Vitold Litva protiv Poljske

Država na koju se presuda odnosi
Poljska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
26629/95
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
04.04.2000
Članovi
5
5-1
5-1-e
41
Kršenje
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-e) Alkoholičari
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke, rodjen 1946.godine je slep na jedno oko dok mu je vid na drugom oku teško oštećen.

Dana 5. maja 1994. u podne, podnosilac predstavke uz pomoć svog psa vodiča je otišao u poštu br. 30 u Krakovu da proveri sadržaj u poštanskom pretincu. Sa njim je bio g.V.K. Njegov poštanski pretinac je bio otvoren i prazan. Podnosilac predstavke je ovo prijavio poštanskom službeniku koji je zatim pozvao policiju tvrdeći da je isti bio pijan i da je vredjao službenike pošte. Istog dana, u 12 sati i 20 minuta policija ga je odvela u centar za otrežnjavanje gde je zadržan šest sati i trideset minuta. Zaposleni u centru su popunili formular o njegovom boravku u centru. Ovaj formular je unapred pripremljen šablosnki dokument. Na njemu je stajao broj 006107/94 i naslov “Formular za vodjenje evidencije u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju otrežnjivane”. Popunjen je ručno. Osim rubrike za unošenje podataka o identitetu podnosioca predstavke, formular je imao još sedam rubrika. U prvom delu pod nazivom “Zahtev za prijem”, stajalo je da je podnosilac predstavke stigao u centar u 12 sati i 45 minuta. Razlozi za njegovo privodjenje su delimično bili napisani rukom, a delimično otkucani na mašini. Operativni deo odeljka 40(I) Zakona od 26. oktobra 1982. godine. U komentaru ispisanom rukom je stajalo: “Podnosilac predstavke je galamio u pošti u Urocsa Osedle”.

G. Witold Litwa je podneo predstavku Komisiji 6. avgusta 1994. U predstavci je tvrdio da je njegovo privodjenje u centar za prihvatanje lica u alkoholisanom stanju u Krakovu 5. maja 1994. bilo nezakonito i proizvoljno i da to čini povredu člana 5 stav 1 Konvencije. On je, pored toga, tvrdio da su ga policajci tog istog dana napali i tukli u nameri da ga liše slobode, kao i da su zaposleni u centru za prihvatnje lica u alkoholisanom stanju postupali na ponižavajući način, što sve zajedno predstavlja postupanje suprotno članu 3 Konvencije. Na kraju, pozivajući se na član 1 Protokola br.1, podnosilac predstavke je tvrdio da je upravo zbog toga što je odveden u centar i tamo zadržan izgubio svoje lične predmete i svog psa vodiča.

Komisija je 25. septembra 1997. proglasila predstavku (br.26629/95) prihvatljivom u onom delu koji se odnosi na pitanje zakonitosti zadržavanja podnosioca predstavke u centru za prihvatnje lica u alkoholisanom stanju u Krakovu. Komisija je proglasila ostatak predstavke neprihvatljim. U svom izveštaju od 4. decembra 1998. Komisija nije utvrdila povredu člana 5 stav 1.

Podnosilac predstavke je, kako u svom podnesku, tako i na raspravi 7. oktobra 1999. zahtevao od Suda da odluči da je on bio nezakonito lišen slobode i da je tužena država prekršila član 5 stav 1 Konvencije. Takodje je tražio od suda da odredi pravično zadovoljenje shodno članu 41. Država je, sa svoje strane, predložila Sudu da podrži mišljenje Komisije da je privodjenje podnosioca predstavke u skladu sa članom 5 stav 1 (e) Konvencije, kao i da odluči da nije bilo povrede člana 5, stav 1.

Po mišljenju podnosioca predstavke njegovo lišenje slobode i zadržavanje u centru za prihvatanje lica u alkoholisanom stanju u Krakovu je bilo nezakonito i proizvoljno. Tvrdio je da njegovo privodjenje i zadržavanje ne potpada pod obim nijednog izuzetka na pravilo lične slobode iz tačaka (a) do (f) člana 5 Konvencije. Po njegovom mišljenju, poljski zakon ne predvidja osnove po kojima bi on mogao da bude lišen slobode s obzrirom na okolnosti, te da se u ovom slučaju radi o povredi člana 5, stav 1. Podnosilac predstavke je smatrao da njegovo lišenje slobode ne potpada ni pod jednu dozvoljenu mogućnost za lišenje slobode lica iz člana 5. stav 1.

Država je tvrdila da je, kako je Komisija utvrdila, je privođenje podnosioca predstavke bilo u skladu sa stavom 1(e), člana 5, koji predviđa “zakonito lišenje slobode …. alkoholičara”. Sud je međutim konstatovao da se predstavnici Države nisu pozvali ni na jedan osnov iz tačke (e) čime bi opravdali privodjenje podnosioca predstavke. Stoga je jasno da ovo lišenje slobode ne potpada pod tačke (a) (b) (c) (d) ili (f) člana 5.

Sud je konstatovao da reč „alkoholičari“, u uobičajenom značenju, opisuje lice koje je zavisno od alkohola. S druge strane, u članu 5, stav 1 Konvencije ovaj izraz se koristi u kontekstu koji se odnosi i na još nekoliko drugih kategorija lica, tj. lica koja mogu širiti zarazne bolesti, duševno poremećena lica, narkomane i skitnice. Postoji veza između svih navedenih kategorija lica utoliko što se ista mogu lišiti slobode sa ciljem da se upute na lečenje ili zbog drugih socijalnih i medicinskih razloga. Stoga je legitimno zakjlučiti na osnovu ovog konteksta da je razlog zbog kojeg Konvencija dozvoljava da lica iz stava 1(e) člana 5 Konvencije mogu biti lišena slobode ne samo zato što predstavljaju opasnost za javnu bezbednost, već i zato što zaštita njihovih ličnih interesa zahteva lišenje slobode. To ne znači da član 5 stav 1 (e) Konvencije dozvoljava pritvaranje lica samo zato što su uzimala alkohol. Međutim, Sud smatra da odredbe člana 5 Konvencije ne sprečavaju Državu da preduzima mere na lica koja zloupotrebljavaju alkohol, kako bi sprečila štetu koji bi ona mogla da nanesu sebi ili u javnosti, ili da spreči opasno ponašanje pojedinca nakon konzumiranja alkohola.

Sud konstatuje da sadržaj relevantnog člana predviđa pravo Država potpisnica da preduzimaju mere za suzbijanje ponašanja koje proizilazi iz alkoholizna, odnosno u cilju zaštite javnog reda i morala. Na osnovu toga, Sud je zaključio da je lišenje slobode podnosioca predstavke jeste u opsegu člana 5 stav 1(e) Konvencije.

Podnosilac predstavke je tvrdio da policija nije imala razloga da ga uhapsi jer nije bio pod dejstvom alkohola i da je bio smiren - pre, tokom i posle hapšenja. On se pozvao na izjavu koju je W.K. dao pred sudskim notarom 5. marta 1996. Sa druge strane, predstavnici Države su rekli da je podnosilac predstavke lišen slobode zato što je u alkoholisanom stanju remetio javni red. Njegovo postupanje i ponašanje su opravdali privođenje u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju shodno Zakonu.

Sud smatra da nema spora oko činjenice da je policija, pri hapšenju podnosioca predstavke i njegovog odvođenju u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju ispoštovala postupak predviđjen Zakonom. Stoga, Sud smatra da je lišenje slobode podnosioca predstavke bilo zasnovano na zakonu. Sud, takođe, konstatuje da su osnovni zakonski uslovi za primenu mera predviđenih u Zakonu od 26. oktobra 1982: prvo, da je lice koje se lišava slobode u alkoholisanom stanju, i drugo, da je njegovo ponašanje nasilno ili da ugrožava svoje zdravlje i život ili život i zdravlje drugih. Sud naglašava da je odsustvo proizvoljnosti neophodan element "zakonitosti" lišenja slobode lica u smislu člana 5, stav 1 (e). Lišenje slobode pojedinca je tako ozbiljna mera koja se može opravdati samo onda, ako su prethodno razmotrene druge manje rigorozne mere i kada se tvrdi da su one nedovoljne da se zaštiti interes pojedinca ili javni interes. To znači da nije dovoljno da lišenje slobode lica bude u skladu s nacionalnim zakonom, već i da je takva mera bila neophodna u datim okolnostima. Čini se da se u ovom slučaju nije uzelo u obzir to da odeljak 40 Zakona od 26. oktobra 1982. predviđa nekoliko drugih mera koje se mogu primeniti na alkoholisano lice, od kojih je pritvaranje u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju najekstremnija.

Odsustvo takvih razmatranja u ovom slučaju, iako su izričito predviđeni zakonom, je uverilo ovaj Sud da se lišenje slobode podnosioca predstavke ne može smatrati "zakonitim" prema članu 5, stav 1 (e). Stoga Sud smatra da je povređena ta odredba Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

SAVET EVROPE

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODELJENJE

VITOLD LITVA PROTIV POLJSKE

(Predstavka br. 26629/95)

PRESUDA

Strazbur, 4. april 2000.

U predmetu Vitold Litva protiv Poljske, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odeljenje), zasedajući u veću sastavljenom od:

g. M. FIŠBAH (FISCHBACH), predsednika
g. B. KONFORTI (CONFORTI)
g. G. BONELO (BONELLO)
gđa V. STRAŽNJICKA (STRÁŽNICKÁ)
gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA)
g. A. B. BAKA (BAKA)
g. E. LEVIC (LEVITS), sudija
i g. E FRIBERGA (FRIBERGH), sekretara Suda

nakon većanja bez prisustva javnosti 7. oktobra 1999. godine i 23. marta  2000. godine,izriče sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) 6. marta 1999. godine. Predmet proističe iz predstavke (br. 26629/95) protiv Republike Poljske koju je na osnovu člana 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) uložio državljanin Poljske, g. Vitold Litva (Witold Litwa) (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), 6. avgusta 1994. Svrha zahteva Komisije je da dobije odluku o tome da li predmetne činjenice ukazuju da je tužena država prekršila obaveze iz člana 5, stav 1.
  2. Panel Velikog veća je 31. marta 1999. odlučio, shodno članu 5, stav 4 Protokola br. 11 Konvencije posmatranog u vezi s pravilima 100, stav 1 i 24, stav 6 Poslovnika Suda, da će ovaj predmet razmatrati veće ustanovljeno u okviru jednog od odeljenja Suda. Predsednik Suda, g. Vildhaber je prosledio predmet Drugom odeljenju Suda (pravilo 52, st. 2). Veća sastavljeno u okviru tog odeljenja čine: g. J. Makarčik, ex officio, kao izabrani sudija za Poljsku (čl. 27, st. 2 Konvencije i pravilo 26, st. 1 (a)), i g. M. Fišbah, potpredsenik odeljenja (pravilo 26, st. 1 (a) uz pravilo 12). Ostale sudije koje je g. M. Fišbah odredio da čine veće su: i g. B. Konforti, g. G. Bonelo, gđa Caca-Nikolovska, g. A. B. Baka i g. E. Levic (pravilo 26, st. 1 (b)). Nakon toga, pošto g. Makarčik nije bio u mogućnosti da učestvuje u radu veća, poljska vlada (u daljem tekstu: Država) je, na poziv predsednika veća, izjavila da želi da postavi drugog izabranog sudiju na njegovo mesto. Po nalogu predsednika, koji iz toga proistekao, g. Makarčika je zamenila gđa V. Stražnjicka (pravilo 26, st. 1 (a) i pravilo 29).
  3. Veće je 27. aprila 1999, shodno pravilu 59, stav 2, odlučilo da održi raspravu po ovom predmetu.
  4. Potom je predsednik veća pozvao strane u sporu, shodno pravilu 59, stav 3, da ulože podneske u vezi s ovim predmetom. Sekretar Suda je 3. septembra 1999. primio podneske Države. Podnosilac predstavke je predao svoj podnesak 6. septembra 1999.
  5. U skladu s odlukom predsednika, koji je odobrio predstavnicima podnosioca predstavke da se obrate Sudu na poljskom jeziku (pravilo 34, st. 3), rasprava je održana 7. oktobra 1999. u zgradi suda u Strazburu.

Pred Sudom su se pojavili:

a) u ime Države
g. K. Drževicki (Drzewicki), ispred Ministarstva inostranih poslova, zastupnik,
g. A. Kalinski (Kaliński), advokat,
gđa B. Drževicka (Drzewicka)
gđa M. Vosek-Viaderek (Wąsek-Wiaderek) savetnici,

b) u ime podnosioca predstavke:
g. P. Solhaj (Solhay), član advokatske komore u Krakovu advokat,
g. K. Tor (Tor), član advokatkse komore u Krakovu savetnik.

Sud je saslušao izlaganja g.Solhaja i g. Drževickog, kao i odgovore g. Solhaja i g. Drževickog na pitanja koja su postavili članovi Veća.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke, rođen 1946. godine je slep na jedno oko a vid na drugom oku mu je teško oštećen.
  2. Dana 5. maja 1994. u podne, podnosilac predstavke je uz pomoć svog psa vodiča otišao u poštu br. 30 u Krakovu da proveri sadržaj u poštanskom pretincu. Sa njim je bio g. V. K. Njegov poštanski pretinac je bio otvoren i prazan. Podnosilac predstavke je ovo prijavio poštanskom službeniku koji je zatim pozvao policiju tvrdeći da je bio pijan i da je vređao službenike pošte.
  3. Istog dana, u 12 sati i 20 minuta policija ga je odvela u Krakovski centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju (Izba Witrezezwien) gde je zadržan šest sati i trideset minuta. Zaposleni u centru su popunili formular o njegovom boravku.
  4. Ovaj formular je unapred pripremljen šablonski dokument. Na njemu je stajao broj 006107/94 i naslov "Formular za vođenje evidencije o boravku u centru za otrežnjavanje" i popunjen je rukom. Osim rubrike za unošenje podataka o identitetu podnosioca predstavke, formular je imao još sedam rubrika. U prvom delu pod nazivom "Zahtev za prijem", stajalo je da je podnosilac predstavke stigao u centar u 12 sati i 45 minuta. Razlozi za njegovo hapšenje su delimično bili napisani rukom, a delimično otkucani na mašini. Operativni deo odeljka 40 (I) Zakona od 26. oktobra 1982. godine (koji je citiran u stavu 26 dole) je bio otkucan na mašini. U komentaru ispisanom rukom je stajalo:

"Podnosilac predstavke je galamio u pošti u Uroča Ošedle"

  1. U drugoj rubrici, pod nazivom "Mišljenje lekara" stajalo je:

1. Anamneza:

(1) Okolnosti, vrsta i količina konzumiranog alkohola, činjenice u vezi s intoksikacijom: (rukopisom) jasno se osećao na alkohol – odbio alko-test.

(...)

2. Pregled privedenog lica:

(1) Ponašanje: lucidno; u besvesnom stanju; pospano, pričljivo; mirno; glasno ROWDY kavgadžijsko; ćutljivo, pribrano (reči "lucidno" i "pričljivo" su bile podvučene rukom)

(2) Raspoloženje: veselo; potišteno; prosečno; uzbuđeno; (reč "prosečno" je bila podvučena rukom)

(3) Hod: stabilan; nestabilan; nedostatak ravnoteže (reč "nestabilan" je bila podvučena rukom)

(4) Govor: jasan; otežan; nerazgovetan; (reč "otežan" podvučena rukom)

(5) Tragovi povraćanja; vidljivi; nevidljivi (reč "nevidiljivi" podvučena rukom)

(6) Puls: ravnomeran; neravnovreman; jak; slab (reči "ravnomeran" i "jasan" podvučene rukom)

(7) Srce: uredan ritam; neuredan ritam; jasni tonovi; nejasni tonovi (reči "uredan ritam" i "jasni tonovi" podvučene rukom)

(8) Zenice: široke; normalne; nenormalne; sužene: slabo reaguju; ne reaguju; (reč "normalne" podvučena rukom).

(9) Koža: bleda; crvena; normalno prokrvljena; modra (reč "normalno prokrvljena" podvučena rukom)

(10) Pluća: (nečitak rukopis)

(11) Trbušna duplja: "u rukopisu" trbuh "nečitki pridevi"

(12) Povrede: "u rukopisu" nema

(13) Druge lakše bolesti: "u rukopisu" vid ozbiljno oštećen

(14) Opis opšteg stanja pregledanog lica: "u rukopisu" stanje umerene intoksikacije

"Štampano" Na osnovu pregleda nalazim da je dovedeno lice:

(1) u stanju pijanstva i da to opravdava njegovo zadržavanje u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u trajanju "u rukopisu" 6 "štampano" sati "podvučeno rukom"

(2) da ga treba odvesti u zdravstvenu institucije "nije određeno koju"

(3) da nema potrebe da bude smešten u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju "nije određeno koji"."

  1. Nazivi narednih rubrika glase: "III. Odluka načelnika centra/smene" i "IV Predmeti koje treba zadržati u centru". Ovde su bili navedeni predmeti koji su oduzeti od privedenog lica:

"lična karta (br) DB 3429943; "nečitak opis ostalih dokumenata"; 654.700 "starih" poljskih zlota, ručni sat marke "Polyot" zlatne boje; suzavac; "nečitak opis ostalih predmeta"; ključevi "osamnaest"; novčanik; jakna; košulja; pantalone; kaiš, cipele."

  1. Odeljak pod naslovom "Oduzeto alkoholno piće" nije bio popunjen. Rubrika VI "Boravak u centru za otrežnjivanje", je sadržala niz mera koje se mogu primenjivati u odnosu na lice u alkoholisanom stanju (uključujući davanje lekova, kupanje u toploj ili hladnoj vodi, izolaciju, vezivanje uz pomoć kaiševa i posebnih košulja), kao i opis njegovog ponašanja. Ponašanje, mentalno i fizičko stanje podnosioca prestavke su opisani kao "dobri". U poslednjoj rubrici formulara "VII Otpuštanje iz centra za otrežnjivanje" stajalo je da je podnosilac predstavke otpušten posle šest sati i trideset minuta, a prema opisu lekara, u "treznom stanju", i to u 19 časova i 15 minuta. U zabelešci pisanoj rukom stoji da je podnosilac predstavke odbio da potpiše karton.
  2. Podnosilac predstavke je 10. maja 1994. tražio od Okružnog tužioca (Prokurator Rejonowy) da pokrene krivični postupak protiv policajaca koji su ga uhapsili 5. maja 1994, kao i protiv osoblja centra za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu. Tvrdio je da su ga policajci tukli i žalio se na ponašanje zaposlenih u centru.
  3. Dana 29. maja 1994. podnosilac predstavke je podneo tužbu Regionalnom sudu u Krakovu (Sad Wojewodzki) zahtevajući naknadu zbog "nezakonitih napada od strane službenih 5. maja 1994, kao i zbog krađe ličnih predmeta". Sud je bio mišljenja da zahtev podnosioca predstavke treba preispitati kao zahtev za obeštećenje zbog očigledno neopravdanog hapšenja, shodno članu 487 Zakona o krivičnom postupku.
  4. Regionalni sud u Krakovu je 28. novembra 1994. odbacio žalbu podnosioca predstavke smatrajući da je lišenje slobode podnosioca predstavke bilo opravdano. Odluka glasi:

"Na osnovu svedočenja "podnosioca predstavke", pismenog obaveštenja XII Policijske stanice, kao "materijala" iz dosijea br. 2 DS 184/94 Okružnog tužilaštva Krakova, i na osnovu formulara o privođenju ... br. 006107 koji sadrži zahtev za prijem, konstatujemo da je "podnosilac predstavke" pod uticajem alkohola remetio javni red "zaklócil porzldek publiczny" u pošti br. 30... u Krakovu. Policija je intervenisala na zahtev poštanskih službenika. Pošto se uhapšeni osećao na alkohol, on je odveden u centar za otrežnjavanje, gde je, nakon lekarskog pregleda, primljen pošto je ocenjeno da je "u umereno intoksiciranom stanju".

Gore navedene činjenice ukazuju na to da je hapšenje "podnosioca predstavke" bilo opravdano. Stoga ne postoje osnovi za dodelu naknade shodno odredbama poglavlja 50 Zakonika o krivičnom postupku".

  1. Na osnovu žalbe podnosioca predstavke od 10. maja 1994, Okružni tužilac u Krakovu je 16. oktobra 1994. otvorio istražni postupak na osnovu sumnje da je podnosilac predstavke fizički napadnut, da su mu ukradeni lični predmeti i prekršena druga lična prava.
  2. Podnosilac predstavke je 5. decembra 1994. uložio žalbu na odluku Regionalnog suda u Krakovu od 28. novembra 1994. On je tvrdio da odluka suda nije bila zasnovana na čvrstim dokazima, već samo na izjavama policajaca. Dalje je naveo da ga je napao policajac, kao i da su mu neki lični predmeti ukradeni. Podnosilac predstavke se pozvao na članove 3, 6, stav 1 i 13 Konvencije.
  3. Dana 25. januara 1995. Apelacioni sud u Krakovu (Sąd Apelacyjny) je odbacio njegovu žalbu. U obrazloženju se kaže:

"Žalba "podnosioca predstavke" je neosnovana. Suprotno njegovim navodima, odnosno 5. maja 1994. "podnosilac predstavke" je bio pod dejstvom alkohola; njegovo stanje je opisano kao "umerena intoksikacija". U takvom stanju on je otišao u poštu br. 30 gde je remetio javni red. Zaposleni su pozvali policiju ... Policajac, osetivši da miriše na alkohol ga je odveo u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju. Lekarskim pregledom utvrđeno je da je bio u stanju "umerene intoksikacije" i zadržan je u centru dok se nije otreznio. Podnosilac predstavke je odbio da se podvrgne alko-testu.

"Podnosiocu predstavke" su oduzeti lični predmeti u prisustvu policajca i stavljeni pod nadzor centra... U vezi s tim, mora da se naglasi da policijac nije pokrao podnosioca predstavke. Intervencija policajca i njegovo smeštanje u centar je stoga opravdano.

Stoga, ovaj sud ne deli mišljenje podnosioca predstavke da je policajac počinio krivično delo krađe i da je podnosilac predstavke neosnovano uhapšen i smešten u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju.

  1. Na zahtev podnosioca predstavke, 28. februara 1995. okružni tužilac u Krakovu je prekinuo istražni postupak. Međutim, 1. decembra 1995. regionalni tužilac Krakova (Prokurator Wojewodziki), na zahtev podnosioca predstavke, preinačio je ovu odluku i naložio naknadni istražni postupak.
  2. Policijac iz Krakov-Gžegužki policijske stanice je saslušao V. K, lice koje je bilo svedok događaja 5. maja 1994. u pošti. Relevantni deo iskaza ovog svedoka glasi:

"Poznajem "podnosioca predstavke" od 1969, ali se ne viđamo često niti imamo redovne kontakte. Pre oko godinu dana, ne sećam se tačnog datuma, sreo sam ga u Nova Huti (deo Krakova). Otišli smo zajedno kod optičara, a zatim u poštu. Nije mi rekao zašto ide u poštu. Sa sobom je vodio psa, i pošto istog nije mogao da uvede unutra, ja sam (na molbu podnosioca predstavke) ostao ispred pošte držeći psa za povodac. Podnosilac predstavke je ušao u poštu. Posle izvesnog vremena izašao iznerviran i rekao da ili poštanski službenici nisu zaključali njegov poštanski pretinac, ili ga je neko obio. Zatim se odmah vratio nazad u zgradu pošte. Iz radoznalosti pošao sam za njim vodeći unutra i psa. Odmah zatim dva policajca su ušla i prišla (podnosiocu predstavke). Rekao mi je da izvedem psa iz zgrade. Istovremeno, jedan policajac mi je prišao i legitimisao me. Posle toga sam napustio zgradu. Dok sam stajao ispred ulaza, video sam kako policajci izvode (podnosioca predstavke) iz zgrade pošte, uvode u maricu i odlaze. Ja mislim da je (podnosilac predstavke) bio miran tokom celog incidenta; pa i ne znam zašto su ga policajci odveli. Nisam video da su ga policajci udarali dok su ga izvodili iz pošte; držali su ga za ruke. Ne sećam se da li je on (podnosilac predstavke) rekao policajcima da je pas koga sam ja držao na povocu njegov..."

  1. Policija je 26. februara 1996. obustavila istragu, pošto je utvrdila da nije počinjeno krivično delo. Relevantni deo obrazloženja za takvu odluku glasi:

"...Shodno tome, saslušani su policajci (koji su bili umešani u incident 5. maja 1994). Oni su rekli da je (podnosilac predstavke) odveden u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju (u Krakovu) zbog kavgadžijskog ponašanja i zbog toga što je bio pod dejstvom alkohola. Oni ga nisu tukli: već su ga samo držali za ruke dok su ga vodili ka marici. Takođe su rekli da (podnosilac predstavke) nije sa sobom imao psa, ali da je u pošti bio jedan čovek koji je držao psa (na povocu), konkretno V. K. Međutim, niko nije znao da je to pas (podnosioca predstavke) ... Lekar iz centra za prihvat lica u alkoholisanom stanju (u Krakovu) je potvrdio da je (podnosilac predstavke) bio pod dejstvom alkohola.

Odluku je potvrdio okružni tužilac Krakov-Šrudmiešće 27. februara 1996.  

  1. Pošto je upoznat s razlozima za ovakvu odluku, V. K. je 5. marta 1996. dao sledeću izjavu pred sudskim beležnikom. Relevantni deo izjave glasi:

"Ja, V. K., izjavljujem pred sudskim beležnikom, a pošto sam se upoznao s odlukom da se istraga obustavi, da se ne slažem s opisom događaja čiji sam svedok bio.

Kada sam dao svoj iskaz, u potpunosti sam porekao insinuaciju da je (podnosilac predstavke( bio pijan; ... Proveo sam jedan sat sa njim pre incidenta (i sada) isključujem mogućnost da je bio pijan.

(Podnosilac predstavke) nije pravio scenu u pošti: povisio je svoj glas jednostavno da bi ga čuli jer je veliki broj klijenata govorilo u isti glas... bilo ih je oko dvesta koji su u redovima pred šalterima pošte. Glasno je zahtevao da razgovara sa šefom pošte kako bi dobio objašnjenje zašto je njegovo sanduče bilo otvoreno ... i (zašto) je jedno od sandučića bilo razbijeno... Njegov pas je ostao ispred pošte, jer je u zgradi bila velika gužva ... kako su tvrdili policajci; oni su "jednostavno" lagali. Šef smene u pošti se nije ni pojavio da razgovara (s podnosiocem predstavke); umesto njega pojavili su se policajci i tražili da pokažemo lične karte. Ja sam im pružio moju ličnu kartu a (podnosilac predstavke) im je smireno dao svoju. Pažljivo su pregledali naše lične karte i nešto beležili u svoje notese. Iz ličnog dokumenta (podnosioca predstavke) jasno je bilo da je čovek invalid (tj. da mu je vid teško oštećen) ... Meni su vratili moju ispravu, ali (podnosioca predstavke) su odveli do marice i odvezli dalje. Tokom hapšenja (podnosilac predstavke) je bio smiren; samo je tražio od policajaca da ga puste da sa sobom povede psa ili da se oni pobrinu (da ga neko drugi odvede). Ja sam bio svedok onoga što se desilo. Na molbu mu nisu ni odgovorili već su otišli ..."  

  1. Okružni tužilac Krakov-Srodmiescie je 5. aprila 1996, ex officio obnovio istragu u vezi s događajima 5. marta 1994, ali ju je obustavio 23. maja 1996. pošto je potvrdio da nije počinjeno krivično delo.  

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Hapšenje lica u alkoholisanom stanju prema Zakonu od 26. oktobra 1982. o obrazovanju za trezvenost i borbi protiv alkoholizma

  1. Zakon od 26. oktobra 1982. o obrazovanju za trezvenost i borbi protiv alkoholizma (Ustawa o wychowaniu w trzewoci i przeciwdzialaniu alkoholizmowi -- u daljem tesktu: Zakon od 26. oktobra 1982) predviđa mere koje se mogu primeniti na dve kategorije lica: ona koja su "alkoholičari" i ona koja su "pod dejstvom alkohola". Odeljci 21 do 38 Zakona govore o dobrovljnom ili obaveznom lečenju "alkoholičara", a odeljci 39 do 40 o merama koja se mogu primeniti na lica "pod dejstvom alkohola".
  2. Shodno odeljku 39 Zakona, centri za prihvat lica u alkoholisanom stanju će biti osnovani i njima će rukovoditi opštinske vlasti u opštinama s više od 50.000 stanovnika.
  3. Relevantni deo odeljaka 40 ovog Zakona (u verziji koja je važila u vreme koje se odnosi na ovaj predmet) glasi:

"1. Lica, koja se pod dejstvom alkohola ponašaju nasilno na javnom ili radnom mestu i mogu ugroziti svoj život ili zdravlje, ili živote i zdravlje drugih, mogu biti odvedena u centre za prihvat lica u alkoholisanom stanju ili u drugu zdravstvenu ustanovu, ili u stan u kome borave.

2. Ukoliko ne postoji takav centar, takva lica mogu biti privedena u "policijsku stanicu".

3. "Lica pod dejstvom alkohola" koja se odvedu u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju ili u policijsku stanicu će tamo biti zadržana dok se ne otrezne, a najduže dvadest četiri sata. (...)

4. Kada postoje opravdani razlozi za pokretanje postupka s ciljem da se "lice pod dejstvom alkohola" podvrgne obaveznom lečenju "zbog alkoholizma", "nadležni organi" će o takvoj odluci bez odlaganja obavestiti relevantni odbor za borbu protiv alkoholizma..."

  1. Lice koje je uhapšeno, a zatim smešteno u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju, prema odeljku 40 Zakona, nema pravo da pokreće postupak za preispitivanje zakonitosti zbog lišavanja slobode jer, shodno članu 206 Zakonika o krivičnom postupku, samo lice koje je uhapšeno zbog sumnje da je počinilo krivično delo može uložiti žalbu protiv odluke da se liši slobode (vidi presudu Vrhovnog suda (br. I KZP 43/91) od 12. februara 1992. koju je donelo veće od sedam sudija, OSNKW 1992/5--6/32).
  2. Uredba Ministarstva za državnu upravu, lokalnu privredu i zaštitu životne sredine od 7. maja 1983. o upućivanju lica pod dejstvom alkohola u centre za prihvat lica u alkoholisanom stanju, organizaciji ovih centara, medicinskoj nezi u njima i troškovima prevoza i boravka u ovim centrima ili u policijskim stanicama (zamenjena Uredbom ministra zdravlja i socijalne politike od 23. oktobra 1996) predviđa detaljna pravila koja se odnose na zadržavanje lica u takvim centrima.
  3. U članu 9 Uredbe (u verziji koja je važila u vreme koje se odnosi na ovaj predmet), se kaže:

 "1. Lice koje se dovede u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju će bez odlaganja pregledati lekar.

2. Nakon pregleda, lekar će odlučiti da li je potrebno da se to lice zadrži u centru ..., ili uputi u bolnicu ili drugu zdravstvenu ustanovu ... ili da ne postoje znaci intoksikacije koji bi opravdali zadržavanje lica u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju."

  1. Ne postoji odredba koja nalaže nadležnim organima da pored lekarskog pregleda nalože dodatna ispitivanja (ispitivanje krvi ili daha na nivo alkohola) da bi se utvrdilo da li je lice u stanju intoksikacije. Relevantni deo člana 16 Uredbe glasi:

"Test kojim se utvrđuje nivo alkohola će se sprovesti na zahtev intoksiciranog lica..."

  1. Shodno članu 21 Uredbe, lice smešteno u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju će snositi troškove prevoza i smeštaja u iznosu od 20% odnosno 4% prosečne mesečne zarade u javnom sektoru. Ako lice nije u mogućnosti da plati taj iznos, shodno članu 22, centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju ima pravo da mu zapleni deo imovine.

B. Pojam "narušavanja javnog reda"

  1. Narušavanje javnog reda (zakłócenie porządku publicznego) se u relevantno vreme ovog slučaja kvalifikovalo kao prekršaj sankcionisan u skladu sa članom 51 Zakona o administrativnim prekršajima. Ovaj član, u verziji koja je tada bila na snazi, glasi:

"1. Svakome ko vikanjem ili bučnim, uznemiravajućim ili sličnim neprikladnim ponašanjem narušava javni red i mir može biti izrečena kazna od najviše dva meseca zatvora ili novčana kazna od Š100.000 doĆ 1.500.000 poljskih zlota. ...

2. Ako se takvo ponašanje okvalifikuje kao huligansko, ili ako je lice pod dejstvom alkohola ili drugih supstanci, ono se može kazniti kaznom zatvora od najviše tri meseca ... ili novčanom kaznom u iznosu (od 100.000 do 5.000.000 poljskih zlota).  

III. PRIPREMNI RADOVI NA ČLANU 5, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Osmog septembra 1949. godine Konsultativna skupština Saveta Evrope usvojila je Preporuku 38. Tekst nacrta odredbe budućeg člana 5 je bio sadržan u članu 2 koji glasi:

"Shodno ovoj Konvenciji, države članice svim licima koje borave na njihovim teritorijama obezbeđuju:

(1) bezbednost ličnosti, u skladu sa članovima 3, 5 i 8 Deklaracije Ujedinjenih nacija;

(...)

(3) zaštitu od proizvoljnog hapšenja, pritvaranja, progona i drugih mera shodno članovima 9, 10 i 11 Deklaracije Ujedinjenih nacija..."

  1. G. Salen (iz Švedske) je 4. februara 1950. predložio sledeći amandman na član 2, stav 3 Preporuke 38:

"Član 2, stav 3: dodati na kraju:

"Ova odredba ne isključuje pravo da se preduzimaju potrebne mere za suzbijanje skitnje i alkoholizma ili za poštovanja obaveze izdržavanja porodice."

  1. Šestog februara 1950. g. Salen je povukao amandman,

"pod uslovom da se u obrazloženju u izveštaju Komiteta eksperata jasno kaže:

"... da član 6 koji je u datom momentu bio opšta klauzula koja predviđa ograničenja na zagarantovana prava i slobode u cilju da se priznaju i poštuju prava i slobode drugih i zadovolje uslovi morala, javnog reda i bezbednosti u demokratskim društvima, obuhvati i pravo država članica da preduzimaju korake koji su potrebni za suzbijanje skitnje i alkoholizma, ili u cilju da se poštuje obaveza plaćanja alimentacije.""

  1. Zabeležen je sledeći komentar na član 6 preliminarnog nacrta Konvencije:

"Predstavnik Švedske je dalje tražio da se unese u zapisnik da tekst člana 6 obuhvata, pravo država potpisnica da preduzimaju potrebne korake u borbi protiv skitnje i opijanja "l"alcoolisme u francuskoj verziji teksta" ili da se obezbedi poštovanje obaveze plaćanja alimentacije; Komitet "eksperata" se bez dvojbe slaže s ovakvim ograničenjima koja su opravdana radi zaštite javnog morala i reda."

  1. Od 6. do 10. marta 1950. godine, na Drugom zasedanju Komiteta eksperata, razmatran je pandan sadašnjem članu 5, stav 1 Konvencije i izmenjen da glasi:

"1. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a)  u slučaju zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda;

b)  u slučaju zakonitog hapšenja i lišenja slobode zbog neizvršavanje zakonite naredbe suda ili radi obezbeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom;

c)  u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica nadležnoj sudskoj vlasti zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;

d)  u slučaju lišenja slobode maloletnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora;

e)  u slučaju zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droge i skitnica;

f)   u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode lica da bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica koje se nalazi u postupcima deportacije ili ekstradicije."  

  1. U to vreme, verzija ove tačke na francuskom je glasila:

"e) s"il s"agit de la détention régulière d"une personne susceptible de propager une maladie contagieuse, d"un aléné, d"un alcoolique, d"un toxicomane ou d"un vagabond."

  1. Konačno, 3. novembra 1950, pošto je Komitet eksperata detaljno razmotrio tekst Konvencije, gore navedeni tekst je izmenjen odredbom iz današnjeg člana 5, stav 1 Konvencije; ove izmene Komiteta su opisane kao "formalne korekcije prevoda". Tada je i u engleskoj verziji reč "alkoholičar" u tački (e) zamenjena rečju "alkoholičari."

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. Vitold Litva je podneo predstavku Komisiji 6. avgusta 1994. U predstavci je tvrdio da je njegovo privođenje u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu 5. maja 1994. bilo nezakonito i proizvoljno i da to čini povredu člana 5, stav 1 Konvencije. On je, pored toga, tvrdio da su ga policajci tog istog dana napali i tukli u nameri da ga liše slobode, kao i da su zaposleni u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju postupali na ponižavajući način, što sve zajedno predstavlja postupanje suprotno članu 3 Konvencije. Na kraju, pozivajući se na član 1 Protokola br. 1, podnosilac predstavke je tvrdio da je upravo zbog toga što je odveden u centar i tamo zadržan izgubio svoje lične predmete i svog psa vodiča.
  2. Komisija je 25. septembra 1997. proglasila predstavku (br. 26629/- 95) prihvatljivom u onom delu koji se odnosi na pitanje zakonitosti zadržavanja podnosioca predstavke u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu. Komisija je proglasila ostatak predstavke neprihvatljim. U svom izveštaju od 4. decembra 1998. (bivši član 31 Konvencije) Komisija nije utvrdila povredu člana 5, stav 1 (s dvadeset jednim glasom za i pet protiv).

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU

  1. Podnosilac predstavke je, kako u svom podnesku, tako i na raspravi 7. oktobra 1999. zahtevao od Suda da odluči da je on bio nezakonito lišen slobode i da je tužena država prekršila član 5, stav 1 Konvencije. Takođe je tražio od Suda da odredi pravično zadovoljenje shodno članu 41.
  2. Država je, sa svoje strane, predložila Sudu da podrži mišljenje Komisije da je privođenje podnosioca predstavke u skladu sa članom 5, stav 1 (e) Konvencije, kao i da odluči da nije bilo povrede člana 5, stav 1.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 5, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Po mišljenju podnosioca predstavke njegovo lišenje slobode i zadržavanje u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu je bilo nezakonito i proizvoljno. Tvrdio je da njegovo privođenje i zadržavanje ne potpada pod delokrug nijednog izuzetka na pravilo lične slobode iz tačaka (a) do (f) člana 5 Konvencije. Po njegovom mišljenju, njegovo lišavanje slobode nema pravnog osnova ni prema poljskom zakonu, s obzirom na okolnosti, te da se u ovom slučaju radi o povredi člana 5, stav 1 koji predviđa:

"1. Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda;

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog neizvršenja zakonite sudske odluke ili radi obezbeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom;

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;

d) u slučaju lišenja slobode maloletnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora ili zakonitog lišenja slobode radi njegovog privođenja nadležnom organu;

e) u slučaju zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droge ili skitnica;

f) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode lica da bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica protiv koga se preduzimaju mere u cilju deportacije ili ekstradicije."  

  1. Država je osporila ovaj argument. Pozvali su se na mišljenje iz izveštaja Komisije i nastavili da tvrde da je privođenje podnosioca predstavke izvršeno shodno uslovima iz člana 5, stav 1 (e) Konvencije, tj. shodno odredbi koja dozvoljava "zakonito lišenje slobode ... alkoholičara".

A. Da li je podnosilac predstavke "lišen slobode"

  1. Sud je našao, shodno odluci Komisije, koju nisu osporili ni jedna ni druga strana, da zadržavanje podnosioca predstavke u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu predstavlja "lišenje slobode" u smislu člana 5, stav 1 ove Konvencije.  

B. Da li je lišenje slobode bilo opravdano po tačkama a do f, stava 1, člana 51.

1. Opseg predmeta

  1. Podnosilac predstavke je smatrao da njegovo lišenje slobode ne potpada ni pod jednu dozvoljenu mogućnost za lišenje slobode lica iz stava 1, član 5.
  2. Država je tvrdila da je, kako je Komisija utvrdila, privođenje podnosioca predstavke bilo u skladu sa stavom 1 (e), člana 5, koji predviđa "zakonito lišenje slobode ... alkoholičara".
  3. Sud je podsetio strane da član 5, stav 1 Konvencije sadrži listu dozvoljenih osnova za lišavanje slobode lica, koja nije konačna. Shodno tome, nijedno lišenje slobode se neće smatrati zakonitim osim ako ne potpada pod uslove koji su predviđeni u tačkama (a) do (f) člana 5. Međutim, primenljivost jednog od osnova ne izuzima primenjivost drugog: lišenje slobode može biti, zavisno od okolnosti, opravdano shodno odredbama iz jedne ili više tačaka stava 1 člana 5 (vidi, predmet Erkalo protiv Holandije od 2. septembra 1998, Reports of Judgments and  Decisions 1998-VI, str. 2477, st. 5).
  4. Sud konstatuje da se Država nije pozvala ni na jedan osnov osim iz tačke (e) kako bi opravdali privođenje podnosioca predstavke. Stoga je jasno da ovo lišenje slobode ne potpada pod tačke (a) (b) (c) (d) ili (f) člana 5. Sud ne vidi razloga da misli drugačije. Shodno tome, Sud mora da utvrdi da li je zadržavanje podnosioca predstavke bilo opravdano prema tačci (e), odnosno, da li se može smatrati za oblik "zakonitog lišenja slobode ... alkoholičara" u smislu ove odredbe.

2. Primenljivost tačke (e) stava 1, člana 5 na ovaj predmet

  1. U ocenjivanju da li se tačka (e) člana 5 odnosi na ovaj predmet, obe strane su smatrale da je najvažnije odrediti značenje reči "alkoholičari" ("d"un alcoolique" u francuskoj verziji Konvencije).
  2. Podnosilac predstavke je bio mišljenja da se, s medicinskog stanovišta, nikada nije moglo tvrditi da se jedan izdvojen slučaj pijanstva može okarakterisati kao "alkoholizam". Na osnovu toga, on je tvrdio da se "lica u alkoholisanom stanju" ne mogu identifikovati kao "alkoholičari" jer ovaj poslednji termin, kako s naučnog tako i s laičkog stanovišta -- opisuje lice koje je zavisno od alkohola, a ne privremeno pod uticajem alkohola.
  3. Podnosilac predstavke je dalje rekao da bi trebalo usko tumačiti izraze koji se koriste u Konvenciji, a posebno onim koji se odnose na izuzetke na pravilo lične slobode. U tom kontekstu, podnosilac predstavke je bio mišljenja da svako drugo tumačenje izraza "alkoholičari" ne bi bilo konsistentno svrsi člana 5, kao ni uobičajenom značenju te reči.
  4. Država se složila s rezultatima tumačenjem izraza "alkoholičari" koje je pružila Komisija. Posebno je prihvatila da ovaj izraz ne opisuje samo lica koja su zavisna od alkohola, već i ona koja se povremeno opijaju. Međutim, osporili su način na koji je Komisija tumačila ovaj izraz u svom izveštaju.
  5. S tim u vezi, Država je odlučno prigovorila mišljenju Komisije koje je zasnovno na članu 31, stav 1 Bečke konvencije o ugovornom pravu od 23. maja 1969 (u daljem tekstu: Bečka konvencija), odnosno da se izraz "alkoholičari", kao i drugi termini iz člana 5, moraju tumačiti na osnovu i u skladu s uobičajenim značenjem izraza. Država je smatrala da se "posebno značenje", kao ono iz stava 4, člana 31 Bečke konvencije, moralo odnositi i na ovaj izraz. Po njihovom mišljenju, namera Visoke strane ugovornice je bila da se dâ široko - pa samim tim posebno značenje izrazu "alkoholičari". Ovo je zabeleženo tokom pripremnog rada na Konvenciji, koji pokazuje da je ratio legis za omogućavanje "zakonitog lišenja slobode ...  alkoholičara" iz člana 5, bio da se "predvidi i pravo država potpisnica da preduzimaju neophodne korake u suzbijanju ... alkoholizma".
  6. Država, takođe, ukazuje da ako bi izrazu "alkoholičari" dali usko, uobičajeno i normalno značenja, onda bi tumačenje člana 5, stav 1 (e) dovelo do apsurdnog i nerazumnog ishoda jer bi, u tom slučaju, lišenje slobode moralo biti zasnovano na pretpostavljenom znanju policije da je to lice medicinski klasifikovano kao alkoholičar. Nadalje, tako usko tumačenje bi vodilo apsurdnim i nerazumnim rezultatima u slučajevima gde se alkoholičar liši slobode dok je u treznom stanju, na primer tokom lečenja. Tako se takvo trezno lice, iako ima dijagnozu da je alkoholičar, ne bi moglo lišiti slobode zato što pripada kategoriji "alkoholičara".
  7. Sud, utvrđujući značenje izraza "alkoholičari" prema Konvenciji, će se voditi članovima 31 i 33 Bečke konvencije od 23. maja 1969, kao što je to bio slučaj i u drugim predmetima gde se tražilo tumačenje Konvencije (vidi, na primer, presudu Džonson i dr. protiv Irske, od 18. decembra 1986, Serija A br. 112, str. 24, st. 51, kao i Litgou i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 47--48, st. 114 in fine, i str. 49, st. 117).
  8. S tim u vezi, Sud ponavlja da, na način na koji je dato opšte pravilo tumačenja u članu 31 Bečke konvencije, proces otkrivanja i utvrđivanja pravog značenja izraza nekog ugovora predstavlja jedinstvenu i zajedničku operaciju. Ovo opšte, čvrsto integrisano, pravilo u istu ravan stavlja različite elemente u četiri stava tog člana (vidi predmet Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 14, st. 29--30).
  9. Redosled po kojem su popisani ti elementi u članu 31 Bečke Konvencije predviđa, međutim, i redosled koji kod postupka tumačenja ugovora mora da se prati. U tom postupku se mora prvo utvrditi uobičajeno značenje izraza iz ugovora - u njihovom kontekstu i u svetlu predmeta i svrhe, kako je navedeno u stavu 1 člana 31. Ovo posebno važi za odredbe koje se, kao što je član 5, stav 1 Konvencije, odnose na izuzetke od opšteg pravila i koje, iz upravo tog razloga, ne mogu biti široko tumačene (vidi presudu u predmetu De Vilde, Oms i Versip protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 37--38, st. 68 i Vinterverp protiv Holandije od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 16--17, st. 37).
  10. Sud je konstatovao da reč "alkoholičari", u uobičajenom značenju, opisuje lice koje je zavisno od alkohola. S druge strane, u članu 5, stav 1 Konvencije ovaj izraz se koristi u kontekstu koji se odnosi i na još nekoliko drugih kategorija lica, tj. lica koja mogu širiti zarazne bolesti, duševno poremećena lica, narkomane i skitnice. Postoji veza između svih gore navedenih kategorija lica utoliko što se ista mogu lišiti slobode s ciljem da se upute na lečenje ili zbog drugih socijalnih i medicinskih razloga. Stoga je legitimno zaključiti na osnovu ovog konteksta da je predominantni razlog zbog kojeg Konvencija dozvoljava da lica iz stava 1 (e) člana 5 Konvencije mogu biti lišena slobode ne samo zato što predstavljaju opasnost za javnu bezbednost, već i zato što zaštita njihovih ličnih interesa zahteva lišenje slobode (vidi predmet Guzardi protiv Italije, od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 36--37, st. 98 in fine).
  11. Ovaj ratio legis pokazuje da bi izraz "alkoholičari" trebalo tumačiti u svetlu cilja i svrhe član 5, stav 1 (e) Konvencije. Jasno je da se cilj i svrha ove odredbe ne mogu tumačiti kao da samo omogućavaju lišenje slobode lica koja su u kliničkom stanju alkoholizma. Sud smatra da, prema članu 5, stav 1 (e) Konvencije, lica koja nemaju medicinsku dijagnozu "alkoholičara", ali čiji postupci i ponašanje pod uticajem alkohola predstavljaju opasnost po javni red ili po njih same, se mogu lišiti slobode radi zaštite javnog ili njihovog ličnog interesa, odnosno njihovog zdravlja i lične bezbednosti.
  12. To ne znači da član 5, stav 1 (e) Konvencije dozvoljava pritvaranje lica samo zato što su uzimala alkohol. Međutim, Sud smatra da odredbe člana 5 Konvencije ne sprečavaju Državu da preduzima mere na lica koja zloupotrebljavaju alkohol, kako bi sprečila štetu koju bi ona mogla da nanesu sebi ili u javnosti, ili da spreči opasno ponašanje pojedinca nakon konzumiranja alkohola. S tim u vezi, Sud je primetio da prekomerna upotreba alkohola bez sumnje predstavlja opasnost po društvo i da lice koje je u stanju pijanstva može da predstavlja opasnost i po sebe i po druge, bez obzira da li je zavisno od alkohola ili ne.
  13. Sud dalje smatra da ovakvo značenje izraza "alkoholičari" je potvrđeno u pripremnim radovima na Konvenciji (vidi stavove 33 i 39 gore). U tom smislu, Sud konstatuje da je u komentar preliminarnog nacrta Konvencije primećeno da tekst relevantnog člana pokriva pravo država potpisnica da preduzimaju mere za suzbijanje skitnje i "alkoholizma". Takođe je konstatovano da Komitet eksperata nije izrazio nikakvu sumnju da se po ovom pitanju može dogovoriti, "pošto su ograničenja prava opravdana potrebama da se zaštiti moral i javni red."
  14. Na osnovu toga, Sud zaključuje da je lišenje slobode podnosioca predstavke potpada pod opseg člana 5, stav 1 (e) Konvencije.

C. Da li je lišenje slobode u ovom predmetu bilo "zakonito" i bez samovolje

  1. Podnosilac predstavke je, najpre, tvrdio da policija nije imala razloga da ga uhapsi jer nije bio pijan i ponašao se smireno -- pre, tokom i posle hapšenja. Podnosilac predstavke se, kao i pred Komisijom, pozvao na izjavu koju je V. K. dao pred sudskim beležnikom 5. marta 1996. (vidi stavove 20 i 22 gore).
  2. Podnosilac predstavke je izjavio nadalje, da ga je lekar vrlo površno pregledao po dolasku u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu i da nije saslušao njegove primedbe na ponašanje policajaca. Nisu urađene odgovarajuće analize da bi se utvrdilo da li je, zaista, bio pijan. Zatim, da mu je naređeno da skine odeću i istu preda službeniku centra, a da pre toga nije imao priliku da opiše okolnosti pod kojima je uhapšen.
  3. Podnosilac predstavke je, takođe, tvrdio da nisu postojali osnovi u nacionalnom zakonu za njegovo hapšenje. Posebno nije mogao biti lišen slobode na osnovu sumnje da je počinio delo narušavanja javnog reda jer niti je narušavao red na javnom mestu, niti je ugrozio svoj ili život drugih ljudi u smislu odeljka 40 Zakona od 26. oktobra 1982.
  4. Podnosilac predstavke se u načelu složio s mišljenjem da u nekim slučajevima lice pod dejstvom alkohola može predstavljati opasnost za sebe lično kao i za druge osobe, ali je smatrao da ovde to nije bio slučaj. Podnosilac predstavke se pozvao na presudu u predmetu Vinterver (pomenuta gore), tvrdeći da načela koje je razvio Sud u vezi s pritvaranjem "duševno poremećenih lica" koji su navedeni u članu 5, stav 1 (e), zajedno s "alkoholičarima", bi po analogiji trebalo da se primenjuju i na ove poslednje. Po tim načelima, pre nego što se lice legitimno liši slobode, shodno članu 5, stav 1 (e) kao "duševno poremećeno" lice, moraju se pružiti objektivni medicinski dokazi da ono pati od duševnog poremećaja čija vrsta ili jačina zahtevaju obavezno zadržavanje, a takav poremećaj bi morao da traje sve vreme pritvora. Podnosilac predstavke je tvrdio da, u okolnostima njegovog slučaja, nije postajao razlog zbog kojeg bi se on okvalifikovao kao "alkoholičar", pa čak ni kao neko "pod dejstvom alkohola". Ne samo da je tada bio trezan, već nisu postojali nikakvi medicinski dokazi na osnovu odgovarajućih analiza da je zloupotrebljavao alkohol.
  5. Podnosilac predstavke je osporio verodostojnost dokaza na osnovu kojih je nacionalni sud zaključio da je bio pod dejstvom alkohola u dato vreme. Poričući da je odbio da se podvrgne analizi za utvrđivanje nivoa alkohola u dahu, podnosilac predstavke je izjavio da ne samo da lekar u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju nije uradio takvu analizu, već da mu nije ni izmerio pritisak. Sve u svemu, podnosilac predstavke je izjavio da su ga nadležni organi lišili slobode proizvoljno i u suprotnosti s nacionalnim zakonom.
  6. Država je izjavila da je podnosilac predstavke lišen slobode zato što je u alkoholisanom stanju remetio javni red. Njegovo postupanje i ponašanje su opravdali privođenje u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju shodno članu 40 Zakona od 26. oktobra 1982.
  7. Država je podvukla da nije moglo biti nikakve sumnje da je podnosilac predstavke bio pod dejstvom alkohola u trenutku kada je priveden, pošto je lekar to utvrdio na osnovu simptoma koje je uočio tokom pregleda. Ukazala je i na to da je u dokumentima o boravku podnosioca predstavke u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju podnosilac predstavke odbio da se podvrgne analizi daha, uz pomoć koje bi se nivo alkohola u krvi precizno odredio. Država je, takođe, tvrdila da ne može biti govora ni o jednom elementu proizvoljnosti nacionalnih organa zbog odvođenja podnosioca predstavke u centar za prihvat alkoholisanih lica u Krakovu i njegovog zadržavanja onoliko koliko je bilo potrebno da se otrezni.
  8. Sud je ponovio da prema članu 5 Konvencije svako lišenje slobode mora biti "zakonito", što obuhvata i uslov da se lišenje slobode mora sprovesti "u skladu s postupkom propisanim zakonom". Po ovom pitanju, Konvencija se u osnovi poziva na nacionalni zakon i predviđa obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih odredbi.
  9. Konvencija, takođe, zahteva da svaka mera koja dovodi do lišenja slobode pojedinca mora biti kompatibilna sa svrhom stava 5, odnosno da štiti pojedinca od proizvoljnosti (vidi predmet K. F. protiv Nemačke od 27. novembra 1997, Reports 1997-VII, str. 2674, st. 63).
  10. U ovom konkretnom predmetu, Sud smatra da nema spora oko činjenice da je policija, pri hapšenju podnosioca predstavke i njegovom odvođenju u centar za prihvat lica u alkoholisanom stanju poštovala postupak predviđen u odeljku 40 Zakona od 26. oktobra 1982. Stoga, Sud smatra da je lišenje slobode podnosioca predstavke bilo zasnovano na poljskom zakonu.
  11. Sud, takođe, konstatuje da su osnovni zakonski uslovi za primenu mera predviđenih u odeljku 40 Zakona od 26. oktobra 1982: prvo, da je lice koje se lišava slobode u alkoholisanom stanju, i drugo, da je njegovo ponašanje nasilno ili da ugrožava svoje zdravlje i život ili život i zdravlje drugih (vidi stav 26 gore).
  12. Nije na ovom Sudu da preispituje da li su nacionalni nadležni organi pravilno odlučili shodno poljskom zakonu. Zadatak ovog Suda je da utvrdi da li je pritvaranje podnosioca predstavke predstavljalo "zakonito lišenje slobode" "alkoholičara", u okviru autonomnog značenja Konvencije, kako je Sud to obrazložio u gornjim stavovima 57 i 63.
  13. S tim u vezi, Sud izražava duboku sumnju u to da se podnosilac predstavke, pod dejstvom alkohola, ponašao na način koji bi predstavljao opasnost za javnost ili za njega, ili da su njegovo zdravlje ili bezbednost bili ugroženi. Sumnju Suda pospešuje i prilično trivijalna osnova za pritvaranje podnosioca predstavke, kao i činjenica da je on praktično slep.
  14. Sud ponavlja, da je odsustvo proizvoljnosti neophodan element "zakonitosti" lišenja slobode lica u smislu člana 5, stav 1 (e). Lišenje slobode pojedinca je tako ozbiljna mera koja se može opravdati samo onda, ako su prethodno razmotrene druge manje rigorozne mere i kada se tvrdi da su one nedovoljne da se zaštiti interes pojedinca ili javni interes. To znači da nije dovoljno da lišenje slobode lica bude u skladu s nacionalnim zakonom, već i da je takva mera bila neophodna u datim okolnostima.
  15. Međutim, čini se da se u ovom slučaju nije uzelo u obzir to da odeljak 40 Zakona od 26. oktobra 1982. predviđa nekoliko drugih mera koje se mogu primeniti na alkoholisano lice, od kojih je pritvaranje u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju najekstremnija. Prema ovom odeljku Zakona, alkoholisano lice se ne mora pritvarati, već se može odvesti u policijsku stanicu, neku zdravstvenu ustanovu, ili u njegov stan (vidi stav 26 gore).
  16. Odsustvo takvih razmatranja u ovom slučaju, iako su izričito predviđeni zakonom, je uverilo ovaj Sud da se lišenje slobode podnosioca predstavke ne može smatrati "zakonitim" prema članu 5, stav 1 (e). Stoga Sud smatra da je povređena ta odredba Konvencije.

II. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani".

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je pretrpeo materijalnu štetu u iznosu od 1.900 novih poljskih zlota (PLN), što je jednako vrednosti ličnih predmeta koje su mu oduzeli i zadržali zaposleni u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu. On je, takođe, tražio da mu se isplati iznos jednak 600.000 američkih dolara (USD) na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnog bola koji je pretrpeo zbog lišenja slobode.
  2. Predstavnici Države su bili mišljenja da je taj iznos preteran. Tražili su od Suda da odluči da je ustanovljenje kršenje Konvencije dovoljna naknada, odnosno pravično zadovoljenje. U suprotnom, pozvali su Sud da preispita traženi iznos za pravično zadovoljenje na osnovu sudske prakse, kao i da uzme u obzir ekonomsku situaciju u Poljskoj.
  3. Sud konstatuje da, u pogledu zahteva za naknadu materijalne štete, podnosilac predstavke nije tražio povraćaj njegovih ličnih predmeta od nacionalnih vlasti. Shodno tome, Sud odbacuje ovaj zahtev podnosioca predstavke.
  4. Međutim, Sud je zaključio da je podnosilac predstavke pretrpeo nematerijalnu štetu, koja se ne može nadoknaditi samo ustanovljenjem kršenja prava iz Konvencije. Nakon procene, Sud dodeljuje podnosiocu predstavke 8.000 poljskih zlota (PLN).

B. Sudski troškovi i drugi izdaci

  1. Podnosilac predstavke je tražio iznos od 23.530 američkih dolara (USD) na ime sudskih troškova i drugih izdataka u vezi s postupkom pred Komisijom i Sudom.
  2. Država je izjavila da je traženi iznos preteran, imajući u vidu važeće tarife u Poljskoj i tražila od Suda da navedeni iznos umanji.
  3. Sud je primetio da je prema kriterijumima iz sudske prakse, potrebno da se utvrdi da li je podnosilac predstavke zaista snosio iznos koji potražuje, kao i da je to potraživanje bilo razumno (vidi između ostalog, predmet Ozturk protiv Turske (GC), br. 22479/93, st. 83, ECHR 1999-VI). Primenjujući navedene kriterijume na ovaj predmet i dajući pravičnu procenu, Sud smatra da je razumno odrediti naknadu od 15.000 poljskih zlota (PNL) na ime troškova, zajedno s porezom na dodatu vrednost koji se može naplatiti, umanjenu za 13.174 francuskih franaka koliko je Savet Evrope isplatio na ime pravne pomoći.

C. Zatezna kamata

  1. Prema saznanjima Suda, zvanična kamatna stopa u Poljskoj u vreme donošenja ove presude je iznosila 21% na godišnjem nivou.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Smatra sa šest glasova prema jedan da je član 5, stav 1 Konvencije prekršen;
  2. Smatra jednoglasno:
    1.  da tužena država u roku od tri meseca isplati podnosiocu predsavke sledeće iznose;
      1. na ime nematerijalne štete, iznos od 8.000 poljskih zlota (osam hiljada PNL);
      2. na ime troškova iznos od 15.000 poljskih zlota (petnaest hiljada), zajedno s porezom na dodatnu vrednost ukoliko se isti naplaćuje, umanjen za iznos od 13.174 francuska franka (trinaesthiljadastosedamdesetčetiri FRF) koji će se pretvoriti u zlote po važećem kursu na dan izricanja ove presude;
    2. da će Država, po isteku roka od tri meseca, plaćati i kamatu po stopi od 21% na navedene iznose.
  3.  Odbacuje jednoglasno preostala potraživanja na ime pravičnog zadovoljenja.

 

Presuda je sačinjena na engleskom jeziku i objavljena u pismenom obliku 4. aprila 2000. godine, shodno pravilu 77, stav 2 i stav 3 Poslovnika Suda.

Erik Fiberg                                                           Mark Fišbah

Sekretar                                                                Predsednik

 

Shodno članu 45, stav 2 Konvencije i pravilu 74, stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi pripajaju se sledeća mišljenja:

  1. saglasno mišljenje g. Konfortija
  2. saglasno mišljenje g. Bonela
  3. izdvojeno mišljenje g. Baka.

  

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE KONFORTIJA

(Prevod)

Delim mišljenje sudije Bonela da, izuzetak u članu 5, st. 1 (e) koji dozvoljava lišenje slobode, se odnosi samo na alkoholičare, pa se stoga ne može primenjivati na druga lica, koja su, kao i podnosilac predstavke, povremeno u alkoholisanom stanju. In claris non fit interretatio!

Teško mi je da razumem kako većina može da zaključi da je u ovom predmetu prekršen član, ako je prihvaćeno da se 5, stav 1 (e) odnosi i na lica koja su povremeno u alkoholisanom stanju. Drugim rečima, ne razumem kako je moguće da ako smo prihvatili da je ova odredba primenjiva, neko misli da su vlasti države Poljske primenile proizvoljne i nesrazmerne mere time što je podnosilac predstavke zadržan šest i po sati u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju, odnosno, dok se, prema proceni lekara koji ga je pregledao, ne otrezni.

Ova primedba nema za cilj da kritikuje većinu, niti bi to predstavljalo predmet za izdvojeno mišljenje. Ja jednostavno smatram da je ovakav opšti komentar odgovarajući u ovom predmetu, kao i u drugim sličnim predmetima, a koji se odnosi na subsidijarnu i supranacionalnu prirodu Suda. Po mom skromnom mišljenju, pošto Konvencija pruža mogućnosti da se Državi jasno i precizno ukaže kako treba ili ne treba da postupa, odluke Suda ne smeju zavisiti od minornih detalja u predmetu. U suprotnom bismo rizikovali da proizvoljna odluka ovog Suda zameni proizvoljnu odluku nacionalnog suda, a da se pri tom ne ukaže Državi kako da ubuduće izbegne kršenje Konvencije.

  

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE BONELA

Složio sam se sa većinom da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije, ali ne mogu da podržim zaključke iz stavova 60--64 presude. Prema mišljenju Suda, izuzetak na pravo uživanja osnovnog prava slobode lica iz tačke (e) stava 1, člana 5 se odnosi i na ovaj predmet.

Ovaj izuzetak se odnosi na "zakonito lišenje slobode ... alkoholičara". Postavlja se pitanje da li Konvencija, time što dozvoljava pritvaranje alkoholičara, dozvoljava i lišenje slobode lica koja nisu alkoholičari već su u prolaznom alkoholisanom stanju.

Sa stanovišta činjeničnog stanja, mora se podvući da nisu postojali dokazi o tome da je podnosilac predstavke alkoholičar. U najgorem slučaju (ako uopšte) on je u vreme incidenta bio u stanju umerenog pijanstva.

Član 5, stav 1 (e) predviđa mogućnost "zakonitog lišenja slobode lica da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droge i skitnica". Ovakve klasifikacije imaju jedan zajednički faktor: odnose se na trajna i zavisna stanja koja su društveno opasna, ali ne i na manifestacije koje su prolazne ili se dese jednom. Skitnica je lice koji živi život skitajući, a ne neko lice koje u jednom trenutku nema krov nad glavom. Zavisnost od droga se, takođe, odnosi na trajno stanje, a ne na izolovan slučaj konzumiranja zabranjene supstance. Biti duševno poremećen se odnosi na lice trajno oštećenih metalnih sposobnosti, a ne na izolovan slučaj nenormalnog ponašanja.

U Konvenciji "alkoholičari" su svrstani u ovu grupu lica čije se stanje može smatrati trajnim. Na osnovu ejusdem generis načina tumačenja, bilo bi abnormalno i pogrešno reći, u istoj rečenici, da se četiri od pet kategorija mogu opisati kao trajna stanja, a samo jedna kategorija tj. "alkoholičari" kao izolovani slučajevi privremene intoksikacije. U suprotnom, pojam "alkoholičari" bi pobio simetriju koju su namerno izveli autori ove Konvencije. Kada bi se izrazom "alkoholičari" opisivali samo izolovani slučajevi intoksikacije to bi bilo suprotno kontekstu harmonično sličnih pojmova.

Većina se složila da (vidi stav 49 presude) "član 5, stav 1 Konvencije sadrži listu dozvoljenih osnova za lišavanje slobode lica, koja nije konačna. Shodno tome, nijedno lišenje slobode se neće smatrati zakonitim osim ako ne potpada pod uslove koji su predviđeni u tačkama (a) do (f) člana 5." Drugim rečima, Sud ne može, proširujući postupak tumačenja, dodavati osnove za lišenje slobode koji su pobrojani u članu 5, stav 1.

"Tekst člana 5, stav 1 ... sadrži konačan spisak izuzetaka". I "izuzeci predviđeni u članu 5, stav 1 zahtevaju usko tumačenje."

Pored toga, većina smatra (vidi stavove 59--60 presude) da je od fundamentalnog značaja za pravilnu primenu Konvencije, da se "utvrditi uobičajeno značenje izraza" i da "reč "alkoholičari", u uobičajenom značenju, opisuje lice koje je zavisno od alkohola" (kurziv moj). Drugim rečima, uobičajeno značenje reči "alkoholičari" (a ovo značenje bi trebalo da bude ono koje se koristi), isključuje lica koja nisu zavisna od alkohola, ali koja su povremeno u privremenom alkoholisanom stanju.

Iz nacionalnog zakona tužene Države se jasno vidi da je razlika između "alkoholičara" i "lica u alkoholisanom stanju" od najvećeg značaja. Taj Zakon, značajno, predviđa primenu dve različite grupe mera: jedne mere u odnosu na lica koja su zavisna od alkohola, a druge mere koje su rezervisane za lica koja su samo u alkoholisanom stanju (vidi stav 24 ove presude).

Većina se složila da bi se izraz "alkoholičari" trebalo tumačiti prema uobičajenom značenju tog izraza (lica koja pate od kliničke zavisnosti od alkohola), i da je nedopustivo dodavati izuzetke na iscrpan spisak istih iz člana 5; i konačno, da se izraz "alkoholičari" može samo usko tumačiti. Stoga je, po mom mišljenju, iznenađujuće što je Sud izmenio uobičajeno značenje pojma "alkoholičari" i istim obuhvatio lica koja nisu u kategoriji "alkoholičara," već pripadaju grupi lica koja su povremeno pod privremenim uticajem alkohola. Obe grupe su po mom mišljenju nesrećno stavljene u istu korpu.

Ovakav pristup je po meni bio pogrešan i opasan. Sud je, po prvi put, i to itekako, odstupio od svoje dobre tradicije, koja je do sada pobožno negovana -- da ne proširuje spisak izuzetaka koji se odnose na lišenje slobode. Ova presuda je ogroman korak nazad i ja se s tim ne mogu pomiriti. Ovaj nov pristup je uznemiravajući utoliko što kada se jednom krene s menjanjem razloga kojim se opravdava lišenje slobode, ne možemo ni pretpostaviti kada će se taj proces zaustaviti. Danas su to alkoholičari i lica pod dejstvom alkohola. A sutra?

Ovo je daleko od načela da se "Konvencija mora tumačiti kao živi instrument." Ja sam uvek za širenje horizonta koji obuhvata Konvencija, pod uslovom da se time unapređuje cilj Konvencije -- unapređenje i jačanje vladavine ljudskih prava. U ovom konkretnom slučaju, postignut je potpuno suprotan rezultat. Ovo mi se čini kao sudski aktivizam da se ograniči uživanje ljudskih prava. Većina je ovim odobrila dodatna ovlašćenja državama da liše pojedince slobode. Ovim se u velikoj meri ograničava zaštita pojedinca. Po mom mišljenju, ovakva odluka se ne može podvesti pod princip "tumačenja Konvencije kao živog instrumenta."

Svestan sam da lica, koja nisu alkoholičari već se privremeno nalaze u alkoholisanom stanju, mogu da predstavljaju opasnost po sebe i druge. Ja podržavam mere kojima se oni mogu sprečiti da povrede sebe ili druge. Ja veoma podržavam pravila koja imaju za cilj suzbijanje potencijalnih štetnih posledica. To uključuje da nadležni organi isprate takvo lice do njegovog stana, bolnice, da ih spreče da upravljaju vozilima u tom stanju, kao i da ih gone u slučaju da remete mir i red. Ali, po mom mišljenju -- a verujem i prema Konvenciji -- potrebno je povući liniju u pogledu normi koje omogućavaju da se lice koje nije alkoholičar liši slobode kada nije počinilo krivično delo.

  

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE BAKA

U potpunosti se slažem s mišljenjem Suda da je podnosilac predstavke bio lišen slobode, kao i da njegovo pritvaranje potpada pod član 5, stav 1 (e) Konvencije. S druge strane, ne mogu da se složim sa Sudom u pogledu zakonitosti ovog lišenja slobode. Shodno tome, mišljenja sam da u ovom konkretnom predmetu Konvencija nije prekršena. Smatram da pravilno tumačenje člana 5, stav 1 (e) Konvencije zahteva ne samo da se praktično i zakonski utvrdi tačno značenje izraza "alkoholičari", već i da njegova primena bude u skladu s prethodnom praksom Suda.

Za svrhu člana 5, stav 1 (e) usko tumačenje izraza "alkoholičari" moglo je da dovede do pojma koji bi bio neprimenljiv. Ako policija može da lišava slobode samo lica koja su medicinski klasifikovana kao zavisna od alkohola, odredba bi izgubila praktični značaj jer takve informacije obično nisu dostupne policiji u vreme kada ona treba da izvede akciju. Policija bi bila nemoćna protiv onih lica koja nisu zavisnici od alkohola, ali su privremeno u alkoholisanom stanju, a kada je potrebno da se liše slobode da bi se sprečilo ozbiljno remećenje javnog reda ili kada alkoholisano lice može da ugrozi svoj život ili javnu bezbednost.

Ja stvarno mislim da potrebna zaštita protiv proizvoljnog lišenja slobode ne leži u široj ili užoj definiciji pojma "alkoholičari", već u drugim elementima. Lice koje je zavisno od alkohola ne mora biti nužno opasno u momentu "trezvenosti"; a s druge strane, neko ko je privremeno pod dejstvom alkohola može ozbiljno da naudi sebi i drugima. Opasnost je u suštini ista u obe situacije i, stoga sam mišljenja da bi u takvoj situaciji lišenje slobode prema članu 5, stav 1 (e) moglo da bude opravdano u oba slučaja.

Po mom mišljenju, od odlučujućeg značaja je da se spreči proizvoljno lišenje slobode lica koja pripadaju bilo široj ili užoj kategoriji alkoholičara. Zato je na samom kraju najvažnije je da, kada policija odluči da liši neko lice slobode po tom osnovu, ta odluka bude zasnovana na objektivnom stručnom mišljenju lekara, kako je rečeno, između ostalog, u presudi u predmetu Vinterverp: "Sama priroda onoga što treba da utvrdi nacionalno nadležno telo ... zahteva objektivno mišljenje medicinskog stručnjaka" (Vinterverp protiv Holandije od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str.17--18, st. 39).

U presudi u predmetu Vinterverp se kaže: "u odlučivanju da li je potrebno da se lice liši slobode kao "duševno poremećeno", unutrašnjim nadležnim organima se mora priznati određeni nivo diskrecionog prava, pošto je prvenstveno na nacionalnim nadležnim organima da procene dokaze koji su im pruženi za konkretan slučaj..." (ibid., str. 18, st. 40). Mislim da je ovaj princip jasno primenljiv u ovom predmetu.

U ovom slučaju lišenje slobode je imalo adekvatan osnov. Neosporno je da je podnosioca predstavke pregledao lekar neposredno posle incidenta do koga je došlo u pošti. Činjenica je takođe da je lekar, na osnovu nekoliko fizičkih simptoma intoksikacije, zaključio da je podnosilac predstavke "u umereno alkoholisanom stanju", a prema nalazima nacionalnog suda isti je remetio red na javnom mestu.

Uzimajući u obzir marginu slobodne procene domaćih nadležnih vlasti, ne nalazim ubedljiv argument da je pritvaranje podnosioca predstavke u centru za prihvat lica u alkoholisanom stanju u Krakovu tokom šest sati i trideset minuta bilo proizvoljno, pa stoga i nezakonito prema članu 5, stav 1 (e) Konvencije.

  ___________

Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude I", Savet Evrope, Beograd 2005

 

 

SECOND SECTION

CASE OF WITOLD LITWA v. POLAND

(Application no. 26629/95)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 April 2000

In the case of Witold Litwa v. Poland, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

MrM. FischbachPresident,
MrB. Conforti,
MrG. Bonello,
MrsV. Strážnická,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrA.B. Baka,
MrE. Levitsjudges,
and Mr E. FriberghSection Registrar,

Having deliberated in private on 7 October 1999 and 23 March 2000,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 6 March 1999. It originated in an application (no. 26629/95) against the Republic of Poland lodged with the Commission under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Polish national, Mr Witold Litwa (“the applicant”), on 6 August 1994.

The object of the Commission's request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 5 § 1 of the Convention.

2.  On 31 March 1999 a panel of the Grand Chamber decided, in accordance with Article 5 § 4 of Protocol No. 11 to the Convention read in conjunction with Rules 100 § 1 and 24 § 6 of the Rules of Court, that the case should be dealt with by a Chamber constituted within one of the Sections of the Court. Subsequently the President of the Court, Mr L. Wildhaber, assigned the case to the Second Section (Rule 52 § 1). The Chamber constituted within that Section included ex officio Mr J. Makarczyk, the judge elected in respect of Poland (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 26 § 1 (a)), and Mr M. Fischbach, Vice-President of the Section (Rule 26 § 1 (a) taken together with Rule 12). The other members designated by the latter to complete the Chamber were Mr B. Conforti, Mr G. Bonello, Mrs M. TsatsaNikolovska, Mr A.B. Baka and Mr E. Levits (Rule 26 § 1 (b)). Subsequently, as Mr Makarczyk was unable to sit in the Chamber, the Polish Government (“the Government”), after being invited to do so by the President of the Chamber, indicated that they wished to appoint another elected judge to sit in his place. Pursuant to the President's order made in consequence, Mrs V. Strážnická, substitute judge, replaced Mr Makarczyk as a member of the Chamber (Rule 26 § 1 (a) read together with Rule 29).

3.  On 27 April 1999 the Chamber decided, in accordance with Rule 59 § 2, to hold a hearing in the case.

4.  Subsequently the President of the Chamber invited the parties, under Rule 59 § 3, to submit memorials on the issues arising in the case. The Registrar received the Government's memorial on 3 September 1999. The applicant submitted his memorial on 6 September 1999.

5.  In accordance with the decision of the President, who had given the applicant's representatives leave to address the Court in Polish (Rule 34 § 3), a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 7 October 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrK. Drzewicki, Ministry of Foreign Affairs,Agent,
MrA. Kaliński,Counsel,
MrsB. Drzewicka,
MrsM. Wąsek-Wiaderek,Advisers;

(b)  for the applicant
MrP. Sołhaj, of the Kraków Bar,Counsel,
MrK. Tor, of the Kraków Bar,Adviser.

The Court heard addresses by Mr Sołhaj and Mr Drzewicki, and also Mr Drzewicki's and Mr Tor's replies to questions put by the judges of the Court.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant, born in 1946, is disabled in that he is blind in one eye and his sight in the other is severely impaired.

7.  On 5 May 1994 at noon the applicant, with the dog he uses as a guide dog, went to Kraków Post Office no. 30 to check his post-office boxes. He was accompanied by W.K. The applicant's post-office boxes had been opened and were empty. The applicant complained to the post-office clerks who subsequently called the police, alleging that the applicant was drunk and behaving offensively.

8.  On the same day, at 12.20 p.m., the applicant was taken by police officers to the Kraków sobering-up centre (Izba Wytrzeźwień) and detained there for six hours and thirty minutes. The staff of the centre filled out a form recording the applicant's stay.

9.  The form was pre-printed. It bore the number 006107/94 and was entitled “Card recording a stay in a sobering-up centre”. It had been filled out by hand. After details of the applicant's identity, the form was divided into seven sections. The first section, entitled “Request for admission”, indicated that the applicant had arrived at the centre at 12.45 p.m. The reason for the arrest was partly typed and partly handwritten. The operative part of section 40(1) of the Law of 26 October 1982 (cited below in paragraph 26) was typed in. The handwritten note read:

“[The applicant] made a row at the post office in Urocza Osiedle.”

10.  The second section, entitled “Doctor's assessment” and signed by a doctor, read:

“1.  Anamnesis:

(1)  Circumstances, kind and quantity of alcohol drunk, facts surrounding intoxication: [handwriting] evident smell of alcohol – refused to take a breath test

...

2.  Examination of the person brought in:

(1)  Behaviour: lucid; unconscious; somnolent; talkative; calm; rowdy; reticent; composed [the words “lucid” and “talkative” were underlined by hand]

(2)  Mood: cheerful; depressed, average; excited [the word “average” was underlined by hand]

(3)  Walk: steady; unsteady; lack of balance [the word “unsteady” was underlined by hand]

(4)  Speech: clear; blurred; mumbling [the word “blurred” was underlined by hand]

(5)  Traces of vomit: visible; invisible [the word “invisible” was underlined by hand]

(6)  Pulse: regular; irregular; strong; weak [the words “regular” and “strong” were underlined by hand]

(7)  Heart: regular beat; irregular beat; clear tones; unclear [the words “regular beat” and “clear tones” were underlined by hand]

(8)  Pupils: wide; normal; abnormal; narrow; slow to react; no reaction [the word “normal” was underlined by hand]

(9)  Skin: pale; red; normal supply of blood; blue [the words “normal supply of blood” were underlined by hand]

(10)  Lungs: [illegible handwriting]

(11)  State of abdominal cavity: [handwriting] abdomen [illegible adjective]

(12)  Injuries: [handwriting] none

(13)  Other ailments: [handwriting] sight seriously impaired

(14)  Description of the state of the person examined: [handwriting] state of moderate intoxication

[Print] As a result of the examination I find that the person brought in:

(1)  is in a state of intoxication justifying keeping him in a sobering-up centre for [handwriting] 6 [print] hours [that entry was underlined by hand]

(2)  should be taken to a public health-care establishment [not selected]

(3)  should not be placed in a sobering-up centre [not selected]”

11.  The subsequent sections were entitled “III.  Decision of the head of the centre/shift” and “IV.  Objects to be kept in the centre's custody”. This section listed the objects taken from the applicant as follows:

“... identity card [no.] DB 3429943; [illegible description of other documents]; 654,700 [old] zlotys (PLZ); Polyot watch [made of] golden metal; tear-gas gun; [illegible description of other items]; keys (eighteen); purse; jacket; shirt; trousers; belt; shoes.”

12.  Section V, entitled “Alcohol taken from [the person concerned]”, contained no entry. Section VI, entitled “Stay in the sobering-up centre”, contained a list of the measures which could be applied to an intoxicated person (they included administering medicines, a warm or cold bath, solitary confinement, physical restraint by means of belts or a strait-jacket) and a description of his behaviour. The applicant's behaviour, mental and physical state were assessed as “good”. The last section, “VII.  Release from the sobering-up centre”, recorded that after six and a half hours the applicant had been assessed by the doctor as “sober” and released at 7.15 p.m. A handwritten note indicated that the applicant had refused to sign the card.

13.  On 10 May 1994 the applicant requested the Kraków District Prosecutor (Prokurator Rejonowy) to institute criminal proceedings against the police officers who had arrested him on 5 May 1994 and against the staff of the Kraków sobering-up centre. He alleged that the policemen had beaten him and complained about the behaviour of the staff of the centre.

14.  On 29 May 1994 the applicant sued the Treasury in the Kraków Regional Court (Sąd Wojewódzki), seeking compensation “for unlawful attacks by agents of the State on 5 May 1994 and theft of personal possessions”. The court considered that the applicant's claim should be examined as a claim for compensation for manifestly unjustified arrest, under Article 487 of the Code of Criminal Procedure.

15.  On 28 November 1994 the Kraków Regional Court dismissed the claim, finding that the applicant's arrest had been justified. That decision reads as follows:

“On the basis of [the applicant's] testimony, written information from the XIIth Police Station and the [materials] contained in file no. 2 DS 1842/94 of the Kraków District Prosecutor, that is, the detention form ... no. 006107 containing the request for admission, we find that on 5 May 1994 [the applicant], being under the influence of alcohol, caused a disturbance of public order [zakłócił porządek publiczny] in Post Office no. 30 ... in Kraków. The police intervened at the request of the postal clerks. Since the arrestee smelt of alcohol, he was taken to the sobering-up centre, where, following a medical examination, he was assessed as being 'moderately intoxicated' and admitted.

The above facts indicate that [the applicant's] arrest was justified. There is therefore no basis for awarding him compensation under the provisions of Chapter 50 of the Code of Criminal Procedure.”

16.  On 1 December 1994 the Kraków-Śródmieście District Prosecutor, on suspicion that offences of assault, theft and infringement of the applicant's personal rights had been committed, opened an investigation relating to the applicant's complaint of 10 May 1994.

17.  On 5 December 1994 the applicant appealed against the decision of the Kraków Regional Court of 28 November 1994. He argued that this decision was not based on any sound evidence, but only on the statements of the policemen. He further stated that he had been assaulted by the policemen and that his personal belongings had been stolen. The applicant relied on Articles 3, 6 § 1 and 8 of the Convention.

18.  On 25 January 1995 the Kraków Court of Appeal (Sąd Apelacyjny) dismissed the appeal. The reasons for its decision read:

“The [applicant's] appeal is not justified. Contrary to his submissions, on the material date, that is, on 5 May 1994 [the applicant] was under the influence of alcohol; his state was described as 'moderate intoxication'. While in that state, he went to Post Office no. 30, where he disturbed public order. Employees at that office called the police ... [T]he policemen, finding that the applicant smelt of alcohol, took him to the sobering-up centre. As a result of the [medical] examination it was found that he was in a state of 'moderate intoxication' and detained until he sobered up. The applicant refused to take a breath test.

The [applicant's belongings] were taken from him in the presence of the policemen and placed in the centre's custody. ... In that connection it must be said that the policemen did not rob the applicant. The policemen's intervention and the placing of the applicant in the sobering-up centre were justified.

[We] cannot therefore share [the applicant's] view that the policemen committed robbery and that the applicant was arrested and placed in the sobering-up centre groundlessly.”

19.  On 28 February 1995 the Kraków-Śródmieście District Prosecutor discontinued the investigation opened at the applicant's request. However, on 1 December 1995 the Kraków Regional Prosecutor (Prokurator Wojewódzki), upon the applicant's appeal, quashed this decision and ordered a supplementary investigation.

20.  On 19 February 1996 a policeman from the Kraków-Grzegórzki police heard evidence from W.K., who had witnessed the events of 5 May 1994 at the post office. The relevant part of the latter's testimony read:

“I have known [the applicant] since 1969 but we do not have regular contact and do not meet frequently. About one year ago, on a date which I cannot [now] specify, I met [the applicant] in Nowa Huta [a district of Kraków]. We went together to an optician and, then, to the post office. He did not tell me why he was going to the post office. He had his dog with him and, since no dogs were permitted to enter the office, I remained outside the building, holding the dog on the leash [at the applicant's request]. [The applicant] went into the building. After some time he came back, in a state of agitation, and said that either his post-office boxes had not been locked [by the postal clerks] or someone had broken into them. He immediately went back into the office. Out of curiosity, I followed him with the dog. Immediately afterwards, two policemen entered the building and approached [the applicant]. He told me to get the dog out of the building. At the same time, one of the policemen approached me and checked my identity card. I then left the building. When I was standing outside, I saw the policemen taking [the applicant] out of the building, escorting him to a patrol car and leaving. In my view, [the applicant] remained calm throughout this incident; therefore, I do not know why he was taken away by the policemen. I did not see the policemen hitting him while escorting him; they were holding him with their hands. I cannot recall whether or not [the applicant] told the policemen that the dog I was holding on the leash was his ...”

21.  On 26 February 1996 the Kraków-Grzegórzki police discontinued the investigation, finding that no offence had been committed. The relevant parts of the reasons for the decision read:

“Accordingly, evidence was heard from the policemen [involved in the incident of 5 May 1994]. They stated that [the applicant] had been brought to the [Kraków] sobering-up centre in connection with a row made by him and his state of intoxication. They did not hit him; they merely kept hold of him while taking him to a patrol car and putting him inside. They stated that [the applicant] had not had a dog with him and that, inside the post office, there was a man holding a dog [on a leash], namely W.K. However, nobody knew that this dog belonged to [the applicant]. ... A doctor from the [Kraków] sobering-up centre confirmed that [the applicant] had been intoxicated ...”

This decision was confirmed by the Kraków-Śródmieście District Prosecutor on 27 February 1996.

22.  On 5 March 1996 W.K., having been acquainted with the reasons for the above decision, made a statement before a notary. The relevant part of this statement read:

“I, W.K., hereby declare before a notary that, after being acquainted with [the decision to discontinue the investigation], I disagree with the description [given therein] of events which I witnessed.

When evidence was taken from me, I entirely denied the insinuation that [the applicant] had been drunk; ... I spent one hour with him prior to the incident and I [still] totally exclude such a possibility.

[The applicant] did not make a row at the post office; he raised his voice merely in order to be heard above the clamour being made by a large number of clients ... about two hundred persons queuing at the post office counters at the same time. ... He loudly demanded to speak to the postmaster in order to obtain an explanation of why his post-office boxes had been unlocked ... and [why] one of these boxes had been broken. ... His dog remained outside because the building was overcrowded so the dog could not have been inside ... as the policemen claimed; they [simply] lied. The postmaster did not come to see [the applicant]; instead, the policemen appeared and demanded that we show them our identity cards. I gave them my card and [the applicant], calmly, gave his. They checked the cards thoroughly and made notes in their notebooks. By checking [the applicant's] documents they must have learnt that he was an invalid [i.e. that his sight was severely impaired] ... They gave me back my identity card but [the applicant] was taken to a patrol car and taken away. During his arrest [the applicant] behaved in a calm manner; he only requested the policemen either to let him take his dog with him or to ensure [that it would be taken by someone else]. I witnessed this. They did not respond to his request and left ...”

23.  On 5 April 1996 the Kraków-Śródmieście District Prosecutor reopened, ex officio, the investigation into the events of 5 May 1994 but discontinued it on 23 May 1996, finding that no offence had been committed.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Arrest of intoxicated persons under the Law of 26 October 1982 on Education in Sobriety and the Fight against Alcoholism

24.  The Law of 26 October 1982 on Education in Sobriety and the Fight against Alcoholism (Ustawa o wychowaniu w trzeźwości i przeciwdziałaniu alkoholizmowi – “the Law of 26 October 1982”) lays down measures which may be applied in respect of two categories of persons: those “addicted to alcohol” and those who are “intoxicated”. Sections 21 to 38 deal with voluntary or compulsory treatment of “persons addicted to alcohol”, whereas sections 39 and 40 set out measures which may be applied to “intoxicated persons”.

25.  Pursuant to section 39 of the Law, sobering-up centres shall be set up and managed by the authorities of municipalities with more than 50,000 inhabitants.

26.  Section 40 of the Law (in the version applicable at the material time) provided, in its relevant part:

“1.  Intoxicated persons who behave offensively in a public place or a place of employment, are in a condition endangering their life or health, or are themselves endangering other persons' life or health, may be taken to a sobering-up centre or a public health-care establishment, or to their place of residence.

2.  In the absence of a sobering-up centre, such persons may be taken to a [police station].

3.  [Intoxicated] persons who have been taken to a sobering-up centre or a [police station] shall remain there until they are sober but for no longer than twenty-four hours ...

4.  Where it is justified to institute proceedings [in respect of an intoxicated person] with a view to [his undergoing] compulsory treatment [for addiction to alcohol], [the authorities concerned] shall immediately report [this fact] to the relevant committee for fighting alcoholism ...”

27.  A person arrested and subsequently confined in a sobering-up centre under section 40 of the Law is not entitled to bring proceedings challenging the lawfulness of the deprivation of his liberty since, according to Article 206 of the Code of Criminal Procedure, only a person arrested on suspicion of having committed an offence may appeal against a decision to arrest him (see the Supreme Court judgment (no. I KZP 43/91) of 12 February 1992 reached by a bench of seven judges, OSNKW 1992/5-6/32).

28.  The Ordinance of the Minister of Administration, Local Economy and Environmental Protection of 7 May 1983 on taking intoxicated persons to sobering-up centres, the organisation of those centres, the medical care provided by them and the fees for transportation to and staying in soberingup centres or police stations (repealed by an Ordinance of the Minister of Health and Social Care of 23 October 1996) set out detailed rules relating to detention in a sobering-up centre.

29.  Article 9 of the Ordinance (in the version applicable at the material time) provided:

“1.  A person taken to a sobering-up centre shall promptly be given a medical examination.

2.  Following the medical examination, a doctor shall ascertain whether such person should be placed in a sobering-up centre ..., or should be placed in a hospital or other medical establishment ..., or whether there are no signs of intoxication justifying a placement in a sobering-up centre.”

30.  No provision obliged the authorities to carry out in addition any tests (such as blood or breath tests) to establish whether or not a given person was intoxicated. The relevant part of Article 16 of the Ordinance provided:

“An alcohol-level test shall be carried out at the request of the intoxicated person ...”

31.  According to Article 21 of the Ordinance, a person placed in a sobering-up centre was to be charged for both lodging and transportation there, at rates estimated to amount to, respectively, 20% and 4% of an average monthly salary in the public sector. If the person concerned did not have sufficient money, a sobering-up centre was entitled, under Article 22, to take a lien over his possessions.

B.  Concept of “disturbance of public order”

32.  Disturbance of public order (zakłócenie porządku publicznego) was at the material time a minor offence punishable under Article 51 of the Code of Administrative Offences. That Article, in the version applicable at the material time, provided:

“1.  Anyone who, by shouting or by noisy, alarming or other unruly behaviour disturbs the public peace or the public order, or a [citizen's] night rest or who behaves offensively in a public place, shall be liable to a maximum of two months' imprisonment or a fine of [between PLZ 100,000 and] 1,500,000 ...

2.  If the behaviour in question is of a hooligan nature or the person concerned was intoxicated, he shall be liable to [a maximum of three months'] imprisonment ... or a fine [of between PLZ 100,000 and 5,000,000].”

III.  PREPARATORY WORK ON ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

33.  On 8 September 1949 the Consultative Assembly of the Council of Europe adopted Recommendation 38. The text of the draft provision of the future Article 5 was contained in Article 2 and read as follows:

“In this Convention, the Member States shall undertake to ensure to all persons residing within their territories:

(1)  Security of person, in accordance with Articles 3, 5 and 8 of the United Nations Declaration;

...

(3)  Freedom from arbitrary arrest, detention, exile and other measures, in accordance with Articles 9, 10 and 11 of the United Nations Declaration ...”

34.  On 4 February 1950 the following amendment to Article 2 § 3 as drafted in Recommendation 38 was presented by Mr Salén (Sweden):

“Article 2 § 3: add at the end:

    'This provision should not exclude the right to take necessary measures to fight vagrancy and alcoholism or to ensure respect of obligations to pay a family upkeep allowance.' 

35.  On 6 February 1950, Mr Salén withdrew his amendment,

“provided that the statement of reasons, incorporated in the Report of the Committee of Experts, stated clearly:

    '... that the text of Article 6 [at this point, a general clause authorising the limitation of guaranteed rights and freedoms in order to ensure the recognition and respect of rights and liberties of others and to satisfy the requirements of morality, public order and security in a democratic society] covers also the right of Member States to take the necessary measures to fight vagrancy and alcoholism and to ensure respect for the obligation to pay family upkeep allowance.' 

36.  The following commentary on Article 6 of the preliminary draft Convention was then recorded:

“The Swedish representative further requested that it be put on record that the text of Article 6 covered, in particular, the right of signatory States to take the necessary measures for combating vagrancy and drunkenness [l'alcoolisme in the French text] or to ensure respect of obligations to pay alimony costs; the Committee [of Experts] had no doubt that this could be agreed to since such restrictions were justified by the requirements of public morality and order.”

37.  From 6 to 10 March 1950, at the Second Session of the Committee of Experts, the counterpart of the present Article 5 § 1 of the Convention was discussed and redrafted eventually as draft Article 6. The following draft Article 6 was presented:

“1.  No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b)  the lawful arrest and detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court, or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or which is reasonably considered to be necessary to prevent his committing a crime, or fleeing after having done so;

(d)  the lawful detention of minors by lawful order for the purpose of educational supervision;

(e)  the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholic or drug addicts or vagrants;

(f)  the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or a person against whom deportation or extradition proceedings are pending.”

38.  At this point, the French version of sub-paragraph (e) read as follows:

e)  s'il s'agit de la détention régulière d'une personne susceptible de propager une maladie contagieused'un aliénéd'un alcooliqued'un toxicomane ou d'un vagabond;

39.  Finally, on 3 November 1950, following the last examination of the text of the Convention by the Committee of Experts, the above text was replaced by the provision of the present Article 5 § 1 of the Convention; the changes made by the Committee of Experts were described as “formal corrections and corrections of translation”. It was on this occasion that in the English text the word “alcoholic” in sub-paragraph (e) was replaced by “alcoholics”.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

40.  Mr Witold Litwa applied to the Commission on 6 August 1994. He alleged that his detention in the Kraków sobering-up centre on 5 May 1994 had been unlawful and arbitrary and had therefore amounted to a violation of Article 5 § 1 of the Convention. He further maintained that, on the same day, police officers had attacked and beaten him while attempting to apprehend him and that, subsequently, the staff of the sobering-up centre had treated him in a degrading manner, both those facts amounting to treatment contrary to Article 3 of the Convention. Lastly, invoking Article 1 of Protocol No. 1, the applicant alleged that, as a result of having been arrested and then kept in the sobering-up centre, he had lost his personal belongings and his guide dog.

41.  On 25 September 1997 the Commission declared the application (no. 26629/95) admissible in so far as it concerned the issue of the lawfulness of the applicant's confinement in the Kraków sobering-up centre. It declared the remainder of the application inadmissible. In its report of 4 December 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been no violation of Article 5 § 1 (twenty-one votes to five)[1].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

42.  The applicant, both in his memorial and at the hearing of 7 October 1999, requested the Court to hold that he had been deprived of his liberty unlawfully and that the respondent State had been in breach of Article 5 § 1 of the Convention. He also requested the Court to award him just satisfaction under Article 41.

43.  The Government, for their part, requested the Court to uphold the Commission's opinion that the applicant's detention had fallen within the scope of Article 5 § 1 (e) of the Convention and to find that there had been no violation of Article 5 § 1.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

44.  The applicant alleged that he had been detained in the Kraków sobering-up centre unlawfully and arbitrarily. He maintained that his detention had not fallen within the scope of any of the exceptions to the rule of personal liberty listed in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 of the Convention. Nor had his detention had an adequate legal basis in Polish law, given the circumstances in which he had been detained. He argued that there had been a violation of Article 5 § 1 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b)  the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d)  the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e)  the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f)  the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

45.  The Government disputed this. They subscribed to the opinion expressed by the Commission in its report and maintained that the applicant's detention had been effected in compliance with Polish law and had been in conformity with the requirements of Article 5 § 1 (e) of the Convention, a provision which permits the “lawful detention of ... alcoholics”.

A.  Whether the applicant was “deprived of his liberty”

46.  As the Commission had found, and which was not disputed by the parties before it, the Court finds that the applicant's confinement in the Kraków sobering-up centre amounted to a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention.

B.  Whether the deprivation of liberty was justified under any of sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1

1.  The scope of the case

47.  The applicant considered that his detention had not fallen within any of the permitted grounds of deprivation of liberty listed in paragraph 1 of Article 5.

48.  The Government maintained, as the Commission had found, that the applicant's detention had been justified under paragraph 1 (e) of Article 5, which provides for the “lawful detention of ... alcoholics”.

49.  The Court recalls that Article 5 § 1 of the Convention contains a list of permissible grounds of deprivation of liberty, a list which is exhaustive. Consequently, no deprivation of liberty will be lawful unless it falls within one of the grounds set out in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5. However, the applicability of one ground does not necessarily preclude that of another; a deprivation of liberty may, depending on the circumstances, be justified under one or more sub-paragraphs (see, among other authorities, the Erkalo v. the Netherlands judgment of 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, p. 2477, § 50).

50.  The Court observes that the Government have not invoked any other ground than sub-paragraph (e) to justify the applicant's detention. It is therefore common ground that the deprivation of liberty in issue was not covered by sub-paragraphs (a), (b), (c), (d) or (f) of Article 5. The Court sees no reason to hold otherwise. It must accordingly ascertain whether or not the applicant's confinement was justified under sub-paragraph (e), that is, whether it can be regarded as a form of “lawful detention of ... alcoholics” within the meaning of that provision.

2.  Applicability of sub-paragraph (e) of Article 5 § 1 to the present case

51.  Both parties considered that, in assessing whether sub-paragraph (e) of Article 5 applied in the present case, the essential point was what meaning was to be given to the term “alcoholics” (“d'un alcoolique” in the French text of the Convention).

52.  The applicant maintained that from the medical point of view it had never been possible to say that a single instance of intoxication was equivalent to “alcoholism”. On this basis, he argued that “intoxicated persons” could not be identified with “alcoholics” since the latter term – both in its scientific and lay usage – denoted persons addicted to and dependent on alcohol, not temporarily under its influence.

53.  The applicant went on to argue that a narrow interpretation should be given to the Convention terms, especially those relating to the exceptions to the rule of personal liberty. In that context, the applicant pointed out that any other interpretation of the word “alcoholics” would not be consistent with the object of Article 5 and the ordinary meaning of this word.

54.  The Government agreed with the result of the interpretation of the term “alcoholics” made by the Commission. In particular, they accepted that this term should be understood as covering not only persons with a defined psychiatric condition of alcohol dependency but also those occasionally intoxicated. They did, however, contest the manner in which the Commission had interpreted this term in its report.

55.  In so doing, the Government firmly objected to the Commission's view, a view based on paragraph 1 of Article 31 of the Vienna Convention of 23 May 1969 on the Law of Treaties (“the Vienna Convention”), that the term “alcoholics”, like the other terms referred to in Article 5, had to be interpreted in accordance with its ordinary meaning. The Government considered that “a special meaning”, as referred to in paragraph 4 of Article 31 of the Vienna Convention, had to be given to the phrase in question. In their opinion, the Contracting States had intended to give a broad – and therefore a special – meaning to the word “alcoholics”. This had been recorded in the preparatory work on the Convention, which showed that the ratio legis for permitting the “lawful detention of ... alcoholics” in Article 5 had been “to cover the right of the Contracting States to take the necessary measures for combating ... drunkenness”.

56.  The Government further pointed out that if the term “alcoholics” were to be given a strict, usual or ordinary meaning, then such an interpretation of Article 5 § 1 (e) would lead to absurd or unreasonable results because detention of those persons would have to be based exclusively on the anticipated knowledge of the police that a specific person was medically classified as an alcoholic. Furthermore, a strict interpretation might likewise lead to absurd or unreasonable results in cases where an alcoholic was to be detained during his “sober days”, for instance in the course of his therapy. Consequently, such a sober person, although medically diagnosed an alcoholic, could never be lawfully detained on the ground of belonging to the category of “alcoholics”.

57.  The Court, in ascertaining the Convention meaning of the term “alcoholics”, will be guided by Articles 31 to 33 of the Vienna Convention of 23 May 1969 on the Law of Treaties, as it has repeatedly been in other cases where an interpretation of the Convention was required (see, for instance, the Johnston and Others v. Ireland judgment of 18 December 1986, Series A no. 112, p. 24, § 51 et seq., and the Lithgow and Others v. the United Kingdom judgment of 8 July 1986, Series A no. 102, pp. 47-48, § 114 in fine, and p. 49, § 117).

58.  In that connection, the Court reiterates that, in the way it is presented in the general rule of interpretation laid down in Article 31 of the Vienna Convention, the process of discovering and ascertaining the true meaning of the terms of the treaty is a unity, a single combined operation. This general rule, closely integrated, places on the same footing the various elements enumerated in the four paragraphs of that Article (see the Golder v. the United Kingdom judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 14, §§ 29-30).

59.  The sequence in which those elements are listed in Article 31 of the Vienna Convention regulates, however, the order which the process of interpretation of the treaty should follow. That process must start from ascertaining the ordinary meaning of the terms of a treaty – in their context and in the light of its object and purpose, as laid down in paragraph 1 of Article 31. This is particularly so in relation to the provisions which, like Article 5 § 1 of the Convention, refer to exceptions to a general rule and which, for this very reason, cannot be given an extensive interpretation (see the De WildeOoms and Versyp v. Belgium judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 37-38, § 68, and the Winterwerp v. the Netherlands judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 16-17, § 37).

60.  The Court observes that the word “alcoholics”, in its common usage, denotes persons who are addicted to alcohol. On the other hand, in Article 5 § 1 of the Convention this term is found in a context that includes a reference to several other categories of individuals, that is, persons spreading infectious diseases, persons of unsound mind, drug addicts and vagrants. There is a link between all those persons in that they may be deprived of their liberty either in order to be given medical treatment or because of considerations dictated by social policy, or on both medical and social grounds. It is therefore legitimate to conclude from this context that a predominant reason why the Convention allows the persons mentioned in paragraph 1 (e) of Article 5 to be deprived of their liberty is not only that they are dangerous for public safety but also that their own interests may necessitate their detention (see the Guzzardi v. Italy judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 36-37, § 98 in fine).

61.  This ratio legis indicates how the term “alcoholics” should be understood in the light of the object and purpose of Article 5 § 1 (e) of the Convention. It indicates that the object and purpose of this provision cannot be interpreted as only allowing the detention of “alcoholics” in the limited sense of persons in a clinical state of “alcoholism”. The Court considers that, under Article 5 § 1 (e) of the Convention, persons who are not medically diagnosed as “alcoholics”, but whose conduct and behaviour under the influence of alcohol pose a threat to public order or themselves, can be taken into custody for the protection of the public or their own interests, such as their health or personal safety.

62.  That does not mean that Article 5 § 1 (e) of the Convention can be interpreted as permitting the detention of an individual merely because of his alcohol intake. However, the Court considers that in the text of Article 5 there is nothing to suggest that this provision prevents that measure from being applied by the State to an individual abusing alcohol, in order to limit the harm caused by alcohol to himself and the public, or to prevent dangerous behaviour after drinking. On this point, the Court observes that there can be no doubt that the harmful use of alcohol poses a danger to society and that a person who is in a state of intoxication may pose a danger to himself and others, regardless of whether or not he is addicted to alcohol.

63.  The Court further finds that this meaning of the term “alcoholics” is confirmed by the preparatory work on the Convention (see paragraphs 33 to 39 above). In that regard, the Court observes that in the commentary on the preliminary draft Convention it is recorded that the text of the relevant Article covered the right of the signatory States to take measures to combat vagrancy and “drunkenness” (“l'alcoolisme” in French). It is further recorded that the Committee of Experts had no doubt that this could be agreed “since such restrictions were justified by the requirements of public morality and order”.

64.  On this basis, the Court concludes that the applicant's detention fell within the ambit of Article 5 § 1 (e) of the Convention.

C.  Whether the detention in issue was “lawful” and free from arbitrariness

65.  The applicant firstly contended that the police had had no reason to arrest him because he had not been intoxicated and had behaved calmly – before, during and after his arrest. The applicant, as he had done before the Commission, referred to the statements given by W.K. before a notary on 5 March 1996 (see paragraphs 20 and 22 above).

66.  The applicant asserted, secondly, that on his arrival at the Kraków sobering-up centre he had been very superficially examined by a doctor who had not listened to his complaints about the behaviour of the policemen. No appropriate medical tests had been carried out to establish whether he had indeed been intoxicated. Then, without being given any opportunity to explain the circumstances surrounding his arrest, he had had to undress and surrender his clothes to the centre's custody.

67.  The applicant further maintained that his detention had no basis in domestic law. In particular, he had not been detained on suspicion of having committed an offence of disturbance of public order, nor had he caused such a disturbance in a public place, nor had he endangered his own or other persons' life or health within the meaning of section 40 of the Law of 26 October 1982.

68.  The applicant agreed that in general there could be cases where an intoxicated person might be considered a danger to himself or the public but in his case there had been no such circumstances. In that regard, the applicant made reference to the Winterwerp judgment (cited above), stating that the principles developed by the Court in relation to the detention of “persons of unsound mind”, who were listed in paragraph 1 (e) of Article 5 together with “alcoholics”, should be applied by analogy to the latter. Those principles laid down that before an individual could legitimately be detained for the purposes of Article 5 § 1 (e) as a person of “unsound mind”, he must reliably be shown by objective medical evidence to be suffering from a mental disorder of a kind or degree warranting compulsory confinement and this disorder must persist throughout the period of detention. The applicant contended that, in the circumstances of his case, there was no reason to consider him to be an “alcoholic” or even an “intoxicated person”. Not only had he been sober at the material time, but there had never been any medical evidence, especially in the form of appropriate tests, that he had abused alcohol.

69.  The applicant further contested the credibility of the evidence on which the domestic courts had found that he had been intoxicated at the material time. Denying that he had refused to undergo a breath test, the applicant submitted that the doctor in the sobering-up centre had not only failed to carry out such a test but had not even measured his blood pressure. In sum, the applicant considered that the authorities had detained him both arbitrarily and in breach of the domestic law.

70.  The Government stated that the applicant had been detained because he had caused a disturbance in a public place while in a state of intoxication. Both his conduct and behaviour justified confining him in a sobering-up centre under section 40 of the Law of 26 October 1982.

71.  The Government stressed that there could be no doubt that the applicant had been intoxicated at the material time since it had been established by a doctor on the basis of several signs of intoxication detected by him. They pointed out that it was written down in the document recording the applicant's stay in the sobering-up centre that he had refused to undergo a breath test which could have confirmed the exact concentration of alcohol in his blood. The Government contended that there was no element of arbitrariness on the part of the domestic authorities in taking the applicant to the Kraków sobering-up centre and detaining him there for the time necessary for him to sober up.

72.  The Court reiterates that under Article 5 of the Convention any deprivation of liberty must be “lawful”, which includes a requirement that it must be effected “in accordance with a procedure prescribed by law”. On this point, the Convention essentially refers to national law and lays down an obligation to comply with its substantive and procedural provisions.

73.  It also requires that any measure depriving the individual of his liberty must be compatible with the purpose of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see the K.-F. v. Germany judgment of 27 November 1997, Reports 1997-VII, p. 2674, § 63).

74.  In the present case, the Court notes that there is no dispute as to the fact that the police, when arresting the applicant and taking him to the sobering-up centre, followed the procedure provided for by section 40 of the Law of 26 October 1982. The Court therefore considers that the applicant's detention had a legal basis in Polish law.

75.  The Court further notes that the essential statutory conditions for the application of the measures laid down in section 40 of the Law of 26 October 1982 are, first, that the person concerned is intoxicated and, second, that either his behaviour is offensive or his condition is such as to endanger his own or other persons' life or health (see paragraph 26 above).

76.  It is not for the Court to review whether the domestic authorities have taken correct decisions under Polish law. Its task is to establish whether the applicant's detention was “the lawful detention” of an “alcoholic”, within the autonomous meaning of the Convention as the Court has explained it above in paragraphs 57 to 63.

77.  In this connection, the Court entertains serious doubts as to whether it can be said that the applicant behaved, under the influence of alcohol, in such a way that he posed a threat to the public or himself, or that his own health, wellbeing or personal safety were endangered. The Court's doubts are reinforced by the rather trivial factual basis for the detention and the fact that the applicant is almost blind.

78.  The Court reiterates that a necessary element of the “lawfulness” of the detention within the meaning of Article 5 § 1 (e) is the absence of arbitrariness. The detention of an individual is such a serious measure that it is only justified where other, less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or public interest which might require that the person concerned be detained. That means that it does not suffice that the deprivation of liberty is executed in conformity with national law but it must also be necessary in the circumstances.

79.  However, in the applicant's case no consideration appears to have been given to the fact that section 40 of the Law of 26 October 1982 provides for several different measures which may be applied to an intoxicated person, among which detention in a sobering-up centre is the most extreme. Indeed, under that section, an intoxicated person does not necessarily have to be deprived of his liberty since he may just as well be taken by the police to a public health-care establishment or to his place of residence (see paragraph 26).

80.  The absence of any such considerations in the present case, although expressly provided for by the domestic law, has finally persuaded the Court that the applicant's detention cannot be considered “lawful” under Article 5 § 1 (e). There has therefore been a breach of that provision.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

81.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

82.  The applicant alleged that he had sustained pecuniary damage of 1,900 new zlotys (PLN), corresponding to the value of the belongings which had been taken from him by the staff of the Kraków sobering-up centre and then kept in the centre's custody. He also claimed a sum equal to 600,000 US dollars (USD) in compensation for moral suffering and distress caused by his detention.

83.  The Government considered that these sums were excessive. They asked the Court to rule that a finding of a violation constituted sufficient just satisfaction. In the alternative, they invited the Court to assess the amount of just satisfaction on the basis of its case-law in similar cases and having regard to national economic circumstances.

84.  The Court notes that, in respect of the claim for pecuniary damage, the applicant has failed to reclaim his possessions from the domestic authorities. The Court accordingly dismisses the claim.

85.  However, the Court finds that the applicant has certainly suffered non-pecuniary damage, which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant PLN 8,000 under this head.

B.  Costs and expenses

86.  The applicant also claimed USD 23,530 by way of legal costs and expenses incurred in connection with the proceedings before the Commission and the Court.

87.  The Government submitted that the amount sought was excessive in comparison with the fees normally charged in Poland and requested the Court not to allow it in full.

88.  The Court observes that, according to the criteria laid down in its case-law, it must ascertain whether the sum claimed was actually and necessarily incurred and was reasonable as to quantum (see, among other authorities, Öztürk v. Turkey [GC], no. 22479/93, § 83, ECHR 1999-VI). Applying the said criteria to the present case and making its assessment on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicant PLN 15,000 for his costs and expenses, together with any value-added tax that may be chargeable, less the 13,174 French francs received by way of legal aid from the Council of Europe.

C.  Default interest

89.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Poland at the date of adoption of the present judgment is 21% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

2.  Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  by way of compensation for non-pecuniary damage, PLN 8,000 (eight thousand zlotys);

(ii)  for costs and expenses, PLN 15,000 (fifteen thousand zlotys), together with any value-added tax that may be chargeable, less FRF 13,174 (thirteen thousand one hundred and seventy-four French francs) to be converted into zlotys at the rate applicable at the date of delivery of this judgment;

(b)  that simple interest at an annual rate of 21% shall be payable on these sums from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

3.  Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 April 2000, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Erik Fribergh              Marc Fischbach
Registrar                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Mr Conforti;

(b)  concurring opinion of Mr Bonello;

(c)  dissenting opinion of Mr Baka.

M.F.
E.F.

 


CONCURRING OPINION OF JUDGE CONFORTI

(Translation)

I share Judge Bonello's opinion that the exception in Article 5 § 1 (e) permitting deprivation of liberty concerns only alcoholics and can therefore not be applied to persons who, like the applicant, are occasionally in a state of drunkenness. In claris non fit interpretatio!

It is difficult for me to understand how the majority can reach the conclusion in the present case that there has been a violation of Article 5 after accepting that Article 5 § 1 (e) is applicable to those who are occasionally intoxicated. In other words, it is difficult for me to understand how, having accepted that that provision is applicable, one can consider arbitrary and disproportionate the conduct of the Polish State, which held the applicant in a sobering-up centre for six and a half hours, that is until the time when, according to the prognosis of the doctor who examined him, his drunken state would have worn off.

The above remark is not intended as a criticism of the majority, and in any case that would not be a fitting subject for a separate opinion. It is simply a general comment which I feel is opportune in the present case, as in other similar cases, and which concerns the subsidiary and supranational nature of the Court. In my humble opinion, where the Convention gives the possibility of indicating to the State with clarity and precision how it should or should not conduct itself, the Court's decision should not be made to depend on an assessment of the minor details of a case. Otherwise there is a risk of substituting an arbitrary ruling by the Court for an arbitrary ruling by the domestic judges, without indicating to the State concerned how to avoid repeating the violation in the future.


CONCURRING OPINION OF JUDGE BONELLO

I voted with the majority to find a violation of Article 5 § 1 of the Convention, but am unable to endorse the conclusions reached in paragraphs 60 to 64 of the judgment. According to the Court, the exception to the enjoyment of the fundamental right of freedom of the person contemplated in sub-paragraph (e) of Article 5 § 1 is applicable to the present case.

That exception refers to “the lawful detention of ... alcoholics”. The question arises whether the Convention, by permitting the detention of alcoholics, is also allowing the deprivation of liberty of persons who are not alcoholics but are in a transient state of intoxication.

From the factual point of view it must be emphasised that there is absolutely no evidence in the record that the applicant is an alcoholic. At most (if at all), at the time of the episode he was moderately intoxicated.

Article 5 § 1 (e) permits “the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics, drug addicts or vagrants”. These classifications share one common factor: they refer to continuing or habitual states of socially dangerous conditions or attitudes, but not to one-off, transient manifestations. A vagrant is a person who lives a life of vagrancy, not anyone who temporarily happens to have no fixed abode. Drug addiction, too, relates to a continuing situation, not to an isolated consumption of a prohibited substance. To be of unsound mind, again, represents a condition of extended impairment of mental processes, rather than any isolated bout of aberrant behaviour.

Now, the Convention places “alcoholics” within this group – the continuing situation group. By virtue of the basic ejusdem generis tool of interpretation, it would be abnormal and deviant to construe, within the same sentence, four out of five categories as referring to continuing conditions and one (alcoholics) as referring to an isolated episode of passing intoxication. Otherwise “alcoholics” would wreck the symmetry intentionally crafted by the drafters of the Convention. Were the concept of “alcoholic” to include a one-off instance of intoxication, it would stand as the odd man out in a context of harmoniously similar notions.

The majority concedes (see paragraph 49 of the judgment) that “Article 5 § 1 of the Convention contains a list of permissible grounds of deprivation of liberty, a list which is exhaustive. Consequently, no deprivation of liberty will be lawful unless it falls within one of the grounds set out in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5”. In other words, the Court cannot, by overstretching the process of interpretation, add to the list of permissible grounds of deprivation of liberty exhaustively enumerated in Article 5 § 1

“[T]he text of Article 5 § 1 ... sets out an exhaustive list of exceptions”[2]. And “the exceptions permitted by Article 5 § 1 call for a narrow interpretation”[3].

The majority also grants (see paragraphs 59-60 of the judgment) that, fundamental to the proper construction of the Convention is the necessity of “ascertaining the ordinary meaning of [its] terms” and that “the word 'alcoholics', in its common usage, denotes persons who are addicted to alcohol” (emphasis added). In other words, the ordinary meaning of “alcoholics” (which should be the determining one) excludes those persons not addicted to alcohol but who are occasionally in a state of temporary intoxication.

That the distinction between “alcoholics” and “intoxicated persons” is paramount, is borne out by the domestic legislation of the respondent State. This, significantly, provides for two distinctive sets of measures: one applicable to persons addicted to alcohol, and another reserved to persons who are merely intoxicated (see paragraph 24 of the judgment).

The majority has agreed, firstly, that the term “alcoholics” should be understood in its ordinary meaning (persons suffering from a clinical addiction to alcohol); secondly, that it is impermissible to add to the exhaustive list of exceptions set out in Article 5; and, finally, that only a restrictive interpretation should be given to the term “alcoholics”. It then, surprisingly in my view, proceeds to distort substantially the ordinary meaning of “alcoholics” to make it coextensive with, and inclusive of, persons who are well outside the category of “alcoholics” and belong to an extrinsic group – those temporarily under the influence of alcohol. Both are lumped together uncomfortably in the same basket.

This approach is, in my view, as anomalous as it is dangerous. The Court has, for the first time ever, and with a vengeance, departed from a healthy tradition, so far nurtured with religious fervour, of not adding to the list of exceptions which justify deprivations of liberty. The present judgment is a quantum leap backwards I cannot bring myself to take. And this novel approach is alarming in so far as once the process of augmenting the list of reasons justifying a deprivation of liberty has been set in motion, there is no guessing where it will stop. Before, only alcoholics could lawfully be deprived of their liberty. Now it is alcoholics and intoxicated persons. Tomorrow?

This is a far cry from “interpreting the Convention as a living instrument”. I am all for expanding the horizons of the Convention, so long as this dilation pursues the purposes of strengthening the Convention's aims: that of promoting and reinforcing the rule of human rights law. In the present instance, the result achieved was manifestly the opposite. It appears to me as judicial activism to restrict the compass of the enjoyment of human rights. The majority has now vested additional powers in governments to deny persons their freedom. It has substantially abridged the protection of the individual. This hardly squares, in my view, with “interpreting the Convention as a living instrument”.

I am aware that even persons who are not alcoholics, but in a transient state of intoxication, can pose a danger to themselves and to others. I favour measures restraining their ability to inflict injury. Enactments aimed at controlling their harmful potential would receive all my support. These would include their being escorted to their place of abode, or to hospital as the case may be, depriving them of the use of their vehicles and prosecuting them for nuisance and disorderly conduct should that be the case. Where I – and I believe the Convention – draw the line is at norms which allow persons who are not alcoholics to be arrested and detained when they have not committed any criminally relevant act.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE BAKA

I fully share the opinion of the Court that there has been a deprivation of the applicant's liberty and similarly that his detention fell within the ambit of Article 5 § 1 (e) of the Convention. On the other hand I am unable to agree with the Court as far as the lawfulness of the detention is concerned. Consequently, I am of the opinion that there has been no violation of the Convention in the instant case.

I think that the correct interpretation of Article 5 § 1 (e) of the Convention requires not only reaching a practical and legally sound notion of the term “alcoholics”, but also that this term and its application should be in harmony with the previous jurisprudence of the Court.

For the purpose of Article 5 § 1 (e) a narrow interpretation of the term “alcoholics” could lead to a notion which is impracticable. If the police could only detain a person who is medically classified as addicted to alcohol, the provision would lose its practical impact because such information is not normally available to the police at the time of the required action. The police would be powerless against those persons who are not alcohol addicts but who are in a state of temporary intoxication, where a detention would be necessary to prevent a serious disturbance of public order or when the drunken person would endanger his own life and personal safety.

I do believe that the required protection against arbitrary detention lies not in the broader or stricter definition of “alcoholics” but in other elements. A person who is generally addicted to alcohol is not necessarily dangerous in a given “sober” moment; on the other hand, someone who is temporarily under the influence of alcohol could pose a serious threat to himself and to others. The danger is basically the same in these situations and I am of the opinion that at a given time a detention under Article 5 § 1 (e) could be justified in both cases.

In my opinion what is decisive is to prevent the arbitrary detention of a person belonging to either the broad or narrow category of alcoholics. That is why at the end of the day it is strictly required that the decision of the police to detain someone on this ground has to be based on objective medical expert opinion, as was required, inter alia, in the Winterwerp judgment: “The very nature of what has to be established before the ... national authority ... calls for objective medical expertise.” (Winterwerp v. the Netherlands, judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17-18, § 39).

The Winterwerp judgment goes on to state that “in deciding whether an individual should be detained as a 'person of unsound mind', the national authorities are to be recognised as having a certain discretion since it is in the first place for the national authorities to evaluate the evidence adduced before them in a particular case ...” (ibid., p. 18, § 40). I think this principle is also clearly applicable to the instant case.

In the present case the deprivation of liberty had an adequate basis. It is undisputed that the applicant was examined by a doctor shortly after the incident at the post office. It is also a fact that the doctor, on the basis of several physical signs of intoxication, came to the conclusion that the applicant was “moderately intoxicated” and, according to the domestic courts' findings, he was causing disturbance in a public place.

Taking into account the margin of appreciation of the domestic authorities, I can find no convincing argument for saying that the applicant's detention in the Kraków sobering-up centre for some six hours and thirty minutes was arbitrary and consequently unlawful under Article 5 § 1 (e) of the Convention.

_______________________-

[1].  Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry.

[2]1.  Winterwerp v. the Netherlands, judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 16-17, § 37. See also the Engel and Others v. the Netherlands judgment of 8 June 1976, Series A no. 22, p. 24, § 57.

[3]2.  Guzzardi v. Italy, judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 36-37, § 98.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde