(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6) Postupak izvršenja
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

U predmetu Ribić, bivša supruga podnositelja predstavke se tokom 1993. godine zajedno s njihovim zajedničkim sinom starim svega nekoliko meseci, iselila iz njihovog zajedničkog domaćinstva i počela izbegavati kontakte s podnosiocem. Općinskom sudu u Zagrebu podnela je 1996. godine tužbu radi razvoda braka i starateljstva nad detetom. Postupak je u odnosu na susrete i druženja podnosioca sa detetom pravnosnažno okončan 9 godina kasnije, 2005. godine (o ostalim zahtevima sud je međupresudama odlučio ranije). S obzirom da je bivša supruga podnosioca odbijala postupiti po presudi i omogućiti mu susrete i druženja s detetom, podnosilac je 2005. godine pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu. Nakon obustave prvog izvršnog postupka (zbog neplaćanja predujma), podnosilac je 2007. godine pokrenuo novi izvršni postupak koji je obustavljen 2013. godine jer je u međuvremenu (2011. godine) sin podnosioca postao punoletan. Ni u jednom izvršnom postupku nije izvršena pravnosnažna sudska presuda o susretima i druženjima podnosioca sa sinom, odnosno do susreta nije došlo.

Paralelno s parničnim postupkom vođeno je nekoliko postupaka pred centrom za socijalni rad. Početkom 2003. godine centar je doneo odluku kojom je privremeno regulisao susrete i druženja podnosioca sa detetom, no ta odluka nikada nije izvršena. U razdoblju od 2003. do 2006. godine centar za socijalni rad je takođe sprovodio meru nadzora nad izvršavanjem roditeljskog staranja podnosioca i njegove bivše supruge u pogledu susreta i druženja deteta s podnosiocem. Tokom nadzora službenici centra su u izvešćima navodili da se susreti i druženja ne događaju zbog nesaradnje majke te da su potrebne druge mere porodično-pravne zaštite. Druge mere, međutim, nisu sprovedene. Na predlog centra za socijalni rad, tužilaštvo je 2005. godine podiglo optužnicu protiv bivše supruge podnosioca zbog krivičnog dela sprečavanje i neizvršenje mera za zaštitu deteta i maloletne osobe. Općinski sud u Zagrebu je 2011. godine doneo presudu kojom je bivšu suprugu podnosioca proglasio krivom i izrekao joj kaznu zatvora od pet meseci uz primenu uslovne sa zaštitnim nadzorom i rokom provere od tri godine. Tokom celog razdoblja od iseljenja 1993. godine pa do detetovog punoletstva 2011. godine podnosilac je dete video svega tri puta.

U obraćanju ESLJP podnosilac je prigovorio da su domaći organi prekršila pozitivnu obavezu poštovanja njegova porodičnog života stoga što nisu osigurali redovne susrete i druženja njega i njegova sina koji su bili nužni za održavanje porodičnih veza između njih. On je prigovorio da je svog sina video samo tri puta od trenutka kada je bio star samo dva meseca do trenutka kada je navršio osamnaest godina. Pozvao se na član 8. Konvencije.

U skladu sa merodavnim načelima koje je ESLJP postepeno razvijao kroz sudsku praksu uzajamno uživanje roditelja i deteta u međusobnom društvu predstavlja temeljni element „porodičnog života“ u smislu člana 8. Konvencije. Posljedično, pravo na poštovanje porodičnog života za državu stvara pozitivne obveze, a što u ovakvim predmetima podrazumeva preduzimanje mera s ciljem ponovnog povezivanja roditelja s njihovom decom, i olakšavanje takvog povezivanja. Obaveza primene posebne revnosti stoga je odlučujuća u proceni je li predmet ispitan u razumnom roku u skladu s članom 6. stavkom 1. Konvencije koji takođe čini deo procesnih zahteva iz člana 8. Konvencije.

ESLJP je u ovom predmetu Ribić utvrdio sledeće razloge zbog kojih je došlo do povrede pozitivnih obaveza u smislu člana 8. Konvencije: parnični i izvršni postupci trajali su nerazumno dugo (ukupno 13 godina i 11 meseci), prva odluka centra za socijalni rad kao nadležnog upravnog tela o privremenom regulisanju susreta i druženja podnosioca sa detetom donesena je tek sedam godina nakon pokretanja postupka radi razvoda braka, kao i da je podnosilac svog sina tokom celog razdoblja od iseljenja njegove bivše supruge do punoletnosti sina video svega tri puta. S tim u vezi Sud je istaknuo da su domaće vlasti propustile da preduzmu potrebne mere koje su se od njih mogle razumno očekivati u svrhu olakšavanja ponovnog susreta između oca i sina. Takvo nepostupanje nacionalnih vlasti dovelo je do de facto odlučivanja u predmetu jer verovatnoća ponovnog porodičnog sjedinjenja protokom vremena u kome se otac i sin nisu viđali dovelo je do toga da se prirodno zbližavanje između njih verovatno nikada neće ni dogoditi.

Sud zaključuje da su državne vlasti dozvolile da zbog proteka vremena i nepreduzimanja potrebnih koraka u postupku za ostvarivanje prava na susrete i druženja odnosno izvršnim postupcima izvršenja odluka, dođe do de facto odlučivanja u predmetu i otuđivanja deteta od njegovog oca. Sledom navedenog Sud je utvrdio da je došlo do povrede pozitivnih obaveza države da zaštiti pravo na poštovanje porodičnog života, koje je zajamčeno članom 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET RIBIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 27148/12)

PRESUDA

STRASBOURG

2. travnja 2015.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Ribić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Elisabeth Steiner, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 10. ožujka 2015., Donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 27148/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Zdenko Ribić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 6. travnja 2012.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su domaće vlasti prekršile svoju pozitivnu obvezu poštivanja njegova obiteljskog života time što nisu osigurale njegovo pravo da bude u kontaktu sa svojim sinom.
Dana 13. studenoga 2012. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1954. godine i živi u Zagrebu.
Dana 25. travnja 1992. godine podnositelj je oženio gđu Z.J.
Dana 9. listopada 1993. godine Z.J. je rodila njihova sina I.R.
U prosincu 1993. godine, Z.J. se zajedno s njihovim sinom iselila iz stana u kojem je živjela s podnositeljem, u stan svojih roditelja. Nakon toga je počela izbjegavati kontakte s podnositeljem. Prije pokretanja postupka za razvod i skrbništvo u veljači 1996. godine (vidi stavke 9.-30. dolje) podnositelj je svog sina vidio samo dvaput, u siječnju 1994. godine i za vrijeme uskrsnih blagdana 1995. godine. Podnositelj zahtjeva i Z.J. službeno su razvedeni sudskom presudom 12. veljače 2002. godine (vidi stavke 21.-22. dolje).

A. Parnični postupak za razvod, povjeravanje zajedničkog djeteta i i uzdržavanje

1. Glavni postupak

Dana 19. veljače 1996. Z.J. je pokrenula parnični postupak protiv podnositelja pred Općinskim sudom u Zagrebu tražeći razvod, povjeravanje i uzdržavanje.za njihova sina.
Dana 22. travnja 1997. sud je od Centra za socijalnu skrb Zagreb (dalje u tekstu: „lokalni centar za socijalnu skrb“) zatražio izradu izvješća o obiteljskoj situaciji u obitelji Ribić i dostavu svoje preporuke o tome kojem bi roditelju trebalo dodijeliti skrbništvo nad njihovim sinom.
Vlada je ustvrdila da je podnositelj ignorirao pozive lokalnog centra za socijalnu skrb da prisustvuje razgovorima nužnima za pripremu izvješća time što nije u pošti preuzeo pisma centra. Podnositelj je opovrgnuo te navode, istaknuo da ih Vlada nije potkrijepila relevantnim dokumentima te ju je pozvao da to učini. Nadalje je ustvrdio da, iako je istina da je u razdoblju od 1993. do 2003. godine radnim danom radio u Ljubljani (Slovenija), svakoga je vikenda boravio u Zagrebu. Ako je bilo ikakvih problema s uručivanjem pisama lokalnog centra za socijalnu skrb podnositelju, centar je trebao kontaktirati odvjetnicu koja ga je zastupala u predmetnom parničnom postupku.
Dana 7. srpnja 1997. odvjetnici podnositelja zahtjeva i Z.J. složili su se da se postupak privremeno obustavi (mirovanje postupka) u razdoblju od tri mjeseca s ciljem postizanja sporazumnog rješenja, do kojeg ipak nije došlo.
Stoga je u daljnjem tijeku postupka, dana 23. siječnja 1998., sud odlučio pribaviti informacije o dohotku stranaka, te je sljedeće ročište zakazao za 20. travnja 1998. u svrhu saslušanja stranaka.
Međutim, ročište zakazano za 20. travnja 1998. odgođeno je jer podnositelj nije pristupio sudu.
Na ročištu održanom 22. svibnja 1998. sud je ponovno odlučio ispitati stranke te je pozvao Z.J. da dostavi informacije o svojem dohotku, što je podnositelj već učinio.
Na tom ročištu i u svom pisanom podnesku od 9. ožujka 1999., podnositelj je od suda zatražio da odredi privremenu mjeru kojom bi privremeno regulirao njegove kontakte sa sinom. Prema informacijama koje su podnijele stranke, sud nije odlučio o prijedlogu podnositelja zahtjeva, navodno jer je odlučivanje o privremenim kontaktima bilo u isključivoj nadležnosti centara za socijalnu skrb kao upravnih tijela na temelju zakonodavstva koje je u predmetno vrijeme bilo na snazi (vidi stavak 81. dolje).
Na ročištu održanom 9. listopada 1998. sud je ispitao stranke te je odlučio pribaviti mišljenje psihijatrijskog vještaka u svrhu odlučivanja o povjervanju djeteta na čuvanje i odgoj i viđanje djeteta. Međutim, s obzirom da su podnositelj i Z.J. platili predujam za troškove mišljenja vještaka tek sedam mjeseci kasnije, spis predmeta nije poslan odabranoj stručnoj ustanovi do 11. lipnja 1999. godine.
Tijekom pripreme mišljenja vještaka dana 26. veljače 2000., podnositelj zahtjeva se susreo sa svojim sinom, prvi put nakon Uskrsa 1995. godine (vidi stavak 8. gore). Istoga su dana podnositelj i Z.J. potpisali ugovor o rasporedu susreta i druženja koji su predložili sudu. Konkretno, dogovoreno je da se sudu predloži da se kontakti između podnositelja i njegova sina odvijaju u prisutnosti oba roditelja dva sata u prostorima koje će odrediti lokalni centar za socijalnu skrb, te u prisutnosti stručnjaka za skrb o djeci kojeg će odrediti centar. Dogovoreno je da će se tijekom prva tri mjeseca kontakti odvijati dva puta mjesečno, a nakon toga svaki tjedan. Dogovoreno je da će nakon godinu dana lokalni centar za socijalnu skrb procijeniti situaciju i predložiti daljnji način ostvarenja kontakata.
Do 3. travnja 2000. odabrana stručna ustanova završila je izradu mišljenja koje je sud zaprimio 11 dana kasnije. Preporuka vještaka bila je u skladu sa sporazumom stranaka od 26. veljače 2000. godine koji su podržali. Vještaci su posebice naglasili nužnost da se kontakti između podnositelja i njegova sina odvijaju u prisutnosti Z.J. i stručnjaka za skrb o djeci kojega će odrediti lokalni centar za socijalnu skrb.
S obzirom da su obje stranke prigovorile mišljenju vještaka, sud je održao još tri rasprave, 25. svibnja, 14. rujna i 28. rujna 2001. godine na kojima je sud ispitao psihijatra koji je izradio mišljenje. Sud je također pribavio nove informacije o dohocima stranaka u svrhu odlučivanja o uzdržavanju njihova sina.
Dana 26. listopada 2001. Općinski sud je donio presudu u kojoj je: (a) razveo brak između podnositelja i Z.J., (b) Z.J. povjerio njihovog sina na čuvanje i odgoj Z.J. , (c) odredio podnositelju pravo na susrete i druženja (kontakte) te (d) naložio podnositelju da redovito plaća određeni novčani iznos za uzdržavanje sina. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

„Kontakt između I.R.-a i njegova oca Zdenka Ribića odvijat će se dvaput mjesečno subotama u trajanju od dva sata u razdoblju od dva mjeseca, a nakon toga jednom tjedno subotama u domu djeteta u prisutnosti njegove majke i psihologa ili socijalnog radnika. Nakon godinu dana lokalni centar za socijalnu skrb može predložiti izmjene učestalosti [kontakata].

(...)

S obzirom da su obje stranke u više navrata uzrokovale odgode rasprava nedolascima i neplaćanjem predujma mišljenja vještaka i time produžile postupak za nekoliko godina (...) svaka bi stranka trebala snositi vlastite [parnične] troškove.“

Nakon žalbe obje stranke, dana 12. veljače 2002. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na pravo na susrete i druženja i uzdržavanje, te je predmet vratio na ponovno odlučivanje. Potvrdio je osporavanu presudu u dijelu koji se odnosi na razvod i skrbništvo čime je taj dio postao pravomoćan.
U ponovljenom postupku Općinski sud u Zagrebu održao je rasprave 5. srpnja 2002., te 27. siječnja, 19. ožujka i 12. srpnja 2003. godine.
Osim toga, dana 26. kolovoza 2002. sud je od lokalnog centra za socijalnu skrb zatražio dizradu nalaza i mišljenja, te preporuku o načinu ostvarivanja kontaktata podnositelja sa sinom. Tijekom pripreme za izradu nalaza i mišljenja, tim stručnjaka centra koji se sastojao od socijalnog radnika i psihologa proveo je nekoliko zajedničkih i odvojenih razgovora sa strankama. Vještaci centra također su kontaktirali školu podnositeljeva sina te pribavili mišljenje o njegovom uspjehu u školi.
Dana 7. veljače 2003. lokalni centar za socijalnu skrb dostavio je svoj nalaz i mišljenje te preporuku sudu. Tim stručnjaka centra preporučio je da se kontakti između podnositelja i njegova sina odvijaju svake druge subote u trajanju od dva sata u razdoblju od tri mjeseca, a nakon toga svake subote u prisutnosti majke i stručnjaka centra za socijalnu skrb. Međutim, stručnjaci centra predložili su da se kontakti ne odvijaju u djetetovu domu jer to nije neutralno područje te bi moglo prouzročiti sukobe između podnositelja s jedne strane i Z.J. i njezinih roditelja s druge. U njihovom je izvješću navedeno kako je sin podnositelja jako emocionalno vezan za svoju majku, da ne poznaje svog oca, ali bi ga želio upoznati. U mišljenju stručnjaka također je predloženo da centar odredi mjeru zaštite djeteta u obliku nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi s naglaskom na kontakte između podnositelja i njegova sina, u svrhu olakšavanja tih kontakata i pomaganja roditeljima da poboljšaju međusobnu komunikaciju (vidi stavak 59. dolje).
Na raspravi održanoj 19. ožujka 2003. sud je saslušao stranke.
Dana 4. srpnja 2003. sud je donio djelomičnu presudu u kojoj je odlučio o uzdržavanju podnositeljeva sina. U isto vrijeme odlučio je prekinuti postupak u dijelu koji se odnosi na pravo susreta i viđanja podnositelja sa djetetom, do ishoda paralelnog parničnog postupka kojeg je njegova bivša supruga pokrenula protiv njega s ciljem lišavanja podnositelja roditeljskog prava (vidi stavke 77.-78. dolje). Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu.
Dana 3. veljače 2004. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu podnositelja na djelomičnu presudu o uzdržavanju, te je potvrdio presuduprvostupanjskog suda. Istovremeno je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosio na prekid postupka, te predmet vratio na ponovno suđenje. Smatrao je da podnositelj ima pravo održavati kontakt sa svojim sinom sve dok nije lišen roditeljskog prava..
U ponovljenom je postupku dana 23. srpnja 2004. Općinski sud u Zagrebu donio presudu kojom je ponovno odredio pravo podnositelja na susrete i druženja sa sinom, te je također odredio detaljni raspored kontakata. Konkretno, sud je odlučio da će se tijekom prva tri mjeseca kontakti između podnositelja i njegova sina odvijati svake druge subote u trajanju od dva sata u prostorima lokalnog centra za socijalnu skrb te u prisutnosti majke i psihologa ili socijalnog radnika kojega je odredio centar. U iduća tri mjeseca kontakti se trebaju odvijati na isti način, no svake subote, a nakon još tri mjeseca, na isti način, ali bez prisutnosti majke. Nakon devet mjeseci, podnositelj je svoja prava pristupa trebao ostvarivati u trajanju od četiri sata svakog utorka i četvrtka u tjednima kad sin podnositelja ide u školu ujutro, svakog drugog vikenda, trideset dana za vrijeme ljetnih praznika i sedam dana za vrijeme zimskih praznika, kao i svakog drugog državnog ili crkvenog blagdana.
Dana 12. travnja 2005. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu Z.J. te potvrdio prvostupanjsku presudu. Prvostupanjska presuda od 23. srpnja 2004. postala je pravomoćna kad je drugostupanjska presuda od 12. travnja 2005. uručena objema strankama, 29. lipnja 2005. godine.

2. Ovršni postupak

(a) Prvi ovršni postupak

S obzirom da je Z.J. odbila postupiti po navedenoj presudi od 23. srpnja 2004. te je ometala ostvarivanje podnositeljevih prava na kontakt s djetetom, dana 12. svibnja 2005. podnositelj je Općinskom sudu u Zagrebu podnio zahtjev za ovrhu te presude.
Dana 25. kolovoza 2005. sud je donio rješenje o ovrsi kojim je Z.J. naložio da podnositelju dopusti ostvarivanje prava susreta i druženja [sa sinom] ili će u suprotnom biti kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kuna (HRK).
Dana 8. studenoga 2005. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu Z.J. te potvrdio rješenje.
Dana 2. prosinca 2005. lokalni centar za socijalnu skrb obavijestio je sud da Z.J. ne poštuje presudu od 23. srpnja 2004. jer nije dovodila podnositeljeva sina na zakazane susrete i druženja u prostorima centra gdje su se kontakti između njega i podnositelja trebali odvijati. Centar je stoga od suda zatražio da ovrši presudu pomoću sudskog ovršitelja.
Dana 22. prosinca 2005. Općinski sud u Zagrebu donio je odluku kojom je Z.J. kaznio novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 HRK za nepostupanje e po presudi od 23. srpnja 2004. te joj je ponovno naložio da to učini u roku od petnaest dana jer će u suprotnom biti kažnjena dodatnom novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 HRK. Z.J. je podnijela žalbu, no 21. studenoga 2006. Županijski je sud odbio njenu žalbu.
Z.J. je u međuvremenu, dana 29. prosinca 2005., zatražila odgodu ovrhe, no Općinski je sud odbio njezin zahtjev.
S obzirom da je Z.J. platila novčanu kaznu, ali svejedno nije poštovala presudu, dana 30. studenoga 2006. Općinski sud u Zagrebu je prihvatio zahtjev podnositelja od 27. rujna 2006. te je izdao novo rješenje o ovrsi kojim je sudskom ovršitelju naložio da, uz pomoć pedagoga ili socijalnog radnika zaposlenog u lokalnom centru za socijalnu skrb te policijskog službenika, uzme podnositeljeva sina od Z.J. ili bilo koje druge osobe, svaki put kad podnositelj na temelju rasporeda kontakata ima pravo na ostvarivanje susreta i druženja , te da joj ga nakon toga vrate. Iako je sud naložio da troškove te intervencije sudskog ovršitelja snosi Z.J. , pozvao je podnositelja da plati predujam za te troškove u roku od osam dana od dostave rješenja.
Općinski sud je obustavio ovršni postupak odlukom od 14. veljače 2007. jer podnositelj nije platio predujam za troškove. Podnositelj je prvo 7. ožujka 2007. godine podnio žalbu protiv te odluke, no 29. ožujka 2007. istu je žalbu povukao i u konačnici je 23. studenoga 2007. povukao svoj zahtjev za ovrhom od 12. svibnja 2005. (vidi stavak 31. gore).
U skladu s time, Općinski sud u Zagrebu je obustavio ovršni postupak dana 4. prosinca 2007. godine.

(b) Drugi ovršni postupak

U međuvremenu, dana 23. travnja 2007. podnositelj je ponovno podnio zahtjev za ovrhom navedene presude od 23. srpnja 2004.Općinskom sudu u Zagrebu (vidi stavak 29. gore).
Dana 6. prosinca 2007. sud je izdao rješenje o ovrsi istovjetno rješenju od 30. studenoga 2006. (vidi stavak 37. gore).
Z.J. je 24. prosinca 2007. podnijela žalbu protiv tog rješenja te je 2.siječnja 2008. godine tražila da se ovrha odgodi.
Dana 6. veljače 2008. Općinski sud u Zagrebu je odbio zahtjev Z.J. za odgodom ovrhe. Dana 25. veljače 2008. Z.J. je podnijela žalbu protiv te odluke.
Dana 28. veljače 2011. Općinski je sud Županijskom sudu u Zagrebu proslijedio žalbe Z.J. od 24. prosinca 2007. i 25. veljače 2008. kako bi taj sud donio odluku.
Dopisom od 19. travnja 2011. Županijski sud je spis vratio Općinskom sudu, te zatražio da ispravi određene pogreške iz prvostupanjskog postupka.
U međuvremenu, dana 10. lipnja 2009. podnositelj je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kojem je prigovorio zbog duljine trajanja ovog drugog ovršnog postupka.
Dana 26. rujna 2011. Vrhovni sud je utvrdio kako je došlo do povrede prava podnositelja na suđenje u razumnom roku te: (a) podnositelju dodijelio 5.000,00 HRK na ime naknadee, (b) Općinskom sudu u Zagrebu naložio da ispravi pogreške navedene u dopisu Županijskog suda u Zagrebu od 19. travnja 2011. u roku od mjesec dana (vidi stavak 45. gore) i (c) Županijskom sudu u Zagrebu naložio da odluči o žalbama Z.J. od 24. prosinca 2007. i 25. veljače 2008. godine u roku od tri mjeseca nakon što ponovno zaprimi spis od Općinskog suda.
Odlukama od 6. ožujka 2012. Županijski je sud odbio žalbe Z.J. od 24. prosinca 2007. i 25. veljače 2008. godine.
Podnositeljev sin je u međuvremenu, dana 9. listopada 2011. godine, navršio osamnaest godina te postao odrasla osoba. Gore navedeni ovršni postupak je sukladno tome postao bespredmetan.. Općinski sud je stoga odlukom od 13. siječnja 2013. obustavio ovršni postupak.

B. Upravni postupci pred lokalnim centrom za socijalnu skrb

Usporedo s gore navedenim parničnim postupkom vezanim uz, inter alia, skrbništvo i kontakte, lokalni centar za socijalnu skrb je djelovao na različite načine kako bi razriješio sukobe u obitelji.

1. Postupci vezani uz podnositeljev¸o pravo na susrete i druženja

Dana 20. ožujka 2003. lokalni centar za socijalnu skrb je donio odluku kojom je privremeno odobrio pravo podnositelju na susrete i druženja sa sinom dok presuda u gore navedenom parničnom postupku ne postane pravomoćna te je izradio raspored kontakata. Konkretno, centar je odlučio da će se susreti i druženja između podnositelja i njegova sina odvijati svakog drugog petka u trajanju od jednog sata u prostorima centra u prisutnosti službene osobe u razdoblju od tri mjeseca. Odluka je izrijekom navodila da žalba protiv nje ne obustavlja njenu ovrhu. Dana 14. travnja 2003. Z.J. je podnijela žalbu na tu odluku.
Dana 15. travnja 2003. centar je obavijestio Z.J. da treba surađivati s njima i omogućiti kontakte između podnositelja i njegova sina. Upozorio ju je da se, ako to ne učini, njeno djelovanje može smatrati zanemarivanjem roditeljskih dužnosti koje zahtijeva donošenje strožih mjera za zaštitu djeteta.
Dana 27. lipnja 2003. podnositelj je centru podnio zahtjev za ovrhom njegove odluke od 20. ožujka 2003. godine.
Međutim, postupajući po žalbi Z.J. od 14. travnja 2003., dana 22. rujna 2003. godine nadležno je Ministarstvo, kao drugostupanjsko upravno tijelo, ukinulo je odluku centra od 20. ožujka 2003. i predmet vratilo na ponovno suđenje. U skladu s time, dana 3. prosinca 2003. centar je obustavio provedbu ovrhe koju je podnositelj pokrenuo 27. lipnja 2003. godine.
Dana 30. listopada 2003. podnositelj je centru podnio zahtjev za donošenje nove odluke o njegovim pravu na susrete I druženja s djetetom.
Dana 22. prosinca 2003. lokalni centar za socijalnu skrb donio je novu odluku kojom je ponovno privremeno odredio kontakte podnositelja s djetetom dok presuda u gore navedenom parničnom postupku ne postane pravomoćna, te je izradio novi raspored kontakata. Odluka je izrijekom navodila da žalba protiv nje ne obustavlja njenu ovrhu. Dana 19. siječnja 2004. Z.J. je podnijela žalbu protiv odluke.
Dana 13. srpnja 2004. nadležno Ministarstvo odbilo je žalbu te potvrdilo odluku centra. Z.J. je tada Upravnom sudu podnijela tužbu protiv odluke Ministarstva koju je sud odbio 17. veljače 2005. godine.
U međuvremenu, dana 15. listopada 2004. podnositelj je podnio zahtjev za ovrhu odluke lokalnog centra za socijalnu skrb od 22. prosinca 2003. (vidi stavak 56. gore). Međutim, čini se kako lokalni centar za socijalnu skrb nije donio rješenje o ovrsi ili poduzeo druge mjere kako bi ovršio svoju odluku prije 29. lipnja 2005., odnosno datuma kada je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. srpnja 2004. u gore navedenom parničnom postupku postala pravomoćna (vidi stavke 29.-30. gore) i time zamijenila odluku koji je podnositelj nastojao ovršiti.

2. Postupak vezan uz nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi

Usporedo s gore opisanim upravnim postupkom (vidi stavke 51.58.), lokalni centar za socijalnu skrb je proveo drugi upravni postupak. Konkretno, odlukom od 23. prosinca 2003. lokalni centar za socijalnu skrb je izrekao mjeru za zaštitu djece u obliku nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi (vidi stavak 82. dolje) u razdoblju od jedne godine, imenovao službenicu za nadzor i izradio program nadzora.
Dana 2. veljače 2004. službenica za nadzor obavijestila je centar da Z.J. ignorira njezine pozive kojima nastoji zakazati prvi sastanak između podnositelja i njegova sina u sklopu ovrhe odluke centra od 22. prosinca 2003. (vidi stavak 56. gore) kojom mu je određen privremeni kontakt s djetetom. Istoga je dana centar usvojio mišljenje da bi mjeru nadzora trebalo obustaviti zbog neučinkovitosti te da je umjesto toga potrebno pokrenuti kaznenopravne mjere (vidi stavak 68. dolje).
Dana 1. ožujka 2004. službenica za nadzor podnijela je centru svoje izvješće u kojem je navela da se između podnositelja i njegova sina nisu odvijali nikakvi kontakti od usvajanja odluke centra od 22. prosinca 2003. (vidi stavak 56. gore). Istovremeno je predložila da se kontakti između podnositelja i njegova sina organiziraju u prostorima škole u prisutnosti pedagoga.
Odlukom od 9. ožujka 2004. centar je obustavio primjenu mjere za zaštitu djece u obliku nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi koju je naredio svojom odlukom od 23. prosinca 2003. (vidi stavak 59. gore). Naveo je da je mjera neučinkovita s obzirom da Z.J. ne surađuje te da su potrebne druge strože mjere za zaštitu djece. Dana 17. ožujka 2004. Z.J. je podnijela žalbu na tu odluku.
Dana 17. veljače 2005. nadležno Ministarstvo je ukinulo odluke centra od 23. prosinca 2003. i 9. ožujka 2004. godine (vidi stavke 59. i 62. gore), te predmet vratilo na ponovno odlučivanje.
Nakon što je obavio razgovor s podnositeljem i Z.J. u ponovljenom postupku dana 19. travnja 2005., centar je odlukom od 13. svibnja 2005. ponovno odredio mjeru za zaštitu djece u obliku nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi u razdoblju od jedne godine, imenovao službenicu za nadzor i izradio program nadzora. Z.J. je podnijela žalbu protiv te odluke.
Dana 3. lipnja, 4. srpnja i 31. srpnja 2005. godine službenica za nadzor obavijestila je centar da se kontakti između podnositelja i njegova sina nisu odvijali jer Z.J. nije surađivala.
Dana 29. prosinca 2005. nadležno Ministarstvo je odbilo žalbu Z.J., te potvrdilo odluku centra od 13. svibnja 2005. (vidi stavak 64. gore).
Mjera za zaštitu djece koju je centar odredio svojom odlukom od 13. svibnja 2005. istekla je 15. svibnja 2006. godine. Mjesečna izvješća koja je podnijela službenica za nadzor navode da se u tih godinu dana podnositelj nije susreo sa svojim sinom.

C. Ostali relevantni postupci

1. Kazneni postupak protiv Z.J.

Dana 5. veljače 2004. lokalni centar za socijalnu skrb pozvao je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu da podnese kaznenu prijavu protiv Z.J. zbog odbijanja suradnje s centrom i službenicom za nadzor, ometanja mjera koje je naložio centar i zanemarivanja roditeljskih dužnosti u pogledu kontakata njezina sina s ocem.
Dana 24. ožujka 2004. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu obavijestilo je centar za socijalnu skrb da u tom trenutku ne postoje osnove za progon Z.J. za kazneno djelo ometanja mjera za zaštitu djece definiranog u članku 215. Kaznenog zakona (vidi stavak 84. dolje) jer odluke čije je ovrhe Z.J. navodno ometala nisu postale pravomoćne.
Dana 14. travnja 2004. podnositelj je podnio kaznenu prijavu protiv Z.J. istom Državnom odvjetništvu u kojoj je Z.J. optužio za isto kazneno djelo.
Dana 29. rujna 2004. državno odvjetništvo je odbilo njegovu kaznenu prijavu. Pritom je navelo iste razloge iz dopisa centru za socijalnu skrb od 24. ožujka 2004. (vidi stavak 69. gore).
Dana 28. studenoga 2005. lokalni centar za socijalnu skrb je obavijestio državno odvjetništvo da su odluke čije je ovrhe Z.J. ometala postale pravomoćne, te je pozvao isto državno odvjetništvo da pokrene kazneni postupak protiv Z.J.
Dana 5. prosinca 2005. Općinsko državno odvjetništvo je podignulo optužnicu protiv Z.J. pred Općinskim sudom u Zagrebu zbog ometanja kontakata između podnositelja i njegova sina koje je naložio sud. Konkretno, bila je optužena za kazneno djelo djelo ometanja mjera za zaštitu djece propisanih u članku 215. Kaznenog zakona (vidi stavak 84. dolje).
Presudom od 24. lipnja 2008. Općinski sud je proglasio Z.J. krivom po optužnici i osudio je, no presudu je kasnije ukinuo Županijski sud u Zagrebu nakon njezine žalbe, te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku presudom od 24. siječnja 2011. Općinski sud u Zagrebu je ponovno Z.J. proglasio krivom po optužnici, te je osudio na kaznu zatvora od pet mjeseci, no odredio joj je uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom u razdoblju od tri godine pod uvjetom da u tom (uvjetnom) razdoblju ne počini daljnja kaznena djela. U svojoj je presudi sud, inter alia, istaknuo sljedeće:

„Ovaj je sud izrazito svjestan da sve odluke i presude, uključujući ovu, više ne mogu ispraviti štetu i zlo uzrokovano ponašanjem optužene, prvenstveno na štetu njezina djeteta koje je odraslo bez oca... Međutim, može barem naglasiti da je takvo ponašanje neprihvatljivo i kažnjivo... Pri određivanju kazne, sud je kao otegotne okolnosti u obzir uzeo činjenicu da je optužena niz godina namjerno, vjerolomno i prijevarom ometala ovrhu bilo koje sudske odluke ili odluke centra za socijalnu skrb te se na taj način ponašala arogantno i kao da je nedodirljiva, čime je omela zdrav i neometan razvoj njezina sina. Sud nije utvrdio nikakve posebne olakotne okolnosti.“

Presudom od 16. ožujka 2012. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu Z.J. i potvrdio prvostupanjsku presudu.

2. Postupak za lišavanje roditeljskog prava podnositelja zahtjeva

Z.J. je 2002. godine pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenula izvanparnični postupak protiv podnositelja zahtjeva s ciljem lišavanja istoga roditeljskog prava u odnosu na sina.
Presudom od 2. studenoga 2004. sud je odbio zahtjev Z.J. Smatrao je da su njezine tvrdnje da je podnositelj napustio svog sina, grubo zanemario svoje roditeljske dužnosti te da nije (redovito) plaćao za njegovo uzdržavanje neosnovane. Pritom se oslanjao na izvješće lokalnog centra za socijalnu skrb koje je navodilo da je Z.J. bila ta koja je ometala kontakte podnositelja sa sinom.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine Republike Hrvatske, br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života,

(...).“

B. Obiteljsko zakonodavstvo

1. Obiteljski zakon iz 1998. godine

(a) Mjerodavne odredbe

Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 1998. godine (Narodne novine br. 162/98. – dalje u tekstu: „Obiteljski zakon iz 1998.“) koji je bio na snazi u razdoblju između 1. srpnja 1999. godine i 21. srpnja 2003. godine glase kako slijedi:

Članak 99. stavak 1.

„Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, centar za socijalnu skrb odlučit će s kojim će roditeljem dijete živjeti te odrediti način i vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem, ako ovim Zakonom nije određeno da te odluke donosi sud.“

OSMI DIO

POSTUPAK PRED SUDOM

ZAJEDNIČKE ODREDBE

Članak 267.

„(1) Odredbama ovog dijela Zakona određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u posebnim parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i posebnim postupcima ovrhe i osiguranja, odlučuju u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka su hitni.“

Članak 269.

„(1) Radnje u posebnim parničnim, izvanparničnim postupcima i radnje u postupcima ovrhe i osiguranja u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom, poduzimaju se hitno.

(2) U postupcima iz stavka 1. ovoga članka, prvo ročište mora se održati u roku od petnaest dana od dana kad je tužba ili prijedlog primljen u sudu.“

Članak 270.

„U žalbi protiv odluke donesene u prvostupanjskom postupku u predmetima iz članka 267. ovoga Zakona, sud drugog stupnja dužan je donijeti odluku u roku od trideset dana od dana primitka žalbe.“

VII. PRIJELAZNE I ZAKLJUČNE ODREDBE

Članak 364.

(1) Ako je prije dana početka primjene ovoga Zakona donesena prvostupanjska odluka suda, centra za socijalnu skrb i drugog tijela tijekom daljnjeg postupka primjenjuje se Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78., 45/89. i 59/90.).

(2) Ako poslije dana početka primjene ovoga Zakona bude poništena ili ukinuta prvostupanjska odluka iz stavka 1. ovoga članka, tijekom daljnjeg postupka primjenjuju se odredbe ovoga Zakona.

(b) Mjerodavna sudska praksa

Prema sudskoj praksi hrvatskih sudova koja je razvijena primjenom Obiteljskog zakona iz 1998. godine (vidi, primjerice, odluku Županijskog suda u Koprivnici br. Gž 1005/1999 od 16. prosinca 1999. godine), sudovi nisu imali pravo određivati privremene mjere i na taj način regulirati pitanje skrbništva i prava na susrete i druženja prije donošenja konačne odluke o tim pitanjima. To je zbog toga što je odlučivanje o privremenom skrbništvu i kontaktima bilo u isključivoj nadležnosti centara za socijalnu skrb kao upravnih tijela na temelju članka 99. stavka 1. Obiteljskog zakona iz 1998. godine (vidi prethodni stavak).

2. Obiteljski zakon iz 2003. godine

Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona iz 2003. godine (Narodne novine br. 163/03. s naknadnim izmjenama i dopunama – dalje u tekstu: „Obiteljski zakon iz 2003.“) koji je bio na snazi u razdoblju od 22. srpnja 2003. godine do 1. rujna 2014. godine glase kako slijedi:

3. Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

Članak 109.

„(1) Centar za socijalnu skrb odredit će nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi kad su pogreške i propusti u skrbi o djetetu viševrsni ili učestali ili kad je roditeljima potrebna posebna pomoć u odgoju djeteta.

(2) (...)

(3) Program nadzora može sadržavati upućivanje djeteta u dom za djecu u poludnevni ili dnevni smještaj, upućivanje roditelja i djeteta u zdravstvene i druge ustanove radi liječenja i druge stručne pomoći.

(4) Nadzor se određuje u najkraćem trajanju od šest mjeseci. (...)“

VII. PRIJELAZNE I ZAKLJUČNE ODREDBE

Članak 362.

(1) Ako je prije dana početka primjene ovoga Zakona donesena prvostupanjska odluka suda, centra za socijalnu skrb i drugog tijela tijekom daljnjeg postupka primjenjuje se Obiteljski zakon (»Narodne novine«, br. 162/98.).

(2) Ako poslije dana početka primjene ovoga Zakona bude poništena ili ukinuta prvostupanjska odluka iz stavka 1. ovoga članka, tijekom daljnjeg postupka primjenjuju se odredbe ovoga Zakona.

Tekst članaka 263., 265. i 266, Obiteljskog zakona iz 2003. godine istovjetan je tekstu članaka 267., 269. i 270. Obiteljskog zakona iz 1998. godine (vidi stavak 80. gore).

C. Kazneni zakon

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97. s naknadnim izmjenama i dopunama) koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 1998. godine do 31. prosinca 2012. godine glase kako slijedi:

GLAVA ŠESNAESTA (XVI.)

KAZNENA DJELA PROTIV BRAKA, OBITELJI I MLADEŽI

Sprječavanje i neizvršenje mjera za zaštitu djeteta i maloljetne osobe

Članak 215.

„Tko spriječi izvršenje odgojnih ili drugih mjera određenih od suda, centra za socijalnu skrb ili [drugih] državnih tijela ili pravodobno ne ispunjava zakonske obveze [za] zaštitu djeteta ili maloljetne osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj je prigovorio da su domaća tijela prekršila su pozitivnu obvezu poštovanja njegova obiteljskog života stoga što nisu osigurale redovite susrete i druženja njega i njegova sina koji su bili nužni za održavanje obiteljskih veza između njih. Konkretno, podnositelj je prigovorio da je svog sina vidio samo tri puta od trenutka kada je bio star samo dva mjeseca do trenutka kada je navršio osamnaest godina. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, (...)

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

86. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Uvodne primjedbe

Sud ponavlja da je uzajamno uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu temeljni element „obiteljskog života“ u smislu članka 8. Konvencije (vidi, među ostalim izvorima, Olsson protiv Švedske (br. 1), 24. ožujka 1988., stavak 59., Serija A br. 130, i Gluhaković protiv Hrvatske, br. 21188/09, stavak 54., 12. travnja 2011.).
Iako je primarni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od proizvoljnog djelovanja tijela javne vlasti, uz to postoje i pozitivne obveze svojstvene učinkovitom „poštivanju“ obiteljskog života (vidi, među ostalim izvorima, Marckx protiv Belgije, 13. lipnja 1979., stavak 31., Serija A br. 31, i Gluhaković, citirano gore, stavak 55.). One uključuju obvezu nacionalnih tijela da poduzmu mjere s ciljem ponovnog povezivanja roditelja s njihovom djecom, te da olakšaju takvo povezivanje. To se također odnosi na slučajeve u kojima nastanu sporovi između roditelja i/ili drugih članova obitelji djece vezani uz kontakte i skrbništvo nad djecom (vidi Gluhaković, citirano gore, stavak 56.).
Sud primjećuje da je u ovom predmetu, zbog odgoda u postupku za povjeravanje djeteta na čuvanje i odgoj i određivanje susreta i druženja (vidi stavke 9.-30. gore), te naknadnog neprovođenja ovrhe presude kojom je podnositelju utvrđeno pravo na susrete i druženja (vidi stavke 31.-49. gore), podnositelj svog sina vidio samo tri puta tijekom cijelog njegovog djetinjstva.
Sud smatra da tako dugo razdoblje tijekom kojega podnositelj nije mogao održavati kontakt sa svojim sinom a priori predstavlja kršenje pozitivnih obveza države na temelju članka 8. Konvencije, te se može opravdati samo u iznimnim okolnostima. Činjenice ovog predmeta stoga zahtijevaju globalnu ocjenu u svjetlu mjerodavnih načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda (vidi stavke 92.-96. dolje). Sud stoga smatra da nije potrebno detaljno reproducirati tvrdnje stranaka.

2. Mjerodavna načela

S obzirom da učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se o budućim odnosima između roditelja i djeteta odlučuje isključivo s obzirom na sve relevantne okolnosti, a ne samo s obzirom na prolazak vremena (vidi Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, stavak 177., 27. rujna 2011.), neučinkovito, a posebice zakašnjelo vođenje postupka za povjeravanje djeteta na čuvanje i odgoj, te određivanje susreta i druženja može dovesti do povrede pozitivne obveze na temelju članka 8. Konvencije (vidi Eberhard i M. protiv Slovenije, br. 8673/05 i 9733/05, stavak 127., 1. prosinca 2009., i S.I. protiv Slovenije, br. 45082/05, stavak 69., 13. listopada 2011.) jer postupovno kašnjenje može voditi do de facto odlučivanja o predmetnom pitanju (vidi H. protiv Ujedinjene Kraljevine, 8. srpnja 1987., stavak 89., Serija A br. 120). Stoga u predmetima vezanima za odnos osobe s njegovim ili njezinim djetetom postoji obveza primjene iznimne revnosti s obzirom na opasnost da s prolaskom vremena može doći do de facto odlučivanja o tome. Ta obveza, koja je odlučujuća pri procjeni je li predmet ispitan u razumnom roku u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, također čini dio postupovnih zahtjeva iz članka 8. (vidi, primjerice Süß protiv Njemačke, br. 40324/98, stavak 100., 10. studenoga 2005., i Strömblad protiv Švedske, br. 3684/07, stavak 80., 5. travnja 2012.).
U predmetima vezanima uz ovrhu odluka u području obiteljskog prava, Sud je iznova smatrao da je odlučujuća stavka za bilo koju procjenu ponašanja tijela državne vlasti pitanje jesu li one poduzele sve potrebne korake kako bi olakšale izvršenje koje je razumno tražiti u posebnim okolnostima svakog pojedinog predmeta. Primjerenost mjere treba prosuđivati na temelju brzine njezine provedbe s obzirom da tijek vremena može uzrokovati nepopravljive posljedice za odnose između djeteta i roditelja koji s djetetom ne živi (vidi, primjerice, Fernández Cabanillas protivŠpanjolske (odluka), br. 22731/11, stavak 48.).
Međutim, obveza tijela državne vlasti da provedu mjere čiji je cilj olakšati kontakt roditelja koji nema skrbništvo s djecom nakon razvoda nije apsolutna. Radi se o obvezi sredstva, a ne o obvezi rezultata. Postoji mogućnost da se uspostava kontakta neće moći dogoditi odmah i da će zahtijevati mjere pripreme ili uspostavljanja kontakta u fazama. Važan je faktor uvijek i suradnja te razumijevanje svih uključenih strana. Međutim, manjak suradnje između rastavljenih roditelja nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od ispunjavanja njihovih pozitivnih obveza na temelju članka 8. To vlastima nameće obvezu da provedu mjere za pomirenje sukobljenih interesa stranaka, prvenstveno imajući na umu najbolje interese djeteta (vidi Fernández Cabanillas, citirano gore, stavci 47. i 50.).
Iako tijela državne vlasti moraju učiniti sve kako bi olakšale takvu suradnju, svaka obveza primjene prisile u tom području mora biti ograničena s obzirom da interesi, kao i prava i obveze svih uključenih strana moraju biti uzeti u obzir, a posebice najbolji interes djeteta i njegova ili njezina prava na temelju članka 8. Konvencije (vidi Gluhaković, citirano gore, stavak 57., i Fernández Cabanillas, citirano gore, stavak 47.). Iako mjere prisile protiv djece nisu poželjne u ovom osjetljivom području, upotreba sankcija u slučaju protupravnog ponašanja roditelja s kojim dijete živi ne može se isključiti (vidi, primjerice Eberhard i M., citirano gore, stavak 130.).
Stoga se u ovom predmetu zadatak Suda sastoji od ispitivanja jesu li navodne odgode u postupku za skrbništvo, te susrete i druženja dovele do de facto odlučivanja , te jesu li domaće vlasti poduzele sve potrebne korake koje se od njih mogu razumno tražiti u tim okolnostima, a kako bi ovršile pravo podnositelja na susrete i druženja s njegovim sinom (vidi, primjerice Z. protiv Slovenije, br. 43155/05, stavci 149. i 157., 30. studenoga 2010.).

3. Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenoga 1997. godine, dan nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. To razdoblje završilo je 9. listopada 2011. godine, kada je podnositeljev sin navršio osamnaest godina te postao odrasla osoba (vidi stavak 49. gore). Stoga, ono je trajalo trinaest godina i jedanaest mjeseci pri čemu je postupak za skrbništvo i kontakte trajao sedam godina i osam mjeseci na dvije razine nadležnosti (vidi stavke 9.-30. gore), a nastavni ovršni postupak još šest godina i tri mjeseca (vidi stavke 31.-49. gore).
Prema mišljenju Suda, argumenti koje je iznijela Vlada ne mogu objasniti takvu veliko kašnjenje. To je posebice tako s obzirom na činjenicu da je, nakon što je podnositelj podnio zahtjev za zaštitu njegova prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da je navedeni ovršni postupak sam po sebi trajao nerazumno dugo (vidi stavak 47. gore). Konkretno, tvrdnja Vlade da je ovaj predmet sličan predmetu Mihailova protiv Bugarske (br. 35978/02, 12. siječnja 2006.) u kojem je Sud utvrdio da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije nije održiva jer su u tom predmetu sporna kašnjenja trajala otprilike dvije godine i šest mjeseci.
Sud je posebice iznenadila činjenica da prije 20. ožujka 2003. godine lokalni centar za socijalnu skrb nije smatrao nužnim privremeno urediti pitanje susreta i druženja podnositelja sa sinom (vidi stavak 51. gore) iako je do tog trenutka parnični postupak koji je trebao razriješiti to pitanje bio u tijeku već gotovo sedam godina (od 19. veljače 1996. godine, vidi stavak 9. gore) te je podnositelj svog sina vidio samo tri puta (vidi stavke 8. i 18. gore). S tim u vezi Sud primjećuje da će se vjerojatnost ponovnog obiteljskog sjedinjenja postupno smanjivati i u konačnici prestati postojati ako biološkom ocu i djetetu nije dopušteno da se uopće vide ili se vide toliko rijetko da se prirodno zbližavanje između njih vjerojatno neće dogoditi (vidi, mutatis mutandis, Görgülü protiv Njemačke, br. 74969/01, stavak 46., 26. veljače 2004.).
Sud smatra da je samo ta činjenica dovoljna za zaključak kako u ovom predmetu domaće vlasti nisu poduzele potrebne korake koji su se od njih mogli razumno očekivati u svrhu olakšavanja ponovnog susreta između podnositelja i njegova sina. To je dovelo do de facto odlučivanja o tom pitanju stoga što je podnositelj svog sina vidio samo tri puta prije nego što je navršio osamnaest godina.
Prema tome, došlo je do povrede članka 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

102. Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potraživao je 30.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je osporila taj zahtjev.
Sud smatra da je podnositelj sigurno pretrpio nematerijalnu štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 25.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati na navedeni iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao 29.125,00 kuna (HRK) za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
Vlada je osporila taj zahtjev.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir predmete u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 1.500,00 eura (EUR) za postupak pred Sudom, uz sve poreze koji bi podnositelju mogli biti obračunati.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

3. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelja zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 25.000,00 eura (EUR) (dvadeset pet tisuća eura) na ime nematerijalne štete uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati; (ii) 1.500,00 eura (EUR) (jednu tisuću pet stotina eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2. travnja 2015. na temelju pravila 77. stavaka 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach	Elisabeth Steiner
Zamjenik tajnika	Predsjednica

____________________________________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF RIBIĆ v. CROATIA

(Application no. 27148/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

2 April 2015

FINAL

02/07/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Ribić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Elisabeth Steiner, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 March 2015, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 27148/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Zdenko Ribić (“the applicant”), on 6 April 2012.

2. The applicant was represented by Ms I. Bojić, an advocate practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that the domestic authorities had breached their positive obligation to respect his family life by failing to secure to him his right to contact with his son.

4. On 13 November 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1954 and lives in Zagreb.

6. On 25 April 1992 the applicant married Ms Z.J.

7. On 9 October 1993 Z.J. gave birth to their son I.R.

8. In December 1993 Z.J., together with their son, moved out of the flat in which she had lived with the applicant and went to live with her parents. After that she started avoiding contact with the applicant. Prior to the institution of the divorce and custody proceedings in February 1996 (see paragraphs 9-30 below) the applicant saw his son only twice, in January 1994 and in 1995 during Easter holidays. The applicant and Z.J. officially divorced by a court judgment to that effect on 12 February 2002 (see paragraphs 21-22 below).

A. Civil proceedings for divorce, child custody and contact rights

1. Principal proceedings

9. On 19 February 1996 Z.J. brought a civil action against the applicant in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) seeking divorce, custody of, and the maintenance for their son.

10. On 22 April 1997 the court asked the Zagreb Social Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb Zagreb, hereafter “the local social welfare centre”) to prepare a report on the family situation in the Ribić family and submit its recommendation as to whom of the parents custody of their son should be awarded.

11. The Government submitted that the applicant had ignored the local social welfare centre’s calls to attend interviews necessary for the preparation of the report by not collecting the centre’s letters to that effect from the post office. The applicant denied that allegation, noted that the Government had not substantiated it by relevant documents and invited them to do so. He further submitted that while it was true that in the period between 1993 and 2003 he had worked in Ljubljana (Slovenia) on weekdays, he had been staying in Zagreb every weekend. If there had been any problem with the service of the local social welfare centre’s correspondence to him, the centre should have contacted the advocate who had represented him in the civil proceedings in question.

12. On 7 July 1997 the applicant’s and Z.J.’ legal representatives agreed to temporarily suspend the proceedings (mirovanje postupka) for a period of three months with a view to reaching an amicable solution, which however did not materialise.

13. Thus, in the further course of the proceedings, on 23 January 1998, the court decided to obtain information on the parties’ income, and scheduled the next hearing for 20 April 1998 with a view to hearing the parties.

14. However, the hearing scheduled for 20 April 1998 was adjourned because the applicant did not attend it.

15. At the hearing held on 22 May 1998 the court again decided to hear the parties and invited Z.J. to provide information on her income, something the applicant had already done.

16. At that hearing and in his written submission of 9 March 1999 the applicant asked the court to issue a provisional measure whereby it would provisionally regulate his contacts with his son. According to the information submitted by the parties, the court did not decide on the applicant’s motion, apparently because under the legislation in force at the material time interim contact orders were in the exclusive jurisdiction of the social welfare centres as administrative authorities (see paragraph 81 below).

17. At the hearing held on 9 October 1998 the court heard the parties and decided to obtain an opinion from an expert in psychiatry with a view to deciding on custody and access rights. However, since the applicant and Z.J. did not advance the costs of the expert opinion until seven months later, the case-file was not sent to the appointed expert institution before 11 June 1999.

18. In the course of the preparation of the expert opinion, on 26 February 2000 the applicant met with his son, for the first time since Easter of 1995 (see paragraph 8 above). On the same date the applicant and Z.J. signed an agreement regarding the contact schedule they would propose to the court. In particular, it was agreed to propose to the court that the contacts between the applicant and his son take place in the presence of both parents for two hours on the premises specified by the local social welfare centre and in the presence of a child-welfare professional designated by the centre. In the first three months, the contacts were to take place twice a month, and thereafter every week. After a year the local social welfare centre were to assess the situation and propose further arrangements.

19. By 3 April 2000 the designated expert institution had finalised the expert opinion, which was received by the court 11 days later. The experts’ recommendation was in line with the parties’ agreement of 26 February 2000, which they endorsed. The experts particularly emphasised the need for the contacts between the applicant and his son to take place in the presence of Z.J. and a child-welfare professional designated by the local social welfare centre.

20. Since both parties objected to the expert opinion, the court held three more hearings, on 25 May and 14 and 28 September 2001 during which the court heard the psychiatrist who had prepared it. The court also obtained fresh information on the parties’ income with a view to deciding on the maintenance for their son.

21. On 26 October 2001 the Municipal Court pronounced judgment whereby it: (a) dissolved the marriage between the applicant and Z.J., (b) awarded custody of their son to Z.J., (c) granted the applicant access (contact) rights, and (d) ordered the applicant to regularly pay a certain amount of money as maintenance for his son. The relevant part of that judgment reads as follows:

“Contacts between I.R. and his father Zdenko Ribić shall take place twice a month on Saturdays for two hours for the period of two months, and after that once a week on Saturdays in the child’s home in the presence of the mother and a psychologist or social worker. After a year the local social welfare centre may propose changes in the frequency [of contacts].

...

Since both parties repeatedly, by their non-attendance and their failure to advance the costs of the expert opinion, caused hearings to be postponed and thereby protracted the proceedings for several years ... each party should bear their own [litigation] costs.”

22. Following an appeal by both parties, on 12 February 2002 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) quashed the first-instance judgment in so far as it concerned access rights and maintenance and remitted the case. It upheld the contested judgment in so far as it concerned divorce and custody, which part thereby became final.

23. In the resumed proceedings, the Zagreb Municipal Court held hearings on 5 July 2002, and on 27 January, 19 March and 12 July 2003.

24. In addition, on 26 August 2002 the court invited the local social welfare centre to prepare a report and submit its recommendation on the applicant’s contact with his son. In the course of their preparation the expert team of the centre, consisting of a social worker and a psychologist, conducted several joint and separate interviews with the parties. The centre’s experts also contacted the applicant’s son’s school and obtained an opinion on his school performance.

25. On 7 February 2003 the local social welfare centre submitted its report and recommendation to the court. Its expert team recommended that the contacts between the applicant and his son take place every second Saturday for two hours for the period of three months, and after that every Saturday, in the presence of the mother and a child-welfare professional. However, the centre’s experts suggested that the contacts should not take place in the child’s home as it was not a neutral ground and could give rise to conflicts between the applicant on the one side and Z.J. and her parents on the other. Their report indicated that the applicant’s son was very emotionally attached to his mother, that he did not know his father but wanted to meet him. The expert’s opinion also suggested that the centre impose a child-protection measure of supervision of exercise of parental authority focusing on contacts between the applicant and his son, with a view to facilitating those contacts and assisting the parents in improving communication between them (see paragraph 59 below).

26. At the hearing held on 19 March 2003 the court heard the parties.

27. On 4 July 2003 the court rendered a partial judgment whereby it decided on the maintenance for the applicant’s son. At the same time it decided to stay the proceedings in so far they concerned the applicant’s access rights pending the outcome of the concurrent civil proceedings his former wife had instituted against him with a view to depriving him of parental responsibility (see paragraphs 77-78 below). The applicant appealed.

28. On 3 February 2004 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal against the partial judgment on maintenance and upheld it. At the same time it quashed the first-instance decision to stay the proceedings and remitted the case. It held that the applicant had the right to maintain contact with his son as long as he was not deprived of parental responsibility.

29. In the resumed proceedings, on 23 July 2004 the Zagreb Municipal Court adopted a judgment whereby it again granted the applicant access rights and issued a detailed contact schedule. In particular, the court decided that in the first three months the contacts between the applicant and his son were to take place every second Saturday for two hours on the premises of the local social welfare centre and in the presence of the mother and either a psychologist or social worker designated by the centre. In the next three months the contacts were to be arranged in the same manner but every Saturday, and, after another three months, in the same way but in the absence of the mother. After nine months the applicant were to exercise his access rights for four hours every Tuesday and Thursday in those weeks when the applicant’s son had school in the morning, every second weekend, thirty days of summer and seven days of winter holidays, as well as every second official or church holiday.

30. On 12 April 2005 the Zagreb County Court dismissed an appeal by Z.J. and upheld the first-instance judgment. The first-instance judgment of 23 July 2004 became final when the second-instance judgment of 12 April 2005 was served on both parties on 29 June 2005.

2. Enforcement proceedings

(a) First set of enforcement proceedings

31. As Z.J. refused to comply with the above judgment of 23 July 2004 and obstructed the exercise of the applicant’s access rights, on 12 May 2005 he applied for enforcement of that judgment before the Zagreb Municipal Court.

32. On 25 August 2005 that court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) whereby it ordered Z.J., at the risk of fine of 3,000 Croatian kunas (HRK), to allow the applicant to exercise his access rights.

33. On 8 November 2005 the Zagreb County Court dismissed an appeal by Z.J. and upheld the writ.

34. On 2 December 2005 the local social welfare centre informed the court that Z.J. was not complying with judgment of 23 July 2004 as she had not been bringing the applicant’s son to the scheduled meetings on the centre’s premises where the contacts between him and the applicant were to be arranged. The centre thus asked to court to enforce the judgment through a judicial enforcement officer.

35. On 22 December 2005 the Zagreb Municipal Court issued a decision whereby it fined Z.J. HRK 3,000 for non-compliance with the judgment of 23 July 2004, and again ordered her, at the risk of further fine of HRK 6,000, to do so within fifteen days. Z.J. appealed but on 21 November 2006 the County Court dismissed her appeal.

36. In the meantime, on 29 December 2005, Z.J. asked for postponement of enforcement but the Municipal Court dismissed her motion.

37. Since Z.J. had paid the fine but nevertheless did not comply with the judgment, on 30 November 2006 the Zagreb Municipal Court accepted the applicant’s motion of 27 September 2006 and issued a new writ of execution whereby it ordered a judicial enforcement officer, with the assistance of a pedagogue or a social worker employed with local social welfare centre, and a police officer, to take the applicant’s son from Z.J., or any other person each time the applicant was entitled pursuant to the contact schedule to exercise his access rights, and to return him to her afterwards. Even though the court ordered that the costs of that intervention by the enforcement officer were to be borne by Z.J., it invited the applicant to advance those costs within eight days of the service of the writ.

38. By a decision of 14 February 2007 the Municipal Court discontinued the enforcement proceedings because the applicant had not advanced the costs. The applicant then first on 7 March 2007 appealed against that decision but, on 29 March 2007 withdrew that appeal and, eventually, on 23 November 2007 withdrew his application for enforcement of 12 May 2005 (see paragraph 31 above).

39. Accordingly, on 4 December 2007 the Zagreb Municipal Court discontinued the enforcement proceedings.

(b) Second set of enforcement proceedings

40. Meanwhile, on 23 April 2007 the applicant again applied for enforcement of the above judgment of 23 July 2004 (see paragraph 29 above) before the Zagreb Municipal Court.

41. On 6 December 2007 that court issued a writ of execution identical to the one of 30 November 2006 (see paragraph 37 above).

42. On 24 December 2007 Z.J. appealed against the writ and on 2 January 2008 sought that the enforcement be postponed.

43. On 6 February 2008 the Zagreb Municipal Court dismissed Z.J.’s motion for postponement of the enforcement. On 25 February 2008 Z.J. appealed against that decision.

44. On 28 February 2011 the Municipal Court forwarded Z.J.’s appeals of 24 December 2007 and 25 February 2008 to the Zagreb County Court for a decision.

45. By a letter of 19 April 2011 the County Court returned the case file to the Municipal Court asking it to correct certain errors in the first-instance proceedings.

46. In the meantime, on 10 June 2009 the applicant had lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time (zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), complaining about the length of the second set of the enforcement proceedings.

47. On 26 September 2011 the Supreme Court found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time and: (a) awarded him HRK 5,000 in compensation, (b) ordered the Zagreb Municipal Court to correct the errors indicated in the Zagreb County Court’s letter of 19 April 2011 within a month (see paragraph 45 above), and (c) ordered the Zagreb County Court to decide on Z.J.’s appeals of 24 December 2007 and 25 February 2008 within three months upon receiving the case file again from the Municipal Court.

48. By decisions of 6 March 2012 the County Court dismissed Z.J.’s appeals of 24 December 2007 and 25 February 2008.

49. Meanwhile, on 9 October 2011 the applicant’s son turned eighteen and became an adult. Accordingly, the above enforcement proceedings became obsolete. Consequently, by a decision of 13 January 2013 the Municipal Court discontinued the enforcement proceedings.

B. Administrative proceedings before the local social welfare centre

50. Parallel to the above civil proceedings concerning inter alia custody and access, the local social welfare centre acted in various ways in order to solve the family conflicts.

1. Proceedings concerning the applicant’s contact rights

51. On 20 March 2003 the local social welfare centre issued a decision whereby it provisionally granted the applicant access rights until the judgment in the above civil proceedings became final, and issued a contact schedule. In particular, the centre decided that the contacts between the applicant and his son were to take place every second Friday for one hour on its premises in the presence of a child-welfare professional for a period of three months. The decision specified that an appeal against it did not suspend its enforcement. On 14 April 2003 Z.J. appealed against that decision.

52. On 15 April 2003 the centre informed Z.J. of the need to cooperate with it and enable the contacts between the applicant and his son. It warned her that the failure to do so may be considered as dereliction of her duties as a parent calling for more stringent child-protection measures.

53. On 27 June 2003 the applicant applied to the centre for enforcement of its decision of 20 March 2003.

54. However, acting on the appeal by Z.J. of 14 April 2003, on 22 September 2003 the relevant Ministry, as the second-instance administrative authority, quashed the centre’s decision of 20 March 2003 and remitted the case. Accordingly, on 3 December 2003 the centre discontinued the administrative enforcement proceedings instituted by the applicant on 27 June 2003.

55. On 30 October 2003 the applicant applied to the centre to issue a new decision on his access rights.

56. On 22 December 2003 the local social welfare centre issued a new decision whereby it again provisionally granted the applicant access rights until the judgment in the above civil proceedings became final, and issued a new contact schedule. The decision specified that an appeal against it did not suspend its enforcement. On 19 January 2004 Z.J. appealed.

57. On 13 July 2004 the relevant Ministry dismissed that appeal and upheld the centre’s decision. Z.J. then brought an action in the Administrative Court against the Ministry’s decision, which that court dismissed on 17 February 2005.

58. In the meantime, on 15 October 2004 the applicant applied for enforcement of the local social welfare centre’s decision of 22 December 2003 (see paragraph 56 above). However, it would appear that before 29 June 2005, that is, the date on which the judgment of the Zagreb Municipal Court of 23 July 2004 in the above civil proceedings became final (see paragraph 29-30 above) and thus superseded the decision the applicant sought to enforce, the local social welfare centre did not issue an enforcement order or undertake other steps to enforce its decision.

2. Proceedings concerning supervision of the exercise of parental authority

59. Concurrently with the administrative proceedings described above (see paragraphs 51-58), the local social welfare centre conducted other administrative proceedings. In particular, by a decision of 23 December 2003 the local social welfare centre imposed a child-protection measure of supervision of the exercise of parental authority (see paragraph 82 below) for a period of one year, appointed a supervising officer and drafted a supervision programme.

60. On 2 February 2004 the supervision officer informed the centre that Z.J. ignored her calls to arrange the first meeting between the applicant and his son in the execution of the centre’s decision of 22 December 2003 (see paragraph 56 above) granting him provisional access rights. On the same day the centre adopted the opinion that the supervision measure should be discontinued as ineffective and that criminal-law measures should be set in motion instead (see paragraph 68 below).

61. On 1 March 2004 the supervising officer submitted her report to the centre stating that no contacts between the applicant and his son had taken place since the adoption of the centre’s decision of 22 December 2003 (see paragraph 56 above). At the same time she proposed that the contacts between the applicant and his son be arranged on school premises in the presence of a pedagogue.

62. By a decision of 9 March 2004 the centre discontinued the application of the child-protection measure of supervision of the exercise of the parental authority imposed by its decision of 23 December 2003 (see paragraph 59 above). It stated that the measure was ineffective given Z.J.’s lack of cooperation and that other, more stringent, child-protection measures were warranted. On 17 March 2004 Z.J. appealed against that decision.

63. On 17 February 2005 the relevant Ministry quashed the centre’s decisions of 23 December 2003 and 9 March 2004 (see paragraphs 59 and 62 above) and remitted the case.

64. In the resumed proceedings, after having heard the applicant and Z.J. on 19 April 2005, by a decision of 13 May 2005 the centre again imposed the child-protection measure of supervision of the exercise of parental authority for a period of one year, appointed a supervising officer and prepared a programme of supervision. Z.J. appealed.

65. On 3 June, 4 and 31 July 2005 the supervising officer informed the centre that contacts between the applicant and his son had not taken place due to Z.J.’s lack of cooperation.

66. On 29 December 2005 the relevant Ministry dismissed an appeal by Z.J. and upheld the centre’s decision of 13 May 2005 (see paragraph 64 above).

67. The child-protection measure imposed by the centre in its decision of 13 May 2005 expired on 15 May 2006. Monthly reports submitted by the supervising officer suggest that in that one-year period the applicant had not met his son.

C. Other relevant proceedings

1. Criminal proceedings against Z.J.

68. On 5 February 2004 the local social welfare centre invited the Zagreb State Attorney’s Office to bring criminal charges against Z.J. for her failure to cooperate with the centre and the supervising officer, obstruction of measures issued by the centre and dereliction of her duties as a parent regarding her son’s contacts with his father.

69. On 24 March 2004 the Zagreb State Attorney’s Office informed the social welfare centre that, for the time being, there were no grounds to prosecute Z.J. for the criminal offence of obstruction of the child-protection measures defined in section 215 of the Criminal Code (see paragraph 84 below) because the decisions whose execution Z.J. allegedly obstructed had not become final.

70. On 14 April 2004 the applicant filed a criminal complaint against Z.J. with the same State Attorney’s Office accusing her of the same criminal offence.

71. On 29 September 2004 the State Attorney’s Office dismissed his criminal complaint. In so doing, it advanced the same reasons as those stated in its letter to the social welfare centre of 24 March 2004 (see paragraph 69 above).

72. On 18 November 2005 the local social welfare centre informed the State Attorney’s Office that decisions whose execution Z.J. had been obstructing had become final and invited the State Attorney’s Office to criminally prosecute her.

73. On 5 December 2005 the State Attorney’s Office indicted Z.J. before the Zagreb Municipal Court for having been obstructing the court-ordered contacts between the applicant and his son. In particular, she was charged with the criminal offence of obstruction of child-protection measures laid down in section 215 of the Criminal Code (see paragraph 84 below).

74. By a judgment of 24 June 2008 the Municipal Court found Z.J. guilty as charged and convicted her but the judgment was subsequently quashed by the Zagreb County Court following her appeal and the case was remitted.

75. In the resumed proceedings, by a judgment of 24 January 2011 the Zagreb Municipal Court again found Z.J. guilty as charged and sentenced her to five months’ imprisonment but imposed a suspended sentence with supervision (uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom) for a period of three years provided that in that (probation) period she did not commit a further offence. In its judgment the court noted, inter alia, the following:

“This court is deeply aware that all decisions and judgments including this one can no longer remedy the harm and evil caused by the conduct of the accused, primarily to her child, who grew up without a father ... However, it can at least emphasise that such behaviour is unacceptable and punishable ... When determining the penalty the court took into account, as aggravating circumstances, the fact that for a number of years the accused deliberately, perfidiously and deceitfully obstructed enforcement of any court decision or decision of the social welfare centre and in so doing behaved arrogantly and acted as if she was untouchable and in that way hindered a healthy and undisturbed development of her son. The court did not find any special mitigating circumstances.”

76. By a judgment of 16 March 2012 the Zagreb County Court dismissed an appeal by Z.J. and upheld the first-instance judgment.

2. Proceedings to deprive the applicant of parental responsibility

77. In 2002 Z.J. instituted non-contentious proceedings against the applicant before the Zagreb Municipal Court with a view to depriving him of parental responsibility for his son.

78. By a judgment of 2 November 2004 the court dismissed Z.J.’s petition. It held that her claims that the applicant had abandoned his son, grossly neglected his duties as a parent and failed to pay (regularly) for his maintenance were unfounded. In so doing it relied on the report of the local social welfare centre suggesting that it was Z.J. who had obstructed the applicant’s contacts with his son.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution

79. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia, no. 56/90 with subsequent amendments) read as follows:

Article 35

“Everyone shall be guaranteed respect for, and the legal protection of, his personal and family life ...”

B. Family-law legislation

1. The 1998 Family Act

(a) Relevant provisions

80. The relevant provisions of the Family Act of 1998 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 162/98 – hereafter “1998 Family Act”), which was in force between 1 July 1999 and 21 July 2003 read as follows:

Section 99(1)

“If the parents do not live together the social welfare centre shall decide on child custody and on access rights of non-custodial parent, unless this Act provides that those issues shall be decided by the court.”

EIGHTH PART

JUDICIAL PROCEEDINGS

COMMON PROVISIONS

Section 267

“(1) This part of the Act provides rules according to which the courts proceed when they decide in special civil and non-contentious proceedings and special enforcement and security proceedings on matrimonial and family matters and other matters regulated by this Act.

(2) The proceedings referred to in section (1) if this Act shall be urgent.”

Section 269

“(1) Procedural actions in special civil and non-contentious proceedings and procedural actions in special enforcement and security proceedings in matrimonial and family matters and other matters regulated by this Act shall be undertaken with urgency.

(2) In the proceedings referred to in section (1) if this Act the first hearing must be scheduled within fifteen days from the moment the action or petition was received at the court.”

Section 270

“The appeal against the first-instance decision in cases referred to in section 267 of this Act must be decided by the second-instance court within thirty days of receiving the appeal.”

VII. TRANSITIONAL AND FINAL PROVISIONS

Section 364

(1) If before the entry into force of this Act a first-instance decision by the court, social welfare centre or other authority was rendered, the provisions of the Marriage and Family Relations Act of 1978 shall apply in the subsequent proceedings.

(2) If after the entry into force of this Act the first-instance decision referred to in section (1) of this Act was quashed or set aside, the provisions of this Act shall apply in the subsequent proceedings.

(b) Relevant case-law

81. Under the case-law of Croatian courts developed in the application of the 1998 Family Act (see, for example, the decision of the Koprivnica County Court no. Gž 1005/1999 of 16 December 1999), the courts were not entitled to issue provisional measures and thus regulate the issues of custody and access rights before adopting a final decision on those issues. That was so because such interim custody and contact orders were pursuant to section 99(1) of the 1998 Family Act (see the preceding paragraph) in the exclusive jurisdiction of the social welfare centres as administrative authorities.

2. The 2003 Family Act

82. The relevant provisions of the Family Act of 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments – hereafter “2003 Family Act”), which was in force between 22 July 2003 and 1 September 2014, read as follows:

3. Measures for protection of the rights and welfare of the child

Section 109

“(1) The social welfare centre shall order supervision of the exercise of parental authority when the errors and omissions are various and frequent or when the parents need special assistance in upbringing their child.

(2) ...

(3) The supervision programme may entail referring the child in a children’s home for a half day or for a full day, referring parents and the child to medical and other institutions for treatment and other professional assistance.

(4) The supervision shall be ordered for the minimum period of six months. ...”

VII. TRANSITIONAL AND FINAL PROVISIONS

Section 362

(1) If before the entry into force of this Act a first-instance decision by the court, social welfare centre or other authority was rendered, the provisions of the 1998 Family Act shall apply in the subsequent proceedings.

83. The text of sections 263, 265 and 266 of the 2003 Family Act was identical to that of sections 267, 269 and 270 of the 200 of the 1998 Family Act (see paragraph 80 above).

C. The Criminal Code

84. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments), which was in force from 1 January 1998 to 31 December 2012, reads as follows:

CHAPTER SIXTEEN (XVI)

CRIMINAL OFFENCES AGAINST MARRIAGE, THE FAMILY AND THE YOUNG

Obstruction and non-execution of measures for protection of a child or minor

Section 215

“Anyone who obstructs the execution of educational or other measures ordered by the court, social welfare centre or [other] state authorities or is not discharging its statutory duties [aimed at] the protection of a child or minor in due time, shall be punished by a fine or imprisonment up to one year.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

85. The applicant complained that, by failing to secure his regular contacts with his son, which had been necessary to maintain family ties between them, the domestic authorities had breached their positive obligation to respect his family life. In particular, the applicant complained that in the period between the time his son had been only two months old and the time he had turned eighteen, he had seen him only three times. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life ....

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

86. The Government contested that argument.

A. Admissibility

87. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Introductory remarks

88. The Court reiterates that the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Olsson v. Sweden (no. 1), 24 March 1988, § 59, Series A no. 130, and Gluhaković v. Croatia, no. 21188/09, § 54, 12 April 2011).

89. Even though the primary object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by public authorities, there are, in addition, positive obligations inherent in effective “respect” for family life (see, among other authorities, Marckx v. Belgium, 13 June 1979, § 31, Series A no. 31, and Gluhaković, cited above, § 55). These include an obligation for the national authorities to take measures with a view to reuniting parents with their children and to facilitate such reunions. This also applies to cases where contact and custody disputes concerning children arise between parents and/or other members of the children’s family (see Gluhaković, cited above, § 56).

90. The Court notes that in the present case, as a result of delays in the custody and contact proceedings (see paragraphs 9-30 above), and the subsequent non-enforcement of the judgment granting the applicant contact rights (see paragraphs 31-49 above), the applicant had seen his son only three times during his entire childhood.

91. The Court considers that such a lengthy period during which the applicant was unable to maintain contact with his son is a priori in breach of the State’s positive obligations under Article 8 of the Convention and could be justified only in exceptional circumstances. The facts of the present case therefore call for a global assessment in the light of the relevant principles emerging from the Court’s case-law (see paragraphs 92-96 below). The Court therefore does not find it necessary to reproduce the parties’ arguments in detail.

2. Relevant principles

92. Given that an effective respect for family life requires that future relations between parent and child be determined solely in the light of all the relevant considerations and not by the mere passage of time (see Diamante and Pelliccioni v. San Marino, no. 32250/08, § 177, 27 September 2011), the ineffective, and in particular delayed, conduct of custody and contact proceedings may give rise to a breach of positive obligations under Article 8 of the Convention (see Eberhard and M. v. Slovenia, no. 8673/05 and 9733/05, § 127, 1 December 2009, and S.I. v. Slovenia, no. 45082/05, § 69, 13 October 2011) as procedural delay may lead to a de facto determination of the matter at issue (see H. v. the United Kingdom, 8 July 1987, § 89, Series A no. 120). Therefore, in cases concerning a person’s relationship with his or her child there is a duty to exercise exceptional diligence in view of the risk that the passage of time may result in a de facto determination of the matter. This duty, which is decisive in assessing whether a case has been heard within a reasonable time as required by Article 6 § 1 of the Convention, also forms part of the procedural requirements implicit in Article 8 (see, for example, Süß v. Germany, no. 40324/98, § 100, 10 November 2005, and Strömblad v. Sweden, no. 3684/07, § 80, 5 April 2012).

93. In cases concerning the enforcement of decisions in the sphere of family law, the Court has repeatedly held that what is decisive in any assessment of the national authorities’ conduct is whether they have taken all necessary steps to facilitate the execution that can reasonably be demanded in the specific circumstances of each case. The adequacy of a measure is to be judged by the swiftness of its implementation, as the passage of time can have irremediable consequences for relations between a child and the parent who does not live with him (see, for example, Fernández Cabanillas v. Spain (dec.), no. 22731/11, § 48).

94. The obligation of the national authorities to take measures to facilitate contact by a non-custodial parent with children after divorce is not, however, absolute. It is an obligation of means, and not one of result. The establishment of contact may not be able to take place immediately, and may require preparatory or phased measures. The cooperation and understanding of all concerned will always be an important ingredient. However, lack of cooperation between separated parents is not a circumstance which can by itself exempt the authorities from their positive obligations under Article 8. It rather imposes on the authorities an obligation to take measures to reconcile the conflicting interests of the parties, keeping in mind the best interests of the child as primary consideration (see Fernández Cabanillas, cited above, §§ 47 and 50).

95. While the national authorities must do their utmost to facilitate such cooperation, any obligation to apply coercion in this area must be limited, since the interests, as well as the rights and freedoms, of all concerned must be taken into account, and more particularly the best interests of the child and his or her rights under Article 8 of the Convention (see Gluhaković, cited above, § 57, and Fernández Cabanillas, cited above, § 47). Although coercive measures against children are not desirable in this sensitive area, the use of sanctions must not be ruled out in the event of unlawful behavior by the parent with whom the children live (see, for example, Eberhard and M., cited above, § 130).

96. Therefore, in the present case the Court’s task consists in examining whether the alleged delays in the custody and contact proceedings led to a de facto determination of the matter at issue, and whether the domestic authorities have taken all necessary steps that could reasonably be demanded in the given circumstances to enforce the applicant’s contact rights or otherwise facilitate reunion between him and his son (see, for example, Z. v. Slovenia, no. 43155/05, §§ 149 and 157, 30 November 2010).

3. Application of the above principles to the present case

97. The period to be taken into consideration began on 6 November 1997, the day after the entry into force of the Convention in respect of Croatia. The period in question ended on 9 October 2011 when the applicant’s son turned eighteen and became an adult (see paragraph 49 above). It thus lasted thirteen years and eleven months, of which custody and contact proceedings lasted seven years and eight months at two levels of jurisdiction (see paragraphs 9-30 above) and the ensuing enforcement proceedings another six years and three months (see paragraphs 31-49 above).

98. In the Court’s view the arguments adduced by the Government cannot explain such a substantial delay. That is especially so in view of the fact that, following the applicant’s request for protection of the right to a hearing within a reasonable time, the Croatian Supreme Court found that the said enforcement proceedings had themselves lasted unreasonably long (see paragraph 47 above). In particular, the Government’s argument that the present case is similar to the case of Mihailova v. Bulgaria (no. 35978/02, 12 January 2006), in which the Court found no violation of Article 8 of the Convention, cannot be sustained because in that case the delays complained of lasted some two and a half years.

99. The Court is particularly struck by the fact that before 20 March 2003 the local social welfare centre did not find it necessary to provisionally regulate the issue of the applicant’s contact with his son (see paragraph 51 above) even though by that time the civil proceedings in which that issue was to be resolved had already been pending for almost seven years (since 19 February 1996, see paragraph 9 above) and the applicant had seen his son only three times (see paragraphs 8 and 18 above). In this connection the Court observes that the likelihood of family reunification will be progressively diminished and eventually destroyed if the biological father and the child are not allowed to see each other at all, or only so rarely that no natural bonding between them is likely to occur (see, mutatis mutandis, Görgülü v. Germany, no. 74969/01, § 46, 26 February 2004).

100. The Court considers that this fact alone is sufficient to enable it to conclude that in the present case the domestic authorities have not taken such necessary steps to facilitate reunion between the applicant and his son that could have reasonably been expected of them. This resulted in a de facto determination of the matter at issue as the applicant had seen his son only three times before he turned eighteen.

101. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

102. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

103. The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

104. The Government contested that claim.

105. The Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, the Court awards him EUR 25,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

106. The applicant also claimed HRK 29,125 for the costs and expenses incurred before the Court.

107. The Government contested that claim.

108. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,500 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

109. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 25,000 (twenty five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 April 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Elisabeth Steiner
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije