Postupak je pokrenut na osnovu zahteva državljanina Rusije protiv Ruske Federacije, koji se žalio da je zaražen hepatitisom C u nekoj zdravstvenoj ustanovi posle 28.10.2001. godine pošto su se od tog dana sve medicinske procedure u zatvorskim ustanovama obavljale uz upotrebu jednokratnih ili sterilisanih instrumenata. Takođe je tvrdio da je u zatvoru bio držan zajedno sa zatvorenicima obolelim od aktivne tuberkoloze i hepatitisa A, te da je mogao biti zaražen ovim bolestima. Žalio se da mu osoblje u zatvoru nije obezbedilo tretman koji bi odgovarao njegovom hepatitisu C zajedno sa tuberkolozom. Podnosilac predstavke se žalio da je uprava zatvora na njega vršila nedozvoljeni pritisak u vezi sa njegovom predstavkom sudu u Strazburu, te je tvrdio da je uprava zatvora od njega zahtevala da joj otkrije sadržaj njegovih dopisa sudu i da je stalno ometala njegovu prepisku sa sudom. Takođe je tvrdio da ga je uprava zatvora nepravedno kažnjavala zbog njegovih pritužbi sudu u Strazburu. Žalio se i da je uprava zatvora pregledala njegove prepiske sa sudom, što je između ostalog zabranjeno i domaćim zakonodavstvom. Podnosilac predstavke je tvrdio i da ga je uprava zatvora nezakonito proganjala. Podnosilac predstavke je na kraju izne brojne pritužbe o navodnim povredama njegovih prava, na nedostatak pristupa sudu kada je u pitanju građanski postupak protiv privatnog preduzeća, te da mu domaće vlasti nisu obezbedile advokata kao pravnu pomoć u postupku pred sudom. Tvrdio je da je bio lišen slobode od strane privatnog preduzeća, da mu je sloboda kretanja ograničena činjenicom da mu je posle raspada Sovjetskog Saveza mimo njegove volje dodeljeno rusko državljanstvo, te da nacionalne vlasti iz diskriminatorskih pobuda odbijaju da mu odobre uslovni otpust na osnovu zdravstvenog stanja i tvrdio da njegova infekcija hepatitisom C predstavlja smrtnu kaznu.

Sud je zaključio da podnosilac predstavke nije priložio medicinske dokaze da mu je krv testirana na hepatitis C pre zatvaranja u oktobru 2001. godine, te da njegove tvrdnje ne idu dalje od pretpostavke, pa je predstavka u ovom delu odbačena kao neosnovana. Pošto podnosilac predstavke nije pružio dokaze kojima bi potkrepio svoje tvrdnje da je u zatvoru držan zajedno sa zatvorenicima obolelim od aktivne tuberkooze i hepatitisa A, sud je odbacio kao neosnovan taj deo predstavke.

Takođe je konstatovano da podnosiocu predstavke nije obezbeđen minimalni obim zdravstvene kontrole potreban za blagovremenu dijagnozu i lečenje hepatitisa C za vreme lišenja slobode i da nije dobio medicinsku negu koju je njegovo stanje iziskivalo, što predstavlja nečovečno i ponižavajuće postupanje, te da je došlo do povrede člana 3 Konvencije.

Povodom nedozvoljenog pritiska uprave zatvora zbog obraćanja podnosioca predstavke sudu u Strazburu sud je zaključio da je zdravlje i dobrobit podnosioca predstavke najviše zavisilo od postupanja osoblja u zatvoru, te da su u takvim okolnostima redovni razgovori sa službenicima ove ustanove itekako mogli imati demotivišući efekat na nameru podnosioca predstavke da koristi pravni lek dostupan u Strazburu. Zbog svega navedenog on se morao osećati zastrašenim ponovljenim sastancima sa službenicima zatvora očigledno održavanim protiv njegove volje, pa su takvi razgovori ocenjeni kao nezakonit pritisak koji predstavlja nedozvoljeno ometanje prava podnosioca predstavke na pojedinačnu predstavke, a zbog čega je došlo do povrede člana 34 Konvencije. Sud je zaključio da su dopisi suda bili otvarani te da to ostavlja prostora za razumnu sumnju da je uprava zatvota pregledala prepisku podnosioca predstavke sa sudom, suprotno domaćem pravu i članu 3 Konvencije.Sud je smatrao da uprava zatvora nije nameravala da kazni podnosioca predstavke zbog njegovih pritužbi sudu kada ga je zatvarala u kaznenu ćeliju ili kada mu je izricala ukore, te da nije došlo do prede člana 34 Konvencije. Sud je zaključio da u pogledu ostalih pritužbi podnosioca predstvake nije dokazano postojanje povrede prava i sloboda propisanih Konvencijom i Protokolima uz nju, te je predstavka u tom delu odbačena.

Sud je presudio da tužena država treba u roku od tri meseca od datuma pravnosnažnosti presude da isplati podnositelju predstavke sledeće iznose: 5.000,00 EUR, na ime nematerijalne štete.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODELJENJE

PREDMET MECHENKOV PROTIV RUSIJE

(predstavka br. 35421/05)

PRESUDA

Strazbur,

7. februar 2008.

PRAVNOSNAŽNA

7. jul 2008.

U predmetu Mechenkov protiv Rusije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), koji je zasijedao u vijeću u sljedećem sastavu:

C. Rozakis, predsjednik,
L. Loucaides,
N. Vajić,
A. Kovler,
E. Steiner,
K. Hajiyev,
D. Spielmann, sudije,
i S. Nielsen, sekretar Odjeljenja,

pošto je razmatrao predmet na zatvorenoj sjednici 17. januara 2008, donosi sljedeću presudu, usvojenu pomenutog dana:

POSTUPAK

Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 35421/05) protiv Ruske Federacije koju je u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu „Konvencija“) Sudu podnio državljanin Rusije, Aleksandr Stepanovich Mechenkov (u daljem tekstu „podnosilac predstavke“), 18. avgusta 2005. godine.
Vladu Rusije (u daljem tekstu „Država“) u početku je zastupao P. Laptev, bivši zastupnik Vlade Ruske Federacije pred Evropskim sudom za ljudska prava, a kasnije njena nova zastupnica, V. Milinchuk.
Predsjednik Vijeća je 27. juna 2006. odlučio da primijeni pravilo 41 Poslovnika Suda i predstavci da prioritet u rješavanju.
Sud je 1. septembra 2006. odlučio da Državu obavijesti o predstavci. U skladu sa odredbama člana 29, stav 3 Konvencije, on je odlučio da istovremeno razmatra prihvatljivost i meritum predstavke.
Država se protivila istovremenom razmatranju prihvatljivosti i merituma predstavke. Pošto je razmotrio prigovor države, Sud ga je odbacio.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

Podnosilac predstavke je rođen 1957. i živi u Novosibirsku. On trenutno izdržava kaznu zatvora u kazneno-popravnoj ustanovi IK–18 Novosibirske oblasti.

A. Zdravstveno stanje podnosioca predstavke i njemu dostupna zdravstvena njega

1. Događaji prije 28. oktobra 2001.

Podnosilac predstavke je 6. aprila 1993. osuđen na devet godina zatvora.
Podnosilac predstavke je 10. juna 1996. progutao komad elektrode i primljen je na hirurško odjeljenje zdravstvene kaznene ustanove LIU–10 u Novosibirsku (лечебно-исправительное учреждение № 10, u daljem tekstu „LIU–10“). Uzet mu je rendgenski snimak grudnog koša i dijagnostikovana infiltrativna tuberkuloza gornjih plućnih režnjeva u aktivnoj fazi. Podnosilac predstavke je liječen etambutolom^{^[1]} i izonijazidom.^{^[2]}
Podnosilac predstavke je 28. maja 1998. prebačen iz LIU–10 u zatvor UF–91/21 u Novosibirsku (УФ–91/21, u daljem tekstu „UF–91/21“), sa dijagnozom infiltrativne tuberkuloze koja je uzrokovala fibrozu i tkivnu konsolidaciju u gornjim režnjevima plućnih krila.
P odnosilac predstavke je 12. aprila 2000. ponovo smješten u LIU–10 zbog sumnje da ponovo boluje od tuberkuloze. Nakon medicinskih ispitivanja, dijagnostikovana mu je infiltrativna tuberkuloza gornjih režnjeva plućnih krila i propisani streptomicin, izonijazid, rifampicin,^{^[3]} etambutol, pirazinamid, metionin, dijazolin, vitamin B6 i natrijum tiosulfat. On je 3. maja 2000. pismeno izjavio da je odbio propisano liječenje. Prema navodima Države, liječenje se nastavilo.
Nakon što je dobio amnestiju, podnosilac predstavke je pušten iz LIU–10, 16. avgusta 2000.
Prema navodima Države, po puštanju iz zatvora, podnosilac predstavke je propustio da se registruje u centru za prevenciju tuberkuloze (u daljem tekstu „profilaktički centar“). Podnosilac predstavke je izjavio da je njegov pokušaj registracije bio uzaludan jer nije imao ispravnu prijavu prebivališta.
Podnosilac predstavke je 4. juna 2001. stavljen na listu profilaktičkog centra u bolnici Krasnozersk i dijagnostikovana mu je fokalna tuberkuloza gornjih režnjeva plućnih krila u fazama resorpcije i stvrdnjavanja (induracije).
Podnosilac predstavke se 29. juna 2001. pojavio u profilaktičkom centru. Prošao je medicinske preglede i izdato mu je uvjerenje kojim se potvrđuje da je sposoban da radi na upravljanju poljoprivrednim mašinama.

2. Lišenje slobode podnosioca predstavke poslije 28. oktobra 2001.

(a) Lišenje slobode od 28. oktobra 2001. do 26. aprila 2002.

Podnosilac predstavke je 28. oktobra 2001. uhapšen zbog optužbi za nanošenje tjelesnih povreda i smješten u pritvorsku jedinicu Uprave policije Krasnozerskog okruga, u Novosibirskoj oblasti. Nakon hapšenja krv mu nije testirana na hepatitis C.
On se 29. oktobra 2001. čuvarima žalio da pljuje krv. Oni su ga otpratili do profilaktičkog centra u bolnici u Krasnozersku. Tamo je načinjen rentgenski snimak grudnog koša podnosioca predstavke i dijagnostikovan mu je klinički oporavak od tuberkuloze sa pratećim rijetkim kalcifikacijama. Nijesu nađeni medicinski dokazi o prisustvu hemoptizija (iskašljavanja krvi).
Podnosilac predstavke je 14. novembra 2001. prebačen u pritvorsku jedinicu SIZO br. 2, u Kujbiševu (Kuybyshev), u Novosibirskoj oblasti, gdje je podvrgnut zdravstvenom pregledu.
Okružni sud u Krasnozersku je 26. februara 2002. podnosioca predstavke proglasio krivim i osudio ga na osam godina zatvora.
U postupku po žalbi Novosibirski oblasni sud je preinačio presudu i umanjio kaznu na sedam godina zatvora.

(b) Boravak u zatvoru UF–91/13

Podnosilac predstavke je 26. aprila 2002. upućen na izdržavanje kazne u zatvor UF–91/13, u Novosibirsku (УФ–91/13, u daljem tekstu „UF–91/13“).
U LIU–10 je smješten 31. jula 2002, i tu mu je ustanovljen klinički oporavak od tuberkuloze pluća koja je dovela do fibroze i fokusa tkivne konsolidacije, stenokardije i ekstrasistolne aritmije. On je 8. avgusta 2002. otpušten iz LIU–10 i prebačen nazad u UF–91/13.
Podnosilac predstavke je 30. septembra 2002. stupio u štrajk glađu, koji je doveo do pogoršanja njegovog zdravlja. On je 7. oktobra 2002. odbio ponudu zatvorskih vlasti da bude smješten u bolnicu. Podnosilac predstavke je 9. oktobra 2002. primljen u zatvorsku ambulantu u UF–91/13, gdje je okončao štrajk glađu. Prema navodima Države, dok je bio u ambulanti u UF–91/13, podnosilac predstavke se nije pridržavao propisane dijete i odbio je izvjesne testove i uzimanje terapije. On je 23. oktobra 2002. otpušten iz ambulante u UF–91/13 zbog toga što se nije pridržavao pravila koja u njoj važe.
Podnosilac predstavke je 13. januara 2003. prebačen iz UF–91/13 u neimenovanu kaznenu ustanovu.

(c) Zdravstvena pomoć dostupna podnosiocu predstavke poslije 2. aprila 2003.

Između 2. aprila 2003. i 20. avgusta 2004. podnosilac predstavke je držan u zatvoru UF–91/15 (УФ–91/15, u daljem tekstu „UF–91/15“).
Podnosilac predstavke je 5. novembra 2003. smješten u međuoblasnu tuberkuloznu bolnicu (межобластная туберкулезная больница, u daljem tekstu „MSTB“), specijalizovanu ustanovu u okviru LIU–10, da bi mu klinički bila potvrđena dijagnoza ishemije i hroničnog hepatitisa. On je 18. decembra 2003. otpušten iz MSTB i vraćen u UF–91/15 sa dijagnozom složenog gastritisa, piloričnog spazma i emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti.
Neodređenog datuma 2004. podnosilac predstavke je prebačen u UF–91/21. Po prijemu je evidentiran u zatvorskom medicinskom registru. Država je tvrdila da je u nekoliko navrata on odbio da uzme preventivne ljekove protiv tuberkuloze. Prema navodima podnosioca predstavke, ubrzo po prijemu u UF–91/21, on je smješten u zatvorsku ambulantu gdje je dobio injekcije iz špriceva za višestruku upotrebu.
Podnosilac predstavke je 25. oktobra 2004. smješten u MSTB zbog sumnje da mu se tuberkuloza povratila, te je prošao opšte i biohemijske testove krvi, kao i rentgensko snimanje grudnog koša. Dijagnostikovana mu je ponovoljena infiltrativna tuberkuloza gornjeg režnja lijevog plućnog krila.
Prema navodima Države, test krvi podnosioca predstavke je 29. novembra 2004. otkrio antitijela na virusni hepatitis C. Oslanjanjući se na rezultate testa, ljekari u LIU–10 su podnosiocu predstavke dijagnostikovali hronični hepatitis C i liječili ga esencijalom, kerucalom,^{^[4]} riboksinom i vitaminima C, B1 i B6. Podnosilac predstavke je izjavio da mu je u nekom trenutku gospodin G, zamjenik upravnika u LIU–10, osvrćući se na oskudno finansiranje ustanove iz budžeta, ponudio da mu o njegovom trošku nabavi neke skupe ljekove protiv hepatitisa.
Testovi krvi podnosioca predstavke 16. decembra 2004. i 27. januara 2005. nijesu pokazali akutni hepatitis C. Potom su mu propisane 93 doze ljekova protiv tuberkuloze, kao što su izonijazid, rifampicin, etambutol, protionamid i streptomicin. Ljekar u MSTB je 26. janura 2005. podnio izvještaj upravniku LIU–10, navodeći da podnosilac predstavke nije uzeo nijednu od propisanih doza.
Podnosilac predstavke je 7. februara 2005. otpušten iz MSTB i smješten u ambulantu u LIU–10. Propisano mu je pet ljekova protiv tuberkuloze, vitamini i hepatoprotektivna terapija. Prema navodima Države, u nekoliko navrata, tačnije 11. februara, 2. i 30. marta, 8. i 12. aprila, 20. juna i 12. jula 2005, kao i 2. februara 2006, podnosilac predstavke je odbio da uzme propisanu anti-tuberkuloznu terapiju.
Ljekari u ambulanti u LIU–10 su 30. marta 2005. podnosiocu predstavke propisali liječenje grupom ljekova protiv tuberkoloze, određujući tada ukupno 60 doza.
Prema navodima Države, tuberkuloza podnosioca predstavke je stabilizovana do avgusta 2005.
Podnosilac predstavke je 25. oktobra 2005. podvrgnut testovima krvi i dijagnostikovani su mu infiltrativna tuberkuloza i hepatitis C u fazi parcijalne remisije. Tada nije otkriven akutni hepatitis C. Prema navodima podnosioca predstavke, on nije dobio antivirusnu ili hepatoprotektivnu terapiju.
Ljekar u ambulanti u LIU–10 je 9. decembra 2005. izdao potvrdu u kojoj se navodi da podnosilac predstavke nije uzeo nijednu od 60 propisanih doza ljekova protiv tuberkuloze.
Podnosilac predstavke je 18. aprila 2006. prebačen u MSTB na bolničko liječenje i navodno smješten u ćeliju sa aktivnim prenosiocima tuberkuloze. Na dan 27. aprila 2006. podnosilac predstavke je otpušten iz MSTB i prebačen nazad u LIU–10.
Neodređenog dana 2007. podnosilac predstavke je premješten iz LIU–10 u kazneno-popravnu ustanovu IK–18 u Novosibirskoj oblasti.

B. Postupci koje je podnosilac predstavke pokrenuo

1. Pritužbe na nacionalnom nivou

Neodređenih dana 2005. podnosilac predstavke je tužilaštvu u Novosibirskoj oblasti (u daljem tekstu „Oblasno tužilaštvo“) podnio krivične prijave zbog infekcije hepatitisom C i nedostatka medicinske njege u LIU–10. Dopisima od 11. i 13. aprila 2005. Oblasno tužilaštvo je obavijestilo podnosioca predstavke da su njegove krivične prijave odbačene kao neosnovane.
U nekom trenutku podnosilac predstavke se žalio Glavnom odjeljenju Federalne službe za izvršenje sankcija u Novosibirskoj oblasti. Ono je 4. jula 2005. odgovorilo da je podnosilac predstavke odbijao da se ponaša u skladu sa uputstvima ljekara i da je uzeo svega šest od propisanih 60 doza anti-tuberkuloznih ljekova. Takođe je objasnilo da je podnosiocu predstavke bila obezbijeđena odgovarajuća i sveobuhvatna medicinska pomoć.
Podnosilac predstavke je podnio zahtjev za uslovni otpust pozivajući se na zdravstveno stanje. Novosibirski okružni sud Novosibirske oblasti je 15. aprila 2005. odbio njegov zahtjev. Čini se da podnosilac predstavke nije podnio žalbu na ovu odluku.
Podnosilac predstavke je tužio oblasni ogranak Federalne službe za izvršenje sankcija zahtijevajući naknadu štete za narušavanje zdravlja. Okružni sud u Džeržinsku u Novosibirsku je podnosiocu predstavke 28. februara 2005. vratio tužbeni zahtjev radi otklanjanja nedostataka. Izgleda da podnosilac predstavke nije postupio u skladu sa zahtjevom suda. On je podnio drugi tužbeni zahtjev, koji mu je Okružni sud u Džeržinsku u Novosibirsku 1. avgusta 2005. vratio pošto je propustio da otkloni nedostatke. Očigledno, podnosilac predstavke nije podnio žalbu protiv ove odluke.
Podnosilac predstavke je vjerovao da su mu od strane privatnog preduzeća povrijeđena imovinska prava i podnio je protiv njega dvije tužbe, od kojih mu je jedna 8. novembra 2005. vraćena da bi otklonio nedostatke. Druga tužba je odbačena 3. aprila 2006. pošto nije bila plaćena sudska taksa. Podnosilac predstavke se nije žalio protiv ovih odluka.
Podnosilac predstavke se Oblasnom tužilaštvu žalio da mu gospodin G. prijeti smrću. Takođe se žalio u vezi sa infekcijom hepatitisom C i zbog ometanja njegove prepiske sa Sudom.
Dopisom od 27. marta 2006. oblasno tužilaštvo je obavijestilo podnosioca predstavke da je odbacilo čitav niz njegovih prijava kao neosnovane. Ono je primjetilo naročito sljedeće:

„ [medicinski] podaci prikupljeni tokom objektivnog ispitivanja isključuju aktivnost viralnog hepatitisa i potrebu za davanjem antiviralne terapije.

Infekcija hepatitisom C je mogla nastupiti kao poslijedica ponavljanog samopovrijeđivanja [koje je oštetilo] epidermis i mukoznu membranu želuca počinjenog u martu i maju 1995. godine i od juna do septembra 1996. Od 2000. godine [zdravstvene] ustanove u zatvorima u Novosibirskoj oblasti koriste samo špriceve i igle za jednokratnu upotrebu; stoga je mogućnost infekcije virusnim hepatitisom C u ovim ustanovama isključena.

Tokom 2005. godine [podnosilac predstavke] nije slao predstavke Evropskom sudu preko uprave LIU–10; ipak, primio je obavještenje o prijemu njegove predstavke od 9. novembra 2005, datirano 16. januara 2006. Tokom 2006. [podnosilac predstavke] je poslao dva dopisa Evropskom sudu, tačnije zapečaćen dopis 14. februara 2006. i objašnjenje [podnosioca predstavke] 17. februara 2006; do 22. marta 2006. LIU–10 nije primila nikakav odgovor na ove dopise.“

Oblasno tužilaštvo je 29. avgusta 2006. primilo krivičnu prijavu podnosioca predstavke zbog loših uslova zatvaranja i nedovoljne medicinske njege u LIU–10, kao i zbog disciplinskih mjera koje je protiv njega preduzela uprava LIU–10.
Oblasno tužilaštvo je 29. septembra 2006. obavijestilo podnosioca predstavke da je sprovelo istragu navoda iz njegove krivične prijave i utvrdilo sljedeće. Tokom 2006. u LIU–10 je u potpunosti bila obezbijeđena anti-tuberkulozna terapija i podnosiocu predstavke su stoga bili dostupni neophodni ljekovi. Tvrdnje podnosioca predstavke da je gospodin G. od njega iznudio devize u zamjenu za skupe ljekove protiv hepatitisa su opovrgnute, pošto ga je gospodin G. samo obavijestio o njegovom pravu da plati dodatno liječenje.

2. Predstavka Sudu i dalji razvoj događaja

(a) Prepiska podnosioca predstavke sa Sudom

Prvi dopis Sudu podnosilac predstavke je poslao 18. avgusta 2005.
Podnosilac predstavke je 8. decembra 2005, pozivajući se na svoje loše zdravstveno stanje i nedostatak odgovarajuće medicinske njege, zatražio od Suda da Državi odredi privremene mjere na osnovu člana 39 Poslovnika Suda. On je tvrdio da nije u mogućnosti da priloži kopije svoje medicinske dokumentacije koja je čuvana u LIU–10.
Predsjednik Vijeća je 26. januara 2006. od Države zatražio da priloži informacije o činjeničnom stanju u ovom slučaju.
Sud je 20. aprila 2006. informacije o činjenicama slučaja koje je Država priložila proslijedio podnosiocu predstavke da na njih da zapažanja, koja su trebala biti priložena prije 1. juna 2006. Uprava LIU–10 je dopis Suda primila 4. maja 2006. Prema navodima podnosioca predstavke, njemu je dopis dostavljen tek 25. maja 2006.
Sud je 26. jula 2006. potvrdio prijem p isma podnosioca predstavke. Dopis Suda je u LIU–10 stigao 11. avgusta 2006. Na dopisu je pečat LIU–10 kojim se potvrđuje prijem.
Sud je 8. septembra 2006. obavijestio podnosioca predstavke da je njegov predmet proslijeđen Državi. Dopis Suda je u LIU–10 stigao 22. septembra 2006. Na dopisu je pečat LIU–10 koji potvrđuje prijem, stavljen do potpisa sekretara Odjeljenja.
Sud je 13. septembra 2006. potvrdio prijem dopisa podnosioca predstavke. Dopis Suda je u LIU–10 stigao 2. oktobra 2006. Na dopisu je pečat LIU–10 koji potvrđuje prijem, stavljen uz potpis pravnika iz Sekretarijata (Suda).
Prijem dopisa podnosioca predstavke Sud je potvrdio 19. septembra 2006. Dopis Suda je u LIU–10 stigao 13. oktobra 2006. Na dopisu je pečat LIU–10 koji potvrđuje prijem, stavljen uz potpis pravnika iz Sekretarijata (Suda).
Sud je 22. septembra 2006. potvrdio prijem dopis a podnosioca predstavke. Dopis Suda je u LIU–10 stigao 13. oktobra 2006. Na dopisu je pečat LIU–10 koji potvrđuje prijem, stavljen do potpisa pravnika iz Sekretarijata (Suda).

(b) Kaznene mjere primijenjene prema podnosiocu predstavke

U periodu od 13. februara 2002. do 4. maja 2005. podnosilac predstavke je šest puta upućivan u kaznenu ćeliju, a pet puta je bio ukoren, sve zbog toga što se nije pridržavao zatvorskih pravila.
Podnosilac predstavke je upućivan u kaznenu ćeliju još devet puta. Konkretno, 28. oktobra 2005. kažnjen je zbog posjedovanja nedozvoljenih predmeta; 1. i 22. marta, 14. aprila, 24. maja i 21. jula 2006. zbog neovlašćenih odlazaka u određene djelove kazneno-popravne ustanove; 14. juna 2006. zbog pušenja van prostora određenog za to. On je ponovo bio zatvoren u kaznenu ćeliju 29. septembra 2006. zbog toga što je opsovao službeno lice, a 13. oktobra 2006. je kažnjen zbog toga što je bez dozvole uprave poslao pritužbu Glavnom tužiocu.
Podnosilac predstavke je 17. marta i 6. septembra 2006. ukoren zbog psovanja. Još dva ukora su mu izrečena, 10. jula i 14. avgusta, zbog neovlašćenih odlazaka u određene djelove kazneno-popravne ustanove.

(c) Razgovori sa službenicima LIU–10

Podnosilac predstavke je 14. februara 2006. upravi LIU–10 predao zapečaćeno pismo upućeno Sudu. Istog dana su gospodin S, novi zamjenik upravnika LIU–10, i dva druga službenika, gospodin K. i gospodin L, organizovali sastanak sa podnosiocem predstavke i razgovarali o sadržaju pisma. Predmet sadrži dokument koji su potpisala sva trojica službenika, u kojem se navodi:

„Dana 14. februara 2006. održan je razgovor sa osuđenikom Mechenkovim u prostoriji za obuku [u LIU–10], koji se ticao zapečaćene pritužbe koju je podnio. U toku razgovora Mechenkov je odbio da obavijesti službenike [LIU–10] o svrsi pritužbe i njenom sadržaju.“

Prema navodima podnosioca predstavke, gospodin S. je 27. marta 2006, u prisustvu gospodina K, rekao podnosiocu predstavke, aludirajući na njegovu predstavku Sudu, da se on „petlja sa Državom koja nema milosti“ i da čak i ako preživi u zatvoru, može biti udaren kolima po izlasku iz zatvora.
Gospoda S, K. i L. su 7. jula 2006. održala još jedan sastanak sa podnosiocem predstavke i sačinila dokument sličan onom od 14. februara 2006. Tog dana su poslali pismo podnosioca predstavke Sudu.
Gospoda S, K. i L. su 2. avgusta 2006. razgovarali sa podnosiocem predstavke o njegovoj zapečaćenoj pritužbi Sudu i sačinili bilješku o tome.
Gospoda S, K. i L. su 19. i 27. oktobra 2006. sačinili dokumente koji potvrđuju da su sa podnosiocem predstavke imali razgovore o njegovim zapečaćenim pritužbama i izjavili da je on odbio da otkrije njihov sadržaj. Tih dana uprava LIU–10 je poslala Sudu pisma podnosioca predstavke.
Gospodin L. je 17. decembra 2006. i 9. januara 2007. sačinio dokumente koji potvrđuju da je razgovarao sa podnosiocem predstavke i da je on odbio da otkrije sadržaj zapečaćenih pisama. Uprava LIU–10 je 18. decembra 2006. i 9. januara 2007. pisma podnosioca predstavke poslala Sudu.

II. MEDICINSKA DOKUMENTACIJA KOJU JEPRILOŽILA DRŽAVA

Država je priložila Sudu kopije brojnih dokumenata koji s e tiču istorije bolesti podnosioca predstavke. Većina kopija je lošeg kvaliteta.
Većina dokumenata se odnosi na događaje između juna 1996. i marta 2003. i tiču se liječenja koje je podnosilac dobio u vezi sa tuberkulozom. Priloženi dokumenti koji se odnose na hepatitis C podnosioca predstavke mogu se sumirati na sljedeći način.
Jedva čitljiv dokument na jednoj stranici, naslovljen „I zvještaj o otpuštanju“, datiran je na 18. decembar 2003; nejasno je koja zdravstvena ustanova ga je izdala. Iz dokumenta proizilazi da je prije 18. decembra 2003. podnosilac predstavke imao dijagnozu hroničnog hepatitisa nepotvrđene etiologije, u neaktivnoj fazi.
Izvještaj od 5. novembra 2004, koji se nalazi u dokument u naslovljenom „Medicinski izvještaj“, nabraja dijagnoze podnosioca predstavke, uključujući hronični neaktivni virusni hepatitis C.
Predmet sadrži jednu stranicu „Izvještaja o otpuštanju“. Iz sadržaja dokumenta je jasno da taj izvještaj o otpuštanju sadrži više nego jednu stranicu. Dokument potvrđuje da je od 25. oktobra 2004. do 7. februara 2005. podnosilac predstavke bio zadržan u MSTB i da mu je dijagnostikovana infiltrativna tuberkuloza zajedno sa hroničnim neaktivnim virusnim hepatitisom C. Iz dokumenta se može zaključiti da su podnosiocu predstavke urađeni neki testovi krvi, rentgensko snimanje grudnog koša i EKG.
Prema dokumentu na jednoj stranici koji vjerovatno predstavlja dio medicinske dokumentacije, podnosilac predstavke je 11. februara 2005. posjetio doktora i žalio mu se da je zaražen hepatitisom u UF–91/15. Podnosiocu predstavke, koji je odbio liječenje protiv tuberkuloze, propisani su esencijal, vitamin B6 i još dva lijeka, čiji su nazivi nečitki.
Predmet sadrži jedva čitljiv dokument na jednoj stranici iz kojeg proizilazi da je podnosilac predstavke proveo neko vrijeme u neimenovanoj zdravstvenoj ustanovi sa dijagnozom rekurentne tuberkuloze zajedno sa viralnim neaktivnim hepatitisom C. Dokument ne sadrži podatke o liječenju koje je podnosiocu predstavke bilo propisano.

III. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

Član 91, stav 2 ruskog Zakona o izvršenju sankcija iz 1997 . (Уголовноисполнительный Кодекс РФ), sa izmjenama usvojenim 8. decembra 2003, kao i pravilo 53 Pravilnika o kućnom redu u kazneno-popravnim ustanovama, usvojenog Uredbom br. 205 ruskog Ministarstva pravde 3. novembra 2005, propisuje da uprava kazneno-popravne ustanove može pregledati dolazeću i odlazeću prepisku svih zatvorenika. Prepiska sa sudovima, tužilaštvima, zatvorskim vlastima, Ombudsmanom, javnim nadzornim odborom i Evropskim sudom se ne može pregledati.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE USLJED INFEKCIJE HEPATITISOM C

Podnosilac predstavke se u vezi sa članom 3 Konvencije žalio da je zaražen hepatitisom C nakon zatvaranja u oktobru 2001. Član 3 Konvencije glasi:

„Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

A. Podnesci strana u postupku

Država je tvrdila da podnosilac predstavke nije mogao biti zaražen hepatitisom C u nekoj zatvorskoj ustanovi poslije 28. oktobra 2001. pošto su se od tog dana sve medicinske procedure u zatvorskim ustanovama obavljale uz upotrebu jednokratnih ili sterilisanih instrumenata. Prema mišljenju Države, podnosilac predstavke nije bio dovoljno savjestan u pogledu svog zdravlja i mogao se zaraziti hepatitisom C na neki od uobičajenih načina prije hapšenja u oktobru 2001.
Podnosilac predstavke je osporio tvrdnje Države. On je tvrdio da je 1995. i 1996, dok je bio u zatvoru, imao tri hirurške intervencije koje Država nije spomenula. Takođe je objasnio da je između avgusta 2000. i oktobra 2001. imao tri zdravstvene kontrole i da one nijesu otkrile hepatitis C.

B. Ocjena Suda

Sud ponavlja da, u skladu sa članom 35, stav 1 Konvencije, on može da razmatra samo pritužbe podnijete u roku od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke čijim donošenjem su iscrpljeni svi pravni ljekovi na nacionalnom nivou. Ako pravni ljekovi nijesu dostupni ili su ocijenjeni kao nedjelotvorni, rok od šest mjeseci teče, u načelu, od dana kada je nastupio događaj koji je predmet pritužbe (vidi Hazar i drugi protiv Turske (dec.), br. 62566/00 et seq, 10. januar 2002). Posebna pravila mogu važiti u izuzetnim slučajevima, kada podnosilac predstavke prvo upotrijebi domaći pravni lijek, a tek kasnije postane svjestan, ili je trebalo da postane svjestan, okolnosti koje taj pravni lijek čine nedjelotvornim. U takvoj situaciji, rok od šest mjeseci može biti računat od trenutka kada je podnosilac predstavke postao ili trebao postati svjestan ovih okolnosti. (vidi Bulut i Yavuz protiv Turske (dec.), br.73065/01, 28. maj 2002).
Sud dalje ukazuje na to da ne može zaobići primjenu pravila da se predstavke podnose u roku od šest mjeseci samo zato što Država protiv koje je predstavka podnijeta nije uložila prethodni prigovor pozivajući se na to pravilo, pošto ovaj zahtjev oslikava želju Država ugovornica da spriječe da prošli događaji postaju predmet spora nakon neograničenog vremenskog perioda, želju koja ne služi samo interesima Država protiv kojih se podnose predstavke, već i pravnoj sigurnosti kao posebnoj vrijednosti. Ovo pravilo označava vremenski okvir nadzora koji vrše organi ustanovljeni Konvencijom i daje smjernice i pojedincima i državnim vlastima o tome koji je rok van kog takav nadzor više nije moguć. (vidi Walker protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 34979/97, ECHR 2000-I).
Prelazeći na okolnosti ovog slučaja, Sud primjećuje da je, prema navodima Države, podnosiocu predstavke hronični hepatitis C dijagnostikovan po prvi put 29. novembra 2004. godine (vidi gore stav 28). Podnosilac predstavke nije tvrdio da je te dijagnoze postao svjestan poslije ovog datuma. Ova predstavka je podnijeta 18. avgusta 2005, više od šest mjeseci poslije 29. novembra 2004.
Sud dalje primjećuje da je podnosilac predstavke pokušao da iznese svoje pritužbe pred domaće vlasti. Konkretno, zbog infekcije hepatitisom C je početkom 2005. tužilaštvu podnio krivičnu prijavu. On je, takođe, podnio Okružnom sudu tužbu za naknadu štete, ali nije preduzeo odgovarajuće korake kako bi o njegovom slučaju bila donijeta konačna odluka. Pošto Država nije podnijela prigovor da domaći pravni ljekovi nijesu iscrpljeni, Sud nije u mogućnosti da ocijeni da li je podnosilac predstavke, kad je u pitanju infekcija, iskoristio dostupne djelotvorne pravne ljekove, ako takvih ima. U svakom slučaju, Sud ne smatra neophodnim da odredi dan od kog će se računati rok od šest mjeseci, iz sljedećeg razloga.
Sud primjećuje da su okolnosti pod kojim je podnosilac predstavke zaražen hepatitisom predmet spora između strana u postupku. Od početka postupka pred Sudom podnosilac predstavke je insistirao da je mogao biti zaražen virusom hepatitisa C nakon hapšenja 2001. Država je odbacila njegove tvrdnje i pretpostavila da je infekcija mogla nastupiti prije hapšenja. Podnosilac predstavke se nije složio sa Državom i istakao je da je 1995. i 1996. imao hirurške intervencije, koje Država nije pomenula. On je tvrdio da je između avgusta 2000. i oktobra 2001. imao zdravstvene kontrole koje nijesu otkrile hepatitis C.
Sud primjećuje da obična zdravstvena kontrola nije dovoljna da bi se otkrio hronični hepatitis. Uzimajući u obzir da podnosilac predstavke nije priložio medicinske dokaze da mu je krv testirana na hepatitis C prije zatvaranja u oktobru 2001, Sud zaključuje da tvrdnje podnosioca predstavke koje se odnose na njegovu infekciju virusom hepatititsa C ne idu dalje od spekulacije i pretpostavke.
U svijetlu svega navedenog, Sud smatra da mu raspoloživi podaci ne dozvoljavaju da van razumne sumnje zaključi da je podnosilac predstavke dobio hepatitis C poslije zatvaranja 28. oktobra 2001. i da se takva infekcija može pripisati Državi.
Slijedi da predstavka u ovom dijelu mora biti odbačena kao očigledno neosnovana, u skladu sa članom 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE USLJED OPASNOSTI OD RELAPSA TUBERKULOZE I INFEKCIJE HEPATITISOM A

Podnosilac predstavke se žalio u vezi sa članom 3 Konvencije, tvrdeći da je u LIU–10 bio držan zajedno sa zatvorenicima oboljelim od aktivne tuberkuloze i hepatitisa A i stoga mogao biti zaražen ovim bolestima.

A. Podnesci strana u postupku

Država je osporila tvrdnje podnosioca predstavke. Ona je tvrdila da podnosilac predstavke nikada nije dijelio ćeliju sa oboljelim od aktivne tuberkuloze. Ona je dalje insistirala na tome da od 28. oktobra 2001. u kaznenim ustanovama u Rusiji nije zabilježen slučaj infekcije hepatitisom.
Podnosilac predstavke se nije složio sa Državom, odbacio je njene tvrdnje i tvrdio je da je jedan od zatvorenika dobio hepatitis A u LIU–10, dok je veliki broj drugih zatvorenika tamo zaražen virusima HIV i hepatitisa. On nije priložio nikakve dokaze u prilog ove tvrdnje.

B. Ocjena Suda

Sud na početku primjećuje da je već ispitivao slučajeve koji su se ticali navodnih povreda člana 3 Konvencije zbog loših uslova zatvaranja koji izazivaju visok rizik od obolijevanja od tuberkuloze (vidi, na primjer, Kalashnikov protiv Rusije, br. 47095/99, st. 98, ECHR 2002-VI, i Solovyev protiv Rusije (dec.), br. 76114/01, 27. septembar 2007). U skladu sa tim, Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke u vezi sa rizikom od povratka tuberkuloze i infekcije hepatitisom A može spadati u opseg člana 3 Konvencije.
Međutim, Sud primjećuje da tvrdnje podnosioca predstavke nijesu potkrijepljene bilo kakvim dokazima. On uzima u obzir da je podnosilac predstavke u prikupljanju dokumenata kao dokaza mogao biti suočen sa teškoćama. Ipak, Sud ukazuje na to da se, u slučajevima u kojima zatvorenici nijesu bili u mogućnosti da prilože dokumenta kako bi potkrijepili svoje pritužbe, oslanjao na druge dokaze, na primjer, pisane izjave očevidaca, sa njihovim potpisima (vidi, na primjer, Khudobin protiv Rusije, br. 59696/00, st. 87, ECHR 2006-... (izvodi)). U skladu sa tim, postojala je mogućnost da podnosilac predstavke Sudu dostavi pisane izjave onih zatvorenika koji su patili od aktivne tuberkuloze ili hepatitisa A, što on nije uradio.
Stoga Sud nije ubijeđen da je podnosilac predstavke pritužbu u pogledu navodnog rizika od relapsa tuberkuloze i infekcije hepatitisom A učinio vjerodostojnom na prvi pogled (prima facie).
Slijedi da ovaj dio predstavke mora biti odbačen kao očigled n o neosnovan, u skladu sa članom 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE ZBOG NEODGOVARAJUĆE MEDICINSKE NJEGE

Podnosilac predstavke se u vezi sa članom 3 Konvencije žalio da mu osoblje LIU–10 nije obezbijedilo tretman koji bi odgovarao njegovom hepatitisu C, zajedno sa tuberkulozom.

A. Podnesci strana u postupku

Država je tvrdila da je medicinska pomoć omogućena podnosio c up redstavke za vrijeme lišenja slobode bila odgovarajuća. Podnosilac predstavke nije testiran na hepatitis C nakon hapšenja i stavljanja u pritvor zato što nije pokazivao kliničke pokazatelje bolesti i zato što zatvorski propisi koji su tada bili na snazi nijesu propisivali obavezno testiranje na hepatitis C. Država je tvrdila da nije mogla priložiti medicinsku dokumentaciju o zdravlju podnosioca predstavke u periodu od 10. juna 1996. do 28. maja 1998. jer je ona uništena. Odsustvo akutnog hepatitisa je dokaz da je infekcija nastupila prije smještanja u kaznenu ustanovu. Kada je bolest otkrivena, podnosilac predstavke je dobijao esencijal, kerucal, riboksin i vitamine. Podnosilac predstavke nije patio od akutnog hepatitisa dok je bio u LIU–10 i nije mu bilo potrebno bolničko liječenje. U odsustvu kliničkih pokazatelja akutnog hepatitisa, podnosiocu predstavke je obezbijeđena palijativna njega i bio je podvrgnut kontrolama biohemijskih karakteristika krvi i učestalim terapijskim kontrolama. Podnosilac predstavke je zbog tuberkuloze više puta smještan u LIU–10 gdje mu je propisivana anti-tuberkulozna terapija. Međutim, on je u nekoliko navrata odbijao da uzme propisane ljekove. Prema navodima Države, postojeći sistem pružanja medicinske pomoći zatvorenicima je u skladu sa članom 3 Konvencije i pritužba podnosioca predstavke je u potpunosti neosnovana.
Podnosilac predstavke je ostao pri svojim tvrdnjama i insistirao na tome da su mu prava garantovana članom 3 povrijeđena.

B. Ocjena Suda

1. Prihvatljivost

Sud primjećuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, stav 3 Konvencije. On dalje primjećuje da ona nije neprihvatljiva ni po bilo kom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

2. Meritum

(a) Utvrđivanje činjeničnog stanja

Sud primjećuje da su strane u postupku iznijele različite tvrdnje o medicinskoj pomoći pruženoj podnosiocu predstavke u vezi sa njegovim bolestima. On takođe primjećuje teškoće koje je podnosilac predstavke imao sa pribavljanjem dokaza u prilog svojim tvrdnjama u situacijama gdje je Država bila u posjedu relevantnih dokumenata i nije ih priložila. Tamo gdje je podnosilac predstavke iznio pritužbu koja nije očigledno neosnovana i tiče se postupanja u suprotnosti sa članom 3 Konvencije, a Sud je spriječen da donese zaključke u vezi sa činjenicama zbog nedostatka ovakvih dokumenata, na Državi je da pruži uvjerljivo objašnjenje zašto dokumenti u pitanju ne mogu poslužiti za potkrijepljivanje tvrdnji podnosioca predstavke, ili da pruži zadovoljavajuće i ubjedljivo objašnjenje o tome kako su se događaji u pitanju odvijali (vidi, mutatis mutandis, Toğcu protiv Turske, br. 27601/95, st. 95, 31. maj 2005; Akkum i drugi protiv Turske, br. 21894/93, st. 211, ECHR 2005-... (izvodi)).
Sud primjećuje da je, kada je dostavljao predmet Državi, nju pitao da li je zdravstvena njega koja je dostupna podnosiocu predstavke za liječenje tuberkuloze i hepatitisa C odgovarajuća njegovom stanju i dovoljna da spriječi dalje pogoršavanje njegovog zdravlja.
Država je u vezi sa ovim dostavila pisana zapažanja. Nažalost, ona nije izradila kopiju cijele medicinske dokumentacije podnosioca predstavke. Umjesto toga ona je priložila kopije nekoliko dokumenata, od kojih su neki bili jedva čitljivi. Podaci koji se iz njih mogu dobiti odnose se uglavnom na tuberkulozu podnosioca predstavke. Podaci kojim Sud raspolaže, a koji se odnose na hepatitis C podnosioca predstavke su oskudni (vidi gore st. 64–70).
Država je izjavila da je medicinska dokumentacija podnosioca predstavke iz perioda od 1996. do 1998. uništena. Sud ponovo ističe da bi uprava kaznene ustanove trebalo da čuva dokumentaciju o zdravstvenom stanju podnosioca predstavke i liječenju kome je on bio podvrgnut za vrijeme lišenja slobode (vidi Khudobin protiv Rusije, br. 59696/00, st. 83, ECHR 2006-... (izvodi)). Sud dalje primjećuje da Država nije dala razlog za to što nije priložila čitke kopije medicinske dokumentacije podnosioca predstavke, koja je trebala da sadrži bilješke sačinjene poslije 1998. Štaviše, Država nije priložila bilo kakvu medicinsku dokumentaciju koja bi se odnosila na hepatitis podnosioca predstavke, a koja je sačinjena poslije 25. oktobra 2005. (vidi gore st. 33). Slijedi da je Država propustila priliku da potkrijepi svoje tvrdnje dokazima kojima je jedina imala pristup.
Sud stoga smatra da, gdje je to neophodno, može opravdano izvlačiti zaključke iz činjenice da Država nije obezbijedila čitke medicinske dokumente.

(b) Opšta načela koja proističu iz prakse Suda

Sud ponavlja da član 3 Konvencije apsolutno zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje (vidi Labita protiv Italije, presuda donijeta 6. aprila 2000, Repor t s of Judgments and Decisions 2000IV, st. 119). Takvo zlostavljanje mora dostići minimalni nivo ozbiljnosti da bi spadalo u opseg člana 3 Konvencije. Procjena ovog minimalnog nivoa je relativna; ona zavisi od svih okolnosti slučaja, kao što su trajanje postupanja, njegove fizičke i psihičke posljedice i, u nekim slučajevima, zdravstveno stanje žrtve (vidi Ireland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda donijeta 18. januara 1978, Series A no. 25, str. 65, st. 162). Iako je svrha takvog postupanja faktor koji se uzima u obzir, posebno da bi se utvrdilo da li je namjera bila da se žrtva ponizi ili omalovaži, odsustvo bilo kakve svrhe ne vodi nužno do zaključka da nije bilo povrede člana 3 (npr. Peers protiv Grčke, br. 28524/95, st. 74, ECHR 2001-III, i Valašinas protiv Litvanije, br. 44558/98, st. 101, ECHR 2001-VIII).
Sud u svojoj praksi dosljedno ističe da patnja i poniženje do kojih dolazi moraju u svakom slučaju biti veći od patnje i poniženja koji su neizbježni element određenog zakonitog postupanja ili kažnjavanja (vidi Labita, citirano gore, stav 120). Međutim, u svijetlu člana 3 Konvencije, Država mora osigurati da je osoba zatvorena u uslovima odgovarajućim ljudskom dostojanstvu, da način i metod izvršenja mjere tu osobu ne izlažu neprijatnostima i mukama koje prevazilaze nivo patnje koji neizbježno ide uz zatvaranje i da, sa obzirom na praktične zahtjeve koje boravak u zatvoru nosi sa sobom, zdravlje i dobrobit te osobe budu odgovarajuće osigurani (vidi Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, st. 92–94, ECHR 2000-XI), uz obezbjeđivanje potrebne medicinske pomoći i liječenja (vidi, mutatis mutandis, Aerts protiv Belgije, presuda donijeta 30. jula 1998, Reports 1998-V, str. 1966, st. 64 et seq.).
Iako medicinska pomoć dostupna u zatvorskim bolnicama ne mora uvijek biti na istom nivou kao u najboljim zdravstvenim ustanovama za opšte stanovništvo, Država mora obezbijediti da su zdravlje i dobrobit zatvorenika odgovarajuće osigurani tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku njegu (vidi Kudła, gore citirano, stav 94, ECHR 2000-XI; vidi takođe Hurtado protiv Švajcarske, presuda donijeta 28. januara 1994, Series A no. 280-A, mišljenje Komisije, str. 15–16, st. 79). Dalje, ako vlasti odluče da drže ozbiljno bolesnu osobu u zatvoru, one moraju pokazati posebnu pažnju u obezbjeđivanju takvih uslova zatvaranja koji odgovaraju posebnim potrebama koje su posljedica onesposobljenosti te osobe (vidi Farbtuhs protiv Letonije, br. 4672/02, st. 56, 2. decembar 2004).

(c) Primjena navedenih načela u ovom predmetu

Da bi se utvrdilo da li je podnosilac predstavke dobio potrebnu medicinsku njegu dok je bio u zatvoru, presudno je utvrditi da li su mu državne vlasti obezbijedile minimalni obim zdravstvene kontrole potreban za blagovremenu dijagnozu i liječenje bolesti (vidi Popov protiv Rusije, br. 26853/04, st. 211, 13. jul 2006).
Prvo, Sud će razmotriti da li je podnosiocu predstavke blagovremeno dijagnostikovan hronični hepatitis C.
Prema navodima Države, krv podnosioca predstavke nije testirana na hepatitis C po zatvaranju 28. oktobra 2001. iz razloga što u to vrijeme takvi testovi nijesu bili obavezni. Sud prihvata da bi bilo pretjerano podvrgavati svakog zatvorenika seriji medicinskih testova, na sve zarazne bolesti. Ipak, određeni testovi mogu biti nužni za valjanu procjenu pacijentovog zdravstvenog stanja; odluka o tome da li izvršiti određenu dijagnostiku trebalo bi da bude zasnovana na pacijentovoj istoriji bolesti.
Sud zapaža da je od 1996. podnosiocu predstavke redovno propisivano hepatotoksično anti-tuberkulozno liječenje (vidi gore st. 8, 10 i 29), koje može izazvati oštećenje jetre. U takvim okolnostima, Sud smatra da je minimalni obim zdravstvene kontrole potreban zbog stanja podnosioca predstavke mogao uključivati redovne testove krvi na hepatitis.
Sud primjećuje da mu dokazi na raspolaganju ne dozvoljavaju da sa sigurnošću utvrdi tačan dan kada je podnosiocu predstavke dijagnostikovan hronični hepatitis C. Medicinska dokumentacija koju je Država priložila ukazuje da je podnosiocu predstavke dijagnostikovan hepatitis nepotvrđene etiologije prije 18. decembra 2003. godine (vidi gore st. 66). U svojim podnescima Država je izložila da je podnosilac predstavke 29. novembra 2004. prvi put testiran na hepatitis (vidi gore st. 91). Sud ističe da je prošlo više od jedanaest mjeseci od trenutka kad se hepatitis podnosioca predstavke prvi put pominje u njegovoj medicinskoj dokumentaciji do dana kada je izvršen prvi test krvi kako bi se potvrdila dijagnoza. U takvim okolnostima, Sud ne može zaključiti da je hronični hepatitis C podnosiocu predstavke dijagnostikovan blagovremeno.
Drugo, Sud mora utvrditi da li je podnosilac predstavke dobio potrebnu njegu u vezi sa svojim hepatitisom C.
Medicinska dokumentacija kojom Sud raspolaže ne otkriva da li je podnosilac predstavke dobio bilo kakvo antiviralno liječenje zbog hroničnog hepatitisa C nakon što mu je on dijagnostikovan. Prema navodima Države, ljekari u LIU–10 su smatrali da je, u odsustvu procesa aktivnog hepatitisa, takvo liječenje bilo nepotrebno. Sud se, naravno, ne usteže da prihvati da je na ljekarima koji su fizički pregledali podnosioca predstavke bilo da odrede da li mu je bilo potrebno antivirusno liječenje. Međutim, dokumenti u posjedu Suda ne dozvoljavaju mu da jasno utvrdi koji je ljekar i kog dana donio takvu odluku.
Sud uzima u obzir tvrdnju Države da je zbog hroničnog hepatitisa C podnosilac predstavke bio podvrgavan kontroli biohemijskih karakteristika krvi i čestim terapijskim kontrolama (vidi gore st. 91). Međutim, Država nije priložila detaljan opis mjera preduzetih u okviru te kontrole. Dalje, ona nije priložila informacije o tome da li je podnosioca predstavke ikada pregledao hepatolog, što bi bilo bar razumno, imajući u vidu da je podnosilac predstavke dobijao hepatotoksično liječenje zbog tuberkuloze.
Niti je Država dostavila Sudu podatke o liječenju koje je podnosiocu predstavke bilo dostupno poslije 25. oktobra 2005. godine (vidi gore st. 33). U takvim okolnostima, Sud smatra da je u poziciji da, na osnovu toga što Država nije priložila kopije odgovarajuće medicinske dokumentacije, zaključi da podnosilac predstavke poslije tog datuma u LIU–10 i IK–18 nije dobio odgovarajuću medicinsku njegu u vezi sa svojim hroničnim hepatititsom.
U svijetlu gore navedenog, Sud smatra da podnosiocu predstavke nije obezbijeđen minimalni obim zdravstvene kontrole potreban za blagovremenu dijagnozu i liječenje hepatitisa C za vrijeme lišenja slobode i da on stoga nije dobio medicinsku njegu koju je njegovo stanje iziskivalo, što predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje.
Stoga, došlo je do povrede člana 3 Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 34 KONVENCIJE USLJED RAZGOVORA SA SLUŽBENICIMA LIU–10

Podnosilac predstavke se, pozivajući se na član 34 Konvencije, žalio da je uprava LIU–10 na njega vršila nedozvoljeni pritisak u vezi sa njegovom predstavkom Sudu u Strazburu. Tačnije, on je tvrdio da je uprava LIU–10 od njega zahtijevala da joj otkrije sadržaj njegovih dopisa Sudu i da je stalno ometala njegovu prepisku sa Sudom. On je takođe insistirao na tome da ga je uprava LIU–10 nepravedno kažnjavala zbog njegovih pritužbi Strazburu. Član 34 Konvencije, u relevantnom dijelu, propisuje:

„Sud može da prima predstavke od svake osobe ... koja tvrdi da je žrtva povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane neke Visoke strane ugovornice. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno vršenje ovog prava.“

A. Podnesci strana u postupku

Država je iznijela da su službenici LIU–10 sa podnosiocem predstavke imali deset razgovora o postupku u Strazburu: 14, 17. i 28. februara, 1. i 20. marta, 3. i 14. aprila, 1. i 21. avgusta, kao i 13. oktobra 2006. Od toga su dva organizovana kako bi se razjasnili razlozi zbog kojih je predstavka podneta Sudu, ali je podnosilac predstavke odbio da pruži bilo kakva objašnjenja. Svrha osam razgovora je bila da se podnosiocu predstavke pomogne da riješi probleme koje je mogao imati dok je pripremao dokumentaciju za Sud i da se zaštite njegova prava i legitimni interesi; podnosilac predstavke je odbio ponuđenu pomoć. Razgovori su se odvijali u prisustvu nekoliko službenika i zatvorenika, koji su negirali tvrdnje podnosioca predstavke o prijetnjama i psihološkom pritisku. Država je priložila pisane izjave službenika LIU–10 koje potvrđuju da oni nijesu vršili bilo kakav pritisak na podnosioca predstavke tokom razgovora sa njim o predstavci upućenoj Strazburu. Službenici LIU–10 su 16. februara i 12. aprila 2006. imali sastanke sa podnosiocem predstavke u vezi sa prevodom na ruski dopisa primljenih iz Suda. U nekoliko navrata dvojica službenika Oblasnog tužilaštva su razgovarala sa podnosiocem predstavke o brojnim krivičnim prijavama koje je njima podnio, ali se nijesu doticali predstavke Sudu. Država je dalje tvrdila da pisma podnosioca predstavke poslata preko uprave LIU–10 nijesu bila otvorena ili kontrolisana. Podnosiocu predstavke su dostavljani svi odgovori Suda u zapečaćenim kovertama, u roku od 72 sata od kada su primljeni u LIU–10. Država je takođe iznijela da je između 13. februara 2002. i 13. oktobra 2006. podnosilac predstavke petnaest puta zatvaran u kaznenu ćeliju. Svako zatvaranje je podnosiocu predstavke određeno kao kazna za kršenje zatvorskih pravila. Osim toga, od 18. marta 2003. do 6. septembra 2006. podnosilac predstavke je dobio devet ukora zbog kršenja zatvorskih pravila. Nijedna od ovih kazni nije imala veze sa njegovom predstavkom Sudu. Ukratko, Država je insistirala na tome da nije bilo ometanja prava podnosioca predstavke na pojedinačnu predstavku.
Podnosilac predstavke je osporio navode Države i izjavio da je odbio da upravi LIU–10 otkrije sadržaj svojih pisama Sudu zbog toga što joj nije vjerovao. Dalje je tvrdio da su mu dopisi Suda dostavljani uz stalna i značajna zakašnjenja. Prema navodima podnosioca predstavke, neka od njegovih pisama Sudu poslata preko uprave LIU–10 nikada nijesu stigla do Suda. Osim toga, insistirao je na tome da od uprave LIU–10 nikada nije tražio da mu prevodi na ruski dopise iz Suda, ali jeste zahtijevao mu obezbijedi nezavisnog prevodioca. Na kraju, podnosilac predstavke se nije složio sa Državom i tvrdio je da su njene tvrdnje da je u mnogim prilikama kršio zatvorska pravila bile lažne.

B. Ocjena Suda

1. Razgovori sa službenicima LIU–10

Sud ponavlja da je za djelotvorno funkcionisanje sistema individualnih predstavki ustanovljenog članom 34 od najvišeg značaja to da podnosioci predstavki ili potencijalni podnosioci predstavki budu u mogućnosti da slobodno komuniciraju sa Sudom, bez bilo kojeg oblika pritiska vlasti usmjerenog na to da povuku ili izmijene svoje pritužbe (vidi, između ostalih izvora, Akdivar i drugi protiv Turske, gore citirano, st. 105, i Aksoy protiv Turske, presuda donijeta 18. decembra 1996, Reports 1996-VI, str. 2288, st. 105). Izraz „bilo koji oblik pritiska“ mora biti upotrijebljen da pokrije ne samo direktnu prinudu i flagrantne akte zastrašivanja podnosilaca predstavki ili njihovih zastupnika, već i druge neprikladne radnje ili kontakte preduzete da ih obeshrabre ili odgovore od posezanja za pravnim lijekom koji nudi Konvencija, ili radnje koje imaju „demotivišući efekat“ na korišćenje prava na pojedinačnu predstavku od strane podnosilaca predstavki i njihovih zastupnika (vidi Fedotova protiv Rusije, br. 73225/01, st. 48–51, 13. april 2006; McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 43 290/98, st. 151, 28. maj 2002; i Tanrıkulu protiv Turske [GC], br. 23763/94, st. 130, ECHR 1999-IV, uz dalje upućivanje).
Dalje, da li se kontakti između vlasti i podnosioca predstavke svode na postupke neprihvatljive sa stanovišta člana 34 mora biti određeno u svijetlu konkretnih okolnosti slučaja. U tom pogledu, u obzir moraju biti uzeti ranjivost podnosioca predstavke i njegova ili njena osjetljivost na uticaj koji vlasti vrše (vidi presude u Akdivar i drugi i Kurt, citirane gore, str. 1219, st. 105, i str. 1192–93, st. 160, za svaku ponaosob). Podnosilac predstavke može biti u poziciji izuzetne ranjivosti dok je u zatvoru uz ograničen kontakt sa svojom porodicom i spoljašnjim svijetom (vidi Cotleţ protiv Rumunije,br. 38565/97, st. 71, 3. jun 2003).
Sud primjećuje da je uprava LIU–10 redovno održavala sastanke sa podnosiocem predstavke da bi raspravljala sadržaj njegovih zapečaćenih pisama Sudu. Prvi sastanak je održan 14. februara 2006, ubrzo nakon što je Sud Državi uputio zahtjev za dostavljanje podataka o predmetu. Država je priznala da je uprava LIU–10 sa podnosiocem predstavke deset puta razgovarala o njegovim pritužbama Strazburu. Osim toga, ovaj predmet sadrži dokumenta koja potvrđuju da su kasniji sastanci organizovani 2. avgusta, 19. i 27. oktobra 2006, kao i 9. januara 2007.
Prema navodima Države, razgovori su organizovani sa jednom namjerom – da se podnosiocu predstavke pomogne. Sud nije sklon da prihvati ovaj argument. Prema njegovom mišljenju, trebalo je da službenici LIU–10, na osnovu toga što se podnosilac predstavke stalno jasno protivio tome da im odgovara na pitanja, zaključe da mu nije potrebna njihova pomoć.
Sud ističe da se ova predstavka tiče prevashodno kvaliteta medicinske njege dostupne podnosiocu predstavke u LIU–10, gdje je on bio zatvoren u dužem vremenskom periodu. Prema mišljenju Suda, njegovo zdravlje i dobrobit su umnogome zavisili od osoblja LIU–10. U takvim okolnostima redovni razgovori sa službenicima ove ustanove su itekako mogli imati „demotivišući efekat“ na namjeru podnosioca predstavke da koristi pravni lijek dostupan u Strazburu.
Sud smatra da se podnosilac predstavke morao osjećati zastrašenim ponovljenim sastancima sa službenicima LIU–10, očigledno održavanim protiv njegove volje, i da je sa razlogom mogao osjećati strah od odmazde (vidi Popov, gore citirano, st. 250). U skladu sa ovim, takvi razgovori su bili nezakonit pritisak koji predstavlja nedozvoljeno ometanje prava podnosioca predstavke na pojedinačnu predstavku.
Stoga, u ovom pogledu je došlo do povrede člana 34 Konvencije.

2. Prepiska podnosioca predstavke sa Sudom

Sud ponavlja da je važno poštovati povjerljivost prepiske sa Sudom jer se ona može ticati optužbi protiv zatvorske uprave ili zatvorskih službenika. Otvaranje dopisa koji dolaze iz Suda ili su njemu poslati nesumnjivo stvara mogućnost da oni budu pročitani i može se zamisliti da će, u određenim prilikama, stvoriti rizik od odmazde zatvorskog osoblja prema zatvoreniku u pitanju (vidi Klyakhin protiv Rusije, br. 46082/99, st. 118, 30. novembar 2004).
Sud naglašava da se, prema ruskom zakonu na snazi, prepiska zatvorenika sa Sudom ne može pregledati (vidi gore st. 71). Sud dalje primjećuje da najmanje pet njegovih dopisa podnosiocu predstavke na samom sadržaju dopisa nosi pečat LIU–10 kojim se potvrđuje prijem (vidi gore st. 50–54). Država nije pružila nikakvo objašnjenje u vezi sa porijeklom ovih pečata i tvrdila je da su dopisi Suda bili zapečaćeni kada su predati podnosiocu predstavke.
Uzimajući u obzir dokumente koje ima na raspolaganju, Sud ne može prihvatiti argument Države i zaključuje da je uprava LIU–10 otvarala njegove dopise podnosiocu predstavke i na njih stavljala pečat kao na drugu dolazeću poštu. Sud dalje primećuje da nije u poziciji da utvrdi da li je uprava zatvora čitala ove dopise. Ipak, sama činjenica da su dopisi otvarani ostavlja prostora za razumnu sumnju da je uprava zatvora pregledala prepisku podnosioca predstavke sa Sudom, suprotno domaćem pravu i članu 34 Konvencije.
Dakle, iz ovog razloga je došlo do povrede člana 34 Konvencije.

3. Kazne određene podnosiocu predstavke i prijetnje službenika LIU–10

Sud primjećuje da je podnosilac predstavke tvrdio da ga je uprava LIU–10 nezakonito proganjala. Ipak, u dokumentima koje je Sud pregledao nema ničega što bi ukazivalo na to da je uprava LIU–10 namjeravala da kazni podnosioca predstavke zbog njegovih pritužbi Sudu kada ga je zatvarala u kaznenu ćeliju ili kada mu je izricala ukore. Sud je zadovoljan objašnjenjima Države u pogledu osnova za disciplinske kazne koje su određene podnosiocu predstavke. Shodno tome, on smatra da ove kazne ne predstavljaju ometanje prava podnosioca predstavke na pojedinačnu predstavku.
Dalje, podnosilac predstavke se žalio Sudu da je jedan od službenika LIU–10 nagovijestio da bi njegov život mogao biti ugrožen ukoliko ne povuče predstavku podnijetu Sudu. Međutim, ove tvrdnje nijesu potkrijepljene bilo kakvim dokazima.
Shodno tome, Sud smatra da u ovom pogledu nije bilo povrede člana 34 Konvencije.

V. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnosilac predstavke je iznio brojne pritužbe o navodnim povredama njegovih prava. Konkretno, on se oslonio na član 6 Konvencije žaleći se na ukupnu nepravičnost postupka koji se 8. aprila 2002. okončao protiv njega i na nedostatak pristupa Sudu kad je u pitanju građanski postupak protiv privatnog preduzeća. On se dalje žalio u vezi sa članom 13 Konvencije zbog toga što mu domaće vlasti nijesu obezbijedile advokata kao pravnu pomoć u postupku pred Sudom. Štaviše, podnosilac predstavke se pozivao na član 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju tvrdeći da je bio lišen slobode od strane privatnog preduzeća. On se još žalio, u vezi sa članom 2 Protokola br. 4, da mu je sloboda kretanja ograničena činjenicom da mu je poslije raspada Sovjetskog Saveza, mimo njegove volje, dodijeljeno rusko državljanstvo. Na kraju, podnosilac predstavke se, u pogledu člana 1 Protokola br. 12, žalio da nacionalne vlasti iz diskriminatorskih pobuda odbijaju da mu odobre uslovni otpust na osnovu zdravstveng stanja i tvrdio da njegova infekcija hepatitisom C predstavlja smrtnu kaznu, koja je u suprotnosti sa članom 1 Protokola br. 13.
Uzimajući u obzir sve dokumente u svom posjedu, i u mjeri u kojoj je to u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da podnesci podnosioca predstavke ne dokazuju postojanje povreda prava i sloboda propisanih Konvencijom i Protokolima uz nju. Slijedi da predstavka u ovom dijelu mora biti odbačena kao očigledno neosnovana, u skladu sa članom 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.

VI. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

Član 41 Konvencije predviđa:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A. Šteta

Podnosilac predstavke je od Suda tražio da utvrdi iznos naknade za patnje i bol izazvane navodnim povredama njegovih prava.
Država je primjetila da podnosilac predstavke nije odredio iznos koji zahtijeva kao pravičnu naknadu.
Sud smatra da je podnosilac predstavke zbog toga što mu nije bila dostupna odgovarajuća medicinska pomoć morao doživjeti bol i uznemirenost, koje su bile uvećane time što su mu državne vlasti ometale pravo na pojedinačnu predstavku, i da za ovo ne može biti obeštećen samim utvrđivanjem povrede prava. Praveći procjenu na pravičnoj bazi, on dodeljuje podnosiocu predstavke 5.000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećano za iznos poreza naplativih na ovaj iznos.

B. Sudski troškovi

Podnosilac predstavke nije podnio nikakav zahtjev u pogledu troškova koje je imao pred domaćim sudovima i pred Sudom u okviru roka koji je Sud odredio.
Shodno tome, Sud mu ne dodeljuje naknadu na ime ovih troškova.

C. Kamata

Sud smatra da je primjereno da važeća kamatna stopa bude ona koja će se temeljiti na povećanoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, na koju treba dodati još tri procentna poena.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Proglašava pritužbu koja se odnosi na navodni propust da se podnosiocu predstavke učini dostupnom odgovarajuća medicinska njega tokom lišenja slobode prihvatljivom, a ostale pritužbe neprihvatljivim;
Zaključuje da je došlo do povrede člana 3Konvencije usljed neodgovarajuće medicinske njege obezbijeđene podnosiocu predstavke dok je bio lišen slobode;
Zaključuje da Država nije ispunila svoju obavezu iz člana 34 da ne ometa djelotvornu upotrebu prava na pojedinačnu predstavku, u pogledu razgovora državnih organa sa podnosiocem predstavke i otvaranja njegove prepiske sa sudom;
Zaključuje

(a) da tužena Država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, 5.000 EUR (pet hiljada eura) na ime nematerijalne štete, izraženo u ruskim rubljama po kursu važećem na dan izvršenja, uvećano za iznos poreza naplativih na taj iznos;

(b) da će od dana isteka pomenuta tri mjeseca do isplate na navedenu svotu biti zaračunavana kamata koja se plaća samo na glavnicu po stopi koja odgovara povećanoj kreditnoj i kamatnoj stopi Evropske centralne banke, dodatno uvećanoj za tri procentna poena;

Presuda je izrađena na engleskom jeziku i poslata stranama u postupku 7. februara 2008, u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Søren Nielsen	Christos Rozakis
sekretar	predsjednik

***

[1] Nazivi ljekova ovdje su dati u skladu sa klasifikacijom ljekova usvojenom u Ruskoj Federaciji.

[2] Hepatotoksični lijek koji može izazvati oštećenje jetre.

[3] Idem.

[4] Ruski naziv za Klometol, odnosno metoklopramid.

____________________________________

Prevod presude je preuzet iz knjige "Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - izabrane presude Evropskog suda za ljudska prava". Knjiga je objavljena u okviru projekta „Monitoring poštovanja ljudskih prava u ustanovama zatvorenog tipa u Crnoj Gori” koji je Akcija za ljudska prava, kao nosilac projekta, sprovela u saradnji sa Centrom za građansko obrazovanje, Centrom za antidiskriminaciju „Ekvista”, Sigurnom ženskom kućom, Beogradskim centrom za ljudska prava i Letonskim centrom za ljudska prava.

FIRST SECTION

CASE OF MECHENKOV v. RUSSIA

(Application no. 35421/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

7 February 2008

FINAL

07/07/2008

This judgment may be subject to editorial revision

In the case of Mechenkov v. Russia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Loukis Loucaides,
Nina Vajić,
Anatoli Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 January 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 35421/05) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Mr Aleksandr Stepanovich Mechenkov (“the applicant”), on 18 August 2005.

2. The Russian Government (“the Government”) were initially represented by Mr P. Laptev, the former Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights, and subsequently by their new Representative, Mrs V. Milinchuk.

3. On 27 June 2006 the President of the Chamber decided to apply Rule 41 of the Rules of Court and to grant priority treatment to the application.

4. On 1 September 2006 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

5. The Government objected to the joint examination of the admissibility and merits of the application. Having considered the Government’s objection, the Court dismissed it.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1957 and lives in Novosibirsk. He is currently serving a sentence in correctional facility IK-18 of the Novosibirsk Region.

A. The applicant’s state of health and the medical treatment available to him

1. Events before 28 October 2001

7. On 6 April 1993 the applicant was sentenced to nine years’ imprisonment.

8. On 10 June 1996 the applicant swallowed a piece of electrode and was admitted to the surgical unit of medical penitentiary institution LIU-10, Novosibirsk («лечебно-исправительное учреждение № 10», hereafter LIU-10). He had a chest X-ray and was diagnosed with infiltrative tuberculosis of the upper lobes of the lungs in the active phase. The applicant was treated with ethambutol [1] and isoniazid [2].

9. On 28 May 1998 the applicant was discharged from LIU-10 to Prison UF-91/21, Novosibirsk («УФ-91/21», hereafter UF-91/21) with a diagnosis of infiltrative tuberculosis resulting in fibrosis and dense foci in the upper lobes of the lungs.

10. On 12 April 2000 the applicant was again placed in LIU-10 on account of suspected relapse of tuberculosis. After a medical examination he was diagnosed with infiltrative tuberculosis of the upper lobes of the lungs with dense foci and prescribed with streptomycin, isoniazid, rifampicin [3], ethambutol, pyrazinamide, methionine, diasoline, vitamin B6 and sodium thiosulfate. On 3 May 2000 the applicant stated in writing that he refused to take the prescribed treatment. According to the Government, the course of treatment continued.

11. Having been granted amnesty, the applicant was released from LIU‑10 on 16 August 2000.

12. According to the Government, on his release from detention the applicant failed to apply for registration to the centre for prevention of tuberculosis (“the prophylactic centre”). The applicant submitted that his attempt to register at the prophylactic centre had been futile as he had had no valid permanent residence registration.

13. On 4 June 2001 the applicant was placed on the list of the prophylactic centre of Krasnozersk Hospital and diagnosed with focal tuberculosis of the upper lobes of the lungs in the resorption and induration phase.

14. On 29 June 2001 the applicant presented himself at the prophylactic centre. He underwent a medical examination and was issued with a certificate confirming that he was fit to work as an operator of agricultural machinery.

2. The applicant’s detention after 28 October 2001

(a) Detention between 28 October 2001 and 26 April 2002

15. On 28 October 2001 the applicant was arrested on charges of infliction of bodily injuries and incarcerated in the temporary detention facility of the Krasnozerskiy District Department of the Interior of the Novosibirsk Region. Upon the arrest he was not given blood tests for hepatitis C.

16. On 29 October 2001 the applicant complained to his guards that he was spitting blood. They escorted him to the prophylactic centre of Krasnozersk Hospital. The applicant had a chest X-ray and was diagnosed with clinical recovery from tuberculosis resulting in infrequent calcifications. No medical evidence of haemoptysis (coughing blood) was found.

17. On 14 November 2001 the applicant was transferred to remand centre SIZO No. 2, Kuybyshev, the Novosibirsk Region, and underwent a medical examination there.

18. On 26 February 2002 the Krasnozerskiy District Court of the Novosibirsk Region convicted the applicant and sentenced him to eight years’ imprisonment.

19. On 8 April 2002 the Novosibirsk Regional Court amended the judgment on appeal and reduced the sentence to seven years’ imprisonment.

(b) Detention in prison UF-91/13

20. On 26 April 2002 the applicant was transferred to serve his sentence in Prison UF-91/13, Novosibirsk (УФ-91/13, hereafter UF-91/13).

21. On 31 July 2002 the applicant was placed in LIU-10 and diagnosed with clinical recovery from pulmonary tuberculosis resulting in fibrosis and dense foci, stenocardia and extra-systolic arrhythmia. On 8 August 2002 he was discharged from LIU-10 and transferred back to UF‑91/13.

22. On 30 September 2002 the applicant went on hunger strike, which led to a deterioration in his state of health. On 7 October 2002 the applicant declined the prison authorities’ offer to place him in hospital. On 9 October 2002 the applicant was admitted to the prison infirmary of UF-91/13 and ended his hunger strike. According to the Government, while in the UF-91/13 infirmary, the applicant did not keep to the prescribed diet and refused to undergo certain tests or take treatment. On 23 October 2002 he was discharged from the UF-91/13 infirmary for failure to comply with its rules.

23. On 13 January 2003 the applicant was transferred away from UF‑91/13 to an unspecified penitentiary institution.

24. Between 2 April 2003 and 20 August 2004 the applicant was kept in Prison UF-91/15 (УФ-91/15, hereafter UF-91/15).

25. On 5 November 2003 the applicant was placed in the inter-regional tuberculosis hospital («межобластная туберкулезная больница», hereafter MSTB), a specialised facility within LIU-10, for clinical confirmation of diagnoses of ischaemia and chronic hepatitis. On 18 December 2003 he was discharged from the MSTB to UF-91/15 with a diagnosis of compound gastritis, pyloric spasm and emotionally unstable personality disorder.

26. On an unspecified date in 2004 the applicant was transferred to UF‑91/21. On arrival he was listed in the prison medical register. The Government submitted that on several occasions the applicant had refused to take preventive anti-tuberculosis medications. According to the applicant, shortly after the transfer to UF‑91/21 he was placed in its prison infirmary where he received injections with non-disposable syringes.

27. On 25 October 2004 the applicant was placed in the MSTB on account of suspected relapse of tuberculosis and underwent general and biochemical blood tests, as well as a chest X-ray. He was diagnosed with recurrence of infiltrative tuberculosis of the upper lobe of the left lung.

28. According to the Government, on 29 November 2004 the applicant’s blood test revealed antibodies to viral hepatitis C. Relying on the test results, the LIU-10 doctors diagnosed the applicant with chronic hepatitis C and treated him with essenciale, cerucal, riboksin and vitamins C, B1 and B6. The applicant submitted that at some point Mr G., the deputy head of LIU-10, referring to scarce budgetary financing, offered to purchase some costly hepatoprotective medicines for him at his own expense.

29. On 16 December 2004 and 27 January 2005 the applicant’s blood tests revealed no acute hepatitis C. The applicant was then prescribed ninety-three doses of anti-tuberculosis medications, such as isoniazid, rifampicin, ethambutol, protionamid and streptomycin. On 26 January 2005 the MSTB doctor filed with the head of LIU‑10 a report stating that the applicant had taken none of the prescribed doses.

30. On 7 February 2005 the applicant was discharged from the MSTB and placed in the LIU-10 infirmary. He was prescribed five anti-tuberculosis medicines, vitamins and hepatoprotective treatment. According to the Government, on several occasions, namely on 11 February, 2 and 30 March, 8 and 12 April, 20 June and 12 July 2005, as well as on 2 February 2006, the applicant refused to take the prescribed anti-tuberculosis treatment.

31. On 30 March 2005 the doctors of the LIU-10 infirmary prescribed the applicant with a course of anti-tuberculosis medication comprising sixty doses.

32. According to the Government, the applicant’s tuberculosis had been stabilised by August 2005.

33. On 25 October 2005 the applicant took blood tests and was diagnosed with infiltrative tuberculosis and hepatitis C in a partial remission stage. No acute hepatitis C was revealed at that time. According to the applicant, he received no antiviral or hepatoprotective treatment.

34. On 9 December 2005 the LIU-10 infirmary doctor issued a certificate confirming that the applicant had taken none of the sixty doses of the prescribed anti-tuberculosis medication.

35. On 18 April 2006 the applicant was transferred to the MSTB for inpatient treatment and allegedly placed in a cell with active tuberculosis carriers. On 27 April 2006 the applicant was discharged from the MSTB and transferred back to LIU-10.

36. On an unspecified date in 2007 the applicant was transferred from LIU‑10 to correctional facility IK-18 of the Novosibirsk Region.

B. Proceedings instituted by the applicant

1. Complaints at domestic level

37. On unspecified dates in 2005 the applicant complained to the prosecutor’s office of the Novosibirsk Region (“the regional prosecutor’s office”) about his infection with hepatitis C and lack of medical assistance in LIU-10. By letters of 11 and 13 April 2005 the regional prosecutor’s office informed the applicant that his complaints had been dismissed as unsubstantiated.

38. At some point the applicant complained to the Main Department of the Federal Service for the Execution of Sentences in the Novosibirsk Region. On 4 July 2005 they replied that the applicant had been refusing to comply with doctors’ instructions and had taken only six out of sixty prescribed doses of anti-tuberculosis treatment. They commented that the applicant had been provided with appropriate and comprehensive medical assistance.

39. The applicant applied for conditional release on health grounds. On 15 April 2005 the Novosibirskiy District Court of the Novosibirsk Region dismissed his request. Apparently the applicant did not appeal against the decision.

40. The applicant sued a regional branch of the Federal Penitentiary Service claiming compensation for damage to health. On 28 February 2005 the Dzerzhinsk District Court of Novosibirsk returned the statement of claims to the applicant for elimination of discrepancies. It appears that the applicant did not comply with the court’s request. He lodged another statement of claims, which was returned to him for a failure to eliminate discrepancies by the Dzerzhinsk District Court of Novosibirsk on 1 August 2005. Apparently the applicant did not appeal against the decision.

41. The applicant believed that his property rights had been infringed by a private company and lodged against it two statements of claims, one of which was returned to him for elimination of discrepancies on 8 November 2005. On 3 April 2006 the second action was disallowed for failure to pay a court fee. The applicant did not appeal against the rulings.

42. The applicant complained to the regional prosecutor’s office that Mr G. had made death threats to him. He also complained about his infection with hepatitis C and interference with his correspondence with the Court.

43. By letter of 27 March 2006 the regional prosecutor’s office informed the applicant that they had dismissed the entire set of his complaints as unsubstantiated. They observed, in particular, the following:

“<...> [Medical] data obtained in the course of the objective examination excludes viral hepatitis’ activity and the need to administer antiviral treatment.

The infection with hepatitis C could have occurred as a result of repeated acts of self-mutilation [that damaged] the epidermis and the mucous membrane of the stomach, committed in March and May 1995 and June and September 1996. Since 2000 [medical] facilities of the Novosibirsk Region penitentiaries have used only disposable syringes and needles; thus the possibility of infection with viral hepatitis C in these facilities is excluded.

In 2005 [the applicant] sent no applications to the European Court via the LIU‑10 administration; however, he received acknowledgment of receipt dated 16 January 2006 of his application form dated 9 November 2005. In 2006 [the applicant] sent two letters to the European Court, namely a sealed letter of 14 February 2006 and [the applicant’s] explanation of 17 February 2006; by 22 March 2006 LIU-10 had not received any replies to these letters.”

44. On 29 August 2006 the regional prosecutor’s office received the applicant’s complaint of poor detention conditions and insufficient medical assistance in LUI-10, as well as about the disciplinary sanctions imposed on him by the LIU-10 authorities.

45. On 29 September 2006 the regional prosecutor’s office informed the applicant that they had carried out an inquiry into the facts complained of and established the following. In 2006 LIU-10 had been fully supplied with anti-tuberculosis treatment and thus the necessary medication had been available to the applicant. The applicant’s allegations that Mr G. had extorted foreign currency from him in exchange for expensive hepatoprotective medicines were rebutted, as Mr G. had only advised the applicant of his right to purchase additional treatment.

2. Application to the Court and further developments

(a) The applicant’s correspondence with the Court

46. On 18 August 2005 the applicant sent his first letter to the Court.

47. On 8 December 2005 the applicant, referring to his poor state of health and lack of adequate medical assistance in LIU-10, requested the Court to indicate to the Government interim measures under Rule 39 of the Rules of Court. He submitted that he was unable to submit copies of his medical record kept in LIU-10.

48. On 26 January 2006 the President of the Chamber requested the Government to submit factual information on the case.

49. On 20 April 2006 the Court forwarded the factual information submitted by the Government to the applicant for comments, to be submitted before 1 June 2006. On 4 May 2006 the LIU-10 authorities received the Court’s letter. According to the applicant, he was served with it only on 25 May 2006.

50. On 26 July 2006 the Court acknowledged receipt of the applicant’s letter. On 11 August 2006 the Court’s letter reached LIU-10. The letter carries the LIU-10 incoming mail stamp.

51. On 8 September 2006 the Court informed the applicant that his case had been communicated to the Government. On 22 September 2006 the Court’s letter reached LIU-10. The letter carries the LIU-10 incoming mail stamp placed next to a signature of the Section Registrar.

52. On 13 September 2006 the Court acknowledged receipt of the applicant’s letter. On 2 October 2006 the Court’s letter reached LIU-10. The letter carries the LIU-10 incoming mail stamp placed next to a signature of a lawyer of the Registry.

53. On 19 September 2006 the Court acknowledged receipt of the applicant’s letters. On 13 October 2006 the Court’s letter reached LIU-10. The letter carries the LIU-10 incoming mail stamp placed next to a signature of a lawyer of the Registry.

54. On 22 September 2006 the Court acknowledged receipt of the applicant’s letters. On 13 October 2006 the Court’s letter reached LIU-10. The letter carries the LIU-10 incoming mail stamp placed next to a signature of a lawyer of the Registry.

(b) Sanctions imposed on the applicant

55. Between 13 February 2002 and 4 May 2005 the applicant was placed in a disciplinary cell six times and reprimanded five times for failure to comply with prison regulations.

56. The applicant was placed in a disciplinary cell a further nine times. In particular, on 28 October 2005 he was sanctioned for storing prohibited items; on 1 and 22 March, 14 April, 24 May and 21 July 2006 for unauthorised visits to certain areas of a penitentiary institution; on 14 June 2006 for smoking outside the designated area. On 29 September 2006 he was again confined in a disciplinary cell for swearing at an officer, and on 13 October 2006 he was punished for sending a complaint to the Prosecutor General without the authorities’ permission.

57. On 17 March and 6 September 2006 the applicant was reprimanded for swearing. Two more reprimands were given him, on 10 July and 14 August 2006, for unauthorised visits to certain areas of a penitentiary institution.

58. On 14 February 2006 the applicant handed over to the LIU-10 authorities a sealed letter to the Court. On the same date Mr S., the new deputy head of LIU-10, and two other officials, Mr K. and Mr L., organised a meeting with the applicant and discussed the contents of the letter. The case file contains a certificate signed by the three officials, which reads as follows:

“On 14 February 2006 a conversation was held with the convict Mechenkov in the educational work unit [of LIU-10] concerning the sealed complaint he had lodged. In the course of the conversation Mechenkov refused to inform the [LIU-10] officers of the purpose of the complaint and of its content.”

59. According to the applicant, on 27 March 2006 Mr S. in the presence of Mr K. said to the applicant, alluding to the latter’s application to the Court, that he “had got mixed up with the State that had no mercy” and that even if he survived in prison, he might be hit by a car after his release.

60. On 7 July 2006 Mr S., Mr K. and Mr L. held another meeting with the applicant and issued a certificate analogous to that of 14 February 2006. On the same date they sent the applicant’s letter to the Court.

61. On 2 August 2006 Mr S., Mr K. and Mr L. discussed his sealed complaint to the Court with the applicant and issued a certificate to that effect.

62. On 19 and 27 October 2006 Mr S., Mr K. and Mr L. issued certificates confirming that they had had conversations with the applicant concerning his sealed complaints and stating that the applicant had refused to disclose their contents. On the same dates the LIU-10 authorities sent the applicant’s letters to the Court.

63. On 17 December 2006 and 9 January 2007 Mr L. issued certificates confirming that he had conversed with the applicant and that the latter had refused to disclose the contents of his sealed letters. On 18 December 2006 and 9 January 2007 the LIU-10 authorities sent the applicant’s letters to the Court.

II. MEDICAL DOCUMENTS SUBMITTED BY THE GOVERNMENT

64. The Government submitted to the Court copies of a number of documents related to the applicant’s medical history. Most of the copies are of poor quality.

65. Majority of the documents relate to the events between June 1996 and March 2003 and concern the treatment that the applicant received on account of tuberculosis. The documents submitted that relate to the applicant’s hepatitis C may be summarised as follows.

66. A barely legible one-page document entitled “Discharge summary” is dated 18 December 2003; it is unclear which medical institution issued it. It transpires from the document that by 18 December 2003 the applicant had been diagnosed with chronic hepatitis of unconfirmed aetiology in inactive phase.

67. A record dated 5 November 2004 that appears in a document entitled “Medical record” lists the applicant’s diagnosises, including chronic viral hepatitis C with zero activity.

68. The case file contains one page of the “Discharge summary”. It is clear from the content of the document that the discharge summary contains more than one page. The document confirms that between 25 October 2004 and 7 February 2005 the applicant was kept in the MSTB and diagnosed with infiltrative tuberculosis concurrent with chronic viral hepatitis C with zero activity. It transpires from the document that the applicant had unspecified blood tests, chest X-ray and electrocardiogram.

69. According to a one-page document that presumably forms part of a medical record, on 11 February 2005 the applicant visited a doctor and complained that he had been infected with hepatitis C in UF-91/15. The applicant, who had refused to take anti-tuberculosis treatment, was prescribed with essenciale, vitamin B6 and two more medicines, the names of which are illegible.

70. The case file contains a barely legible one-page document from which it transpires that the applicant spent some time in an unspecified medical institution with a diagnosis of recurrence of tuberculosis concurrent with viral hepatitis C with zero activity. The document contains no information concerning the treatment prescribed to the applicant.

III. RELEVANT DOMESTIC LAW

71. Article 91 § 2 of the Russian on Execution of Sentences of 1997 («Уголовно-исполнительный Кодекс РФ»), as amended on 8 December 2003, as well as Rule 53 of the Internal Regulations of Correctional Facilities adopted by Decree no. 205 of the Russian Ministry of Justice of 3 November 2005, provide that all detainees’ incoming and outgoing correspondence is subject to censorship by the administration of the correctional facility. Correspondence with courts, prosecutors, penitentiary officials, the Ombudsman, the public monitoring board and the European Court is not subject to censorship.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF INFECTION WITH HEPATITIS C

72. The applicant complained under Article 3 of the Convention that he had been infected with hepatitis C after his incarceration in October 2001. Article 3 of the Convention provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. Submissions by the parties

73. The Government submitted that the applicant could not have contracted hepatitis C in any penitentiary facility after 28 October 2001 because since that date all medical procedures in the penitentiary system’s facilities had been done with disposable or sterile instruments. In the Government’s view, the applicant had not been duly diligent as regards to his health and could have contracted hepatitis C in the usual ways before his arrest in October 2001.

74. The applicant contested the Government’s submissions. He submitted that in 1995 and 1996 he had undergone three surgical procedures while in detention that the Government had failed to mention. He also explained that between August 2000 and October 2001 he had undergone medical check-ups that had revealed no hepatitis C.

B. The Court’s assessment

75. The Court reiterates that, pursuant to Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with a matter within a period of six months of the final decision in the process of exhaustion. If no remedies are available or if they are judged to be ineffective, the six-month period in principle runs from the date of the act complained of (see Hazar and Others v. Turkey (dec.), nos. 62566/00 et seq., 10 January 2002). Special considerations may apply in exceptional cases where an applicant first avails himself of a domestic remedy and only at a later stage becomes aware, or should have become aware, of the circumstances which make that remedy ineffective. In such a situation, the six-month period may be calculated from the time when the applicant becomes aware, or should have become aware, of those circumstances (see Bulut and Yavuz v. Turkey (dec.), no. 73065/01, 28 May 2002).

76. The Court further points out that it is not open to it to set aside the application of the six-month rule solely because a respondent Government have not made a preliminary objection based on that rule, since the said criterion, reflecting as it does the wish of the Contracting Parties to prevent past events being called into question after an indefinite lapse of time, serves the interests not only of respondent Governments but also of legal certainty as a value in itself. It marks out the temporal limits of the supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision is no longer possible (see Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000-I).

77. Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that, according to the Government, the applicant was diagnosed with chronic hepatitis C for the first time on 29 November 2004 (see paragraph 28 above). The applicant did not allege that he had become aware of the diagnosis at a later date. The present application was lodged on 18 August 2005, more than six months after 29 November 2004.

78. The Court further notes that the applicant attempted to bring his grievances to the attention of the domestic authorities. In particular, early in 2005 he complained about his infection with hepatitis C to the prosecutor’s office. He also lodged a statement of claims with a district court, but did not take the appropriate steps to have the case finally decided. Given that the Government did not plead non-exhaustion, the Court is not in a position to determine whether the applicant had exhausted effective domestic remedies available to him, if any, in respect of the infection complaint. In any event, the Court does not deem it necessary to determine the benchmark for the calculation of the six-month period for the following reason.

79. The Court observes that the circumstances of the applicant’s infection with hepatitis C were contested between the parties. At the outset of the proceedings before the Court the applicant insisted that he could have become infected with the virus of hepatitis C after his arrest in October 2001. The Government refuted his allegations and presumed that the infection could have occurred before the arrest. The applicant did not agree with the Government and noted that in 1995 and 1996 he had undergone surgical procedures, which the Government had not mentioned. He asserted that between August 2000 and October 2001 he had undergone medical check-ups which had revealed no hepatitis C.

80. The Court notes that an ordinary medical check-up does not suffice to reveal chronic hepatitis. Considering that the applicant did not submit any medical evidence that he had undergone a specific blood test for hepatitis C before his incarceration in October 2001, the Court concludes that the applicant’s allegations relating to his infection with the hepatitis C virus did not go beyond speculation and assumption.

81. In the light of the above, the Court finds that the material in the case file does not enable it to conclude beyond all reasonable doubt that the applicant contracted chronic hepatitis C after his incarceration on 28 October 2001 and that such infection could be imputable to the respondent State.

82. It follows that this part of the application must be rejected as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF RISK OF RECURRENCE OF TUBERCULOSIS AND INFECTION WITH HEPATITIS A

83. The applicant complained under Article 3 of the Convention that in LIU-10 he had been held with inmates suffering from active tuberculosis and hepatitis A and thus could have become infected with those illnesses.

A. Submissions by the parties

84. The Government contested the applicant’s allegations. They submitted that the applicant had never shared a cell with active tuberculosis carriers. They further insisted that no case of infection with hepatitis had been registered in the penitentiary institutions of Russia since 28 October 2001.

85. The applicant disagreed with the Government and rebutted their allegations and claimed that one of his inmates had contracted hepatitis A in LIU-10, while a number of other detainees had been infected with HIV and hepatitis there. He did not produce any evidence in support of his position.

B. The Court’s assessment

86. The Court observes at the outset that it has already examined cases concerning alleged violations of Article 3 of the Convention on account of poor conditions of detention entailing high risks of contracting tuberculosis (see, for example, Kalashnikov v. Russia, no. 47095/99, § 98, ECHR 2002‑VI, and Solovyev v. Russia (dec.), no. 76114/01, 27 September 2007). Accordingly, it considers that the applicant’s complaint about risks of recurrence of tuberculosis and infection with hepatitis A could fall within the ambit of Article 3 of the Convention.

87. However, the Court notes that the applicant’s allegations were not supported by any proof. It takes into consideration that the applicant might have experienced difficulties in procuring documentary evidence. Nevertheless, the Court points out that in cases where detainees were unable to produce documents to support their complaints it has relied on other evidence, for example, written statements signed by eyewitnesses (see, for example, Khudobin v. Russia, no. 59696/00, § 87, ECHR 2006‑... (extracts)). Accordingly, it was open to the applicant to provide the Court with written statements by those of his inmates who had suffered from active tuberculosis or hepatitis A, which he failed to do.

88. Thus, the Court is not persuaded that the applicant made a prima facie case as regards the alleged risks of recurrence of tuberculosis and infection with hepatitis A.

89. It follows that this part of the application must be rejected as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF INADEQUATE MEDICAL ASSISTANCE

90. The applicant complained under Article 3 of the Convention that the LIU-10 personnel had not provided him with medical treatment adequate to his hepatitis C concurrent with tuberculosis.

A. Submissions by the parties

91. The Government contended that the medical assistance provided to the applicant while in detention had been adequate. The applicant had not been subjected to medical tests for hepatitis C upon his arrest and placement in custody because he had demonstrated no clinical evidence of the illness and the prison regulations then in force had not provided for mandatory hepatitis C tests. The Government submitted that they could not produce a copy of the applicant’s medical record for the period between 10 June 1996 and 28 May 1998 because it had been destroyed. On 29 November 2004 the applicant had been diagnosed with chronic hepatitis C. The absence of acute hepatitis had proven that the infection with the virus had occurred before the placement in the penitentiary facility. Once the illness had been revealed, the applicant had received essenciale, cerucal, riboksin and vitamins. The applicant had not suffered from acute hepatitis C while in LIU-10 and had not required inpatient treatment. In the absence of clinical evidence of acute hepatitis C the applicant had been provided with palliative care and subjected to monitoring of blood biochemical characteristics and dynamic therapeutic control. The applicant had been repeatedly placed in LIU-10 on account of tuberculosis where he had been prescribed with anti-tuberculosis treatment. However, on several occasions he had refused to take the prescribed medicines. According to the Government, the existing system of providing detainees with medical assistance is compatible with Article 3 of the Convention and the applicant’s complaint was entirely unsubstantiated.

92. The applicant maintained his submissions and insisted that his rights under Article 3 of the Convention had been infringed.

B. The Court’s assessment

1. Admissibility

93. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) Establishment of facts

94. The Court observes that the parties to the present case presented differing accounts of the medical assistance rendered to the applicant in respect of his illnesses. It also notes the difficulties for the applicant in obtaining the necessary evidence in support of allegations in cases where the respondent Government are in possession of the relevant documentation and fail to submit it. Where the applicant makes out a prima facie case of treatment contrary to Article 3 of the Convention and the Court is prevented from reaching factual conclusions for lack of such documents, it is for the Government to argue conclusively why the documents in question cannot serve to corroborate the allegations made by the applicants, or to provide a satisfactory and convincing explanation of how the events in question occurred (see, mutatis mutandis, Toğcu v. Turkey, no. 27601/95, § 95, 31 May 2005; Akkum and Others v. Turkey, no. 21894/93, § 211, ECHR 2005-... (extracts)).

95. The Court observes that, when communicating this case, it asked the Government whether the medical treatment available to the applicant on account of his tuberculosis and hepatitis C had been adequate for his condition and sufficient for preventing further deterioration of his health.

96. The Government submitted their written observations in this respect. Regrettably, they did not produce a copy of the applicant’s entire medical file. Instead they provided copies of a few documents, some of which were barely legible. The information that can be obtained from them relates mostly to the applicant’s tuberculosis. The data at the Court’s disposal relating to the treatment available to the applicant on account of his hepatitis C are sparse (see paragraphs 64 – 70 above).

97. The Government stated that the applicant’s medical records for 1996 to 1998 had been destroyed. The Court reiterates that the authorities of the penitentiary institution should have kept a record of the applicant’s state of health and the treatment he underwent while in detention (see Khudobin v. Russia, no. 59696/00, § 83, ECHR 2006‑... (extracts)). The Court further notes that the Government gave no reason for their failure to submit legible copies of the applicant’s medical file that should have contained records made after 1998. Moreover, the Government did not provide any medical record related to the applicant’s hepatitis made after 25 October 2005 (see paragraph 33 above). It follows that the Government disregarded the opportunity to support their submissions by evidence to which they had sole access.

98. The Court therefore considers that, where necessary, it can legitimately draw inferences from the Government’s failure to provide legible medical documents.

(b) General principles enshrined in the Court’s case-law

99. The Court reiterates that Article 3 of the Convention prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment (see Labita v. Italy, judgment of 6 April 2000, Reports of Judgments and Decisions 2000-IV, § 119). Such ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3 of the Convention. The assessment of this minimum level is relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and mental effects and, in some cases, the state of health of the victim (see Ireland v. the United Kingdom, judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 65, § 162). Although the purpose of such treatment is a factor to be taken into account, in particular the question of whether it was intended to humiliate or debase the victim, the absence of any such purpose does not inevitably lead to a finding that there has been no violation of Article 3 (e.g. Peers v. Greece, no. 28524/95, § 74, ECHR 2001-III, and Valašinas v. Lithuania, no. 44558/98, § 101, ECHR 2001-VIII).

100. The Court has consistently stressed that the suffering and humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment or punishment (see Labita, cited above, § 120). Nevertheless, in the light of Article 3 of the Convention, the State must ensure that a person is detained under conditions which are compatible with respect for human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject the individual to distress or hardship exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention, and that, given the practical demands of imprisonment, the person’s health and well-being are adequately secured (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, §§ 92-94, ECHR 2000-XI), with the provision of the requisite medical assistance and treatment (see, mutatis mutandis, Aerts v. Belgium, judgment of 30 July 1998, Reports 1998-V, p. 1966, §§ 64 et seq.).

101. Although the medical assistance available in prison hospitals may not always be at the same level as in the best medical institutions for the general public, the State must ensure that the health and well-being of detainees are adequately secured by, among other things, providing them with the requisite medical assistance (see Kudła, cited above, § 94, ECHR 2000-XI; see also Hurtado v. Switzerland, judgment of 28 January 1994, Series A no. 280-A, opinion of the Commission, pp. 15-16, § 79). Furthermore, if the authorities decide to maintain a seriously ill person in detention, they must demonstrate special care in guaranteeing such conditions of detention that correspond to his special needs resulting from his disability (see Farbtuhs v. Latvia, no. 4672/02, § 56, 2 December 2004).

102. In order to establish whether the applicant received requisite medical assistance while in detention, it is crucial to determine whether the State authorities provided him with the minimum scope of medical supervision for timely diagnosis and treatment of his illnesses (see Popov v. Russia, no. 26853/04, § 211, 13 July 2006).

103. First, the Court will consider whether the applicant was promptly diagnosed with chronic hepatitis C.

104. According to the Government, the applicant was not subjected to blood tests for hepatitis C upon his incarceration on 28 October 2001 for the reason that by that time such tests had not been mandatory. The Court agrees that it may be excessive to subject each and every detainee to a range of medical tests for all contagious diseases. Nevertheless, certain tests may be indispensable for proper assessment of a patient’s state of health; a decision whether to carry out certain diagnostics or not should be based on an individual’s medical history.

105. The Court notes that from 1996 the applicant was regularly prescribed and received hepatotoxic anti-tuberculosis treatment (see paragraphs 8, 10 and 29 above), which may cause liver damage. In such circumstances it considers that the minimum scope of medical supervision required for the applicant’s condition could have included regular blood tests for hepatitis.

106. The Court observes that the evidence in its possession does not allow establishing with certainty the exact date on which the applicant was diagnosed with chronic hepatitis C. The medical records submitted by the Government indicate that the applicant had been diagnosed with hepatitis of unconfirmed aetiology by 18 December 2003 (see paragraph 66 above). In their observations the Government submitted that the applicant had undergone the first test for hepatitis on 29 November 2004 (see paragraph 91 above). The Court points out that more than eleven months elapsed between the moment when the applicant’s hepatitis had been for the first time mentioned in his medical record and the date when the first blood test was administered to confirm the diagnosis. In such circumstances the Court cannot conclude that the applicant was diagnosed with chronic hepatitis C in timely fashion.

107. Secondly, the Court must determine whether the applicant received requisite treatment in relation to his hepatitis C.

108. The medical documents at the Court’s disposal do not reveal whether the applicant received any antiviral treatment on account of his chronic hepatitis C after he had been diagnosed with it. According to the Government, the LIU‑10 doctors found that in the absence of active hepatitis process such treatment was unnecessary. The Court readily accepts that it was for the doctors who physically examined the applicant to assess whether he required antiviral treatment. However, the materials in the Court’s possession do not allow it to be established with clarity on what date and which doctor made such a decision.

109. The Court takes note of the Government’s submissions that the applicant had been subjected to monitoring of blood biochemical characteristics and dynamic therapeutic control on account of his chronic hepatitis C (see paragraph 91 above). However, the Government did not submit detailed description of measures taken in the course of the monitoring and control. Furthermore, they provided no information as to whether the applicant had ever been examined by a hepatologist, which would be at least reasonable considering the hepatotoxic treatment that the applicant had received on account of his tuberculosis.

110. Neither did the Government provide the Court with information on the treatment available to the applicant after 25 October 2005 (see paragraph 33 above). In such circumstances the Court finds itself in a position to infer from the Government’s failure to submit copies of relevant medical documents that the applicant did not receive adequate medical assistance on account of his chronic hepatitis C after that date in LIU-10 and IK-18.

111. In the light of the above, the Court finds that the applicant was not provided with the minimum scope of medical supervision for timely diagnosis and treatment of his hepatitis C while in detention and thus did not receive the medical assistance required for his condition, which amounted to inhuman and degrading treatment.

112. Therefore, there has been a violation of Article 3 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 34 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF CONVERSATIONS WITH THE OFFICIALS

113. The applicant complained under Article 34 of the Convention that the LIU-10 authorities had put illicit pressure on him in relation to his complaint to Strasbourg. In particular, he alleged that the LIU-10 authorities had demanded that he disclose the contents of his letters to the Court and that they had impeded his correspondence with the Court on a regular basis. He also insisted that the LIU-10 authorities had unfairly sanctioned him for his complaints to Strasbourg. Article 34 of the Convention reads, in so far as relevant, as follows:

“The Court may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto. The High Contracting Parties undertake not to hinder in any way the effective exercise of this right.”

A. The parties’ submissions

114. The Government submitted that the LIU-10 officials had had ten conversations with the applicant related to Strasbourg proceedings: on 14, 17 and 28 February, 1 and 20 March, 3 and 14 April, 1 and 21 August, as well as on 13 October 2006. Two of those had been organised in order to clarify the reasons why he had lodged the application with the Court, but the applicant had refused to give any explanations. Eight conversations had been aimed at helping the applicant to resolve the questions he might have had while preparing the documents for the Court and at the protection of his rights and legitimate interests; the applicant had declined the assistance offered. The conversations had taken place in the presence of several officials and inmates, who had denied the applicant’s allegations of threats and psychological pressure. The Government submitted written statements by the LIU-10 officials, confirming that they had not put any pressure on the applicant in the course of their conversations with him concerning the application to Strasbourg. On 16 February and 12 April 2006 the LIU-10 officials had had meetings with the applicant concerning the translation of the Court’s letters into Russian. On several occasions two officials of the regional prosecutor’s office had discussed with the applicant the numerous complaints he had lodged with them, but they had not touched upon the application with the Court. The Government further claimed that the applicant’s sealed letters sent via the LIU-10 administration had not been opened or censored. The applicant had been served with all replies from the Court in sealed envelopes within seventy-two hours of their receipt by LIU-10. The Government also submitted that between 13 February 2002 and 13 October 2006 the applicant had been confined fifteen times in a punishment cell. Each confinement had been imposed on the applicant as a sanction for a breach of prison rules. Furthermore, between 18 March 2003 and 6 September 2006 the applicant had received nine reprimands for breaches of prison rules. None of the sanctions had been related to his application to the Court. In sum, they insisted that there had been no hindrance with the applicant’s right to individual petition.

115. The applicant contested the Government’s submissions and asserted that he had refused to disclose the contents of his letters to the Court to the LIU-10 authorities because he had not trusted them. He further submitted that he had been served with the Court’s letters with regular and substantial delays. According to the applicant, some of his letters sent via the LIU-10 authorities had never reached the Court. Furthermore, he insisted that he had never asked the LIU-10 authorities to translate the Court’s letters into Russian but had requested that they provide him with an independent translator. Lastly, the applicant disagreed with the Government and claimed that their allegations that he had breached the prison rules on many occasions had been false.

B. The Court’s assessment

1. Conversations with the LIU-10 officials

116. The Court reiterates that it is of the utmost importance for the effective operation of the system of individual petition instituted by Article 34 that applicants or potential applicants should be able to communicate freely with the Court without being subjected to any form of pressure from the authorities to withdraw or modify their complaints (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, cited above, § 105, and Aksoy v. Turkey, judgment of 18 December 1996, Reports 1996-VI, p. 2288, § 105). The expression “any form of pressure” must be taken to cover not only direct coercion and flagrant acts of intimidation of applicants or their legal representatives but also other improper indirect acts or contacts designed to dissuade or discourage them from pursuing a Convention remedy or having a “chilling effect” on the exercise of the right of individual petition by applicants and their representatives (see Fedotova v. Russia, no. 73225/01, §§ 48-51, 13 April 2006; McShane v. the United Kingdom, no. 43290/98, § 151, 28 May 2002; and Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, § 130, ECHR 1999-IV, with further references).

117. Furthermore, whether or not contacts between the authorities and an applicant are tantamount to unacceptable practices from the standpoint of Article 34 must be determined in the light of the particular circumstances of the case. In this respect, regard must be had to the vulnerability of the complainant and his or her susceptibility to influence exerted by the authorities (see the Akdivar and Others and Kurt judgments, cited above, p. 1219, § 105, and pp. 1192-93, § 160, respectively). The applicant’s position might be particularly vulnerable when he is held in custody with limited contacts with his family or the outside world (see Cotleţ v. Romania, no. 38565/97, § 71, 3 June 2003).

118. The Court notes that the LIU-10 authorities regularly held meetings with the applicant to discuss the contents of his sealed letters to the Court. The first meeting took place on 14 February 2006, shortly after the Court’s request for factual information had been sent to the Government. The Government admitted that the LIU-10 authorities had discussed the applicant’s complaints to Strasbourg with him ten times. Furthermore, the case file contains certificates confirming that further meetings were organised on 2 August, 19 and 27 October 2006, as well as on 9 January 2007.

119. According to the Government, the conversations had been organised with the sole intention of helping the applicant. The Court is disinclined to accept this argument. In its view, the LIU-10 officials should have inferred from the applicant’s constantly displayed reluctance to answer their questions that he had not needed their assistance.

120. The Court emphasises that the present application concerned primarily the quality of medical assistance available to the applicant in LIU‑10, where he had been detained for a lengthy period. In the Court’s view, his health and well-being depended largely on the LIU-10 personnel. In such circumstances regular conversations with the officials of the very same facility might have indeed had a “chilling effect” on the applicant’s intention of pursuing a Strasbourg remedy.

121. The Court considers that the applicant must have felt intimidated by the repeated conversations with the LIU-10 officials apparently held against his will and could have experienced a legitimate fear of reprisals (see Popov, cited above, § 250). Accordingly, such conversations constituted illicit pressure, which amounted to undue interference with the applicant’s right of individual petition.

122. Therefore, there has been a violation of Article 34 of the Convention in this respect.

2. The applicant’s correspondence with the Court

123. The Court reiterates that it is important to respect the confidentiality of its correspondence since it may concern allegations against prison authorities or prison officials. The opening of letters from the Court or addressed to it undoubtedly gives rise to the possibility that they will be read and may conceivably, on occasion, also create the risk of reprisals by prison staff against the prisoner concerned (see Klyakhin v. Russia, no. 46082/99, § 118, 30 November 2004).

124. The Court emphasises that, pursuant to the Russian law in force, correspondence of detainees with the Court is not subject to censorship (see paragraph 71 above). The Court further notes that at least five of its letters to the applicant bear LIU-10 incoming mail stamps in the letter body (see paragraphs 50 – 54 above). The Government did not put forward any explanation as to the origin of those stamps and insisted that the Court’s letters had been sealed when given to the applicant.

125. Having regard to the materials at its disposal, the Court cannot accept the Government’s argument and is bound to conclude that the LIU‑10 authorities opened its letters to the applicant and stamped them as regular incoming mail. The Court further observes that it is not in a position to establish whether those letters were read by the authorities. Nevertheless, the mere fact that those letters were opened leaves room for reasonable suspicion that the applicant’s correspondence with the Court was censored by the authorities in breach of the domestic law and Article 34 of the Convention.

126. Therefore, there has been a violation of Article 34 of the Convention on this account.

3. Sanctions imposed on the applicant and threats by the LIU-10 official

127. The Court notes that the applicant insisted that he had been unlawfully persecuted by the LIU-10 authorities. However, there is nothing in the materials reviewed by the Court to suggest that the LIU-10 authorities had intended to punish the applicant for his complaint to the Court when confining him to a disciplinary cell or reprimanding him. The Court is satisfied with the Government’s explanations regarding the grounds for the disciplinary sanctions imposed on the applicant. Consequently, it finds that those sanctions did not amount to a hindrance of the applicant’s right to individual petition.

128. Furthermore, the applicant complained to the Court that one of the LIU‑10 officials had implied that his life would be endangered unless he withdrew his complaint to Strasbourg. However, those allegations were not supported by any evidence.

129. Accordingly, the Court finds that there has been no violation of Article 34 of the Convention in this respect.

V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

130. The applicant raised a number of complaints alleging breach of his rights. In particular, he relied on Article 6 of the Convention complaining of overall unfairness of the proceedings against him that ended on 8 April 2002 and of lack of access to court as regards the civil proceedings against a private company. He further complained under Article 13 of the Convention that the domestic authorities had not provided him with a legal-aid lawyer to represent him before the Court. Moreover, the applicant relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention alleging that he had been deprived of property by the private company. He further complained under Article 2 of Protocol No. 4 that his freedom of movement had been restricted by the fact that after the collapse of the Soviet Union he had been granted Russian citizenship against his will. Lastly, the applicant complained under Article 1 of Protocol No. 12 that the domestic authorities’ refusal to conditionally release him on health grounds had been discriminatory and alleged that his infection with hepatitis C had amounted to capital punishment contrary to Article 1 of Protocol No. 13.

131. Having regard to all the material in its possession, and as far as it is within its competence, the Court finds that the applicant’s submissions disclose no appearance of violations of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols. It follows that this part of the application must be rejected as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

132. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

133. The applicant asked the Court to determine the amount of compensation for the suffering and distress caused by the alleged violations of his rights.

134. The Government noted that the applicant had not specified the amount of his claims for just satisfaction.

135. The Court considers that the applicant must have suffered distress and frustration resulting from the lack of adequate medical assistance available to him, aggravated by the fact that the State authorities had interfered with his right to individual petition, and that this cannot be sufficiently compensated for by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, it awards the applicant EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

136. The applicant did not make any claim in respect of the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court within the time-limits set by the Court.

137. Accordingly, the Court makes no award under this head.

C. Default interest

138. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the alleged lack of adequate medical assistance available to the applicant while in detention admissible and the remainder of the complaints inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention on account of the inadequate medical assistance provided to the applicant while in detention;

3. Holds that the State has failed to fulfil its obligation under Article 34 not to hinder the effective exercise of the right of individual petition in respect of the State authorities’ conversations with the applicant and opening of his correspondence with the Court;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Russian roubles at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Done in English, and notified in writing on 7 February 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President

[1] Names of medical substances are given hereafter in accordance with the classification of drugs adopted in the Russian Federation.

[2] Hepatotoxic medication that may cause liver damage.

[3] Idem.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde