Broniovski protiv Poljske

Država na koju se presuda odnosi
Poljska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31443/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
28.09.2005
Članovi
37
37-1
39
46
46-2
P1-1
P1-1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 37) Brisanje predstavki - opšte
(Čl. 37-1) Brisanje predstavki
(Čl. 39) Prijateljsko poravnanje
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(Čl. 46-2) Izmene i dopune zakona
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Nakon Drugog svetskog rata, poljska država se obavezala da će nadoknaditi obeštećenje licima koja su bila „repatrijarana“ sa takozvanih „teritorija iza reke Bug“, koje više nisu činile deo Poljske, u pogledu imovine koja im je do sada bila prinuđen da napusti. Takva lica su imala pravo da im se vrednost takve imovine odbije ili od cene nepokretnosti kupljene od države ili od naknade za „trajno korišćenje“ državne imovine. Procenjeni broj podnosilaca zahteva bio je u visokim desetinama hiljada. Godine 1968. majka podnosioca predstavke je nasledila imanje njegove bake, koja je napustila parcelu i kuću kada se vratila u domovinu. Majci podnosioca predstavke je naknadno dodeljeno pravo „trajnog korišćenja“ parcele državnog zemljišta uz naknadu od 392 PLZ godišnje. Za potrebe kompenzacije, vrednost napuštene imovine je utvrđena na 532.260 PLZ i kompenzirana je sa ukupnom naknadom za „trajno korišćenje“ (38.808 PLZ).

Nakon što je nasledio majčinu imovinu, podnosilac predstavke je tražio isplatu ostatka dospele naknade. Obavešten je da zbog donošenja Zakona o lokalnoj samoupravi 1990. godine, kojim je većina državnog zemljišta preneta na lokalne vlasti, nije bilo moguće udovoljiti njegovom tužbenom zahtevu. Vrhovni upravni sud je 1994. godine odbacio žalbu podnosioca predstavke o navodnoj neaktivnosti Vlade u propustu da uvede zakon koji se bavi takvim zahtevima. Između 1993. i 2001. doneto je nekoliko zakona koji su dodatno smanjili ionako mali fond imovine namenjen za obeštećenje repatriranih lica. U decembru 2002. Ustavni sud je proglasio neustavnim različite zakonske odredbe koje ograničavaju mogućnost ostvarivanja prava na naknadu za napuštenu imovinu. Sud je smatrao da je isključivanjem određenih tipova zemljišta u državnom vlasništvu zakon „pravo na kredit“ učinio iluzornim. U praksi, podnosioci zahteva su morali da učestvuju u licitacijama državne imovine i često su bili isključeni kao rezultat nametanja dodatnih uslova. Štaviše, nakon presude Ustavnog suda, Državne agencije za poljoprivrednu i vojnu imovinu obustavile su aukcije do usvajanja novog zakona. Nakon toga, zakon iz decembra 2003. predviđao je da se obaveze države prema licima koja su, poput podnosioca predstavke, stekla kompenzacionu imovinu prema prethodnim statutima, smatraju ispunjenim. Podnosiocima zahteva koji nikada nisu primili takvu nadoknadu dodeljeno je 15% svog prvobitnog prava, uz ograničenje od 50.000 PLN.

Veliko veće je donelo svoju glavnu presudu 22. juna 2004. godine, utvrdivši da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) uz Konvenciju; da je povreda nastala u sistemskom problemu povezanom sa neispravnim funkcionisanjem poljskog zakonodavstva i prakse uzrokovanog neuspehom uspostavljanja efikasnog mehanizma za implementaciju „prava na kredit“ podnosilaca zahtjeva za reku Bug; i da je Poljska trebalo da obezbedi, odgovarajućim pravnim merama i administrativnim praksama, sprovođenje imovinskog prava u pitanju u odnosu na preostale podnosioce zahteva za reku Bug ili da im umesto toga obezbedi ekvivalentno obeštećenje. Sud je za kasnije ostavio pitanje o dosudi u pogledu bilo kakve materijalne ili nematerijalne štete.

U decembru 2004. Ustavni sud je proglasio neustavnim određene odredbe Zakona iz 2003., uključujući deo kojim se utvrđuju gornje granice od 15% i 50.000 PLN za potraživanja i deo koji isključuje iz delokruga šeme obeštećenja prema tom zakonu svako ko, poput podnosioca predstavke, primio barem neku nadoknadu prema prethodnim zakonima.

U martu 2005. godine tužena Vlada je zatražila od sekretara za pomoć u pregovorima između strana u cilju postizanja prijateljskog rešenja slučaja. Septembra 2005. godine postignuto je poravnanje prema kojem je podnosiocu predstavke trebalo da bude isplaćeno 213.000 poljskih zlota (otprilike 54.300 evra) za materijalnu i nematerijalnu štetu i određeni iznos troškova i izdataka. Vlada – koja je u julu 2005. godine donela novi zakon kojim se utvrđuje gornja granica za nadoknadu imovine reke Bug na 20% njene prvobitne vrednosti – takođe se obavezala da što je pre moguće sprovede sve neophodne mere u smislu domaćeg zakona i prakse kako bi se obezbedila primena imovinskog prava za preostale podnosioce zahteva za reku Bug ili da im se umesto toga obezbedi ekvivalentno obeštećenje kao i da intenziviraju svoje napore da novo zakonodavstvo reke Bug učine delotvornim i da se obezbedi kompenzaciju podnosiocima zahteva za reku Bug, da osiguraju da relevantne državne agencije ne ometaju podnosioce zahteva za reku Bug u sprovođenju njihovog „prava na kredit“ i da se preostalim podnosiocima zahteva za reku Bug stavi na raspolaganje neki oblik obeštećenja za bilo kakvu materijalnu ili nematerijalnu štetu prouzrokovanu neispravnom funkcionisanjem zakonodavne šeme reke Bug.

Prijateljsko poravnanje je postignuto nakon što je Sud doneo svoju „pilot presudu” koja je u ovom slučaju imala za cilj da omogući najbrže i najdelotvornije rešenje problema koji je nastao i koji utiče na zaštitu prava svojine u nacionalnom pravnom poretku. Nakon što je utvrdio povredu, Sud je takođe odložio razmatranje predstavki koje proizilaze iz istog opšteg razloga „do sprovođenja relevantnih opštih mera“.

U kontekstu prijateljskog poravnanja postignutog nakon donošenja pilot-presude o meritumu slučaja, pojam „poštovanja ljudskih prava kako je definisano u Konvenciji i njenim protokolima“ nužno se širio izvan ličnih interesa podnosioca predstavke i zahtevao je od Suda da se slučaj ispita i sa stanovišta „relevantnih opštih mera“. S obzirom na sistemski ili strukturalni karakter nedostataka u korenu nalaza o povredi u pilot presudi, očigledno je bilo poželjno za efikasno funkcionisanje sistema Konvencije da individualno i opšte obeštećenje dolaze zajendo. Prilikom utvrđivanja da li može da briše ovu predstavku sa svoje liste na osnovu toga što je stvar rešena i da poštovanje ljudskih prava definisanih u Konvenciji i njenim protokolima ne zahteva njeno dalje ispitivanje, Sud je odlučio da uzme u obzir ne samo individualnu situaciju podnosioca predstavke već i mere koje imaju za cilj rešavanje osnovnog opšteg nedostatka u poljskom pravnom poretku koji je u glavnoj presudi identifikovan kao izvor utvrđene povrede.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET BRONIOVSKI protiv POLJSKE

(Predstavka br. 31443/96)

PRESUDA (prijateljsko poravnanje)

Strazbur,

28. septembar 2005.

Presuda je konačna, ali njen tekst može biti podvrgnut redaktorskim izmenama.

U predmetu Broniovski protiv Poljske, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću sastavljenom od sledećih sudija:

g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik
g. J.-P. KOSTA (COSTA)
g. G. RES (RESS)
ser Nikolas BRACA (NICOLAS BRATZA)
gđa E. PALM (PALM)
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH)
gđa V. STRAŽNICKA
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH)
g. B. M. ZUPANČIČ
g. J. HEDIGAN (HEDIGAN)
g. J. PELONPE
gđa H. S. GREVE (GREVE)
g. A. B. BAKA (BAKA)
g. R. MARUSTE (MARUSTE)
g. M. UGREHILIDZE (UGREKHELIDZE)
g. S. PAVLOVSČI (PAVLOVSCHI)
g. L. GARLICKI (GARLICKI), sudije
i g.P.Dž.MAHONI (MAHONEY), sekretar Suda,

nakon zatvorene sednice održane dana 19. septembra 2005. godine, izriče sledeću presudu, koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je potekao iz predstavke (br. 31443/96) protiv Republike Poljske koju je Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) podneo u vezi s bivšim članom 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) poljski državljanin, g.Jirži Broniovski (Jerzy Broniowski,u daljem tekstu: podnosilac predstavke) dana 12. marta 1996. godine. Nakon što je prvobitno pred Komisijom označen kao "J. B", podnosilac predstavke se kasnije složio da otkrije svoj identitet.
  2. Podnosioca predstavke, kome je odobrena pravna pomoć, zastupali su g. Z. Cičon, advokat iz Krakova,ig.V.Hermelinski,advokat iz Varšave. Zastupnik vlade (u daljem tekstu: Država) Poljske bio je g. J. Volašijevič, službenik Ministarstva inostranih poslova.
  3. U presudi od 22. juna 2004. godine (u daljem tekstu: glavna presuda), Sud (Veliko veće) je presudio da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud je našao da je poreklo povrede lež alo u sistemskom problemu u vezi s nefunkcionisanjem domaćeg zakonodavstva i praksi uzrokovanoj nepostojanjem delotvornog mehanizma primene "prava na zamenu" potražiocima iz oblasti reke Bug (vidi treću operativnu odredbu glavne presude), s posledicom da je ne samo podnosiocu predstavke nego i velikom broju pojedinaca bilo uskraćeno ili se još uvek uskraćivalo pravo na neometano uživanje svoje imovine (vidi Broniowski v. Poland (GC), br. 31443/96, ECHR 2004-V, st. 189). U vezi s tim, Sud je odredio da tužena država odgovarajućim pravnim merama i administrativnom praksom obezbedi primenu dotičnog imovinskog prava ostalim licima koja su tražila obeštećenje u vezi s imovinom po red reke Bug, ili da im pruži naknadu štete u odgovarajućim iznosima, u skladu s načelom zaštite imovinskih prava određenim članom 1 Protokola br. 1 (vidi četvrtu operativnu odredbu presude). U pogledu dodeljivanja naknade štete podnosiocu predstavke na ime materijalne ili nematerijalnu štete koju je pretrpeo od povrede koja je ustanovljena u ovom slučaju, Sud je izneo mišljenje da pitanje primene člana 41 Konvencije nije bilo spremno za odlučivanje i odložio tu stvar, pozivajući Državu i podnosioca predstavke da u roku od šest meseci nakon dana prijema obaveštenja o glavnoj presudi dostave podneske u vezi s tim i da obaveste Sud o bilo kakvoj nagodbi koju bi mogli da postignu (vidi petu operativnu odredbu presude). Preciznije, Sud je u vezi sa članom 41 izneo stav da bi pitanje trebalo razrešiti ne samo uzimajući u obzir sporazum koji bi mogle da postignu stranke već i u svetlu pojedinačnih ili opštih mera koje bi mogla da preduzme tužena Država u izvršenju glavne presude. U očekivanju primene odgovarajućih opštih mera, Sud je odložio razmatranje predstavki koje su poticale iz istovetnog uzroka (vidi predmet Broniowski, st. 198). Na kraju, Sud je podnosiocu predstavke dodelio iznos od 12.000 evra (EUR) za pokriće troškova do te faze postupka pred Sudom.
  4. U pomenutom roku od šest meseci, stranke su dostavile podneske o pravičnom zadovoljenju u predmetu prema članu 41. Podnesak Države je dostavljen 31. januar 2005. godine, a podnesak podnosioca predstavke je dospeo u Sekretarijat Suda 14. februara 2005. godine.
  5. Nakon razmene predloga stranaka, 7. marta 2005. godine, Država je zamolila sekretara Suda za pomoć u pregovorima između stranaka u cilju postizanja prijateljskog poravnanja u ovom slučaju. U isto vreme, Država je podnela pismeni predlog da se ostvari takva nagodba.
  6. Nakon dobijanja uputstava od strane predsednika Velikog veća, predstavnici Sekretarijata su se sastali sa strankama u Varšavi 23. i 24. juna 2005. godine. Stranke su se 24. juna, uzimajući u obzir između ostalog i napredak postignut u radu Države na novim zakonskim propisima u vezi s rekom Bug, odlučile da pregovore o prijateljskom poravnanju treba odložiti do očekivanog donošenja tih propisa u bliskoj budućnosti (vidi dole, st. 12-13).
  7. Država je 26. jula 2005. godine obavestila Sud da je parlament usvojio nove zakonske propise u vezi s rekom Bug 8. jula 2005. godine (vidi dole, st. 13). Ona je zamolila sekretara Suda da nastavi započete pregovore o prijateljskom poravnanju.
  8. Na kraju drugog kruga pregovora o prijateljskom po ravnanju u Varšavi, 5. i6.septembra 2005.godine,stranke su potpisale ugovor o prijateljskom poravnanju, čiji je tekst dat u ovom tekstu u odeljku naslovljenom "PRAVO" (vidi dole, st. 31).

ČINJENICE

  1. Podnosilac predstavke, g. Jirži Broniovski, rođen je 1944. godine i živi u mestu Vijelička u Poljskoj.

I. RAZVOJ DOGAĐAJA NAKON OBJAVLJIVANJA GLAVNE PRESUDE

  1. Na osnovu predloga koji je 30. januara 2004. godine podnela grupa poslanika u parlamentu Poljske koja je osporila ustavnost određenih odredbi Zakona od 12. decembra 2003. godine o prebijanju vrednosti imovine napuštene izvan sadašnjih granica poljske države s cenom državne imovine ili naknadom za neograničeno korišćenje (Ustawa o zaliczaniu na poczet ceny sprzedazy albo oplat z tytulu uzytkowania wieczystego nieruchomošci Skarbu Panswa wartošci nieruchomošci pozostawionych poza obecnymi granicami Panstwa Polskiego) (u daljem tekstu: 'Zakon od decembra 2003') (vidi i predmet Broniowski, st. 37-38 i 120), 15. decembra 2004. Ustavni sud (Trybunal Konstztuczjny) je proglasio neustavnim, između ostalog, i odredbe kojima su nametnuta količinska ograničenja na "pravo na zamenu", to jest na član 3, stav 2, kojima je na prvobitnu vrednost imovine u dolini reke Bug postavljen limit od 15%, ali ne više od 50.000 zlota (PLN), i na član 2, stav 4, koji je iz plana obeštećenja propisanog tim zakonom isključio osobe koje su, kao podnosilac predstavke, dobile bilo kakvu naknadu po prethodnim zakonima.
  2. Presuda Ustavnog suda je postala pravosnažna 27. decembra 2004. godine, kada je objavljena u službenom listu (Dziennik Ustaw), osim dela koji se odnosio na član 3, stav 2, za koji je Ustavni sud odredio da se briše 30. aprila 2005. godine.
  3. Vlada je 2. marta 2005. podnela parlamentu predlog zakona o realiz aciji prava na naknadu štete za imovinu ostavljenu izvan granica sadašnje poljske države (projekt ustawy o realizacji prawa do rekompensaty z tytulu pozostawienia nieruchomošci poza obecnymi granicami panstva polskiego). Zakonom bi najviši iznos obeštećenja za osobe koje su polagale pravo na imovinu u oblasti reke Bug bilo 15% izvorne vrednosti imovine. Predloženo je da se "pravo na zamenu" ostvaruje na dva načina, u zavisnosti od izbora potražioca: po postojećem postupku -  licitacijom -ili gotovinskom isplatom iz posebnog fonda za obeštećenje. Predlog zakona je iznesen skupštini 15. aprila 2005. godine, nakon čega je prosleđen Parlamentarnoj komisiji za državnu blagajnu. Mnogi poslanici su tokom rasprava održanih u maju i junu 2005. godine kritikovali limit od 15%, i predloženo je da bi ispunjenje odredaba glavne presude ovog Suda zahtevalo uvećanje stepena obeštećenja.
  4. Sejm (prvi dom poljskog parlamenta) 8. jula 2005. usvojio je Zakon o realizaciji prava na obeštećenje za imovinu ostavljenu izvan granica današnje poljske države (Ustawa o realizacji prawa do rekompensaty z tytulu pozostawienia nieruchomošci poza obecnymi granicami panstva polskiego) (u daljem tekstu: Zakon od jula 2005). Zakonski limit obeštećenja za imovinu oko reke Bug postavljen je na 20%. Zakon je 21. jula 2005. godine usvojio i drugi dom, Senat, a potpisao ga je predsednik Poljske 15. avgusta 2005. godine. Zakon će stupiti na snagu 7. oktobra 2005. godine - 30 dana nakon objavljivanja u "Službenom listu".

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Presuda Ustavnog suda od 15. decembra 2004. godine

  1. Presuda Ustavnog suda od 15. decembra 2004. godine je bila već druga njegova značajna odluka u vezi s potraživanjima u oblasti reke Buga (vidi predmet Broniowski, st. 79-87), s detaljnim obrazloženjima i raspravama o pravnom i društvenom kontekstu zakonskih propisa vezanih uz Bug s tačke gledišta, između ostalog, načela vladavine prava i društvene pravde (čl. 2 Ustava), zabrane eksproprijacije bez pravične naknade (čl. 21), načela srazmernosti (čl. 31), jednakosti pred zakonom (čl. 32) i zaštite imovinskih prava (čl. 64).
  2. U pogledu različitog tretmana potražilaca u vezi s rekom Bug predviđenog članom 2, stav 4 Zakona od decembra 2003. godine (vidi predmet Broniowski, st. 115, 119 i 186), Ustavni sud je između ostalog naveo:

"Isključivanje "prava na zamenu" osobama koje su na osnovu drugih zakona stekle vlasništvo, ili pravo na stalno korišćenje, u pogledu imovine čija je vrednost niža od vrednosti "prava na zamenu" kako je određeno preispitivanim Zakonom od decembra 2003. godine, i koji su, ipso facto, uživali u ovom pravu samo delimično ..., predstavlja kršenje ustavnog načela jednake zaštite imovinskih prava (čl. 64, st. 2) i jednakog tretmana i nediskriminacije(čl.32). To predstavlja neopravdano razlikovanje u tretmanu ljudi koji do sada ni na koji način nisu imali korist od prava na zamenu i ljudi koji su to pravo uživali u manjem obimu nego što predviđa Zakon koji se preispituje. Takođe je to društveno nepravedno, potkopava poverenje građana u državu, a time nije u saglasnosti sa članom 2 Ustava"

  1. Što se tiče zakonskog limita od 15% i 50.000 PLN propisanih članom 3, stav 2 Zakona od decembra 2003. godine (vidi predmet Broniowski, st. 116 i 186), Ustavni sud je između ostalog naveo:

"Kvantitativna ograničenja nametnuta na pravo na zamenu u odredbama pomenutim u tački 1.5 odluke Ustavnog suda su prekomerna, pa time nisu u saglasnosti ni s načelima zaštite stečenih prava i poverenja građana u drž avu koja proističu iz ustavnog načela vladavine prava, ni s načelom društvene pravde (čl. 2 Ustava).

Posebno, uvođenje jedinstvenog ograničenja svim licima koja imaju pravo na vrednost obeštećenja u iznosu od 50.000 poljskih zlota vodi nejednakom tretmanu lica koja poseduju to pravo i nije u saglasnosti sa članom 32, stav 1 Ustava. Štaviše, to dovodi do nejednake zaštite njihovih imovinskih prava, što je protivno članu 64, stav 2 Ustava"

  1. Ustavni sud je takođe izneo sledeći stav u vezi s dozvoljenim ograničenjima "prava na zamenu" i s navodnom diskriminacijom potražilaca u oblasti reke Bug:

"Zakonsko ograničavanje imovinskih prava građana bi bilo dozvoljeno iz sledećih razloga: javni interes, ... finansijska prinuda ... na državu -koja predstavlja zajedničko dobro u skladu sa članom 1 Ustava - i, u pogledu ... finansijskih posledica ove odluke, razmatranje mogućnosti države da vrši svoje osnovne funkcije. ...

Određivanje raspona opravdanih ograničenja nametnutih na pravo na zamenu, i nalaženje ravnoteže između ljudi koji su svoju imovinu ostavili na drugoj strani reke Bug i finansijskih sposobnosti Države i zaštićenih ustavnih vrednosti, zahtevaju od zakonodavnog organa sveobuhvatnu i pažljivu procenu. U određivanju raspona ograničenja nametnutih na pravo na zamenu, zakonodavno telo bi posebno trebalo da uzme u obzir protok vremena u pogledu ljudi koji su svoju imovinu ostavili na drugoj strani reke Bug i njihovih naslednika koji do sada nisu iskoristili svoje pravo na obeštećenje na osnovu ranijih zakona.

Obeštećenje koje je obećano pre 60 godina svelo se uglavnom na "pomoć preseljenim", što je građanima Poljske omogućilo da započnu novi život nakon gubitka imovine koja je ostala izvan granica nove poljske države. Sledi da je neophodno dinamično formulisati obaveze (države) u pogledu obeštećenja s protokom vremena i obratiti veliku pažnju u primeni sadašnjih instrumenata zaštite imovinskih prava fizičkih lica na situacije koje su se pojavile u različitim istorijskim okolnostima i koje karakterišu različiti osećaji u pogledu poštovanja tih prava.

U svetlu istorijskih činjenica, neopravdano je tvrditi da lica koja su ostavila svoju imovinu sa druge strane reke Bug predstavljaju diskriminisanu kategoriju u poređenju s drugim grupama koje su gubile imovinu tokom i nakon Drugog svetskog rata. Ne treba zaboraviti da poljski državljani čija je imovina zaplenjena za vreme rata nisu dobili nikakvo obeštećenje za tu imovinu (uključujući i nekretnine).

Vlasnicima imovine preuzete u poljoprivrednim reformama nije isplaćena ekvivalentna naknada. Ekvivalentna, ili pak veoma skromna, "penzija" dodeljena domaćim vlasnicima imovine nacionalizovane u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji osnovnih grana nacionalne ekonomije od 1946. godine veoma često nije ni isplaćivana.

Vlasnicima imovine koja je 1939. godine bila unutar granica Grada Varšave a nakon rata neposredno preuzeta u društvenu svojinu bez naknade do sada nije isplaćeno nikakvo obeštećenje. Štaviše, takođe je bez osnova tvrditi da je diskriminacija lica koja su ostavila svoju imovinu s druge strane reke Bug bila posledica kašnjenja u realizaciji njihovih očekivanja obeštećenja ili činjenice da je to obeštećenje bilo u naturi a ne u novcu. Treba imati u vidu da bi novčane obaveze koje bi se pojavile i bile potvrđene i realizovane pre stupanja na snagu dopuna Zakona o monetarnom sistemu 1950. godine najverovatnije bile podložne primeni nepovoljnog kursnog sistema koji je predviđao taj zakon "

B. Zakon od jula 2005. godine
  1. Prema članu 26 Zakona od jula 2005. godine, pravo na zamenu koje je pomenuto u svim prethodnim zakonima treba smatrati "pravom na obeštećenje" (prawodorekompensaty) po odredbama ovog zakona.
  2. Članom 13 je pravo na obeštećenje definisano na sledeći način:

"(1) Pravo na obeštećenje ostvariće se na jedan od sledećih načina:

"1. prebijanjem vrednosti imovine ostavljene izvan sadašnjih granica države Poljske sa:

(a) prodajnom cenom imovine koja je u vlasništvu državnog trezora;

(b) prodajnom cenom prava na neograničeno korišćenje zemlje koja je u vlasništvu državnog trezora;"

(c) naknadom za neograničeno korišćenje zemlje koja je u vlasništvu države i prodajnom cenom zgrada i drugih objekata na toj zemlji; ili

(d) naknadom za pretvaranje prava neograničenog korišćenja u pravo na svojinu ili imovinu, kako je propisano drugim propisima; ili

2. novčanom   naknadom   (swiaddczenie  pieniezne)   iz   sredstava   Fonda  za obeštećenje (Fundusz Rekompensacyjny) pomenutog u članu 16.

(2) Prebijanje vrednosti imovine ostavljene izvan sadašnjih granica države Poljske biće izvršeno do iznosa jednakog 20% vrednosti te imovine. Iznos materijalne naknade iznosiće 20% vrednosti takve imovine.

(3) U određivanje iznosa za prebijanje i novčane naknade propisane stavom 2 će se uključiti vrednost (imovine) koja je već pribavljena kao delimično ostvarivanje prava na obeštećenje...

(4) Prebijanje vrednosti imovine ostavljene izvan sadašnjih granica države Poljske i plaćanje materijalne naknade će se vršiti nakon podnošenja rešenja ili potvrde o pravu na obeštećenje izdatih na osnovu ovog zakona ili drugih propisa"

  1. Članom 16 je propisano obrazovanje Fonda za obeštećenje kako bi se finansirala i obezbedila isplata novčane naknade potražiocima u vezi s imovinom u oblasti reke Bug. Taj fond će sredstva pribavljati prodajom imovine Poljoprivrednih resursa državnog trezora (Zasob Wlasnosci Rojnej Skarbu Pantwa), s tim da će ukupna površina zemlje za tu namenu biti ne manje od 400.000 hektara; iz kamata s računa Fonda u banci; i, u slučaju manjka sredstava iz tih izvora, iz zajmova iz državnog budžeta u iznosu određenom odgovarajućim zakonom o budžetu.
C. Pravni lekovi po Građanskom zakoniku

1. Izmene i dopune Građanskog zakonika

  1. Zakon od 17. juna 2004. godine o izmenama i dopunama Građanskog zakonika i drugih zakona (Ustawa o zmianie ustawy - Kodeks cywilny oraz niektorych innych ustaw) (u daljem tekstu: Amandmani od 2004) stupio je na snagu 1. septembra 2004. Relevantne izmene i dopune su proširile deliktnu odgovornost državnog trezora prema članu 417 Građanskog zakonika, što je obuhvatilo i dodavanje novog člana 417' kao i odredbe u vezi s deliktnom odgovornošću države za ne donošenje propisa, pojam koji se naziva "zakonodavni propust" (zaneidbanie legislavyjne).

2. Parnični postupak za naknadu materijalne štete prema deliktnom pravu

(a) član 417 i 417' Građanskog zakonika

  1. U verziji koja se primenjivala do 1. septembra 2004. godine, član 417, stav 1, koji je propisao opšte pravilo u vezi s deliktnom odgovornošću Države, bio je sledeći:

"Državni trezor će biti odgovoran za štetu počinjenu od strane državnog službenika u obavljanju dužnosti koje su mu poverene"

  1. Od 1. septembra 2004. godine, odgovarajuća odredba člana 417 je sledeća:

"1. Državni trezor ili, (od slučaja do slučaja),organ samouprave ili drugo pravno lice odgovorno za vršenje državne vlasti, će biti odgovorni za štetu počinjenu nezakonitim delom ili propustom (počinjenim) uvezi s vršenjem javne vlasti"

  1. Prema prelaznim odredbama člana 5 Amandmana od 2004, član 417 primenljiv pre 1. septembra 2004. godine odnosi se na sve događaje i pravna stanja koji su postojali pre tog datuma.
  2. Slede relevantne odredbe člana 417:

"1. Ako je donošenjem zakona prouzrokovana šteta, naknada (štete) se može zahtevati nakon što je u odgovarajućem postupku ustanovljeno da je taj zakon nesaglasan s Ustavom, ratifikovanim međunarodnim ugovorom ili drugim zakonom.

(...)

3. Ako je šteta prouzrokovana nedonošenjem presude (orzeczenie) ili odluke (decyzja) u slučajevima gde postoji zakonska obaveza da se ista donese, naknada (štete) se može tražiti nakon što se u odgovarajućem postupku ustanovi da je nedonošenje presude ili rešenja bilo protivno zakonu, osim ako drugim posebnim odredbama nije drugačije propisano.

4. Ako je šteta prouzrokovana nedonošenjem zakona, u slučajevima kada postoji zakonska obaveza da se zakon donese, sud koji procesuira slučaj određuje takvo nedonošenje protivno zakonu"

(b)  Relevantna sudska praksa Vrhovnog suda

  1. U presudama od 30. juna i 6. oktobra 2004. godine u vezi s mogućnošću potražilaca u području reke Bug da pokrenu postupak za naknadu materijalne štete, Vrhovni sud je potvrdio stav iznet u svojoj prvoj a time i najznačajnijoj odluci po tom pitanju od 21. novembra 2001. godine (vidi predmet Broniowski, st. 107-108), i zaključio da je država Poljska odgovorna za materijalnu štetu koja je posledica neprimenjivanja "prava na zamenu" zbog manjkavog funkcionisanja zakona u vezi s oblašću reke Bug.

Sud je obe presude doneo nakon ispitivanja kasacionih žalbi potražilaca u području reke Bug čije su tužbe za naknadu štete podnete zbog neprimenjivanja prava na zamenu bili odbacili prvostepeni i drugostepeni sudovi. Vrhovni sud je poništio presude u žalbenom postupku i vratio predmete odgovarajućim apelacionim sudovima.

  1. U presudi od 30. juna 2004. godine (br. IV CK 491/03) koju je donelo Građansko veće u predmetu E. B. andA.C.v. the State Treasury - the Guvernor of Pomerania and the Minister of Finance, Vrhovni sud je odredio da se zakonodavna delatnost (dzialalnosc legislacyjna) poljske države, koja je onemogućila da se ispune njene obaveze iz Republikanskih ugovora, mogla smatrati "zakonodavnim deliktom" (delikt normatywny) koji je naneo štetu dotičnim potražiocima u vezi s rekom Bug. Sud je takođe naveo da je država odgovorna za tu štetu u skladu sa stavom 1 člana 77 Ustava (vidi predmet Broniowski,st. 75), ičlanom417 Građanskog zakonika. Sud je između ostalog naveo:

"Po sudskoj praksi kako Ustavnog tako i Vrhovnog suda, moguće je da (pojedinac) traži naknadu štete od državnog trezora za takozvano "zako nodavno bezakonje" (bezprawie normatywne)... (koje se) sastoji od propusta (države) da blagovremeno donese zakonske propise koji su neophodni s tačke gledišta Ustava, propusta čije posledice neposredno krše prava pojedinca.

(...)

Država jeste, s jedne strane, uvela odredbe čiji je cilj bio da se obezbedi naknada štete za imovinu koja je ostavljena na bivšoj teritoriji države Poljske, ali je s druge donela propise koji su ili isključili ili učinili praktično iluzornim mogućnost ostvarenja prava na zamenu. Takvi postupci tužene strane, koji su doveli do faktičke situacije u kojoj je ostvarenje ... prava na zamenu bilo praktično ugašeno, otkrivaju nezakonito ponašanje koje bi se moglo okvalifikovati kao zakonodavni delikt. Nezakonitost ponašanja tuženih vlasti dokazana je činjenicom da su u određivanju oblika i postupka ostvarenja prava na zamenu u okviru svoje zakonodavne autonomije, u suštini, čitav mehanizam učinile iluzornim instrumentom obeštećenja, što je za posledicu imalo neprihvatljive nedostatke u pravnom poretku. ...

Ipak, uvažavanje zahteva za naknadu štete podnosilaca po članu 77, stav 1 Ustava takođe zahteva prethodan zaključak da svi elementi građanske odgovornosti, naime, nezakonito ponašanje tužene strane, šteta koju su pretrpeli potražioci i normalna uzročna povezanost tih aspekata. Državni trezor bi takođe mogao po članu 77, stav

1 Ustava da bude odgovorna za štetu prouzrokovanu takvim zakonodavnim postupcima državnog organa čija je posledica bila praktično oduzimanje ili ograničavanje mogućnosti izvršenja prava koja su predviđena drugim zakonom, što pravni poredak čini manjkavim i unutar sebe protivrečnim u tom pogledu"

  1. U trećoj presudi u vezi s odgovornošću Države za neprimenjivanje "prava na zamenu" (br. I CK 447/2003), koju je donelo Građansko veće u predmetu A. P. and J. P. v. the State Treasury - the Minister for the Treasury and the Guvernor of M. Province, od 6. oktobra 2004. godine, Vrhovni sud je naveo:

"Pre stupanja na snagu dopuna Građanskog zakonika 1. septembra 2004. godine, član 417 Građanskog zakonika je predstavljao neposredni pravni osnov za odobrenje odštetnih zahteva koji su proistekli iz donošenja zakonskih propisa nesaglasnih sa zakonom koji su brisani iz pravnog sistema na način predviđen članom 188 Ustava, tj. proglašen je neustavnim od strane Ustavnog suda. ...

(Jedan) osnov za odštetni zahtev potražioca bio je član 77, stav 1 Ustava uzet zajedno sa članom 417 verzije koja se primenjivala pre 1. septembra 2004. godine.

Dužnost je državnih vlasti ne samo da stvaraju pravna jemstva zaštite imovinskih prava, već i da izbegavaju da donose propise koji bi ograničili ili ugasili ta prava. Tužena Država na jednoj strani uvodi odredbe čiji je cilj bio da obezbede obeštećenje za imovinu u oblasti reke Bug, ali na drugoj dono si zakonske propise koji isključuju ili čine iluzornim mogućnost da lica koja polažu pravo zaista i uživaju pravo na zamenu.

Nema nikakve sumnje da su ti postupci umanjili vrednost prava na zamenu i da to umanjivanje predstavlja materijalni gubitak koji potpada pod pojam štete. Da bi odredili (štetu), neophodno je da uporedimo vrednost prava na zamenu u hipotetičnoj pravnoj situaciji u kojoj ne bi postojali nedostaci i zakoni za koje je ustanovljeno da su manjkavi sa situacijom koja zaista postoji, to jest da uzmemo u obzir smanjenu količinu imovine kojom raspolaže Država, pa time i (umanjenu) vrednost prava na zamenu prouzrokovanu primenom (manjkavih) zakona do trenutka kada ih ukida Ustavni sud"

3. Parnični postupak za nematerijalnu štetu izazvanu kršenjem ličnih prava

(a) Član 23 Građanskog zakonika

  1. Član 23 Građanskog zakonika sadrži listu koja nije konačna takozvanih "ličnih prava" (prawa osobiste):

"Lična prava pojedinca, posebno zdravlje, sloboda, čast, sloboda savesti, imena ili pseudonima, lika, tajnosti prepiske, nepovredivosti doma, naučnog ili umetničkog rada (kao i) izuma i inovacija zaštićeni su građanskim zakonikom bez obzira na zaštitu predviđenu drugim pravnim propisima"

  1. Prema članu 448 Građanskog zakonika, lice čija su građanska prava povređena ima pravo da traži naknadu štete. Relevantni deo ove odredbe glasi:

"Sud može da odredi plaćanje odgovarajućeg iznosa u vidu novčane naknade za nematerijalnu štetu (krywda) koju pretrpi svako lice kome su prekršena lična prava. Umesto ovoga, dotična osoba ima pravo, bez obzira na to da li traži bilo kakvu drugu meru koja može da bude potrebna kako bi se odstranile posledice pretrpljene štete, da traži od suda da dodeli odgovarajući iznos u korist određenog društvenog interesa"

PRAVO

I. SPORAZUM O PRIJATELJSKOM PORAVNANJU

  1. Stranke su se dogovorile o prijateljskom poravnanju (vidi gore, st. 8) 6. septembra 2005. godine. Sporazum koji su potpisale pred Sekretarijatom Suda, glasi:

"Prijateljsko poravnanje

u predmetu

Broniovski protiv Poljske

(Predstavka br. 31443/96)

Ovim dokumentom su obrazloženi uslovi prijateljskog poravnanja sklopljenog između 

Vlade Republike Poljske (u daljem tekstu: Država), s jedne strane, 

i g. Jiržija Broniovskog (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), s druge strane,

zajednički: "stranke", u skladu sa članom 38, stav 1 (b) Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Konvencija) i pravilom 62, stav 1 Poslovnika Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud);

Državu zastupa njen pravni zastupnik, g. Jakub Volašijevič, ambasador u Ministarstvu inostranih poslova, a podnosioca predstavke g. Zbignjev Cičon, advokat iz Krakova, i g. V. Hermelinski, advokat iz Varšave.

I. PREAMBULA

Imajući u vidu

(a) presudu koju je 22. juna 2004. godine donelo Veliko veće Suda u ovom predmetu (u daljem tekstu: glavna presuda), u kojoj je Sud:

- utvrdio povredu imovinskog prava zajemčenog članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;

-zaključio da je povreda proistekla iz sistemskog problema loše primene domaćih pravnih propisa i prakse izazvanog propustom da se ustanovi delotvoran mehanizam primene "prava na zamenu" (prawo zaliczania) potražilaca u vezi s oblašću reke Bug (vidi treću operativnu odredbu glavne presude), s posledicom da se ne samo podnosiocu predstavke u ovom slučaju,g.Broniovskom,već i čitavom redu pojedinaca,uskraćivalo ili se još uvek uskraćuje mirno uživanje imovine zajamčeno članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;

-odredio da je tužena Država obavezna da odgovarajućim pravnim merama i administrativnom praksom obezbedi primenu dotičnog imovinskog prava za ostale potražioce u vezi s rekom Bug ili da im obezbedi ekvivaletno zadovoljenje, u skladu s načelima zaštite imovinskih prava po članu 1 Protokola br. 1;

-u pogledu dodeljivanja pravičnog zado voljenja podnosiocu predstavke, odlučio, u pogledu materijalne i nematerijalne štete koja je proistekla iz utvrđenog kršenja, da pitanje primene člana 41 još uvek nije bilo spremno za odlučivanje pa je to pitanje odložio u celosti, i dodelio podnosiocu predstavke iznos od 12.000 EUR na ime troškova koje je imao do te faze postupka pred Sudom.

-stavio sebe na raspolaganje strankama u cilju obezbeđivanja prijateljskog poravnanja u skladu sa članom 38, stav 1 Konvencije;

(b) presudu Ustavnog suda Poljske od 15. decembra 2004. godine (br. K2/04) kojom su proglašene neustavnima odredbe Zakona od decembra 2003. godine (vidi st. 114-120 glavne presude) kojima su nametnuta kvantitativna ograničenja na 'pravo na zamenu' (15% izvorne vrednosti ali ne više od 50.000 zlota) i isključena iz dejstva plana obeštećenja lica koja su ranije već bila dobila bilo kakvo obeštećenje u vezi sa svojom imovinom pored reke Bug;

(c) Zakon od 8. jula 2005. godine o primeni prava na obeštećenje za imovinu ostavljenu izvan sadašnjih granica države Poljske (Ustawa o realizacji prawa do rekompensaty z tytulu pozostawienia nieruchomošci poza obecnymi granicami panstva polskiego)(u daljem tekstu: Zakon od jula 2005.godine), koji je donet s ciljem uzimanja u obzir nalaza iznetih u glavnoj presudi ovoga Suda kao i nalaza presude Ustavnog suda od 15. decembra 2004. godine;

stranke su, uz pomoć Sekretarijata Suda, sklopile sledeći sporazum o uslovima prijateljskog poravnanja:

II. OPŠTE ODREDBE

1. Uslovi ovog poravnanja bi trebalo da uzmu o obzir sledeće:

-da za greške i nepravdu na koje se odnose zakonski propisi u vezi s oblašću reke Bug nije kriva država Poljska;

-da je njena odgovornost po Konvenciji ograničena na dejstvo relevantnih zakonskih propisa u periodu koji je u nadležnosti Suda koji je počeo 10. oktobra 1994. godine;

-ne samo interese pojedinačnog podnosioca predstavke, g. Broniovskog, i štetu koju je on pretrpeo kao posledicu povrede prava na imovinu koju je ustanovio Sud u ovom slučaju, već takođe i interese i štetu podnosilaca u sličnim predstavkama pred ovim Sudom ili koje bi mogle da mu budu podnete;

-obavezu Poljske po članu 46 Konvencije da u izvršenju glavne presude preduzme mere obeštećenja ne samo u pogledu g. Broniovskog već takođe i opšte mere koje se odnose na druge potražioce u vezi s rekom Bug (vidi četvrtu operativnu odredbu glavne presude).

2. Budući da su stranke nesaglasne u pogledu stvarne vrednosti imovine na koju se odnosi pravo podnosioca predstavke po zakonskim propisima koji se odnose na oblast reke Bug (u daljem tekstu: imovina pored reke Bug), za svrhe ovog prijateljskog poravnanja je dogovorena nominalna vrednost. Ova procena ne obavezuje nijednu stranku u bilo kakvim budućim postupcima u vezi s imovinom pred domaćim ili međunarodnim organima.

3. Za svrhe ovog prijateljskog poravnanja, stranke su se saglasile da se procena vrednosti prava podnosioca predstavke po pravnim propisima u vezi s oblašću reke Bug učini uzimajući u obzir odredbe Zakona od jula 2005. godine, posebno najvišeg zakonskog limita u iznosu od 20% predviđenog članom 13, stav 2 toga zakona.

4. Ovo prijateljsko poravnanje ne sprečava podnosioca predstavke da zahteva i dobije obeštećenje u iznosu većem od sadašnje najviše vrednosti od 20% predviđene Zakonom od jula 2005. godine u meri u kojoj to zakoni Poljske budu dozvoljavali u budućnosti.

III. POJEDINAČNE MERE

5. Država je dužna da podnosiocu predstavke isplati u roku od najviše 15 (petnaest) dana od dana objavljivanja presude Suda kojom je predmet skinut sa spiska primenom pravila 62, stav 3 Poslovnika Suda iznos od 237.000 poljskih zlota (PLN) na račun u banci koji on odredi. Deo koji se tiče troškova sudskog postupka će biti isplaćen zajedno s porezom na dodatu vrednost, a preostali iznos je oslobođen svih poreza i drugih dažbina.

6. Pomenuti iznos od 237.000 PLN sastoji se od sledećeg:

(a) iznosa od 213.000 (dvestatrinaest hiljada) PLN koji predstavlja sledeće:

(i) 20% dogovorene nominalne vrednosti imovine podnosioca predstavke u oblasti reke Bug određene prema odredbama Zakona od jula 2005. godine koje će se uplatiti bez da podnosilac predstavke mora da pokrene uobičajeni postupak predviđen Zakonom od jula 2005. godine i bez obzira na činjenicu da su njegovi preci već bili dobili delimičnu naknadu u iznosu od 2% vrednosti dotične imovine; i

(ii) naknadu za svu štetu koju je podnosilac predstavke mogao da pretrpi kao posledicu povrede njegovog prava po članu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, što obuhvata:

-nematerijalnu štetu koja je proistekla iz nesigurnosti i zabrinutosti uzrokovanih dugotrajnim ometanjem od strane poljskih vlasti njegove primene "prava na zamenu" u periodu obuhvaćenom vremenskom nadležnošću ovog Suda, i

-pretpostavljenu ali nekvantifikovanu materijalnu štetu.

(b)  24.000 PLN za troškove koje je pretrpeo pored onih koje je pokrilo obeštećenje predviđeno glavnom presudom. 401

7. U slučaju neplaćanja gore pomenutog iznosa u roku od 15 dana pomenutom u stavu 5, Država se obavezuje da do poravnanja plaća prostu kamatu po stopi ravnoj marginalnoj kamati na zajmove Evropske centralne banke tokom perioda kašnjenja plus tri procenta.

8. Podnosilac predstavke priznaje da će nakon što ga primi, gornji iznos:

(a) predstavljati konačno i celokupno namirenje svih njegovih potraživanja po predstavci br. 31443/96 ovom Sudu, i

(b) iscrpeti njegova prava po osnovu pravnih propisa u vezi s oblašču reke Bug kako stoji prema Zakonu od jula 2005. godine.

9. Shodno tome, podnosilac predstavke

(a) se obavezuje da ne traži nikakvu naknadu štete od strane tužene Države u vezi s materijalnom i/ili nematerijalnom štetom koja proiziliazi iz činjenica za koje je Sud odredio da predstavljaju povredu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju u ovom slučaju;

(b) se odriče svih naknadnih potraživanja od poljskih vlasti pred parničnim sudovima u Poljskoj, uključujući i potraživanja po odredbama Građanskog zakonika o deliktu (čl. 417 i drugi), i svih drugih odštetnih zahteva koji mogu da budu podneti u vezi s tim činjenicama ovom Sudu ili bilo kom drugom međunarodnom telu.

10. Ništa u ovom prijateljskom poravnanju ne predstavlja priznavanje od strane podnosioca predstavke valjanosti zakonskog limita od 20% određenog Zakonom od jula 2005. godine ili njegove saglasnosti s Ustavom Poljske ili s Konvencijom.

IV. OPŠTE MERE

11. Kao sastavni deo ovog poravnanja, Država daje sledeću izjavu u pogledu opštih mera koje će se preduzeti u skladu s odredbama glavne presude Suda.

IZJAVA VLADE REPUBLIKE POLJSKE

Uzimajući u obzir svoje obaveze po članu 46 Konvencije u pogledu izvršenja glavne presude Suda u predmetu Broniowski v. Poland (predstavka br. 31443/96), a posebno one koje se odnose na opšte mere koje treba usvojiti kako bi se obezbedila realizacija "prava na zamenu" ne samo podnosioca predstavke u tom slučaju već i ostalih potražilaca u vezi s imovinom u oblasti reke Bug, Država Republike Poljske

IZJAVLJUJE

(a) da će u najkraćem mogućem roku primeniti sve neophodne mere u pogledu domaćeg prava i prakse označene od strane Suda u četvrtoj operativnoj odredbi glavne presude, i da će u tom cilju učiniti sve da nove propise u vezi s rekom Bug učine delotvornijima i da unaprede delovanje mehanizma predviđenog za obeštećenje potražilaca u vezi s oblašću reke Bug, uključujući tu i postupak aukcije i isplate iz Fonda za obeštećenje (Fudusz Rekompensacyjny) pomenutog u Zakonu od jula 2005. godine;

(b) da će u pogledu postupka aukcije obezbediti da relevantni državni organi ne ometaju potražioce u vezi s oblašću reke Bug u ostvarivanju njihovog "prava na zamenu";

(c) da će pored usvajanja opštih mera čiji je cilj uklanjanje prepreka primeni "prava na zamenu" priznati svoju obavezu da ponude preostalim potražiocima u vezi s oblašću reke Bug neki oblik naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu koju su pretrpeli kao posledicu manjkavog delovanja zakonodavnog plana u vezi s rekom Bug, a, u vezi s ovim,

-napominjući da je u pogledu materijalne štete opšteprihvaćeno da parnica po članu 417, ili po članu 417', Građanskog zakonika predstavlja pravni lek za izvršenje takve naknade;

-naglašavajući da je u pogledu nematerijalne štete, posebno nesigurnosti i zabrinutosti, ova obaveza bila uzeta u obzir u uvođenju u Zakon od jula 2005. godine povoljnijih modaliteta primene "prava na zamenu" od onih koji su postojali u prethodnim propisima, s tim da su ti povoljniji modaliteti, prvo, mogućnost dobijanja novčane naknade štete (swiadczenia pienieznego) kao alternativa za komplikovaniju proceduru učešća u postupku aukcije, i, drugo, povećanje zakonskog plafona za obeštećenje sa 15% na 20%, i,

-nadalje, preuzimajući obavezu da pred domaćim sudovima ne osporava da član 448 u vezi sa članom 23 Građanskog zakonika mogu da pruže pravni osnov za odštetni zahtev u vezi s nematerijalnom štetom.

Za Državu                                                                                            Za podnosioca predstavke

Jakub Volašijevič                                                                               Jirži Bro niovski  Zbignjev Cičon

   (s.r.)                                                                                                       Vojcieh Hermelinski

                                                                                                                              (s.r.)

Sačinjeno u tri primerka u originalu; u ime Sekretarijata Evropskog suda za ljudska prava

Pol Mahoni                                                                                  Renata Degener

(s.r.)                                                                                                   (s.r.)

Sačinjeno u Varšavi, 6. septembra 2005" 

II. PROCENA SUDA

A. Opšta pitanja

  1. Ovlašćenje Suda da sa spiska predmeta skine određeni predmet u slučaju postizanja prijateljskog poravnanja je predviđeno članom 39 Konvencije:

"Ako se postigne prijateljsko poravnanje, Sud briše predmet sa svoje liste odlukom koja sadrži kratak opis činjenica i postignutog rešenja"

Međutim, primena ovog ovlašćenja je podložna ispunjenju uslova propisanih članom 37, stav 1 i članom 38, stav 1 (b) Konvencije, koji se tiču brisanja predstavki i postupka prijateljskog poravnanja. Slede relevantne odredbe ovih članova:

Član 37 (brisanje predstavki)

"1. Sud u svakoj fazi postupka može odlučiti da izbriše predstavku s liste predmeta ako se na osnovu okolnosti može zaključiti:

(...)

(b) da je stvar razrešena; ...

(...)

Međutim, Sud nastavlja s   ispitivanjem  predstavke ako   je to   potrebno  radi poštovanja ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju"

Član 38

(ispitivanje predmeta i postupak prijateljskog poravnanja)

"1. Ako Sud proglasi predstavku prihvatljivom, on (...)

(b) se stavlja na raspolaganje stranama u sporu kako bi se postiglo prijateljsko poravnanje zasnovano na poštovanju ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju"

  1. Sledi da Sud može da briše predstavku sa spiska predmeta jedino ako se zadovolji da je rešenje za stvar obuhvaćenu poravnanjem koje ostvare stranke "zasnovano na poštovanju ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju" Ovaj uslov se nalazi i u pravilu 62, stav 3 Poslovnika Suda:

"Ako sekretar Suda obavesti veće da su se stranke dogovorile o prijateljskom poravnanju, Veće će, nakon što se uveri da je nagodba postignuta na osnovu poštovanja ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju, brisati predmet s liste predmeta Suda u skladu s pravilom 43, stav 3"

Pravilo 43, stav 3 nalaže da se "odluka o brisanju predstavke koja je proglašena prihvatljivom" - kao u posmatranom slučaju - "donosi u obliku presude".

B. Implikacije "postupka pilot-presude"

  1. Prijateljsko poravnanje je u ovom slučaju postignuto nakon što je Sud doneo presudu o meritumu slučaja u kojoj je izneo stav da je povreda prava podnosioca predstavke ustanovljenih Konvencijom nastala iz opšteprisutnog sistemskog problema čija je posledica bila da je čitav red lica bio oštećen (vidi predmet Broniowski,st. 189).U vezi s tim, Sud je odredio da "tužena Država mora da odgovarajućim pravnim merama i administrativnom praksom obezbedi primenu imovinskog prava ostalim licima koja su tražila obeštećenje u vezi s imovinom pored reke Bug, ili da im naknadi štetu u odgovarajućim iznosima, u skladu s načelom zaštite imovinskih prava određenim članom 1 Protokola br. 1 (vidi četvrtu operativnu odredbu glavne presude). Sud je jasno ukazao da izvršenje presude zahteva opšte mere na nacionalnom planu i da te mere moraju da uzmu u obzir veliki broj ljudi koji su oštećeni i da isprave sistemske nedostatke koji su bili uzrok nalaza Suda da je postojala povreda. Sud je takođe primetio da bi te mere trebalo da sadrže i plan koji bi ponudio oštećenima naknadu štete za kršenje Konvencije. Sud je naglasio da je nakon što su nedostaci pronađeni dužnost domaćih vlasti da, pod nadzorom Komiteta ministara, preduzmu, ako je potrebno čak i retroaktivno, neophodne mere za ispravljanje postojećeg stanja u skladu sa supsidijarnim karakterom Konvencije (ibid.,st. 193). Ova vrsta utvrđujućeg pristupa Suda sistemskim ili strukturnim problemima u nacionalnim pravnim porecima opisana je kao "postupak pilot-presude" (vidi, na primer, Court's Position paper on proposals for reform of the European Convention on Human Rights and other measures as set out in the report of the Steering Committee for Human Rights od 4. aprila 2003. godine (CDDH(2003)006 Final, koji je Sud jednoglasno usvojio na 43. plenarnoj upravnoj sednici 12. septembra 2003. godine, st. 43-46; i Response by the Court to the CDDH Interim Activity Report sačinjen nakon 46. plenarne upravne sednice 2. februara 2004. godine, st. 37).
  2. Cilj označavanja glavne presude kao "pilot-presude" bio je da se pomogne u nalaženju najbržeg i najdelotvornijeg rešenja problema koji je uticao na zaštitu imovinskih prava u nacionalnom - poljskom - pravnom poretku. Jedan od značajnih činilaca koje je Sud uzeo u obzir bila je sve veća opasnost po sistem Konvencije i sposobnost Suda da procesuira sve veći teret predmeta koji je bio posledica velikog broja sličnih predmeta čiji je uzrok ležao, između ostalog, u istim strukturnim i sistemskim problemima (ibid). Glavni cilj postupka pilot-presude je pružanje pomoći državama ugovornicama da ispune svoju ulogu u sistemu Konvencije tako što takve probleme rešavaju na domaćem nivou i tako obezbeđuju oštećenim licima prava i slobode kako je predviđeno članom 1 Konvencije, obezbeđujući im bržu zaštitu prava i u isto vreme smanjujući teret ovog Suda, koji bi u protivnom morao da presuđuje u velikom broju predmeta koji su u suštini slični. Treba primetiti da je u pilot-presudi u predstavci g. Broniovskoga Sud, nakon što je odredio da postoji povreda, takođe odložio procesuiranje predstavki koje su imale sličan opšti uzrok "dok se ne primene odgovarajuće opšte mere" (ibid, st. 198).
  3. U kontekstu prijateljskog poravnanja postignutog nakon donošenja pilot- presude o meritumu slučaja, pojam "poštovanja ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju" je po definiciji širi od pojedinačnih interesa podnosioca predstavke i od Suda zahteva da slučaj ispita takođe iz perspektive "relevantnih opštih mera". Ne može se isključiti da čak i pre nego što tužena država usvoji bilo koje, ili bilo koje odgovarajuće, mere u izvršenju pilot-presude o meritumu (čl. 46 Konvencije) Sud donese presudu kojom briše "pilot" predstavku na osnovu prijateljskog poravnanja (čl. 37, st. 1 (b) i čl. 39) ili dodeljuje pravično zadovoljenje podnosiocu predstavke (čl. 41). Ipak, imajući u vidu sistemski ili strukturni nedostatak koji je doveo do nalaza o povredi Konvencije u pilot-presudi, jasno je da je za efikasno funkcionisanje sistema Konvencije poželjno da se zaštita prava pojedinca i opšta zaštita odvijaju paralelno. Tužena država je sposobna da neophodne pojedinačne i opšte mere preduzima u isto vreme i da pristupi prijateljskom poravnanju s podnosiocem predstavke na osnovu sporazuma koji bi sadržao obe kategorije mera, time ojačavajući supsidijarno svojstvo sistema zaštite ljudskih prava Konvencije i olakšavajući vršenje dužnosti Suda i Komiteta ministara po članovima 41 i 46 Konvencije. Propust tužene države da postupi na taj način po definiciji bi stavio sistem Konvencije pod veći pritisak i potkopao njeno supsidijarno svojstvo.
  4. U takvim okolnostima, u odlučivanju da li da ovu predstavku briše sa svoje liste u skladu sa članovima 39 i 37, stav 1 (b) Konvencije po osnovu toga da je stvar razrešena i da poštovanje ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i protokolima uz nju ne zahteva njegovo dalje ispitivanje, Sud bi trebalo da uzme u obzir ne samo situaciju u kojoj se nalazi sam podnosilac predstavke već takođe i mere čiji je cilj ispravljanje nedostatka u poljskom pravnom poretku za koji je u glavnoj presudi ustanovljeno da je uzrok utvrđenog kršenja.

C. Uslovi prijateljskog poravnanja koje su stranke dogovorile

  1. U vezi s ovim, Sud napominje da se prijateljsko poravnanje koje su postigli g. Broniovski i Vlada Poljske bavi kako opštim tako i pojedinačnim aspektima nalaza Suda u glavnoj presudi da je postojala povreda prava na imovinu po članu 1 Protokola br. 1. Već u prvoj klauzuli sporazuma je izričito navedeno da uslovi poravnanja uzimaju u obzir "ne samo interese pojedinačnog podnosioca predstavke ... i štetu koju je on pretrpeo kao posledicu povrede prava na imovinu koju je ustanovio Sud u ovom slučaju, već takođe i interese i štetu podnosilaca u sličnim predstavkama pred ovim Sudom ili koje bi mogle da mu budu podnete", i "obavezu Vlade Poljske po članu 46 Konvencije da u izvršenju glavne presude preduzme mere obeštećenja ne samo u pogledu g. Broniovskog već takođe i opšte mere koje se odnose na druge potražioce u vezi s rekom Bug" (vidi gore, st. 31). Time su stranke priznale implikacije, za svrhu njihovog prijateljskog poravnanja, glavne presude kao pilot-presude.

1. Opšte mere

  1. Pre poravnanja, tužena Država je usvojila amandmane na zakonske propise, u vidu Zakona od jula 2005. godine (vidi gore, st. 18-20), koji su, kako je predviđeno preambulom sporazuma, "doneti s ciljem uzimanja u obzir nalaza iznetih u glavnoj presudi ovoga Suda kao i nalaza presude Ustavnog suda od 15. decembra 2004. godine" (vidi gore, st. 10-11, 14-17 i 31). 

U glavnoj presudi Sud je odredio da je neopravdano ometanje "mirnog uživanja imovine" podnosioca predstavke zajemčeno članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju izviralo iz ponašanja Države tako što su "vlasti (Poljske), namećući niz ograničenja na primenu 'prava na zamenu' podnosioca predstavke, i primenjujući prakse koje su to pravo činile neprimenjivim u praksi, učinile to pravo iluzornim i uništile njegovu suštinu" (vidi predmet Broniowski, st. 185). Sud je takođe primetio u pogledu pravnog gašenja "prava na zamenu" podnosioca predstavke Zakonom od decembra 2003. godine (ibid, st. 186) da ne postoji "nikakav uverljiv razlog zašto bi tako beznačajan iznos (2% obeštećenja koje je porodica podnosioca predstavke već bila primila) mogao da ga liši per se mogućnosti dobijanja makar jednog dela onoga na šta ima pravo na jednakom osnovu kao i drugi potražioci u vezi s imovinom oko reke Bug (ibid,st. 185 in fine). Cilj Zakona od jula 2005. godine uzetog zajedno s obećanjem Države u izjavi datoj u prijateljskom poravnanju očigledno je da odstrani ova praktična i pravna ograničenja primene "prava na zamenu" za potražioce u vezi s rekom Bug. Isto tako, cilj Zakona od jula 2005. godine je da odstrani restriktivne aspekte Zakona od decembra 2003. godine koje je Ustavni sud osudio u obrazloženju presude iz decembra 2004. godine, poimence najviši iznos obeštećenja od 50.000 PLN i isključenje bilo kakvog naknadnog "prava na zamenu" za sve potražioce, uljučujući podnosioca predstavke u ovom predmetu, koji su ranije već bili dobili neku naknadu, i to u bilo kom iznosu (vidi gore, st. 10 -11).

Sud primećuje da je u toj presudi Ustavni sud, vršeći svoju dužnost tumačenja i primene Ustava Poljske, odigrao značajnu ulogu u ustanovljavanju normi poštovanja ljudskih prava za zakonodavnu i izvršnu vlast Poljske (vidi predmet Broniowski st. 77-86; i st. 14-17 gore) pa time stvorio u domaćem pravnom poretku bolje uslove obezbeđenja "prava i sloboda ustanovljenih ... Konvencijom", u primeni načela supsidijarnosti propisanog članom 1 Konvencije.

  1. Što se tiče izjave Države u prijateljskom poravnanju u pogledu opštih mera, Sud primećuje da se njen sadržaj tiče kako funkcionisanja u budućnosti zakonodavnog plana u vezi s rekom Bug tako i obeštećenja za materijalnu i nematerijalnu štetu nanetu u prošlosti koju su pretrpeli potražioci u vezi s imovinom oko reke Bug kao posledicu manjkavosti tog plana u prošlosti.
  2. Država je posebno pomenula određene pravne lekove dostupne u građanskom pravu u vezi s omogućavanjem preostalim potražiocima da traže naknadu štete pred sudom u Poljskoj na ime materijalne i nematerijalne štete izazvane sistemskom situacijom za koju je u glavnoj presudi ustanovljeno da predstavlja kršenje člana 1 Protokola br. 1 i da traže zadovoljenje, što bi po članu 41 Konvencije bilo moguće ukoliko bi se Sud njihovim slučajevima bavio pojedinačno. Čini se da je postojanje pravnog leka u građanskom pravu u pogledu materijalne štete izazvane činjenjem ili nečinjenjem Države jasno ustanovljeno u svetlu sudske prakse poljskih sudova, posebno Vrhovnog suda (vidi gore, st. 22 -28). S druge strane, nešto manje jasan je odnos poljskog prava u pogledu ostvarenja obeštećenja od države za nematerijalnu štetu (vidi gore, st. 29-30). U izjavi datoj u prijateljskom poravnanju, tužena Država je iznela stav da je naknada u naturi za nematerijalnu štetu koju su u prošlosti pretrpeli potražioci u vezi s rekom Bug već bila pružena time što je Zakon od jula 2005. godine ponudio povoljnije modalitete primene "prava na zamenu". Pored toga, Država se obavezala da ne osporava da bi član 448 uzet zajedno sa članom 23 Građanskog zakonika bio u stanju da pruži pravni osnov za zahtev za naknadu štete u vezi s nematerijalnom štetom, ako bi bilo koji potražilac u vezi s oblašću reke Bug želeo da takvu tužbu podnese sudu u Poljskoj.
  3. Mišljenje je Suda da je Država dopunjenim pravnim propisima i izjavom datom u prijateljskom poravnanju pokazala iskrenu nameru da preduzme mere za ispravljanje sistemskih nedostataka koje je ovaj Sud našao u glavnoj presudi a Ustavni sud Poljske u presudi iz decembra 2004. godine. Iako je članom 46 Konvencije predviđeno da je u pogledu nadzora nad izvršenjem glavne presude ovog Suda za procenu opštih mera i njihove primene odgovoran Komitet ministara (vidi takođe pravilo 43, st. 3 Poslovnika Suda), a Sud, u korišćenju svoje nadležnosti da odlučuje da li da sa svoje liste predmeta briše neki predmet po članu 37, stav 1 (b) i članu 39 nakon postizanja prijateljskog poravnanja stranaka, ne može a da se ne osloni na stvarne i obećane postupke tužene Države u pogledu preduzimanja mera za ispravljanje nedostataka kao pozitivnog činioca u pogledu "poštovanja ljudskih prava ustanovljenih Konvencijom i njenim protokolima" (vidi gore, st.37).

2. Pojedinačne mere

  1. Što se tiče naknade pružene samom podnosiocu predstavke, g. Broniovskom, Sud primećuje da iznos koji će mu biti isplaćen prema poravnanju pruža kako ubrzano zadovoljenje njegovog "prava na zamenu" po zakonodavnom planu u vezi s rekom Bug koji je na snazi nakon Zakona od jula 2005. godine tako i obeštećenje za sve materijalne nematerijalne štete koje je pretrpeo. On je takođe i dalje slobodan da traži i dobije obeštećenje u iznosu iznad sadašnjeg limita na naknade od 20% predviđenog Zakonom od jula 2005. godine u meri u kojoj to zakoni Poljske dozvole u budućnosti, a nema ničega što bi sprečilo osporavanje tog limita od 20% ili pred Ustavnim sudom Poljske ili pred ovim Sudom (vidi klauzule 6 i 10 sporazuma, gore, st.31).

D. Zaključak

  1. Imajući u vidu sve prethodno, Sud smatra da je poravnanje u ovom predmetu zasnovano na poštovanju ljudskih prava kako je predviđeno Konvencijom i njenim protokolima (čl. 37, st. 1 in fine Konvencije i pravilo 62, st. 3 Poslovnika Suda).

Sledi da predmet treba brisati s liste predmeta.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Prima k znanju uslove sporazuma o prijateljskom poravnanju i modaliteta obezbeđenja poštovanja obaveza preuzetih u istom (pravilo 43, st. 3 Poslovnika Suda);
  2. Odlučuje da predmet briše s liste predmeta.

Sačinjeno na engleskom i francuskom, stranke su pismenim putem obaveštene 28. septembra 2005. godine, u skladu s pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

         L. Vildhaber                                                                                                                            P. Mahoni

          Predsednik                                                                                                                         Sekretar Suda                                                                                                                                                                                          

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

CASE OF BRONIOWSKI v. POLAND

(Application no. 31443/96)

JUDGMENT

(Friendly settlement)

STRASBOURG 

28 September 2005 

In the case of Broniowski v. PolandThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

MrL. WildhaberPresident,
MrJ.-P. Costa,
MrG. Ress,
SirNicolas Bratza,
MrsE. Palm,
MrL. Caflisch,
MrsV. Strážnická,
MrV. Butkevych,
MrB. Zupančič,
MrJ. Hedigan,
MrM. Pellonpää,
MrsH.S. Greve,
MrA.B. Baka,
MrR. Maruste,
MrM. Ugrekhelidze,
MrS. Pavlovschi,
MrL. Garlicki, judges,
and Mr P.J. MahoneyRegistrar,

Having deliberated in private on 19 September 2005,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 31443/96) against the Republic of Poland lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Polish national, Mr Jerzy Broniowski (“the applicant”), on 12 March 1996Having been designated before the Commission by the initials J.B., the applicant subsequently agreed to the disclosure of his name.

2.  The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr Z. Cichoń and Mr W. Hermeliński, lawyers practising in Cracow and Warsaw respectivelyThe Polish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr J. Wołąsiewicz, of the Ministry of Foreign Affairs.

3.  In a judgment of 22 June 2004 (“the principal judgment), the Court (Grand Chamber) held that there had been a violation of Article 1 of Protocol No. 1. It found that that violation had originated in a systemic problem connected with the malfunctioning of domestic legislation and practice caused by the failure to set up an effective mechanism to implement the “right to credit” of Bug River claimants (see point 3 of the operative provisions of the principal judgment), with the consequence that not only the applicant in this particular case but also a whole class of individuals had been or were still denied the peaceful enjoyment of their possessions (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96§ 189, ECHR 2004-V).

In that connection, the Court directed that the respondent State should, through appropriate legal measures and administrative practices, secure the implementation of the property right in question in respect of the remaining Bug River claimants or provide them with equivalent redress in lieu, in accordance with the principles of protection of property rights under Article 1 of Protocol No. 1 (see point 4 of the operative provisions of the principal judgment).

In respect of the award to the applicant for any pecuniary or non-pecuniary damage resulting from the violation found in the present case, the Court held that the question of the application of Article 41 of the Convention was not ready for decision and reserved that question as a whole, inviting the Government and the applicant to submit, within six months from the date of notification of the principal judgment, their written observations on the matter and to notify the Court of any agreement they might reach (see point 5 of the operative provisions of the principal judgment). More specifically, in respect of Article 41, the Court considered that that issue should be resolved not only having regard to any agreement that might be reached between the parties but also in the light of such individual or general measures as might be taken by the respondent Government in execution of the principal judgment. Pending the implementation of the relevant general measures, the Court adjourned its consideration of applications deriving from the same general cause (see Broniowski, cited above, § 198).

Lastly, the Court awarded the applicant 12,000 euros in respect of costs and expenses incurred up to that stage of the proceedings before the Court.

4.  Within the above-mentioned term of six months, the parties filed their observations on the award of just satisfaction under Article 41 in the case. The Government submitted their observations on 31 January 2005. The applicants pleading was received at the Registry on 14 February 2005.

5.  On 7 March 2005, after an exchange of the parties pleadings, the Government asked the Registrar for assistance in negotiations between the parties, aimed at reaching a friendly settlement of the case. At the same time, they submitted their written proposal for such a settlement.

6.  Following instructions by the President of the Grand Chamber, the representatives of the Registry held meetings with the parties in Warsaw on 23 and 24 June 2005. On the latter date, the parties, having regard, among other things, to the progress of the Polish parliaments work on new Bug River legislation, decided that the friendly settlement negotiations should be adjourned pending the expected enactment of that legislation in the near future (see also paragraphs 12 and 13 below).

7.  On 26 July 2005 the Government informed the Court that the new Bug River legislation had been passed by Parliament on 8 July 2005 (see also paragraph 13 below). They asked the Registrar to resume the friendly settlement negotiations.

8.  At the close of a second round of the friendly settlement negotiations in Warsaw, on 5 and 6 September 2005, the parties signed a friendly settlement agreement, the text of which is set out below in the “Law” part of the judgment (see paragraph 31).

THE FACTS

9.  The applicant, Mr Jerzy Broniowski, was born in 1944 and lives in WieliczkaPoland.

I.  DEVELOPMENTS FOLLOWING THE DELIVERY OF THE PRINCIPAL JUDGMENT

10.  On 15 December 2004, on an application of 30 January 2004 by a group of members of the Polish parliament challenging the constitutionality of certain provisions of the Law of 12 December 2003 on offsetting the value of property abandoned beyond the present borders of the Polish State against the price of State property or the fee for the right of perpetual use (Ustawa o zaliczaniu na poczet ceny sprzedaży albo opłat z tytułu użytkowania wieczystego nieruchomości Skarbu Państwa wartości nieruchomości pozostawionych poza obecnymi granicami Państwa Polskiego) (“the December 2003 Act”) (see also Broniowski, cited above, §§ 37-38 and 120), the Constitutional Court (Trybunał Konstytucyjny) declared unconstitutional, inter alia, the provisions imposing quantitative limitations on the “right to credit”, namely section 3(2), which fixed a ceiling of 15% of the original value of Bug River property but not more than 50,000 Polish zlotys (PLN), and section 2(4), which excluded from the scope of the compensation scheme under that Act persons who, like the applicant, had received at least some compensation by virtue of previous laws.

11.  The Constitutional Courts judgment became effective on 27 December 2004, the date of its publication in the Journal of Laws (Dziennik Ustaw), except for its part relating to section 3(2), in respect of which the court ruled that it should be repealed on 30 April 2005.

12.  On 2 March 2005 the Government submitted to Parliament a Bill on the realisation of the right to compensation for property left beyond the present borders of the Polish State (projekt ustawy o realizacji prawa do rekompensaty z tytułu pozostawienia nieruchomości poza obecnymi granicami państwa polskiego). The bill proposed that the maximum compensation available to Bug River claimants should be 15% of the value of the original Bug River property. It was proposed that the right to credit could be realised in two forms, depending on the claimantchoice: either, as previously, through an auction procedure, or through cash payment from a special compensation fund.

The first reading of the bill took place on 15 April 2005, following which the matter was referred to the Parliamentary Commission for the State Treasury. During discussions that took place in May and June 2005, the ceiling of 15% was criticised by many deputies and it was suggested that, in order to secure compliance with the Courts principal judgment in the present case, the level of compensation should be increased.

13.  On 8 July 2005 the Sejm (first house of the Polish parliament) passed the Law on the realisation of the right to compensation for property left beyond the present borders of the Polish State (Ustawa o realizacji prawa do rekompensaty z tytułu pozostawienia nieruchomości poza obecnymi granicami państwa polskiego) (“the July 2005 Act”). The statutory ceiling for compensation for Bug River property was set at 20%. The law was passed by the Senat (second house of the Polish parliament) on 21 July 2005 and signed by the President of Poland on 15 August 2005. It will come into force on 7 October 2005that is to say thirty days after its publication in the Journal of Laws.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The Constitutional Courts judgment of 15 December 2004

14.  The Constitutional Courts judgment of 15 December 2004 was its second major ruling on the Bug River claims (see also Broniowski, cited above, §§ 79-87), containing extensive reasoning and detailed examination of the legal and social context of the Bug River legislation from the point of view of, inter alia, the principles of the rule of law and social justice (Article 2 of the Constitution), prohibition of expropriation without just compensation (Article 21), proportionality (Article 31), equality before the law (Article 32), and protection of property rights (Article 64).

15.  With regard to the difference in treatment between Bug River claimants laid down in section 2(4) of the December 2003 Act (see also Broniowski, cited above, §§ 115, 119 and 186), the Constitutional Court held, among other things:

Exclusion from the right to credit of persons who, on the basis of other statutes, have acquired ownership, or the right of perpetual use, in respect of property having a value lower than the value of the right to credit as set forth in the December 2003 Act under review and whoipso factohave enjoyed merely part of this right ..., infringes the constitutional principles of equal protection of property rights (Article 64 § 2) and equal treatment and non-discrimination (Article 32). It constitutes an unjustified difference in the treatment of persons who have not hitherto benefited from the right to credit in any way and persons who have enjoyed this right to a lesser extent than envisaged by the Act being reviewed. Such provision is also socially unjust, undermines citizens confidence in the State and, in consequence, does not comply with Article 2 of the Constitution.”[1]

16.  With regard to the statutory ceilings of 15% and PLN 50,000 laid down in section 3(2) of the December 2003 Act (see also Broniowski, cited above, §§ 116 and 186), the Constitutional Court stated, among other things:

The quantitative restrictions imposed on the right to credit in the provisions indicated in point I.5 of the Constitutional Courtruling are excessive and, accordingly, do not conform either to the principles of protecting acquired rights and of citizens confidence in the State, as derived from the constitutional principle of the rule of law, or to the principle of social justice (Article 2 of the Constitution).

In particular, the adoption of a uniform maximum limit for all entitled persons on the value of compensation at a level of 50,000 Polish zlotys leads to unequal treatment of entitled persons and fails to comply with Article 32 § 1 of the Constitution. Furthermore, it results in unequal protection of their property rights, contrary to Article 64 § 2 of the Constitution.”

17.  The Constitutional Court also referred to permissible restrictions on the right to credit and to alleged discrimination against Bug River claimants in the following terms:

Statutory limitation of citizens property rights is permissible for the following reasons: public interest... financial constraints ... on the State – which constitutes a common good in accordance with Article 1 of the Constitution – and, as regards ... the financial repercussions of this ruling, consideration for the States ability to perform its basic functions. ...

The determination of the scale of justified limitations placed upon the right to creditand the balancing of the rights of persons who left their property beyond the Bug River against the financial capacity of the State and protected constitutional values, require a thorough and careful assessment on the legislaturepart. When specifying the scope of limitations placed upon the right to credit, the legislature should, in particular, take into account the passing of time as regards persons who left their property beyond the Bug River and their heirs who have hitherto not realised their entitlement to compensation on the basis of earlier statutes.

The compensation promised sixty years ago primarily took the form of aid to relocated citizens, enabling Polish citizens to make a fresh start following the loss of property left beyond the new borders of the Polish State. Accordingly, it is necessary to formulate dynamically the [States] compensation obligations with the passing of time, and to exercise very great caution in applying current instruments for protecting the property rights of natural persons to situations which arose in different historical circumstances and are characterised by different sensibilities as regards observance of these rights.

In the light of historical facts, it is unjustified to allege that persons who left their property beyond the Bug River represent a category discriminated against in comparison with other groups of citizens who lost their property during, and following, the Second World War. It should be remembered that property owners possessing Polish citizenship were in no way compensated for the loss of property (also in the form of real estate) resulting from wartime confiscations.

Owners of property taken over with a view to agricultural land reform did not obtain equivalent compensation. An equivalent, or even a very modest, pension that domestic owners of property nationalised on the basis of the Nationalisation of the Basic Branches of the National Economy Act 1946 were supposed to receive was very often not paid.

Owners of land situated within the borders of the City of Warsaw in the year 1939 that was taken into communal ownership without payment of compensation directly after the Second World War have hitherto not obtained compensation. Moreover, it is also unfounded to suggest that discrimination against persons who left their property beyond the Bug River resulted from a delay in realising their expectations of compensation or from the fact that such compensation was in kind, as opposed to being in pecuniary form. It should be borne in mind that the pecuniary obligations which would have arisen and would have been confirmed and realised prior to the entry into force of the Amendment of the Monetary System Act 1950 would probably have been subject to the disadvantageous mechanism of monetary exchange, as envisaged by that Act. ...

B.  The July 2005 Act

18.  Pursuant to section 26 of the July 2005 Act, the right to credit referred to in other, previous, statutes is to be considered a “right to compensation” (prawo do rekompensaty) under the provisions of this Act.

19.  Section 13 defines the right to compensation as follows:

(1)  The right to compensation shall be realised in one of the following forms:

1.  offsetting of the value of the property left beyond the present borders of the Polish State against:

(a)  the sale price of property owned by the State Treasury;

(b)  the sale price of the right of perpetual use of land owned by the State Treasury;

(c)  the fees for perpetual use of land owned by the State and the sale price of buildings and other premises or dwellings situated thereon; or

(d)  the fee for transformation of the right of perpetual use into the right of ownership of property, as referred to in separate provisions; or

2.  a pecuniary benefit [świadczenie pieniężne] to be paid from the resources of the Compensation Fund [Fundusz Rekompensacyjny] referred to in section 16.

(2)  Offsetting of the value of property left beyond the present borders of the Polish State shall be effected up to a value equal to 20% of the value of that property. The amount of the pecuniary benefit shall constitute 20% of the value of such property.

(3)  In determining the amount to be offset and the pecuniary benefit referred to in subsection (2), the value of [property] that has already been acquired as partial realisation of the right to compensation shall be included ...”

(4)  Offsetting of the value of property left beyond the present borders of the Polish State and payment of the pecuniary benefit shall be effected upon submission of the decision or certificate confirming the right to compensation, issued on the basis of this Law or other provisions.”

20.  Pursuant to section 16, a Compensation Fund is to be set up in order to finance and secure the payments of pecuniary benefits to Bug River claimants. The fund will derive its resources from: the sale of property belonging to the Resource of Agricultural Property of the State Treasury (Zasób Własności Rolnej Skarbu Państwa), the total amount of land designated for that purpose being not less than 400,000 hectares; from the interest on money set aside on the funds bank accounts; and, in the event of a shortage of income from those sources, from loans from the State budget in an amount determined by the relevant Budget Act.

C.  The remedies under the Civil Code

1.  Amendments to the Civil Code

21.  On 1 September 2004 the Law of 17 June 2004 on amendments to the Civil Code and other statutes (Ustawa o zmianie ustawy – Kodeks cywilny oraz niektórych innych ustaw) (“the 2004 Amendment”) came into force. The relevant amendments enlarged the scope of the State Treasurys liability for tort under Article 417 of the Civil Code. That included adding a new Article 417-1 and making provision for the States tortious liability for its omission to enact legislationa concept known as “legislative omission” (zaniedbanie legislacyjne).

2.  Civil action for material damage under the law of tort

(a)  Articles 417 and 417-1 of the Civil Code

22.  In the version applicable until 1 September 2004, Article 417 § 1, which laid down a general rule concerning the States liability in tort, read as follows:

The State Treasury shall be liable for damage caused by a State official in the performance of his duties.”

23.  Since 1 September 2004 the relevant part of Article 417 has read:

“1.  The State Treasury or [,as the case may be,] a self-government entity or other legal person responsible for exercising public authority, shall be liable for any damage caused by an unlawful act or omission [committed] in connection with the exercise of public authority.”

24.  Under the transitional provisions of section 5 of the 2004 Amendment, Article 417 as applicable before 1 September 2004 applies to all events and legal situations which subsisted before that date.

25.  The relevant parts of Article 417-1 read as follows:

“1.  If damage has been caused by the enactment of a law, reparation for [the damage] may be sought after it has been established in the relevant proceedings that that statute was incompatible with the Constitution, ratified international agreement or another statute.

...

3.  If damage has been caused by a failure to give a ruling [orzeczenie] or decision [decyzja] where there is a statutory duty to do so, reparation for [the damage] may be sought after it has been established in the relevant proceedings that the failure to give a ruling or decision was contrary to the law, unless other specific provisions provide otherwise.

4.  If damage has been caused by the failure to enact a law where there is a statutory duty to do so, the court dealing with the case shall declare that such failure is incompatible with the law.”

(b)  The Supreme Courts relevant case-law

26.  In its judgments of 30 June and 6 October 2004 concerning the availability to Bug River claimants of an action for damages for material prejudice under the law of tort, the Supreme Court confirmed the opinion expressed in its first landmark judgment on that matter, given on 21 November 2003 (see also Broniowski, cited above, §§ 107-08), and held that the Polish State was liable for material damage resulting from the non-enforcement of the right to credit on account of the defective operation of the Bug River legislation.

Both judgments were given by the Supreme Court following the examination of cassation appeals lodged by Bug River claimants whose claims for damages on account of the non-enforcement of the right to credit had been dismissed by the courts at first and second instance. The Supreme Court quashed the appellate judgments and remitted the cases to the relevant courts of appeal.

27.  In the judgment of 30 June 2004 (no. IV CK 491/03) delivered by the Civil Division in E.B and A.C. v. the State Treasury – the Governor of Pomerania and the Minister of Finance, the Supreme Court found that the Polish States legislative activity (działalność legislacyjna), which made it impossible for it to discharge the obligations arising from the Republican Agreements, could be regarded as a “legislative tort” (delikt normatywny) causing damage to the Bug River claimants concerned. It also held that the State was liable for such damage under Article 77 § of the Constitution (see Broniowski, cited above, § 75) and Article 417 of the Civil Code. Istatedinter alia, the following:

“According to the case-law of both the Constitutional Court and the Supreme Court, it is possible [for an individual] to seek damages from the State Treasury for so-called legislative lawlessness [bezprawie normatywne] ... [which] consists in [the States] failure to enact, in good time, legislation that is necessary from the constitutional point of view, a failure whose consequences directly infringe the individuals rights. ...

The defendant State did, on the one hand, introduce provisions which were to ensure compensation for property left in the former territories of the Polish State but, on the other, enacted legislation that excluded or made practically illusory the possibility of implementing the right to credit. Such acts on the part of the defendant, resulting in a factual situation in which the realisation of the ... right to credit was for all practical purposes extinguished, disclose features of unlawful conduct qualifying as a legislative tort. The unlawfulness of the defendant authorities conduct is demonstrated by the fact that, when determining the form and procedure for the realisation of the right to credit within the framework of their legislative autonomy, they in fact made the whole mechanism an illusory instrument of compensation, which resulted in an inadmissible dysfunction of the legal system. ...

Nevertheless, granting the applicants claim for damages under Article 77 § 1 of the Constitution also requires a prior finding of all the combined elements of civil liability, namely the defendants unlawful conduct, damage sustained by the claimants and normal causal link between these two aspects. The State Treasury may also be liable under Article 77 § 1 of the Constitution for damage caused by such legislative acts by the public authority as have resulted in the practical deprivation or limitation of the possibility of enforcing entitlements provided for by another law, which makes the legal system dysfunctional and internally inconsistent in that regard.

28.  In the third successive judgment concerning the States liability for non-enforcement of the right to credit (no. I CK 447/03), given by the Civil Division in A.P. and J.P. v. the State Treasury – the Minister for the Treasury and the Governor of M. Province on 6 October 2004, the Supreme Court held:

“Before the entry into force of the amendments to the Civil Code on 1 September 2004, Article 417 of the Civil Code accordingly constituted a direct legal basis for vindicating claims for damages arising from the enactment of legislation incompatible with the law which was removed from the legal system in the manner specified in Article 188 of the Constitution [in other words, declared unconstitutional by the Constitutional Court]. ... [A] basis for the claimants claim for damages was Article 77 § 1 of the Constitution read in conjunction with Article 417 in the version applicable before 1 September 2004.

The State authorities duty is not only to create legal guarantees for the protection of property rights but also to refrain from enacting such regulations as to restrict or extinguish those rights. The defendant State, on the one hand, introduced provisions which were to ensure compensation for Bug River property but, on the other hand, enacted legislation that excluded or made illusory the possibility for the entitled persons to enjoy the right to credit.

There is no doubt that those actions reduced the value of the right to credit and that this reduction constitutes a material loss covered by the notion of damage. In order to determine [the damage] it is necessary to compare the value of the right to credit in a hypothetical legal situation free from the possible omissions and laws found to have been defective with the situation obtaining in reality, i.e. taking into account the reduced pool of State property and, thereby, the [reduced] value of the right to credit caused by the operation of the [defective] laws until their repeal by the Constitutional Court.”

3.  Civil action for non-material damage caused by an infringement of personal rights

(a)  Article 23 of the Civil Code

29.  Article 23 of the Civil Code contains a non-exhaustive list of the so-called “personal rights” (prawa osobiste). This provision states:

The personal rights of an individual, such as in particular health, liberty, honour, freedom of conscience, name or pseudonym, image, secrecy of correspondence, inviolability of the home, scientific or artistic work, [as well as] inventions and improvements shall be protected by the civil law regardless of the protection laid down in other legal provisions.”

(b)  Article 448 of the Civil Code

30.  Under Article 448, a person whose personal rights have been infringed may seek compensation. The relevant part of that provision reads:

“The court may grant an adequate sum as pecuniary compensation for non-material damage [krzywda] suffered to everyone whose personal rights have been infringed. Alternatively, the person concerned, regardless of seeking any other relief that may be necessary to remove the consequences of the infringement sustained, may ask the court to award an adequate sum for the benefit of a specific social interest. ...”

THE LAW

I.  THE FRIENDLY SETTLEMENT AGREEMENT

31.  On 6 September 2005 the parties reached a friendly settlement (see paragraph 8 above). Their agreement, signed by them and witnessed by the Courts Registry, reads as follows:

FRIENDLY SETTLEMENT

IN THE CASE OF

Broniowski v. Poland

application no. 31443/96

The present document sets out the terms of the friendly settlement concluded between

the Government of the Republic of Poland (the Government), on the one hand,

and Mr Jerzy Broniowski (the applicant), on the other,

collectively referred to as the parties, in accordance with Article 38 § 1 (b) of the European Convention on Human Rights (the Convention) and Rule 62 § 1 of the Rules of Court of the European Court of Human Rights (the Court);

The Government being represented by their Agent, Mr Jakub Wołąsiewicz, Ambassador, of the Ministry of Foreign Affairs, the applicant being represented by Mr Zbigniew Cichoń and Mr Wojciech Hermeliński, advocates practising in Cracow and Warsaw respectively.

I.  PREAMBLE

Having regard to

(a)  the judgment delivered on 22 June 2004 by the Grand Chamber of the Court in the present case (the principal judgment), in which the Court;

  found a violation of the right of property protected by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

  held that the violation originated in a systemic problem of malfunctioning of domestic legislation and practice, caused by the failure to set up an effective mechanism to implement the right to credit (prawo zaliczania) of Bug River claimants (see the third operative provision of the principal judgment), with the consequence that not only the complainant in the particular case, namely Mr Broniowski, but also a whole class of individuals have been or are still being denied the peaceful enjoyment of their possessions as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1;

  directed that the respondent State must, through appropriate legal measures and administrative practices, secure the implementation of the property right in question in respect of the remaining Bug River claimants or provide them with equivalent redress in lieu, in accordance with the principles of protection of property rights under Article 1 of Protocol No. 1;

  as regards the award of just satisfaction to the applicant,

decided, in respect of any pecuniary or non-pecuniary damage resulting from the violation found, that the question of the application of Article 41 of the Convention was not ready for decision and reserved it as a whole, and

awarded the applicant 12,000 euros (EUR) for costs and expenses incurred by him up to that stage of the proceedings before the Court;

  further placed itself at the parties disposal with a view to securing a friendly settlement in accordance with Article 38 § 1 (b) of the Convention;

(b)  the Polish Constitutional Courts judgment of 15 December 2004 (no. K2/04), declaring unconstitutional the provisions of the December 2003 Act (see paragraphs 114-120 of the principal judgment) imposing quantitative limitations on the right to credit (15% of the original value but not more than 50,000 Polish zlotys (PLN)) and excluding from the operation of the compensation scheme persons who had earlier received any compensation for their Bug River property;

(c)  the Law of 8 July 2005 on the realisation of the right to compensation for property left beyond the present borders of the Polish State (Ustawa o realizacji prawa do rekompensaty z tytułu pozostawienia nieruchomości poza obecnymi granicami państwa polskiego) (the July 2005 Act), which was enacted with a view to taking account of the findings of the Courts principal judgment as well as those of the above-mentioned judgment of 15 December 2004 by the Constitutional Court;

the parties, with the assistance of the Courts Registry, have now reached an agreement on the terms of a friendly settlement as follows:

II.  GENERAL CONSIDERATIONS

1.  The terms of the following settlement are intended to take into account

  that the wrong and injustice addressed by the Polish Bug River legislation is not one created by the Polish State;

  that the latters responsibility under the Convention is limited to the operation of the relevant legislation during the period falling within the Courts jurisdiction, which started on 10 October 1994;

  not only the interests of the individual applicant, Mr Broniowski, and the prejudice sustained by him as a result of the violation of his right of property found by the Court to have occurred in his particular case, but also the interests and prejudice of complainants in similar applications pending before the Court or liable to be lodged with it;

  the obligation of the Polish Government under Article 46 of the Convention, in executing the principal judgment, to take not only individual measures of redress in respect of Mr Broniowski but also general measures covering other Bug River claimants (see the fourth operative provision of the principal judgment).

2.  Given that the actual value of the property to which attaches the applicants entitlement under the Bug River legislation (the Bug River property) is disputed between the parties, a notional value has been agreed solely for the purposes of the present friendly settlement. This valuation does not bind either party in any further domestic or international proceedings brought in relation to the property.

3.  For the purposes of the present friendly settlement, the parties have agreed that the valuation of the applicants entitlement under the Bug River legislation shall be made by reference to the terms of the July 2005 Act, in particular the maximum statutory ceiling of 20% laid down in section 13(2) of that Act.

4.  The present friendly settlement does not preclude the applicant from seeking and recovering compensation over and above the current 20% ceiling fixed by the 2005 Act in so far as Polish law allows this in the future.

III.  INDIVIDUAL MEASURES

5.  The Government shall pay to the applicant, within 15 (fifteen) days from the date of delivery of the Courts judgment striking the case out of its list of cases under Rule 62 § 3 of the Rules of Court, the lump sum of 237,000 (two hundred and thirty-seven thousand) Polish zlotys (PLN) to a bank account named by him. The amount included therein regarding costs and expenses shall be paid together with any value added tax that may be chargeable thereon, the remaining amount being free of any tax or charge.

6.  The preceding lump sum is made up as follows:

(a)  an amount of 213,000 (two hundred and thirteen thousand) Polish zlotys (PLN) representing

(i)  20% of the agreed notional value of the applicants Bug River property as determined according to the terms of the July 2005 Act, to be paid without the applicants having to undertake the normal procedure foreseen in the July 2005 Act and notwithstanding the fact that his ascendants have already received partial compensation amounting to 2% of the value of the original property; and

(ii)  compensation for all and any prejudice which may have been sustained by the applicant as a consequence of the violation of his right of property under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, covering both

  non-pecuniary damage arising from the uncertainty and frustration involved in the prolonged hindrance by the Polish authorities on his exercise of his right to credit during the period falling within the Courts temporal jurisdiction and

  assumed but unquantified material damage;

(b)  24,000 (twenty-four thousand) Polish zlotys (PLN) for the costs and expenses incurred by him in addition to those covered by the award made in the principal judgment.

7.  In the event of failure to pay the above sum within the said time-limit of 15 days referred to in paragraph 5, the Government undertake to pay until settlement simple interest on the amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

8.  The applicant accepts that the above payment once received by him shall

(a)  constitute the final and full settlement of all his claims under his application no. 31443/96 before the Court, and

(b)  exhaust his entitlement by virtue of the Bug River legislation as it stands under the July 2005 Act.

9.  The applicant accordingly

(a)  undertakes not to seek any damages from the respondent State in respect of pecuniary and/or non-pecuniary prejudice arising from the facts found by the Court to constitute a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case;

(b)  waives any further claims against the Polish authorities in Polish civil courts, including those under the provisions of the Civil Code on the law of tort (Article 417 et seq.), and any claims that may be brought in relation to those facts before the Court or any other international body.

10.  Nothing in the present friendly settlement constitutes an acknowledgement by the applicant of the legitimacy of the statutory ceiling of 20% fixed by the July 2005 Act or its compatibility with the Polish Constitution or the Convention.

IV.  GENERAL MEASURES

11.  The Government make, as an integral part of this settlement, the following declaration as to general measures which are to be taken in accordance with the terms of the Courts principal judgment.

DECLARATION BY THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF POLAND

Having regard to their obligations under Article 46 of the Convention as to the execution of the Courts principal judgment in the case of Broniowski v. Poland (application no. 31443/96), in particular those relating to general measures to be adopted in order to secure the implementation of the right to credit not only of the applicant in that case but also of remaining Bug River claimants, the Government of the Republic of Poland

DECLARE

(a)  that they undertake to implement as rapidly as possible all the necessary measures in respect of domestic law and practice as indicated by the Court in the fourth operative provision of the principal judgment, and that, to this end, they will intensify their endeavours to make the new Bug River legislation effective and to improve the practical operation of the mechanism designed to provide the Bug River claimants with compensation, including the auction-bidding procedure and payments from the Compensation Fund (Fundusz Rekompensacyjny) referred to in the July 2005 Act;

(b)  that, as regards the auction-bidding procedure, they will ensure that the relevant State agencies will not hinder the Bug River claimants in enforcing their right to credit;

(c)  that, in addition to adopting general measures designed to remove obstacles in implementing the right to credit, they recognise their obligation to make available to the remaining Bug River claimants some form of redress for any material or non-material damage caused to them by the defective operation of the Bug River legislative scheme in their regard; in this connection,

  noting that, in respect of material damage, it is common ground that a civil action under Article 417 or, as the case may be, Article 417-1 of the Civil Code constitutes a remedy for affording such redress;

  pointing out that, in respect of non-material damage, in particular uncertainty and frustration, this obligation was taken into account in incorporating in the July 2005 Act more favourable modalities for implementation of the right to credit than those existing in the preceding legislation, these more favourable modalities being, firstly, the possibility of obtaining pecuniary compensation (świadczenia pieniężnego) as an alternative to the more cumbersome procedure of participating in auction bidding and, secondly, the raising of the statutory ceiling for compensation from 15% to 20%; and

  further, undertaking not to contest before domestic courts that Article 448 read in conjunction with Article 23 of the Civil Code is capable of providing a legal basis for making a claim in respect of non-material damage.

For the Government   For the applicant

Jakub Wołąsiewicz Jerzy Broniowski    Zbigniew Cichoń

  [signature]                                Wojciech Hermeliński

     [signatures]

Made in three original copies and witnessed, on behalf of the Registry of the European Court of Human Rights, by

  Paul Mahoney    Renata Degener

   [signature]      [signature]

Done in Warsaw, on 6 September 2005”

II.  THE COURTS ASSESSMENT

A.  General considerations

32.  The Courts power to strike a case out of its list of cases in the event of a friendly settlement is conferred by Article 39 of the Convention, which provides:

“If a friendly settlement is effected, the Court shall strike the case out of its list by means of a decision which shall be confined to a brief statement of the facts and of the solution reached.”

The exercise of this power is, however, subject to the conditions stated in Articles 37 § 1 and 38 § 1 (b) of the Convention, which respectively govern the striking out of applications and the finding of friendly settlements. The relevant parts of these two provisions read:

Article 37
(Striking out applications)

“1.  The Court may at any stage of the proceedings decide to strike an application out of its list of cases where the circumstances lead to the conclusion that

...

(b)  the matter has been resolved; ...

...

However, the Court shall continue the examination of the application if respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto so requires.”

Article 38
(Examination of the case and friendly settlement proceedings)

“1.  If the Court declares the application admissible, it shall

...

(b)  place itself at the disposal of the parties concerned with a view to securing a friendly settlement of the matter on the basis of respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto.

33.  It thus follows that the Court may strike an application out of its list only if it is satisfied that the solution of the matter embodied in the settlement arrived at between the parties is based on “respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto”. This requirement is incorporated in Rule 62 § 3 of the Rules of Court, which provides:

“If the Chamber is informed by the Registrar that the parties have agreed to a friendly settlement, it shall, after verifying that the settlement has been reached on the basis of respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto, strike the case out of the Courts list in accordance with Rule 43 § 3.”

Rule 43 § 3 specifies that “the decision to strike out an application which has been declared admissible – as in the present case – “shall be given in the form of a judgment”.

B.  Implications of a “pilot judgment procedure”

34.  The friendly settlement in the present case has been reached after the Court delivered a judgment on the merits of the case in which it held that the violation of the applicants Convention right originated in a widespread, systemic problem as a consequence of which a whole class of persons had been adversely affected (see Broniowski, cited above, § 189). In that connection, the Court directed that “the respondent State must, through appropriate legal measures and administrative practices, secure the implementation of the property right in question in respect of the remaining Bug River claimants or provide them with equivalent redress in lieu, in accordance with the principles of protection of property rights under Article 1 of Protocol No. 1” (see point 4 of the operative provisions of the principal judgment).

The Court thereby made clear that general measures at national level were called for in execution of the judgment and that those measures must take into account the many people affected and remedy the systemic defect underlying the Courts finding of a violation. It also observed that they should include a scheme offering to those affected redress for the Convention violation. It stressed that once such a defect has been identified, it falls to the national authorities, under the supervision of the Committee of Ministers, to take, retroactively if appropriate, the necessary remedial measures in accordance with the subsidiary character of the Convention (ibid., § 193).

This kind of adjudicative approach by the Court to systemic or structural problems in the national legal order has been described as a “pilot judgment procedure” (see, for example, the Courts Position Paper on proposals for reform of the European Convention on Human Rights and other measures as set out in the report of the Steering Committee for Human Rights of 4 April 2003 (CDDH(2003)006 Final), unanimously adopted by the Court at its 43rd Plenary Administrative Session on 12 September 2003, paragraphs 43 to 46; and Response by the Court to the CDDH Interim Activity Report prepared following the 46th Plenary Administrative Session on 2 February 2004, paragraph 37).

35.  The object in designating the principal judgment as a “pilot judgment” was to facilitate the most speedy and effective resolution of a dysfunction affecting the protection of the right of property in the national – Polish – legal order. One of the relevant factors considered by the Court was the growing threat to the Convention system and to the Courts ability to handle its ever increasing caseload that resulted from large numbers of repetitive cases deriving from, among other things, the same structural or systemic problem (see Broniowski, cited above). Indeed, the pilot judgment procedure is primarily designed to assist the Contracting States in fulfilling their role in the Convention system by resolving such problems at national level, thereby securing to the persons concerned the Convention rights and freedoms as required by Article 1 of the Convention, offering to them more rapid redress and, at the same time, easing the burden on the Court which would otherwise have to take to judgment large numbers of applications similar in substance. It will be recalled that, in the pilot judgment in Mr Broniowskis application, the Court, after finding a violation, also adjourned its consideration of applications deriving from the same general cause “pending the implementation of the relevant general measures” (ibid., § 198).

 

36.  In the context of a friendly settlement reached after delivery of a pilot judgment on the merits of the case, the notion of “respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto” necessarily extends beyond the sole interests of the individual applicant and requires the Court to examine the case also from the point view of “relevant general measures”.

It cannot be excluded that even before any, or any adequate, general measures have been adopted by the respondent State in execution of a pilot judgment on the merits (Article 46 of the Convention), the Court would be led to give a judgment striking out th“pilot” application on the basis of a friendly settlement (Articles 37 § 1 (b) and 39) or awarding just satisfaction to the applicant (Article 41). Nonetheless, in view of the systemic or structural character of the shortcoming at the root of the finding of a violation in a pilot judgment, it is evidently desirable for the effective functioning of the Convention system that individual and general redress should go hand in hand. The respondent State has within its power to take the necessary general and individual measures at the same time and to proceed to a friendly settlement with the applicant on the basis of an agreement incorporating both categories of measures, thereby strengthening the subsidiary character of the Convention system of human rights protection and facilitating the performance of the respective tasks of the Court and the Committee of Ministers under Articles 41 and 46 of the Convention. Conversely, any failure by a respondent State to act in such a manner necessarily places the Convention system under greater strain and undermines its subsidiary character.

37.  In these circumstances, in determining whether it can strike the present application out of its list pursuant to Articles 39 and 37 § 1 (b) of the Convention on the ground that the matter has been resolved and that respect for human rights as defined in the Convention and its Protocols does not require its further examinationit is appropriate for the Court to have regard not only to the applicants individual situation but also to measures aimed at resolving the underlying general defect in the Polish legal order identified in the principal judgment as the source of the violation found.

C.  Terms of the friendly settlement agreed by the parties

38.  In this connection, the Court notes that the friendly settlement reached between Mr Broniowski and the Government addresses the general as well as the individual aspects of the finding of a violation of the right of property under Article 1 of Protocol No. 1 made by the Court in the principal judgment. In the very first clause of the agreement, the terms of the settlement are expressly stated to be intended to take into account “not only the interests of the individual applicant ... and the prejudice sustained by him as a result of the violation of his right of property found by the Court to have occurred in his particular case, but also the interests and prejudice of complainants in similar applications pending before the Court or liable to be lodged with it”; and “the obligation of the Polish Government under Article 46 of the Convention, in executing the principal judgment, to take not only individual measures of redress in respect of Mr Broniowski but also general measures covering other Bug River claimants (see paragraph 31 above). The parties have thereby recognised the implications, for the purposes of their friendly settlement, of the principal judgment as a pilot judgment.

1.  General measures

39.  Prior to the settlement, the respondent Government introduced amended legislation, namely the July 2005 Act (see paragraphs 18-20 above), which, as stipulated in the Preamble to the agreement, was “enacted with a view to taking account of the findings of the Courts principal judgment as well as those of the ... judgment of 15 December 2004 by the Constitutional Court” (see paragraphs 10-11, 14-17 and 31 above).

In its principal judgment, the Court found that the unjustified hindrance on the applicants “peaceful enjoyment of his possessions” as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 derived from State conduct whereby “the [Polish] authorities, by imposing successive limitations on the exercise of the applicants right to credit, and by applying the practices that made it unenforceable and unusable in practice, rendered that right illusory and destroyed its very essence”(see Broniowski, cited above, § 185). The Court also observed, in relation to the ultimate legal extinguishment of the applicants “right to credit” by virtue of the December 2003 Act (ibid., § 186), that there was “no cogent reason why such an insignificant amount [namely the 2% of compensation already received by the applicants family] should per se deprive him of the possibility of obtaining at least a proportion of his entitlement on an equal basis with other Bug River claimants” (ibid., § 185 in fine). The July 2005 Act taken together with the Governments undertakings in their declaration in the friendly settlement are evidently designed to remove these practical and legal obstacles on the exercise of the “right to credit” by Bug River claimants. Likewise, the July 2005 Act is aimed at removing the restrictive aspects of the December 2003 Act which were specifically condemned by the Constitutional Court in the reasoning of its December 2004 judgment, namely the maximum ceiling of PLN 50,000 for compensation and the exclusion from any further “right to credit” of all Bug River claimants, such as the applicant, who had previously received any compensation, whatever the amount (see paragraphs 10-20 above).

The Court observes that, in that latter judgment, the Constitutional Court, in its given function of interpreting and applying the Polish Constitution, played an important role in setting for the Polish legislature and executive standards for observance of human rights (see Broniowski, cited above, §§ 77-86; and paragraphs 14-17 above) and thereby creating within the domestic legal order better conditions for securing “the rights and freedoms as defined in ... [the] Convention”, in implementation of the principle of subsidiarity laid down in Article 1 of the Convention.

40.  As to the declaration made by the Government in the friendly settlement in regard to general measures, the Court notes that its content relates both to the future functioning of the Bug River legislative scheme and to the affording of redress for any past prejudice, material or non-material, suffered by Bug River claimants as a result of the previously defective operation of that scheme.

41.  In particular, the Government have referred to specific civil-law remedies in connection with enabling the remaining Bug River claimants to seek compensation before the Polish courts for any material and/or non-material damage caused by the systemic situation found to be in breach of Article 1 of Protocol No. 1 in the principal judgment and thus to claim redress, as would be possible under Article 41 of the Convention if the Court were to deal with their cases on an individual basis.

The existence of an available civil remedy in respect of material damage caused by State action or omission seems clearly established in the light of the case-law of the Polish courts and, in particular, of the Supreme Court (see paragraphs 22-28 above).

On the other hand, the position in Polish law regarding recovery of compensation from State authorities for non-material damage is less clear (see paragraphs 29-30 above). In their declaration in the friendly settlement, the respondent Government have suggested that compensation in kind for past non-material damage suffered by Bug River claimants, in particular frustration and uncertainty, has already been afforded by the provision in the July 2005 Act of more favourable modalities for implementing the “right to credit”. Be that as it may, the Government have in addition undertaken not to contest that Article 448 taken in conjunction with Article 23 of the Civil Code would be capable of providing a legal basis for a claim in respect of non-material damage should any Bug River claimant wish to bring one before the Polish courts.

42.  In their amending legislation and in their declaration in the friendly settlement, the respondent Government have, in the Courts view, demonstrated an active commitment to take measures intended to remedy the systemic defects found both by the Court in its principal judgment and by the Polish Constitutional Court in its judgment of December 2004. While, by virtue of Article 46 of the Convention, it is for the Committee of Ministers to evaluate these general measures and their implementation as far as the supervision of the execution of the Courts principal judgment is concerned (see also Rule 43 § 3 of the Rules of Court), the Court, in exercising its own competence to decide whether to strike the case out of its list under Articles 37 § 1 (b) and 39 following a friendly settlement between the parties, cannot but rely on the respondents Governmentactual and promised remedial action as a positive factor going to the issue of “respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto” (see paragraph 37 above).

2.  Individual measures

43.  As to the reparation afforded to the individual applicant, Mr Broniowski, the Court notes that the payment to be made to him under the settlement provides him with both accelerated satisfaction of his “right to credit” under the Bug River legislative scheme as it now stands after the July 2005 Act and compensation for any pecuniary and non-pecuniary damage sustained by him. Also, he remains free to seek and recover compensation over and above the current 20% ceiling on compensation fixed by the July 2005 Act in so far as Polish law allows that in the future and there is nothing to prevent a future challenge of that 20% ceiling before either the Polish Constitutional Court or ultimately this Court (see clauses 6 and 10 of the agreement in paragraph 31 above).

D.  Conclusion

44.  In view of the foregoing, the Court is satisfied that the settlement in the present case is based on respect for human rights as defined in the Convention and its Protocols (Article 37 § 1 in fine of the Convention and Rule 62 § 3 of the Rules of Court).

Accordingly, the case should be struck out of the list.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Takes note of the terms of the friendly settlement agreement and of the modalities for ensuring compliance with the undertakings referred to therein (Rule 43 § 3 of the Rules of Court);

2.  Decides to strike the case out of the list.

Done in English and in French, and notified in writing on 28 September 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Paul Mahoney                                Luzius Wildhaber
Registrar                                        President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 37 | DIC | Žegarac i drugi protiv Srbije
Ustavni sud je u rešenju u predmetu IУж-531/2014 od 23.09.2015. godine, odbacio inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija (Sl.Glasnik br.116/14)

Rešenje Ustavnog suda dostupno je u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.