Ječius protiv Litvanije

Država na koju se presuda odnosi
Litvanija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
34578/97
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
31.07.2000
Članovi
5
5-1
5-1-c
5-3
5-4
10
10-2
35
35-1
41
57
Kršenje
5-1
5-3
5-4
Nekršenje
5-1
5-3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-c) Privođenje lica pred nadležnu sudsku vlast
(Čl. 5-3) Bez odlaganja izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Situacija koja se nastavlja
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 57) Rezerve - opšte
(Čl. 57) Rezerve
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je proistekao iz predstavke protiv Republike Litvanije koju je, po članu 25, Komisiji podneo litvanski državljanin, g. Juozas Ječius. On se žalio na nezakonitost preventivnog pritvora koji mu je određen, na produženi pritvor, kao i zbog toga što ga nadležni organi nisu izveli pred sud ili drugo nadležno sudsko telo u razumnom roku, zbog dužine pritvora, kao i zbog nemogućnosti da pokrene postupak za preispitivanje zakonitost lišenja slobode. Pozvao se na član 5, stavove 1, 3 i 4 Konvencije.

Podnosilac predstavke, direktor jednog hotela, je 1994. osumnjičen za ubistvo. Međutim, 1995. postupak je prekinut zbog nedostatka dokazaPodnosilac predstavke je uhapšen 8. februara 1996. Istog dana komesar policije je odredio "preventivni pritvor" u trajanju od šest dana po odobrenju zamenika okružnog javnog tužioca. Sudija Regionalnog suda u Vilniusu se 9. februara 1996. složio s odlukom o preventivnom pritvoru. . Slučaj ubistva je ponovo otvoren 8. marta 1996. godine. Podnosilac predstavke je bio prvooptuženi za ovo krivično delo s otežavajućim okolnostima. Optužen je da je organizovao nezakonito kažnjavanje lica koje je navodno ukralo njegov automobil, a koje je od posledica kažnjavanja preminulo. Među pet optuženih lica, bila su i tri policajca koji su navodno uhapsila žrtvu i predala je podnosiocu predstavke.Suđenje pred Regionalnim sudom u Penevežisu je počelo 3. septembra 1996. Dana 9. septembra 1996. rasprava je odložena radi pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza. Tokom postupka, pritvor je produžavan više puta. Na odluke o produženju pritvora podnosiac se neuspešno žalio. Kao odgovor na jednu od žalbi koje je uputio, Ombudsman je 21. novembra 1996. ukazao ministru unutrašnjih poslova, Tužilaštvu, direktoru službe za zatvore i upravniku zatvora na činjenicu da je po njegovom mišljenju "podnosilac predstavke zadržan nezakonito u pritvoru od 14. juna do 31. jula 1996, suprotno članu 20 Ustava ... i članu 5, stav 1 Konvencije."

Podnosilac predstavke je pokrenuo građansku parnicu protiv zatvorskih vlasti zbog zadržavanja u pritvoru bez zvanične odluke suda. Sudija Okružnog suda u Šialuliaiu je 26. februara 1997. prekinuo postupak. On je stao na stanovište da su zatvorske vlasti postupile "po nalogu tužioca, kao i na osnovu dopisa koji je sadržao informacije o produženju pritvora, kao i odluku suda". Regionalni sud u Šiauliaiu je 28. aprila 1997. potvrdio odluku Okružnog suda.

On je podneo zahtev za oslobađanje iz pritvora uz kauciju iz zdravstvenih razloga. Regionalni sud u Panevežisu je odbio ovaj zahtev 17. marta 1997. Suđenje je opet odloženo i naložene su dodatne istražne radnje do 28. aprila 1997, kada je predmet ponovo prosleđen sudu. Suđenje je počelo 26. maja 1997, da bi 9. juna 1997. bila doneta oslobađajuća presudu po svim tačkama optužnice zbog nedostatka dokaza. Podnosilac predstavke je pušten iz pritvora. Tužilaštvo i drugi optuženi su podneli žalbu na odluku prvostepenog suda. Apelacioni sud je poništio odluku Regionalnog suda 27. avgusta 1997. Predmet je ponovo vraćen tužilaštvu. Tužilac Regionalnog suda u Panavežisu je 22. oktobra 1997. obavestio podnosioca predstavke da se krivični postupak protiv njega obustavlja na osnovu odluke od 21. oktobra 1997.

Podnosilac predstavke je u predstavci ESLJP naveo je povređen član 5, stav 1. On je izjavio da je preventivni pritvor koji mu je određen od 8. februara do 14. marta 1996, bio u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije, jer za isti nije bilo nikakvog osnova niti se krivični postupak vodio protiv njega. Pored toga, vlasti nisu imale osnova da smatraju da je pritvor neophodan. Komisija je bila mišljenja da je preventivni pritvor izašao iz okvira dozvoljenih izuzetaka na pravo na slobodu, i da je u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije.

Sud je primetio da se lice može lišiti slobode samo iz razloga koji su navedeni u članu 5, stav 1 Konvencije. Lice se može pritvoriti u smislu člana 5, stav 1 (c) samo u kontekstu krivičnog postupka, sa ciljem da se izvede pred nadležnu sudsku vlast zbog sumnje da je počinilo krivično delo. Sud, stoga, smatra da je određivanje preventivnog pritvora u ovom slučaju suprotno članu 5, stav 1 (c).

U odnosu na period od 4. juna do 31. jula 1996. godine, podnosilac predstavke je uložio žalbu zbog toga što po njegovom mišljenju nije postojala nijedna važeća odluka domaćih nadležnih organa niti zakoniti osnov za određivanje produženog pritvora, što se kosi sa članom 5, stav 1 Konvencije. Predstavnici Države su izjavili da je određivanje pritvora u ovom periodu bilo opravdano samom činjenicom da je predmet prenet na Regionalni sud. Prema vladinom tumačenju nacionalnog zakona koji je tada bio na snazi, posle tog datuma Sud nije imao obavezu da produžava ili potvrđuje pritvor podnosioca predstavke. Sud je, međutim, smatrao da se ovim argumentom ne može izbeći obaveza da određivanje pritvora mora biti zasnovano na validnoj odluci o određivanju pritvora, a takva odluka nije ni postojala za period od 4. juna do 31. jula tokom kojeg je podnosilac predstavke boravio u pritvoru. Stoga, Sud zaključuje da je u pogledu gore navedenog perioda povređeno pravo iz člana 5, stav 1 Konvencije.

Podnosilac predstavke je, takođe, tvrdio da je sud 31. jula 1996. napravio propust u primeni člana Zakonika o krivičnom postupku kada je odlučio da zadržavanje u pritvoru podnosioca predstavke "treba da ostane nepromenjeno". On je smatrao da je pritvor produžen odlukom Regionalnog suda tek 16. oktobra 1996. Stoga je, po njegovom mišljenju, zadržavanje u pritvoru od 31. jula do 16. oktobra suprotno postupku koji je predviđen u nacionalnom zakonu.
Sud je primetio da podnosilac predstavke nije osporio činjenicu da je tokom prvog pretresa, 31. jula 1996. Regionalni sud postupao u okviru svoje nadležnosti da odredi pritvor podnosiocu predstavke u skladu sa relevantnim članovima Zakonika o krivičnom postupku. Istina je da u svojoj odluci Regionalni sud nije rekao da "nalaže" novu meru u smislu produženja pritvora, niti je konkretno rekao koji deo ili koja vrsta mere produženog pritvora "bi trebalo da ostane neizmenjena", bez obzira na činjenicu da je pritvor podnosioca predstavke istekao 4. juna 1996. Međutim, imajući u vidu kontekst, odluka Regionalnog suda tj. da podnosilac predstavke bude zadržan u pritvoru mora da je bila jasna svim prisutnim u sudnici 31. jula 1996, pa i advokatu podnosioca predstavke. Sud nije našao da je Regionalni sud postupio u lošoj veri niti da je propustio da korektno primeni relevantne zakone. Prema tome, nije utvrđeno da je odluka o određivanju produženog pritvora od 31. jula 1996. bila nevažeća prema nacionalnom zakonu, niti da je zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru bilo nezakonito u smislu člana 5, stav 1 Konvencije. Dakle, određivanjem produženog pritvora u periodu od 31. jula do 16. oktobra 1996. nije povređen član 5, stav 1 Konvencije.

Podnosilac predstavke je tvrdio da je povređen član 5, stav 3 Konvencije. Sud je konstatovao da je od trenutka njegovog hapšenja 8. februara, pa do 14. marta 1996. zadržan u preventivnom pritvoru, na šta se člana 5, stav 3 ne odnosi. Shodno tome, pravo da se izvede pred nadležno službeno lice iz člana 5, stav 3 se ne može primeniti na period proveden u preventivnom pritvoru. Dalje, Sud je notirao da je od 14. marta do 14. oktobra 1996. podnosilac zadržan u pritvoru a da nije izveden pred nadležno službeno lice u smislu člana 5, stav 3 Konvencije. Zbog toga potrebno je pažljivo razmotriti efekat rezerve Litvanije na ovaj period. Sud je podvukao da je cilj zabrane rezervi "opšteg karaktera" da se onemogući da iste budu sročene tako da ostanu nejasne ili preširoke, kako bi se omogućilo da se jasno protumači kako smisao tako i obim. Što se tiče činjenica iz ovog predmeta, važenje rezerve u odnosu na član 5, stav 3 je istekla 21. juna 1996. U tom momentu, podnosilac predstavke je bio u pritvoru od 14. marta 1996. odnosno više od tri meseca. Stoga je do 21. juna 1996. prekoračeno svako značenje načela "hitnosti". Iz toga proizilazi da kad je rezerva prestala da važi, Litvanija nije imala obavezu da podnosioca predstavke izvede bez odlaganja pred nadležno službeno lice. Shodno tome, ne bi se moglo govoriti o novoj obavezi nakon isteka važnosti rezerve u smislu člana 5, stav 3. Stoga, u ovom pogledu nije bilo povrede člana 5, stav 3 Konvencije.

Sud je smatrao da definicija, "da se izvede ... bez odlaganja" iz člana 5, stav 3 implicira da se pravo da se lice izvede pred nadležno službeno lice odnosi na ovu prvu fazu, iako član 5, stav 4 Konvencije predviđa da se u nekim slučajevima lice može izvesti pred sud naknadno radi utvrđivanja zakonitosti određenog pritvora ako isti traje i suviše dugo.

U odnosu na dužinu pritvora podnosioca, Sud je stao na stanovište da se prvo mora utvrditi koliko je trajao period o kome će se odlučivati. Sud je zaključio da član 5, stav 3 Konvencije se ne odnosi na preventivni pritvor od 8. februara do 14. marta. Međutim, Sud može, kod odlučivanja o tome da li je dužina pritvora bila razumna ili ne, da uzme u obzir jedan deo i ovog perioda koji ne potpada pod njegovu nadležnost. Produženi pritvor podnosioca predstavke je trajao od 14. marta 1996. do 9. juna 1997, odnosno četrnaest meseci i dvadeset šest dana. Sud je mišljenja da je osnovana sumnja da je uhapšeno lice počinilo krivično delo, sine qua non za određivanje zakonitog produženja pritvora, ali po isteku određenog perioda, samo osnovana sumnja nije dovoljan razlog za zadržavanje lica u pritvoru. U ovom konkretnom predmetu, nadležne vlasti su navele kao jedine razloge za produženje pritvora podnosioca predstavke težinu krivičnog dela i čvrste dokaze protiv podnosioca predstavke. Regionalni sud nije dao nikakvo obrazloženje kojim bi se opravdalo određivanje produženog pritvora. Sud smatra da sumnja da je podnosilac predstavke počinio krivično delo ubistva je opravdala određivanje pritvora u prvi mah, ali da to ne može biti "relevantan i dovoljan" osnov za zadržavanje lica u pritvoru skoro petnaest meseci, posebno s obzirom da sumnja nije dokazana zbog čega je sud oslobodio podnosioca predstavke. Stoga, Sud zaključuje da je povređen član 5, stav 3 Konvencije u ovom smislu.

Podnosilac predstavke je, takođe, tvrdio da je povređen i član 5, stav 4 Konvencije. Sud je naglasio da član 5, stav 4 Konvencije predviđa mogućnost da lica lišena slobode preispitaju materijalne i proceduralne uslove koji su od osnovnog značaja za utvrđivanje "zakonitosti" njihovog lišenja slobode. Sud konstatuje da se u svojim odlukama kojim je odobrio produženje pritvora podnosioca predstavke, Regionalni sud nije osvrnuo na žalbe podnosioca predstavke zbog nezakonitosti lišenja slobode. Pored toga, Apelacioni sud i predsednik Krivičnog odeljenja Vrhovnog suda su konstatovali da je pitanje zakonitosti lišenja slobode podnosioca predstavke otvoreno, ali su propustili da ispitaju žalbu u vezi s merom iz tadašnjeg zakona. Građanska parnica koju je podnosilac predstavke vodio protiv zatvorskih vlasti nije relevantna za svrhu člana 5, stav 4 s obzirom da građanski sudovi nisu mogli da nalože oslobađanje podnosioca predstavke. U svakom slučaju, u razmatranju ovog predmeta u parnici sudovi su samo utvrđivali da li su postojale zvanične odluke o određivanju pritvora, ali nisu ispitali zakonitost lišenja slobode na osnovu takvih odluka. Iz toga proizilazi da je podnosilac predstavke lišen prava da ospori materijalne i proceduralne uslove koji su od osnovnog značaja za utvrđivanje "zakonitosti" određivanja produženog pritvora. Sud je zaključio da je član 5 stav 4 povređen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆE ODELJENJE

JEČIUS protiv LITVANIJE

(Predstavka br. 34578/97)

PRESUDA

Strazbur, 31. jul 2000.

U predmetu Ječius protiv Litvanije, Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje) zasedajući kao veće koje čine sledeće sudije:
g. J. P. KOSTA (COSTA), predsednik
g. V. FURMAN (FUHRMANN)
g. P. KURIS (KÛRIS)
gđa K. TULKENS (TULKENS)
g. K. JUNGVIRT (JUNGWIERT)
g. K. TRAŽA (TRAJA)
g. M. UGREKELIDZ (UGREKHELIDZE), sudije
i gđa S. DOLE (DOLLÉ), sekretar Suda
Nakon većanja bez prisustva javnosti 11. jula 2000. godine, izriče sedeću presudu, usvojenu tog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) 25. oktobra 1999. u tromesečnom roku postavljenom u nekadašnjem članu 32, stav 1 i članu 47 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). Predmet je proistekao iz predstavke (br. 34578/97) protiv Republike Litvanije koju je, po članu 25, Komisiji podneo litvanski državljanin, g. Juozas Ječius (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) 30. decembra 1996. Podnosilac predstavke se žalio na nezakonitost preventivnog pritvora koji mu je određen, na produženi pritvor, kao i zbog toga što ga nadležni organi nisu izveli pred sud ili drugo nadležno sudsko telo u razumnom roku, zbog dužine pritvora, kao i zbog nemogućnosti da pokrene postupak za preispitivanje zakonitost lišenja slobode. Pozvao se na član 5, stavove 1, 3 i 4 Konvencije.
  2. Komisija je 1. decembra 1997. godine proglasila predstavku delimično prihvatljivom. Podnosilac predstavke je preminuo 9. aprila 1999. godine. U pismu od 14. aprila 1999. udovica podnosioca predstavke je izrazila želju da se nastavi postupak po predstavci. U svom izveštaju od 9. aprila 1999. (nekadašnji član 31 Konvencije) Komisija je dala svoje mišljenje da je određivanjem preventivnog pritvora povređen član 5, stav 1 (dvadeset sedam glasova prema dva), da je određivanjem produženog pritvora od 4. juna do 31. jula prekršen član 5, stav 1, a da određivanjem produženog pritvora od 31. jula do 16. oktobra (jednoglasno), nije prekršen član 5, stav 3 u odnosu na tvrdnju da podnosilac predstavke nije bez odlaganja izveden pred sud ili drugi nadležni organ (dvadeset sedam glasova prema dva), da je povređen član 5, stav 3 u pogledu dužine produženog pritvora (jednoglasno), i da je povređen član 5, stav 4 (jednoglasno).
  3. U skladu sa članom 5, stav 4 Protokola br. 11, zajedno s Pravilom 100, stav 1 i 24, stav 6, Poslovnika Suda, panel Velikog veća je 13. decembra 1999. odlučio da bi u ovom predmetu trebalo da sudi veće koje bi bilo konstituisano u okviru jednog od odeljenja Suda. Potom je predsednik Suda, delujući u skladu s pravilom 52, stav 1, dodelio ovaj predmet trećem odeljenju Suda.
  4. Dana 18. januara predsednik trećeg odeljenja Suda je u skladu sa članom 27, stav 1 Konvencije i pravilom 26, stav 1 odlučio o sastavu veća.
  5. Podnosioca predstavke je zastupao g. K. Stungis, advokat iz Vilniusa, a Državu Litvaniju, g. Švedas, zamenik ministra pravde Litvanije.
  6. Nakon konsultacija sa stranama u sporu, Sud je odlučio da ne saziva raspravu.
  7. Dana 21. marta, 23. marta, 29. marta, 12. maja i 17. maja 2000, strane su dostavile više dokumenata, što na zahtev Suda, što po sopstvenom nahođenju.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke, direktor jednog hotela, je 1994. osumnjičen za ubistvo. Međutim, 1995. postupak je prekinut zbog nedostatka dokaza.
  2. Podnosilac predstavke je uhapšen 8. februara 1996. Istog dana komesar policije je odredio "preventivni pritvor" u trajanju od šest dana po odobrenju zamenika okružnog javnog tužioca. Sudija Regionalnog suda u Vilniusu se 9. februara 1996. složio s odlukom o preventivnom pritvoru. Sud se pozvao na opštu odredbu člana 50, stav 1 Zakonika o krivičnom postupku koji je tada bio na snazi, a koji je dozvoljavao određivanje preventivnog pritvora za krivična dela razbojništva, zločinačkog udruživanja ili zastrašivanja. Podnosilac predstavke se žalio zbog hapšenja, tvrdeći, između ostalog, da nije bio obavešten o razlozima za njegovo lišenje slobode niti o tome za šta ga terete. Dana 19. februara 1996. sudija Regionalnog suda u Vilniusu je odbacio žalbu podnosioca predstavke. U gore navedenoj odluci nije pomenut razlog zbog kojeg se krivično tereti. Nikakve istražne radnje nisu preduzete u vezi s određivanjem preventivnog pritvora.
  3. Slučaj ubistva je ponovo otvoren 8. marta 1996. Podnosilac predstavke je bio prvooptuženi za ovo krivično delo s otežavajućim okolnostima. Optužen je da je organizovao nezakonito kažnjavanje lica koje je navodno ukralo njegov automobil, a koje je od posledica kažnjavanja preminulo. Među pet optuženih lica, bila su i tri policajca koji su navodno uhapsila žrtvu i predala je podnosiocu predstavke.
  4. Zamenik javnog tužioca, pozivajući se na član 104 Zakonika o krivičnom postupku, određuje produženi pritvor do 4. juna 1996. zbog sumnje da je podnosilac predstavke izvršio krivično delo ubistva.
  5. Podnosilac predstavke je saslušan 27. marta 1996. a 22. aprila 1996. uložio je žalbu tužilaštvu, tvrdeći da nema dokaza da je počinio unapred planirano krivično delo, kao i da je određivanje preventivnog pritvora, a potom produženje pritvora bilo u suprotnosti s nacionalnim krivičnim postupkom i članom 5 Konvencije. Okružni javni tužilac za Region Panevežis odbacio je žalbu tvrdeći da težina krivičnog dela za koje se tereti opravdava lišenje slobode podnosioca predstavke.
  6. Podnosilac predstavke je 17. maja 1996. uložio žalbu glavnom javnom tužiocu, opet tvrdeći da nije postojala osnovana sumnja da je on počinio krivično delo za koje se tereti i da je njegovim lišenjem slobode povređen član 5 Konvencije. Javni tužilac je 21. maja 1996. odbacio žalbu. Obnovljenu žalbu zastupnika podnosioca predstavke javni tužilac regiona Panevežisa odbacio je 4. juna 1996.
  7. Istražni postupak je zaključen 29. maja 1996. Od 30. maja do 10. juna 1996. podnosilac predstavke i njegov advokat su imali uvid u predmet, a drugi osumnjičeni do 14. juna 1996.
  8. Podnosilac predstavke je zatim uložio žalbu tužilaštvu, navodeći da je neosnovano optužen i lišen slobode. Regionalni tužilac Panevežisa je 11. juna 1996. odbacio žalbu rekavši da u spisima ima dovoljno dokaza o krivici podnosioca predstavke.
  9. Dana 13. juna 1996. tužilac je obavestio upravu zatvora da se podnosiocu predstavke "automatski produžava pritvor do 14. juna 1996", u skladu s nekadašnjim članom 226, stav 6 Zakonika o krivičnom postupku, kao i da će predmet preuzeti glavni tužilac regiona Panevežis koji će i potvrditi optužnicu. Odluka o ponovljenom pritvoru podnosioca predstavke nije doneta.
  10. Glavni tužilac regiona Panevežis je obavestio zatvorsku upravu da je slučaj predat Regionalnom sudu u Panevežisu, kao i da je zadržavanje podnosioca predstavke bilo pravosnažno. Nikakva odluka u odnosu na pritvor nije doneta.
  11. Regionalni sud u Panevežisu je 1. jula 1996. obavestio zatvorsku upravu da će se 31. jula 1996. održati rasprava po ovom predmetu kada će se i izdati instrukcije u vezi sa suđenjem prvooptuženog i njegovih saučesnika. Zvaničan nalog za određivanje produženog pritvora nije izdat.
  12. Na prvoj raspravi koja je održana 31. jula 1996, sudija Regionalnog suda je odlučio da produženi pritvor "ostane neizmenjen". Sudija se nije osvrnuo ni na jedan aspekt zakonitosti pritvora podnosioca predstavke. Advokat podnosioca predstavke je bio prisutan na pretresu.
  13. Suđenje pred Regionalnim sudom u Penevežisu je počelo 3. septembra 1996. Dana 9. septembra 1996. rasprava je odložena radi pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza.
  14. Od 14. do 16. oktobra 1996. Regionalni sud je razmatrao predmet u prisustvu advokata podnosioca predstavke. Sud je 16. oktobra 1996. doneo odluku o zadržavanju podnosioca predstavke u pritvoru. U toj odluci nije pomenut ni jedan aspekt zakonitosti ponovljenog pritvora. Pritvor je produžen do 15. februara 1997, pored toga, sud je naložio dodatne istražne radnje.
  15. Podnosilac predstavke je 28. oktobra 1996. uložio žalbu na ovu odluku Apelacionom sudu. Pored toga, uložio je žalbe Tužilaštvu, zatvorskim vlastima i Ombudsmanu. Podnosilac predstavke je naveo da odluka Regionalnog suda da mu se odredi pritvor nije bila pravosnažna, jer se time, u stvari, produžila važnost nepostojeće odluke o određivanju pritvora koji je istekao 4. juna 1996. Podnosilac predstavke je, između ostalog, naveo da su na njegovu štetu povređeni član 20 litvanskog Ustava i član 5 Konvencije.
  16. Ombudsman je 21. novembra 1996. ukazao ministru unutrašnjih poslova, Tužilaštvu, direktoru službe za zatvore i upravniku zatvora na činjenicu da je po njegovom mišljenju "podnosilac predstavke zadržan nezakonito u pritvoru od 14. juna do 31. jula 1996, suprotno članu 20 Ustava ... i članu 5, stav 1 Konvencije."
  17. Dana 25. novembra 1996. podnosilac predstavke je obnovio svoju žalbu zbog zadržavanja u pritvoru.
  18. Apelacioni sud je odbacio ovu žalbu pozivajući se na član 372, stav 4, tadašnjeg Zakonika o krivičnom postupku. U pismu podnosiocu predstavke, Apelacioni sud je priznao "mogućnost" da su sudije sudova nižeg stepena pogrešile u odlučivanju o određivanju pritvora, ali da nije bilo žalbe na njihove odluke.
  19. Istog dana, po žalbi tužilaštva na odluku Regionalnog suda u Panevežisu od 16. oktobra 1996, Apelacioni sud je poništio odluku da se sprovedu dodatne istražne radnje po ovom predmetu. Podnosilac predstavke je uložio žalbu.
  20. Podnosilac predstavke je 30. novembra 1996. uložio žalbu predsedniku Vrhovnog suda. Dana 30. decembra 1996. predsednik krivičnog veća Vrhovnog suda obavestio je podnosioca predstavke da taj sud ne može da razmatra njegovu žalbu. On je konstatovao da je podnosilac predstavke vraćen "u pritvor i da je u istom bio od 4. juna do 31. jula 1996, a da mu pritvor nije produžen". On je, međutim, naglasio da "osnov za žalbu ne može izmeniti odredbu zakona shodno kojoj je doneta odluka o određivanju, menjanju i produžavanju ponovljenog pritvora", pa stoga to ne može biti predmet žalbe."
  21. Vrhovni sud je 14. januara 1997. odbacio odluku Apelacionog suda od 27. novembra 1996. kojom je poništena odluka Regionalnog suda u Panevežisu od 16. oktobra 1996. kojom su naložene dodatne istražne radnje. Vrhovni sud je, takođe, doneo odluku da bi slučaj ubistva trebalo da sudi veće od tri sudije, a ne jedan sudija.
  22. Podnosilac predstavke je pokrenuo građansku parnicu protiv zatvorskih vlasti zbog zadržavanja u pritvoru bez zvanične odluke suda. Sudija Okružnog suda u Šialuliaiu je 26. februara 1997. prekinuo postupak. On je stao na stanovište da su zatvorske vlasti postupile "po nalogu tužioca, kao i na osnovu dopisa koji je sadržao informacije o produženju pritvora, kao i odluku suda". Regionalni sud u Šiauliaiu je 28. aprila 1997. potvrdio odluku Okružnog suda.
  23. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za oslobađanje iz pritvora uz kauciju iz zdravstvenih razloga. Regionalni sud u Panevežisu je odbio ovaj zahtev 17. marta 1997. Suđenje je opet odloženo i naložene su dodatne istražne radnje do 28. aprila 1997, kada je predmet ponovo prosleđen sudu. Suđenje je počelo 26. maja 1997.
  24. Regionalni sud u Panevežisu je 9. juna 1997. doneo oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice zbog nedostatka dokaza. Podnosilac predstavke je pušten iz pritvora.
  25. Tužilaštvo i drugi optuženi su podneli žalbu na odluku prvostepenog suda. Apelacioni sud je poništio odluku Regionalnog suda 27. avgusta 1997. Predmet je ponovo vraćen tužilaštvu.
  26. Tužilac Regionalnog suda u Panavežisu je 22. oktobra 1997. obavestio podnosioca predstavke da se krivični postupak protiv njega obustavlja na osnovu odluke od 21. oktobra 1997.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Sledeće odredbe Ustava Republike Litvanije su relevantne:

Član 20, stav 3

"Svako lice koje je lišeno slobode biće izvedeno pred sud u roku od 48 sati koji će u prisustvu pritvorenika utvrditi da li je lišavanje slobode bilo zakonito. Ako sud ne odredi pritvor, takvo lice će biti bez odlaganja pušteno na slobodu."

Član 30, stav 1

"Svako lice čija su ustavna prava i slobode povređene ima pravo da se obrati sudu."

  1. Relevantne odredbe nekadašnjeg Zakonika o krivičnom postupku su:

Član 10 (bio na snazi do 21 juna 1996)

"Niko neće biti lišen slobode, osim po odluci suda, ili na osnovu naloga nadležnog sudije ili tužioca..."

Član 50-1 (preventivni pritvor na snazi do 30. juna 1997)

"... Ukoliko postoje razlozi da se posumnja da će lice počiniti teško krivično delo, kako je opisano u članu 75 (razbojništvo), članu 227-1 (zločinačko udruživanje) i članu 227-2 (zastrašivanje) Zakonika o krivičnom postupku Republike Litvanije, a u cilju sprečavanja takvih krivičnih dela, načelnik policije ... može, na osnovu razumne odluke, uz ovlašćenje (tužioca) ... da izda nalog za hapšenje...

U roku od 48 sati, u prisustvu policijskog službenika koji je odlučio o hapšenju lica i tužioca koji je ovlastio hapšenje ... predsednik okružnog suda, sudija regionalnog suda ili predsednik odeljenja Regionalnog suda će doneti odluku o zakonitosti lišenja slobode.

Pri odlučivanju o zakonitosti lišenja slobode, sudija može po sopstvenom nahođenju da traži da se pritvoreno lice dovede u sud; međutim, sudija takođe može da donese odluku o suđenju u odsustvu uhapšenog lica.

...Lice lišeno slobode ima pravo da uloži žalbu na odluku sudu višoj instanci...

...Lice koje je lišeno slobode na osnovu ovlašćenja tužioca, a čiji je pritvor odobrio sud može biti zadržano u pritvoru najduže dva meseca..."

Od 21. juna 1996. pritvor može da odredi samo sud.

Član 104

(Zakon br. I-551 od 19. jula 1994, na snazi do 21. juna 1996)

"Pritvor se može produžiti samo na osnovu odluke suda, naloga suda ili na osnovu ovlašćenja tužioca za krivična dela koja povlače zakonsku kaznu od najmanje godinu dana zatvora...

U slučaju krivičnih dela navedenih u (članu) ... 105 (ubistvo sa otežavajućim okolnostima) ... Krivičnog zakonika, određivanje produženog pritvora se može naložiti samo na osnovu težine krivičnog dela...

Pre nego što odluči da li će ovlastiti meru pritvora, tužilac ... će, po potrebi, lično saslušati osumnjičenog..."

Član 104-1

(na snazi od 21. juna 1996. do 24. juna 1998)

"... lice lišeno slobode će biti izvedeno pred sudiju u roku od najviše 48 sati ... Sudija je dužan da sasluša lice, kao i da čuje razloge za njegovo lišenje slobode. Tužilac i advokat uhapšenog lica mogu da učestvuju na ovom pretresu. Nakon ispitivanja uhapšenog lica, sudija može odobriti pritvor i odrediti trajanje istog, ili ukinuti produženi pritvor... Pošto se predmet uputi sudu ... sud može naložiti, promeniti ili ukinuti odluku o produženom pritvoru."

Novina u izmenjenom članu 104-1 (na snazi od 24. juna 1998), je u tome što on predviđa obavezu da tužilac i advokat odbrane učestvuju na prvom sudskom pretresu, osim ako sudija ne odluči drugačije. Ova izmenjena odredba takođe predviđa mogućnost da sud odredi produženje pritvora pre isteka istog.

Član 106, stav 3 (na snazi od 21. juna 1996. do 24. juna 1998)

"Za određivanje produženog pritvora (u fazi predsudskog istražnog postupku) sudija mora sazvati pretres na koji će pozvati advokata odbrane, tužioca i, ako je potrebno lice koje se nalazi u pritvoru."

Prema novoj verziji Zakonika koji je stupio na snagu 24. juna 1998, obavezno je prisustvo okrivljenog na pretresu o određivanju produženog pritvora.

Član 109-1 (na snazi od 21. juna 1996. do 24. juna 1998)

"Lice lišeno slobode ili njegov pravni zastupnik će imati pravo da tokom predsudskog istražnog postupka ulože apelacionom sudu žalbu na odluku o određivanju produženog pritvora ... U cilju razmatranja žalbe, može se sazvati rasprava na koju će se pozvati uhapšeno lice i njegov advokat, ili samo advokat. Prisustvo tužioca je obavezno na takvoj raspravi.

Odluka sudije je konačna i protiv nje se ne može podnositi žalba za njeno ukidanje.

Svaka dalja žalba biće razmotrena kada se ispita produženje pritvora."

Sadašnji član 109-1 (na snazi od 24. juna 1998), omogućava žalbu sudu više instance kao i raspravu u prisustvu otpuženog, njegovog advokata ili samo advokata.

Član 226, stav 6 (na snazi od 24. juna 1998)

"Period tokom kojeg optuženi i njegov advokat imaju uvid u predmet se neće računati kao deo celokupne istrage i vremena provedenog u pritvoru. Ako se radi o više optuženih lica, period tokom kojeg optuženi i njihovi advokati imaju pristup predmetu neće se računati kao ukupan period predsudskog istražnog postupka i pritvora."

Od 24. juna 1998. ovaj period se ne odnosi na odluke o određivanju produženog pritvora.

Član 372, stav 4 (na snazi od 1. januara 1999)

"Na odluke sudova ... o izmeni trajanja ili ukidanju pritvora ... ne mogu se ulagati žalbe..."

  1. Jedan broj odredbi sada važećeg Zakonika o krivičnom postupku su relevantne. Član 52, stavovi 2 (3) i (8), i član 58, stavovi 2 (8) i (10) predviđaju da optuženi i njegov advokat imaju pravo da "podnose zahteve", kao i da "ulažu žalbu zbog postupanja i odluka lica koja su saslušavala optuženog, kao i na postupanje istražnog sudije, tužioca i suda."

Član 249, stav 1

"U odlučivanju o pokretanju sudskog postupka, sudija, ili sud će na prvoj raspravi, utvrditi:

(...)

(11) da li je određivanje produženog pritvora bilo nužno i u skladu sa zakonom.

Član 250, stav 1

"Nakon što odluči da postoje opravdani razlozi za pokretanje sudskog postupka protiv optuženog, sud će na prvoj raspravi (na kojoj se daju smernice) utvrditi činjenice o (...) (2) određivanju ponovnog pritvora..."

Član 267, stav 1

"Optuženi ima pravo: (...) (3) da podnese prigovor; (...) (11) da se žali na presudu i odluke suda."

Član 277

"Tokom sudskog postupka, sud može da odredi, izmeni ili ukine meru određivanja produženog protiv optuženog."

  1. Zakon usvojen 21. juna 1996. kojim se uvode izmene i koji je zamenio Zakonik o krivičnom postupku predviđa da pritvor odobren od strane tužioca pre 21. juna 1996. se može, od tog datuma, produžavati u skladu s novim postupkom koji se odnosi na određivanje produženog pritvora.

III. REZERVE KOJE JE IZRAZILA LITVANIJA

  1. Litvanija je uložila rezervu u odnosu na član 5, stav 3 Konvencije. Rezerva je bila na snazi do 21. juna 1996. i glasila je:

"Odredbe člana 5, stav 3, Konvencije neće uticati na primenu člana 104 Zakonika o krivičnom postupku Republike Litvanije (izmenjena verzija br. I-551, 19. jul 1994) koji predviđa da i tužilac može da donese odluku o određivanju pritvora svakom licu koje je osumnjičeno da je počinilo krivično delo."

PRAVO

I. SMRT PODNOSIOCA PREDSTAVKE

  1. Sud je notirao činjenice u vezi sa smrću podnosioca predstavke, kao i želju njegove udovice da se započeti postupak nastavi.
  2. Komisija je smatrala da udovica podnosioca predstavke ima legitiman interes za nastavak započetog postupka.
  3. Sud je podsetio da kad podnosilac predstavke premine tokom postupka za utvrđivanje zakonitosti njegovog lišenja slobode, njegovi naslednici ili rođaci, u načelu, nastavljaju proces u njegovo ime (vidi, između ostalog, Krepovskij protiv Litvanije (odluka), br. 37193/97, od 20. aprila 1999). Sud, kao i Komisija, je bio mišljenja da je udovica podnosioca predstavke imala legitiman interes da se ovaj postupak nastavi.

II. PRETHODNI PRIGOVOR DRŽAVE

  1. Država je iznela argument da Sud ne može da razmatra žalbu podnosioca predstavke zbog preventivnog pritvora jer ista nije uložena u roku od šest meseci, odnosno u skladu sa članom 36, stav 1 Konvencije. Oni su tvrdili da je određivanje preventivnog pritvora služilo drugoj svrsi od one zbog koje mu je određen produženi pritvor. Pored toga, preventivni pritvor je odobren shodno drugačijoj nacionalnoj proceduri od one u skladu sa kojom mu je određen produženi pritvor. Pošto je preventivni pritvor okončan 14. marta 1996, a predstavka uložena 30. decembra 1996, predstavnici Države su bili mišljenja da je prekoračen ovaj rok.
  2. Komisija je smatrala da, iako su preventivni i produženi pritvor određeni po različitim osnovama shodno domaćim propisima, položaj podnosioca predstavke je promenjen nakon što mu je određen produženi pritvor. Komisija je bila mišljenja da bi trebalo uzeti u obzir ukupno vreme koje je podnosilac predstavke proveo u pritvoru za svrhu primene člana 35, stav 1 Konvencije, kao i da se ne može odbaciti žalba zbog preventivnog pritvora zato što nije ispoštovano pravilo od šest meseci.
  3. Sud se slaže s mišljenjem Komisije. S obzirom da nije postojao pravni lek u vezi s produženjem pritvora, uključujući i dužinu pritvora, period od šest meseci iz člana 35, stav 1 Konvencije se ima računati od poslednjeg dana pritvora -- na primer, kada se podnosilac predstavke pusti iz pritvora (vidi mutatis mutandi, odluku od 1. decembra 1997. o prihvatljivosti ove predstavke). Pored toga, u primeni člana 35, stav 1 Konvencije, Sud se često ne oslanja samo na trenutne činjenice već ide dalje, bez preteranog formalizma (vidi, između ostalog, presudu u predmetu Gruzardi protiv Italije od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 26-27, st. 72). Iako je 14. marta 1996. preventivni pritvor shodno članu 50-1 Zakonika o krivičnom postupku zvanično zamenjen "produženim pritvorom" shodno članu 104 ovog Zakonika, promena zakonskog osnova nije promenila položaj podnosioca predstavke, jer on nije premešten u drugu ćeliju ili drugi zatvor, niti je izveden pred nadležnu sudsku vlast gde bi bio obavešten o promeni. Sud, stoga smatra da se ukupan period koji je podnosilac predstavke proveo u pritvoru mora uzeti u celini za svrhu primene šestomesečnog pravila. S obzirom da je podnosilac predstavke još uvek bio u pritvoru 30. decembra 1996. kada je podneo predstavku u vezi s dužinom pritvora, predmet se ne može odbaciti po osnovu prekoračenja roka.
  4. Sud je stoga odbacio prethodni prigovor predstavnika Države.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 5, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je izneo argument da je povređen član 5, stav 1 u onom delu koji glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a) u slučaju zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda;

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;"

(...)

1. Preventivni pritvor

  1. Podnosilac predstavke je izjavio da je preventivni pritvor koji mu je određen od 8. februara do 14. marta 1996, bio u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije, jer za isti nije bilo nikakvog osnova niti se krivični postupak vodio protiv njega. Pored toga, vlasti nisu imale osnova da smatraju da je pritvor neophodan da bi ga sprečili u izvršenju krivičnog dela.
  2. Država je izjavila da je određivanje preventivnog pritvora bilo u skladu sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  3. Komisija je bila mišljenja da je preventivni pritvor izašao iz okvira dozvoljenih izuzetaka na pravo na slobodu, i da je u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  4. Sud je primetio da se lice može lišiti slobode samo iz razloga koji su navedeni u članu 5, stav 1 Konvencije. Lice se može pritvoriti u smislu člana 5, stav 1 (c) samo u kontekstu krivičnog postupka, sa ciljem da se izvede pred nadležnu sudsku vlast zbog sumnje da je počinilo krivično delo (vidi, mutatis mutandi, presudu u predmetu Loles protiv Irske od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 51-52, st. 14, i Ćiula protiv Italije, od 22. februara 1989, Serija A br. 148, str. 16-18, st. 38-41).
  5. Sud, stoga, smatra da je određivanje preventivnog pritvora u ovom slučaju suprotno članu 5, stav 1 (c), kao i da član 50-1 Zakonika o krivičnom postupku ne može naći uporište ni u jednoj odredbi člana 5, stav 1 Konvencije.
  6. U tom pogledu, povređen je član 5, stav 1 Konvencije.

2. Određivanje produženog pritvora od 4. juna do 31. jula 1996.

  1. Podnosilac predstavke je uložio žalbu zbog toga što po njegovom mišljenju nije postojala nijedna važeća odluka domaćih nadležnih organa niti zakoniti osnov za određivanje produženog pritvora, što se kosi sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  2. Predstavnici Države su tvrdili da je određivanje produženog pritvora podnosiocu predstavke bilo opravdano jer je postojala opravdana sumnja da je izvršio ubistvo. Nije bilo potrebno tražiti odluku nacionalnih sudskih vlasti za taj period pritvora, tokom kojeg su u skladu sa članom 226, stav 6 tada važećeg Zakonika o krivičnom postupku podnosilac predstavke i drugi optuženi imali uvid u predmet. Prema njihovom mišljenju, zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru do 21. juna 1996. je bilo u skladu s ovom odredbom Zakonika. Predstavnici Države su dalje rekli da prema tada važećem litvanskom zakonu postojala je obaveza da se odredi dužina pritvora samo za pretkrivični postupak, a da tokom postupka samo sud može da odredi, menja i ukida pritvor (čl. 104-1, 249, st. 1 i 250, st. 1 tada važećeg Zakonika o krivičnom postupku). Stoga je, po njihovom mišljenju, zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 24. juna 1996. bilo opravdano time što je predmet prenesen u nadležnost Regionalnog suda u Panevežisu od koga se potom nije tražilo da produži pritvor ili da ga na drugi način učini validnim.
  3. Komisija je smatrala da zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 4. juna do 31. jula 1996. nije bilo zasnovano na važećoj odluci nacionalnih vlasti ili na drugi "zakonit način", što je u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  4. Sud je ponovio da izrazi "zakonit" i "u skladu sa zakonom propisanom postupkom" iz člana 5, stav 1 u osnovi se odnose na domaće zakone, kao i da ukazuju na obavezu poštovanja supstantivnih i proceduralnih pravila. Međutim, "zakonitost" pritvora shodno nacionalnom zakonu nije uvek odlučujući element. Sud, pored toga, mora da utvrdi da li je lišenje slobode lica u periodu koji sud razmatra bio u skladu sa svrhom člana 5, stav 1 Konvencije, odnosno da li je pružena zaštita od proizvoljnog lišenja slobode. Sud, međutim, mora da utvrdi da li je nacionalni zakon u skladu s Konvencijom i sa njenim opštim principima. S tim u vezi, Sud je podvukao da je, u slučaju lišenja slobode, od posebnog značaja da se zadovolji opšti princip pravne sigurnosti. Zato je posebno važno da su uslovi za lišenje slobode predviđeni u nacionalnom zakonu jasno definisani, kao i da je sam zakon predvidiv u smislu njegove primene, kako bi zadovoljio standard "zakonitosti" iz Konvencije, odnosno standard koji predviđa da svaki zakon mora da bude dovoljno precizan da svako lice može da predvidi (po potrebi uz stručan savet), i u meri razumnoj u datim okolnostima, posledice svog činjenja (vidi Baranovski protiv Poljske, br. 28358/95, st. 50-52, EHCR 2000-III).
  5. Vraćajući se na okolnosti ovog slučaja, Sud notira da su se strane složile da u periodu od 4. juna do 31. jula 1996. nije doneta nijedna odluka suda ili tužilaštva o odobrenju zadržavanja podnosioca predstavke u pritvoru. Stoga se čini, da je zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru u tom periodu bilo suprotno tada važećem nacionalnom zakonu (čl. 10 i čl. 104-1 Zakonika posle 21. juna 1996).
  6. Međutim, predstavnici države su izjavili da je za jedan period zadržavanja u pritvoru podnosioca predstavke i drugih optuženih važio član 226, stav 6 tadašnjeg Zakonika o krivičnom postupku, kao i da su svi imali uvid u dokumenta predmeta.
  7. Sud je konstatovao da pismo tužioca od 13. juna 1996. (vidi stav 16 gore), Odluka Ombudsmana od 21. novembra 1996. (vidi stav 23 gore), pismo predsednika krivičnog odeljenja Vrhovnog suda od 30. decembra 1996. (vidi stav 27 gore), kao i podnesci Države Sudu (vidi stav 54 gore), nude tri različita odgovora na dilemu u odnosu na to koji je period proveden u pritvoru obuhvaćen tadašnjim članom 226, stav Zakonika o krivičnom postupku, jer je definicija u zakonu bila toliko nejasna da je izazvala konfuziju čak i kod nadležnih državnih vlasti. Zbog toga je ovo inkompatibilno s uslovom "zakonitosti" prema članu 5, stav 1 Konvencije. Pored toga, gore navedena odredba je dozvoljavala određivanje pritvora na osnovama koji nisu sadržani u članu 5, stav 1. Iz toga proističe da lišenje slobode podnosioca predstavke na osnovu nekadašnjeg člana 226, stav 6 Zakonika o krivičnom postupku nije bilo propisano zakonom u smislu člana 5, stav 1 Konvencije.
  8. Predstavnici Države su izjavili da je određivanje pritvora od 24. juna 1996. bilo opravdano samom činjenicom da je predmet prenet na Regionalni sud. Prema vladinom tumačenju nacionalnog zakona koji je tada bio na snazi, posle tog datuma Sud nije imao obavezu da produžava ili potvrđuje pritvor podnosioca predstavke.
  9. Sud je, međutim, smatrao da se ovim argumentom ne može izbeći obaveza da određivanje pritvora mora biti zasnovano na validnoj odluci o određivanju pritvora, a takva odluka nije ni postojala za period od 4. juna do 31. jula tokom kojeg je podnosilac predstavke boravio u pritvoru.
  10. Pored toga, Sud je ponovio da praksa zadržavanja lica u pritvoru bez konkretnih pravnih osnova, već zbog odsustva jasnih pravila koja se odnose na određivanje pritvora, može da dovede do toga da pojedinac može biti lišen slobode neograničeno i bez sudske odluke što je u potpunosti suprotno principima pravne sigurnosti i zaštite od svih oblika proizvoljnosti, kao i da se kosi s principom vladavine prava (vidi Baranovski gore stavovi 54-57).
  11. Sud je primetio da to što je predmet prenet na Regionalni sud 24. juna 1996. ne objašnjava pitanje -- da li je, i pod kojim uslovima zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru čija je dužina bila ograničena, moglo da se nastavi tokom suđenja. Zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru samo zato što je predmet preseljen u Regionalni sud ne predstavlja "zakonitu" osnovu u smislu člana 5, stav 1 Konvencije. U suštini, očigledno je da za zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 4. juna do 31. jula 1996. nije postojala sudska odluka niti "zakonit" osnov.
  12. Stoga, Sud zaključuje da je u pogledu gore navedenog perioda povređeno pravo iz člana 5, stav 1 Konvencije.

3. Produženi pritvor od 31. jula do 16. oktobra 1996.

  1. Podnosilac predstavke je, takođe, tvrdio da je sud 31. jula 1996. napravio propust u primeni člana 104-1 Zakonika o krivičnom postupku kada je odlučio da zadržavanje u pritvoru podnosioca predstavke "treba da ostane nepromenjeno". Po mišljenju podnosioca predstavke važnost odluke o njegovom produženom pritvoru je istekla 4. juna 1996, a Regionalni sud nije doneo odluku o produžavanju pritvora ili bilo kakvu drugu odluku u okviru svoje nadležnosti. On je smatrao da je pritvor produžen odlukom Regionalnog suda tek 16. oktobra 1996. Stoga je, po njegovom mišljenju, zadržavanje u pritvoru od 31. jula do 16. oktobra suprotno postupku koji je predviđen u nacionalnom zakonu.
  2. Predstavnici Države su izneli argument da je odluka Regionalnog suda od 31. jula 1996. o zadržavanju podnosioca predstavke u pritvoru u skladu s nacionalnim zakonom.
  3. Komisija je smatrala da je zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 31. jula do 16. oktobra 1996. odobreno u skladu s postupkom predviđenim zakonom u skladu sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  4. Sud je ponovio da član 5, stav 1, između ostalog, predviđa da određivanje pritvora mora da bude u skladu s nacionalnim zakonom. Kao što je sud rekao u gore pomenutom predmetu Baranovski (vidi gore stav 50), "prvenstveno je na nacionalnim vlastima, tj. sudovima, da tumače i primenjuju nacionalne zakone, i kako je predviđeno u članu 5, stav 1, nepoštovanje unutrašnjeg prava predstavlja povredu Konvencije. U takvim slučajevima Sud može i treba da razmotri da li se postupalo u skladu s nacionalnim zakonima." Zadržavanje u pritvoru je, u principu, "zakonito" ako je zasnovano na odluci suda. Čak i neki propusti u odluci o pritvoru ne čine određeni period zadržavanja u pritvoru nezakonitim u smislu člana 5, stav 1 (vidi presudu u predmetu Benjham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996, Report of Judgments and Decisions 1996-III, str. 753-754, st. 42-47; predmet Visockas protiv Litvanije (odluka), br. 49107/99, od 6. januara 2000; i Kamantauskas protiv Litvanije (odluka), br. 45012/98 od 29. februara 2000).
  5. Sud je primetio da podnosilac predstavke nije osporio činjenicu da je tokom prvog pretresa (sednica suda na kojoj se daju smernice), 31. jula 1996. Regionalni sud postupao u okviru svoje nadležnosti da odredi pritvor podnosiocu predstavke u skladu sa članovima 10, 104-1, 249, stav 1 i 250, stav 1 Zakonika o krivičnom postupku. Istina je da u svojoj odluci Regionalni sud nije rekao da "nalaže" novu meru u smislu produženja pritvora, niti je konkretno rekao koji deo ili koja vrsta mere produženog pritvora "bi trebalo da ostane neizmenjena", bez obzira na činjenicu da je pritvor podnosioca predstavke istekao 4. juna 1996. Međutim, imajući u vidu kontekst, odluka Regionalnog suda -- tj. da podnosilac predstavke bude zadržan u pritvoru -- mora da je bila jasna svim prisutnim u sudnici 31. jula 1996, pa i advokatu podnosioca predstavke. Sud nije našao da je Regionalni sud postupio u lošoj veri niti da je propustio da korektno primeni relevantne zakone. Prema tome, nije utvrđeno da je odluka o određivanju produženog pritvora od 31. jula 1996. bila nevažeća prema nacionalnom zakonu, niti da je zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru bilo nezakonito u smislu člana 5, stav 1 Konvencije.
  6. Određivanjem produženog pritvora u periodu od 31. jula do 16. oktobra 1996. nije povređen član 5, stav 1 Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 5, STAV 3 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je povređen član 5, stav 3 Konvencije koji glasi:

"Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1 (c) ovog člana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju."

1. Izvođenje pred sudiju ili drugo službeno lice bez odlaganja

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da nije bio izveden pred nadležno službeno lice i to od 8. februara 1996. kada je uhapšen do 14. oktobra 1996. On je, takođe, rekao da tokom prvog zadržavanja u pritvoru od 8. februara 1996. do 21. juna 1996. nije izveden pred sudiju ili tužioca, a posle 21. juna 1996. kad je izmenjeni Zakonik o krivičnom postupku stupio na snagu, nije odmah izveden pred sudiju. Po njegovom mišljenju, rezerva Litvanije u odnosu na član 5, stav 3 nije validna i nije mogla da utiče na njegovo pravo da bez odlaganja bude izveden pred nadležno službeno lice.
  2. Predstavnici Države su tvrdili da upravo zbog uložene rezerve na član 5, stav 3 on nije morao biti izveden pred nadležno službeno lice bez odlaganja, odnosno pre isteka pritvora 21. juna 1996. i da se ne može pozivati na pravo iz člana 5, stav 3 jer se primena istog odnosila samo na prvobitno lišenje slobode.
  3. U osnovi Komisija se složila s predstavnicima Države i nije utvrdila povredu člana 5, stav 3.
  4. Sud je prvo konstatovao da je od trenutka njegovog hapšenja 8. februara, pa do 14. marta 1996. zadržan u preventivnom pritvoru, na šta se člana 5, stav 3 ne odnosi (vidi gore stavove 51 i 52). Shodno tome, pravo da se izvede pred nadležno službeno lice iz člana 5, stav 3 se ne može primeniti na period proveden u preventivnom pritvoru.
  5. Za svrhu člana 5, stav 1 (c) Konvencije određivanje ponovnog pritvora je odobreno 14. marta 1996. Stoga će Sud razmatrati žalbu od tog datuma.
  6. Drugo, Sud je notirao da je od 14. marta do 14. oktobra 1996. zadržan u pritvoru a da nije izveden pred nadležno službeno lice u smislu člana 5, stav 3 Konvencije. Zbog toga potrebno je pažljivo razmotriti efekat rezerve Litvanije na ovaj period.
  7. Sud se pozvao na član 57 Konvencije koji glasi:

"1. Prilikom potpisivanja ove Konvencije, ili prilikom deponovanja instrumenta ratifikacije, svaka država može staviti rezervu na svaku pojedinu odredbu Konvencije u obimu u kome neki zakon koji je tada na snazi na njenoj teritoriji nije saglasan s tom odredbom. Rezerve opšteg karaktera nisu dozvoljene na osnovu ovog člana.

2. Svaka rezerva stavljena na osnovu ovog člana sadrži kratku izjavu o zakonu u pitanju."

  1. Sud je, još jednom, podvukao da je cilj zabrane rezervi "opšteg karaktera" da se onemogući da iste budu sročene tako da ostanu nejasne ili preširoke, kako bi se omogućilo da se jasno protumači kako smisao tako i obim (vidi presudu u predmetu Belilos protiv Švajcarske od 29. aprila 1988, Serija A br. 132, str. 26, st. 55).
  2. Rezerva koju je stavila Litvanija je bila na snazi do 21. juna 1996. i u odnosu na članu 5, stav 3 Konvencije u njoj stoji da tužilac može da odobri produženi pritvor u skladu s verzijom člana 104 Zakonika o krivičnom postupku koja je tada bio na snazi (vidi gore stav 38).
  3. Sud je, kao i Komisija, primetio da jezički propusti u formulaciji rezerve nisu bili toliko bitni da bi onemogućili da se shvati kako značenje tako i delokrug iste. U rezervi se sasvim jasno poziva na član 5, stav 3 Konvencije, kao i na važeći nacionalni zakon na osnovu kojeg je odluka tužioca bila zakonita. Sud je zaključio da je rezerva bila dovoljno jasna i precizno definisana da zadovoljava uslove iz člana 57 Konvencije.
  4. Shodno tome, to što podnosilac predstavke nije izveden pred nadležno službeno lice kada je određen produženi pritvor nije predstavljalo povredu člana 5, stav 3 Konvencije do god je rezerva bila na snazi.
  5. Ostaje da se utvrdi da li je podnosilac predstavke stekao pravo na izvođenje pred nadležno službeno lice nakon isteka važnosti rezerve 21. juna 1996.
  6. Sud je smatrao da definicija, "da se izvede ... bez odlaganja" iz člana 5, stav 3 implicira da se pravo da se lice izvede pred nadležno službeno lice odnosi na ovu prvu fazu, iako član 5, stav 4 Konvencije predviđa da se u nekim slučajevima lice može izvesti pred sud naknadno radi utvrđivanja zakonitosti određenog pritvora ako isti traje i suviše dugo (vidi mutatis mutandis, predstavku Tzaska protiv Poljske, br. 25792/94, Izveštaj Komisije od 19. maja 1998, st. 71-81).
  7. Rezerva prema članu 57 Konvencije ne bi imala smisla ako bi se, po njenom isteku, zahtevalo od Države da retroaktivno prizna prava u periodu dok je ona bila na snazi.
  8. Što se tiče činjenica iz ovog predmeta, važnost rezerve u odnosu na član 5, stav 3 je istekla 21. juna 1996. U tom momentu, podnosilac predstavke je bio u pritvoru od 14. marta 1996. -- odnosno više od tri meseca. Stoga je do 21. juna 1996. prekoračeno svako značenje načela "hitnosti". (vidi mutatis mutandi presudu u predmetu Asenov protiv Bugarske od 28. oktobra 1998, Reports 1998-VII, str. 3299, st. 147). Iz toga proizilazi da kad je rezerva prestala da važi, Litvanija nije imala obavezu da podnosioca predstavke izvede bez odlaganja pred nadležno službeno lice. Shodno tome, ne bi se moglo govoriti o novoj obavezi nakon isteka važnosti rezerve u smislu člana 5, stav 3.
  9. Stoga, u ovom pogledu nije bilo povrede člana 5, stav 3 Konvencije.

2. Dužina pritvora

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je povređen član 5, stav 3 u pogledu dužine pritvora -- od šesnaest meseci i jednog dana -- koji je po njemu bio preteran. On je posebno ukazao na to da nikakve procudaralne mere nisu učinjene od strane nadležnih vlasti tokom njegovog preventivnog pritvora. Dalje je tvrdio da su nadležne vlasti pokazale izuzetnu sporost tokom istražnog postupka i suđenja, koje je prekidano zbog nepotrebnih proceduralnih razloga i dodatnih istražnih radnji. Podnosilac predstavke je zaključio da se prema članu 5, stav 3 dužina pritvora nije mogla opravdati.
  2. Predstavnici Države su ukazali na to da treba uzeti u razmatranje period od 14. marta 1996. zaključno s 9. junom 1997. Oni su konstatovali da je u smislu člana 5, stava 3 Konvencije podnosilac predstavke proveo u pritvoru četrnaest meseci i dvadeset šest dana. Podvukli su da je postupak vođen za krivično delo ubistva s otežavajućim okolnostima, kao i da su tri policajca bila optužena zajedno s podnosiocem predstavke. Suđenje je moralo da se odlaže dva puta kako bi se prikupili dokazi za ovaj izuzetno kompleksan predmet. Po mišljenju predstavnika Države, pritvaranje podnosioca predstavke je određeno ne samo na osnovu snage dokaza i težine krivičnog dela, već i zbog opasnosti da bi optuženi mogao da "ometa utvrđivanje istine". Predstavnici Države su smatrali da dužina ponovljenog pritvora nije prekoračila "razumno vreme" iz člana 5, stav 3 Konvencije.
  3. Komisija je smatrala da je povređen član 5, stav 3 u pogledu gore navedene tvrdnje, jer nije bilo dovoljno relevantnih i opravdanih razloga zbog kojih bi se na ovaj način produžavao pritvor.
  4. Sud je stao na stanovište da se prvo mora utvrditi koliko je trajao period o kome će se odlučivati. Sud je zaključio da član 5, stav 3 Konvencije se ne odnosi na preventivni pritvor od 8. februara do 14. marta (vidi gore stavove 51, 52 i 75). Međutim, Sud može, kod odlučivanja o tome da li je dužina pritvora bila razumna ili ne, da uzme u obzir jedan deo i ovog perioda koji ne potpada pod njegovu nadležnost (vidi predmete Mitap i Muftuoglu protiv Turske, predstavke br. 15530/89 i 15531/89, Odluka Komisije od 10. oktobra 1991, Decisions and Reports 72, str. 169).
  5. Produženi pritvor podnosioca predstavke je trajao od 14. marta 1996. do 9. juna 1997, odnosno četrnaest meseci i dvadeset šest dana. Prema tome, Sud će preispitati da li je određivanje pritvora u tom trajanju bilo razumno. Takođe će uzeti u obzir i činjenicu da je podnosilac predstavke proveo u pritvoru više od mesec dana (od 8. februara) pre nego što su vlasti donele odluku o produženju pritvora.
  6. Sud je podvukao da se razumnost dužine pritvora mora proceniti za svaki pojedinačni slučaj. Produženi pritvor može biti opravdan samo ako postoje jasne indicije da je takva mera neophodna radi zaštite opšteg javnog interesa, koji je, ne utičući na princip presumpcije nevinosti, važniji od prava na slobodu pojedinca. Prvenstveno je na nacionalnim sudskim vlastima da utvrde i procene okolnosti na osnovu kojih će odlučiti da li postoji takav imperativan interes i da ih obrazlože u svojoj odluci. Na osnovu takvog obrazloženja odluke nacionalnih vlasti i činjenica koje je podnosilac predstavke naveo u svojoj predstavci, Sud može da odluči da li je član 5, stav 3 Konvencije povređen.Osnovana sumnja da je uhapšeno lice počinilo krivično delo je sine qua non za određivanje zakonitog produženja pritvora, ali po isteku određenog perioda, samo osnovana sumnja nije dovoljan razlog za zadržavanje lica u pritvoru. Sud mora da utvrdi da li su razlozi koje su sudski organi izneli "relevantni" i "dovoljni" da opravdaju produženje pritvora (vidi između ostalog, Punzelt protiv Češke Republike, predstavka br. 31315/- 96, st. 73, od 25. aprila 2000).
  7. U ovom konkretnom predmetu, nadležne vlasti su navele kao jedine razloge za produženje pritvora podnosioca predstavke težinu krivičnog dela (vidi gore stav 12) i čvrste dokaze protiv podnosioca predstavke (vidi gore stav 15). Regionalni sud nije dao nikakvo obrazloženje kojim bi se opravdalo određivanje produženog pritvora (vidi gore stavove 19 i 21). Sud smatra da sumnja da je podnosilac predstavke počinio krivično delo ubistva je opravdala određivanje pritvora u prvi mah, ali da to ne može biti "relevantan i dovoljan" osnov za zadržavanje lica u pritvoru skoro petnaest meseci, posebno s obzirom da sumnja nije dokazana zbog čega je sud oslobodio podnosioca predstavke.
  8. Stoga, Sud zaključuje da je povređen član 5, stav 3 Konvencije u ovom smislu.

V. NAVODNA POVREDA ČLANA 5, STAV 4 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je, takođe, tvrdio da je povređen i član 5, stav 4 Konvencije koji glasi:

"Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito."

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da nije imao mogućnost da ospori zakonitost lišenja slobode zbog toga što tadašnji zakon nije predviđao mogućnost podnošenja žalbe na sudsku odluku o određivanju produženog pritvora.
  2. Predstavnici Države su tvrdili da je taj zakon pružao dovoljno mogućnosti za preispitivanje zakonitosti lišenja slobode, kao i da je to pitanje razmotreno na raspravama u Regionalom sudu 31. jula i 16. oktobra 1996.
  3. Komisija je bila mišljenja da podnosilac predstavke, suprotno članu 5, stav 4, bio lišen mogućnosti da ospori kompatibilnost određivanja produženog pritvora s materijalnim i proceduralnim odredbama nacionalnog zakona.
  4. Sud je ponovio da član 5, stav 4 Konvencije predviđa mogućnost da lica lišena slobode preispitaju materijalne i proceduralne uslove koji su od osnovnog značaja za utvrđivanje "zakonitosti" njihovog lišenja slobode. To znači da nadležni sud mora da ispita ne samo proceduralne uslove predviđene u zakonu, već i osnovanost sumnje na osnovu koje je lice lišeno slobode, kao i legitimnost svrhe koja se želi postići lišenjem slobode i određivanjem pritvora (vidi presudu u predmetu Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od. 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B, str. 34-35, st. 65). Član 5, stav 4 Konvencije ne jemči pravo na žalbu protiv odluke o određivanju ili produženju pritvora, jer ova odredba govori o "postupku" a ne o žalbi. U načelu, mera nadležnog organa zadovoljava uslove iz člana 5, stav 4, pod uslovom da je postupak bio sudskog karaktera i da se istom pojedincu pruže odgovarajuće garantije prava u slučaju lišenja slobode (vidi mutatus mutandis, presudu u predmetu De Wilde, Ooms and Versip protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40-41, st. 76).
  5. Sud konstatuje da se u svojim odlukama kojim je odobrio produženje pritvora podnosioca predstavke, Regionalni sud nije osvrnuo na žalbe podnosioca predstavke zbog nezakonitosti lišenja slobode (vidi gore stavove 19 i 21). Pored toga, Apelacioni sud i predsednik Krivičnog odeljenja Vrhovnog suda su konstatovali da je pitanje zakonitosti lišenja slobode podnosioca predstavke otvoreno, ali su propustili da ispitaju žalbu u vezi s merom iz tadašnjeg zakona (vidi gore stavove 25 i 27). Građanska parnica koju je podnosilac predstavke vodio protiv zatvorskih vlasti nije relevantna za svrhu člana 5, stav 4, s obzirom da građanski sudovi nisu mogli da nalože oslobađanje podnosioca predstavke. U svakom slučaju, u razmatranju ovog predmeta u parnici sudovi su samo utvrđivali da li su postojale zvanične odluke o određivanju pritvora, ali nisu ispitali zakonitost lišenja slobode na osnovu takvih odluka (vidi stav 29 gore). Iz toga proizilazi da je podnosilac predstavke lišen prava da ospori materijalne i proceduralne uslove koji su od osnovnog značaja za utvrđivanje "zakonitosti" određivanja produženog pritvora.
  6. Sud je zaključio da je član 5, stav 4 povređen.

VI. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci..."

A. Materijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio 256.878 litaia (LTL) na ime odštete za gubitak zarade i drugih prihoda zbog vremena provedenog u pritvoru. On je pored toga tražio i naknadu u iznosu 8.600 LTL za troškove dodatne hrane u pritvoru i 1.500 LTL na ime troškova zbog kupovine lekova i vitamina tokom boravka u zatvoru.
  2. Predstavnici Države su smatrali da su ova potraživanja neopravdana.
  3. Sud je bio mišljenja da ne postoji kauzalna veza između ustanovljenih povreda prava i materijalne štete (vidi mutatis mutandi, predmet Baranovski iz stava 81 gore i Punzelt pomenut u stavu 103 gore). Shodno tome, Sud nije našao nijedan razlog da podnosiocu predstavke dodeli gore navedene sume po osnovu materijalne štete.

B. Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je dalje potraživao iznos od 191.600 LTL na ime duševnih i fizičkih bolova koje je pretrpeo tokom boravka u pritvoru.
  2. Država je smatrala da je ovaj zahtev preteran.
  3. Sud je našao da je podnosilac predstavke svakako pretrpeo nematerijalnu štetu koja se ne može u dovoljnoj meri nadoknaditi samim utvrđivanjem da je bilo kršenja Konvencije. Utvrđujući svoju procenu na pravednoj osnovi, Sud je dodelio podnosiocu predstavke iznos od 60.000 LTL na osnovu nematerijalne štete.

C. Sudski troškovi i drugi izdaci

  1. Podnosilac predstavke je tražio isplatu iznosa od 85.800 LTL na ime troškova pravne pomoći pred domaćim sudovima i pred institucijama Konvencije, kao i 9.052 LTL na ime putnih troškova tokom postupka u Litvaniji.
  2. Predstavnici Države su smatrali da je zahtev preteran.
  3. Sud je podvukao da ukoliko se želi da se troškovi u pitanju uključe u naknadu shodno članu 41 Konvencije, mora se utvrditi da su navedeni troškovi bili nužni, da su razumni u pogledu iznosa (vidi između ostalog, Nikolova protiv Bugarske (GC), br. 31195/96, st. 79, ECHR 1999-II).
  4. Sud je stao na stanovište da putni troškovi koje je podnosilac predstavke imao tokom postupka pred domaćim sudovima nisu u vezi sa zahtevima po osnovu Konvencije. Stoga je Sud odbacio ovakav zahtev podnosioca predstavke.
  5. U vezi s naknadom troškova angažovanja advokata, Sud je konstatovao da se veliki deo advokatskog honorara odnosio na odbranu podnosioca predstavke po krivičnoj prijavi pred domaćim sudovima, što je Komisija proglasila neprihvatljivim. Takvi troškovi se nužno ne odnose na zadovoljenje koje je podnosilac predstavke tražio po osnovu povreda prava koje je sud ustanovio shodno članu 5, stavovima 1, 3, 4 Konvencije. Procenjujući na pravičnoj osnovi, Sud je odredio naknadu u iznosu od 40.000 LTL, zajedno s porezom na dodatnu vrednost ukoliko se isti naplaćuje.

D. Zatezna kamata

  1. Prema obaveštenju koje je primio Sud, zakonska kamata primenjiva u Litvaniji na dan izricanja ove presude je iznosila 9,5% na godišnjoj osnovi.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Zaključuje da udovica podnosioca predstavke ima pravo da nastavi sa postupkom;
  2. Odbacuje prethodni prigovor Države;
  3. Zaključuje da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije u vezi s preventivnim pritvorom podnosioca predstavke;
  4. Zaključuje da zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 4. juna do 31. jula 1996. predstavlja povredu člana 5, stav 1 Konvencije;
  5. Zaključuje da zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru od 31. jula do 16. oktobra ne čini povredu člana 5, stav 3;
  6. Zaključuje da neizvođenjem podnosioca predstavke pred sudiju ili drugo službeno lice bez odlaganja nije povređen član 5, stav 3 Konvencije;
  7. Zaključuje da je dužina određenog produženog pritvora u suprotnosti sa članom 5, stav 3;
  8. Zaključuje da je povređen član 5, stav 3 Konvencije;
  9. Nalaže
    1. da tužena država u roku od tri meseca podnosiocu predstavke isplati sledeće iznose.
      1. 60.000 LTL (šezdeset hiljada litaia) na ime nematerijalne štete;
      2. 40.000 LTL (četrdeset hiljada litaia) zajedno s PDV ukoliko se isti plaća, na ime sudskih troškova i drugih izdataka;
    2. da se godišnja kamata obračunava po stopi od 9,5% na iznose koji se budu isplaćivali po isteku gore navedenog tromesečnog roka;
  10. Odbacuje preostale zahteve podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Presuda je sačinjena na engleskom jeziku i objavljena u pismenom obliku 31. jula 2000, shodno pravilu 77, stav 2 i 3 Poslovnika Suda.

S. DOLE                              J.-P. KOSTA

Sekretar                               Predsednik

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

THIRD SECTION

CASE OF JĖČIUS v. LITHUANIA

(Application no. 34578/97)

JUDGMENT

STRASBOURG

31 July 2000

In the case of Jėčius v. Lithuania, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

MrJ.-P. Costa, President,
MrW. Fuhrmann,
MrP. Kūris,
MrsF. Tulkens,
MrK. Jungwiert,
MrK. Traja,
MrM. Ugrekhelidze, judges,

and Mrs S. DolléSection Registrar,

Having deliberated in private on 11 July 2000, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 25 October 1999, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”). It originated in an application (no. 34578/97) against the Republic of Lithuania lodged with the Commission under former Article 25 by a Lithuanian national, Mr Juozas Jėčius (“the applicant”), on 30 December 1996.

The applicant complained about the unlawfulness of his preventive detention and detention on remand, the authorities' failure to bring him promptly before a judge or other officer, the length of his detention and the inability to take proceedings to contest the lawfulness of his detention. He relied on Article 5 §§ 1, 3 and 4 of the Convention.

2.  The Commission declared the application partly admissible on 1 December 1997.

The applicant died on 9 April 1999. In a letter of 14 April 1999 the applicant's widow expressed the wish to pursue the application.

In its report of 11 September 1999 (former Article 31 of the Convention)[1], the Commission expressed the opinion that there had been a violation of Article 5 § 1 as regards the applicant's preventive detention (by twenty-seven votes to two), that there had been a violation of Article 5 § 1 as regards the applicant's detention on remand from 4 June to 31 July 1996 (unanimously), that there had been no violation of Article 5 § 1 as regards the applicant's detention on remand from 31 July to 16 October 1996 (unanimously), that there has been no violation of Article 5 § 3 as regards the alleged failure to bring the applicant promptly before a judge or other officer (by twenty-seven votes to two), that there had been a violation of Article 5 § 3 as regards the length of the applicant's detention on remand (unanimously) and that there had been a violation of Article 5 § 4 (unanimously).

3.  In accordance with Article 5 § 4 of Protocol No. 11 to the Convention, read in conjunction with Rules 100 § 1 and 24 § 6 of the Rules of Court, a panel of the Grand Chamber decided on 13 December 1999 that the case should be dealt with by a Chamber constituted within one of the Sections of the Court. Subsequently the President of the Court, acting under Rule 52 § 1, assigned the case to the Third Section.

4.  On 18 January 2000 the President of the Third Section constituted the Chamber in accordance with Article 27 § 1 of the Convention and Rule 26 § 1.

5.  The applicant was represented by Mr K. Stungys, a lawyer practising in Vilnius. The Lithuanian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr G. Švedas, Deputy Minister of Justice.

6.  Having consulted the parties, the Court decided to dispense with a hearing in the case.

7.  On 21 March, 23 March, 29 March, 12 May and 17 May 2000 the parties variously produced a number of documents, either at the Court's request or of their own accord.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant, a hotel director, was suspected of a murder committed in 1994. In 1995 the murder case was struck out for lack of evidence.

9.  The applicant was arrested on 8 February 1996. On the same date the Chief Police Commissioner ordered the applicant's “preventive detention” (prevencinis sulaikymas) for sixty days on the authorisation of the Deputy Prosecutor General. On 9 February 1996 a judge of the Vilnius Regional Court confirmed the preventive detention order. The order referred to a general provision of Article 50-1 of the Code of Criminal Procedure then in force which permitted preventive detention in connection with banditry, criminal association and intimidation. The applicant appealed against his arrest, claiming, inter alia, that he had not been informed of the reason for his detention or of any charge against him. On 19 February 1996 a judge of the Vilnius Regional Court dismissed the appeal. No specific charge was brought against the applicant in the above decision. No investigation was carried out in connection with his preventive detention.

10.  On 8 March 1996 the murder case was reopened. The applicant was charged, as a principal offender, with murder with aggravating circumstances. He was accused of organising the unlawful punishment of the alleged thief of his car, who had died as a result. Among the five accused persons in the case were three police officers who had allegedly handed over the arrested victim to the applicant.

11.  On 14 March 1996 the Deputy Prosecutor General, by reference to Article 104 of the Code of Criminal Procedure, authorised the applicant's detention on remand on suspicion of murder. His detention was authorised until 4 June 1996.

12.  On 27 March 1996 the applicant was questioned. On 22 April 1996 he submitted an application to the prosecution, claiming that there was no evidence to suspect him of having committed or prepared an offence, and that his preventive detention and subsequent detention on remand were incompatible with domestic criminal procedure and Article 5 of the Convention. On 24 April 1996 the Chief Prosecutor of Panevėžys Region dismissed the application on the ground that the applicant's detention could be justified merely by the gravity of the alleged offence.

13.  On 17 May 1996 the applicant submitted an application to the Prosecutor General, again arguing that there was no reasonable suspicion against him, and that his detention infringed his rights under Article 5 of the Convention. On 21 May 1996 a regional prosecutor dismissed the application. On 4 June 1996 a renewed application by the applicant's representative was rejected by the Chief Prosecutor of the Panevėžys Region.

14.  The pre-trial investigation was concluded on 29 May 1996. From 30 May to 10 June 1996 the applicant and his counsel were given access to the case file. The other defendants in the case had access to the file until 14 June 1996.

15.  The applicant, after consulting the case file, submitted an application to the prosecution, arguing that the charge and detention were ill-founded. On 11 June 1996 a prosecutor of the Panevėžys Regional Prosecutor's Office dismissed the application, stating that the case file as a whole contained sufficient evidence of the applicant's guilt.

16.  On 13 June 1996 the prosecutor informed the authorities of the prison in which the applicant was remanded that his detention was “automatically extended until 14 June 1996” pursuant to former Article 226 § 6 of the Code of Criminal Procedure, and that the case had been transmitted to the Chief Prosecutor of the Panevėžys Region to confirm the bill of indictment. No decision on the applicant's detention on remand was taken.

17.  On 24 June 1996 the Chief Prosecutor of the Panevėžys Region wrote to the prison authorities, informing them that the murder case had been transmitted to the Panevėžys Regional Court, and that the applicant's detention had been valid. No decision as to the detention was taken.

18.  On 1 July 1996 the Panevėžys Regional Court informed the prison authorities that a court hearing would be held on 31 July 1996 and that directions for the trial of the applicant and his co-accused would be given. No formal order as to the applicant's detention on remand was issued.

19.  On 31 July 1996, at the directions hearing, a judge of the Panevėžys Regional Court decided that the applicant's detention on remand “should remain unchanged”. The judge did not mention any other aspects concerning the lawfulness of the applicant's detention. The applicant's counsel was present at the hearing.

20.  The trial started before the Panevėžys Regional Court on 3 September 1996. On 9 September the examination of the case was adjourned in order to collect further material evidence.

21.  From 14 to 16 October 1996 the Regional Court heard the case in the presence of the applicant and his lawyer. On 16 October 1996 the court decided that the applicant was to remain in custody. No other aspects of the lawfulness of the applicant's detention on remand were mentioned in the decision. The term of the applicant's detention was extended to 15 February 1997. The court also ordered additional investigative measures.

22.  On 28 October 1996 the applicant appealed against that decision to the Court of Appeal. He also lodged applications with the Prosecutor General, the prison authorities, and the Ombudsman. The applicant claimed that the Regional Court's decision to detain him had not been valid, because it had simply prolonged a non-existent decision on detention which had expired on 4 June 1996. The applicant stated, inter alia, that Article 20 of the Lithuanian Constitution and Article 5 of the Convention had been infringed to his detriment.

23.  On 21 November 1996 the Ombudsman drew the attention of the Minister of the Interior, the Prosecutor General, the Director of the Prison Department and the prison governor to the fact that, in his view, the applicant “had been remanded in custody unlawfully from 14 June 1996 until 31 July 1996, in breach of Article 20 of the Constitution ... and Article 5 § 1 (c) of the Convention”.

24.  On 25 November 1996 the applicant renewed his appeal against his detention.

25.  On 27 November 1996 the Court of Appeal disallowed the appeal by reference to Article 372 § 4 of the Code of Criminal Procedure as it was worded at the time. In its letter to the applicant, the Court of Appeal admitted that the lower judges had “possibly” erred in law in deciding the question of his detention, but it noted that no appeal lay against their decisions.

26.  On the same date, on appeal by the prosecution against the Panevėžys Regional Court's decision of 16 October 1996, the Court of Appeal quashed the decision to order additional investigative measures in the case. The applicant appealed.

27.  On 30 November 1996 the applicant lodged an application against his detention with the President of the Supreme Court. On 30 December 1996 the President of the Criminal Division of the Supreme Court informed the applicant that the application could not be examined. He admitted that the applicant “was remanded in custody from 4 June 1996 to 31 July 1996 without the remand measure being extended”. He emphasised, however, that the “ground of appeal cannot overturn the provision of law according to which a decision ordering, varying or extending a remand measure (Article 372 § 4 of the Code of Criminal Procedure) ... cannot be the subject of an appeal”.

28.  On 14 January 1997 the Supreme Court amended the Court of Appeal's decision of 27 November 1996 quashing the Panevėžys Regional Court's decision of 16 October 1996 to order additional investigative measures. The Supreme Court also decided that a bench of three judges rather than a single judge should consider the merits of the murder case.

29.  The applicant instituted civil proceedings against the prison authorities for keeping him in detention without any formal order. On 26 February 1997 a judge of the Šiauliai District Court dismissed the action. The judge held that the prison's actions had been based on “the authorisation of the prosecutor, and letters containing information about the extension of the detention, and decisions of the judge and court”. On 28 April 1997 the Šiauliai Regional Court upheld the decision of the District Court.

30.  The applicant applied for bail on health grounds. On 17 March 1997 the Panevėžys Regional Court dismissed the application. The trial was again adjourned and additional investigations ordered until 28 April 1997, when the case was referred back to court. The trial resumed on 26 May 1997.

31.  On 9 June 1997 the Panevėžys Regional Court acquitted the applicant on all charges for lack of evidence. He was released from custody.

32.  The prosecution and the other defendants in the case appealed against the first-instance judgment. On 27 August 1997 the Court of Appeal quashed the judgment of the Regional Court. The case was referred back to the prosecution for further investigation.

33.  On 22 October 1997 a prosecutor of the Panevėžys Regional Prosecutor's Office informed the applicant that the criminal proceedings against him had been discontinued by a decision of 21 October 1997.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

34.  The following provisions of the Constitution of the Republic of Lithuania (Lietuvos Respublikos Konstitucija) are relevant:

Article 20 § 3

“A person arrested when committing an offence must, within forty-eight hours, be brought to court for the purpose of determining, in the presence of the detainee, whether detention is appropriate. If the court does not order the detention of the arrested person, he shall be released immediately.”

Article 30 § 1

“A person whose constitutional rights or freedoms are violated shall have the right to apply to a court.”

35.  Relevant provisions of the former Code of Criminal Procedure (Baudžiamojo proceso kodeksas) are:

Article 10 (in force until 21 June 1996)

“No one shall be arrested save by virtue of a decision of a court, or an order of a judge or the authorisation of a prosecutor ...”

Article 50-1 [preventive detention] (in force until 30 June 1997)

“... [H]aving sufficient reasons to suspect that a person may commit a dangerous act, the elements of which are set out in Articles 75 [banditry], 227-1 [criminal association] and 227-2 [intimidation] of the Criminal Code of the Republic of Lithuania, and with a view to preventing the commission of such an act, a chief of police ... may, by a reasoned decision, with the authorisation [of a prosecutor] ... order the arrest of the person ...

Within forty-eight hours, in the presence of the police officer who took the decision to arrest and the prosecutor who authorised it ... a president of a district court, a judge of a regional court or a president of a division of a regional court shall decide on the lawfulness of the arrest.

The judge, in determining whether the arrest was lawful, may of his own motion bring the arrested person before him; however, the judge may also decide in the absence of the arrested person ...

The arrested person ... may appeal against the decision to a higher judge.

... [T]he decision of the higher judge shall be final and cannot be the subject of an appeal ...

... [A] person detained on the authorisation of a prosecutor and whose detention is confirmed by a judge may be so detained for no longer than two months ...”

 

Since 21 June 1996 arrest may only be ordered by a court or judge.

Article 104
(Law no. I-551 of 19 July 1994, in force until 21 June 1996)

“Detention as a remand measure shall be used only where based on the decision of a court, the order of a judge or the authorisation of a prosecutor in the case of offences carrying a statutory penalty of at least one year of imprisonment ...

In the case of offences specified in [Article] ... 105 [murder with aggravating circumstances] ... of the Criminal Code, detention as a remand measure may be ordered on the ground of the gravity of the offence alone ...

In deciding whether to authorise the detention, a prosecutor ... shall personally hear the suspect or defendant where necessary ...”

Article 104-1 (in force from 21 June 1996 to 24 June 1998)

“... [T]he arrested person shall be brought before a judge within not more than forty-eight hours ... The judge must hear the person as to the grounds of the arrest. The prosecutor and counsel for the arrested person may take part in the hearing. After having questioned the arrested person, the judge may maintain the arrest order by designating the term of detention, or may vary or revoke the remand measure. ...

After the case has been transmitted to the court ... [it] may order, vary or revoke the detention on remand.”

The amended Article 104-1 (in force since 24 June 1998) provides that the prosecutor and defence counsel must take part in the first judicial examination of the arrested person, unless the judge decides otherwise. The amended provision also permits the court to extend the period of detention on remand before its expiry.

Article 106 § 3 (in force from 21 June 1996 to 24 June 1998)

“For the purpose of extending the term of detention on remand [at the stage of pre-trial investigation a judge] must convene a hearing to which defence counsel, the prosecutor and, if necessary, the detained person shall be called.”

The version of the Code in force since 24 June 1998 makes it compulsory for the detainee to attend the remand hearings.

Article 109-1 (in force from 21 June 1996 to 24 June 1998)

“An arrested person or his counsel shall have the right during the pre-trial investigation to lodge [with an appellate court] an appeal against the detention on remand ... With a view to examining the appeal, a hearing may be convened, to which the arrested person and his counsel, or counsel alone, shall be called. The presence of a prosecutor is obligatory at such a hearing.

The decision taken by [the appellate judge] is final and cannot be the subject of a cassation appeal.

A further appeal shall be heard when the extension of the term of detention on remand is examined.”

The present Article 109-1 (in force since 24 June 1998) now provides for an appeal to a higher court and a hearing in the presence of the detainee and his counsel, or his counsel alone.

Article 226 § 6 (in force until 24 June 1998)

“The period when the accused and his counsel have access to the case file shall not be counted as part of the overall term of pre-trial investigation and detention. Where there are several accused persons, the period during which all the accused and their counsel have access to the case file shall not be counted as part of the overall term of pre-trial investigation and detention.”

Since 24 June 1998 this period has ceased to be relevant for remand decisions.

Article 372 § 4 (in force until 1 January 1999)

“Decisions of courts ... ordering, varying or revoking a remand measure ... cannot be the subject of an appeal ...”

36.  A number of provisions of the present Code of Criminal Procedure are relevant.

Article 52 § 2 (3) and (8) and Article 58 § 2 (8) and (10) provide, respectively, that the accused and their counsel have the right to “submit requests” and to “appeal against acts and decisions of an interrogator, investigator, prosecutor or court”.

Article 249 § 1

“In deciding whether to commit the accused for trial, a judge individually, or a court at a directions hearing, shall determine

...

(11)  whether the remand measure has been selected appropriately.”

Article 250 § 1

“After deciding that there is a sufficient basis to commit the accused for trial, a judge individually, or a court at a directions hearing, shall determine issues concerning

...

(2)  the remand measure in respect of the accused ...”

Article 267 § 1

“The defendant shall have the right to

...

(3) submit requests;

...

(11) appeal against the judgment and decisions of a court.”

Article 277

“In the course of a trial, a court may decide to order, vary or revoke a remand measure in respect of the defendant.”

37.  The law of 21 June 1996 amending and supplementing the Code of Criminal Procedure (Baudžiamojo proceso kodekso pakeitimų ir papildymų įstatymas) stated that detention authorised by a prosecutor prior to 21 June 1996 could thereafter be extended by a court in accordance with the new procedure governing remand in custody.

III.  RESERVATION BY LITHUANIA

38.  The reservation entered by Lithuania in respect of Article 5 § 3 of the Convention was in force until 21 June 1996 and provided as follows:

“The provisions of Article 5, paragraph 3, of the Convention shall not affect the operation of Article 104 of the Code of Criminal Procedure of the Republic of Lithuania (amended version No. I-551, July 19 1994) which provides that a decision to detain in custody any persons suspected of having committed a crime may also, by decision of a prosecutor, be so detained. This reservation shall be effective for one year after the Convention comes into force in respect of the Republic of Lithuania.”

THE LAW

I.  THE APPLICANT'S DEATH

39.  The Court notes the fact of the applicant's death, and the wish of his widow to pursue the proceedings he initiated.

40.  The Commission held that the applicant's widow had a legitimate interest in pursuing the proceedings on the applicant's behalf.

41.  The Court reiterates that, where an applicant dies during the examination of a case concerning the unlawfulness of his detention, his heirs or next of kin may in principle pursue the application on his behalf (see, among other authorities, Krempovskij v. Lithuania (dec.), no. 37193/97, 20 April 1999, unreported). The Court considers, like the Commission, that the applicant's widow has a legitimate interest in pursuing the application in his stead.

II.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

42.  The Government argued that the Court was prevented by the six-month rule in Article 35 § 1 of the Convention from examining the applicant's complaint concerning his preventive detention. They submitted that the applicant's preventive detention had served different purposes from his detention on remand. Furthermore, the preventive detention had been authorised under a different domestic procedure from the one under which he had subsequently been remanded in custody. As the preventive detention had ended on 14 March 1996 and the application had been introduced on 30 December 1996, that aspect of the case had been submitted out of time.

43.  The Commission considered that, while the applicant's preventive detention and his detention on remand had been ordered on different grounds in domestic terms, there had been no visible signs of a change of the applicant's status when his preventive detention had been replaced with detention on remand. The Commission considered that the overall period of the applicant's detention should be taken as a whole for the purpose of applying Article 35 § 1 of the Convention, and that the applicant's complaint about his preventive detention could not be rejected for non-compliance with the six-month rule.

44.  The Court agrees with the Commission's conclusion. In respect of a complaint about the absence of a remedy for a continuing situation, such as a period of detention, the six-month time-limit under Article 35 § 1 starts running from the end of that situation – for example, when an applicant is released from custody (see, mutatis mutandis, the decision of 1 December 1997 as to the admissibility of the present application). In addition, in applying Article 35 § 1 of the Convention the Court often looks behind mere appearances, without excessive formalism (see, among other authorities, the Guzzardi v. Italy judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 26-27, § 72).

Although on 14 March 1996 the applicant's preventive detention under Article 50-1 of the Code of Criminal Procedure was formally replaced by detention on remand under Article 104 of the Code, this change of legal basis did not affect the applicant's situation for he was neither moved to another cell or prison, nor brought before a competent legal authority to be informed of the change. The Court therefore considers that the overall period of the applicant's detention must be taken as a whole for the purpose of applying the six-month rule in this case.

As the applicant was still remanded in custody on 30 December 1996, when he lodged the present application relating to that period of detention, the case cannot be dismissed as being out of time.

45.  The Court therefore dismisses the Government's preliminary objection.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CON-VENTION

46.  The applicant complained that his detention breached Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...”

1.  Preventive detention

47.  The applicant complained that his preventive detention from 8 February to 14 March 1996 was incompatible with Article 5 § 1 of the Convention. In particular, there had been no grounds for such custody as no criminal proceedings had been pending against him at that time. Moreover, there were no crimes which he should have been prevented from committing.

48.  The Government stated that the applicant's preventive detention was compatible with Article 5 § 1 (c) of the Convention as the former provision of Article 50-1 of the Code of Criminal Procedure had permitted detention with a view to preventing the commission of banditry, criminal association and intimidation.

49.  The Commission was of the opinion that the applicant's preventive detention had fallen outside the permissible exceptions to the right to liberty, in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

50.  The Court observes that a person may be deprived of his liberty only for the purposes specified in Article 5 § 1. A person may be detained within the meaning of Article 5 § 1 (c) only in the context of criminal proceedings, for the purpose of bringing him before the competent legal authority on suspicion of his having committed an offence (see, mutatis mutandis, the Lawless v. Ireland judgment of 1 July 1961, Series A no. 3, pp. 51-52, § 14, and the Ciulla v. Italy judgment of 22 February 1989, Series A no. 148, pp. 16-18, §§ 38-41).

51.  The Court therefore considers that preventive detention of the kind found in the present case is not permitted by Article 5 § 1 (c), Article 50-1 of the Code of Criminal Procedure finding no reflection in any provision of Article 5 § 1.

52.  There has thus been a breach of Article 5 § 1 of the Convention in this respect.

2.  Detention on remand from 4 June to 31 July 1996

53.  The applicant further complained that from 4 June until 31 July 1996 there had been no valid domestic decision or other lawful basis for his detention on remand, in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

54.  The Government argued that the applicant's detention on remand for that period had been justified under Article 5 § 1 because there was a reasonable suspicion that he had committed murder. No domestic decision had been required to validate that period of detention, during which the applicant and his co-accused had been given access to the case file, in accordance with Article 226 § 6 of the Code of Criminal Procedure then in force. In the Government's view, that provision had permitted the applicant's remand in custody until 21 June 1996. The Government further submitted that Lithuanian law only required a specific term of detention to be fixed at the stage of pre-trial investigation, and that during the trial the court could only order, vary or revoke detention on remand (Articles 104-1, 249 § 1 and 250 § 1 of the Code of Criminal Procedure then in force). Therefore, the applicant's detention from 24 June 1996 had been justified by the fact that the case had been transmitted to the Panevėžys Regional Court, which had subsequently not been required to extend the term of the applicant's detention or otherwise validate it.

55.  The Commission considered that the applicant's detention from 4 June to 31 July 1996 had not been authorised by any valid domestic decision or other “lawful” basis, in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

56.  The Court reiterates that the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof.

However, the “lawfulness” of detention under domestic law is not always the decisive element. The Court must in addition be satisfied that detention during the period under consideration was compatible with the purpose of Article 5 § 1 of the Convention, which is to prevent persons from being deprived of their liberty in an arbitrary fashion.

The Court must moreover ascertain whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein. On this last point, the Court stresses that, where deprivation of liberty is concerned, it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied. It is therefore essential that the conditions for deprivation of liberty under domestic law be clearly defined and that the law itself be foreseeable in its application, so that it meets the standard of “lawfulness” set by the Convention, a standard which requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Baranowski v. Poland, no. 28358/95, §§ 50-52, ECHR 2000-III).

57.  Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that the parties agreed that from 4 June to 31 July 1996 no order was made by a judge or prosecutor authorising the applicant's detention. It would seem, therefore, that the applicant's detention during that period was incompatible with the domestic law then in force (Articles 10 and 104 of the Code of Criminal Procedure until 21 June 1996, and Articles 10 and 104-1 of the Code after 21 June 1996).

58.  The Government contended, however, that for part of that period the applicant had been kept in detention pursuant to former Article 226 § 6 of the Code of Criminal Procedure whilst he and his co-accused had access to the case file.

59.  The Court notes that the prosecutor's letter of 13 June 1996 (see paragraph 16 above), the Ombudsman's decision of 21 November 1996 (see paragraph 23 above), the letter of the President of the Criminal Division of the Supreme Court dated 30 December 1996 (see paragraph 27 above) and the Government's submissions to the Court (see paragraph 54 above) present three different answers to the question as to which part of the applicant's detention was covered by former Article 226 § 6 of the Code of Criminal Procedure, with the result that the applicant's detention could purportedly be justified by that provision until 4, 14 or 21 June 1996. The Court does not deem it necessary to resolve this discrepancy as to the practical effects of former Article 226 § 6 of the Code of Criminal Procedure, because it has been shown to have been vague enough to cause confusion even amongst the competent State authorities. It was therefore incompatible with the requirements of “lawfulness” under Article 5 § 1 of the Convention. Furthermore, the above provision permitted detention by reference to matters wholly extraneous to Article 5 § 1.

It follows that the applicant's deprivation of liberty on the basis of former Article 226 § 6 of the Code of the Criminal Procedure was not prescribed by law within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention.

60.  The Government further submitted that from 24 June 1996 the applicant's detention had been justified by the sole fact that the case had been transferred to the Regional Court. According to the Government's interpretation of the domestic law applicable at the material time, after that date the court had not been required to extend the time-limit of the applicant's detention or otherwise validate it.

61.  The Court considers, however, that the Government's argument does not override the requirement that the applicant's detention had to be based on a valid detention order, but that no such order existed for the period from 4 June to 31 July 1996.

62.  Furthermore, the Court reiterates that a practice of keeping a person in detention without a specific legal basis, but because of a lack of clear rules governing the detainee's situation, with the result that a person may be deprived of his liberty for an unlimited period without judicial authorisation, is  incompatible with the principles of legal certainty and the protection from arbitrariness, which are common threads throughout the Convention and the rule of law (see Baranowski cited above, §§ 54-57).

63.  The Court observes that the fact that the case was transmitted to the Regional Court on 24 June 1996 did not clarify the question whether – and, if so, under what conditions – the applicant's detention, which had been ordered for a limited period at the investigation stage, could be continued during the trial.

It follows that the applicant's detention on the sole ground that the case had been transmitted to the court did not constitute a “lawful” basis, within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention, for the applicant's continued detention on remand.

In sum, during the period from 4 June to 31 July 1996 there was no valid domestic decision or other “lawful” basis for the applicant's detention on remand.

64.  There has thus been a violation of Article 5 § 1 of the Convention in respect of this period.

3.  Detention on remand from 31 July to 16 October 1996

65.  The applicant also complained that, at the directions hearing of 31 July 1996, the Regional Court had erred in its application of Article 104-1 of the Code of Criminal Procedure in deciding that the applicant's detention on remand “should remain unchanged”. In the applicant's opinion, the term of his detention on remand had expired on 4 June 1996, and the Regional Court had failed to order a new remand measure or to specify what type of remand it purported to authorise. In the applicant's opinion, he had been remanded by a lawful court order only on 16 October 1996, when the Regional Court specified that the applicant was to remain in custody. Thus, from 31 July until 16 October 1996 he had been deprived of his liberty contrary to a procedure prescribed by domestic law.

66.  The Government argued that, in its decision of 31 July 1996 the Regional Court had authorised the applicant's detention on remand in  accordance with domestic requirements.

67.  The Commission considered that the applicant's detention from 31 July to 16 October 1996 had been authorised in accordance with a procedure prescribed by law, in compliance with Article 5 § 1 of the Convention.

68.  The Court reiterates that Article 5 § 1 requires, inter alia, that detention be compatible with domestic law. As the Court stated in Baranowski cited above (§ 50), “while it is normally in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, it is otherwise in relation to cases where, as under Article 5 § 1, failure to comply with that law entails a breach of the Convention. In such cases the Court can and should exercise a certain power to review whether national law has been observed”.

A period of detention is, in principle, “lawful” if it is based on a court order. Even flaws in the detention order do not necessarily render the underlying period of detention unlawful within the meaning of Article 5 § 1 (see the Benham v. the United Kingdom judgment of 10 June 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-III, pp. 753-54, §§ 42-47; Visockas v. Lithuania (dec.), no. 49107/99, 6 January 2000, unreported; and Kamantauskas v. Lithuania (dec.), no. 45012/98, 29 February 2000, unreported).

69.  The Court observes that the applicant did not dispute that during the directions hearing of 31 July 1996 the Regional Court had acted within its jurisdiction in so far as it had power to make an appropriate order in respect of the applicant's detention under Articles 10, 104-1, 249 § 1 and 250 § 1 of the Code of Criminal Procedure.

It is true that in its decision the Regional Court did not say that it had “ordered” a new remand measure, nor did it specify which type of remand should “remain unchanged”, regardless of the fact that the term of the applicant's detention had expired on 4 June 1996. However, given the context, the meaning of the Regional Court's decision – that is, that the applicant was to remain in custody – must have been clear to all present on 31 July 1996, including the applicant's lawyer.

The Court does not find that the Regional Court acted in bad faith or that it failed to apply the relevant domestic legislation correctly.

Therefore, it has not been established that the detention order of 31 July 1996 was invalid in domestic law, or that the ensuing detention was unlawful within the meaning of Article 5 § 1.

70.  There has thus been no breach of Article 5 § 1 of the Convention in respect of the applicant's detention on remand for the period from 31 July to 16 October 1996.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 3 OF THE CON-VENTION

71.  The applicant alleged a violation of Article 5 § 3 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

1.  Being brought promptly before a judge or other officer 

72.  The applicant claimed that he had not been brought before an appropriate officer from the moment of his arrest on 8 February until 14 October 1996. He asserted that during the initial period of his detention, from 8 February 1996 to 21 June 1996, he had not been brought before a judge or prosecutor, and that after 21 June 1996, when the amended Code of Criminal Procedure came into force, he had not been brought promptly before a judge. In the applicant's view, Lithuania's reservation in respect of Article 5 § 3 was invalid and did not affect his right to be brought promptly before an appropriate officer.

73.  The Government argued that Lithuania's reservation in respect of Article 5 § 3 had effectively removed the applicant's right to be brought promptly before an appropriate officer before its expiry on 21 June 1996, and that after that date his right under Article 5 § 3 no longer existed as its application was limited to the initial deprivation of liberty.

74.  The Commission essentially agreed with the Government, finding no violation of Article 5 § 3.

75.  The Court first notes that, from the moment of his arrest on 8 February until 14 March 1996, the applicant was held in preventive detention, to which Article 5 § 1 (c) of the Convention did not apply (see paragraphs 51-52 above). Consequently, the guarantee for the applicant to be brought promptly before an appropriate officer under Article 5 § 3 was not applicable to his period in preventive detention.

76.  The applicant's detention on remand for the purpose of Article 5 § 1 (c) of the Convention was authorised on 14 March 1996. Accordingly, the Court will examine the complaint from that date.

77.  Secondly, the Court notes that from 14 March to 14 October 1996 the applicant remained in custody without being brought before an officer within the meaning of Article 5 § 3 of the Convention. Consequently, the effect of Lithuania's reservation for this period requires scrutiny.

78.  The Court refers to Article 57 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Any State may, when signing this Convention or when depositing its instrument of ratification, make a reservation in respect of any particular provision of the Convention to the extent that any law then in force in its territory is not in conformity with the provision. Reservations of a general character shall not be permitted under this Article.

2.  Any reservation made under this Article shall contain a brief statement of the law concerned.”

79.  The Court reiterates that the aim of the prohibition on reservations “of a general character” is to ensure that they are not couched in terms that are too vague or broad for it to be possible to determine their exact meaning and scope (see the Belilos v. Switzerland judgment of 29 April 1988, Series A no. 132, p. 26, § 55).

80.  The reservation in question by Lithuania was in force until 21 June 1996 and stated in respect of Article 5 § 3 of the Convention that a prosecutor could authorise a person's detention on remand pursuant to Article 104 of the Code of Criminal Procedure in the version applicable at the time (see paragraph 38 above).

81.  The Court observes, like the Commission, that the linguistic flaws in the reservation did not render it impossible to determine its meaning and scope. The reservation referred with sufficient clarity to Article 5 § 3 of the Convention and to the pertinent domestic law permitting a prosecutor's decision. The Court concludes that the reservation was sufficiently clear and precise to fulfil the requirements of Article 57 of the Convention.

82.  Accordingly, the fact that the applicant was not brought before an appropriate officer when his detention on remand was ordered could not constitute a violation of Article 5 § 3 of the Convention as long as the reservation was in force.

83.  It remains to be examined whether the applicant became entitled to be brought promptly before an appropriate officer after the reservation had expired on 21 June 1996.

84.  The Court considers that the wording “brought promptly” in Article 5 § 3 implies that the right to be brought before an appropriate officer relates to the time when a person is first deprived of his liberty under Article 5 § 1 (c). The obligation on Contracting States under Article 5 § 3 is therefore limited to bringing the detainee promptly before an appropriate officer at that initial stage, although Article 5 § 4 of the Convention may in certain cases require that the person be subsequently brought before a judge for the purpose of effectively contesting the lawfulness of his detention when it lasts for a long time (see, mutatis mutandisTrzaska v. Poland, application no. 25792/94, Commission's report of 19 May 1998, §§ 71-81, unpublished).

85.  A reservation under Article 57 of the Convention would be devoid of purpose if, upon its expiry, the State were required to enforce the right retroactively for the period covered by the reservation.

86.  As regards the facts of the present case, the reservation in respect of Article 5 § 3 expired on 21 June 1996. At that moment, the applicant had been held in detention on remand since 14 March 1996 – that is, for more than three months. Accordingly, by 21 June 1996 any notion of “promptness” had already been exceeded (see, mutatis mutandis, the Assenov and Others v. Bulgaria judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3299, § 147).

It follows that when the reservation expired Lithuania was no longer under an obligation to bring the applicant promptly before an appropriate officer. Consequently, there was no scope under Article 5 § 3 for a renewed obligation after the expiry of the reservation.

87.  There has thus been no violation of Article 5 § 3 of the Convention in this respect.

2.  Length of the detention

88.  The applicant also alleged a violation of Article 5 § 3 of the Convention in that the overall length of his detention – sixteen months and one day – had been excessive. He claimed, in particular, that no appropriate procedural steps had been taken by the authorities during his preventive detention. He further claimed that the authorities had been too slow during the pre-trial investigation and trial, which had involved unnecessary procedural disputes and stoppages for additional investigations. The applicant concluded that the length of his detention could not be justified under Article 5 § 3 of the Convention.

89.  The Government argued that the period to be taken into account had begun on 14 March 1996 and ended on 9 June 1997. They observed that the applicant had thus been detained within the meaning of Article 5 § 3 of the Convention for fourteen months and twenty-six days. The Government stressed that the proceedings in question had related to a charge of murder with aggravating circumstances, and that three policemen had been accused in the case together with the applicant. The fact that the case had been factually and legally complex had been confirmed by the need to adjourn the trial on two occasions for further evidence to be gathered. In the Government's view, the applicant's detention had been authorised not only on the basis of the strength of evidence in the case file and the gravity of the offence, but also because of the danger of the applicant “obstructing the establishment of the truth”. The Government considered that the overall term of his  detention on remand had not exceeded the “reasonable time” referred to in Article 5 § 3 of the Convention.

90.  The Commission was of the opinion that there had been a violation of Article 5 § 3 in connection with the above complaint on account of the lack of relevant and sufficient reasons adduced by the authorities in sanctioning the applicant's remand in custody.

91.  The Court must first determine the period to be taken into consideration. It has concluded that the applicant's preventive detention from 8 February to 14 March 1996 did not fall within the scope of Article 5 § 1 (c), and that Article 5 § 3 was not applicable to the above period (see paragraphs 51, 52 and 75 above). The Court is nonetheless able, in order to assess whether the duration of a period of detention is reasonable, to take account of a part thereof which falls, as such, outside its competence (see Mitap and Müftüoğlu v. Turkey, applications nos. 15530/89 and 15531/89, Commission decision of 10 October 1991, Decisions and Reports 72, p. 169).

92.  The applicant's detention on remand lasted from 14 March 1996 to 9 June 1997, that is, fourteen months and twenty-six days. The Court will therefore assess the reasonableness of the length of the applicant's detention on the basis of that period. It will also take into account that, by the time the applicant's detention on remand was authorised, he had been held in custody for over a month since 8 February 1996.

93.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of detention must be assessed in each case according to its special features. Continued detention may be justified in a given case only if there are clear indications of a genuine public interest which, notwithstanding the presumption of innocence, outweighs the right to liberty.

It falls in the first place to the national judicial authorities to examine the circumstances for or against the existence of such an imperative interest, and to set them out in their decisions on the applications for release. It is essentially on the basis of the reasons given in these decisions, and of the facts established by the applicant in his appeals, that the Court is called upon to decide whether or not there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention.

The persistence of a reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. The Court must then establish whether the other grounds given by the judicial authorities were “relevant” and “sufficient” to continue to justify the deprivation of liberty (see, among other authorities, Punzelt v. the Czech Republic, no. 31315/96, § 73, 25 April 2000, unreported).

94.  In the instant case the only reasons given by the prosecuting authorities for the applicant's detention on remand were the gravity of the offence (see paragraph 12 above) and the strength of evidence against him in the case file (see paragraph 15 above). The Regional Court gave no reasons justifying his continued detention (see paragraphs 19 and 21 above).

The Court considers that the suspicion that the applicant had committed murder may initially have justified his detention, but it could not constitute a “relevant and sufficient” ground for his being held in custody for almost fifteen months, particularly when that suspicion was proved unsubstantiated by the trial court which acquitted the applicant. It follows that the length of the applicant's detention was excessive.   

95.  There has thus been a breach of Article 5 § 3 of the Convention in this regard.

V.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

96.  The applicant also alleged a violation of Article 5 § 4 of the Convention, which provides:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

97.  The applicant complained that he was unable to contest the lawfulness of his detention on remand in view of the statutory bar on appeals against court decisions authorising detention on remand.

98.  The Government argued that the domestic law in question afforded the applicant ample opportunity to contest the lawfulness of his detention, which was reviewed by the Regional Court at its hearings on 31 July and 14 to 16 October 1996.

99.  The Commission was of the opinion that the applicant had, in breach of Article 5 § 4, been denied the opportunity to contest the compatibility of his detention on remand with the substantive and procedural provisions of domestic law.

100.  The Court reiterates that Article 5 § 4 of the Convention entitles arrested or detained persons to a review bearing upon the procedural and substantive conditions which are essential for the “lawfulness”, in Convention terms, of their deprivation of liberty. This means that the competent court has to examine not only compliance with the procedural requirements of domestic law but also the reasonableness of the suspicion underpinning the arrest and the legitimacy of the purpose pursued by the arrest and the ensuing detention (see the Brogan and Others v. the United Kingdom judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, pp. 34-35, § 65).

Article 5 § 4 guarantees no right, as such, to an appeal against decisions ordering or extending detention, as the provision speaks of “proceedings” and not of appeals. In principle, the intervention of one organ satisfies Article 5 § 4, on condition that the procedure followed has a judicial character and gives to the individual concerned guarantees appropriate to the kind of deprivation of liberty in question (see, mutatis mutandis, the De WildeOoms and Versyp v. Belgium judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 40-41, § 76).

101.  The Court notes that the Regional Court, in its decisions authorising the applicant's detention on remand, made no reference to his grievances about the unlawfulness of his detention (see paragraphs 19 and 21 above). Furthermore, the Court of Appeal and the President of the Criminal Division of the Supreme Court acknowledged that the lawfulness of the applicant's detention was open to question, but failed to examine the applicant's complaints on account of the statutory bar as then in force (see paragraphs 25 and 27 above).

The civil proceedings brought by the applicant against the prison authorities were not relevant for the purpose of Article 5 § 4 as the civil courts were not competent to order the applicant's release, as may be required by that provision. In any event, in entertaining the applicant's civil action the courts confined themselves to examining whether there had been any formal orders authorising his detention, without assessing the underlying lawfulness of his detention on the basis of those orders (see paragraph 29 above).

It follows that the applicant was denied the right to contest the procedural and substantive conditions essential for the “lawfulness” of his detention on remand.

102.  There has thus been a breach of Article 5 § 4 of the Convention.

VI.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

103.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

104.  The applicant sought 256,878 litai (LTL) as compensation for loss of earnings and opportunities caused by his detention. He also claimed LTL 8,600 spent on supplementary food and LTL 1,500 incurred for additional medication and vitamins while in prison.

105.  The Government considered these claims to be unjustified.

106.  The Court is of the view that there is no causal link between the violations found and the alleged pecuniary damage (see, mutatis mutandisBaranowski cited above, § 81, and Punzelt cited above, § 103). Consequently, it sees no reason to award the applicant any sum under this head.

B.  Non-pecuniary damage

107.  The applicant further claimed LTL 191,600 for mental and physical suffering while in prison.

108.  The Government considered that the sum in question was exorbitant.

109.  The Court finds that the applicant has certainly suffered non-pecuniary damage, which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant LTL 60,000 under this head.

C.  Costs and expenses

110.  The applicant also claimed LTL 85,800 for legal costs in domestic proceedings and before the Convention institutions, and LTL 9,052 for his travel expenses during the domestic proceedings.

111.  The Government considered that the above claims were excessive.

112.  The Court reiterates that, in order for costs to be included in an award under Article 41 of the Convention, it must be established that they were actually and necessarily incurred, and are reasonable as to quantum (see, among other authorities, Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 79, ECHR 1999-II).

113.  The Court considers that the applicant's travel expenses during the domestic proceedings were not incurred in connection with his Convention claims. It therefore declines to award any sum for these expenses.

114.  In connection with the lawyers' fees claimed, the Court notes that a considerable part of those fees concerned the applicant's defence in respect of the criminal charges against him and his complaints about their alleged unfairness, which were declared inadmissible by the Commission. Those fees do not constitute necessary expenses incurred in seeking redress for the violations which the Court has found under Article 5 §§ 1, 3 and 4 of the Convention. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant LTL 40,000 for legal costs, together with any value-added tax that may be chargeable.

D.  Default interest

115.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Lithuania at the date of adoption of the present judgment is 9.5% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.Holds that the applicant's widow has standing to continue the present proceedings in his stead;

2.Dismisses the Government's preliminary objection;

3.Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention as regards the applicant's preventive detention;

4.Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention as regards the applicant's detention on remand from 4 June to 31 July 1996;

5.Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention as regards the applicant's detention on remand from 31 July to 16 October 1996;

6.Holds that there has been no violation of Article 5 § 3 of the Convention as regards the alleged failure to bring the applicant promptly before a judge or other officer;

7.Holds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention as regards the length of the applicant's detention on remand;

8.Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

9.Holds

(a)that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  LTL 60,000 (sixty thousand litai) in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  LTL 40,000 (forty thousand litai), together with any value-added tax that may be chargeable, for costs and expenses;

(b)that simple interest at an annual rate of 9.5% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

10.Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 July 2000, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              S. Dollé                J.-P. Costa
              Registrar               President

 


 

[1].  Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde