Court. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

C. Default interest

78. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 12,300 (twelve thousand three hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 June 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde