(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte

Tematske ključne reči

pravo na delotvoran pravni lek
pravo na imovinu
razuman rok
tužba za naknadu imovinske štete
ugovor o doživotnom izdržavanju
zaštita prava na suđenje u razumnom roku

VS deskriptori

1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
1.6.6.2 Građanski postupci
1.13 Član 13. - pravo na delotvoran pravni lek

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Podnosilac predstavke je naveo kako je u nekoliko građanskih postupaka koje je pokrenuo bio prekoračen "razumni rok", te kako na raspolaganju nije imao nikakvo pravno sredstvo u odnosu na dužinu tih postupaka. Predstavka se odnosi na pet postupaka, od kojih je u odnosu na dva Evropski sud za ljudska prava doneo odluku u odnosu na član 6 i član 13 Konvencije.

U prvom postupku, radilo se o tužbi koju je podnosilac podneo protiv R.R. Tvrdio je da su on i njegova tadašnja supruga 1986. godine zaključili ugovor sa R.R. prema kome bi vodili računa o R.R. do njene smrti a za uzvrat bi ona njima dala stan na korišćenje u Dubrovniku. Nakon ovoga, zaključen je još jedan ugovor po kome su se podnosilac i njegova supruga obavezali da plate neke dugove R.R. a da zauzvrat ona njima testamentom ostavi prizemlje pomenute kuće u Dubrovniku sa vrtom. Godine 1993. podnosilac predstavke i R.R. sklopili su još dva ugovora prema kojima je R.R. podnosiocu prodala kuću u Dubrovniku. Ugovori nisu upisani u zemljišne knjige. R.R. je ostala u kući i podnosiocu osporila pravo vlasništva. Svojom je tužbom podnosilac predstavke tražio utvrđenje prava vlasništva, kao i donošenje privremene mere radi sprečavanja R.R. da proda nekretninu o kojoj je reč. Godine 1996. R.R. je umrla, ali je prethodno nekretninu o kojoj je reč prodala trećim osobama. Nakon ovoga zakazano je i odloženo veliki broj ročišta. U avgustu 2001. godine, podnosilac je tužilaštvu podneo krivičnu prijavu protiv predsednice veća navodeći da je u rešavanju njegovog predmeta počinila krivično delo nesavesnog rada u službi.

Naveo je kako ignorisala njegove brojne zahteve za ubrzanjem postupka, kao i njegov zahtev za donošenjem privremene mere. On je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podneo zahtev kojim je zatražio razrešenje predsednice veća i u kojem je ponovio svoje navode iz krivične prijave protiv nje. Takođe je predsedniku Općinskog suda u Dubrovniku podneo prijedlog za izuzeće predsednice veća zbog pristranosti i još jednom ponovio svoje navode iz krivične prijave protiv nje. Ovaj predlog je odbačen kao neosnovan. Sledeće je ročište zakazano za 23. oktobar 2001. Općinski sud u Dubrovniku pokušao je podnosiocu dostaviti poziv na ročište na adresu naznačenu u njegovoj tužbi. Iz povratnice je bilo vidljivo da je on nepoznat na toj adresi. Policijska uprava zagrebačka obavestila je sud da podnosilac ne živi na drugoj adresi na kojoj je bio prijavljen. Sud je potom poziv okačio na svoju oglasnu tablu. Kako podnosilac nije pristupio na ročište zakazano za 23. oktobra 2001. sud je odredio mirovanje postupka. Dopisom od 13. februara 2002. Vrhovni je sud obavestio podnosioca da su njegovi navodi protiv predsednice veća neosnovani. Dana 4. marta 2002. Općinski sud u Dubrovniku obustavio je postupak jer podnosilac nije zatražio da se postupak nastavi.

Drugi razmatrani postupak pokrenut je marta 1997. godine protiv A.J.J. pred Općinskim sudom u Zagrebu, a odnosi se na tužbu za naknadu štete. Dana 1. januara 1999. godine, predmet je dat u rad drugom sudiji jer je sudija zadužen predmetom otišao u penziju. U međuvremenu, punomoćnik A.J.J. je podneo zahtev kojim se traži da podnosilac predstavke podnese osiguranje za troškove i izdatke A.J.J. budući da u tom momentu podnosilac nije bio hrvatski državljanin. Zahtev je odbijen, na šta se A.J.J. žalila. Budući da je podnosilac u međuvremenu dobio hrvatsko državljanstvo, strane su se saglasile da nema potrebe za daljim razmatranjem žalba A.J.J. Sud je doneo odluku o mirovanju postupka 13. marta 2001. godine jer se podnosilac nije pojavio na ročuštu. Podnosilac je podneo zahtev za vraćanje postupka u pređašnje stanje. Počekom 2002. godine, sud je odbio predlog podnosioca i obustavio postupak.

Podnosilac predstavke naveo je kako domaći sudovi nisu rešili njegove predmete u postupcima protiv R.R. i A.J.J. u razumnom roku, protivno članu 6., stav 1. Konvencije.

U odnosu na predmet protiv R.R., Sud smatra kako se u ovom predmetu radilo o veoma složenoj činjeničnoj situaciji u kojoj je sud trebao utvrditi prava vlasništva podnosioca predstavke koja proizlaze iz ugovora sklopljenih s osobom koja je već umrla i koji ugovori nisu upisani u odgovarajuće zemljišne knjige. Predmet je iz istih razloga podrazumevao i određeni stepen pravne složenosti koju je otežala činjenica da je R.R. pre smrti prodala nekretninu o kojoj je reč trećim osobama. Prema mišljenju sud, sam podnosilac je prouzrokovao odugovlačenje u postupku od 19. maja 1998. do 22. januara 2002. kad se ponovno obratio sudu kako bi ga obavestio da je dobio hrvatsko državljanstvo.

Što se tiče ponašanja domaćih vlasti, Sud navodi kako je prvostepeni sud koji je rešavao predmet podnosioca ročišta zakazivao redovno do 19.maja 1998., a potom opet nakon 22. januara 2002. Prema mišljenju Suda takvo vođenje postupka pokazalo je kako su domaći sudovi pokazali dužnu revnost u rešavanju predmeta podnosioca. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, a posebno ponašanje podnosioca tokom razdoblja nakon 5. novembra 1997. godine, Sud ukupnu dužinu postupka ne smatra prekomernom. Stoga zaključuje kako nije došlo do povrede člana 6., stava 1. Konvencije u odnosu na dužinu ovog postupka.

U odnosu na predmet protiv A.J.J. Sud nalazi kako je i u ovom postupku ponašanje podnosioca prouzrokovalo takva odugovlačenja da se, uprkos određenim razdobljima neaktivnosti za koje se vlasti mogu smatrati odgovornim, ukupna dužina postupka ne može smatrati prekomernom. Sud stoga zaključuje kako nije došlo do povrede člana 6., stava 1. Konvencije u odnosu na ovaj postupak.

Podnosilac predstavke takođe je prigovorio kako nije imao delotvorno pravno sredstvo kojim bi mogao uticati na pitanje prekomerne dužine postupka. To, prema njegovom mišljenju, predstavlja povredu člana 13. Konvencije.

Istina je da je Sud zaključio kako dužina tih postupaka nije prekoračila zahtev razumnog roka. Uprkos tome, činjenica da navodi podnosioca na kraju nisu bili potkrepljeni ne sprečava da njegova predstavka bude podobna za raspravljanje u smislu članka 13. Konvencije. Prema tome, zaključak Suda o osnovanosti ne oslobađa ga obaveze da ispita bit navoda u ovom smislu.

U odnosu na prigovor prema članu 13. Konvencije, Sud navodi da član 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. ne predstavlja delotvorno pravno sredstvo u odnosu na dužinu građanskih postupaka koji su već okončani. Sud nije našao utvrđenim da bi podnosiocu predstavke na raspolaganju bilo koje drugo delotvorno pravno sredstvo.
Sud drži da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13. Konvencije jer, u postupku protiv R.R. i A.J.J., podnosilac predstavke nije imao domaće pravno sredstvo pomoću kojeg bi ostvario svoje pravo na "suđenje u razumnom roku" kako ga jamči članak 6., stavak 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŠOĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 47863/99)

PRESUDA

STRASBOURG

9. svibnja 2003.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Šoć protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g.C.L.ROZAKIS, predsjednik,
g.G.BONELLO,
g.P.LORENZEN,
gđa.N.VAJIĆ,
gđa.S.BOTOUCHAROVA,
g.V.ZAGREBELSKY,
gđa.E.STEINER, suci,
i, g.S.NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. travnja 2003. godine,donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 47863/99) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Draško Šoć ("podnositelj zahtjeva") podnio Europskoj komisiji za ljudska prava ("Komisija") na temelju prijašnjeg članka 25. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 23. listopada 1996. godine.
Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija Lukina- Karajković.
Podnositelj zahtjeva posebno je naveo kako je u nekoliko građanskih postupaka koje je pokrenuo bio prekoračen "razumni rok", te kako na raspolaganju nije imao nikakvo pravno sredstvo u odnosu na duljinu tih postupaka.
Zahtjev je Sudu proslijeđen dana 1. studenoga 1998., kad je na snagu stupio Protokol br. 11 uz Konvenciju (članak 5., stavak 2. Protokola br. 11).
Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je razmatralo predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda.
Dana 1. studenoga 2001. Sud je izmijenio sastav svojih Odjela (pravilo 25., stavak 1.). Ovaj je predmet dodijeljen novosastavljenom Prvom odjelu.
Odlukom od 24. siječnja 2002. Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.
I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59., stavak 1.). Nakon konzultacija sa strankama, Vijeće je odlučilo da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59., stavak 2. in fine).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

a. Postupak protiv R.R.

Dana 27. siječnja 1994. podnositelj zahtjeva je Općinskom sudu u Dubrovniku podnio tužbu protiv R.R. Tvrdio je kako su godine 1986. on i njegova tadašnja supruga s R.R. sklopili ugovor prema kojem bi podnositelj zahtjeva i njegova supruga R.R. pružali svu njegu do njene smrti, a R.R. bi podnositelju zahtjeva i njegovoj supruzi na korištenje dala stan u Dubrovniku. Naknadno je sklopljen još jedan ugovor prema kojem bi podnositelj zahtjeva i njegova supruga platili neke od dugova R.R., a R.R. bi sastavila oporuku kojom bi supruzi podnositelja zahtjeva ostavila prizemlje kuće u Dubrovniku s vrtom. Godine 1993. podnositelj zahtjeva i R.R. sklopili su još dva ugovora prema kojima je R.R. podnositelju zahtjeva prodala kuću u Dubrovniku. Ugovori nisu upisani u zemljišne knjige. R.R. je ostala u kući i podnositelju zahtjeva osporila pravo vlasništva. Svojom je tužbom podnositelj zahtjeva tražio utvrđenje prava vlasništva. Osim toga, od suda je zatražio i izdavanje privremene mjere radi sprječavanja R.R. da proda nekretninu o kojoj je riječ.
Iz spisa u predmetu proizlazi kako je u neko doba 1996. godine R.R. umrla, ali je prethodno nekretninu o kojoj je riječ prodala trećim osobama.
Prije 5. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, nekoliko je ročišta odgođeno jer nije pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva.
Ročište zakazano za 24. veljače 1998. također je odgođeno zbog toga što nije pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva. Na poštanskoj je povratnici bilo naznačeno da je promijenio adresu, a da o tome nije obavijestio sud.
Sljedeće ročište zakazano za 8. travnja 1998. opet je odgođeno na prijedlog punomoćnika podnositelja zahtjeva koji je obavijestio sud da nije u kontaktu s podnositeljem zahtjeva.
Na ročištu 19. svibnja 1998. podnositelj zahtjeva je pristupio osobno i od suda zatražio da odgodi sljedeće ročište jer je pred Općinskim sudom u Dubrovniku pokrenuo nekoliko postupaka i ne bi mu odgovaralo učestalo putovanje od Zagreba do Dubrovnika.
Dana 22. siječnja 2001. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da je dobio hrvatsko državljanstvo.
Dana 17. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva je državnom odvjetništvu podnio kaznenu prijavu protiv predsjednice vijeća navodeći da je u rješavanju njegovog predmeta počinila kazneno djelo nesavjesnog rada u službi. Naveo je kako je sutkinja ignorirala njegove brojne zahtjeve za požurivanjem postupka, kao i njegov zahtjev za donošenjem privremene mjere.
Dana 18. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva podnio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev kojim je zatražio razrješenje predsjednice vijeća i u kojem je ponovio svoje navode iz kaznene prijave protiv nje.
Dana 27. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva podnio je predsjedniku Općinskog suda u Dubrovniku prijedlog za izuzeće predsjednice vijeća zbog pristranosti i još jednom ponovio svoje navode iz kaznene prijave protiv nje.
Dana 19. rujna 2001. predsjednik Općinskog suda u Dubrovniku odbio je prijedlog podnositelja zahtjeva od 27. kolovoza 2001. kao neosnovan.
Sljedeće je ročište zakazano za 23. listopada 2001. Prema navodima Vlade, Općinski sud u Dubrovniku pokušao je podnositelju zahtjeva dostaviti poziv na ročište na adresu naznačenu u njegovoj tužbi. Iz povratnice je bilo vidljivo da je podnositelj zahtjeva nepoznat na toj adresi. Policijska uprava zagrebačka obavijestila je sud da podnositelj zahtjeva ne živi na drugoj adresi na kojoj je bio prijavljen. Sud je potom poziv izvjesio na svoju oglasnu ploču.
Kako podnositelj zahtjeva nije pristupio na ročište zakazano za 23. listopada 2001. sud je odredio mirovanje postupka.
Dopisom od 13. veljače 2002. Vrhovni je sud obavijestio podnositelja zahtjeva da su njegovi navodi protiv predsjednice vijeća neosnovani.
Dana 4. ožujka 2002. Općinski sud u Dubrovniku obustavio je postupak jer podnositelj zahtjeva nije zatražio da se postupak nastavi.

b. Postupak protiv Lj.Š.

Dana 11. ožujka 1994. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Lj.Š. radi isplate 9.718 hrvatskih kuna (HRK).
Presudom zbog izostanka od 17. svibnja 1994. prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva. Dana 28. listopada 1997. žalbeni je sud ukinuo tu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu.
Dana 9. i 29. travnja 1998. podnositelj zahtjeva je od prvostupanjskog suda zatražio da zakaže ročište, ali nije dostavio adresu LJ.Š. Stoga je sud njenu adresu zatražio od Policijske uprave zagrebačke koja, međutim, nije uspjela naći traženu adresu.
Dana 12. svibnja 1998. sud je pozvao podnositelja zahtjeva da dostavi adresu Lj.Š. Podnositelj zahtjeva je to učinio 19. lipnja 1998.
Kako ni jedna stranka nije pristupila na ročište zakazano za 12. studenoga 1998., sud je odredio mirovanje postupka.
Dana 25. studenoga 1998. podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
Na sljedećem ročištu održanom 25. rujna 2000. sud je saslušao podnositelja zahtjeva i nakon toga nastavio postupak.
Sljedeće ročište, zakazano za 23. studenoga 2000. odgođeno je jer nije pristupila Lj. Š.. Na poštanskoj je povratnici bilo naznačeno da je promijenila adresu. Podnositelj zahtjeva dostavio je njenu novu adresu. Punomoćnik Lj. Š. dostavio je potvrdu o uplati relevantnu za tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva zatražio je od suda da odgodi ročište jer je želio dostaviti odgovor.
Kako podnositelj zahtjeva nije pristupio na ročište zakazano za 22. siječnja 2001., sud je odredio mirovanje postupka. Punomoćnik Lj. Š. žalio se protiv te odluke.
Dana 9. listopada 2001. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je odluku o mirovanju postupka.
Postupak je nastavljen pred Općinskim sudom u Zagrebu koji je zakazao sljedeće ročište za 20. ožujka 2002. Na tom je ročištu, na zahtjev podnositelja zahtjeva, sud podnositelju zahtjeva dopustio da dostavi dokumentaciju u potporu svog zahtjeva u roku od petnaest dana.
Sljedeće ročište zakazano za 17. svibnja 2002. odgođeno je.
Na ročištu 18. rujna 2002. sud je podnositelja zahtjeva pozvao da specificira svoj tužbeni zahtjev u roku od petnaest dana.
Na ročištu 24. listopada 2002. sud je saslušao podnositelja zahtjeva i ponovno ga pozvao da specificira svoj tužbeni zahtjev.
Sud bilježi kako od ročišta održanog 24. listopada 2002. niti jedna stranka nije spomenula nikakav daljnji korak u postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak još u tijeku pred prvostupanjskim sudom.

c. Postupak protiv P.D. i D.D.

Dana 1. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Dubrovniku tužbu protiv P.D. i D. D. radi utvrđenja prava vlasništva.
Prije 5. studenoga 1997. prvostupanjski je sud oslobodio podnositelja zahtjeva plaćanja sudskih pristojbi i odbio njegov zahtjev da ga potpuno oslobodi plaćanja troškova i izdataka postupka. Nekoliko je ročišta bilo odgođeno.
Na ročištu 20. ožujka 1998. punomoćnik tuženika zatražio je od suda da naloži podnositelju zahtjeva da položi osiguranje za izdatke i troškove postupka tuženika budući da podnositelj zahtjeva nije bio hrvatski državljanin.
Na sljedećem ročištu 19. svibnja 1998. sud je naložio podnositelju zahtjeva da dostavi potvrdu o svom prebivalištu u Hrvatskoj.
Dana 6. lipnja 1998. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da ne može dostaviti traženu potvrdu.
Dana 22. siječnja 2001. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da je dobio hrvatsko državljanstvo.
Dana 9. studenoga 2001. Općinski sud u Dubrovniku donio je presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.
Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te presude. Dana 13. prosinca 2001. Općinski sud u Dubrovniku odbio je žalbu kao nepravovremenu. Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te odluke. Dana 4. travnja 2002. Županijski sud u Dubrovniku ukinuo je prvostupanjsku odluku kojom se odbija žalba podnositelja zahtjeva.
Sud bilježi kako niti jedna stranka nije spomenula nikakav daljnji korak u postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak trenutno u tijeku pred Županijskim sudom u Dubrovniku po žalbi podnositelja zahtjeva protiv prvostupanjske presude od 9. studenoga 2001.

d. Postupak protiv K.M.

Dana 20. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Samoboru tužbu protiv K.M. za isplatu 1,126.100 HRK.
Dana 17. studenoga 1997. podnositelj zahtjeva pozvan je da dostavi izjavu o imovnom stanju u vezi sa svojim zahtjevom za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi.
Podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za izuzeće predsjednika vijeća zbog pristranosti. Predsjednik suda odbacio je njegov prijedlog 2. prosinca 1997. Međutim, predmet je dodijeljen novom sucu.
Na sljedećem ročištu 17. veljače 1998. K. M. je dala svoj odgovor tužbu podnositelja zahtjeva.
Nakon što je sudac otišao u mirovinu, predmet je dodijeljen novom sucu.
Na ročištu 2. lipnja 1998. sud je pozvao podnositelja zahtjeva da specificira tužbeni zahtjev.
Sljedeće ročište zakazano za 23. veljače 1999. odgođeno je zbog bolesti podnositelja zahtjeva.
Na ročištu 4. svibnja 1999. sud je još jednom pozvao podnositelja zahtjeva da specificira tužbeni zahtjev. Dana 7. svibnja 1999. podnositelj zahtjeva postupio je po nalogu suda.
U srpnju 1999. sutkinja je otišla na porodni dopust. U veljači 2000 predmet je dodijeljen novom sucu.
Sljedeće ročište zakazano za 20. rujna 2000. odgođeno je zbog toga što K. M. nije pristupila.
Na ročištu 5. listopada 2000. sud je zaključio raspravu.
Dana 13. listopada 2000. sud je donio presudu kojom je djelomično usvojio i djelomično odbio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.
Dana 30. listopada i 11. studenoga 2000. K. M. i podnositelj zahtjeva uložili su žalbe protiv presude.
Dana 24. srpnja 2001. žalbeni je sud ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu u Samoboru na ponovni postupak.
Na sljedećem ročištu 19. ožujka 2002. sud je odlučio saslušati stranke na ročištu zakazanom za 23. travnja 2002.
Na ročištu 17. lipnja 2002. sud je odredio mirovanje postupka zbog toga što nije pristupio podnositelj zahtjeva. Podnositelj zahtjeva je zatim od suda zatražio da nastavi postupak.
Sud bilježi kako niti jedna stranka nije spomenula nikakav daljnji korak u postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak još u tijeku pred prvostupanjskim sudom.

e. Postupak protiv A.J.J.

Dana 20. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Zagrebu tužbu za naknadu štete protiv A.J.J.
Sud je podnositelja zahtjeva oslobodio plaćanja sudskih pristojbi.
Dana 24. studenoga 1997. punomoćnik A.J.J. podnio je zahtjev kojim je tražio da sud podnositelju zahtjeva naloži da položi osiguranje za izdatke i troškove A.J.J. budući da podnositelj zahtjeva nije bio hrvatski državljanin.
Na ročištu 3. prosinca 1997. punomoćnik A.J.J. ponovio je prijašnji zahtjev. Podnositelj zahtjeva se tome usprotivio.
Čini se kako je A.J.J. podnijela pismene podneske u vezi sa zahtjevom podnositelja zahtjeva prije ročišta od 29. studenoga 1998. kad je sud podnositelja zahtjeva pozvao da odgovori na podneske A.J.J. u roku od petnaest dana. Podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakav odgovor.
Dana 1. siječnja 1999. predmet je dodijeljen drugom sucu jer je prijašnji sudac otišao u mirovinu.
Dana 7. lipnja 2000. sud je odbio zahtjev A.J.J. da podnositelj zahtjeva položi osiguranje za njene troškove i izdatke.
Dana 14. srpnja 2000. A.J.J. se žalila na naprijed navedenu odluku.
U međuvremenu je, dana 12. srpnja 2000., podnositelj zahtjeva obavijestio sud da je dobio hrvatsko državljanstvo.
Dana 25. srpnja 2000. žalba A. J. J. poslana je podnositelju zahtjeva na odgovor.
Na ročištu 22. studenoga 2000. stranke su se suglasile kako nema potrebe za daljnjim razmatranjem žalbe A.J.J. budući da je podnositelj zahtjeva dobio hrvatsko državljanstvo.
Na sljedećem ročištu održanom 13. ožujka 2001. sud je odredio mirovanje postupka zbog toga što podnositelj zahtjeva nije pristupio.
Dana 23. ožujka 2001. podnositelj zahtjeva je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
Sljedeće ročište zakazano za 11. rujna 2001. odgođeno je zbog toga što podnositelj zahtjeva nije pristupio.
Na ročištu 5. ožujka 2002. sud je saslušao podnositelja zahtjeva u vezi s njegovim prijedlogom za povrat u prijašnje stanje.
Dana 15. ožujka 2002. sud je odbio prijedlog podnositelja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje i obustavio postupak. Ta je odluka postala pravomoćnom 9. travnja 2002.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustavni zakon o Ustavnom sudu iz 2002.

Mjerodavni dijelovi članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (stupio na snagu 15. ožujka 2002., objavljen u Narodnim novinama br. 49 od 3. svibnja 2002. – u daljnjem tekstu "Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 2002.") glasi kako slijedi:

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ....

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ....

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

B. Sudska praksa Ustavnog suda

Odluka Ustavnog suda od 20. studenoga 2002. br. U-IIIA-1535/2002 u svojim mjerodavnim dijelovima glasi kako slijedi:

“R J E Š E NJ E

Ustavna tužba se odbacuje.

O b r a z l o ž e nj e

1. Ustavna tužba podnijeta je temeljem odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 49/02-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

Iz obrazloženja ustavne tužbe i priložene dokumentacije proizlazi da je podnositelj, kao tužitelj, dana 17. lipnja 1992. godine, podnio Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Croatia osiguranja d.d. iz Zagreba, kao tuženika, radi naknade štete. Tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn 2507-95 od 15. siječnja 1998. godine (Županijski sud u Zagrebu presudom broj: Gž 6927-00 od 8. kolovoza 2000. godine odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu.). Protiv pravomoćne presude podnositelj je izjavio reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 827-00 od 9. siječnja 2002. godine.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu odredbe članka 29. Ustava jer smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajanja parnice (10 godina) povrijeđeno pravo na pošteno suđenje...

...

5. Ustavni sud je utvrdio da je u slučaju podnositelja ustavne tužbe iscrpljen pravni put u smislu odredbi članka 62. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona jer je sudski postupak pravomoćno okončan...

6. Odredba članka 32. Ustavnog zakona propisuje da će Ustavni sud rješenjem odbaciti ustavnu tužbu u slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

7. S obzirom da iz navedenih razloga ne postoje pretpostavke navedene u članku 63. stavku 1. Ustavnog zakona za odlučivanje o podnesenoj ustavnoj tužbi, na temelju odredbe članka 32. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.”

PRAVO

I. PRETHODNI PRIGOVOR VLADE

Sud podsjeća kako je u odluci o dopuštenosti zahtjeva pitanje iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava spojeno s pitanjem osnovanosti zahtjeva.
Vlada je prvo pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva. U odnosu na to, Vlada je navela kako podnositelj zahtjeva nije podnio ustavnu tužbu na temelju članka 59., stavka 4. Zakona o Ustavnom sudu koji je Ustavnom sudu iznimno dopuštao da ispita ustavnu tužbu i prije negoli su iscrpljena ostala raspoloživa pravna sredstva u slučaju kad se uvjerio da postoji rizik od ozbiljnog ugrožavanja ustavnih prava i sloboda stranke, te da bi, zbog propuštanja nadležnih vlasti da donesu odluku, nastupile teške i nepopravljive posljedice.
Nakon što je potom uvedeno novo pravno sredstvo u ožujku 2002., Vlada je podnijela dodatno očitovanje tvrdeći kako ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. stranci omogućava tražiti ustavnu zaštitu u odnosu na duljinu postupka i ovlašćuje Ustavni sud dosuditi pravednu naknadu te utvrditi rok u kojem nadležno tijelo treba meritorno odlučiti o predmetu.
Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom.
Sud je prvo ispitao je li podnositelj zahtjeva poštivao pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava kako zahtijeva članak 35., stavak 1. Konvencije. Podsjećajući na svoje odluke u predmetima Slaviček i Nogolica gdje je utvrdio da postoji djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj, Sud ne vidi razloga da u ovom slučaju odstupi od svog stava izraženog u naprijed navedenim predmetima (vidi Slaviček v. Croatia (odluka), br. 20862/02, 4. srpnja 2002., ECHR 2002-.... i Nogolica v. Croatia (odluka), br. 77784/01, 5. rujna 2002., ECHR 2002-...).
Prema tome, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u odnosu na postupke koji su još u tijeku u Hrvatskoj (vidi "Činjenice", pod b., c. i d.), Sud ne može odlučivati o osnovanosti iznesenih prigovora.
Što se tiče postupka protiv R.R. (vidi "Činjenice", pod a.) i postupka protiv A.J.J. (vidi "Činjenice", pod e.), Sud treba utvrditi primjenjuje li se članak 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. na te postupke s obzirom na činjenicu da su oni već okončani.
Sud podsjeća da bi prema članku 35. Konvencije podnositelj zahtjeva trebao imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju naknadu u odnosu na navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava o kojima je riječ mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji, nego i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost (vidi inter alia presudu u predmetu Vernillo v. France od 20. veljače 1991., Serija A br. 198, str. 11-12, stavak 27. i Dalia v. France, br. 26102/95, stavak 38., ECHR 1998-I). U tom pogledu Sud bilježi kako formulacija članka 63. nije dovoljno jasna da bi mogla otkloniti svaku dvojbu o tome da se on primjenjuje na postupke koji su već okončani.
Nadalje, na području iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava teret dokazivanja je podijeljen. Vlada koja tvrdi da se radi o neiscrpljivanju dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno te raspoloživo u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, drugim riječima, da je bilo dostupno, da je moglo pružiti pravnu zaštitu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva, te da je davalo razumne izglede za uspjeh. Međutim, kad se taj teret dokazivanja ispuni, na podnositelju zahtjeva je da dokaže kako je pravno sredstvo koje ističe Vlada u stvari i bilo iscrpljeno ili je iz nekog razloga bilo neprimjereno ili nedjelotvorno u konkretnim okolnostima predmeta, odnosno kako su postojale posebne okolnosti koje su ga oslobodile ispunjavanja tog uvjeta.
Sud nadalje bilježi kako formulacije odredaba mnogih zakona nisu apsolutno precizne. Zbog potrebe izbjegavanja prekomjerne krutosti i hvatanja koraka s okolnostima koje se mijenjaju mnogi zakoni neizbježno sadrže pojmove koji su u većem ili manjem opsegu neodređeni (vidi, na primjer i mutatis mutandis, presudu u predmetu Müller and Others v. Switzerland od 24. svibnja 1988., Serija A br. 133, str. 20, stavak 29. i presudu u predmetu Kokkinakis v. Greece od 25. svibnja 1993., Serija A br. 260-A, str. 19, stavak 40.). Tumačenje i primjena takvih odredaba ovise o praksi (vidi mutatis mutandis naprijed citirani predmet Kokkinakis v. Greece, str. 19, stavak 40. i Mangualde Pinto v. France (odluka), br. 43491/98, 5. prosinca 2000., neobjavljena).
U ovom predmetu Vlada nije dostavila nikakvu odluku koja bi ukazivala na to da Ustavni sud prihvaća odlučivati o pitanju prekomjerne duljine postupaka koji su već okončani. Naprotiv, odluke Ustavnog suda koje se odnose na primjenu članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. jasno ukazuju na to da je Ustavni sud zauzeo stav kako se članak 63. ne primjenjuje na situacije kad je postupak već okončan (vidi stavak 81. ove presude).
Mišljenje je Suda da praksa Ustavnog suda, nepostojanje nikakve sudske prakse koja bi potkrijepila Vladine argumente kao i nepreciznost formulacije članka 63. u pogledu njegove primjenjivosti na postupke koji su već okončani ukazuju na to da se ne može utvrditi da članak 63. predstavlja pravno sredstvo za duljinu takvih postupaka.
Prema tome, Vladin prigovor u odnosu na ta dva postupka treba odbaciti (cf. "Činjenice" pod a. i e.).

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva naveo je kako domaći sudovi nisu riješili njegove predmete u postupcima protiv R.R. i A.J.J. u razumnom roku, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi predviđaju sljedeće:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

Sud primjećuje kako je postupak protiv R.R. počeo 27. siječnja 1994., a postupak protiv A.J.J. 20. ožujka 1997. kad je podnositelj zahtjeva podnio svoje građanske tužbe nadležnim sudovima. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije počelo na taj datum, već 6. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku (vidi Horvat v. Croatia, br. 51585/99, stavak 50., 26. srpnja 2001., ECHR-...). Postupak protiv R.R. završen je 4. ožujka 2002., dok je postupak protiv A.J.J. završen 9. travnja 2002. Prvi je postupak dakle trajao osam godina, jedan mjesec i sedam dana od kojih četiri godine, tri mjeseca i dvadeset i devet dana spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati. Drugi je postupak trajao pet godina, pet mjeseci i devetnaest dana od kojih četiri godine, pet mjeseci i tri dana spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati.
Sud ponavlja da je u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog razdoblja u pitanju, u obzir potrebno, međutim, uzeti stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. (vidi, između drugih izvora prava, predmet Styranowski v. Poland, br. 28616/95, stavak 46., ECHR 1998-VIII). U vezi s tim, Sud primjećuje da je u trenutku stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku, prvi postupak trajao tri godine, devet mjeseci i osam dana, a drugi postupak sedam mjeseci i petnaest dana.

B. Primjenjivi kriteriji

Sud ponavlja da razumnost duljine postupka treba ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva u sporu dovodi u pitanje (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

C. Tvrdnje stranaka

Što se tiče složenosti predmeta, Vlada je tvrdila kako je predmetu protiv R.R. bio u određenoj mjeri složen jer ni podnositelj zahtjeva ni sud nisu mogli utvrditi točne adrese tuženika, a povrh toga podnositelj zahtjeva nije ni obavijestio sudove o svojoj novoj adresi. Osim toga, Vlada je ustvrdila kako predmet postupaka podnositelja zahtjeva nije zahtijevao posebnu žurnost.
Što se tiče ponašanja podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila kako je podnositelj zahtjeva pridonio duljini postupka. Na primjer, u predmetu protiv R.R. punomoćnik podnositelja zahtjeva u više je navrata od suda tražio da odgodi ročišta, a na kraju, kad je podnositelj pristupio pred sud, od suda je zatražio da ročište odgodi na neodređeno vrijeme jer nije želio previše često putovati od Zagreba do Dubrovnika.
Što se tiče ponašanja vlasti, Vlada je istaknula kako su u građanskom postupku sudovi ograničeni u svojoj aktivnosti jer ne mogu poduzimati postupovne radnje na vlastitu inicijativu, već uglavnom prema zahtjevima stranaka. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako su domaći sudovi pokazali revnosti u vođenju postupka.
Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da se odugovlačenja u postupcima mogu u potpunosti pripisati domaćim vlastima. Sudovi su ročišta održavali rijetko, pokazali su pasivnost u vođenju postupaka i ignorirali njegove zahtjeve za ubrzanje postupaka.

D. Ocjena Suda

1. Postupak protiv R.R.

Sud smatra kako se u ovom predmetu radilo o veoma složenoj činjeničnoj situaciji u kojoj je sud trebao utvrditi prava vlasništva podnositelja zahtjeva koja proizlaze iz ugovora sklopljenih s osobom koja je već umrla i koji ugovori nisu upisani u odgovarajuće zemljišne knjige. Predmet je iz istih razloga podrazumijevao i određeni stupanj pravne složenosti koju je otežala činjenica da je R.R. prije smrti prodala nekretninu o kojoj je riječ trećim osobama.
Sud ponavlja kako se samo za ona odugovlačenja za koja se državu može smatrati odgovornom može opravdano utvrditi da je prekoračen "razumni rok" (vidi, inter alia, presudu u predmetu Monnet v. France od 27. listopada 1993., Serija A br. 273, str. 12, stavak 30.). U ovom predmetu Sud nalazi kako podnositelj zahtjeva nije pokazao potrebnu revnost kad je od njega traženo da dolazi na sudska ročišta i da obavijesti sud o relevantnim činjenicama. Sud primjećuje kako su u razdoblju koje treba uzeti u obzir dva ročišta odgođena zbog toga što nije pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva. Punomoćnik je obavijestio sud da je izgubio kontakt s podnositeljem zahtjeva. Podnositelj zahtjeva osim toga nije obavijestio sud o svojoj točnoj adresi i na kraju je postupak obustavljen jer podnositelj zahtjeva nije pristupio na ročište zakazano za 23. listopada 2001., a naknadno nije od suda zatražio da nastavi postupak. Prema mišljenju Suda, takvo ponašanje ukazuje na to da se podnositelj zahtjeva nemarno odnosio prema rješavanju svog predmeta. Nadalje, i sam je podnositelj zahtjeva od suda zatražio da ročište zakazano za 19. svibnja 1998. odgodi na neodređeno vrijeme jer nije želio previše često putovati u Dubrovnik. Stoga je sam podnositelj zahtjeva prouzročio odugovlačenje u postupku od 19. svibnja 1998. do 22. siječnja 2002. kad se ponovno obratio sudu kako bi ga obavijestio da je dobio hrvatsko državljanstvo.
Što se tiče ponašanja domaćih vlasti, Sud bilježi kako je prvostupanjski sud koji je rješavao predmet podnositelja zahtjeva ročišta zakazivao redovito do 19. svibnja 1998., a potom opet nakon 22. siječnja 2002. Prema mišljenju Suda takvo vođenje postupka pokazalo je kako su domaći sudovi pokazali dužnu revnost u rješavanju predmeta podnositelja zahtjeva.
Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, a posebno ponašanje podnositelja zahtjeva tijekom razdoblja nakon 5. studenoga 1997., Sud ukupnu duljinu postupka ne smatra prekomjernom. Stoga zaključuje kako nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na duljinu ovog postupka.

2. Postupak protiv A.J.J.

Sud smatra kako se ne čini da je ovaj predmet podrazumijevao ikakvu pravnu ili činjeničnu složenost.
Sud bilježi kako je nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenoga 1997. općinski sud trebao prvo odlučiti o pitanju polaganja osiguranja za troškove i izdatke A.J.J. To je pitanje na kraju riješeno 22. studenoga 2000. kad su se stranke složile da više nema nikakve potrebe za takvom mjerom. Tijekom tog razdoblja sud je održao tri ročišta, i to 3. prosinca 1997., 29. rujna 1998. i 22. studenoga 2000. te se predmet 1. siječnja 1999. trebao dodijeliti drugom sucu zbog činjenice da je prijašnji sudac dao ostavku . Nadalje, Sud bilježi kako podnositelj zahtjeva nikad nije postupio prema pozivu općinskog suda da podnese odgovor na podneske A.J.J. Osim toga, Sud podsjeća kako je nakon rješavanja pitanja polaganja osiguranja dana 13. ožujka 2001. određeno mirovanje postupka zbog nepristupanja podnositelja zahtjeva i da je postupak na kraju okončan jer je naknadni prijedlog podnositelja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje odbijen.
Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud nalazi kako je i u ovom postupku ponašanje podnositelja zahtjeva prouzročilo takva odugovlačenja da se, unatoč određenim razdobljima neaktivnosti za koje se vlasti mogu smatrati odgovornima, ukupna duljina postupka ne može smatrati prekomjernom.
Sud stoga zaključuje kako nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na ovaj postupak.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva je također prigovorio kako nije imao djelotvorno pravno sredstvo kojim bi mogao potaknuti pitanje prekomjerne duljine postupka. To, prema njegovom mišljenju, predstavlja povredu članka 13. Konvencije koji predviđa:

“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u [ovoj] Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

Vlada je pozvala Sud da ovaj dio zahtjeva odbije. Vlada je ustvrdila kako je podnositelj zahtjeva imao mogućnost podnijeti zahtjev na temelju članka 63. Zakona o Ustavom sudu iz 2002. Prema mišljenju Vlade, ta je mogućnost predstavljala pravno djelotvorno sredstvo u odnosu na duljinu postupka u predmetima podnositelja zahtjeva
Sud podsjeća da, kako je smatrao u mnogo navrata, članak 13. Konvencije jamči raspoloživost, na nacionalnoj razini, pravnog sredstva za izvršenje sadržaja prava i sloboda iz Konvencije u kojem god da su obliku oni osigurani u domaćem pravnom poretku. Članak 13. stoga ima učinak zahtijevati postojanje domaćeg pravnog sredstva radi rješavanja sadržaja "za raspravljanje podobnog prigovora" na temelju Konvencije i osigurati odgovarajuću zaštitu (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Kudla v. Poland, br. 30210/96, str. 238, 239, stavak 157., ECHR 2000-XI). Unatoč odredbama članka 13. kad ih se uzima doslovno, postojanje stvarne povrede neke druge odredbe Konvencije ("materijalne" odredbe) nije preduvjet za primjenu članka 13. (vidi presudu u predmetu Klass and Others v. Germany od 6. rujna 1978., Serija A br. 28, str. 29, stavak 64. i presudu u predmetu Boyle and Rice v. the United Kingdom od 27. travnja 1988., Serija A, br. 131, str. 23, stavak 52.).
U ovom predmetu podnositelj zahtjeva prigovara prema članku 6., stavku 1. Konvencije duljini dva postupka u odnosu na koje je Vladin prethodni prigovor odbačen. Istina je da je Sud zaključio kako duljina tih postupaka nije prekoračila zahtjev razumnog roka. Unatoč tome, činjenica da navodi podnositelja zahtjeva u konačnici nisu bili potkrijepljeni ne sprječava da njegov zahtjev bude podoban za raspravljanje u smislu članka 13. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Kaya v. Turkey od 19. veljače 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 330, 331, stavak 107.). Prema tome, zaključak Suda o osnovanosti ne oslobađa ga zahtjeva da ispita bit navoda.
Što se tiče biti prigovora iznesenog prema članku 13. Konvencije, Sud podsjeća kako je u gornjem tekstu (vidi stavke 88. do 93.) već utvrdio da zahtjev prema članku 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu građanskih postupaka koji su već okončani. Sud nije našao utvrđenim da bi podnositelju zahtjeva na raspolaganju bilo koje drugo djelotvorno pravno sredstvo.
Prema tome, Sud drži da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13. Konvencije jer, u postupku protiv R.R. i A.J.J., podnositelj zahtjeva nije imao domaće pravno sredstvo pomoću kojeg bi ostvario svoje pravo na "suđenje u razumnom roku" kako ga jamči članak 6., stavak 1. Konvencije.

IV.PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

U odnosu na materijalnu štetu, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pretrpio gubitak od 70.000 hrvatskih kuna (HRK). Međutim, propustio je specificirati svoj tužbeni zahtjev. Podnositelj zahtjeva je također tražio da mu se dosudi 120.000 HRK kao naknada štete za patnje koje je pretrpio zbog povreda Konvencije.
Vlada je ustvrdila kako nema uzročne veze između povrede i navodno pretrpljene materijalne štete. Što se tiče nematerijalne štete, Vlada je od Suda zatražila da ocijeni iznos pravedne naknade koja bi se dosudila na temelju njegove sudske prakse.
Sud podsjeća kako ne može nagađati kakav je mogao biti ishod ovog postupka da nije došlo do povrede Konvencije. Stoga na ime materijalne štete ne dosuđuje ništa.
Što se tiče nematerijalne štete, sud smatra da utvrđivanje povredenpredstavlja dostatnu naknadu.

B. Troškovi i izdaci

U odnosu na postupak pred Sudom podnositelj zahtjeva tražilo je 30.000 HRK.
Vlada je pozvala Sud da ocijeni troškove i izdatke koje je imao podnositelj zahtjeva.
Sud ponavlja kako se nadoknada troškova i izdataka može dosuditi samo ukoliko ih je podnositelj zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, te ukoliko je njihova visina bila razumna.
Što se tiče pretrpljenih troškova i izdataka, Sud primjećuje kako podnositelj zahtjeva nije imao pravnog zastupnika pred Sudom i kako mu je bilo dopušteno služiti se hrvatskim jezikom. Stoga su se pretrpljeni troškovi sastojali od poštanskih troškova i izdataka kopiranja relevantnih isprava. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi 500 EUR na ime troškova i izdataka.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim zateznu kamatu utvrditi po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

presuđuje da, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, ne može odlučivati o meritumu predmeta u odnosu na tri postupka koji su još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima;
odbacuje prigovor Vlade o iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava u odnosu na dva postupka koja su već okončana;
presuđuje da u odnosu na oba postupka koja su već okončana nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;
presuđuje da je u odnosu na oba postupka koja su već okončana došlo do povrede članka 13. Konvencije;
presuđuje da u odnosu na nematerijalnu štetu utvrđenje povrede predstavlja dostatnu naknadu;
presuđuje

(a)da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44., stavkom 2. Konvencije, isplatiti 500 EUR (petsto eura) u odnosu na troškove i izdatke koje treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države (hrvatske kune) prema tečaju važećem na dan namirenja.

(b)da se od isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i upućeno u pisanom obliku dana 9. svibnja 2003. u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Christos ROZAKIS

Zamjenik Tajnika Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF ŠOĆ v. CROATIA

(Application no. 47863/99)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 May 2003

FINAL

09/08/2003

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Šoć v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,
MrG. Bonello,
MrP. Lorenzen,
MrsN. Vajić,
MrsS. Botoucharova,
MrV. Zagrebelsky,
MrsE. Steiner, judges,
and Mr S. Nielsen, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 April 2003, Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 47863/99) against the Republic of Croatia lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian citizen, Mr Draško Šoć (“the applicant”), on 23 October 1996.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Lidija Lukina Karajković.

3. The applicant alleged, in particular, that several sets of civil proceedings instituted by him had exceeded the “reasonable time” requirement and that he had no remedy at his disposal in respect of the length of these proceedings.

4. The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that considered the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1 of the Rules of Court.

6. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section.

7. By a decision of 24 January 2002 the Court declared the application partly admissible.

8. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1). The Chamber decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 2 in fine).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

a. Proceedings against R.R.

9. On 27 January 1994 the applicant filed with the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku) an action against R.R. He claimed that in 1986 he and his then wife made a contract with R.R. with the effect that the applicant and his wife would provide R.R. with all care until her death and R.R. gave the applicant and his wife a flat in Dubrovnik for their use. Subsequently, another contract was made to the effect that the applicant and his wife would pay some of R.R.’s debts and that R.R. would make a testament leaving to the applicant’s wife the ground floor of a house in Dubrovnik with a garden. In 1993 the applicant and R.R. made two additional contracts whereby R.R. sold to the applicant a house in Dubrovnik. The contracts were not entered into the land registry. R.R. stayed in the house and denied the applicant’s property rights. By his action the applicant sought a declaration concerning his property rights. He also asked the court to issue an interim measure so as to prevent R.R. from selling the property in question.

10. It transpires from the case file that sometime in 1996 R.R. died but had beforehand sold the property in question to third persons.

11. Before 5 November 1997 when the Convention entered into force in respect of Croatia, several hearings were adjourned because the applicant’s counsel did not appear.

12. The hearing scheduled for 24 February 1998 was also adjourned because the applicant’s counsel did not appear. The postal receipt indicated that he had changed his address but had failed to inform the court.

13. The next hearing scheduled for 8 April 1998 was again adjourned at the request of the applicant’s counsel who informed the court that he had had no contact with the applicant.

14. At the hearing of 19 May 1998 the applicant appeared in person and asked the court to adjourn the next hearing because he had instituted several proceedings with the Dubrovnik Municipal Court and would prefer not to have to travel from Zagreb to Dubrovnik too often.

15. On 22 January 2001 the applicant informed the court that he had obtained Croatian citizenship.

16. On 17 August 2001 the applicant filed a criminal complaint with the Public Prosecutor’s Office against the presiding judge alleging that she committed the offence of negligent performance of duty in dealing with his case. He alleged that the judge had been ignoring his numerous requests to speed up the proceedings and his request for an interim measure.

17. On 18 August 2001 the applicant filed a request with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) seeking that the presiding judge be dismissed from her office and repeating his allegations from the criminal complaint filed against her.

18. On 27 August 2001 the applicant filed a motion with the president of the Dubrovnik Municipal Court challenging the presiding judge for bias and once again repeating his allegations from the criminal complaint against her.

19. On 19 September 2001 the president of the Dubrovnik Municipal Court rejected the applicant’s motion of 27 August 2001 as unfounded.

20. The next hearing was scheduled for 23 October 2001. According to the Government the Dubrovnik Municipal Court attempted to serve the notice of the hearing date on the applicant at the address indicated in his claim. The receipt slip showed that the applicant was unknown at that address. The Zagreb Police Department informed the court that the applicant did not live at the other address where he was registered. The court then posted the notice on its public notice-board.

21. Since the applicant did not appear at the hearing scheduled for 23 October 2001 the court stayed the proceedings (mirovanje postupka).

22. By a letter of 13 February 2002 the Supreme Court informed the applicant that his allegations against the presiding judge had been unfounded.

23. On 4 March 2002 the Dubrovnik Municipal Court terminated the proceedings because the applicant had not sought that the proceedings be resumed.

b. Proceedings against Lj.Š.

24. On 11 March 1994 the applicant filed an action against Lj.Š. for payment of 9,718 Croatian Kunas (HRK), with the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu).

25. By default judgment of 17 May 1994 the first instance court granted the applicant’s claim. On 28 October 1997 the appellate court quashed that judgment and remitted the case to the first instance court.

26. On 9 and 29 April 1998 the applicant asked the first instance court to schedule a hearing, but did not submit Lj.Š.’s address. Therefore, the court requested her address from the Zagreb Police Department which was, however, unable to provide the requested address.

27. On 12 May 1998 the court invited the applicant to submit Lj.Š.’s address. The applicant did so on 19 June 1998.

28. As neither party appeared at the hearing scheduled for 12 November 1998 the court stayed the proceedings (mirovanje postupka).

29. On 25 November 1998 the applicant filed a motion to resume the proceedings (prijedlog za povrat u prijašnje stanje).

30. At the next hearing on 25 September 2000 the court heard the applicant and after that resumed the proceedings.

31. The next hearing scheduled for 23 November 2000 was adjourned because Lj.Š. did not appear. The postal receipt indicated that she had changed her address. The applicant submitted her new address. Lj.Š.’s counsel submitted a receipt of payment relevant for the applicant’s claim. The applicant asked the court to adjourn the hearing because he wished to submit his reply.

32. Since the applicant failed to appear at the hearing scheduled for 22 January 2001 the court stayed the proceedings. Lj.Š.’s counsel appealed against that decision.

33. On 9 October 2001 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) upheld the decision to stay the proceedings.

34. The proceedings were resumed before the Zagreb Municipal Court which scheduled the next hearing for 20 March 2002. At that hearing the court allowed the applicant at his request to submit documentation in support of his claim within fifteen days.

35. The next hearing scheduled for 17 May 2002 was adjourned.

36. At the hearing on 18 September 2002 the court invited the applicant to specify his claim within fifteen days.

37. At the hearing on 24 October 2002 the court heard the applicant and again invited him to specify his claim.

38. The Court notes that neither party has referred to any further steps in the proceedings since the hearing on 24 October 2002 and therefore must assume that the proceedings are still pending before the court of first instance.

c. Proceedings against P.D. and D.D.

39. On 1 March 1997 the applicant filed with the Dubrovnik Municipal Court an action against P.D. and D.D. seeking a declaration concerning his property rights.

40. Before 5 November 1997 the court of first instance exempted the applicant from the payment of the court fees and rejected his request to be entirely exempted from the payment of costs and expenses in the proceedings. Several hearings were adjourned.

41. At the hearing on 20 March 1998 the defendants’ counsel asked the court to order the applicant to deposit a security for the defendants’ costs and expenses because the applicant was not a Croatian citizen.

42. At the next hearing on 19 May 1998 the court invited the applicant to submit a certificate on his residence in Croatia.

43. On 6 June 1998 the applicant informed the court that he was unable to submit the requested certificate.

44. On 22 January 2001 the applicant informed the court that he had obtained Croatian citizenship.

45. On 9 November 2001 the Dubrovnik Municipal Court pronounced judgment rejecting the applicant’s claim.

46. The applicant appealed against the judgment. On 13 December 2001 the Dubrovnik Municipal Court rejected the appeal as being out of time. The applicant appealed against that decision. On 4 April 2002 the Dubrovnik County Court quashed the first instance decision rejecting the applicant’s appeal.

47. The Court notes that neither party has referred to any further steps in the proceedings and therefore must assume that the proceedings are now pending before the Dubrovnik County Court upon the applicant’s appeal against the first instance judgment of 9 November 2001.

d. Proceedings against K.M.

48. On 20 March 1997 the applicant filed with the Samobor Municipal Court (Općinski sud u Samoboru) an action against K.M. for payment of HRK 1,126.100.

49. On 17 November 1997 the applicant was invited to submit a declaration of means in connection with his application for the exemption from the payment of the court fees.

50. The applicant filed a motion challenging the presiding judge for bias. His motion was dismissed by the President of the court on 2 December 1997. However, the case-file was assigned to another judge.

51. At the next hearing on 17 February 1998 K.M replied to the applicant’s claim.

52. As the judge retired, the case was assigned to another judge.

53. At the hearing on 2 June 1998 the court invited the applicant to specify his claim.

54. The next hearing scheduled for 23 February 1999 was adjourned due to the applicant’s illness.

55. At the hearing of 4 May 1999 the court again invited the applicant to specify his claim. On 7 May 1999 the applicant complied with the court’s request.

56. In July 1999 the judge went on maternity leave. In February 2000 the case was assigned to another judge.

57. The next hearing scheduled for 20 September 2000 was adjourned because K.M. did not appear.

58. At the hearing on 5 October 2000 the court concluded the proceedings.

59. On 13 October 2000 the court pronounced judgment partly granting and partly rejecting the applicant’s claim.

60. On 30 October and 11 December 2000, respectively, K.M. and the applicant filed their appeals against the judgment.

61. On 24 July 2001 the appellate court quashed the first instance judgment and remitted the case to the Samobor Municipal court for re-trial.

62. At the next hearing on 19 March 2002 the court decided to hear the parties at the hearing scheduled for 23 April 2002.

63. At the hearing on 17 June 2002 the court stayed the proceedings because the applicant did not appear. The applicant then asked the court to resume the proceedings.

64. The Court notes that neither party has referred to any further steps in the proceedings and therefore must assume that the proceedings are still pending before the court of first instance.

e. Proceedings against A.J.J.

65. On 20 March 1997 the applicant filed with the Zagreb Municipal Court an action against A.J.J. concerning certain compensation claims.

66. The court exempted the applicant from the payment of the court fees.

67. On 24 November 1997 A.J.J.’s counsel filed a request that the applicant be ordered to deposit a security for A.J.J.’s costs and expenses because the applicant was not a Croatian citizen.

68. At the hearing on 3 December 1997 A.J.J.’s counsel repeated the previous request. The applicant opposed that request.

69. It seems that A.J.J. had filed written submissions concerning the applicant’s claim before the hearing on 29 September 1998 when the court invited the applicant to reply to A.J.J.’s submissions within fifteen days. The applicant did not submit any reply.

70. On 1 January 1999 the case was transferred to another judge because the previous judge had resigned.

71. On 7 June 2000 the court rejected A.J.J.’s request that the applicant deposit the security for her costs and expenses.

72. On 14 July 2000 A.J.J. appealed against the above decision.

73. In the meantime, on 12 July 2000, the applicant informed the court that he had obtained Croatian citizenship.

74. On 25 July 2000 A.J.J.’s appeal was sent to the applicant for reply.

75. At the hearing on 22 November 2000 the parties agreed that, since the applicant had obtained Croatian citizenship, there was no need for further examination of A.J.J.’s appeal.

76. At the next hearing on 13 March 2001 the court stayed the proceedings as the applicant did not appear.

77. On 23 March 2001 the applicant filed an application to resume the proceedings.

78. The next hearing scheduled for 11 September 2001 was adjourned because the applicant did not appear.

79. At the hearing on 5 March 2002 the court heard the applicant in connection with his application that the proceedings be resumed.

80. On 15 March 2002 the court rejected the applicant’s request to resume the proceedings and terminated the proceedings. This decision became final on 9 April 2002.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The 2002 Constitutional Act on the Constitutional Court

81. The relevant parts of Section 63 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (entered into force on 15 March 2002, published in the Official Gazette no. 49 of 3 May 2002 – hereinafter “the 2002 Constitutional Court Act” – Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 2002) read as follows:

(1) The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint even before all legal remedies have been exhausted in cases when a competent court has not decided within a reasonable time a claim concerning the applicant’s rights and obligations or a criminal charge against him ...

(2) If the constitutional complaint ... under paragraph 1 of this Section is accepted, the Constitutional Court shall determine a time-limit within which a competent court shall decide the case on the merits...

(3) In a decision under paragraph 2 of this Article, the Constitutional Court shall fix appropriate compensation for the applicant in respect of the violation found concerning his constitutional rights ... The compensation shall be paid from the State budget within a term of three months from the date when the party lodged a request for its payment.

B. The Constitutional Court’s case law

82. Decision of the Constitutional Court of 20 November 2002, no. U‑IIIA-1535/2002 reads as follows in its relevant parts:

D E C I S I O N

The Court rejects the constitutional complaint.

R e a s o n i n g

1.The constitutional complaint was filed pursuant to Section 63 § 1 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Official Gazette no. 49/02-consolidated legislation, hereinafter the Constitutional Act).

It appears from the constitutional complaint and the enclosed documents that on 17 June 1992 the applicant, as a plaintiff, filed a claim before the Zagreb Municipal Court seeking damages from the Croatia Insurance Company from Zagreb. The applicant’s claim was rejected by the Zagreb Municipal Court’s final judgment no. Pn-2507/95 of 15 January 1998 (the Zagreb County Court rejected the applicant’s appeal as unfounded by its judgment No. Gž-6927/00 of 8 August 2000). The applicant’s request for revision was rejected as inadmissible by virtue of the Supreme Court’s decision No. Rev-2827/00 of 9 January 2002.

2.The applicant complains under Section 29 of the Constitution that the excessive length of civil proceedings (10 years) infringed his right to fair trial within a reasonable time ...

...

5.The Constitutional Court has established that the applicant has exhausted all available legal remedies within the meaning of Section 62 §§ 1 and 2 of the Constitutional Act because the proceedings have been concluded ...

6.Section 32 of the Constitutional Act provides that the Constitutional Court must reject a complaint when the conditions set out for considering the merits of the complaint have ceased to exist.

7.Since, for the above mentioned reasons, the conditions for considering the applicant’s complaint set out in Section 63 § 1 of the Constitutional Act have ceased to exist, the Court has decided to reject the complaint pursuant to Section 32 of the Constitutional Act ...

“R J E Š E NJ E

Ustavna tužba se odbacuje.

O b r a z l o ž e nj e

1.Ustavna tužba podnijeta je temljem odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 49/02-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon)

Iz obrazloženja ustavne tužbe i priložene dokumentacije proizlazti da je podnositelj, kao tužitelj, dana 17. lipnja 1992. godine, podnio Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Croatia osiguranja d.d. iz Zagreba, kao tuženika, radi naknade štete. Tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn 2507-95 od 15. siječnja 1998. godine (Županijski sud u Zagrebu presudom broj: Gž 6927-00 od 8. kolovoza 2000. godine odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu.). Protiv pravomoćne presude podnositelj je izjavio reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 827-00 od 9. siječnja 2002. godine.

2.Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu odredbe članka 29. Ustava jer smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajanja parnice (10 godina) povrijeđeno pravo na pošteno suđenje...

...

5.Ustavni sud je utvrdio da je u slučaju podnositelja ustavne tužbe iscrpljen pravni put u smislu odredbi člnaka 62. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona jer je sudski postupak pravomoćno okončan...

6.Odredba članka 32. Ustavnog zakona propisuje da će Ustavni sud rješenjem odbaciti ustavnu tužbu u slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

7.S obzirom da iz navedenih razloga ne postoje pretpostavke navedene u člnaku 63. stavku 1. Ustavnog zakona za odlučivanje o podnesenoj ustavnoj tužbi, na temelju odredbe članka 32. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.”

THE LAW

I. THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTION

83. The Court recalls that in the decision on the admissibility of the application the question relating to the exhaustion of domestic remedies was joined to the merits.

84. The Government firstly invited the Court to reject the application on the ground that the applicant had failed to exhaust domestic remedies. In this respect they alleged that the applicant had not lodged a constitutional complaint under Section 59 (4) of the Constitutional Court Act which exceptionally allowed the Constitutional Court to examine a constitutional complaint before exhaustion of other available remedies in cases where it was satisfied that there was a serious risk that the party’s constitutional rights and freedoms might have been violated and that serious and irreparable consequences might have resulted from the failure of the relevant authorities to reach a decision.

85. After the subsequent introduction of a new remedy in March 2002 the Government submitted their additional observations arguing that a constitutional complaint pursuant to Section 63 of the 2002 Constitutional Court Act enabled a party to seek the constitutional protection in respect of the length of proceedings and empowered the Constitutional Court to award just satisfaction and to set a time limit for the competent authority to decide the case on the merits.

86. The applicant disagreed with the Government.

87. The Court has first examined whether the applicant has complied with the rule of exhaustion of domestic remedies as required under Article 35 § 1 of the Convention. Recalling its decisions in the Slaviček and Nogolica cases where it found that there exists an effective remedy in respect of the length of proceedings still pending in Croatia, the Court sees no reason to depart in the present case from its view expressed in the above-mentioned cases (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, 4 July 2002, ECHR 2002-... and Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, 5 September 2002, ECHR 2002-...).

88. Accordingly, by reason of the failure to exhaust domestic remedies in respect of the proceedings which are still pending in Croatia (see above parts b., c. and d. of the Facts) the Court is unable to take cognisance of the merits of the complaints made.

89. As to the proceedings against R.R. (see above part a. of the Facts) and the proceedings against A.J.J. (see above part e. of the Facts), the Court has to ascertain whether Section 63 of the 2002 Constitutional Court Act applies to these proceedings having regard to the fact that they have already come to an end.

90. The Court recalls that under Article 35 of the Convention, normal recourse should be had by an applicant to remedies that are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, inter alia, the Vernillo v. France, judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, § 27, and Dalia v. France, no. 26102/95, § 38, ECHR 1998-I). In this respect the Court notes that the wording of Section 63 is not clear enough so as to leave no doubt that it applies to the proceedings that have already been concluded.

91. Furthermore, in the area of exhaustion of domestic remedies, there is a distribution of the burden of proof. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to convince the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been discharged, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement.

92. The Court notes further that the wording of many statutes is not absolutely precise. The need to avoid excessive rigidity and to keep pace with changing circumstances means that many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague (see, for example and mutatis mutandis, the Müller and Others v. Switzerland, judgment of 24 May 1988, Series A no. 133, p. 20, § 29 and the Kokkinakis v. Greece, judgment of 25 May 1993, Series A no. 260-A, p. 19, § 40). The interpretation and application of such provisions depend on practice (see, mutatis mutandis Kokkinakis v. Greece, cited above, p. 19, § 40 and Mangualde Pinto v. France (dec.), no. 43491/98, 5 December 2000, unreported).

93. In the present case, the Government have not supplied any decision that would indicate that the Constitutional Court accepts to deal with the issue of the excessive length of proceedings that have already been concluded. To the contrary, the decisions of the Constitutional Court relating to the implementation of Section 63 of the 2002 Constitutional Court Act clearly indicate that the Constitutional Court has adopted the view that Section 63 does not apply to situations where proceedings have already come to an end (see § 81 above).

94. In the Court’s view, the practice of the Constitutional Court, the absence of any case-law supporting the Government’s arguments as well as the lack of precision in the wording of Section 63 as to its applicability to proceedings that have already ended indicate that it can not be established that Section 63 represents a remedy for the length of such proceedings.

95. Accordingly, the Government’s objection in respect of these two sets of proceedings must be dismissed (cf. parts a. and e. of the Facts).

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

96. The applicant alleged that the domestic courts had not decided his cases against R.R. and A.J.J. within a reasonable time requirement contrary to Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts provide as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

A. Period to be taken into account

97. The Court observes that the proceedings against R.R. commenced on 27 January 1994 and the proceedings against A.J.J. on 20 March 1997 when the applicant lodged his civil claims with the competent courts. However, the period which falls within the Court’s jurisdiction did not begin on those dates, but on 6 November 1997, after the Convention entered into force in respect of Croatia (see Horvat v. Croatia, no. 51585/99, § 50, 26 July 2001, ECHR 2001-...). The proceedings against R.R. were concluded on 4 March 2002 while the proceedings against A.J.J. were concluded on 9 April 2002. The first set of proceedings therefore lasted for eight years, one month and seven days of which a period of four years, three months and twenty-nine days falls to be examined by the Court. The second set of proceedings lasted for five years, five months and nineteen days of which a period of four years, five months and three days falls to be examined by the Court.

98. The Court reiterates that in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must be had, however, to the state of the case on 5 November 1997 (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, no. 28616/95, § 46, ECHR 1998-VIII). In this connection the Court notes that at the time of the entry into force of the Convention in respect of Croatia the first set of proceedings had lasted for three years, nine months and eight days, while the second set of proceedings had lasted for seven months and fifteen days.

B. Applicable criteria

99. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the criteria established by its case-law, particularly the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

C. The parties’ submissions

100. As regards the complexity of the cases the Government argued that the case against R.R. disclosed a certain degree of complexity as neither the applicant nor the court were able to identify the correct addresses of the defendant and moreover the applicant did not inform the courts about his new address. In addition, they submitted that the subject matter of the applicant’s cases did not call for particular urgency.

101. Concerning the applicant’s conduct, the Government submitted that the applicant contributed to the length of the proceedings. For example, in the case against R. R. the applicant’s counsel repeatedly asked the court to adjourn the hearings and finally when the applicant appeared before the court he asked the court to adjourn the hearing for an unlimited period since he did not want to travel from Zagreb to Dubrovnik too often.

102. As regards the conduct of the authorities, the Government pointed out that in civil proceedings the courts are limited in their activity as they may not take procedural steps on their own initiative but mostly according to the requests of the parties. In this respect they claimed that domestic courts showed diligence in the conduct of the proceedings.

103. The applicant submitted that the delays in the proceedings were entirely attributable to the domestic authorities. The courts held hearings rarely, showed passivity in their conduct of the proceedings and ignored his requests for speeding up the proceedings.

D. The Court’s assessment

1. Proceedings against R.R.

104. The Court considers that the case concerned a very complex factual situation where the court had to ascertain the applicant’s property rights arising from contracts with a person who had already died and which contracts had not been entered into the relevant land registry. The case also involved, for the same reasons, a certain degree of legal complexity which was aggravated by the fact that R.R., before her death, had sold the property in question to third persons.

105. The Court reiterates that only delays for which the State can be held responsible may justify a finding that a “reasonable time” has been exceeded (see, inter alia, Monnet v. France, judgment of 27 October 1993, Series A no. 273, p. 12 § 30). In the instant case the Court finds that the applicant did not show necessary diligence when requested to attend the court’s hearings and to inform the court of the relevant facts. The Court notes that within the period to be taken into consideration, two hearings were adjourned because the applicant’s counsel did not appear. Counsel informed the court that he had lost contact with the applicant. The applicant also failed to inform the court about his correct address and eventually the proceedings were terminated because the applicant did not appear at the hearing scheduled for 23 October 2001 and subsequently did not ask the court to resume the proceedings. In the Court’s view such a behaviour indicates carelessness on behalf of the applicant concerning the resolution of his case. Furthermore, the applicant himself asked the court to adjourn the hearing scheduled for 19 May 1998 for an unspecified period of time because he did not want to travel to Dubrovnik too often. Thus, the applicant himself caused the delay in the proceedings from 19 May 1998 until 22 January 2002 when he again addressed the court to inform it that he had obtained Croatian citizenship.

106. As to the behaviour of the domestic authorities, the Court notes that the first instance court dealing with the applicant’s case scheduled the hearings regularly until 19 May 1998, and then again after 22 January 2001. In the Court’s view such conduct of the proceedings showed that the domestic courts showed due diligence in dealing with the applicant’s case.

107. Having regard to all the circumstances of the case and in particular to the applicant’s behaviour during the period after 5 November 1997, the Court does not consider excessive the total length of the proceedings. It therefore concludes that there has been no breach of Article 6§ 1 of the Convention in respect of the length of these proceedings.

2. Proceedings against A.J.J.

108. The Court considers that it does not appear that the case involved any particular legal or factual complexity.

109. The Court notes that following the entry into force of the Convention in respect of Croatia on 5 November 1997 the Municipal Court first had to decide on the question of depositing security for A.J.J.’s costs and expenses. This issue was eventually settled on 22 November 2000 when the parties agreed that there was no longer any need for such a measure. During this period the court held three hearings, on 3 December 1997, 29 September 1998 and 22 November 2000, and the case had to be transferred to another judge on 1 January 1999 due to the fact that the previous judge resigned from office. Furthermore, the Court notes that the applicant did not at any moment comply with the Municipal Court’s invitation to submit a reply to A.J.J.’s submissions. In addition the Court recalls that following the resolution of the question of depositing security the proceedings were stayed on 13 March 2001 due to the applicant’s failure to appear and the proceedings were eventually terminated because the applicant’s subsequent request to resume the proceedings was rejected.

110. Having regard to the above the Court finds that also in this set of proceedings the applicant’s behaviour caused such delays that, notwithstanding certain periods of inactivity for which the authorities can be held responsible, the total length of the proceedings cannot be considered excessive.

111. The Court concludes, therefore, that there has been no breach of Article 6 § 1 of the Convention in respect of the length of these proceedings.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

112. The applicant also complained that he had no effective remedy whereby he could raise the issue of the excessive length of the proceedings. This, in his view, amounted to a violation of Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

113. The Government invited the Court to reject this part of the application. They contended that the applicant had the possibility of lodging an application under Section 63 of the 2002 Constitutional Court Act. In the Government’s view, that option represented an effective remedy in respect of the length of the proceedings in the applicant’s cases.

114. The Court recalls that, as it has held on many occasions, Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief (see, among many other authorities, Kudla v. Poland, no. 30210/96, pp. 238, 239, § 157, ECHR 2000-XI). Notwithstanding the terms of Article 13 read literally, the existence of an actual breach of another provision of the Convention (a “substantive” provision) is not a prerequisite for the application of the Article 13 (see the Klass and Others v. Germany, judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, p. 29, § 64 and Boyle and Rice v. the United Kingdom, judgment of 27 April 1988, Series A no. 131, p. 23, § 52).

115. In the present case the applicant complains under Article 6 § 1 of the Convention about the length of the above two sets of civil proceedings in respect of which the Government’s preliminary objection has been rejected. It is true that the Court has concluded that the length of these proceedings has not exceeded a reasonable time requirement. Nevertheless, the fact that the applicant’s allegations were not ultimately substantiated does not prevent his claim from being an arguable one for the purposes of Article 13 of the Convention (see, mutatis mutandis, Kaya v. Turkey, judgment of 19 February 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, pp. 330, 331, § 107). Accordingly, the Court’s conclusion on the merits does not dispense it with the requirement to examine the substance of the allegation.

116. As to the substance of the complaint made under Article 13 of the Convention the Court recalls that it has already established above (see §§ 88-93) that a request pursuant to Section 63 of the 2002 Constitutional Court Act does not represent an effective remedy in respect of the length of civil proceedings that had already come to an end. The Court has not found it established that any other effective remedy was available to the applicant.

117. Accordingly, the Court holds that in the present case there has been a violation of Article 13 of the Convention in that, in the proceedings against R.R. and A.J.J., the applicant had no domestic remedy whereby he could enforce his right to a “hearing within a reasonable time” as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

118. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

119. As regards pecuniary damage, the applicant claimed that he suffered a loss of 70,000 Croatian Kuna (HRK). However, he failed to specify his claim. The applicant also sought an award of HRK 120,000 in compensation for the suffering he has endured as a result of the violations of the Convention.

120. The Government contended that there was no causal link between the violation and the pecuniary damage allegedly suffered. As to non-pecuniary damage, they asked the Court to assess the amount of just satisfaction to be awarded on the basis of its case-law.

121. The Court recalls that it cannot speculate as to what the outcome of the proceedings at issue might have been if the violation of the Convention had not occurred. It therefore makes no award under the head of pecuniary damage.

122. As regard non-pecuniary damage the Court considers that the finding of a violation constitutes sufficient reparation.

B. Costs and expenses

123. In respect of the proceedings before the Court the applicants sought HRK 30,000.

124. The Government invited the Court to assess the costs and expenses incurred by the applicants.

125. The Court reiterates that an award can be made in respect of costs and expenses only in so far as they have been actually and necessarily incurred by the applicant and are reasonable as to quantum.

126. As to the costs and expenses incurred, the Court observes that the applicant did not have legal representation before the Court and that he was allowed to use Croatian language. Therefore, the costs incurred consisted of the mailing costs and expenses for making copies of the relevant documents. Making its ruling on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 500 for the costs and expenses.

C. Default interest

127. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that, by reason of the failure to exhaust domestic remedies, it is unable to take cognisance of the merits of the case in respect of the three sets of proceedings that are still pending before the domestic courts;

2. Dismisses the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies in respect of the two sets of proceedings that have already been concluded;

3. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention in respect of both sets of proceedings that have already been concluded;

4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention in respect of both sets of proceedings that have already been concluded;

5. Holds that in respect of non-pecuniary damage the finding of a violation constitutes sufficient reparation.

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 500 (five hundred euros) in respect of costs and expenses which should be converted into the national currency of the respondent State (Croatian Kuna) at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 9 May 2003, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NIELSEN Christos Rozakis
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije