Ražnatović protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
14742/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
02.09.2021
Članovi
2
2-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
2
2-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2) Pozitivne obaveze
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
Tematske ključne reči
lečenje
postupanje lekara
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.4 Samoubistvo pod nadzorom vlasti
1.2.10 Zdravstvena zaštita
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu materijalnog aspekta ĉlana 2 Konvencije da je njihova majka i supruga, M.R., bila u stanju da poĉini samoubistvo zbog nemara državne Klinike za psihijatriju u kojoj je bila hospitalizovana na dobrovoljnoj osnovi.

U periodu 2000. – 2003. godine, bila je lečena u više psihijatrijskih ustanova dobrovoljno, nakon što joj je 1999. godine dijagnostikovana depresija. U periodu 2003.-2006. lečena je dispanzerski u Klinici za psihijatriju u Podgorici. Tokom praznika koje je provodila sa porodicom krajem 2006. godine pokušala je da izvrši samoubistvo nakon čega je odmah vraćena u bolnicu. U februaru 2007. godine ponovo je dobial dozvolu da provede nekoliko dana sa porodicom, nakon čega se vratila nervozna ali je poricala postojanje suicidalnih misli. Ubrzo je zajedno sa još jednom pacijentkinjom nakon šetnje napustila krug bolnice bez dozvole. Zajedno su otišle do mosta, skočile u reku i utopile se. Sprovedena je zvanična istraga tokom koej je utvrđeno da nije bilo elemenata krivičnog dela za koje se goni po službenoj dužnosti. Članovi porodice su podneli žalbu na naknadu štete protiv Psihijatrijske bolnice u kojoj je M.R. bila. Tokom suđenja prema mišljenju suda podnosioci nisu uspeli da dokažu da M.R. niej dobila adekvatnu negu. Viši sud je potvrdio presudu osnovnog suda, nakon čega su podnosiocu podneli reviziju Vrhovnom sudu Crne Gore koja je odbijena. Podnosioci su podneli ustavnu žalbu koja je odbijena.

U obraćanju ESLJP, podnosioci predstavke su se žalili na povredu materijalnog aspekta ĉlana 2, navodeći da je bolnica znala, ili je morala znati, da je kod M.R. postojao stvarni i neposredni rizik od samoubistva i da nijesu preduzeli razumne mere da spreče takav rizik.

Sud primećuje da strane u postupcima pred domaćim državnim organima nisu sporile ĉinjenicu da je M.R. pokušala tri puta da izvrši samoubistvo, 31. decembra 2001. godine i 6. i 19. decembra 2006. godine, svaki put kod kuć. Dalje, utvrđeno je da je, tokom njenog poslednje boravka na Klinici za psihijatriju u Podgorici, M.R. u dva navrata imala dozvolu da se vrati kući i provede vreme sa svojom porodicom jer je Klinika smatrala da je prestao rizik da može da naudi sebi. Konaĉno, oslanjajući se na svedoĉenje psihijatra koji je lečio M.R., domaći sudovi su utvrdili da M.R. nije pokazivala znake suicidnih misli poslednjeg dana života. Kada su u pitanju znaci fiziĉkog i mentalnog poremećaja, na osnovu kliniĉkih zabeleški od 14. februara 2007. godine, domaći sudovi su utvrdili da nije bilo zabrinjavajućih znakova u ponašanju M.R. Psihijatrica koja ju je lečila je objasnila da svi pacijenti imaju neograniĉen pristup spoljašnjem dvorištu bolnice u vreme posete i da su ĉesto koristili tu mogućnost. Domaći sudovi su prihvatili tu procjenu. S obzirom na to da nisu izneti uverljivi elementi koji mogu navesti Sud da odstupi od ĉinjenica koje su utvrdili domaći sudovi, Sud zakljuĉuje da nije utvrđeno da su nadležni organi znali ili morali znati da je postojala neposredna opasnost po život M.R. 14. februara 2007. godine. Shodno tome, Sud ne nalazi potrebnim da ceni drugi dio Osman/Keenan testa, odnosno da procenjuje da li su nadležni organi preduzeli sve mere koje su se od njih razumno mogle oĉekivati. U svetlu navedenog, nije bilo povrede ĉlana 2 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

 PETO ODJELJENJE

PREDMET RAŽNATOVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 14742/18)

 PRESUDA

Ĉl. 2 (Materijalni aspekt) • Život • Pozitivne obaveze • Nema uvjerljivih dokaza da bi se odstupilo od nalazišta domaćih sudova kojima je utvrđeno da državna Klinika za psihijatriju nije znala niti je morala znati da je postojala neposredna opasnost po život pacijenta na dobrovoljnoj osnovi izvršenjem samoubistva

STRAZBUR

2. septembar 2021. godine

 Ova presuda je postala pravosnažna pod okolnostima utvr enim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Ražnatović protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Síofra O’Leary, predsjednik,
Ganna Yudkivska,
Jovan Ilievski,
Lado Chanturia, Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Mattias Guyomar, sudije,
i Victor Soloveytchik, registrar Odjeljenja,

Razmatrajući:                  

predstavku (br. 14742/18) protiv Crne Gore koju su podnijeli Sudu, na osnovu ĉlana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i

osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”), tri crnogorska državljanina, g-din Dejan Ražnatović, g-din Darko Ražnatović i gdin Radojica Ražnatović (u daljem tekstu „podnosioci predstavke“), 20. marta 2018. godine; odluku da se Vlada Crne Gore  (u daljem tekstu: „Vlada”) obavijesti o pritužbama po osnovu materijalnog aspekta ĉlana 2 Konvencije u vezi samoubistva M.R. i da proglasi neprihvatljivim ostatak predstavke; izjašnjenja stranaka;

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, održanoj 6. jula 2021. godine, Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana: 

UVOD

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu materijalnog aspekta ĉlana 2 Konvencije da je njihova majka i supruga, M.R., bila u stanju da poĉini samoubistvo zbog nemara državne Klinike za psihijatriju u kojoj je bila hospitalizovana na dobrovoljnoj osnovi.

ĈINJENICE

  1. Podnosioci predstavke su ro eni 1980. godine, 1987. godine i 1952. godine i žive u Podgorici. Zastupao ih je B. Lutovac, advokat iz Podgorice.
  2. Vladu Crne Gore je zastupala njena zastupnica, g-a V. Pavliĉić.
  3. Ĉinjenice ovog predmeta, kako su ih podnijele stranke, mogu se rezimirati kako slijedi.
  4. Majci i supruzi podnosilaca predstavke, M.R. (ro enoj 1995. godine) dijagnostikovana je depresija 1999. godine.
  5. U periodu od 2000. do 2003. godine, ona je dobrovoljno lijeĉena na Klinici za psihijatriju u Podgorici, u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti i na Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu u više navrata. Tokom ovog perioda jednom je pokušala da izvrši samoubistvo (31. decembra 2001. godine) kada je bila kod kuće.
  6. U periodu od 2003. do 2006. godine bila je dispanzerski pacijent Klinike za psihijatriju u Podgorici, mada ne redovan. Dana 6. decembra 2006. godine primljena je kao dobrovoljan pacijent na istoj Klinici zbog pokušaja samoubistva.  
  7. Dana 19. decembra 2006. godine, M.R. je dozvoljeno da provede vjerski praznik kod kuće sa porodicom. Tokom kratkog boravka kući, ponovo je pokušala da izvrši samoubistvo i odmah vraćena u bolnicu.
  8. U januaru 2007. godine M.R. je provela jedan vikend sa porodicom i zatim vraćena u bolnicu.
  9. Kada je rođeno njeno unuĉe, 12. februara 2007. godine, M.R. je ponovo dobila dozvolu da provede nekoliko dana kod kuće sa porodicom. Vraćena je u bolnicu u 11 ĉasova ujutro 14. februara 2007. godine. M.R. je rekla svojoj psihijatrici, V.G., da je bila nervozna, ali je poricala postojanje suicidnih misli. Dodala je da je kod kuće uzimala redovnu terapiju. V.G. je odluĉila da joj da jak sedativ i nakon pola sata M.R. je zaspala. Nedugo nakon toga njen suprug je napustio bolnicu. Kada ju je V.G. provjerila u 13:30 ĉasova, M.R. je još uvijek spavala. Oko 15 ĉasova M.R. je dobila redovnu terapiju i rekla dežurnom psihijatru da će izaći napolje da prošeta kroz dvorište bolnice, skupa sa još jednom pacijentkinjom. Ipak, njih dvije su napustile krug bolnice bez dozvole, skoĉile sa obližnjeg mosta i utopile se.
  10. Zvaniĉna istraga je pokrenuta 20. februara 2007. godine. Nakon prikupljanja izjava od zaposlenih na Klinici za psihijatriju u Podgorici, državni tužilac je odluĉio da nema elemenata kriviĉnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. Podnosioci predstavke su obaviješteni o ovoj odluci 16. oktobra 2007. godine. Nijesu iskoristili pravo da sami preduzmu gonjenje kao supsidijarni tužioci (vidjeti donji stav 20).
  11. Dana 21. marta 2007. godine podnosioci predstavke su podnijeli zužbu za naknadu štete protiv Psihijatrijske klinike u Podgorici pred Osnovnim sudom u Podgorici.
  12. Dana 12. juna 2008. godine pred sudom je saslušan tadašnji direktor Klinike za psihijatriju u Podgorici, Ž.G. On je izjavio da Klinika za psihijatriju u Podgorici ima dobru srazmjeru doktora i kreveta (jedanaest psihijatara na ĉetrdeset kreveta) i da nema zatvoreno odjeljenje. Dodao je da zatvorena odjeljenja nijesu pogodna sredina za pacijente koji boluju od depresije, kao što je to sluĉaj sa M.R. Po njegovom mišljenju, bilo bi nehumano takvog pacijenta smjestiti u zatvoreno odjeljenje.
  13. Dana 10. novembra 2010. godine pred sudom je saslušana V.G., jedna od psihijatara na Klinici za psihijatriju u Podgorici (M.R. je bila njen pacijent posljednje dvije godine života). Ona je izjavila da je pregledala M.R. odmah nakon što se vratila u bolnicu 14. februara 2007. godine ujutro. Tom prilikom, M.R. joj je rekla da nije dobro spavala i da je bila nervozna, ali je poricala postojanje suicidnih misli. M.R. joj je tako e rekla da je kod kuće uzimala redovnu terapiju. Stoga, V.G. je odluĉila da M.R. da lijek Flormidal, najjaĉi dostupni sedativ, kako bi joj omogućila da odspava par sati i da se pripremi za redovnu terapiju. Kada ju je advokat podnosilaca predstavke pitao zbog ĉega 14. februara 2007. godine nije smještena na zatvorenom odjeljenju, ona je dodala da Klinika za psihijatriju u Podgorici nema zatvoreno odjeljenje i da, u svakom sluĉaju, zdravstveno stanje M.R. nije bilo takvo da opravda njen smještaj na zatvorenom odjeljenju. U tom pogledu, složila se sa Ž.G. da takva odjeljenja nijesu pogodna sredina za pacijente kao što je M.R. (vidjeti stav 13 gore). U odgovoru na drugo pitanje advokata podnosilaca predstavke, objasnila je da svi pacijenti imaju neograniĉen pristup spoljnjim površinama klinike u vrijeme posjete i da su ĉesto koristili tu mogućnost.
  14. Osnovni sud je uvrstio u dokaze i dva ekspertska izvještaja. Na osnovu izvještaja odbora sa Medicinskog fakulteta u Kragujevcu, M.R. je trebalo da bude smještena na zatvorenom odjeljenju 14. februara 2007. godine, s obzirom na to da je ranije pokušavala da izvrši samoubistvo. Suprotno tome, na osnovu izvještaja odbora sa Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, zdravstveno stanje M.R. na dan 14. februar 2007. godine nije bilo takvo da bi opravdalo njen smještaj na zatvorenom odjeljenju ili upotrebu mehaniĉkih ograniĉenja (kao što su kožne trake). Navedeni odbor je u izvještaju dodao da je bilo nemoguće sprijeĉiti sve rizike od samoubistva kod pacijenata kao što je M.R. (bilo je sluĉajeva kada su takvi pacijenti izvršavali samoubistvo ĉak i na zatvorenim odjeljenjima). Zbog kontradiktornih izvještaja, sud je pozvao podnosioce predstavke da podnesu i treći ekspertski izvještaj. Oni to nijesu uradili.
  15. Nakon ponovnog su enja Osnovni sud u Podgorici je donio presudu 9. jula 2014. godine. U presudi je navedeno da M.R. nije pokazivala znake suicidnih misli 14. februara 2007. godine. Stoga, njeno zdravstveno stanje tog dana nije bilo takvo da opravda njen smještaj na zatvorenom odjeljenju ili upotrebu mehaniĉkih ograniĉenja. S tim u vezi, sud je smatrao da je izvještaj Medicinskog fakulteta u Novom Sadu (vidjeti stav 15 gore) uskla eniji sa domaćim pravom (vidjeti stav 21 dolje) i me unarodnim standardima koji su razvijeni posljednjih godina. Ovaj sud je tako e prihvatio procjenu V.G. da je upotreba lijeka Flormidal kako bi se M.R. omogućilo da. odspava nekoliko sati i pripremi se za redovnu terapiju (vidjeti stav 14 gore) bila adekvatna i proporcionalna u datim okolnostima. Dakle, podnosioci predstavke nijesu uspjeli da dokažu da M.R. nije imala adekvatnu njegu. Ovaj sud je odbio tužbu podnosilaca predstavke i odredio im da plate troškove bolniĉkog lijeĉenja u iznosu od 13.275,00 eura.
  16. Dana 17. marta 2015. godine, Viši sud u Podgorici je potvrdio presudu od 9. jula 2014. godine.
  17. Vrhovni sud je odbio reviziju podnosilaca predstavke 24. juna 2015. godine.
  18. U njihovoj ustavnoj žalbi, podnosioci predstavke su se, inter alia, pozvali na ĉlan 2 Konvencije. Dana 7. februara 2018. godine, Ustavni sud je odbio njihovu žalbu. Nije našao razlog da se ne složi sa odlukama nižih sudova. 

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I   RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Zakonik o kriviĉnom postupku iz 2003[1]. godine je bio na snazi u relevantnom vremenu. Ĉlanom 59 tog Zakonika je propisano da kada državni tužilac na e da nema osnova da preduzme gonjenje za kriviĉno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, oštećeni ima pravo da pokrene supsidijarno gonjenje u roku od osam dana od dana kada je upoznat sa tom odlukom.
  2. Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica iz 2005. godine[2] bio je na snazi od 4. juna 2005. godine. U skladu sa ĉlanom 8 tog Zakona, mentalno oboljela lica imaju pravo da budu lijeĉena u najmanje ograniĉavajućoj okolini i sa najmanje ograniĉavajućim, nametljivim i prinudnim metodama. U skladu sa ĉlanom 43 tog Zakona, mjere ograniĉenja se mogu primijeniti iskljuĉivo kao krajnja mjera, „u trajanju od nekoliko minuta do nekoliko sati“.

II  RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

  1. Relevantno me unarodno pravo je navedeno u presudi u predmetu Fernandes de Oliviera protiv Portugala [VV], br. 78103/14, stavovi 68-77, 31. januar 2019. godine.

PRAVO

NAVODNA POVREDA ĈLANA 2 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na povredu materijalnog aspekta ĉlana 2, navodeći da je bolnica znala, ili je morala znati, da je kod M.R. postojao stvarni i neposredni rizik od samoubistva i da nijesu preduzeli razumne mjere da sprijeĉe takav rizik.
  2. Ĉlan 2 Konvencije, u dijelu relevantnom za ovaj predmet, glasi:

„1. Pravo na život svakog lica zaštićeno je zakonom. ...“

A. Prihvatljivost

  1. Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nijesu iscrpili sva domać pravne ljekove, kako je to propisano ĉlanom 35 stav 1 Konvencije. Konkretno, nijesu podnijeli kriviĉnu prijavu u vezi smrti M.R. ili zapoĉeli supsidijarno gonjenje nakon odluke da državni tužilac nema osnova da preduzme gonjenje (vidjeti stavove 11 i 20 gore).
  2. Podnosioci predstavke su odgovorili da smatraju da je Klinika za psihijatriju u Podgorici, prije nego bilo koji njen zaposleni, odgovorna za smrt M.R. Stoga su odluĉili da pokrenu gra anski postupak protiv Klinike (vidjeti stav 12 gore).
  3. Na poĉetku, Sud naglašava da određivanje da li je domaći postupak predstavljao djelotvoran pravni lijek u smislu ĉlana 35 stav 1 Konvencije, koji podnosilac predstavke mora iscrpiti, zavisi od brojnih ĉinilaca, naroĉito žalbe podnosioca predstavke, obima obaveza države na osnovu tog konkretnog ĉlana Konvencije, dostupnih pravnih ljekova u tuženoj državi i konkretnih okolnosti predmeta (vidjeli Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala  [VV], br. 56080/13, stav  134, 19. decembar 2017).
  4. Na primjer, Sud je utvrdio da, u oblasti nezakonite upotrebe sile od strane državnih službenika - ne samo greške, propusta ili nemara - gra anski ili upravni postupak usmjeren iskljuĉivo na naknadu štete, a ne na obezbje ivanja identifikovanja i kažnjavanja odgovornih lica, nije bio odgovarajuće i djelotvorno pravno sredstvo koje je moglo pružiti naknadu za pritužbe koje su se temeljile na materijalnom aspektu ĉlana 2. i ĉlana 3. Konvencije Vidjeti Jeronovičs protiv Letonije [VV], br. 44898/10, stav 76, 5. jul 2016. godine).
  5. Suprotno tome, u sluĉajevima ljekarskog nemara Sud smatra da će procesna obaveza države, nametnuta ĉlanom 2 Konvencije, koja se tiĉe zahtjeva da se uspostavi efikasno pravosu e, biti ispunjena ukoliko pravni sistem omogući žrtvama pravni lijek pred gra anskim sudovima, bilo samostalno ili u vezi sa pravnim lijekom pred kriviĉnim sudovima, omogućavajući da se utvrdi odgovornost ljekara i dobije odgovarajuća naknada štete (vidjeti Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, stav 90, ECHR 2004-VIII).
  6. Sud dalje podsjeća da u sluĉaju kada postoji više pravnih ljekova koje pojedinac može koristiti, to lice ima pravo da izabere pravni lijek koji odgovara njegovom ili njenom osnovnom žalbenom navodu. Drugim rijeĉima, kada se koristi jedan pravni lijek, nije potrebno koristiti drugi pravni lijek koji u suštini ima isti cilj (vidjeti Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII (izvodi)).
  7. Sud primjećuje da se konkretan predmet tiĉe navodnog medicinskog nemara u kontekstu izvršenja samoubistva tokom perioda dobrovoljne hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi. Kako Vlada nije osporavala djelotvornost gra anske tužbe za naknadu štete u ovom kontekstu, Sud smatra da podnosioci predstavke nijesu morali pokretati kriviĉni postupak uz gra anski postupak. Stoga, prigovor Vlade koji se odnosi na neiscrpljivanje domaćih pravnih ljekova mora biti odbijen.
  8. Sud primjećuje da predstavka nije oĉigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u ĉlanu 35 Konvencije. Stoga, mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Osnovanost

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da je bolniĉko osoblje znalo, ili moralo znati, da je kod M.R. postojao stvarni i neposredni rizik od samoubistva  i da nijesu uradili sve što se od njih razumno moglo oĉekivati kako bi sprijeĉili taj rizik, Konkretno, tvrdili su da je M.R. trebao da bude dat jaĉi sedativ i da su trebale biti primijenjene i druge mjere ograniĉenja.
  2. Vlada je tvrdila da Sud treba da prihvati nalazišta domaćih sudova donijetih nakon praviĉnih i akuzatornih domaćih postupaka, da je samoubistvo M.R. bilo nepredvidivo, i da je njega koja joj je bila pružena na Klinici za psihijatriju u Podgorici bila adekvatna. 
  3. Konkretan predmet je veoma sliĉan predmetu Fernandes de Oliveira gore citiran. U presudi u predmetu Fernandes di Oliveira (stav 124), Sud je utvrdio da državni organi imaju opštu operativnu obavezu (takozvana Osmanova obaveza; vidjeti presudu u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. oktobar 1998. godine, stav 116, Izvještaji o presudama i odlukama 1998VIII) koja se odnosi na dobrovoljne psihijatrijske pacijente, da preduzmu razumne mjere da se on ili ona zaštiti od stvarnog i neposrednog rizika od samoubistva. Dalje je utvrdio da će odre ene potrebne mjere zavisiti od naroĉitih okolnosti odre enog sluĉaja, i te posebne okolnosti će se ĉesto razlikovati, u zavisnosti od toga da li je pacijent hospitalizovan dobrovoljno ili nedobrovoljno. Striktniji standard ispitivanja se može primijeniti, prema ocjeni Suda, kod pacijenata koji nijesu hospitalizovani na dobrovoljnoj osnovi.
  4. Shodno tome, Sud mora ispitati da li su nadležni organi znali, ili morali znati, da je kod M.R. postojao stvarni i neposredni rizik od samoubistva i, ukoliko jeste, da li su uradili sve što se razumno moglo oĉekivati da preventivno djeluju na taj rizik, upotrebljavajući restriktivnije dostupne mjere (vidjeti Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 27229/95, stav 93, ECHR 2001III). Sud će imati na umu operativne izbore koji se moraju napraviti u smislu prioriteta i resursa prilikom obezbje ivanja javnog zdravlja i pružanja odre enih drugih javnih usluga isto kao što ima na umu teškoće koje su ukljuĉene u održavanje reda u modernim društvima (vidjeti Fernandes de Oliveira, gore citirana, stav 124).
  5. Istovremeno, Sud ponavlja da je sama suština Konvencije poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda. S tim u vezi, nadležni organi moraju vršiti svoje dužnosti na naĉin koji je u skladu sa pravima i slobodama konkretnog pojedinca i to na takav naĉin da se smanji mogućnost za samopovrje ivanje, bez narušavanja liĉne autonomije. Sud je priznao da prekomjerno restriktivne mjere mogu izazvati sporove na osnovu ĉlanova 3, 5 i 8 Konvencije (vidjeti Fernandes de Oliveira, gore citirana, stav 112, i izvori tamo citirani).
  6. Kako bi se utvrdilo da li su organi znali ili morali znati da je život pojedinca pod stvarnim i neposrednim rizikom, što bi pokrenulo obavezu preduzimanja preventivnih mjera, Sud uzima u obzir brojne faktore kao što su istorija duševnih bolesti, tozbiljnost mentalnog stanja, prethodni pokušaji samoubistva ili samo-povrje ivanja, suicidne misli ili prijetnje i znaci fiziĉke ili psihiĉke patnje (vidjeti Fernandes de Oliveira, gore citirana, stav 115, i izvori tamo citirani).
  7. S tim u vezi, Sud mora biti oprezan kada preuzima ulogu prvostepenog suda, kada se to ne ĉini neizbježnim pod okolnostima konkretnog predmeta (vidjeti, na primjer, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 28883/95. 4. april 2000. godine). Kao opšte pravilo, kada su se vodili postupci pred domaćim organima, nije zadatak Suda da zamijeni svojom procjenom ĉinjenica onu koju su izvršili domaći sudovi, već je na domaćim sudovima da utvrde ĉinjenice na osnovu dokaza iznijetih pred njima (vidjeti, izme u ostalih izvora, Klaas protiv Njemačke, 22. septembar 1993. godine, stav 29, Serija A br. 269). Iako Sud nije obavezan nalazištma domaćih sudova i ostaje slobodan da izvrši sopstvenu procjenu u svijetlu svih materijala koji se pred njim nalaze, pod normalnim okolnostima potrebni su uvjerljivi elementi da bi odstupio od ĉinjenica koje su utvrdili domaći sudovi (vidjeti Giuliani i Gaggio protiv Italije [VV], br. 23458/02, stav 180, ECHR 2011).
  8. Posmatrajući, prije svega, istoriju problema sa mentalnim zdravljem M.R., zajedniĉki je stav da je patila od depresije duži vremenski period i da je bila hospitalizovana na razliĉitim psihijatrijskim ustanovama na dobrovoljnoj osnovi, u više navrata (vidjeti stavove 5-7 gore).
  9. Kada su u pitanju suicidne misli ili prijetnje, Sud primjećuje da strane u postupcima pred domaćim državnim organima nijesu sporile ĉinjenicu da je M.R. pokušala tri puta da izvrši samoubistvo, 31. decembra 2001. godine i 6. i 19. decembra 2006. godine, svaki put kod kuće (vidjeti gornje stavove 6-8). Dalje je utvr eno da je, tokom njenog posljednje boravka na Klinici za psihijatriju u Podgorici, M.R. u dva navrata imala dozvolu da se vrati kući i provede vrijeme sa svojom porodicom jer je Klinika smatrala da je prestao rizikda može da naudi sebi (vidjeti stavove 9-10 gore). Konaĉno, oslanjajući se na svjedoĉenje psihijatra koji je lijeĉio M.R. (vidjeti gornji stav 14), domaći sudovi su utvrdili da M.R. nije pokazivala znake suicidnih misli posljednjeg dana života (vidjeti stav 16 gore).
  10. Kada su u pitanju znaci fiziĉkog i mentalnog poremećaja, na osnovu kliniĉkih zabilješki od 14. februara 2007. godine, domaći sudovi su utvrdili da nije bilo zabrinjavajućih znakova u ponašanju M.R. Konkretno, nakon što je spavala par sati, oko 15 ĉasova je primila redovnu terapiju i otišla u šetnju, skupa sa još još jednom pacijentkinjom (vidjeti stav 16 gore). Psihijatrica koja ju je lijeĉila je objasnila da svi pacijenti imaju neograniĉen pristup spoljašnjem dvorištu bolnice u vrijeme posjete i da su ĉesto koristili tu mogućnost (vidjeti stav 14 gore). Domaći sudovi su prihvatili tu procjenu (vidjeti stav 16 gore).
  11. S obzirom na to da nijesu iznijeti uvjerljivi elementi koji mogu navesti Sud da odstupi od ĉinjenica koje su utvrdili domaći sudovi, Sud zakljuĉuje da nije utvr eno da su nadležni organi znali ili morali znati da je postojala neposredna opasnost po život M.R. 14. februara 2007. godine.
  12. Shodno tome, Sud ne nalazi potrebnim da cijeni drugi dio Osman/Keenan testa, odnosno da procjenjuje da li su nadležni organi preduzeli sve mjere koje su se od njih razumno mogle oĉekivati (vidjeti Fernandes de Oliveira, gore citirana, stav 132).
  13. U svijetlu gore navedenog, nije bilo povrede ĉlana 2 Konvencije.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO, 

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;
  2. Utvrđuje da nije bilo povrede ĉlana 2 Konvencije.

Saĉinjeno na engleskom jeziku, u pisanoj formi, 2. septembra 2021. godine, u skladu sa Pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Victor Soloveytchik                                                                                                                             Síofra O’Leary

           Registrar                                                                                                                                       Predsjednik

 

PRILOG

Spisak podnosilaca predstavke: 

Br.

Ime podnosioca predstavke

Godina ro enja

1.

Dejan RAŽNATOVIĆ

1980.

2.

Darko RAŽNATOVIĆ

1987.

3.

Radojica RAŽNATOVIĆ

1952.

____________

[1] Zakonik o krivičnom postupku, Sl. list br. 71/03, 07/04 i 47/06

[2] Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, Sl. List br. 32/05, 73/10, 40/11 i 27/13

 

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF RAŽNATOVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 14742/18)

JUDGMENT

Art 2 (substantive) • Life • Positive obligations • No cogent elements to depart from domestic court finding that State-run psychiatric hospital neither knew nor ought to have known of immediate risk to voluntary patient’s life through suicide

STRASBOURG

2 September 2021

FINAL

02/12/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Ražnatović v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Síofra O’Leary, President,
 Ganna Yudkivska,
 Jovan Ilievski,
 Lado Chanturia,
 Ivana Jelić,
 Arnfinn Bårdsen,
 Mattias Guyomar, judges, 
and Victor Soloveytchik, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 14742/18) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Montenegrin nationals, Mr Dejan Ražnatović, Mr Darko Ražnatović and Mr Radojica Ražnatović (“the applicants”), on 20 March 2018;

the decision to give notice to the Montenegrin Government (“the Government”) of the complaint under the substantive aspect of Article 2 of the Convention concerning the suicide of M.R. and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 6 July 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applicants complained under the substantive aspect of Article 2 of the Convention that their mother and spouse, M.R., had been able to commit suicide as a result of the negligence of a State-run psychiatric hospital where she had been voluntarily hospitalised.

THE FACTS

2.  The applicants were born in 1980, 1987 and 1952 respectively, and live in Podgorica. They were represented by Mr B. Lutovac, a lawyer practising in Podgorica.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

4.  The facts of the case as submitted by the parties may be summarised as follows.

5.  The applicants’ mother and wife, M.R. (born in 1955), was diagnosed with depression in 1999.

6.  In the period 2000-2003 she was admitted as a voluntary in-patient to the Podgorica Psychiatric Clinic, the Dobrota Psychiatric Hospital and the Mental Health Institute in Belgrade on a number of occasions. During that period, she attempted to commit suicide once (on 31 December 2001), while she was at home.

7.  In the period 2003-2006 she saw a doctor at the Podgorica Psychiatric Clinic as an out-patient, though not on a regular basis. On 6 December 2006 she was admitted as a voluntary in-patient to the same hospital because she had attempted to commit suicide.

8.  On 19 December 2006 M.R. was allowed to spend a religious holiday at home with her family. During her short stay at home, she again attempted to commit suicide and immediately returned to hospital.

9.  In January 2007 M.R. spent one weekend at home with her family and then returned to hospital.

10.  On the occasion of the birth of her grandchild on 12 February 2007, M.R. was again authorised to spend several days at home with her family. She returned to hospital at 11 a.m. on 14 February 2007. M.R. said to V.G., her psychiatrist, that she was nervous, but denied having suicidal thoughts. She added that she had been taking regular therapy at home. V.G. decided to give her a strong sedative and, about half an hour later, M.R. fell asleep. Her husband left the hospital soon after. When V.G. checked on her at 1.30 p.m., M.R. was still sleeping. Around 3 p.m. M.R. received regular therapy and told a psychiatrist on duty that she would go out into the hospital grounds, together with another patient, for a walk. However, the two of them left the hospital grounds without permission, jumped off a nearby bridge and drowned.

11.  An official investigation was initiated on 20 February 2007. Having obtained statements from the staff of the Podgorica Psychiatric Clinic, the public prosecutor eventually decided not to prosecute. The applicants were notified of that decision on 16 October 2007. They did not bring any subsidiary prosecution (see paragraph 20 below).

12.  On 21 March 2007 the applicants brought a civil action for damages against the Podgorica Psychiatric Clinic before the Podgorica Court of First Instance.

13.  On 12 June 2008 the court heard the then director of the Podgorica Psychiatric Clinic, Ž.G. He said that the Podgorica Psychiatric Clinic had a good ratio of doctors to beds (eleven psychiatrists for forty beds) and that it had no closed wards. He added that closed wards were not a conducive environment for patients with depression such as M.R. It would, in his opinion, be inhuman to place such a patient in a closed ward.

14.  On 10 November 2010 the court heard V.G., one of the psychiatrists at the Podgorica Psychiatric Clinic (M.R. had been her patient for the last two years of her life). She said that she had seen M.R. immediately after her return to the hospital on the morning of 14 February 2007. On that occasion, M.R. had told her that she had not slept well and that she had been nervous, but had denied having suicidal thoughts. M.R. had also told her that she had been taking regular therapy at home. V.G. had therefore decided that M.R. should be given Flormidal, the strongest sedative available, in order to allow her to sleep for a couple of hours and prepare her for regular therapy. When asked by the applicants’ lawyer why M.R. had not been placed in a closed ward on 14 February 2007, she replied that the Podgorica Psychiatric Clinic did not have closed wards and that, in any event, M.R.’s state of health had not been such as to justify her placement in a closed ward. In this regard, she agreed with Ž.G. that such wards were not a conducive environment for patients such as M.R. (see paragraph 13 above). In reply to another question from the applicant’s lawyer, she explained that all patients had unrestricted access to the external grounds of the hospital during visiting hours and that they usually availed themselves of that opportunity.

15.  The court also admitted two expert reports in evidence. According to a team from the Kragujevac Medical Faculty, M.R. should have been placed in a closed ward on 14 February 2007, given her earlier suicide attempts. Conversely, according to a team from the Novi Sad Medical FacultyM.R.’s state on 14 February 2007 had not been such as to justify her placement in a closed ward or the use of mechanical restraints (such as leather straps). The team added that it was impossible to prevent all risk of suicide in the case of patients such as M.R. (there had been cases of such patients committing suicide even in closed wards). In view of the contradictory reports, the court invited the applicants to submit a third expert report. They failed to do so.

16.  After a retrial, the Podgorica Court of First Instance delivered judgment on 9 July 2014. It considered that M.R. had displayed no signs of suicidal thoughts on 14 February 2007. Therefore, her state of health on that date had not been such as to justify her placement in a closed ward or the use of mechanical restraints. In that connection, it considered the report of the Novi Sad Medical Faculty (see paragraph 15 above) to be more in line with domestic law (see paragraph 21 below) and the international standards which had been developed in recent years. The court also accepted V.G.’s assessment that the use of Flormidal, in order to allow M.R. to sleep for a couple of hours and prepare her for regular therapy (see paragraph 14 above), had been appropriate and proportionate in the circumstances. The applicants had therefore failed to show that M.R. had not received adequate care. The court dismissed the applicants’ action and ordered them to pay the hospital’s legal costs to a total of 13,275 euros.

17.  On 17 March 2015 the High Court in Podgorica upheld the judgment of 9 July 2014.

18.  The Supreme Court dismissed the applicants’ appeal on points of law on 24 June 2015.

19.  In their constitutional appeal, the applicants invoked Article 2 of the Convention, inter alia. On 7 February 2018 the Constitutional Court dismissed their appeal. It discerned no reason to disagree with the decisions of the lower courts.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

20.  The Code of Criminal Procedure 2003[1] was in force at the relevant time. Article 59 of that code provided that where the public prosecutor decided not to prosecute a criminal offence which was subject to public prosecution, the victim was entitled to initiate a subsidiary prosecution within eight days from the notification of that decision.

21.  The Mental Health Act 2005[2] has been in force since 4 June 2005. In accordance with section 8 of that Act, mentally ill persons have the right to be cared for in the least restrictive environment and with the least restrictive or intrusive treatment available. In accordance with section 43 of that Act, a measure of restraint may be used only as a last resort, “for a duration of between several minutes and several hours”.

  1. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

22.  The relevant international law was outlined in Fernandes de Oliveira v. Portugal [GC], no. 78103/14, §§ 68-77, 31 January 2019.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

23.  The applicants complained under the substantive aspect of Article 2 that the hospital had known, or ought to have known, that M.R. had posed a real and immediate risk of suicide and that it had failed to take reasonable measures to prevent that risk.

24.  Article 2 of the Convention, in so far as relevant to the present case, reads as follows:

“1.  Everyone’s right to life shall be protected by law. ...

...”

  1. Admissibility

25.  The Government maintained that the applicants had failed to exhaust all domestic remedies, as required by Article 35 § 1 of the Convention. In particular, they had not filed a criminal complaint regarding the death of M.R. or commenced a subsidiary prosecution following the decision of the public prosecutor not to prosecute (see paragraphs 11 and 20 above).

26.  The applicants replied that they considered the Podgorica Psychiatric Clinic, rather than any of its employees, responsible for M.R.’s death. They had therefore decided to bring civil proceedings against the hospital (see paragraph 12 above).

27.  At the outset, the Court stresses that determining whether a domestic procedure constitutes an effective remedy within the meaning of Article 35 § 1, which an applicant must exhaust, depends on a number of factors, notably the applicant’s complaint, the scope of the obligations of the State under that particular Convention provision, the available remedies in the respondent State and the specific circumstances of the case (see Lopes de Sousa Fernandes v. Portugal [GC], no. 56080/13, § 134, 19 December 2017).

28.  For example, the Court has held that, in the area of unlawful use of force by State agents – and not mere fault, omission or negligence – civil or administrative proceedings aimed solely at awarding damages, rather than ensuring the identification and punishment of those responsible, were not adequate and effective remedies capable of providing redress for complaints based on the substantive aspect of Articles 2 and 3 of the Convention (see Jeronovičs v. Latvia [GC], no. 44898/10, § 76, 5 July 2016).

29.  By contrast, in medical negligence cases the Court has considered that the procedural obligation imposed by Article 2, which concerns the requirement to set up an effective judicial system, will be satisfied if the legal system affords victims a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any responsibility of the doctors concerned to be established and any appropriate civil redress to be obtained (see Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 90, ECHR 2004VIII).

30.  The Court further recalls that in the event of there being a number of remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005XII (extracts)).

31.  The Court notes that the present case concerns an alleged act of medical negligence within the context of a suicide during a period of voluntary hospitalisation in a psychiatric institution. Since the Government have not contested the effectiveness of a civil action for damages in this context, the Court considers that the applicants were not required to use the criminal avenue in addition to, or instead of, the civil avenue. The objection of non-exhaustion of domestic remedies raised by the Government must therefore be dismissed.

32.  The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

33.  The applicants submitted that the hospital staff had known or ought to have known that M.R. posed a real and immediate risk of suicide, and that they had failed to do all that could reasonably have been expected of them to prevent that risk. In particular, they claimed that a stronger sedative should have been given to M.R. and that other measures of restraint should have also been employed.

34.  The Government argued that the Court should accept the findings of the domestic courts, reached after fair and adversarial domestic proceedings, that M.R.’s suicide had been unforeseeable and that the care which she had received from the Podgorica Psychiatric Clinic had been adequate.

35.  The present case is very similar to Fernandes de Oliveira, cited above. In Fernandes de Oliveira (§ 124), the Court held that the authorities had a general operational duty (the so-called Osman duty; see Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 116, Reports of Judgments and Decisions 1998VIII) with respect to a voluntary psychiatric patient to take reasonable measures to protect him or her from a real and immediate risk of suicide. It further held that the specific measures required will depend on the particular circumstances of the case, and those specific circumstances will often differ depending on whether the patient is hospitalised voluntarily or involuntarily. A stricter standard of scrutiny may be applied, in the Court’s assessment, in the case of involuntary patients.

36.  Accordingly, the Court must examine whether the authorities knew, or ought to have known, that M.R. posed a real and immediate risk of suicide and, if so, whether they did all that could reasonably have been expected of them to prevent that risk by putting in place the restrictive measures available (see Keenan v. the United Kingdom, no. 27229/95, § 93, ECHR 2001III). The Court will bear in mind the operational choices which must be made in terms of priorities and resources in providing public healthcare and certain other public services in the same way as it bears in mind the difficulties involved in policing modern societies (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 124).

37.  At the same time, the Court reiterates that the very essence of the Convention is respect for human dignity and human freedom. In this regard, the authorities must discharge their duties in a manner compatible with the rights and freedoms of the individual concerned and in such a way as to diminish the opportunities for self-harm, without infringing personal autonomy. The Court has acknowledged that excessively restrictive measures may give rise to issues under Articles 3, 5 and 8 of the Convention (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 112, and the authorities cited therein).

38.  In order to establish whether the authorities knew or ought to have known that the life of a particular individual was subject to a real and immediate risk, triggering the duty to take appropriate preventive measures, the Court takes into account a number of factors, such as a history of mental health problems, the gravity of the mental condition, previous attempts to commit suicide or self-harm, suicidal thoughts or threats and signs of physical or mental distress (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 115, and the authorities cited therein).

39.  In this connection, the Court must be cautious in taking on the role of a first‑instance tribunal of fact, where this is not rendered unavoidable by the circumstances of a particular case (see, for example, McKerr v. the United Kingdom (dec.), no. 28883/95, 4 April 2000). As a general rule, where domestic proceedings have taken place, it is not the Court’s task to substitute its own assessment of the facts for that of the domestic courts and it is for the latter to establish the facts on the basis of the evidence before them (see, among many other authorities, Klaas v. Germany, 22 September 1993, § 29, Series A no. 269). Though the Court is not bound by the findings of domestic courts and remains free to make its own appreciation in the light of all the material before it, in normal circumstances it requires cogent elements to lead it to depart from the findings of fact reached by the domestic courts (see Giuliani and Gaggio v. Italy [GC], no. 23458/02, §§ 180, ECHR 2011).

40.  Turning first to M.R.’s history of mental health problems, it is common ground that she had suffered from depression over a long period and that she had been hospitalised at different psychiatric institutions, on a voluntary basis, on many occasions (see paragraphs 5-7 above).

41.  As to suicidal thoughts or threats, the Court notes that the parties to the national proceedings did not dispute the fact that M.R. had attempted to commit suicide on three occasions, on 31 December 2001 and on 6 and 19 December 2006, each time at home (see paragraphs 6-8 above). It was further established that, during her last stay at the Podgorica Psychiatric Clinic, M.R. had been allowed to return home to spend time with her family on two occasions because the hospital considered that the risk she might pose to herself had diminished (see paragraphs 9-10 above). Lastly, relying on the testimony of the psychiatric doctor treating M.R. (see paragraph 14 above), the domestic courts found that M.R. had not displayed signs of suicidal thoughts on the last day of her life (see paragraph 16 above).

42.  As to signs of physical or mental distress, on the basis of the clinical records for 14 February 2007, the domestic courts found that no worrying signs in M.R.’s behaviour had been noted. Notably, after having slept a couple of hours, at around 3 p.m. she had received regular therapy and had gone out for a walk, together with another patient (see paragraph 10 above). The psychiatric doctor treating her explained that all patients had unrestricted access to the external grounds of the hospital during the visiting hours and that they usually availed themselves of that opportunity (see paragraph 14 above). That assessment was accepted by the domestic courts (see paragraph 16 above).

43.  Since no cogent elements have been provided which could lead the Court to depart from the findings of fact of the national courts , the Court concludes that it has not been established that the authorities knew or ought to have known that there was an immediate risk to M.R.’s life on 14 February 2007.

44.  Accordingly, the Court does not need to assess the second part of the Osman/Keenan test, namely whether the authorities had taken the measures which could reasonably have been expected of them (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 132).

45.  In the light of the foregoing, there has been no violation of Article 2 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 2 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 2 September 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Victor Soloveytchik                    Síofra O’Leary
 Registrar                                President

 

APPENDIX

List of applicants:

No.

Applicant’s Name

Year of birth

1.

Dejan RAŽNATOVIĆ

1980

2.

Darko RAŽNATOVIĆ

1987

3.

Radojica RAŽNATOVIĆ

1952

 


[1] Zakonik o krivičnom postupku, Official Gazette nos. 71⁄03, 07/04 and 47⁄06.

[2] Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, Official Gazette nos. 32/05, 73/10, 40/11 and 27/13.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude