Buturugă protiv Rumunije

Država na koju se presuda odnosi
Rumunija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
56867/15
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
11.02.2020
Članovi
3
3+8
8
8-1
35
35-1
41
Kršenje
3
3+8
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 3) Pozitivne obaveze
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka je tvrdila da je žrtva nasilja u porodici od strane bivšeg supruga – doživela je fizičko nasilje i ponavljuće pretnje smrću, a da organi tužene države Rumunije na to nisu adekvatno reagovali. Naime, istakla je da sprovdena istraga u vezi s nasiljem u porodici koje je pretrpela nije bila delotvorna, te da su nadležna tela odbila da razmotre njenu prijavu povrede tajnosti dospisivanja koju je učinio njen bivši suprug.

Oslanjajući se na sudsko-medicinsko uverenje nakon jednog od nasilnih incidenata, podnositeljka predstavke je prijavila nasilničko ponašanje svog bivšeg muža vlastima. Ona je zatražila elektronski pretres porodičnog računara koji je trebalo da se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, navodeći da je njen bivši suprug nepropisno pregledao njene elektronske naloge, uključujući i njen Facebook nalog, i da je napravio kopije njenih privatnih razgovora, dokumenata i fotografija. Taj zahtev je odbačen uz obrazloženje da bilo koji dokaz koji bi se mogao prikupiti na ovaj način ne bi bio povezan sa navodnim pretnjama i nasilnim radnjama koje je počinio njen bivši suprug. Nakon toga, ona je uložila još jednu tužbu protiv svog bivšeg supruga zbog povrede poverljivosti njene prepiske, koja je odbačena kao neblagovremena.

Državno tužilaštvo je njenom bivšem suprugu izreklo administrativnu kaznu i obustavilo slučaj, oslanjajući se na odredbe Krivičnog zakonika koje regulišu nasilje među fizičkim licima, a ne na one koje se tiču nasilja u porodici. Sud je potvrdio zaključke tužilaštva da su pretnje podnositeljki predstavke bile nedovoljno ozbiljne da bi se kvalifikovale kao krivična dela, i da nisu izvedeni direktni dokazi koji bi pokazali da je povrede koje je podnositeljka zadobila naneo njen bivši muž. Što se tiče navodnog kršenja poverljivosti njene prepiske, sud je ocenio da to pitanje nije bilo relevantno za posmatrani slučaj, te da su podaci objavljeni na društvenim mrežama javni.

Imajući u vidu okolnosti koje je navela podnositeljka predstavke i prigovore koje je iznela, sud je predstavku ispitao s obzirom na članove 3 i 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Sud je zaključio da nacionalna tela nisu pristupila krivičnoj istrazi kao da je reč o nasilju u porodici i da nisu odgovorila na način koji bi bio primeren ozbiljnosti činjenica koje je prijavila podnositejka predstavke. Istraga nasilnih dela bila je manjkava, nije uzela u obzir specifičnosti nasilja u porodici koje je priznato Konvencijom Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Sud nije bio ubeđen da su nalazi domaćeg suda u ovom slučaju imali dovoljno odvraćajući efekat da spreče tako ozbiljan problem kao što je nasilje u porodici. Štaviše, iako niko od domaćih organa nije osporio težinu povreda koje je zadobila podnositeljka predstavke, istraga nije proizvela dokaze koji bi mogli da identifikuju odgovornu osobu. Istražni organi su se stoga ograničili na ispitivanje rođaka podnositeljke predstavke kao svedoka, propuštajući da prikupe bilo koju drugu vrstu dokaza kako bi utvrdili poreklo povreda i, eventualno, one koji su odgovorni za njihovo nanošenje. U slučaju koji se odnosi na navodne radnje nasilja u porodici, istražni organi su morali da preduzmu potrebne radnje da razjasne okolnosti slučaja.

U odnosu na istragu o povredi poverljivosti prepiske podnositeljke predstavke, Sud navodi da se i u domaćem i u međunarodnom pravu, fenomen nasilja u porodici ne ograničava na fizičko nasilje, već kao i psihičko nasilje ili uznemiravanje. Štaviše, sajber ili informatičko maltretiranje je trenutno prepoznato kao aspekt nasilja nad ženama i devojkama i može poprimiti različite oblike, uključujući kršenje privatnosti, hakovanje računara žrtve i krađu, deljenje i manipulaciju podacima i slikama, uključujući intimne detalje.

U kontekstu nasilja u porodici, sajber-nadzor često vodi do partnera te osobe. Sud je stoga prihvatio da takve radnje kao što su nepropisno praćenje, pristup i čuvanje prepiske supružnika ili partnera mogu uzeti u obzir od strane domaćih vlasti kada istražuju slučajeve nasilja u porodici. Tvrdnje podnositeljke o povredi poverljivosti prepiske zahtevale su od vlasti da sprovedu ispitivanje merituma kako bi se stekao sveobuhvatan uvid u fenomen svih mogućih oblika nasilja u porodici. Međutim, u ovom slučaju nije sprovedeno nikakvo ispitivanje merituma ovog predmeta. Domaći organi nisu preduzeli proceduralne korake da prikupe dokaze kako bi utvrdili stvarnost ili pravnu klasifikaciju činjenica već su bili su preterano formalistički u odbacivanju svake moguće veze sa nasiljem u porodici na koje im je podnositeljka predstavke skrenula pažnju, i stoga su zanemarili različite moguće oblike nasilja u porodici.

Država stoga nije ispoštovala svoje pozitivne obaveze prema članovima 3 i 8 Konvencije.

Sud je presudio da tužena država treba u roku od tri meseca od datuma konačnosti presude da isplati podnositelji predstavke sledeće iznose: 10.000,00 EUR, na ime nematerijalne štete i 457,00 EUR, na ime troškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTI ODJEL 

PREDMET BUTURUGĂ PROTIV RUMUNJSKE 

(Zahtjev br. 56867/15) 

PRESUDA

Čl. 3 i čl. 8• Pozitivne obveze • Poštovanje dopisivanja • Računalno nasilje kao oblik obiteljskog nasilja • Propust nadležnih tijela da pristupe kaznenoj istrazi s gledišta nasilja u obitelji • Izostanak ispitivanja osnovanosti prijave o računalnom nasilju koja je usko povezana s prijavom nasilja u obitelji • Potreba da se nasilje u obitelji sveobuhvatno sagleda u svim njegovim oblicima

STRASBOURG

11. veljače 2020.

KONAČNA 

11. lipnja 2020.

Ova je presuda postala konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Buturugă protiv Rumunjske, Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Jon Fridrik Kjølbro, predsjednik,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Branko Lubarda,
Carlo Ranzoni,
Georges Ravarani,
Jolien Schukking, suci,
i Andrea Tamietti, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 19. studenog 2019. i 14. siječnja 2020.donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 56867/15) koji je protiv Rumunjske 11. studenog 2015. rumunjska državljanka, gđa Gina-Aurelia Buturugă („podnositeljica zahtjeva“), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa L. Cojocaru, odvjetnica iz Tulcee. Rumunjsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa C. Brumar iz Ministarstva vanjskih poslova.
  3. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je žrtva nasilja u obitelji i kritizira činjenicu da državna tijela nisu na to reagirala.
  4. 29. ožujka 2017. zahtjev je dostavljen Vladi.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1970. i živi u Tulcei.
  2. Prigovara da je bila žrtva obiteljskog nasilja. Tvrdi da je tijekom braka s M. V.-om doživjela tjelesno nasilje i ponavljajuće prijetnje smrću te da se situacija pogoršala u studenom 2013. Pojašnjava da su ona i njezin bivši suprug tijekom tog razdoblja razgovarali o mogućnosti razvoda i da su se konačno razveli 30. siječnja 2014.

A. Kaznena prijava koja se odnosi na događaje od 17. i 22. prosinca 2013.

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da joj je 17. prosinca 2013. M. V. prijetio smrću; prijetio joj je da će je baciti s balkona kako bi se doimalo da je riječ o samoubojstvu. Osim toga tvrdi da ju je 22. prosinca 2013. M. V. udario u glavu i prijetio joj da će je ubiti sjekirom te da se ona sakrila u jednu sobu u stanu i pozvala pomoć.
  2. Dana 23. prosinca 2013. podnositeljica zahtjeva dobila je sudskomedicinsku potvrdu na kojoj je navedeno da joj je bila potrebna zdravstvena skrb tri do četiri dana zbog lezija, koje su vjerojatno nastale 22. prosinca 2013.
  3. Istog dana, 23. prosinca 2013., podnijela je prijavu protiv M. V.-a državnom odvjetništvu pri prvostupanjskom sudu u Tulcei („državno odvjetništvo”). 6. siječnja 2014. podnijela je novu prijavu protiv M. V.-a i ponovila je tvrdnje u vezi s nasiljem i prijetnjama za koje je navela da ih je pretrpjela. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su je nadležna tijela pokušala nagovoriti da povuče prijavu jer su njene lezije bile blage.
  4. Točno neutvrđenog datuma podnositeljica zahtjeva pokrenula je parnicu radi naknade materijalne i nematerijalne štete koju smatra da je pretrpjela.
  5. 18. ožujka 2014. zatražila je, kao dio dokaza u kaznenom postupku, pretragu obiteljskog računala, navodeći da je M. V. bez dopuštenja pretražio njezine korisničke račune na internetu, među ostalim njezin račun na Facebooku, i da je imao kopije njezinih privatnih razgovora, dokumenata i fotografija. Rješenjem od 2. lipnja 2014. policija iz Tulcee odbila je zahtjev podnositeljice zahtjeva s obrazloženjem da dokazi koji bi se na taj način mogli prikupiti nisu povezani s kaznenim djelima prijetnji i nasilja za koje se tereti M. V.
  6. 2. srpnja 2014. podnositeljica zahtjeva priložila je spisu državnog odvjetništva presliku presude od 13. ožujka 2014. prvostupanjskog suda u Tulcei („prvostupanjski sud”), koji je izdao nalog za njenu zaštitu (stavak 23. u nastavku).
  7. 11. rujna 2014. podnositeljica zahtjeva podnijela je novu kaznenu prijavu protiv M. V.-a zbog povrede tajnosti dopisivanja.
  8. Policija je saslušala podnositeljicu zahtjeva te njezinu kćer, majku i šogoricu kao svjedoke. One su izjavile da im je podnositeljica zahtjeva ispričala o nasilju koje je pretrpjela.
  9. Nadalje, podnositeljica zahtjeva navodi da je njezina majka izjavila da ju je primila kod sebe nakon što je zbog straha otišla iz obiteljskog doma i da je vidjela tragove nasilja i ogrebotine koje je navodno nanio njezin bivši suprug. Međutim, kako dalje tvrdi podnositeljica zahtjeva, policija nije zabilježila izjavu njezine majke u cijelosti uz obrazloženje da nije relevantna. Osim toga, također prema navodima podnositeljice zahtjeva, svjedoci su nepropisno saslušani, bez polaganja prisege, i njihove su izjave nepotpuno zabilježene. Vlada osporava tvrdnje podnositeljice zahtjeva oslanjajući se na zapisnike saslušanja svjedoka koji sadrže njihove potpise.
  10. 25. studenog 2014. policija je ispitala M. V.-a kao osumnjičenika.
  11. Odlukom od 17. veljače 2015. državno odvjetništvo zaključilo je predmet. Rješenje kojim je predmet zaključen temeljilo se na članku 193. stavcima 1. i 2., članku 206. stavku 1. te članku 302. stavku 2. novog kaznenog zakona na temelju kojeg se kažnjavaju udarci i drugi oblici nasilja, prijetnje i povreda tajnosti dopisivanja (stavak 32. ove presude). U tom rješenju državno odvjetništvo navelo je da je podnositeljici zahtjeva 17. prosinca 2013. njezin bivši suprug doista prijetio smrću, ali je procijenilo da njegovo ponašanje nije bilo dovoljno ozbiljno da bi se proglasilo kaznenim djelom. Stoga je odlučio M. V.-u izreći upravnu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 rumunjskih leja (RON – otprilike 250,00 eura (EUR)). Državno odvjetništvo također je smatralo da nije bilo elemenata kojima bi se dokazalo nasilje koje je navodno počinjeno 22. prosinca 2013. Prema državnom odvjetništvu, sudskomedicinskom potvrdom dostavljenom sljedeći dan (stavak 8. ove presude) potvrđeno je da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nasilje, ali nije se sa sigurnošću moglo utvrditi da je počinitelj bio M. V. Kad je riječ o kaznenoj prijavi povrede tajnosti dopisivanja, državno odvjetništvo odbacilo ju je zbog nepravovremenog podnošenja.
  12. Podnositeljica zahtjeva osporila je rješenje od 17. veljače 2015. pred državnim odvjetništvom. Rješenjem od 9. ožujka 2015. glavni državni odvjetnik odbio je njezin prigovor.
  13. Podnositeljica zahtjeva zatim je osporila rješenja državnog odvjetništva pred prvostupanjskim sudom prigovarajući da nije prikupljeno dovoljno dokaznih materijala. Također je tvrdila da je povredu tajnosti dopisivanja trebalo ispitati po službenoj dužnosti, čak i ako oštećena stranka nije podnijela službenu prijavu.
  14. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je zatražila uvid u spis državnog odvjetništva i da je tad primijetila da u njemu nedostaju neki dokazni materijali, posebice zahtjevi koje je ona uputila državnom odvjetništvu i nekoliko policijskih zapisnika. Vlada osporava te tvrdnje uz upućivanje na spis državnog odvjetništva, čiju je presliku poslala Sudu. Taj spis sadrži preslike kaznenih prijava koje je podnijela podnositeljica zahtjeva 23. prosinca 2013. te 6. siječnja i 11. rujna 2014. (stavci 9. i 13. ove presude). U spisu se također nalaze preslike izjava koje je podnositeljica zahtjeva dala policiji i izjava koje su dali M. V. i svjedoci (kći, šogorica i majka podnositeljice zahtjeva). Te su izjave potpisale osobe koje su ih dale. Spis sadrži i nekoliko zahtjeva koje je podnositeljica zahtjeva uputila istražnim tijelima te zapisnike koje je sastavila policija tijekom postupka.
  15. Pravomoćnom odlukom od 25. svibnja 2015. prvostupanjski sud odbio je prigovor podnositeljice zahtjeva. Sud je potvrdio zaključke državnog odvjetništva prema kojima prijetnje koje je M. V. uputio podnositeljici zahtjeva nisu predstavljale dovoljan stupanj društvene opasnosti da ih se okvalificira kaznenim djelom i nije bilo izravnih dokaza da je lezije koje je zadobila podnositeljica zahtjeva uzrokovao M. V. Kad je riječ o prijavi podnositeljice zahtjeva u vezi s navodnom povredom tajnosti dopisivanja, sud je presudio da ona nije imala veze sa sadržajem predmeta i da su podaci objavljeni na društvenim mrežama javni. Sud je također odbacio tvrdnje podnositeljice zahtjeva u vezi s nepravilnostima do kojih je došlo tijekom zapisivanja izjava svjedoka (stavak 15. ove presude).

B. Zahtjev za izdavanje naloga za zaštitu

  1. Točno neutvrđenog datuma podnositeljica zahtjeva zatražila je od prvostupanjskog suda da se protiv M. V. izda nalog za zaštitu (ordin de protecţie) na temelju zakona br. 217/2003 o sprečavanju i borbi protiv nasilja u obitelji („zakon br. 217/2003”, stavak 33. ove presude).
  2. Izvršnom presudom od 13. ožujka 2014. prvostupanjski sud, pozivajući se na izjavu majke podnositeljice zahtjeva, koja je saslušana u svojstvu svjedoka, i sudskomedicinsku potvrdu od 23. prosinca 2013. (stavak 8. ove presude) presudio je da je M. V. napao svoju suprugu i prijetio joj. U skladu s tim prihvatio je zahtjev podnositeljice zahtjeva i izdao nalog za zaštitu u trajanju od šest mjeseci, u kojem je navedeno sljedeće:

„Tijekom trajanja naloga za zaštitu [sud] utvrđuje sljedeće mjere na teret tužene stranke:

-  izbacivanje iz zgrade u Tulcei (...)

-  obvezu održavanja udaljenosti od najmanje 200 metara od tužiteljice

-   zabranu dolaska na adresu na kojoj žive roditelji tužiteljice u Tulcei (...)

-   zabranu svakog kontakta telefonom, dopisivanjem ili na bilo koji drugi način s tužiteljicom.”

  1. Policija je 17. ožujka 2014. obavijestila M. V.-a o nalogu za zaštitu izdanom protiv njega. Vlada je poslala preslike dvaju zapisnika koje je sastavila policija iz Tulcee u tu svrhu, koji također sadrže potpis podnositeljice zahtjeva.
  2. U međuvremenu je M. V. podnio žalbu na navedenu presudu. Presudom od 18. rujna 2014. okružni sud u Tulcei odbio je žalbu i potvrdio činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud.
  3. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je policija provela nalog za zaštitu sa zakašnjenjem i da ga M. V. nije poštovao. U vezi s tim navodi da je M. V. došao u blizinu zgrade u kojoj žive njezini roditelji i da joj je uputio prijetnje preko člana njezine obitelji. Dodaje da je njezin bivši suprug stupio u kontakt s njom preko posrednika kako bi je uvjerio da povuče kaznene prijave koje je podnijela u zamjenu za povoljniju raspodjelu zajedničke imovine istovremeno joj prijeteći da će podnijeti kaznenu prijavu protiv nje zbog klevete. Također tvrdi da je M. V. ponovno stupio u kontakt s njezinom kćeri i majkom te da je o tome nekoliko puta obavijestila policiju, ali uzalud. 27.  Vlada ističe da u spisu domaćih nadležnih tijela nije pronašla zahtjev za zaštitu koji je podnijela podnositeljica zahtjeva u razdoblju u kojem se provodio nalog za zaštitu, tj. do 13. rujna 2014. (stavak 23. ove presude) i da podnositeljica zahtjeva nije zatražila obnovu naloga nakon 13. rujna 2014.

C. Incident od 29. listopada 2015.

  1. Podnositeljica zahtjeva također navodi incident do kojeg je došlo 29. listopada 2015. kad ju je M. V. slijedio ulicom. Napominje da se obratila policiji u Tulcei 3. studenog 2015. kako bi zatražila snimke zabilježene sigurnosnim kamerama ugrađenima blizu javnih mjesta gdje tvrdi da ju je slijedio M. V.
  2. Vlada navodi da je pred državnim odvjetništvom u tijeku bio kazneni postupak zbog uznemiravanja u trenutku razmjene očitovanja u ovom predmetu (27. srpnja 2017.). U okviru tog postupka policija je saslušala podnositeljicu zahtjeva i njezina bivšeg supruga te je nabavila snimke nadzornih kamera koje se nalaze blizu mjesta koje je navela podnositeljica zahtjeva. Svjedoka koji je pratio podnositeljicu zahtjeva kad je došlo do incidenta nije bilo moguće saslušati jer je u međuvremenu otputovao u inozemstvo.
  3. Stranke nisu obavijestile Sud o ishodu tog postupka.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO

A. Domaće pravo

  1. Odredbe mjerodavne za ovaj predmet iz prijašnjeg rumunjskog kaznenog zakona, osobito one mjerodavne za kaznena djela poput udaraca i drugih oblika nasilja i prijetnje, opisane su u presudi u predmetu E. M. protiv Rumunjske (br. 43994/05, stavak 41., 30. listopada 2012.). Prijašnji kazneni zakon sadržavao je, među ostalim, sljedeću odredbu:

Članak 195. – povreda tajnosti dopisivanja

„1. Svatko tko na nezakonit način otvori korespondenciju treće strane ili presretne razgovore ili komunikaciju pomoću telefona treće strane, komunikaciju pomoću telegrafa ili bilo kojeg sredstva komunikacije na daljinu može dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od šest mjeseci do tri godine.

(...)

3. Kazneni postupak pokreće se na temelju prethodne prijave oštećene stranke.”

  1. Mjerodavne odredbe novog kaznenog zakona koji je na snazi od 1.veljače 2014. glase kako slijedi:

Članak 193. – udarci i drugi oblici nasilja

„1. Udarci i drugi oblici nasilja koji uzrokuju tjelesnu bol kažnjivi su zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do dvije godine ili novčanom kaznom.

2. Uzrokovanje traumatskih lezija ili ugrožavanje zdravlja druge osobe [koja se nalazi u stanju koje zbog svoje ozbiljnosti zahtijeva] do devedeset dana liječničke skrbi kažnjivo je zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina ili novčanom kaznom.

3. Kazneni postupak pokreće se na temelju prethodne prijave oštećene stranke.”

Članak 199. – nasilje u obitelji

„1. Ako se djela iz članka 188. [ubojstvo], 189. [teško ubojstvo] i članaka 193. – 195. [udarci i drugi nasilni činovi, lezije na tijelu i udarci i ozljede koje su uzrokovale smrt] počine protiv člana obitelji, najveća [granica] kazne predviđene zakonom uvećava se za jednu četvrtinu.

2. U slučaju kaznenih djela predviđenih člancima 193. i 196. [lezije na tijelu nastale iz nehaja] kazneni postupak može se pokrenuti po službenoj dužnosti. Ako dođe do pomirenja među strankama, isključuje se kaznena odgovornost.”

Članak 206. – prijetnje

„1. Ako se osobi upućuju prijetnje da će biti počinjeno kazneno djelo ili djelo koje će nanijeti štetu njoj ili drugoj osobi, ako ta prijetnja izaziva zabrinutost [osobe kojoj se prijeti], taj je čin kažnjiv zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do jedne godine ili novčanom kaznom, s tim da primijenjena kazna ne smije prelaziti kaznu predviđenu zakonom za kazneno djelo koje je predmet prijetnje.”

Članak 302. – povreda tajnosti dopisivanja

„1. Otvaranje, oduzimanje, uništavanje ili zadržavanja bez dopuštenja korespondencije upućene drugoj osobi te otkrivanje sadržaja takve korespondencije bez dopuštenja, čak i ako je ona poslana otvorena ili je otvorena greškom, kažnjivo je zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do jedne godine ili novčanom kaznom. 2. Presretanje razgovora ili telefonske ili elektroničke komunikacije bez dopuštenja kažnjivo je zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do tri godine ili novčanom kaznom.

(...)

7. Za činjenice iz prvog stavka kazneni postupak pokreće se na temelju prethodne prijave oštećene stranke.”

Članak 360. – nezakonit pristup informatičkom sustavu

„1. Pristup informatičkom sustavu bez dopuštenja kažnjiv je zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do tri godine ili novčanom kaznom.

2. Djela iz prvog stavka koja su počinjena kako bi se dobili računalni podaci kažnjiva su zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

(...)”

  1. Odredbe mjerodavne za ovaj predmet iz zakona br. 217/2003 (stavak 22. ove presude) navedene su u presudi u predmetu E. M. protiv Rumunjske (prethodno navedeni predmet, stavci 43. – 45.). Konkretno, u zakonu br. 217/2003 definirani su oblici u kojim se može javiti nasilje u obitelji:

Članak 4.

„Nasilje u obitelji javlja se u sljedećim oblicima: a) verbalno nasilje – (...)

b) psihičko nasilje – nametanje vlastite volje ili kontrole (...), kontroliranje privatnog života (...), nadziranje kuće, radnog mjesta ili drugih mjesta koje žrtva posjećuje (...) c) tjelesno nasilje – (...)

d)  seksualno nasilje – (...)

e)  ekonomsko nasilje – (...)

f)   socijalno nasilje – (...)

g)  duhovno nasilje – (...)”

B. Međunarodno pravo

  1. Međunarodno pravo mjerodavno za ovo područje dijelom je navedeno u predmetu Opuz protiv Turske (br. 33401/02, stavci 72. – 82., ECHR 2009.).

1. Sustav Ujedinjenih naroda

  1. U završnim napomenama o izvještaju koji predstavlja sedmi i osmi periodični izvještaj o Rumunjskoj[1], koje su razmotrene 6. srpnja 2017., UNov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena izvijestio je o svojoj zabrinutosti s obzirom na to da se istražnim tijelima nedovoljno prijavljuju slučajevi rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojkama, osobito slučajevi psihičkog i ekonomskog nasilja, seksualnog uznemiravanja i silovanja u braku. UN-ov Odbor među ostalim je rumunjskim vlastima preporučio da osiguraju da svi prijavljeni slučajevi rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojkama budu propisno istraženi, da se počinitelje tih djela kazneno goni i da izrečene kazne budu razmjerne težini zločina.
  2. Prema izvješću[2] o kibernetičkom nasilju nad ženama i djevojkama koje je 2015. objavila posebna UN-ova komisija (The UN Broadband Commission for digital development working group on broadband and gender) kibernetičkom nasilju nad ženama i djevojkama potrebno je pristupiti uzimajući u obzir definiciju nasilja nad ženama i djevojkama koju su utvrdili Ujedinjeni narodi. Prema tom izvješću kibernetičko nasilje ima sljedeća obilježja:

„Pojam 'kibernetički' upotrebljava se kako bi se obuhvatili različiti načini na koje se zbog interneta pogoršava, pojačava ili prenosi nasilje. Obuhvaća širok raspon ponašanja, od uznemiravanja na internetu do želje da se nanesu tjelesne ozljede, uključujući [želju da se počini] seksualno nasilje, ubojstvo i [poticanje na] samoubojstvo. Kibernasilje javlja se u različitim oblicima, a vrste ponašanja zabilježene od njegova nastanka brzo se mijenjaju – te će se zbog nedostatka kontrole i dalje mijenjati – jednako brzo kao što se šire digitalni i virtualni alati i platforme.”

U tom izvješću opisuju se oblici u kojima se može javiti kibernetičko nasilje nad ženama i utvrđuje se šest kategorija: neovlašten pristup (eng. hacking), lažno predstavljanje (eng. impersonation), praćenje (eng. tracking), uznemiravanje/spamming, regrutacija i širenje zlonamjernog sadržaja. Neovlašten pristup definiran je kao upotreba tehnologije radi dobivanja nezakonitog ili neovlaštenog pristupa sustavima ili resursima kako bi se dobile ili izmijenile osobne informacije ili kako bi se vrijeđalo žrtvu i može se, primjerice, javiti u obliku krađe zaporki i kontrole računalnih funkcija. Praćenje podrazumijeva upotrebu tehnologije radi nadziranja aktivnosti i ponašanja žrtve, i to u stvarnom vremenu ili kronološki (pomoću, primjerice, praćenja GPS sustavom ili praćenja pritiskanja tipki kako bi se rekonstruirale žrtvine aktivnosti za računalom).

2. Sustav Vijeća Europe

  1. Odredbe Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”) opisane su u predmetu M. G. protiv Turske (br. 646/10, stavak 54., 22. ožujka 2016.). Ta je konvencija stupila na snagu u odnosu na Rumunjsku 1. rujna 2016.
  2. Istanbulska konvencija sadrži sljedeće odredbe:

Članak 3. – Definicije

„U svrhu ove Konvencije:

a. „nasilje nad ženama“ smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu;

b. „nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom;

(...)”

  1. Konvencija također sadrži, u petom poglavlju, odredbe koje se odnose na materijalno pravo i definiraju se različiti oblici nasilja u obitelji, uključujući psihičko nasilje, uhođenje, tjelesno ili seksualno nasilje (članci 33. - 36.) Članci 33. i 34., mjerodavni za ovaj predmet, glase kako slijedi:

Članak 33. – Psihičko nasilje

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje namjernog teškog oštećivanja psihičkog integriteta neke osobe putem prisile ili prijetnji.”

Članak 34. – Uhođenje

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje namjernoga ponavljanja prijetećeg ponašanja usmjerenog na drugu osobu, koje uzrokuje da se ona ili on boji za svoju sigurnost.”

  1. Radna skupina Vijeća Europe za uznemiravanje na internetu i ostale oblike nasilja na internetu, osobito nad ženama i djecom, predložila je u studiji provedenoj 2018.[3] (Mapping study on cyber violence) sljedeću definiciju:

„Kibernetiko nasilje jest upotreba informatičkih sustava radi počinjenja nasilja, poticanja na nasilje ili prijetnje pojedincima nasiljem koje uzrokuje ili bi moglo prouzrokovati tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku povredu ili bol i može uključivati iskorištavanje okolnosti ili individualnih značajki i slabih točaka.”

U studiji je navedeno da se neki oblici kibernetičkih zločina poput nezakonitog pristupa osobnim podacima ili uništavanja podataka također mogu smatrati kibernetičkim  nasiljem. Navedene su i radnje koje se odnose na kibernetičko nasilje nad ženama: povreda privatnosti pomoću informatičkih sustava(eng. ICT-related violations of privacy), zločini iz mržnje pomoću informatičkih sustava (eng. ICT-related hate crimes), uznemiravanje na internetu, izravne prijetnje fizičkim nasiljem pomoću informatičkih sustava, kibernetički zločini (eng. cybercrime) i seksualno iskorištavanje te seksualno zlostavljanje djece na internetu. Povreda privatnosti pomoću informatičkih sustava obuhvaća neovlašten pristup u računalo i uzimanje i dijeljenje podataka i slika ili manipulaciju njima, uključujući osobne podatke. Kibernetičko uhođenje (eng. cyberstalking) jest internetsko praćenje. On obuhvaća niz ponavljajućih i intruzivnih oblika ponašanja poput praćenja, uznemiravanja i prijetnji, koji u žrtvi izazivaju osjećaj straha. U studiji se također navode istraživanja prema kojima se kibernetičko praćenje intimnih partnera često javlja u kontekstu nasilja u obitelji i predstavlja vrstu prisilne kontrole.

C. Podaci dostupni u Europskoj uniji

  1. Europsko istraživanje koje je između ožujka i rujna 2012. provela Agencija Europske unije za temeljna prava pokazuje da je 30 % Rumunjki izjavilo da su bile žrtve tjelesnog i/ili seksualnog nasilja koje je počinio njihov partner ili druga osoba i da je 39 % Rumunjki izjavilo da su pretrpjele neki oblik psihičkog nasilja koje je počinio njihov partner. Prema zaključcima izvješća objavljenog u ožujku 2014. nasilje nad ženama u Europskoj uniji prvenstveno vrše sadašnji ili prijašnji partneri s obzirom na to da je 22 % žena izjavilo da su bile žrtve tjelesnog ili seksualnog nasilja u vezi. Osim toga, 33 % žena izjavilo je da takvo nasilje trpi od životnog partnera ili treće osobe[4].Prema istom izvješću 5 % žena starijih od 15 godina već su bile žrtve uznemiravanja na internetu[5].
  2. Europski institut za ravnopravnost spolova objavio je 2017. izvješće o nasilju nad ženama i djevojkama na internetu[6]. Prema tom izvješću, iako statistički podaci još uvijek nedostaju, dostupna istraživanja pokazuju da su žene nerazmjerno češće žrtve određenih oblika nasilja na internetu u odnosu na muškarce. U izvještaju se citiraju stručnjaci prema kojima je nasilje na internetu prikladnije smatrati dodatnim nasiljem koje se događa u stvarnom svijetu. Prema tom izvješću policija često pogrešno razlikuje nasilje nad ženama i djevojkama počinjeno na internetu i izvan njega, a iskustva žrtava smatra „incidentima”, a ne obrascima ponašanja tijekom vremena.  Izvješće među ostalim sadrži sljedeće odlomke:

„Postoje razni oblici nasilja nad ženama i djevojkama na internetu, uključujući, ali ne ograničavajući se na uhođenje na internetu, objavljivanje pornografskog sadržaja bez pristanka žrtve (tzv. osvetnička pornografija), rodno uvjetovano vrijeđanje i uznemiravanje, ponižavanje žena i djevojaka (eng. slut shaming), prisiljavanje žrtve na gledanje pornografskog materijala seksualne iznude (eng. sextorsion),, prijetnje silovanjem i smrću, objavljivanje privatnih podataka žrtve (eng. doxing) i trgovanje ljudima omogućeno upotrebom tehnologije.

(...)

Uhođenjem na internetu smatra se uhođenje putem e-pošte, SMS poruka (ili poruka na internetu) ili na bilo koji način putem interneta. Uhođenje uključuje ponovljene događaje koji pojedinačno možda i jesu bezopasne radnje, ali zajedno potkopavaju osjećaj sigurnosti žrtve te uzrokuju napetost, strah ili uznemirenost.

Kao što je to slučaj s nasiljem među partnerima izvan interneta, nasilje nad ženama i djevojkama na internetu može se očitovati u različitim oblicima nasilja, uključujući seksualno, psihičko i, kao što pokazuju rastući trendovi, ekonomsko nasilje, pri čemu je sadašnji ili budući status zaposlenja ugrožen zbog sadržaja objavljenog na internetu. Ne smije se zanemariti ni mogućnost da se nasilje na internetu očituje psihičkim posljedicama (...)”.

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. i 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovara zbog manjka učinkovitosti kaznene istrage u vezi s nasiljem u obitelji koje tvrdi da je pretrpjela. Prigovara da njezina osobna sigurnost nije bila odgovarajuće zajamčena. Također kritizira činjenicu da su nadležna tijela odbila razmotriti njezinu prijavu povrede tajnosti dopisivanja koju je počinio njezin bivši suprug. Poziva se na članke 5., 6. i 8. Konvencije.
  2. Sud podsjeća na to da je on na temelju načela jura novit curia gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta; on nije vezan pravnim osnovama koje je naveo podnositelj zahtjeva na temelju Konvencije i njezinih Protokola te može odlučiti o pravnoj karakterizaciji činjenica prigovora ispitujući ga na temelju članaka ili odredbi Konvencije koji su različiti od onih na koje se poziva podnositelj zahtjeva (Radomilja i drugi protiv Hrvatske, [VV], br. 37685/10, stavci 114. i 126., 20. ožujka 2018.). U ovom predmetu, imajući u vidu okolnosti koje je navela podnositeljica zahtjeva i prigovore koje je iznijela, Sud će ih ispitati s obzirom na članke 3. i 8. Konvencije (vidi, za sličan pristup, E. S. i drugi protiv Slovačke, br. 8227/04, stavci 25. – 44., 15. rujna 2009.). Te odredbe glase kako slijedi:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

Članak 8.

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A.  Dopuštenost

  1. Vlada iznosi nekoliko prigovora o nedopuštenosti, a podnositeljica zahtjeva osporava njihovu relevantnost.

1. Provedba naloga za zaštitu

  1. Vlada s jedne strane ističe da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila sva domaća pravna sredstva jer nije podnijela prigovor nadležnim tijelima zbog događaja koji se dogodio tijekom valjanosti naloga za zaštitu koji su izdali domaći sudovi (stavci 23. i 27. ove presude) i, s druge strane, da je njezin prigovor prekasno podnesen jer je, prema Vladi, podnesen Sudu više od šest mjeseci nakon datuma na koji je nalog prestao biti valjan, to jest 13. rujna 2014.
  2. Podnositeljica zahtjeva smatra da je rok od šest mjeseci u ovom predmetu počeo teći 25. svibnja 2015., na datum kad je prvostupanjski sud donio konačnu odluku (stavak 21. ove presude).
  3. Sud smatra da su prigovori koje je iznijela Vlada zapravo argumenti o osnovanosti jer se odnose na učinkovitost mehanizama zaštite žrtava nasilja u obitelji uspostavljenih na temelju domaćeg zakonodavstva. Navodi da je podnositeljica zahtjeva iscrpila sve raspoloživa pravna sredstva jer je podnijela kaznene prijave protiv svojeg bivšeg supruga (stavak 9. ove presude) i također je primijenila odredbe zakona br. 217/2003 za izdavanje naloga za zaštitu protiv svojeg bivšeg supruga (stavak 22. ove presude). Pitanje je li zaštita koju je podnositeljica zahtjeva dobila na temelju tog naloga bila učinkovita jest argument o osnovanosti koji će Sud razmatrati poslije (stavak 71. u nastavku). Osim toga, Sud smatra da je u ovom predmetu potrebno općenito razmotriti sva pravna sredstva koja je imala na raspolaganju podnositeljica zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Kalucza protiv Mađarske, br. 57693/10, stavci 49. – 50., 24. travnja 2012.) i da bi bilo formalistički razdvojiti prigovor i u predmetu izračunati rok od šest mjeseci s početkom od 13. rujna 2014., što je datum na koji je nalog za zaštitu prestao biti valjan, dok se prigovor podnositeljice zahtjeva odnosi i na kaznenu istragu zbog prijetnji, udaraca i nasilja koja je zaključena odlukom koju je 25. svibnja 2015. donio prvostupanjski sud (stavak 21. ove presude; za sveobuhvatan pregled pravnih sredstava kojima je raspolagala podnositeljica zahtjeva, žrtva nasilja u obitelji, vidi Bălşan protiv Rumunjske, br. 49645/09, stavci 64. – 69., 23. svibnja 2017.). Sud stoga odbija Vladine prigovore.

2. Prijava povrede tajnosti dopisivanja

  1. Vlada se poziva na neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava kad je riječ o prigovoru koji se odnosi na povredu tajnosti dopisivanja podnositeljice zahtjeva. U tom pogledu tvrdi da podnositeljica zahtjeva nije pokrenula postupak radi naknade štete po građanskom pravu protiv svojeg bivšeg supruga, koji Vlada smatra primjerenijim s obzirom na to da se podnositeljica zahtjeva žalila na povredu tajnosti dopisivanja koju je počinio pojedinac.
  2. Podnositeljica zahtjeva smatra da je iscrpila sva pravna sredstva koja su joj bila dostupna.
  3. Sud smatra da je taj prigovor usko povezan sa suštinom prigovora podnositeljice zahtjeva i stoga ga odlučuje spojiti s pitanjem osnovanosti (stavak 73. u nastavku).

3. Ostali razlozi nedopuštenosti

  1. Sud primjećuje da ovi prigovori nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

(a)  Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva smatra da država Rumunjska nije poštovala svoje pozitivne obveze. Tvrdi da nadležna tijela nisu pristupila predmetu kao slučaju nasilja u obitelji, nego da su mu pristupila kao jednostavnom slučaju nasilja među pojedincima te da nisu vodila istragu s dužnom pažnjom potrebnom za tu vrstu kaznenih djela koja su počinjena na privatnom mjestu i teško ih je dokazati. Dodaje da su nadležna tijela ostala pasivna jer nisu saslušala susjede, nisu nadzirala komunikaciju i nisu upotrijebila posebne metode istrage.
  2. Tvrdi da je policija provela nalog za zaštitu kasno i nepotpuno. Smatra da policija nije odmah obavijestila njezina bivšeg supruga o sadržaju naloga i da su tijekom valjanosti naloga nadležna tijela zanemarivala nasilno ponašanje njezina bivšeg supruga, koji ju je navodno pokušavao zastrašiti tijekom postupka podjele imovine na način da nije prisustvovao raspravama pred sudovima i da ju je uznemiravao preko trećih osoba (stavak 26. ove presude).
  3. Smatra da povreda tajnosti dopisivanja za koje optužuje svojeg bivšeg supruga je kaznenog karaktera i da je izravno povezana s nasiljem, prijetnjama i zastrašivanjem koje tvrdi da je pretrpjela. Smatra da su nadležna tijela trebala ispitati te činjenice po službenoj dužnosti, bez njenog prethodnog podnošenja prijave, i da stoga ona nije bila dužna podnijeti prijavu unutar roka propisanog zakonom.
  4. Podnositeljica zahtjeva smatra da je stav nadležnih tijela potaknuo njezina bivšeg supruga da se nastavi slobodno ponašati jer je, prema njezinu mišljenju, bio svjestan blagonaklonosti državnih institucija.

(b)  Vlada

  1. Vlada smatra da je kaznena istraga vođena u ovom predmetu bila učinkovita. Navodi da je regulatorni okvir bio primjeren te da je primjeren i dalje nakon stupanja na snagu novog kaznenog zakona. Smatra da je podnositeljica zahtjeva prijavila incident povezan s fizičkim nasiljem do kojeg je došlo 22. prosinca 2013. i dva incidenta u vezi s verbalnim nasiljem, koja su se dogodila 17. i 22. prosinca 2013. Tvrdi da je podnositeljica zahtjeva iskoristila mjere zaštite na temelju zakona br. 217/2013, ali i da razina dokaza potrebna za donošenje tih mjera nije jednaka onoj potrebnoj za kaznenu osudu. Navodi da su tijekom kaznene istrage saslušani svi svjedoci koji su mogli biti upoznati s pojedinostima predmeta. Dodaje da su dokazi uredno ispitani, da nije bilo izravnih dokaza o napadu na podnositeljicu zahtjeva i da se ona nije obratila nadležnim tijelima neposredno nakon prijavljenih incidenata, nego nekoliko dana poslije. Vlada smatra da se ovaj predmet razlikuje od predmeta E. M. protiv Rumunjske (br. 43994/05, 30. listopada 2012.) i Bălşan (prethodno navedeno) zato što nedostaju izravni dokazi i zato što je tjelesno nasilje bilo jednokratno.
  2. Kad je riječ o učinkovitosti mjera zaštite, Vlada podsjeća na to da je nalog za zaštitu koji su donijeli sudovi obuhvaćao razdoblje između 13. ožujka i 13. rujna 2014. (stavak 23. ove presude). Smatra da su nadležna tijela brzo reagirala kad su podnositeljici zahtjeva dodijelila mjeru zaštite u trajanju od šest mjeseci, što je prema njima dovoljno dugo razdoblje za rješavanje problema između supružnika. Navodi da su policijska tijela donijela nalog za zaštitu s tri dana zakašnjenja jer bivši suprug nije bio prisutan na svojoj kućnoj adresi, ali i da podnositeljica zahtjeva zbog tog kašnjenja nije pretrpjela štetu. Vlada dodaje da podnositeljica zahtjeva nije obavijestila nadležna tijela ni o jednom incidentu tijekom razdoblja obuhvaćenog nalogom za zaštitu (stavak 27. ove presude), da se incident koji je prijavila podnositeljica zahtjeva dogodio 29. listopada 2015. (stavak 28. ove presude), odnosno izvan tog razdoblja, te da je uredno istražen.
  3. Konačno, Vlada navodi da je država Rumunjska poštovala svoje pozitivne obveze reguliranjem kaznenog djela povrede tajnosti dopisivanja. Objašnjava da je zakonodavac odlučio da se kazneni postupak pokreće pod uvjetom da oštećena stranka prethodno podnese prijavu kako bi se žrtvama omogućilo da tijekom sudskih postupaka mogu odlučiti žele li javno objaviti činjenice koje se odnose na njihov privatni život. Smatra da je rok od tri mjeseca za podnošenje prethodne prijave primjeren i dovoljan te da formalni zahtjevi za njezino podnošenje nisu pretjerani. Navodi da je u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva podnijela prijavu izvan roka od tri mjeseca i da, osim toga, nije iskoristila mogućnosti da pred sudovima pokrene građanski postupak protiv svojeg bivšeg supruga (stavak 49. ove presude).

2.  Ocjena Suda

(a)  Opća načela

  1. Sud podsjeća na to da obveza visokih ugovornih stranaka iz članka 1. zajedno s onom iz članka 3. Konvencije (da svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osiguraju prava i slobode utvrđene Konvencijom) njima nalaže da poduzmu mjere kojima se može spriječiti podvrgavanje tih osoba mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, čak i kad ta djela čine pojedinci. Djeca i druge osobito ranjive osobe, uključujući žrtve nasilja u obitelji, imaju pravo na zaštitu države u obliku učinkovite prevencije, čime ih se štiti od teških oblika pokušaja povrede integriteta osobe (Opuz protiv Turske, br. 33401/02, stavak 159. ECHR 2009. i Bălşan, prethodno navedeno, stavak 57.). Te pozitivne obveze, koje se često preklapaju, obuhvaćaju: a) obvezu poduzimanja razumnih mjera s ciljem sprečavanja zlostavljanja s kojim su nadležna tijela bila ili su trebala biti upoznata i b) postupovnu obvezu provedbe učinkovite istrage kad pojedinac iznese argumentiran prigovor da je bio podvrgnut zlostavljanju (Bălşan, prethodno navedeno, stavak 57.).
  2. Kako bi se moglo govoriti o pozitivnoj obvezi, treba utvrditi da su vlasti u relevantno vrijeme znale ili morale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika zlostavljanja nekog poznatog pojedinca kriminalnim radnjama treće osobe te da su propustile poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti, od kojih bi se razumnom prosudbom moglo očekivati da će se njima izbjeći taj rizik (Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, stavak 139., ECHR 2012.). Osim toga, Sud procjenjuje da države imaju pozitivnu obvezu uspostaviti i učinkovito primjenjivati sustav za suzbijanje svih oblika nasilja u obitelji i žrtvama osigurati dostatna postupovna jamstva (Opuz, prethodno navedeno, stavak 145., i Bălşan, prethodno navedeno, stavak 57. in fine).
  3. Također podsjeća na to da, iako je svrha članka 8. Konvencije u suštini zaštititi pojedinca od proizvoljnog uplitanja javnih tijela, njime se državi također mogu nametnuti pozitivne obveze povezane s učinkovitim poštovanjem prava koje jamči (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], br. 61496/08, stavak 108. in fine, 5. rujna 2017. (izvadci)). Odabir mjera za jamčenje poštovanja članka 8. Konvencije u međuljudskim odnosima u načelu ovisi o slobodi procjene država ugovornica. Postoji nekoliko različitih načina na koje se može zajamčiti poštovanje privatnog života, a priroda obveze države ovisi o aspektu privatnog života koji je doveden u pitanje (Söderman protiv Švedske [VV], br. 5786/08, stavak 79., ECHR 2013., s navedenim referencama).

(b) Primjena općih načela u ovom predmetu

  1. Razmatrajući činjenice ovog predmeta, Sud navodi da Vlada ne osporava izričito primjenjivost članka 3. Konvencije u ovom predmetu (stavak 57. ove presude). Napominje da Vlada ne osporava ni činjenicu da je u pitanju i pravo podnositeljice zahtjeva na poštovanje privatnog života i dopisivanja, koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije. U tom pogledu Vlada svojim argumentima nastoji potvrditi da su nacionalna tijela poštovala svoje pozitivne obveze na temelju Konvencije stavljajući na raspolaganje podnositeljici zahtjeva pravna sredstva prikladna da bi se na temelju njih razmotrili njeni prigovori, a i, prema potrebi, naknada štete (stavci 49. i 59. ove presude).
  2. Sud nadalje napominje da podnositeljica zahtjeva navodi da sustav zaštite žrtava nasilja u obitelji ima mnogo nedostataka, koji će se razmotriti u nastavku.

i. Istraga u vezi sa zlostavljanjem

  1. Kako je već utvrdio u presudi u predmetu Bălşan (prethodno navedeno, stavak 63.), Sud navodi da je u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju regulatorni okvir utemeljen posebice na odredbama kaznenog zakona prema kojem se strože kažnjava nasilje u obitelji (stavak 32. ove presude) i odredbama zakona br. 217/2003 (stavak 33. ove presude) kako bi prijavila nasilje koje je pretrpjela i zatražila zaštitu nadležnih tijela. Sud će istražiti jesu li sporna pravila i sporne prakse, osobito one koje se tiču toga jesu li nadležna tijela poštovala mjerodavna postupovna pravila te načina na koji su mehanizmi kaznenog zakona primijenjeni u ovom predmetu, bili manjkavi u tolikoj mjeri da su doveli do kršenja pozitivnih obveza koje se nameću tuženoj državi u skladu s Konvencijom (Valiulienė protiv Litve, br.33234/07, stavak 79., 26. ožujka 2013.).
  2. Sud navodi da se podnositeljica zahtjeva obratila nadležnim tijelima 23. prosinca 2013. i 6. siječnja 2014. kako bi prijavila nasilno ponašanje svojeg bivšeg supruga (stavak 9. ove presude). Oslanjajući se na sudskomedicinsku potvrdu (stavak 8. ove presude), prijavila je prvenstveno prijetnje i nasilje koje je navodno počinio njezin bivši suprug. Međutim, Sud smatra da nadležna tijela nisu obradila činjenice ovog predmeta s gledišta nasilja u obitelji. Stoga Sud napominje da je odluka državnog odvjetništva od 17. veljače 2015. da zaključi predmet bila utemeljena na člancima novog kaznenog zakona kojima se kažnjava nasilje među pojedincima, a ne na odredbama zakona kojim se strože kažnjava nasilje u obitelji (stavak 17. ove presude; za odredbe novog kaznenog zakona vidi stavak 32. ove presude). Sud zatim napominje da prvostupanjski sud u odluci od 25. svibnja 2015. nije dao drugu pravnu karakterizaciju činjenicama koje se stavljaju na teret bivšem suprugu (stavak 21. ove presude).
  3. Sud naglašava važnost posebne dužne pažnje koja je potrebna prilikom obrade prijava nasilja u obitelji i smatra da je posebne okolnosti nasilja u obitelji koje su utvrđene u Istanbulskoj konvenciji (stavak 38. ove presude) potrebno uzeti u obzir u okviru domaćih postupaka (M. G. protiv Turske, prethodno navedeno, stavak 93.). Primjećuje da u ovom predmetu u okviru domaće istrage koju su provela domaća tijela nisu uzete u obzir te posebnosti.
  4. Nadalje, Sud smatra da je zaključke koje je donio prvostupanjski sud potrebno uzeti s oprezom. Također napominje da je sud zaključio da prijetnje upućene podnositeljici zahtjeva nisu bile dovoljno ozbiljne da bi se smatrale kaznenim djelom i da nije bilo izravnog dokaza da joj je lezije prouzrokovao bivši suprug (stavak 21. ove presude). Sud nije uvjeren da takvi zaključci mogu imati odvraćajući učinak dovoljan za suzbijanje tako ozbiljne pojave poput nasilja u obitelji. Usto, Sud napominje da, iako nijedno domaće nadležno tijelo nije osporilo postojanje i težinu lezija podnositeljice zahtjeva, nijedan dio istrage nije omogućio identifikaciju odgovorne osobe. Sud primjećuje da su istražna tijela kao svjedoke saslušala samo bliske osobe podnositeljice zahtjeva (njezinu majku, kćer i šogoricu; stavak 14. ove presude), ali nije prikupljen nijedan drugi dokaz kako bi se utvrdilo kako su nastale lezije koje je zadobila podnositeljica zahtjeva i, prema potrebi, identificiralo odgovorne osobe. U predmetu poput ovog, koji se odnosi na navodni slučaj nasilja u obitelji, istražna su tijela trebala poduzeti potrebne mjere kako bi se razjasnile okolnosti slučaja; te su mjere mogle, primjerice, uključivati saslušanje dodatnih svjedoka, poput susjeda, ili suočavanje svjedoka i stranaka (vidi, mutatis mutandis, E. M. protiv Rumunjske, prethodno navedeno, stavci 66. i 68.).
  5. Zatim, Sud napominje da Vlada ističe da je učinkovitost istrage bila ugrožena zato što je podnositeljica zahtjeva pokrenula postupak pred nadležnim tijelima tek nekoliko dana nakon navedenih događaja i zato što se nasilje koje je pretrpjela dogodilo jednom (stavak 57. ove presude). Međutim, Sud te argumente ne smatra uvjerljivima. Naime, napominje da je podnositeljica pokrenula postupak pred nadležnim tijelima u roku predviđenom zakonom i da joj istražna tijela ni u jednom trenutku nisu napomenula da je prijava prijetnji i nasilja bila podnesena izvan roka. Podnositeljica zahtjeva navodi da su se prijavljeni incidenti dogodili 17. i 22. prosinca 2013. (stavak 7. ove presude), a prvu je prijavu podnijela 23. prosinca 2013. (stavak 9. ove presude); ne može se utvrditi da je razdoblje između događaja i podnošenja prijave nadležnim tijelima bilo predugo. Stoga u okolnostima ovog predmeta ponašanje podnositeljice zahtjeva ne pokazuje da je učinila propust, osobito s obzirom na to da je u slučajevima nasilja u obitelji potrebno uzeti u obzir psihološki učinak (Valiulienė, prethodno navedeno, stavak 69.). Osim toga, Vlada pred Sudom nije utvrdila da je odgoda podnošenja prijava imala izravne posljedice za istragu i, primjerice, onemogućila ispitivanje određenih materijalnih dokaza ili saslušanje određenih svjedoka.
  6. Sud ne smatra odlučujućom ni činjenicu da je podnositeljica zahtjeva prijavila samo jedan događaj koji je uključivao tjelesno nasilje. Napominje da je podnositeljica zahtjeva dobila sudskomedicinsku potvrdu na kojoj je navedeno da joj je bila potrebna zdravstvena skrb tijekom tri do četiri dana zbog lezija (stavak 8. ove presude) i da Vlada nije osporila težinu tih lezija (stavak 57. ove presude). Sud nadalje napominje da ni pred nacionalnim tijelima ni pred Sudom nije predstavljen dokaz na temelju kojeg bi se ovom predmetu pristupilo s nekog drugog aspekta osim aspekta nasilja u obitelji, a jednokratna priroda prijavljenog nasilja ne može dovesti do drugačijeg zaključka.
  7. Istina je da je podnositeljica zahtjeva uspješno upotrijebila odredbe zakona br. 217/2003 i da je, 13. ožujka 2014., prvostupanjski sud izdao nalog za njezinu zaštitu u trajanju od šest mjeseci (stavak 23. ove presude). Također navodi da podnositeljica zahtjeva tvrdi da njezin suprug nije poštovao odredbe naloga za zaštitu (stavak 26. ove presude). Međutim, Sud primjećuje da tvrdnje da se podnositeljica zahtjeva u vezi s tim obratila policiji nisu potkrijepljene dokazima koje su stranke priložile spisu (stavci 26. – 27. ove presude). Sud napominje da je nalog za zaštitu izdan za razdoblje nakon incidenata od 17. i 22. prosinca 2013. koje je prijavila podnositeljica zahtjeva te da učinci tog naloga nisu imali utjecaja na učinkovitost kaznene istrage provedene u predmetu.
  8. Stoga Sud smatra, iako je pravnim okvirom koji je primijenila tužena država podnositeljici zahtjeva pružen nekakav oblik zaštite (stavak 65. ove presude), da je ta zaštita provedena nakon prijavljenih nasilnih događaja i time se nisu mogli otkloniti nedostaci istrage.

ii. Istraga u vezi s povredom tajnosti dopisivanja

  1. Sud primjećuje da se rumunjskim kaznenim zakonom izričito kažnjava kazneno djelo povrede tajnosti dopisivanja (za dvije inačice zakona koje su uzastopno na snazi vidi stavke 31. i 32. ove presude). Ujedno primjećuje da se podnositeljica zahtjeva obratila nadležnim tijelima u okviru kaznenog postupka u vezi s nasiljem i prijetnjama kako bi prigovorila da je njezin suprug bez ovlaštenja pristupio njezinoj elektroničkoj komunikaciji i napravio kopije (stavci 11. i 14. ove presude). Tijela nadležna za kaznenu istragu ni u jednom trenutku nisu podnositeljici zahtjeva napomenula da djela za koja optužuje svojeg bivšeg supruga nisu kaznene prirode, a Vlada također nije pred Sudom ustvrdila da je kazneni postupak u tom predmetu bio neodgovarajući. Vlada svojim argumentima nastoji pokazati da podnositeljica zahtjeva nije odabrala pravno sredstvo koje je najprimjerenije u tim okolnostima i da je trebala pokrenuti parnicu radi naknade štete prema građanskom pravu jer su se djela o kojima je riječ stavljala na teret pojedincu (stavak 49. ove presude). Međutim, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva iskoristila pravno sredstvo koje joj je bilo na raspolaganju na temelju domaćeg prava te da je stoga iscrpila raspoloživa pravna sredstva. Postojanje alternativnog pravnog sredstva ne može dovesti do drugačijeg zaključka (vidi, mutatis mutandis, Aquilina protiv Malte [VV], br. 25642/94, stavak 39. in fine, ECHR 1999-III, i M. K. protiv Grčke, br. 51312/16, stavak 55. in fine, 1. veljače 2018.). Iz toga proizlazi da prethodni prigovor koji je iznijela Vlada (stavak 49. ove presude) i koji je spojen s pitanjem osnovanosti (stavak 51. ove presude) treba biti odbijen.
  2. Sud također napominje da podnositeljica zahtjeva tvrdi da je podnijela prijavu nadležnim tijelima koja su već ispitivala kaznenu prijavu zbog nasilja i prijetnji zato što je, prema njezinu mišljenju, postojala izravna veza između povrede tajnosti dopisivanja koju je počinio njezin suprug te nasilja, prijetnji i zastrašivanja koje tvrdi da je pretrpjela (stavak 55. ove presude). Sud napominje da se, i u domaćem i u međunarodnom pravu, nasilje u obitelji ne ograničava samo na tjelesno nasilje, nego obuhvaća i, među ostalim, psihičko nasilje ili uznemiravanje (stavci 33. i 34. – 42. ove presude; vidi, mutatis mutandis, T. M. i C. M.protiv Moldavije, br. 26608/11, stavak 47., 28. siječnja 2014.). Osim toga, kibernetičko nasilje trenutačno je prepoznato kao aspekt nasilja nad ženama i djevojkama te se može javiti u različitim oblicima, poput povreda privatnosti pomoću informatičkih sustava, neovlaštenog ulaska u žrtvino računalo i uzimanja i dijeljenja podataka i slika te manipuliranja njima, uključujući osobne podatke (stavci 36., 40. i 42. ove presude). U kontekstu nasilja u obitelji kibernetičko praćenje često se javlja među intimnim partnerima (stavak 40. ove presude). Sud stoga prihvaća argument podnositeljice zahtjeva da se djela poput praćenja, pristupa korespondenciji supružnika ili njezina zadržavanja bez dopuštenja mogu uzeti u obzir kad nacionalna tijela istražuju slučaj nasilja u obitelji.
  3. Međutim, Sud napominje da u ovom predmetu domaća nadležna tijela nisu ispitala osnovanost kaznene prijave u vezi s povredom tajnosti dopisivanja koju je podnijela podnositeljica zahtjeva. Primjećuje i da je zahtjev za pretragu obiteljskog računala koji je podnijela podnositeljica zahtjeva 18. ožujka 2014. policija iz Tulcee odbila uz obrazloženje da dokazi koji se na taj način mogu prikupiti nisu povezani s kaznenim djelima prijetnji i nasilja za koje se tereti M. V. (stavak 11. ove presude). Sud zatim primjećuje da je kaznena prijava podnesena 11. rujna 2014. zbog kršenja tajnosti dopisivanja odbijena rješenjem državnog odvjetništva od 17. veljače 2015. zbog kasnog podnošenja (stavci 13. i 17. ove presude). Sud smatra da su istražna tijela na taj način postupala pretjerano formalistično, osobito uzimajući u obzir da, prema tvrdnjama podnositeljice zahtjeva (stavak 55. ove presude), koje Vlada nije opovrgnula, novi kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. veljače 2014., dakle prije nego što je podnositeljica zahtjeva podnijela prvi zahtjev za informatičku pretragu obiteljskog računala, dopušta upućivanje zahtjeva istražnim tijelima po službenoj dužnosti u slučaju nedopuštenog presretanja razgovora ostvarenih putem bilo kojeg elektroničkog sredstva komunikacije, a uvjet prethodnog podnošenja prijave predviđen je samo za nedopušteno otvaranje, oduzimanje, uništenje ili zadržavanje korespondencije upućene drugoj osobi (vidi članak 302. novog kaznenog zakona, navedenog u stavku 32. ove presude).
  4. U pogledu pravomoćne prvostupanjske odluke od 25. svibnja 2015., prema kojoj prijava podnositeljice zahtjeva u vezi s navodnom povredom tajnosti dopisivanja nije povezana sa sadržajem predmeta te se podaci objavljeni na društvenim mrežama smatraju javnima (stavak 21. ove presude), Sud smatra da te zaključke treba uzeti s oprezom. Podsjeća na to da je već prihvatio da se djela poput praćenja, pristupa korespondenciji supružnika ili njezina zadržavanja bez dopuštenja mogu uzeti u obzir kad nacionalna tijela istražuju slučaj nasilja u obitelji (stavak 74. ove presude). Smatra da takve tvrdnje o povredi tajnosti dopisivanja zahtijevaju od nadležnih tijela ispitivanje osnovanosti kako bi se nasilje u obitelji moglo sveobuhvatno sagledati u svim njegovim oblicima.
  5. Osim toga, Sud napominje da je podnositeljica zahtjeva tvrdila da je njezin bivši suprug bez dopuštenja pretražio njezine korisničke račune na internetu, među ostalim njezin račun na Facebooku, i da je imao kopije njezinih privatnih razgovora, dokumenata i fotografija (stavci 11. i 13. ove presude). Na temelju toga zaključuje da je podnositeljica zahtjeva upućivala na skup podataka i elektroničkih dokumenata koji nisu bili ograničeni na podatke koje su bili objavljeni na društvenim mrežama. Sud smatra da je zaključak prvostupanjskog suda prema kojem su predmetni podaci javni problematičan s obzirom na to da nacionalna nadležna tijela nisu ispitala osnovanost tvrdnji podnositeljice zahtjeva kako bi mogla utvrditi koja je priroda podataka i komunikacije o kojima je riječ.
  6. Sud stoga zaključuje da nacionalne vlasti nisu ispitale osnovanost tvrdnji podnositeljice zahtjeva prema kojima je njezin bivši suprug nezakonito presreo, pregledao i sačuvao njezinu elektroničku komunikaciju. Nisu poduzeli postupovne radnje radi prikupljanja dokaza koji bi omogućili utvrđivanje stvarnih činjenica i njihove pravne karakterizacije. Sud smatra da su nadležna tijela pokazala pretjeran formalizam jer su isključila svu povezanost sa slučajem nasilja u obitelji o kojem ih je podnositeljica zahtjeva već obavijestila i da stoga nisu uzela u obzir različite oblike u kojima se može javiti nasilje u obitelji.

iii. Zaključak

  1. Sud zaključuje da nacionalna tijela nisu pristupila kaznenoj istrazi kao da je riječ o konkretnom problemu nasilja u obitelji (stavci 66. – 67. i 78. ove presude) i da, postupajući na taj način, nisu odgovorila na način koji bi bio primjeren ozbiljnosti činjenica koje je prijavila podnositeljica zahtjeva. Istraga nasilnih čina bila je manjkava i nije provedeno ispitivanje osnovanosti prijave povrede tajnosti dopisivanja koja je, kako smatra Sud, usko povezana s prijavom nasilja. Stoga je došlo do nepoštovanja pozitivnih obveza u skladu s člancima 3. i 8. Konvencije i povrede tih odredbi.

III.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će prema potrebi dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva traži 30.358,00 RON, odnosno otprilike 6.645,00 EUR na ime materijalne štete koju smatra da je pretrpjela zato što nije dobivala plaću od studenog 2014. i zato što je snosila troškove zdravstvenog pregleda u 2017. godini. Također traži 12.000,00 EUR na ime nematerijalne štete koju smatra da je pretrpjela zbog tjelesne i duševne boli uzrokovane nasiljem u obitelji.
  2. Vlada se protivi dodjeli zatraženog iznosa na ime materijalne štete smatrajući da nedostaje uzročno-posljedična veza s predmetom zahtjeva. Kad je riječ o iznosu zatraženom na ime nematerijalne štete, smatra da je on pretjeran i neopravdan.
  3. Sud ne primjećuje postojanje uzročno-posljedične veze između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te odbija taj zahtjev. Međutim, smatra da se podnositeljici zahtjeva treba dodijeliti 10.000,00 EUR na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva također traži 2.136,85 RON, odnosno otprilike 467,00 EUR za troškove i izdatke koje tvrdi da je snosila pred domaćim sudovima i pred Sudom. Predočava nekoliko popratnih dokumenata koji se odnose na odvjetničku nagradu za zastupanje pred Sudom, troškove poštarine i prijevoda dokumenata te liječničkih pregleda od 23. i 24. prosinca 2013.
  2. Vlada poziva Sud da podnositeljici zahtjeva dosudi iznos koji odgovara stvarnim, dokazanim, razumnim i nužnim troškovima nastalima u okviru postupka.
  3. U skladu sa sudskom praksom Suda podnositelj zahtjeva može ishoditi naknadu troškova samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente kojima raspolaže i svoju sudsku praksu, Sud smatra razumnim iznos od 457,00 EUR za sve troškove i dosuđuje ga podnositeljici zahtjeva.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO:

  1. Spaja s pitanjem osnovanosti prigovor o neiscrpljivanju pravnih sredstava koji je podnijela Vlada na temelju članka 8. Konvencije i odbija ga.

  2. Utvrđuje da je zahtjev dopušten.

  3. Presuđuje da je došlo do povrede članaka 3. i 8. Konvencije zbog neispunjavanja pozitivnih obveza koje iz njih proizlaze.

  4. Presuđuje

(a)   da tužena država treba u roku od tri mjeseca od datuma na koji presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije isplatiti sljedeće iznose, koje je potrebno preračunati u valutu tužene države, prema tečaju važećem na datum isplate:

i. 10.000,00 EUR (deset tisuća eura), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, na ime nematerijalne štete

ii. 457,00 EUR (četiristo pedeset sedam eura), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, na ime troškova i izdataka

(b)   da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na gore navedeni iznos plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena.

5.  Odbija preostali dio zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na francuskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 11. veljače 2020. u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Andrea Tamietti                 Jon Fridrik Kjølbro 

Zamjenik tajnika                Predsjednik

 

*****

[1] https://www.ohchr.org/EN/Countries/ENACARegion/Pages/ROIndex.aspx 

[2] https://en.unesco.org/sites/default/files/genderreport2015final.pdf

[3] https://rm.coe.int/t-cy-2017-10-cbg-study-provisional/16808c4914 

[4] https://fra.europa.eu/sites/default/files/fra_uploads/fra-2014-vaw-survey-main-resultsapr14_en.pdf(vidi stranice 28., 29. i 74.).

[5] Ibidem, str. 87.

[6] https://eige.europa.eu/publications/cyber-violence-against-women-and-girls

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF BUTURUGĂ v. ROMANIA

(Application no. 56867/15)

JUDGMENT

Art 3 and Art 8 • Positive obligations • Respect for correspondence • Cyberviolence as a form of domestic violence • Failure by the authorities to approach the criminal investigation from the perspective of domestic violence • Failure to examine the merits of the complaint of cyberviolence, closely linked to the complaint alleging domestic violence • Need to address comprehensively the phenomenon of domestic violence, in all its forms

STRASBOURG

11 February 2020

FINAL

11/06/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Buturugă v. Romania,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Jon Fridrik Kjølbro, President,
 Faris Vehabović,
 Iulia Antoanella Motoc,
 Branko Lubarda,
 Carlo Ranzoni,
 Georges Ravarani,
 Jolien Schukking, judges,
and Andrea Tamietti, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 19 November 2019 and 14 January 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

procedure

1.  The case originated in an application (no. 56867/15) against Romania lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of that State, Ms Gina-Aurelia Buturugă (“the applicant”) on 11 November 2015.

2.  The applicant was represented by Ms L. Cojocaru, a lawyer in Tulcea. The Romanian Government (“the Government”) were represented by their agent, Ms C. Brumar, of the Ministry of Foreign Affairs.

3.  The applicant alleged that she had been a victim of domestic violence and criticised the lack of action by the State authorities.

4.  On 29 March 2017 the Government were given notice of the application.

THE FACTS

  1. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1970 and resides in Tulcea.

6.  She complained that she had been the victim of domestic violence. She stated that, during her marriage to M.V., she was subjected to repeated physical violence and death threats, and that these intensified in November 2013. During this period that she and her former husband had been discussing the possibility of a divorce, which was ultimately pronounced on 30 January 2014.

 

  1. The criminal complaint concerning the incidents of 17 and 22 December 2013

7.  The applicant submitted that on 17 December 2013 M.V. had threatened to kill her, by throwing her from a balcony in order to create the impression that she had committed suicide. She further submitted that on 22 December 2013 M.V. struck her on the head and threatened to kill her with an axe; she had then taken refuge in a room in their flat and called for help.

8.  On 23 December 2013 the applicant obtained a forensic certificate stating that she required three to four days of medical treatment on account of her injuries, which could have been sustained on 22 December 2013.

9.  On 23 December 2013 she also filed a complaint against M.V. before the prosecutor’s office at the Tulcea Court of First Instance (“the prosecutor’s office”). On 6 January 2014 she filed a further complaint against M.V. and reiterated her allegations as to the violence and threats she had suffered. The applicant alleged that the authorities tried to persuade her to withdraw her complaint on the grounds that her injuries were not serious.

10.  On an unspecified date the applicant applied to join the proceedings as a civil party and requested compensation for the pecuniary and non-pecuniary damage she had suffered.

11.  On 18 March 2014 she requested, with a view to obtaining evidence in criminal proceedings, an electronic search of the family’s computer, alleging that M.V. had wrongfully accessed her electronic accounts, including her Facebook account, and that he had made copies of her private conversations, documents and photographs. By an order of 2 June 2014, the Tulcea police rejected the applicant’s request on the grounds that the evidence liable to be gathered in this way would be unrelated to the offences of making threats and violence of which M.V. was accused.

12.  On 2 July 2014 the applicant added to the file at the public prosecutor’s office a copy of the judgment of 13 March 2014 of the Tulcea Court of First Instance (“the first-instance court”), which had issued a protection order in her favour (see paragraph 23 below).

13.  On 11 September 2014 the applicant filed a new criminal complaint against M.V. for breach of the confidentiality of correspondence.

14.  The police questioned the applicant and also, as witnesses, her daughter, mother and sister-in-law. The latter persons indicated that their relative had spoken to them about the violence to which she had been subjected.

15.  In the applicant’s submission, her mother had told the police that she had given her daughter accommodation following the latter’s departure, driven by fear, from the marital home, and that she had seen the marks of violence and excoriations caused by her former son-in-law. However, still in the applicant’s submission, the police officers did not record her mother’s statement in its entirety because, in their view, it was not relevant. Furthermore, again according to the applicant, the witnesses had been heard unlawfully, without being sworn in, and their statements had not been recorded in full. The Government challenged the applicant’s allegations, relying on the records of the interviews with the witnesses, which contained their signatures.

16.  On 25 November 2014 the police questioned M.V. as a suspect.

17.  By a decision of 17 February 2015, the public prosecutor discontinued the case. The order to discontinue the case was based on Article 193 §§ 1 and 2, Article 206 § 1 and Article 302 § 2 of the new Criminal Code, penalising assault and other violence, threats, and breach of the secrecy of correspondence respectively (see paragraph 32 below). In its order, the prosecutor’s office stated that the applicant had indeed been threatened with death by her former husband on 17 December 2013, but it considered that his conduct had not been serious enough to be classified as an offence. It therefore decided to impose an administrative fine of 1,000 Romanian lei (RON, approximately 250 euros (EUR)) on M.V. In addition, the prosecutor’s office considered that there was no evidence of the acts of violence allegedly committed on 22 December 2013. Thus, according to the public prosecutor’s office, the forensic medical certificate issued on the following day (see paragraph 8 above) proved that the applicant had been subjected to violence but did not establish with certainty that M.V. was the perpetrator. As regards the complaint concerning the breach of the secrecy of correspondence, the prosecutor’s office dismissed it as being out of time.

18.  The applicant challenged the order of 17 February 2015 before the public prosecutor’s office. By an order of 9 March 2015, the head prosecutor at the public prosecutor’s office dismissed her challenge.

19.  The applicant then challenged the prosecutor’s orders before the district court, complaining, inter alia, that insufficient evidence had been gathered. She also argued that the offence of a breach of the secrecy of correspondence fell to be examined ex officio, even in the absence of a formal complaint by the injured party.

20.  The applicant alleged that she had asked to consult the file at the prosecutor’s office and had in the process discovered that some of the evidence was missing, in particular her requests to the prosecutor’s office and several police reports. The Government disputed these allegations, referring to the file from the public prosecutor’s office, a copy of which had been submitted to the Court. This file included copies of the criminal complaints lodged by the applicant on 23 December 2013 and on 6 January and 11 September 2014 (see paragraphs 9 and 13 above). The file also included copies of the statements made by the applicant, M.V. and the witnesses (the applicant’s daughter, sister-in-law and mother). These statements had been signed by their respective authors. The file also contained a number of requests made by the applicant to the investigating authorities, as well as police reports drawn up during the proceedings.

21.  By a final decision of 25 May 2015, the first-instance court rejected the applicant’s challenge. The court upheld the prosecutor’s findings that the threats made to the applicant by M.V. did not present the degree of social danger necessary to be classified as offences and that there was no direct evidence that the injuries sustained by the applicant had been inflicted by M.V. With regard to the applicant’s complaint about the alleged breach of the secrecy of correspondence, the court found that it was irrelevant to the subject matter of the case and that data published on social networks were public. The court also rejected the applicant’s arguments concerning irregularities in the taking of witness statements (see paragraph 15 above).

  1. The application for a protection order

22.  On an unspecified date the applicant applied to the trial court for a protection order (ordin de protecţie) against M.V., on the basis of Law no. 217/2003 on preventing and combating domestic violence (“Law no. 217/2003”; see paragraph 33 below).

23.  By an enforceable judgment of 13 March 2014, the first-instance court, relying on the statement by the applicant’s mother, who had been questioned as a witness, and on the forensic certificate of 23 December 2013 (see paragraph 8 above), found that M.V. had assaulted and threatened his former wife. It accordingly granted the applicant’s request, and issued a six-month protection order, worded as follows:

“For the duration of the protection order, [the court] shall impose the following measures on the defendant:

- eviction from the building in Tulcea...;

- an obligation to keep at a minimum distance of 200 metres from the requesting party;

- a prohibition on travelling to the address of the requesting party’s parents in Tulcea ...;

- a prohibition on making any contact by telephone or written correspondence, or in any other manner, with the requesting party.”

24.  On 17 March 2014 the police informed M.V. of the protection order against him. The Government submitted copies of two reports drawn up by the Tulcea police for this purpose, which also included the applicant’s signature.

25.  In the meantime, M.V. had lodged an appeal against the above judgment. By a judgment of 18 September 2014, the Tulcea County Court dismissed his appeal and confirmed the facts established by the first-instance court.

26.  The applicant alleged that there had been a delay by the police in enforcing the protection order and that M.V. had failed to comply with it. In this regard, she states that he approached the block of flats in which her parents lived and that she received threats from him through one of his family members. She added that her former husband had contacted her through a mediator, seeking to persuade her to withdraw her criminal complaints in exchange for a more favourable division of the joint property, while simultaneously threatening to file a criminal complaint against her for defamation. She also submitted that M.V. had been in contact with her mother and daughter, and that she had informed the police about this on several occasions, to no avail.

27. The Government submitted that they had not found in the domestic authorities’ case file any request made by the applicant for protection during the period in which the protection order was in force, that is, until 13 September 2014 (see paragraph 23 above), and that the applicant did not apply for renewal of the order after 13 September 2014.

 

  1. The incident of 29 October 2015

 

28.  The applicant also referred to an incident on 29 October 2015, when M.V. allegedly chased her down a street. She stated that on 3 November 2015 she applied to the Tulcea police for recordings from the surveillance cameras installed in the vicinity of the public area where she had allegedly been pursued by M.V.

29.  The Government submitted that criminal proceedings for harassment were pending before the prosecutor’s office when observations were exchanged in the present case (27 July 2017). In the course of those proceedings, the police interviewed the applicant and her former husband and obtained recordings from the surveillance cameras in the vicinity of the area indicated by the applicant. An individual who was accompanying the applicant at the time could not be questioned as a witness because he had left the country in the meantime.

30.  The parties have not informed the Court of the outcome of those proceedings.

 

  1. RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE
    1. Domestic law

31.  The relevant provisions of the former Romanian Criminal Code pertaining to the present case, particularly those concerning the offences of “assault and other violence” and threats, are set out in the judgment E.M. v. Romania (no. 43994/05, § 41, 30 October 2012). The former Criminal Code also contained the following provision:

Article 195 – Breach of secrecy of correspondence

“1. Anyone who unlawfully opens somebody else’s correspondence or intercepts somebody else’s conversations or communications via telephone, telegraph or any other long-distance means of transmission shall be liable to imprisonment for between six months and three years.

...

3. A prosecution shall be initiated on the basis of a complaint by the injured party.”

32.  The relevant provisions of the new Criminal Code, in force since 1 February 2014, are worded as follows:

Article 193 – Assault or other violence

“(1) Assault or acts of violence causing physical suffering shall be punishable by a prison sentence of between three months and two years, or by a fine.

(2) The fact of causing injuries or damage to the health of a person [where the gravity of his or her condition necessitates] a maximum of 90 days of medical care, shall be punishable by a prison sentence of between six months and five years, or a fine.

(3) Criminal proceedings shall be initiated upon a prior complaint by the injured party.”

Article 199 – Family-based violence

“1. (1) Where the facts referred to in Article 188 [homicide], Article 189 [aggravated homicide] and Articles 193-195 [assault and other violence, physical injury and bodily harm resulting in death] are committed against a family member, the maximum sentence provided for by law shall be increased by a quarter.

2. With regard to the offences set out in Article 193 and Article 196 [involuntary body injury], criminal proceedings may be instituted ex officio. The parties’ reconciliation shall remove criminal liability.”

Article 206 – Threat

“1. The fact of threatening a person with a crime or an act prejudicial to him or her, or to another person, if it is such as to induce fear [in the person threatened], shall be punishable by imprisonment of between three months and one year, or by a fine; the penalty imposed shall not exceed the penalty prescribed by law for the offence that is the subject of the threat.”

Article 302 – Breach of the secrecy of correspondence

“1. The opening, removal, destruction or retention without permission of correspondence addressed to another person, as well as the disclosure without permission of the content of such correspondence, even where it was sent unsealed or was opened in error, shall be punishable by imprisonment of between three months and one year or a fine.

2. The interception without permission of a conversation or communication made by telephone or by any electronic means of communication shall be punishable by imprisonment of between six months and three years or by a fine.

...

7. With regard to the acts referred to in the first paragraph, criminal proceedings shall be initiated upon a prior complaint by the injured party.”

Article 360 – Illegal access to a computer system

“1. Unauthorised access to a computer system shall be punishable by imprisonment from three months to three years, or by a fine.

2. The acts referred to in the first paragraph, where they were committed with a view to obtaining computer data, shall be punishable by imprisonment of between six months and five years.”

33.  The relevant provisions of Law no. 217/2003 (see paragraph 22 above) have been summarised in the E.M. v. Romania judgment (cited above, §§ 43-45). In particular, Law no. 217/2003 defines as follows the forms taken by domestic violence:

Article 4

“Family-based violence is expressed in the following ways:

(a) verbal violence – ... ;

(b) psychological violence – imposing one’s wishes or controlling the individual ..., control of [the other person’s] private life ..., monitoring the victim’s home, workplace or other locations frequented by him or her ... ;

(c) physical violence – ... ;

(d) sexual violence – ... ;

(e) economic violence – ... ;

(f) social violence – ... ;

(g) spiritual violence – ...”

  1. International law

34.  The relevant international law in this area is set out in the case of Opuz v. Turkey (no. 33401/02, §§ 72-82, ECHR 2009).

 

  1. The United Nations system

35.  In its Concluding observations on the combined seventh and eighth periodic reports of Romania[1], examined on 6 July 2017, the United Nations Committee on the Elimination of Discrimination against Women noted its concerns about under-reporting of cases of gender-based violence against women and girls, including psychological and economic violence, sexual harassment and marital rape. Thus, the UN Committee recommended, among other measures, that the Romanian authorities ensure that all reported cases of gender-based violence against women and girls are effectively investigated, perpetrators be prosecuted and sentences that are commensurate with the gravity of the crime be handed down.

36.  According to a report[2] on cyberviolence against women and girls issued in 2015 by a specialised United Nations commission, the UN Broadband Commission for digital development working group on broadband and gender, cyberviolence against women and girls must be approached in the light of the definition given by the United Nations to violence against these groups. According to this report, cyberviolence thus has the following specific aspects:

“The term ‘cyber’ is used to capture the different ways that the Internet exacerbates, magnifies or broadcasts the abuse. The full spectrum of behaviour ranges from online harassment to the desire to inflict physical harm including sexual assaults, murders and suicides. Cyber violence takes different forms, and the kinds of behaviours it has exhibited since its inception has changed as rapidly — and, unchecked, will continue to evolve — as the digital and virtual platforms and tools have spread.”

This report includes a list of the forms that cyberviolence against women may take, and identifies six categories: hacking, impersonation, surveillance/tracking, harassment/spamming, recruitment and malicious distribution. It defines hacking as the use of technology to gain illegal or unauthorised access to systems or resources for the purpose of acquiring personal information, altering or modifying information, or slandering and denigrating the victim, and takes, for example, the form of violating passwords and controlling computer functions. Surveillance/tracking refers to the use of technology to monitor a victim’s activities and behaviours either in real-time or historically (such as GPS tracking, or tracking keystrokes in order to recreate the victim’s computer activity).

  1. The Council of Europe system

37.  The provisions of the Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence (“the Istanbul Convention”) are described in M.G. v. Turkey (no. 646/10, § 54, 22 March 2016). This convention entered into force in respect of Romania on 1 September 2016.

38.  The Istanbul Convention contains, inter alia, the following provisions:

Article 3 – Definitions

“For the purpose of this Convention:

 a. “violence against women” is understood as a violation of human rights and a form of discrimination against women and shall mean all acts of gender-based violence that result in, or are likely to result in, physical, sexual, psychological or economic harm or suffering to women, including threats of such acts, coercion or arbitrary deprivation of liberty, whether occurring in public or in private life;

b “domestic violence” shall mean all acts of physical, sexual, psychological or economic violence that occur within the family or domestic unit or between former or current spouses or partners, whether or not the perpetrator shares or has shared the same residence with the victim;

...”

39.  It also contains, in Chapter V, provisions of substantive law, and defines several types of domestic violence, including psychological violence, stalking, and physical or sexual violence (Articles 33-36). Articles 33 and 34, which are relevant to the present case, are worded as follows:

Article 33 – Psychological violence

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the intentional conduct of seriously impairing a person’s psychological integrity through coercion or threats is criminalised.

Article 34 – Stalking

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the intentional conduct of repeatedly engaging in threatening conduct directed at another person, causing her or him to fear for her or his safety, is criminalised.

...”

40.  The Council of Europe’s Working Group on cyberbullying and other forms of online violence, especially against women and children, proposed the following definition in a report prepared in 2018[3] (Mapping study on cyber violence):

“Cyberviolence is the use of computer systems to cause, facilitate, or threaten violence against individuals that results in, or is likely to result in, physical, sexual, psychological or economic harm or suffering and may include the exploitation of the individual’s circumstances, characteristics or vulnerabilities.”

This study specifies that certain forms of cybercrime, such as illegal access to intimate personal data or the destruction of data may also be considered acts of cyberviolence. It also includes a list of actions falling within the definition of cyberviolence against women: ICT-related violations of privacy, ICT-related hate crimes, cyberstalking, direct online threats of physical violence, cybercrime and sexual exploitation, and online sexual abuse of children. ICT-related violations of privacy include computer intrusions and the taking, sharing, manipulation of data or images, including intimate data. Cyberstalking is stalking in an electronic format. It encompasses a pattern of repeated, intrusive behaviours – such as following, harassing, and threatening, and causes fear in victims. The study also refers to research showing that cyberstalking by intimate partners often occurs in the context of domestic violence and is a form of coercive control.

  1. The data available in the European Union

41.  An EU-wide survey carried out between March and September 2012 by the European Union Agency for Fundamental Rights indicated that 30% of Romanian women stated that they had been victims of physical and/or sexual violence by a partner or another person, and 39% of Romanian women stated that they had experienced some form of psychological violence by a partner. According to the conclusions of this survey, published in March 2014, violence against women in the European Union is mainly perpetrated by a current or previous partner. 22% of women indicated that they had experienced physical or sexual violence within their intimate-partner relationship. 33% of women reported such violence from a life partner or other person[4]. According to the same report, 5% of women have already experienced cyberharassment at least once since the age of 15[5].

42.  In 2017 the European Institute for Gender Equality issued a report on “Cyber violence against women and girls”[6]. According to this report, although statistical data is still lacking, the research that is available nonetheless suggests that women are disproportionately the targets of certain forms of cyberviolence compared to men. The report cites experts who argue that it is more appropriate to consider cyberviolence as a continuum of offline violence. The police tend to make a false dichotomy between online and offline violence against women and girls, constructing victims’ experiences as “incidents” rather than patterns of behaviour over time. In addition, the report contains the following passages:

“There are various forms of cyber VAWG, including, but not limited to, cyber stalking, non-consensual pornography (or ‘revenge porn’), gender-based slurs and harassment, ‘slut-shaming’, unsolicited pornography, ‘sextortion’, rape and death threats, ‘doxing’, and electronically enabled trafficking.

...

Cyber stalking is stalking by means of email, text (or online) messages or the internet. Stalking involves repeated incidents, which may or may not individually be innocuous acts, but combined undermine the victim’s sense of safety and cause distress, fear or alarm.

As with intimate partner violence (IPV) experienced offline, cyber VAW can manifest as various forms of violence, including sexual, psychological and, as growing trends would indicate, economic, whereby the victim’s current or future employment status is compromised by information released online. The potential for violence in the cyber-sphere to manifest psychically should also not be discounted...”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3 AND 8 OF THE CONVENTION

43.  The applicant complains of the ineffectiveness of the criminal investigation into the acts of marital violence of which she claimed to be the victim. She complains that her personal safety was not adequately secured. She also criticises the authorities’ refusal to examine her complaint alleging a breach of her correspondence by her former husband. She relies on Articles 5, 6 and 8 of the Convention.

44.  The Court reiterates that, by virtue of the jura novit curia principle, it is the master of the legal characterisation of the facts in the case; it is not bound by the legal grounds adduced by the applicant under the Convention and the Protocols thereto and has the power to decide on the characterisation to be given in law to the facts of a complaint by examining it under Articles or provisions of the Convention that are different from those relied upon by the applicant (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], no. 37685/10, §§ 114 and 126, 20 March 2018). In the present case, having regard to the circumstances complained of by the applicant and the manner in which her complaints were formulated, the Court will examine them under Articles 3 and 8 of the Convention (for a similar approach, see E.S. and Others v. Slovakia, no. 8227/04, §§ 25-44, 15 September 2009). These provisions are worded as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility

45.  The Government raised several pleas of inadmissibility, the relevance of which was disputed by the applicant.

  1. The implementation of the protection order

46.  The Government submitted, firstly, that the applicant had not exhausted the domestic remedies in that that she had not contacted the authorities in order to complain about an incident which took place during the period of validity of the protection order issued by the domestic courts (see paragraphs 23 and 27 above) and, secondly, that her complaint was out of time, since it had been submitted to the Court more than six months after the date on which the above order had expired, that is, on 13 September 2014.

47.  The applicant considered that the six-month time-limit in the present case had started running on 25 May 2015, the date of the final decision by the first-instance court (see paragraph 21 above).

48.  The Court considers that the objections raised by the Government are essentially arguments on the merits, in that they concern the effectiveness of the mechanisms for the protection of victims of marital violence introduced by the domestic legislation. It notes that the applicant exhausted the remedies available to her, in that she lodged criminal complaints against her former husband (see paragraph 9 above) and also made use of the provisions of Law no. 217/2003 in order to obtain a protection order in respect of her former husband (see paragraph 22 above). The issue of whether or not the protection provided to the applicant by that order was effective is an argument relating to the merits of the case, which the Court will examine below (see paragraph 71 below). Equally, the Court considers that it is appropriate in the present case to examine globally all the remedies available to the applicant (see, mutatis mutandis, Kalucza v. Hungary, no. 57693/10, §§ 4950, 24 April 2012) and that it would be formalistic to separate the complaint and to calculate in this case the six-month time-limit from 13 September 2014, the date on which the protection order expired, although the applicant’s complaint also concerns the criminal investigation regarding threats and assault and violence, which ended with the first-instance court’s decision of 25 May 2015 (see paragraph 21 above; for an overall examination of all the remedies available to an applicant who is a victim of domestic violence, see Bălşan v. Romania, no. 49645/09, §§ 6469, 23 May 2017). The Court therefore rejects the Government’s objections.

  1. The complaint concerning a breach of the secrecy of correspondence

49.  The Government objected that the applicant had not exhausted domestic remedies in respect of her complaint regarding the breach of the secrecy of her correspondence. In this connection, they alleged that the applicant had not brought an action for damages in tort against her former husband, which, in their view, would have been the most appropriate action, having regard to the fact that she was complaining about a breach of her correspondence by a private individual.

50.  The applicant considered that she had exhausted the remedies available to her.

51.  The Court considers that this objection is closely linked to the substance of the applicant’s complaint and decides therefore to join it to the merits (see paragraph 73 below).

  1. Other grounds of inadmissibility

52.  The Court notes that these complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)   The applicant

53.  The applicant asserted that the Romanian State had not complied with its obligations. She submitted that the authorities had not approached the case as one involving marital violence, but as a simple case of violence between individuals, and that they had not conducted the investigation with the diligence required by offences of this kind, which had been committed in private premises and were difficult to prove. She added that the authorities had been passive: they had not questioned the neighbours, had not monitored communications and had not made use of specific investigative measures.

54.  The applicant submitted that the protection order had been implemented by the police after a delay and only partially. She alleged that the police had not immediately communicated the content of the order to her former husband and that, during its period of validity, the authorities had ignored his wrongful conduct; he had attempted to intimidate her during the proceedings to divide their property, by failing to appear at the court hearings and by using mediators who had harassed her (see paragraph 26 above).

55.  She stated that the allegations against her former husband of breaching the secrecy of correspondence were criminal in nature and that they were directly related to the incidents of assault, threats and intimidation also alleged by her. In her view, the authorities had been required to examine these incidents of their own motion, without a prior complaint from her, and that, in consequence, she had not been obliged to lodge a complaint within the statutory time-limit.

56.  The applicant considered that the authorities’ attitude had encouraged her former husband to continue to behave as he saw fit, since he had been aware of the leniency shown by the State institutions.

 

(b)   The Government

57.  The Government considered that the criminal investigation in this case had been effective. They stated that the regulatory framework had been adequate and had remained so since the entry into force of the new Criminal Code. They considered that the applicant had complained about one incident of physical violence on 22 December 2013 and two incidents of verbal abuse, which had occurred on 17 and 22 December 2013. The applicant had benefited from protective measures under Law no. 217/2013; however, the Government submitted that the level of evidence required to impose such measures was not the same as that required to form the basis of a criminal conviction. They indicated that during the criminal investigation, all witnesses who might have known the details of the case had been heard. In addition, the evidence had been duly examined, there had been no direct evidence of the assault against the applicant, and she had not lodged a complaint with the authorities immediately after the incidents complained of, but a few days later. In the Government’s view, the present case was distinguishable from those of E.M. v. Romania (no. 43994/05, 30 October 2012) and Bălşan (cited above), given the absence of direct proof and the one-off nature of the physical violence.

58.  With regard to the effectiveness of the protection measures, the Government pointed out that the protection order issued by the courts covered the period from 13 March to 13 September 2014 (see paragraph 23 above). They considered that the authorities had acted swiftly in granting the applicant a six-month protection measure, a period that was in their view sufficient to resolve the problems between the spouses. The police authorities had been delayed for three days in implementing the protection order on account of the former husband’s absence from his home, but this delay had not resulted in any harm to the applicant. The Government added that the applicant had not informed the authorities of any incident that had occurred during the period covered by the protection order (see paragraph 27 above); the incident reported by her had occurred on 29 October 2015 (see paragraph 28 above), that is, outside this period, and it had been duly investigated.

59.  Lastly, the Government submitted that the Romanian State had fulfilled its positive obligations by regulating the offence of breaching the secrecy of correspondence. The legislature’s decision to make the instigation of criminal proceedings conditional on a prior complaint by the injured party had been motivated by its wish to protect the right of victims to decide whether or not to make public, in the context of legal proceedings, matters relating to their private lives. The three-month time-limit for lodging a prior complaint was adequate and sufficient and the formal requirements for such a complaint were not excessive. They stated that, in the present case, the applicant had lodged her complaint after the three-month time-limit and that, in addition, she had not availed herself of the possibility of bringing a civil action against her former husband (see paragraph 49 above).

  1. The Court’s assessment

(a)   General principles

60.  The Court reiterates that the obligation on the High Contracting Parties under Article 1 of the Convention to secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in the Convention, taken together with Article 3, requires States to take measures designed to ensure that individuals within their jurisdiction are not subjected to torture or inhuman or degrading treatment or punishment, even administered by private individuals. Children and other vulnerable individuals – into which category fall victims of domestic violence – in particular are entitled to State protection, in the form of effective deterrence, against such serious breaches of personal integrity (see Opuz v. Turkey, no. 33401/02, § 159, ECHR 2009, and Bălşan, cited above, § 57). Those positive obligations, which often overlap, consist of: (a) the obligation to take reasonable measures designed to prevent ill-treatment of which the authorities knew or ought to have known; and (b) the (procedural) obligation to conduct effective official investigation where an individual raises an arguable claim of ill-treatment. (see Bălşan, cited above, § 57).

61.  For a positive obligation to arise, it must be established that the authorities knew or ought to have known at the relevant time of the existence of a real and immediate risk of ill-treatment of an identified individual from the criminal acts of a third party and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk (see Đorđević v. Croatia, no. 41526/10, § 139, ECHR 2012). In addition, the Court has held that States have a positive obligation to establish and apply effectively a system punishing all forms of domestic violence and to provide sufficient safeguards for the victims (see Opuz, cited above, § 145, and Bălşan, cited above, § 57 in fine).

62.  It also reiterates that while the essential object of Article 8 of the Convention is to protect individuals against arbitrary interference by public authorities, it may also impose on the State certain positive obligations to ensure effective respect for the rights protected by Article 8 (see Bărbulescu v. Romania [GC], no. 61496/08, § 108 in fine, 5 September 2017 (extracts)). The choice of the means calculated to secure compliance with Article 8 in the sphere of the relations of individuals between themselves is in principle a matter that falls within the Contracting States’ margin of appreciation. There are different ways of ensuring respect for private life, and the nature of the State’s obligation will depend on the particular aspect of private life that is at issue (see Söderman v. Sweden [GC], no. 5786/08, § 79, ECHR 2013, with further references).

 

(b)   Application of the general principles to the present case

63.  Turning to the facts of the present case, the Court notes that the Government do not expressly dispute the applicability of Article 3 of the Convention (see paragraph 57 above). It notes that it is also undisputed by the Government that the applicant’s right to respect for her private life and correspondence, as guaranteed by Article 8 of the Convention, is in issue. In this connection, the Government’s arguments focus rather on the submission that the national authorities complied with their positive obligations under the Convention, by making available to the applicant remedies enabling her to have her complaints examined and to award her compensation where appropriate (see paragraphs 49 and 59 above).

64.  The Court further notes that the applicant complains of several shortcomings in the protection system for the victims of domestic violence, which it will examine below.

 

(i)      The investigation into the ill-treatment

65.  As it has already held in the Bălşan judgment (cited above, § 63), the Court notes that in the present case the applicant had available to her a regulatory framework, based in particular on the provisions of the Criminal Code, which punished domestic violence very severely (see paragraph 32 above), and of Law no. 217/2003 (see paragraph 33 above), so as to complain about the violence of which she claimed to be a victim and to seek the authorities’ protection. The Court will now examine whether the impugned regulations and practices, and in particular the domestic authorities’ compliance with the relevant procedural rules, as well as the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case, were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 3 of the Convention (see Valiulienė v. Lithuania, no. 33234/07, § 79, 26 March 2013).

66.  The Court notes that the applicant contacted the authorities on 23 December 2013 and 6 January 2014 to lodge complaints about her former husband’s violent behaviour (see paragraph 9 above). Submitting a forensic medical report (see paragraph 8 above), she complained, in particular, about the threats and assaults allegedly inflicted by her former husband. However, the Court notes that the authorities did not address the facts of the present case from the perspective of marital violence. Thus, the Court notes that the decision by the prosecutor’s office on 17 February 2015 to discontinue the proceedings was based on the articles of the new Criminal Code which punish violence between individuals, and not on the provisions of that Code which punish more severely marital violence (see paragraph 17 above; for the provisions of the new Criminal Code, see paragraph 32 above). The Court further notes that the first-instance court, in its decision of 25 May 2015, did not change the legal classification given to the offences with which the former husband was charged (see paragraph 21 above).

67.  The Court emphasises that special diligence is required in dealing with domestic violence cases and considers that the specific nature of domestic violence as recognised in the Preamble to the Istanbul Convention (see paragraph 38 above) must be taken into account in the context of domestic proceedings (see M.G. v. Turkey, cited above, § 93). In the present case, it notes that the domestic investigation conducted by the national authorities failed to take these specific aspects into account.

68.  Moreover, the Court considers that the conclusions reached by the first-instance court are open to question. Thus, that court found that the threats to the applicant were not sufficiently serious to qualify as offences, and that there was no direct evidence that the injuries had been caused by her former husband (see paragraph 21 above). The Court is not convinced that such conclusions had a dissuasive effect capable of curbing such a serious phenomenon as domestic violence. It also notes that although no domestic authority contested the reality and severity of the injuries sustained by the applicant, none of the investigative measures had enabled the individual responsible to be identified. Thus, it notes that the investigative authorities had merely questioned as witnesses the applicant’s relatives (her mother, her daughter and her sister-in-law; see paragraph 14 above), but no other evidence had been gathered in order to identify the origin of the injuries sustained by the applicant and, as appropriate, the individuals responsible. In a case such as the present one, concerning alleged acts of family violence, the investigating authorities had a duty to take the necessary measures to clarify the circumstances of the case; such measures could have included, for example, the examining of additional witnesses, such as neighbours, or a confrontation between the witnesses and the parties (see, mutatis mutandis, E.M. v. Romania, cited above, §§ 66 and 68).

69.  The Court further notes that the Government argued that the effectiveness of the investigation was compromised because the applicant did not contact the authorities until several days after the incidents complained of, and that the physical violence to which she was allegedly subjected was an isolated incident (see paragraph 57 above). However, the Court does not consider these arguments to be decisive. It notes that the applicant contacted the authorities within the legal time-limits and that the investigating authorities at no point indicated to her that her complaint alleging threats and assault was out of time. The incidents complained of by the applicant were alleged to have occurred on 17 and 22 December 2013 (see paragraph 7 above), and her first complaint was lodged on 23 December 2013 (see paragraph 9 above); it cannot be considered that an excessive period elapsed between the events in question and her complaint to the authorities. Accordingly, in the circumstances of the present case, the applicant’s conduct does not disclose a lack of diligence on her part, especially as the psychological impact is an important aspect to be taken into consideration in cases of domestic violence (see Valiulienė, cited above, § 69). Moreover, the Government have not established before the Court that the delay in lodging the complaints had direct consequences on the investigation, for example by rendering impossible the examination of certain items of evidence or the questioning of certain witnesses.

70.  Nor can the Court attach decisive importance to the fact that the applicant complained to the authorities about only one incident involving physical violence. It notes that the applicant obtained a forensic medical certificate attesting to the fact that she required three to four days of medical treatment on account of her injuries (see paragraph 8 above) and that the Government do not dispute the seriousness of those injuries (see paragraph 57 above). The Court further notes that no evidence has been adduced, before it or the national authorities, indicating that the present case should be examined from another angle than that of marital violence, and the isolated nature of the incident complained of cannot lead to a different conclusion.

71.  It is true that the applicant successfully used the provision of Law no. 217/2003 and that, on 13 March 2014, the first-instance court issued a protection order in her favour, for a period of six months (see paragraph 23 above). The Court also notes the applicant’s submission that her former husband failed to comply with the provisions of the protection order (see paragraph 26 above). However, it observes that the allegations that the applicant contacted the police in this connection are not supported by the evidence adduced by the parties (see paragraphs 26-27 above). Nonetheless, it notes that the protection order was issued for a period subsequent to the incidents of 17 and 22 December 2013 complained of by the applicant and that the effects of this order had no impact on the effectiveness of the criminal investigation carried out in her case.

72.  Accordingly, the Court considers that, although the legal framework put in place by the respondent State provided the applicant with a form of protection (see paragraph 65 above), this took effect after the violent acts complained of, and was insufficient to remedy the shortcomings in the investigation.

 

(ii)    The investigation into the breach of the secrecy of correspondence

73.  The Court observes that the Romanian Criminal Code specifically criminalises the offence of breach of the secrecy of correspondence (for the two versions of the Code successively in force, see paragraphs 31-32 above). It also notes that the applicant contacted the national authorities, in the context of the criminal proceedings for assault and threat, to complain that her former husband had accessed, without authorisation, her electronic communications and made copies of them (see paragraphs 11 and 14 above). At no point did the authorities responsible for the criminal investigation indicate to the applicant that the allegations that she was making against her former husband were not criminal in nature; nor have the Government argued before the Court that the criminal-law remedy was inadequate in this case. Rather, the Government’s argument consists in stating that the applicant did not choose the most appropriate remedy in the circumstances and that she ought to have brought a civil action in tort, since the events in question concerned a private individual (see paragraph 49 above). However, the Court considers that the applicant availed herself of a remedy made available to her under domestic law and that she thus exhausted the available remedies. The existence of an alternative remedy cannot lead to a different conclusion (see, mutatis mutandis, Aquilina v. Malta [GC], no. 25642/94, § 39 in fine, ECHR 1999III, and M.K. v. Greece, no. 51312/16, § 55 in fine, 1 February 2018). It follows that the Government’s preliminary objection (see paragraph 49 above), which had been joined to the merits (see paragraph 51 above), must be dismissed.

74.  The Court further notes the applicant’s submission that she applied to the authorities who were already investigating her criminal complaint for assault and threat since, in her view, there was a direct link between the breach of her correspondence by her former husband and the acts of violence, threats and intimidation to which she had allegedly been subjected (see paragraph 55 above). The Court notes that, under both domestic and international law, the phenomenon of domestic violence is not regarded as being limited to the sole fact of physical violence but is considered to include, among other aspects, psychological violence and stalking (see paragraphs 33 and 34-42 above; and, mutatis mutandis, T.M. and C.M.v. the Republic of Moldova, no. 26608/11, § 47, 28 January 2014). Furthermore, cyberbullying is currently recognised as one aspect of violence against women and girls, and can take a variety of forms, including breaches of cyberprivacy, intrusion into the victim’s computer and the capture, sharing and manipulation of data and images, including private data (see paragraphs 36, 40 and 42 above). In the context of domestic violence, cybersurveillance is often carried out by the person’s intimate partner (see paragraph 40 above). In consequence, the Court accepts the applicant’s argument that actions such as illicitly monitoring, accessing or saving one’s partner’s correspondence can be taken into account by the domestic authorities when investigating cases of domestic violence.

75.  In the present case, however, the Court notes that the domestic authorities failed to consider the merits of the applicant’s criminal complaint alleging a breach of the confidentiality of her correspondence. Thus, it notes that her request on 18 March 2014 for an electronic search of the family computer was dismissed by the Tulcea police on the grounds that any information liable to be obtained by this method would be unrelated to the offences of threats and violence of which M.V. was accused (see paragraph 11 above). The Court further notes that the criminal complaint lodged on 11 September 2014 for breach of correspondence was dismissed by an order of the prosecutor’s office of 17 February 2015 as being out of time (see paragraphs 13 and 17 above). The Court takes the view that, by acting in this way, the investigating authorities displayed excessive formalism, particularly since, according to the applicant’s arguments (see paragraph 55 above), which were not disputed by the Government, under the new Criminal Code (which entered into force on 1 February 2014, and thus before the applicant’s first request for an electronic search of the family computer), the investigating authorities could intervene of their own motion in the event of the wrongful interception of a conversation conducted by any electronic means of communication; the condition of a prior complaint was applicable solely for the improper opening, removal, destruction or detention of correspondence addressed to another person (see Article 302 of the new Criminal Code, cited in paragraph 32 above).

76.  As to the final decision by the first-instance court of 25May 2015, finding that the applicant’s complaint concerning the alleged breach of her correspondence was unrelated to the subject matter of the case and that information posted on social media was public in nature (see paragraph 21 above), the Court considers that these findings are open to criticism. It reiterates that it has already held that acts such as illicitly monitoring, accessing or saving one’s partner’s correspondence can be taken into account by the domestic authorities when investigating cases of domestic violence (see paragraph 74 above). It considers that such allegations of breach of correspondence require the authorities to conduct an examination on the merits in order comprehensively to apprehend the phenomenon of domestic violence in all its forms.

77.  The Court also notes that the applicant alleged that her former husband had wrongfully consulted her electronic accounts, including her Facebook account, and that he had made copies of her private conversations, documents and photographs (see paragraphs 11 and 13 above). It deduces that the applicant was referring to a whole set of electronic data and documents, which was not confined to the data which she had published on social media. Consequently, the finding by the first-instance court that the data in issue were public is problematic, in that the domestic authorities did not carry out an examination on the merits of the applicant’s allegations before categorising the relevant data and communications in this way.

78.  The Court therefore concludes that the applicant’s allegations to the effect that her former husband improperly intercepted, consulted and saved her electronic communications were not examined on the merits by the national authorities. They did not take procedural measures in order to gather evidence that would have enabled the veracity of the facts or their legal classification to be determined. The Court considers that the authorities were therefore overly formalistic in dismissing any connection with the incidents of domestic violence already brought to their attention by the applicant, and thus failed to take into consideration the many forms that domestic violence may take.

(iii)   Conclusion

79.  The Court concludes that the national authorities failed to address the criminal investigation as one which raised the specific problem of marital violence (see paragraphs 66-67 and 78 above) and that, by taking this approach, they failed to respond in a manner that was commensurate to the seriousness of the matters complained of by the applicant. The investigation into the accusations of assault was deficient and no examination was conducted into the merits of the complaint alleging a breach of the secrecy of correspondence, which, in the Court’s opinion, is closely linked to the complaint of violence. It follows that there has been a failure to comply with the positive obligations under Articles 3 and 8 of the Convention and a breach of these provisions.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

80.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

81.  The applicant claimed RON 30,358, approximately EUR 6,645, in respect of the pecuniary damage she had sustained on account of the loss of her salary after November 2014 and the costs of her visits to doctors in 2017. She also claimed EUR 12,000 in respect of the non-pecuniary damage caused by the physical and mental suffering resulting from the domestic violence.

82.  The Government opposed the award of the sum claimed in respect of pecuniary damage, arguing that there was no causal link with the subject matter of the application. They submitted that the sum claimed in respect of non-pecuniary damage was excessive and unjustified.

83.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it considers it appropriate to award the applicant EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

  1. Costs and expenses

84.  The applicant also claimed RON 2,136.85 (approximately EUR 467) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court. She submitted certain supporting documents, concerning, in particular, the legal fees for her representation before the Court, postal and translation costs, and expenses in respect of the medical examinations of 23 and 24 December 2013.

85.  The Government invited the Court to award the applicant an amount corresponding to the reasonable expenses necessarily and actually incurred in the proceedings.

86.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and to its case-law, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 457 covering costs under all heads.

  1. Default interest

87.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Joins to the merits the Government’s preliminary objection on non-exhaustion of domestic remedies as regards the complaint under Article 8 of the Convention, and dismisses it;

2.  Declares the application admissible;

3.  Holds that there has been a violation of Articles 3 and 8 of the Convention on account of the failure to comply with the positive obligations arising from these provisions;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts,to be converted into the currency of the respondent Stateat the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 10,000 (ten thousand euros) plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 457 (four hundred and fifty-seven euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 11 February 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

{signature_p_2}

Andrea Tamietti                       Jon Fridrik Kjølbro
Deputy Registrar                      President


[5] Ibid., p. 87

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde