Slimani protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
57671/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
27.07.2004
Članovi
2
2-1
3
13
35
35-1
41
Kršenje
2
Nekršenje
13
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut na osnovu zahteva državljanke Francuske protiv Republike Francuske, koja je tvrdila da su vlasti držale njenog pokojnog partnera u ustanovi koja nema medicinsku opremu ili negu koja je bila neophodna s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, te da su propustile da pruže odgovarajuće lečenje kada se smrtno razboleo, što je dovelo do povrede člana 13 u vezi sa članom 2 I 3 Konvencije. Takođe je istakla da je bila isključena iz istrage povodom smrti njenog partnera, da nije imala pristup doumentima niti je saslušana, a takođe nije bila obaveštena ni o odluci da postupak istrage bude obustavljen. Država je kritikovala podositeljku predstavke da nije podnela krivičnu prijavu za ubistvo zajedno sa zahtevom da se uključi u postupak kao oštećena.

Sud je zaključio da je podnositeljka predstavke imala obavezu da se prvo obrati domaćim sudovima, da je imala pravni lek na osnovu domaćeg prava, te da sud iz tih razloga nije mogao da ispita suštinu pritužbi zasnovane na materijalnoj povredi člana 2 Konvencije koja se tiče navodne odgovornosti vlasti za smrt njenog partnera ni suštinu pritužbe zasnovane na članu 3 Konvencije koja se odnosi na uslove pod kojima je njen partner bio lišen slobode, te iz navedenih nije došlo do povrede člana 13 tumačenog u vezi sa članom 2 ili članom 3 Konvencije. Sud je zaključio da je podnositeljki predstavke trebalo dozvoliti da učestvuje u istrazi za utvrđivanje smrti njenog partnera bez obaveze da prethodno podnese krivičnu prijavu, te da je došlo do povrede proceduralnog aspekta člana 2 Konvencije. Zbog tog zaključka nije bilo neophodno da sud odlučuje o tome da li je istraga bila u skladu sa zahtevima člana 3 Konvencije.

Sud je prihvatio sa pet glasova prema dva prethodni prigovor države da ne može da razmatra ni suštinu pritužbe da postoji materijalna povreda člana 2 Konvencije, a koja se ondosi na navodnu odgovornost vlasti za smrt partnera podnositeljke predstavke, te ni suštinu pritužbe da postoji materijalna povreda člana 3 Konvencije u pogledu uslova pod kojima je njen partner bio pritvoren. Takođe je presudio da je došlo do povrede člana 13 Konvencije tumačenog zajedno sa članom 2 i 3 Konvencije, te da je došlo do povrede člana 2 Konvencije usled nemogućnosti podnositeljke predstavke da učestvuje u istrazi radi utrvđivanja uzroka smrti njenog partnera i da dobije pristup istrazi.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRACA

DRUGO ODELJENJE

PREDMET SLIMANI PROTIV FRANCUSKE

(predstavka br. 57671/00)

PRESUDA

(IZVOD)

Strazbur, 27. jul 2004.

U predmetu Slimani protiv FrancuskeEvropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasijedajući u vijeću sastavljenom od:

A. B. Baka, predsjednik,
J.-P. Costa,
L. Loucaides,
C. Bîrsan,
K. Jungwiert,
M. Ugrekhelidze,
A. Mularoni, sudije,
i S. Dollé, sekretar Odjeljenja,

pošto je razmatrao predmet na zatvorenim sjednicama održanim 8. aprila 2003. i 6. jula 2004, donosi sljedeću presudu, usvojenu gore pomenutog datuma:

...

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnositeljka predstavke rođena je 1969. i živi u Marseju. Njen pokojni partner, g. Sliti, rođen 1958, bio je državljanin Tunisa.

A. Krivični i medicinski dosije g. Slitija

  1. G. Sliti je primljen nekoliko puta na psihijatrijsku kliniku, kako u Tunisu, tako i u Francuskoj.
  2. G. Sliti je bio osuđen na četiri godine zatvora i presudom krivičnog suda u Marseju od 2. oktobra 1990. trajno mu je zabranjen boravak na francuskoj teritoriji. Rješenje kojim mu je trajno zabranjeno da uđe na teritoriju Francuske nije bilo izvršeno odmah pošto je izdržao zatvorsku kaznu.
  3. G. Sliti je 1998. podmetnuo požar u kući podnositeljke predstavke i prijetio da će skočiti kroz prozor s njihovim osamnaestomjesečnim sinom. Zbog ovoga mu je krivični sud u Marseju 21. septembra 1998. izrekao kaznu zatvora od godinu dana. Nakon što je bio prinudno hospitalizovan u bolnici Edouard Toulouse u Marseju (Centre Hospitalier Edouard Toulouse – u daljem tekstu „CHET“) u periodu od 29. jula do 25. avgusta 1998. godine (na psihijatrijskom odjeljenju), g. Sliti je bio prebačen u zatvor Bomet (Beaumettes) radi izdržavanja gore pomenute kazne.
  4. Psihijatrijski izvještaj koji je zatražio predsjednik marsejskog višeg suda (tribunal de grande instance), datiran je 1. septembra 1998. i pripremio ga je dr Goujon iz CHET; između ostalog, u njemu se kaže da bi g. Sliti trebalo da bude podvrgnut „dugotrajnom psihijatrijskom liječenju, ili čak hospitalizaciji na psihijatrijskom odjeljenju“. Postojalo je i pismo (datirano 4. maja 1999.) dr Chabannes, psihijatra u CHET, u kome se kaže da je septembra 1998. zbog „depresivnog i anksioznog“ stanja g. Slitija bilo neophodno da on bude zadržan u bolnici dvadesetak dana, jer njegove „prijetnje da će se ubiti sugerišu da bi mogao sebi nanijeti zlo“. Ljekarski izvještaj od 9. februara 1999, koji je izdao isti ljekar, sadrži sljedeće napomene:

„...[g. Sliti], čije stanje je trenutno stabilno... liječi se kombinacijom antidespresiva, ljekova za umirenje i neuroleptika. U [njegovom] najboljem interesu je da se nastavi s psihijatrijskom njegom kad bude pušten na slobodu, naročito pošto je on sam tražio psihijatrijsku podršku. Jedan od ljekara u bolnici Edouard Toulouse biće i dalje ljekar odgovoran za njega“.

Medicinski tretman propisan g. Slitiju prije nego što je smješten u pritvor sastojao se od sljedećih antidepresiva, neuroleptika i ljekova za umirenje: Lysanxia – 40 mg (dvije tablete svaka 24 sata), Deroxat – 20 mg (jedna tableta svaka 24 sata), Phenergan (četiri tablete svaka 24 sata) i Risperdal – 2 mg (dvije tablete svaka 24 sata).

B. Smještanje g. Slitija u pritvorski centar Marsej-Aran

  1. Prefekt oblasti Buš-di-Ron (Bouches-du-Rhône) je 22. maja 1999. odlučio da izvrši rješenje donijeto 2. oktobra 1990. kojim je g. Slitiju trajno zabranjeno da boravi u Francuskoj i kojim je naređeno da bude deportovan u Tunis. U tom cilju, naređeno je da g. Sliti bude zadržan u pritvorskom centru Marsej-Aran do 24. maja 1999. G. Sliti je i dalje bio pod medicinskim tretmanom, što se vidi iz recepta koji je izdao dr Chabannes 21. maja 1999. U pritvorskom centru Marsej-Aran policija je preuzela odgovornost za podizanje lijeka koji je prepisan g. Slitiju i za to da mu lijek bude dat.
  2.  Rješenjem od 24. maja 1999. predsjednik marsejskog višeg suda (tribunal de grande instance) produžio je pritvor u Aranu do 22 časa 26. maja 1999, dok se čekalo na izdavanje dokumenta potrebnog za prelaz granice. Žalba koja je podnijeta 25. maja 1999. je odbijena 26. maja 1999. rješenjem predsednika Apelacionog suda, s obrazloženjem da je „postupak bio zakonit i da [je] g. Sliti premješten tog dana tako da je mjera pritvora ukinuta, te da je iz tog razloga [nužno] zaključeno da je žalba izgubila svrhu“.

C. Smrt g. Slitija

  1. Ujutro 26. maja 1999. g. Sliti je dva puta odbio da uzme svoj lijek. Nije ga pregledao ljekar iako je, prema podnesku Države, bio u stanju krajnje uznemirenosti. Oko 10.30 časova mu je pozlilo i kolabirao je. Nakon što su ih pozvali drugi zatvorenici, policajci koji su bili na dužnosti u Aranu su brzo stigli u prostoriju i postavili ga tako da leži na boku, u položaju za oporavak, prije nego što su pozvali mornaričke vatrogasce (marins-pompiers). Oko 10.45 časova ljekar mornaričkih vatrogasaca pružio mu je prvu pomoć. Ustanovio je da je on pao u komu i pružio mu je medicinsku pomoć na licu mjesta. U 12.15 časova g. Sliti je prenijet u bolnicu Conception u Marseju, gdje je oko 12.50 časova primljen na odjeljenje intenzivne njege. Tu je preminuo u 14.50 časova.

D. Istraga radi „utvrđivanja uzroka smrti“

  1. Dvadeset i šestog maja 1999. počela je istraga u skladu s članom 74 Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstu „ZKP“) „radi utvrđivanja uzroka smrti“ g. Slitija. Istražni sudija je 27. maja 1999. Centralnoj policijskoj stanici u Marseju poslao nalog da sprovede istragu i da, u tom cilju, „uzme iskaze od svih relevantnih svjedoka koji mogu da pruže informacije, ustanovi neophodne činjenice, obavi ispitivanja i zakonite pretrage gdje god je to neophodno, i da uzme sve predmete neophodne za utvrđivanje istine“ i „pošalje ... sve neophodne zahtjeve svim javnim vlastima ili privatnim tijelima, svim službenicima i zaposlenima u javnoj upravi ili ministarstvima, i uopšte svima koji mogu da pruže informacije ili dokumenta koji će pomoći da se ustanovi istina“. Obdukcija je izvršena 27. maja 1999. godine. Obdukcioni nalaz s tim datumom sadrži sljedeće zaključke:

„Ispitivanje i obdukcija tijela Moshena Slitija pokazuju:

–    tragove reanimacije;

Moguće je da je trag primjećen u levom abdominalnom predjelu posljedica punkcije srca. To treba da bude potvrđeno putem patoanatomskog ispitivanja srca i ispitivanjem medicinskog dosijea;

–      nema sumnjivih znakova koji bi ukazivali na nasilje;

–      difuznu hiperemiju prisutnu na više organa;

–      prisustvo veoma mnogo pjene u dušniku i bronhijama, kao i makro-skopskih promjena na srcu koje mogu ukazivati na kardio-respiratornu insuficijenciju, što treba da potvrdi stručnjak za patoanatomiju i toksikologiju.“

Na osnovu gore pomenutih uputstava starješina policije je 27. maja 1999. saslušao dva policajca koji su bili na dužnosti u Aranu tokom prijepodneva 26. maja 1999. Dvadeset osmog maja 1999. saslušao je strica preminulog i 3. juna 1999. ljekara mornaričkih vatrogasaca koji je ukazao pomoć g. Slitiju pošto mu je pozlilo. Jedan drugi policajac je 31. maja 1999. saslušao dvije osobe koje su bile zatvorene u Aranu u to vrijeme (T. S. Smain i E. Louis) i prisustvovale događaju. Zapisnici s ovih saslušanja pokazuju da je oko deset ljudi bilo u blizini mjesta gde je g. Slitiju pozlilo i prisustvovalo događaju. Iz njih se takođe vidi da je g. Sliti bio u stanju uznemirenosti i tokom dana koji je prethodio događajima o kojima je ovdje riječ. Dodatni medicinski uzorci su uzeti s tijela žrtve 15. juna 1999.

  1. Patoanatomsko ispitivanje briseva uzetih sa tijela g. Slitija obavio je 15. oktobra 1999. dr H. P. Bonneau, koga je u tu svrhu angažovao istražni sudija. On je u svom izvještaju iznio sljedeće zaključke:

„Patoanatomsko ispitivanje briseva (tretiranih formalinom) pokazuje akutni edem pluća, uzrok smrti g. Slitija.

Etiologija ovog akutnog plućnog edema mora se uporediti s činjenicama u stručnom toksikološkom izvještaju.

Ostali organi su histološki normalni..“

Istražni sudija je tražio izvještaj toksikologa (rješenjima od 31. maja i 15. maja 1999) i odredio da će ga pripremiti dr M. Fornaris. Ona je izvršila ispitivanje 20. juna 2000. i u svom izvještaju od 19. jula 2000. navela sljedeće:

„... svi pronađeni toksini potiču od ljekova; prisutni su u različitim patologijama (anksioznost, bol, konvulzije...).

Ne izgleda vjerovatno da su oni, bilo samostalno ili svojim spajanjem ili nivoom u krvi (u vrijeme smrti, ili čak kada su se osjetili prvi poremećaji) bili neposredan uzrok smrti, ili da su doprinijeli njenom nastupanju.“

  1. Podnositeljka predstavke je bezuspješno zahtijevala pristup obdukcionom i toksikološkom izvještaju. Istražni sudija je nikad nije saslušao i isključena je iz istrage. Ona je 22. aprila 2000. tražila od istražnog sudije da pošalje spise iz istrage javnom tužiocu da bi se sačinio zahtjev za proširenje istrage, kako bi u nju bila uključena i optužba za ubistvo. Pošto joj sudija nije odgovorio u roku od mjesec dana, ona je svoj zahtjev 24. maja 2000. uputila predsjedniku Odjeljenja za optužnice Apelacionog suda u Eks-an-Provansu (Aix-en-Provance), u skladu s članom 81 ZKP. Njen zahtjev je proglašen neprihvatljivim, rješenjem od 29. maja 2000, s obrazloženjem, između ostalog, da „u postupku za utvrđivanje uzroka smrti, gđa Slimani nema pravo da bude strana u postupku i da zahtjeva sprovođenje istražnih radnji“.
  2. Svojim rješenjima od 6. i 20. novembra 2000. istražni sudija je kao vještake imenovao ljekare Boudouresquesa i Romana i naložio im sljedeće:

„Konsultujte medicinski dosije g. Slitija u bolnici Conception i priložene kopije dokumenata u vezi s postupkom.

(i)   Odredite uzrok smrti Sliti Moshena i ustanovite, između ostalog, da li je sprovedeno liječenje bilo u skladu sa savremenim medicinskim standardima.

(ii) Opišite medicinsku infrastrukturu u centru Marsej-Aran i navedite da li je u skladu sa važećim zakonima i podzakonskim propisima.

U slučaju da ustanovite nedostatke ili nepravilnosti, navedite detalje o njima u svom izvještaju i navedite osobu ili osobe koje bi se mogle smatrati odgovornim sa medicinskog stanovišta.

Možete ispitati svakog za koga mislite da će njegovo svjedočenje biti od pomoći i možete od svake javne ili privatne ustanove tražiti sva dokumenta za koja smatrate da ih morate konsultovati.

Od vas se traži da iznesete sva zapažanja koja mogu biti od pomoći kako bi se ustanovila istina.“

Izvještaj je datiran 2. maja 2001. i opisuje medicinsku infrastrukturu u centru Aran kakva je bila 17. marta 2001. U njemu se kaže da „prije septembra 2000. nije bilo zdravstvene službe[;] ljekove su zatvorenicima davali policajci“. Što se tiče uzroka smrti, izvještaj sadrži, između ostalog, sljedeće napomene:

„ ...

Različiti dokazi sugerišu da je liječenje određeno g. Slitiju sprovedeno između 15 i 20 minuta nakon što mu je pozlilo.

Opis kliničkih poremećaja koje je imao g. Sliti odgovora generalizovanim i rekurentnim epileptičkim napadima, pa time stanju epilepsije.

Ovo stanje epilepsije se može smatrati početnim utoliko što g. Sliti nema istoriju epilepsije.

Moguće je da je to što je odbio da uzme lijek (mislimo posebno na benzodijazepine: 80 mg Lysanxia) doprinijelo da dođe do epileptičkog napada.

Što se tiče rezultata toksikološke analize, nijesu nađene nikakve toksične supstance, osim medicinskih. Štaviše, prema toksikološkom izvještaju ne djeluje da su ove medicinske supstance, same po sebi, svojim spajanjem ili nivoima u krvi uzrokovale smrt ili doprinijele tome da ona nastupi.

Liječenje koje je pružio ljekar mornaričkih vatrogasaca u centru Aran je onakvo kakvo se uobičajeno daje u slučajevima epilepsije.

Liječenje je obuhvatilo davanje antikonvulzivnih ljekova i zatim, pošto nijesu imali efekta, barbiturata.

U dušnik je uveden tubus.

Pacijentu je pruženo liječenje u centru Aran tokom jednog i po sata, prije nego što je prebačen u bolnicu Conception u Marseju oko 12.15 časova.

Pošto je dobio barbiturate, nije više imao konvulzije, poslije čega je bilo moguće transportovati ga.

Prema dr F. Topinu nije bilo znakova srčane insuficijencije. Liječenje koje je primijenio prvo ljekar mornaričkih vatrogasaca i koje je potom primijenjeno u višenamjenskoj jedinici za intenzivnu njegu u bolnici Conception je liječenje koje se uobičajeno predlaže u ovakvoj vrsti hitnih medicinskih situacija.

Iako je vrlo brzo i efikasno izvršena reanimacija putem intubiranja, davanja vještačkog disanja, infuzije, spoljne masaže srca, s alkalinizacijom, g. Slitiju je srce prestalo da radi, usljed čega je umro oko 14.50 časova.

Liječenje sprovedeno u pritvorskom centru Aran 26. maja 1999. i neposredna intervencija policajaca oko 10.30 časova, brza intervencija SAMU [mobilne hitne medicinske pomoći] zahvaljujući efikasnosti policajaca prisutnih u prostorijama [,] pružanje hitne medicinske pomoći oko 10.45 časova (kompletno kliničko ispitivanje, elektrokardiogram, plasiranje katetera, uz korišćenje ljekova primjerenih epileptičnom stanju, uvođenje tubusa u dušnik), uslovi transfera u bolnicu Conception u Marseju i liječenje propisano u jedinici intenzivne njege u bolnici Conception bili su u skladu sa savremenim medicinskim znanjima.

Analiza toksikološkog izvještaja koji je sačinila gđa Fomaris 20. jula 2000. ne ostavlja prostor za identifikovanje bilo koje toksične supstance koja je mogla uzrokovati smrt.

Obdukcija tijela Mohsen (sic) Slitija ukazala je na znake reanimacije, i naročito punkcije srca, i prisustvo velikih količina pjene u dušniku i bronhijama i makroskopske promene na srcu koje sugerišu akutnu kardiorespiratornu bolest.

Najzad, patoanatomsko ispitivanje koje je obavio dr H. P. Bonneau 15. oktobra 1999. pokazalo je da je akutni plućni edem uzrok smrti g. Slitija.

Zaključak:

Uzrok smrti Slitija Mohsena (sic) bio je prestanak rada srca poslije akutnog plućnog edema (akutna insuficijencija lijeve aurikule) poslije početnog epileptičnog stanja (moguće uzrokovanog odbijanjem g. Slitija da uzme uobičajenu terapiju).

Propisano liječenje je obavljeno u skladu sa savremenim medicinskim znanjima (u pritvorskom centru Aran od strane SAMU i zatim u bolnici Conception)“.

  1. Javni tužilac je 26. juna 2001. obustavio postupak „u svijetlu zaključaka medicinskih vještaka“ i „nedostatka bilo kakvih dokaza o krivičnom djelu ili ozbiljnom prekršaju kao uzrocima smrti“.
  2. Podnositeljka predstavke se 21. februara 2003, postupajući u svoje ime i u ime svoje djece, obratila ministru unutrašnjih poslova, tražeći naknadu štete. Svoj zahtjev je temeljila na dokumentima koje je Država iznijela tokom postupka pred Sudom, tvrdeći da prije toga nije imala pristup tim dokumentima. Prema njenim navodima, dokumenta pokazuju da je „smrt g. Slitija [bila] posljedica ozbiljnog poremećaja u funkcionisanju službe u pritvorskom centru Aran“. Njena pritužba se posebno odnosila na to što u dato vrijeme nije bilo dovoljno medicinske opreme i osoblja.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Član 74 ZKP predviđa:

„Po otkrivanju mrtvog tijela, nezavisno od toga da li je preminuli umro od nasilne smrti, već uvijek kada je uzrok smrti nepoznat ili sumnjiv, starješina policije, koji o tome dobije obavještenje, odmah će obavijestiti javnog tužioca, odmah će posjetiti mjesto na kome je tijelo otkriveno i sačiniti inicijalna zapažanja.

Javni tužilac obići će mjesto smrti ukoliko to smatra neophodnim i pozvaće osobe kvalifikovane da ocijene okolnosti u kojima je smrt nastupila da mu pomognu. Međutim, on može te zadatke povjeriti starješini policije po svom izboru.

Sem u slučaju da se njihova imena nalaze na jednom od spiskova predviđenih članom 157, osobe imenovane na ovaj način daće pisanu zakletvu da će sudovima pomagati časno i po savjesti.

Javni tužilac može takođe naložiti istragu s ciljem da se utvrde uzroci smrti.“

Član 80–4 ZKP, koji je dodat Zakoniku o krivičnom postupku Zakonom br. 2002–1138 od 9. septembra 2002. godine (Službeni list od 10. septembra 2002), glasi:

„...

Članovi porodice ili bliski rođaci preminule ili nestale osobe mogu se prijaviti da učestvuju u krivičnom postupku kao oštećeni. Međutim, ako nestala osoba bude pronađena, njena adresa i druge stvari koje bi vodile direktnom ili indirektnom otkrivanju njene adrese neće biti otkriveni oštećenima bez saglasnosti osobe u pitanju, ako je riječ o punoljetnoj osobi, ili bez saglasnosti istražnog sudije kada je riječ o maloljetnim licima ili o punoljetnim licima pod starateljstvom.“

  1. Član 85 ZKP predviđa:

„Svako ko tvrdi da je pretrpio štetu usljed krivičnog djela ili ozbiljnog prekršaja može, podnošenjem krivične prijave, da se pridruži krivičnom postupku kao oštećeni na osnovu prijave podnijete nadležnom istražnom sudiji.“

III. IZVJEŠTAJI EVROPSKOG KOMITETA ZA SPRIJEČAVANJE MUČENJA I NEČOVJEČNOG ILI PONIŽAVAJUĆEG POSTUPANJA ILI KAŽNJAVANJA „CPT“

A. Izvještaj upućen Vladi Francuske o posjeti Francuskoj od 6. do 18. oktobra 1996. godine (usvojen 14. maja 1998)

  1. Dio izvještaja posvećen je „pritvorskim centrima za strance“. Stav 202 glasi:

(nezvanični prevod)

„ ... uslovi pritvora u kojima su držane osobe lišene slobode u pritvorskom centru Marsej-Aran su takvi da je mnogo toga ispod željenog nivoa. Materijalni uslovi su bili osrednji, a stranim državljanima tokom cjelokupnog boravka u toj ustanovi nije data nikakva mogućnost za šetnju na otvorenom. Uz to, nije obezbijeđen nikakav konkretan medicinski nadzor ili njega. Pored toga što je bilo teško vidjeti ljekara, situacija je sa medicinsko-etičkog stanovišta neizbježno vodila nastajanju neprihvatljivih posljedica. Najzad, delegacija je ustanovila da zatvorenici nijesu bili dovoljno informisani o svojim pravima i obavezama i da postupak za stavljanje zatvorenika u izolaciju treba da bude razjašnjen.

Delegacija je prilikom završnog razgovora izrazila ozbiljnu zabrinutost povodom pritvorskog centra Marsej-Aran. Poslije toga su francuske vlasti obavijestile CPT o nizu mjera usmjerenih na poboljšanje zdravlja i bezbjednosti u pritvorskom centru Marsej-Aran i poboljšanje medicinske njege bolesnika; preduzete su i mjere u vezi s njihovim pravima i postupkom koji se primjenjuje u slučaju kada se zatvorenik smješta u izolaciju. Imajući to u vidu, francuske vlasti su ukazale da je nemoguće poreći da je zgrada loše prilagođena potrebama centra.

CPT je izrazio zadovoljstvo brzinom kojom su vlasti reagovale na zapažanja delegacije. Međutim, Komitet je istakao da je neprihvatljivo da zatvorenici nemaju mogućnosti da vježbaju na otvorenom u dužim vremenskim periodima i da danju unutar centra nije prisutna medicinska sestra. U skladu s tim, preporučio je da francuske vlasti odmah preduzmu odgovarajuće mjere u pogledu ove dvije stvari. Opšte uzev, CPT je tražio od francuskih vlasti da ponovo razmotre otvaranje novog pritvorskog centra u Marseju.“

B. Izvještaj upućen Vladi Francuske o posjeti Francuskoj od 14. do 26. maja 2000. godine (usvojen 9. jula 2001.)

  1. Relevantni stavovi ovog Izvještaja su:

(nezvanični prevod)

„59. S izuzetkom pritvorskog centra Marsej-Aran, može se smatrati da su pristup ljekaru i medicinska njega na lokacijama koje su posjećene maja 2000. na zadovoljavajućem nivou. Posebno zato što je u svim ovim ustanovama pristup ljekarima i ljekovima bio besplatan za strane državljane o kojima je riječ.

...

60. Međutim, kao i 1996, situacija u Marsej-Aranu i dalje je neprihvatljiva sa stanovišta medicinske etike i – treba dodati – sa stanovišta čovječnosti. Jula 1998. organizacija Ljekari svijeta (Médecins du Monde) raskinula je ugovor o međusobnoj pomoći u pružanju medicinske njege zatvorenicima. Organizacija SOS ljekari (SOS Médecins), sa svoje strane, pristala je da posjećuje centar samo u izuzetnim okolnostima. Delegacija je čula brojne pritužbe zatvorenika prema kojima su njima, kada su tražili da vide ljekara, policajci rekli da moraju biti u stanju da to plate. Neki su se isto tako žalili da su im zalihe ljekova na izmaku (na primjer, terapija održavanja i ljekovi za akutna stanja za osobe koje imaju astmu).

Sem toga, s obzirom na to da još uvijek nije potpisan poseban ugovor, nijedna medicinska sestra nije bila prisutna, niti je centar imao makar jedan komplet za pružanje prve pomoći (čak ni zavoje), a ljekove, koji su čuvani u kartonskoj kutiji, davali su stražari u skladu sa potrebama koje su prijavljivali zatvorenici.

Kao odgovor na neposredna zapažanja, francuske vlasti su obavijestile CPT da su 14. juna 2000. prefekt oblasti Buš-di-Ron i uprava marsejskih javnih bolnica potpisali ugovor o pružanju zdravstvenih usluga. Od 1. septembra 2000. u centru će sedam dana nedjeljno postojati medicinska služba, a ljekar će biti prisutan polovinu radnog vremena. CPT želi da izrazi zadovoljstvo preduzetim merama.“

PRAVO

I.   NAVODNA POVREDA ČLANOVA 2 I 3 KONVENCIJE, I ČLANA 13 TUMAČENOG ZAJEDNO S ČLANOM 2 ILI ČLANOM 3

...

B. Ocjena Suda

1.  Opšta načela

  1. Sud naglašava da prva rečenica člana 2 nalaže državama ugovornicama ne samo da se uzdržavaju od oduzimanja života „s namjerom“ ili „upotrebom sile“ koja nije srazmjerna legitimnim ciljevima navedenim u tačkama (a) do (c) drugog stava ove odredbe, već isto tako da preduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu života onih koji su u njihovoj nadležnosti (vidi, među ostalim izvorima, L. C. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-III, st. 36, i Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 27229/95, st. 89, ECHR 2001-III). Obaveze država ugovornica dobijaju posebnu dimenziju kada je riječ o zatvorenicima, jer su zatvorenici potpuno pod kontrolom vlasti. Imajući u vidu njihovu ranjivost, vlasti imaju dužnost da ih štite. Sud je u skladu s tim zaključio da, kada je to primjenjivo, Država prema članu 3 Konvencije ima obavezu da pruži uvjerljivo objašnjenje za sve povrede do kojih je došlo u pritvoru (vidi, na primjer, Ribitch protiv Austrije, 4. decembar 1995, Series A br. 336, st. 34, i Salman protiv Turske [GC], br. 21986/93, st. 99, ECHR 2000-VII) ili tokom drugih vidova lišavanja slobode (vidi, na primjer, Keenan, citirano gore, st. 91, i Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 14. mart 2002, br. 46477/99, st. 56), a ta obaveza je naročito stroga kada osoba umre (ibid.). Smatrajući isto tako da član 3 Konvencije zahtijeva od Države da štiti zdravlje i fizičku dobrobit lica lišenih slobode, na primjer tako što će im obezbijediti potrebnu medicinsku pomoć (vidi, inter alia, Keenan, citirano gore, st. 111; Mouisel protiv Francuske br. 67263/01, br. 40; ECHR 2002-IX; i McGlinchey i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 50390/99, st. 46, ECHR 2003-...), Sud smatra da, kada zatvorenik umre usljed zdravstvenog problema, Država mora pružiti objašnjenje o uzroku smrti i liječenju koje je osobi o kojoj je riječ pruženo prije nego što je preminula. Opšte uzev, sama činjenica da je osoba preminula pod sumnjivim okolnostima dok je bila u pritvoru treba da pokrene pitanje da li je Država ispunjavala svoju obavezu da štiti pravo pojedinca na život.
  2. Treba isto tako dodati da član 3 Konvencije uključuje pravo svih zatvorenika na takve uslove pritvora koji su u skladu s ljudskim dostojanstvom, kako bi se obezbijedilo da ih način i metod izvršenja mjera koje su im određene ne podvrgavaju patnji i teškoćama takvog intenziteta koji prevazilazi neizbježni stepen patnje koji pritvor nosi sam po sebi; uz to, pored zdravlja zatvorenika, na odgovarajući način treba obezbijediti i njihovu dobrobit, imajući u vidu praktične zahtjeve koje lišenje slobode nameće (vidi, na primjer, Mouisel, i McGlinchey i drugi, citirano gore). U ovom kontekstu mora se imati u vidu posebna ranjivost mentalno oboljelih osoba (vidi, na primjer, Keenan, citirano gore). Od ovih garanacija, po analogiji, korist moraju imati i druge osobe lišene slobode, kao što su lica koja su u administrativnom pritvoru.
  3. Sud je isto tako smatrao da obaveza da se štiti pravo na život prema članu 2 Konvencije, tumačena u vezi s opštom obavezom država prema članu 1 Konvencije da „svakome u [svojoj] nadležnosti jemče prava i slobode određene [u Konvenciji]“, takođe upućuje na to da mora postojati neki oblik djelotvorne zvanične istrage kada je pojedinac ubijen usljed primjene sile. Osnovni cilj takve istrage je da se obezbijedi djelotvorna primjena domaćih zakona koji štite pravo na život i, u slučajevima koji uključuju organe Države, da omogući da oni odgovaraju za smrtne slučajeve do kojih je došlo u okviru njihove odgovornosti. Vrsta istrage koja će ostvariti ovaj cilj može da se razlikuje zavisno od okolnosti. Međutim, koja god vrsta da se primijeni, jednom kada vlasti saznaju za takav slučaj, one moraju djelovati po sopstvenoj inicijativi. Ne mogu prepustiti inicijativi najbližih srodnika da oni podnesu formalnu prijavu, niti da preuzmu odgovornost za sprovođenje bilo kakvih istražnih postupaka (vidi, na primjer, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, st. 111, ECHR 2001-III).
  4. Po mišljenju Suda, isto važi u svakom slučaju u kom zatvorenik umre pod sumnjivim okolnostima: „zvanična i djelotvorna istraga“ podobna da ustanovi uzroke smrti, pomoću koje će odgovorni biti identifikovani i kažnjeni, mora biti sprovedena na inicijativu vlasti (vidi, u tom smislu, Paul i Audrey Edwards, citirano gore, st. 74).
  5. Istraga ove vrste mora biti sprovedena i kada osoba iznese uvjerljivu tvrdnju da su je policija ili slične vlasti podvrgle postupanju kojim se krši član 3 Konvencije (vidi, na primjer, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998, Reports,1998-VIII, st. 102).
  6. Da bi istraga bila djelotvorna, neophodno je da oni koji su odgovorni za njeno sprovođenje budu nezavisni od onih koji su pod sumnjom da su imali veze sa smrtnim ishodom. Oni ne treba da im budu podređeni u hijerarhijskom ili institucionalnom smislu, već da u praksi budu nezavisni (vidi, na primjer, McKerr, st. 112, i Paul i Audrey Edwards, st. 70, citirano gore). Vlasti moraju preduzeti sve razumne korake koje mogu da preduzmu kako bi obezbijedile dokaze o događaju, uključujući, između ostalog, iskaze svjedoka, forenzičke dokaze i, kada je to primjereno, obdukciju koja će dati potpuni i precizni uvid u povrede i objektivnu analizu kliničkih nalaza, uključujući i uzrok smrti. Svaki nedostatak u istrazi koji podriva mogućnost da se istragom ustanovi uzrok smrti ili odgovorno lice predstavlja rizik da ovaj standard neće biti ispunjen (vidi, među ostalim izvorima, McKerr, citirano gore, st. 113, i Paul i Audrey Edwards, st. 71, citirano gore). Štaviše, u slučajevima kada je upotreba sile od strane vlasti dovela do smrti pojedinca, Sud je smatrao da je „zahtjev za hitnošću i razumnom brzinom implicitno sadržan u ovom kontekstu“, naglašavajući s tim u vezi da se može smatrati kako je hitan odgovor vlasti generalno od suštinske važnosti kako bi javnost zadržala povjerenje u to da vlasti poštuju zakon i spriječavaju svako učešće svojih organa u nezakonitom djelovanju ili njihovo tolerisanje takvog djelovanja (vidi, na primjer, McKerr, st. 114, i Paul i Audrey Edwards, citirano gore, st. 72). Sud smatra da se to odnosi na sve slučajeve u kojima je lice preminulo dok je bilo lišeno slobode, jer je, kako vrijeme odmiče, sve teže sakupiti dokaze iz kojih se može odrediti uzrok smrti. U istoj vrsti predmeta Sud je naglasio da mora postojati dovoljan element kontrole javnosti nad istragom ili njenim rezultatima kako bi se obezbijedila odgovornost u praksi, kao i u teoriji. Sud je naveo da, iako se neophodni stepen kontrole javnosti može razlikovati od slučaja do slučaja, najbliži rođaci žrtve moraju u svakom slučaju biti uključeni u postupak u mjeri koja je potrebna da se zaštite njihovi legitimni interesi (vidi, među ostalim izvorima, Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, st. 109, 4. maja 2001; McKerr, st. 115; i Paul i Audrey Edwards, st. 73). Sud smatra da je to neophodno kada lice umre dok je lišeno slobode.

2.   Primjena ovih načela u ovom predmetu

  1. U ovom predmetu ne tvrdi se da su vlasti „namjerno“ ubile g. Slitija, ili da je njegova smrt nastupila usljed nesrazmjerne upotrebe sile. Glavna pritužba koju je u vezi s članovima 2 i 3 Konvencije u odnosu na vlasti iznijela podnositeljka predstavke jeste da su one držale g. Slitija u ustanovi koja nema medicinsku opremu ili njegu koja je bila neophodna s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, te da su propustile da pruže odgovarajuće liječenje kada se smrtno razbolio.
  2. Spisi predmeta pokazuju da je g. Sliti bio hospitalizovan u nizu psihijatrijskih ustanova, da je imao medicinsku njegu prije nego što je smješten u pritvorski centar Marsej-Aran, da je bio pod velikim uticajem ljekova kada je preduzeta ova mjera i da su vlasti o tome bile obaviještene. Štaviše, izvještaji CPT od 14. maja 1998. i 9. jula 2001. godine (vidi gore stavove 22–23) pokazuju da u vrijeme kada je g. Sliti bio držan u pritvorskom centru Marsej-Aran taj centar nije imao medicinsku opremu ni medicinsko osoblje i da su materijalni uslovi u kojima je on boravio u pritvoru bili loši. To je Sudu dovoljno da zauzme stav da načela iznijeta gore, u stavovima 27–32, važe u ovom slučaju.

(a)    Navodna odgovornost vlasti za smrt g. Slitija, uslovi pod kojima je bio pritvoren i pritužba zasnovana na članu 13 Konvencije tumačenom u vezi s članom 2 ili članom 3 Konvencije

  1. Država je kritikovala podnositeljku predstavke zato što nije podnijela krivičnu prijavu za ubistvo zajedno sa zahtjevom da se uključi u postupak kao oštećena ili što nije pred upravnim sudovima pokrenula postupak za utvrđivanje odgovornosti Države prije nego što je svoju predstavku podnijela Sudu. Država je istakla prethodni prigovor zbog propusta podnositeljke predstavke da iscrpi domaće pravne ljekove u pogledu svoje pritužbe na osnovu člana 2, koja se tiče navodne odgovornosti vlasti za smrt g. Slitija, i pritužbe zasnovane na članu 3, koja se tiče uslova pod kojima je g. Sliti bio zatvoren u centru Marsej-Aran.
  2. U svojoj odluci o prihvatljivosti od 8. aprila 2003, Sud je priključio ovaj prigovor meritumu zbog toga što je podnesak Države koji se odnosi na propust da se iskoriste domaći pravni ljekovi usko povezan s drugim pritužbama podnositeljke predstavke na osnovu članova 2 i 3 Konvencije i pritužbom na osnovu člana 13 Konvencije.
  3. Međutim, Sud smatra da ovaj prigovor treba da bude odvojen od merituma i da sada treba da bude razmotren.
  4. Polazeći od toga, Sud ističe da, prema članu 35, stav 1 Konvencije, on može da se bavi nekom predstavkom tek nakon što budu iscrpljeni svi domaći pravni ljekovi. Svrha člana 35 je da državama ugovornicama otvori mogućnost da spriječe ili isprave povrede za koje su odgovorne prije nego što te navodne povrede budu iznijete pred Sud. Pravilo definisano u članu 35, stav 1, utemeljeno je na ovoj pretpostavci, koja se oslikava u članu 13 Konvencije – s kojim je veoma povezana – da postoji djelotvoran lijek dostupan u odnosu na navodno kršenje u domaćem sistemu; taj lijek mora takođe „da se odnosi na navodne povrede i mora biti dostupan i dovoljan“ (vidi, na primjer Mifsud protiv Francuske (odluka) [GC], br. 57220/00, st. 15, ECHR 2002-VIII).
  5. U ovom predmetu, kao „svako ko tvrdi da je pretrpio štetu usljed krivičnog djela ili ozbiljnog prekršaja“, podnositeljka predstavke mogla je nadležnom istražnom sudiji da podnese krivičnu prijavu za ubistvo i da zahtijeva da se pridruži postupku kao oštećena (čl. 85 Zakonika o krivičnom postupku). Takvom prijavom – koja se može podnijeti protiv nepoznatih lica – pokreće se krivični postupak. Istražni sudija ima dužnost da istražuje na isti način kao da je zahtjev za sprovođenje istrage podnio javni tužilac (u ovom pogledu već dugo postoji dosledna sudska praksa; za nedavni primjer, vidi Cass. Crim, 21. septembar 1999, Bull. br. 188). Kada istraga pokaže da činjenice zbog kojih je podnijeta prijava mogu da se smatraju relevantnim iz ugla krivičnog prava, to može dovesti do toga da predmet bude iznijet pred krivične sudove, koji su onda ovlašćeni, ne samo da odluče o pravnom pitanju koje je iznijeto pred njih, već i da odluče o građanskoj tužbi i, kada je to primjenljivo, nadoknade gubitak koji je pretrpio oštećeni usljed krivičnog djela. Ako istražni sudija, koji postupa po prijavi koju je podnio bliski srodnik osobe koja je umrla pod sumnjivim okolnostima, na kraju istrage smatra da smrt nije nastupila usljed djelovanja ili propusta koji se mogu smatrati krivičnim djelom, on/ona donosi rješenje o obustavljanju postupka, čime se okončava krivično gonjenje. Ukoliko se najbližim srodnicima – u svijetlu rezultata istrage – čini da je smrt vjerovatno nastupila usljed nepravilnosti u radu državnih organa odgovornih za preminulog, ili zbog propusta zaposlenih u tim organima, oni i dalje mogu da tuže Državu za naknadu štete pred upravnim sudovima.
  6. Ove napomene važe i u odnosu na činjenice koje mogu biti predmet razmatranja prema članu 3 Konvencije.
  7. Sud iz ovoga zaključuje da je podnositeljka predstavke imala pravni lijek na osnovu domaćeg prava, koji je ispunjavao gore pomenute uslove, odnosno, bio je dostupan, mogao je da pruži zadovoljenje za njene pritužbe i nudio je razumne izglede za uspjeh (vidi, na primjer, Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, st. 76, ECHR 1999-V). Ona je zato imala obavezu da ga koristi prije nego što se obrati Sudu. Pošto to nije učinila, Sud ne može da ispita suštinu pritužbi. Zato Sud prihvata prigovor Države u pogledu neprihvatljivosti predstavke u ovom njenom dijelu. Prema tome, ne može da razmatra ni suštinu pritužbe zasnovane na materijalnoj povredi člana 2 Konvencije, koja se tiče navodne odgovornosti vlasti za smrt g. Slitija, ni suštinu pritužbe zasnovane na članu 3 Konvencije koja se odnosi na uslove pod kojima je g. Sliti bio lišen slobode u centru Marsej-Aran.
  8. S obzirom na tijesnu povezanost člana 13 i člana 35, stav 1 Konvencije, Sud isto tako zaključuje da nije bilo kršenja člana 13 tumačenog u vezi sa članom 2 ili članom 3 Konvencije.

(b)    Sprovođenje „zvanične i djelotvorne istrage“ koja se zahtijevana osnovu članova 2 i 3

  1. Sud konstatuje da je istraga za „utvrđivanje uzroka smrti“ (čl. 74 ZKP) otvorena automatski, na sam dan kada je g. Sliti preminuo. U skladu s propisima, jedan istražni sudija je bio zadužen da vodi istragu. Svrha takve istrage je da odredi da li je osoba umrla usljed krivičnog djela ili ozbiljnog prekršaja. Ukoliko je to slučaj, istražni sudija ne može preći na podizanje optužnice, ali sudska istraga može biti otvorena na osnovu zahtjeva javnog tužioca podnijetog na osnovu člana 80 ZKP. Ako za to postoji osnov, osobama za koje se sumnja da su odgovorne za smrt može se suditi pred krivičnim sudovima. Zato nema sumnje da istraga za „utvrđivanje uzroka smrti“ predstavlja, u teoriji, „zvaničnu istragu“ koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih lica. Treba još utvrditi da li je u ovom slučaju bila i „djelotvorna“. 
  2. S tim u vezi, Sud konstatuje da je podnositeljka predstavke bila isključena iz istrage. Ona nije mogla dobiti pristup dokumentima ili učestvovati u istrazi, niti je istražni sudija mogao da je sasluša. Nijesu joj date nikakve informacije o napredovanju istrage. Nije čak bila obaviještena ni o odluci od 26. juna 2001. da postupak bude obustavljen. U dato vrijeme vladao je stav da, kada je u toku istraga za „utvrđivanje uzroka smrti“, najbliži rođaci preminulog nijesu mogli ni da dobiju pristup spisima predmeta niti da na bilo koji način učestvuju u postupku.
  3. Država je odgovorila da je podnositeljka predstavke ipak mogla da preduzme korake potrebne da se uključi u postupak tako što je nadležnom istražnom sudiji mogla podnijeti krivičnu prijavu protiv nepoznatog lica za ubistvo i da zahtijeva odobrenje da se uključi u postupak kao oštećena. Istraga za utvrđivanje uzroka smrti bi na taj način bila zaključena i pridružena novom postupku.
  4. Sud je već primjetio da je podnositeljka predstavke mogla da podnese krivičnu prijavu i da traži da bude uključena u postupak kao oštećena (vidi gore stav 39). Istina je da, kao stranka u istrazi, oštećena ima niz načina da pristupi „istrazi“: može joj pomagati advokat, koji može dobiti kopije dokumenata vezanih za postupak (čl. 114 ZKP); može tražiti od istražnog sudije da naredi sve neophodne mjere (čl. 81 ZKP), da uzme iskaz od nje ili svedoka, da organizuje suočavanje ili obilazak mjesta događanja; ili da naredi da neka druga stranka dostavi dokument koji je relevantan za istragu (čl. 82–1 ZKP) ili izvještaj vještaka ili dopunsko ili mišljenje drugog vještaka (čl. 156 i 167 ZKP). Ako istražni sudija odbije zahtjev ili propusti da odgovori u roku od jednog mjeseca, postoji pravni lijek koji se podnosi predsjedniku Istražnog odjeljenja (u vrijeme događaja vezanih za ovaj predmet to je bio predsjednik Odjeljenja za optužnice); njima se dostavljaju (čl. 181 ZKP) pozivi za ročište i, između ostalog, odluke da se ne sprovodi istraga, rješenja o obustavljanju postupka ili rješenja koja nijesu u skladu s njihovim građanskopravnim interesima (protiv kojih, štaviše, mogu uložiti žalbu – čl. 186 ZKP); najzad, pod određenim okolnostima, oštećeni mogu tražiti od istražnog sudije da predmet proslijedi na suđenje ili proglasi da nema potrebe da se sprovodi istraga; ako se odgovor ne pošalje u roku od mjesec dana, oni svoj zahtjev mogu podnijeti neposredno Istražnom odjeljenju (čl. 175–1 ZKP).
  5. Ipak, kao što je Sud već naglasio, uvijek kada lice lišeno slobode umre pod sumnjivim okolnostima, član 2 zahtijeva od vlasti da sprovedu „djelotvornu i zvaničnu istragu“ na sopstvenu inicijativu čim saznaju za slučaj, kako bi omogućile da se sazna uzrok smrti i da svako ko je odgovoran bude identifikovan i kažnjen. Vlasti ne mogu da prepuste inicijativi najbližih srodnika preminulog bilo podnošenje formalne prijave ili preuzimanje odgovornosti za istražni postupak. Ovome treba dodati da se takva istraga ne može smatrati „djelotvornom“ sem ukoliko su, između ostalog, najbliži srodnici preminule osobe uključeni u postupak u mjeri koja je neophodna za zaštitu njihovih legitimnih interesa (vidi gore stavove 29–32). Prema mišljenju Suda, nije u skladu s ovim načelima da se od najbližih srodnika preminulog traži da podnesu krivičnu prijavu i zahtjev da se pridruže postupku kao oštećeni ukoliko žele da budu uključeni u istragu. On smatra da čim vlasti postanu svjesne smrti pod sumnjivim okolnostima, one moraju da sprovedu istragu na sopstvenu inicijativu, u koju bi najbliži srodnici preminulog trebalo da budu automatski uključeni.
  6. Sud iz gore iznijetog zaključuje da je podnositeljki predstavke, da bi se postupalo u skladu s članom 2 Konvencije, trebalo dozvoliti da učestvuje u istrazi za utvrđivanje uzroka smrti g. Slitija bez obaveze da prethodno podnese krivičnu prijavu, što ovdje nije bio slučaj. Sud dalje konstatuje da je francusko pravo nedavno na odgovarajući način izmijenjeno: najbliži srodnici preminulog sada mogu da zahtijevaju da budu priključeni postupku kao oštećeni u kontekstu ovakve istrage (vidi gore stav 20), što im daje djelotvoran pristup „istrazi“, ali ih istovremeno ne obavezuje da sami podnesu krivičnu prijavu zajedno sa zahtijevom da se pridruže postupku kao oštećeni.
  7. Prema tome, to što podnositeljka predstavke nije bila u mogućnosti da dobije pristup istrazi koja se vodila radi utvrđivanja uzroka smrti g. Slitija je Sudu dovoljno da zaključi da istraga nije bila „djelotvorna“. Stoga je došlo do povrede proceduralnog aspekta člana 2 Konvencije u tom smislu.
  8. Zbog ovog zaključka nije neophodno da Sud odlučuje o tome da li je istraga bila u skladu sa zahtjevima člana 3 Konvencije.

...

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Prihvata, s pet glasova prema dva, prethodni prigovor Države;

  2. Zaključuje, s pet glasova prema dva, da iz tog razloga ne može da razmatra ni suštinu pritužbe da postoji materijalna povreda člana 2 Konvencije, a koja se odnosi na navodnu odgovornost vlasti za smrt g. Slitija, ni suštinu pritužbe da postoji materijalna povreda člana 3 Konvencije u pogledu uslova pod kojima je g. Sliti bio pritvoren u centru Marsej-Aran;

  3. Zaključuje, jednoglasno, da je došlo do povrede člana 13 Konvencije tumačenog zajedno s članom 2 ili članom 3 Konvencije;

  4. Zaključuje, jednoglasno, da je došlo do povrede člana 2 Konvencije usljed nemogućnosti podnositeljke predstavke da učestvuje u istrazi radi utvrđivanja uzroka smrti g. Slitija i da dobije pristup istrazi;

  5. Zaključuje, jednoglasno, da nije neophodno da odlučuje o tome da li je istraga sprovedena u skladu s proceduralnim zahtijevima člana 3 Konvencije;

...

Presuda je izrađena na francuskom jeziku i dostavljena stranama u postupku 27. jula 2004, u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3, Poslovnika suda.

             S. Dollé                                                                   A. B. Baka

             Sekretar                                                                  Predsjednik

U skladu s članom 45, stav 2, Konvencije i pravilom 74, stav 2, Poslovnika Suda, djelimično nesaglasno mišljenje sudije Loucaidesa, kome se pridružio sudija Mularoni, priloženo je ovoj presudi.

 A. B. B.

  S. D.

 DJELIMIČNO NESAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE LOUCAIDESA, KOME SE PRIDRUŽIO SUDIJA MULARONI

1. Ja se u potpunosti slažem s opštim načelima iznijetim u stavovima 27– 32 presude, i u potpunosti prihvatam zaključak Suda da je u ovom predmetu došlo do povrede člana 2 Konvencije, jer podnositeljka predstavke nije bila u mogućnosti da učestvuje u istrazi za utvrđivanje uzroka smrti njenog partnera. Ipak, smatram da je u istrazi koja je vođena u ovom predmetu bilo drugih nedostataka koje je, po mom mišljenju, trebalo naglasiti u presudi. Štaviše, nije me ubijedilo obrazloženje koje je navelo većinu da prihvati prigovor Države zbog toga što nijesu iscrpljeni domaći pravni ljekovi u pogledu pritužbe o povredi člana 2 Konvencije i o navodnoj odgovornosti vlasti za smrt g. Slitija, i ja smatram da je ta odredba povrijeđena i u vezi s ovim pitanjem.

A. Što se tiče sprovođenja „zvanične i djelotvorne istrage“ u ovom predmetu

2. U potpunosti se slažem sa većinom da je „istraga za utvrđivanje uzroka smrti“ propisana u članu 74 Zakonika o krivičnom postupku u teoriji „zvanična istraga“ koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih lica (vidi stav 43 presude) i da je, u ovom predmetu, bilo dovoljno konstatovati da podnositeljka predstavke nije imala pristup istrazi da bi se zaključilo da ona nije bila „djelotvorna“ (vidi stav 44–49). Međutim, želim da naglasim da prema mom mišljenju ni drugi kriterijumi, koji su na ovom polju ustanovljeni kroz praksu Suda i koji su ponovljeni u stavu 32 presude, takođe izgleda da nijesu ispunjeni.

3. Istakao bih, prije svega, da istražni sudija nije sam pokrenuo nikakvu istragu: istraga je bila u potpunosti povjerena starješinama policije u skladu s opštim uputstvima izdatim 27. maja 1999. godine. Istražni sudija, i medicinski vještaci koje je on imenovao, oslanjali su se u potpunosti na činjenice koje je utvrdila policija. Nije mogla biti isključena mogućnost da je g. Sliti umro usljed nemara policije: policija je odgovorna za upravljanje i nadzor nad centrom Aran, i u tom pogledu potčinjena javnom tužiocu; u odsustvu medicinskog osoblja, ljekove su zatvorenicima davali policajci; u ovom predmetu, prvu pomoć su pružili policajci.

Štaviše, u mjeri u kojoj se to može rekonstruisati iz dokumenata koje su dale stranke, postojao je niz nedostataka u istrazi: (1) iznenađen sam, prije svega, da je trajala više od dvije godine i naročito da su patoanatomski izvještaj (od 15. oktobra 1999) i toksikološki izvještaj (od 19. jula 2000) bili sačinjeni toliko kasno poslije smrti, i da stručno medicinsko mišljenje koje bi uporedilo zaključke ova dva izvještaja vještaka sa medicinskim dosijeom preminulog nije traženo do 6. novembra 2000. godine (i istraga zatvorena 2. maja 2001, odnosno, skoro dvije godine poslije smrti); (2) saslušana su samo dvojica zatvorenika koji su boravili u pritvoru zajedno sa preminulim, dok dokumentacija pokazuje da je desetak ljudi prisustvovalo događajima; (3) iako su dvojica zatvorenika koji su saslušani izjavili da je preminuli bio uznemiren dan prije nego što mu je pozlilo, a njegova zdravstvena istorija je bila poznata, vlasti nijesu pokušale da ustanove da li postoji veza između smrti, stanja preminulog prije nego što se razbolio i toga što nije prethodno bio liječen; (4) nijesu saslušani ni mornarički vatrogasci koji su intervenisali na licu mjesta (sem ljekara), ni medicinsko osoblje koje je poslije toga preuzelo brigu nad preminulim do trenutka njegove smrti; (5) nije uzet iskaz podnositeljke predstavke, koja je bila osoba najbliža preminulom; (6) kao što je prethodno naglašeno, istražni sudija nije sprovodio nikakvu istragu – reklo bi se da čak nije otišao ni na mjesto događanja.

B. Što se tiče odgovornosti vlasti za smrt g. Slitija

1. Iscrpljenost domaćih pravnih ljekova

4. Ne dijelim stav većine da podnositeljka predstavke, pošto nije podnijela krivičnu prijavu zajedno sa zahtjevom da se pridruži postupku kao oštećena, nije iscrpila domaće pravne ljekove. Sumnjam da bi takav pravni lijek (koji predstavlja pravni lijek u krivičnom pravu) bio djelotvoran ili da bi odgovarao u slučaju kada, kao što bi ovde mogao biti slučaj, smrt zbog koje se podnosi pritužba ne može da se pripiše jednom ili većem broju lica konkretno, već je vjerovatno uzrokovana „institucionalnim“ nemarom. Štaviše, tvrdnja podnositeljke predstavke da je takvu prijavu teško utemeljiti bez prethodnog pristupa makar i najmanjoj količini informacija o okolnostima smrti nije bez osnova; mislim da je ovaj argument još uvjerljiviji jer bi prijava u tom slučaju bila podnijeta od strane „indirektne žrtve“ koja nije bila svjedok činjenica. Štaviše, s obzirom na to da je Sud u ovom slučaju smatrao da je, što se tiče „proceduralnih obaveza“ prema članu 2 Konvencije, podnositeljki predstavke trebalo da bude automatski odobren pristup istrazi za utvrđivanje uzroka smrti, nalazim da je protivrječno smatrati da ona nije iscrpila domaće pravne ljekove zato što nije podnijela krivičnu prijavu zajedno sa zahtjevom da se pridruži postupku kao oštećeni.

5. Što se tiče mogućnosti da se njena pritužba podnese upravnim sudovima, u kontekstu zahtjeva za naknadu štete, primjećujem da je na osnovu dokumenata koje je dala Država u postupku pred Sudom, podnositeljka predstavke (21. februara 2003) podnijela zahtjev ministru unutrašnjih poslova (vidi stav 19 presude); ako je to primjenljivo, trebalo bi da bude u mogućnosti da ospori odbijanje takvog zahtjeva pred upravnim sudovima. Izgleda da sudska praksa, međutim, ukazuje da, kada se ne sprovede djelotvorna istraga, zahtjev za naknadu štete ne može biti smatran „djelotvornim“ u smislu člana 13 tumačenog zajedno s članom 2 i u smislu člana 35, st. 1[1] (vidi gore citirano Hugh Jordan st. 111 et seq. i 159 et seq, i McKerr, st. 117 et seq. i 170 et seq.).

6. Pošto sam to naglasio, konstatujem da je podnositeljka predstavke bila u potpunosti isključena iz istrage (čak nije imala pristupa obdukcionom nalazu) – pa se čini da istraga nije bila „djelotvorna“ ni u drugim aspektima; podnositeljka predstavke nije imala nikakve konkretne dokaze iz kojih bi mogla da procijeni da li je smrt njenog partnera mogla biti rezultat nemara. Na kraju, jedini način na koji je mogla da pristupi dokumentima u domaćim postupcima bilo je preko postupka pred Sudom. Teoretski gledano, pitanje da li su domaća sredstva bila iscrpljena ocjenjuje se na osnovu datuma podnošenja predstavke (vidi, na primjer, Zutter protiv Francuske, br. 30197/96, odluka od 27. juna 2000; Van der Kar i Lissaur van West protiv Francuske, br. 44952/98 i 44953/98, 7. novembra 2000; i Malve protiv Francuske, br. 46051/99, odluka od 20. marta 2001). Sem toga, mogu postojati posebne okolnosti koje oslobađaju podnosioce predstavke obaveze da iskoriste domaće pravne ljekove koji im stoje na raspolaganju: Sud mora realistično da uzme u obzir ne samo da li postoje formalni ljekovi u pravnom sistemu države ugovornice o kojoj je riječ, već i opšti kontekst u kom oni funkcionišu, kao i lične okolnosti podnosilaca predstavke (vidi, na primjer, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, Series A br. 40, st. 36–40, i Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, st. 75 et seq, ECHR 1999-V). Dakle, u svakom slučaju, na dan podnošenja predstavke Sudu, podnositeljka predstavke nije bila u situaciji da koristi ljekove koji su joj teoretski stajali na raspolaganju. Iz toga izvlačim zaključak da u ovom predmetu nije postojao problem iscrpljivanja, i da je Sud imao obavezu da ispita suštinu pritužbe podnijete na osnovu člana 2 koja se ticala odgovornosti vlasti za smrt. g. Slitija.

2.    Meritum

7. Kada osoba umre dok je lišena slobode, obaveza je države da objasni okolnosti koje su uzrokovale smrt, i ako to propusti da učini vlasti će biti smatrane odgovornim u smislu člana 2 Konvencije: postojaće snažne pretpostavke o činjenicama u odnosu na smrt koja je nastupila tokom tog lišenja slobode. Može se smatrati da teret dokazivanja leži na vlastima koje treba da pruže zadovoljavajuće i ubjedljivo objašnjenje (vidi, na primjer, mutatis mutandis, Velikova protiv Bugarske, br. 41488/98, st. 70, ECHR 2000-VI).

8. U ovom predmetu izgleda da nije sporno liječenje koje je pruženo partneru podnositeljke predstavke nakon što mu je pozlilo; u svakom slučaju, to je zaključak vještaka koje je imenovao istražni sudija, koji su zaključili da je liječenje bilo „u skladu sa savremenim medicinskim standardima“ (izvještaj od 2. maja 2001). Isto tako, teško je ustanoviti koliko su događaji bili predvidljivi.

9. Ipak, smatram da to što je g. Sliti pritvoren u ustanovi koja nije imala nikakvu medicinsku opremu i nikakvu organizovanu medicinsku kontrolu samo po sebi ugrožava zdravlje i život onih koji se tamo nalaze[2] i, kao takvo, ukazuje na nemar vlasti: i odgovornost Države se javlja na osnovu člana 2 povodom same smrti osobe koja je lišena slobode na takvom mjestu, sem ukoliko se pokaže da nema veze između smrti i nepostojanja odgovarajuće medicinske njege. Drugim riječima, mora se primijeniti gore pomenuto načelo o pretpostavci da je Država odgovorna.

Dva izvještaja Evropskog komiteta za spriječavanje mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja („CPT“ – vidi stavove 22–23 presude) pokazuju da su u vrijeme činjenica ovog slučaja „uslovi pritvora u pritvorskom centru Marsej-Aran bili su takvi da je mnogo toga ispod željenog nivoa: nije bilo medicinske pomoći ili bolničke njege; ljekove je davala straža „prema potrebama koje su prijavljivali zatvorenici“. Prema CPT, „pored toga što je bilo teško vidjeti ljekara, situacija je sa medicinsko-etičkog stanovišta neizbježno vodila nastajanju neprihvatljivih posljedica“.

Jasno je, dakle, da u datom vremenu nije bilo nikakve medicinske infrastrukture ili medicinskog osoblja u Aranu i da su ljekove zatvorenicima davali policajci. Štaviše, u ovom slučaju, bez obzira na ozbiljnu medicinsku anamnezu g. Slitija i na ozbiljne ljekove koje mu je trebalo davati, vlasti nijesu bile zabrinute što je on odbio da uzme svoj lijek ili što je uznemiren, i propustile su da odmah zatraže medicinsku pomoć. Po mom mišljenju, to predstavlja oblik nemara koji se može pripisati tuženoj Državi. Pošto Država nije pružila nikakve dokaze da bi pokazala da nema veze između tog nemara i smrti g. Slitija, smatram da je povrijeđen član 2.

10. Smatram da, u svijetlu mojih zaključaka prema članu 2, nije neophodno ispitati pritužbu prema članu 13 Konvencije.

****

[1] S obzirom na tijesnu povezanost članova 13 i 35, stav 1, u pogledu koncepta djelotvornog lijeka (vidi, među ostalim izvorima, Kudla protiv Poljske [GC], br. 30210/96, st. 152, ECHR 2000-XI), ova dva pitanja se spajaju u ovom predmetu.

[2] Kao što je naglašeno u stavu 28 presude, Sud je smatrao, u kontekstu člana 3, da vlasti imaju obavezu da štite zdravlje osoba lišenih slobode.

 

__________________________

Prevod presude je preuzet iz knjige "Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - izabrane presude Evropskog suda za ljudska prava". Knjiga je objavljena u okviru projekta „Monitoring poštovanja ljudskih prava u ustanovama zatvorenog tipa u Crnoj Gori” koji je Akcija za ljudska prava, kao nosilac projekta, sprovela u saradnji sa Centrom za građansko obrazovanje, Centrom za antidiskriminaciju „Ekvista”, Sigurnom ženskom kućom, Beogradskim centrom za ljudska prava i Letonskim centrom za ljudska prava.

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF SLIMANI v. FRANCE

(Application no. 57671/00)

FINAL

27/10/2004

JUDGMENT

[Extracts]

STRASBOURG

27 July 2004 

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Slimani v. France, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

MrA.B. BakaPresident,
MrJ.-P. Costa,
MrL. Loucaides,
MrC. Bîrsan,
MrK. Jungwiert,
MrM. Ugrekhelidze,
MrsA. Mularoni, judges,
and Mrs S. Dollé, Section Registrar,

Having deliberated in private on April 2003 and July 2004Delivers the following judgment, adopted on the above-mentioned date:

...

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant was born in 1969 and lives in MarseillesHer late partner, Mr Sliti, born in 1958, was a Tunisian national.

A.  Mr Slitis criminal and medical record

7.  Mr Sliti had been committed to a psychiatric hospital several times both in Tunisia and in France.

8.  Mr Sliti had been sentenced to four years imprisonment and permanently excluded from French territory by a judgment of the Marseilles Criminal Court of October 1990The order permanently excluding him from French territory was not enforced immediately after he had served his prison sentence.

9.  In 1998 Mr Sliti set fire to the applicants house and threatened tthrow himself out of the window with their eighteen-month-old sonHe was sentenced to one years imprisonment for this by a judgment of the Marseilles Criminal Court of 21 September 1998.

After being compulsorily detained in Edouard Toulouse Hospital in Marseilles (Centre Hospitalier Edouard Toulouse – “the CHET”) between 29 July and 25 August 1998 (psychiatridepartment), Mr Sliti had later been transferred to Beaumettes Prison to serve the above-mentioned sentence.

10.  A psychiatrists report ordered by the President of the Marseilles tribunal de grande instance, dated 1 September 1998 and prepared by Dr Goujon of the CHET, concluded, among other things, that Mr Sliti should undergo long-term psychiatric treatment, or even [hospitalisation] in a psychiatric ward.

There was also a letter (dated 4 May 1999) from Dr Chabannespsychiatrist at the CHET, saying that Mr Slitis depressive and anxious condition had made it necessary to keep him in hospital for some twenty days in September 1998, his “suicide threats suggest[ing] that he might harm himself”.

A medical certificate dated February 1999 and issued by the same doctor contained the following observations:

 ... [Mr Sliti], whose condition is currently stable ... is being treated with a combination of anti-depressantstranquillizers and neuroleptics. It is in [his] best interests to continue receiving psychiatric care once he is released especially [as he] has himself requested psychiatric supportOne of the practitioners at Edouard Toulouse Hospital will continue to act as his responsible medical officer”.

The medical treatment prescribed to Mr Sliti before his placement in administrative detention was composed of the following anti-depressants, neurolepticand tranquillizersLysanxia - 40 mg (two tablets every 24 hours), Deroxat - 20 mg (one tablet every 24 hours), Phenergan (four tablets every 24 hours) and Risperdal - 2 mg (two tablets every 24 hours).

B.  Mr Slitis placement in Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre

11.  On 22 May 1999 the Bouches-du-Rhône Prefect decided to enforce the order that had been made on 2 October 1990 permanently excluding Mr Sliti from France and ordered him to be deported to TunisiaTo that end he ordered Mr Sliti to be held in Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre until 24 May 1999.

Mr Sliti was still receiving medical treatment, as evidenced by a prescription made out by Dr Chabannes on 21 May 1999.

At Marseilles-Arenc Detention Centre the police took responsibility for fetching the medicine prescribed to Mr Sliti and giving it to him.

12.  In an order of 24 May 1999 the President of the Marseilles tribunal de grande instance extended the detention order in Arenc to 10 p.m. on 26 May 1999 pending issue of a cross-border pass. An appeal lodged on 25 May 1999 was dismissed on 26 May 1999 by an order of the President of the Court of Appeal on the grounds that the procedure had been lawful and that MSliti [hadbeen removed that day [so thatthe administrative detention measure had been lifted and the appeal therefore [had to be] declared devoid of purpose.

C.  Mr Slitis death

13.  In the morning of 26 May 1999 Mr Sliti twice refused to take his medicineHe was not examined by a doctor despite – according to the Governmentmemorial – having been in a state of extreme agitationAt about 10.30 a.m. he was taken ill and collapsedAfter being alerted by other detaineespolice officers on duty at Arenc quickly arrived on the premises and turned him onto his side in the recovery position before alerting the Navy firefighters (marins-pompiers). At about 10.45 a.m. the Navy firefighters doctor gave him first aid. He observed that he had fallen into a coma and administered medical treatment on the premises. A 12.15 p.m. Mr Sliti was taken to Conception Hospital in Marseilles where he was admitted to the intensive care unit at approximately 12.50 p.m. He died there at 2.50 p.m.

D.  Inquest to investigate the causes of death

14.  On 26 May 1999 an inquest was commenced in accordance with Article 74 of the Code of Criminal Procedure (CCP) to determine the causes of the death” of Mr Sliti.

On 27 May 1999 the investigating judge sent instructions to Marseilles Central Police Station to pursue the inquiry and, to that end “take evidence from any relevant witnesses capable of providing informationmake all necessary findingsinvestigationslawful searches wherever necessary, and seize any items necessary for establishing the truth” and “send ... any necessary requests to any public authorities or private bodiesany civil servants and public or ministerial officers, and more generally any persons capable of providing information or documents that will assist in establishing the truth”.

An autopsy was carried out on 27 May 1999. The autopsy report, of the same date, made the following conclusions:

“The examination and autopsy of Mr Moshen Slitis body show:

 signs of resuscitation.

The mark observed in the left abdominal region may have been left by cardiopuncture. This needs to be confirmed by an anatomicopathological examination of the heart and an examination of the medical file.

 no suspicious signs suggesting violence.

 diffusepolyvisceral hyperaemia.

 the presence of abundant spume in the trachea and bronchi and of macroscopic heart transformations that may indicate acute cardiorespiratory failure, subject to confirmation by expert anatomicopathological and toxicological opinion.

On 27 May 1999, on the basis of the above-mentioned instructionsa senior police officer heard evidence from two police officers who had been on duty at Arenc during the morning of 26 May 1999On 28 May 1999 he heard evidence from the deceaseds uncle and on June 1999 the Navy firefighters doctor who had treated Mr Sliti after he had been taken ill.

On 31 May 1999 another police officer heard evidence from two persons who had been detained at Arenc at the time of the events (Mr T.S. Smain and Mr E. Louis) and were eyewitnesses to themThe records of these interviews show that about ten people had been in the vicinity of the place where Mr Sliti had been taken ill and had been present during the events. They also show that Mr Sliti had already been in a state of agitation the day before the events in question occurred.

Further medical samples were taken from the victims body on 15 June 1999.

15.  An anatomicopathological examination of swabs taken from Mr Slitis body was carried out on 1October 1999 by Dr H.P. Bonneauwho had been appointed for the purpose by the investigating judgeHe made the following conclusions in his report:

Anatomicopathological examination of the autopsy swabs (treated with formalin) showing an acute pulmonary oedemathe cause of Mr Slitis death.

The aetiology of this acute pulmonary oedema must be compared with the facts in the expert toxicological report.

The other organs are histologically normal.

The investigating judge ordered a toxicologists report (orders of 31 May and 15 June 1999) and appointed Dr M. Fornaris to prepare itShe carried out her examination on 20 June 2000 and made the following conclusions in her report, dated 19 July 2000:

... the toxics found all result from medicationthey are present in various pathologies (anxietypain, convulsions...).

They do not appear likely, either inherently or by their association or level in the blood (at the time of death, or even when the first disorders were feltto have been the direct cause of the death or to have contributed to its occurrence.

16.  The applicant unsuccessfully requested access to the autopsy and toxicology reportsShe was never interviewed by the investigating judge and was excluded from the investigation.

On 22 April 2000 she asked the investigating judge to send the investigation file to the public prosecutor for a supplementary application to be made extending the investigation to include a count of manslaughterAs the investigating judge did not reply within one monthon 24 May 2000 she addressed her request to the President of the Indictment Division of the Aix-en-Provence Court of Appeal under Article 81 of the CCPHer request was declared inadmissible by an order of 2May 2000 on the ground, inter alia, that in the proceedings to investigate the causes of death, Ms Slimani does not have standing to request investigative measures”.

17.  In orders of 6 and 20 November 2000 the investigating judge appointed Doctor Boudouresques and Doctor Romano to carry out the following instructions:

“Consult Mr Slitis medical file at Conception Hospital and the attached copies of the procedural documents.

(i)  Determine the cause of Sliti Moshens death and establishinter alia, whether the treatment administered was in conformity with current medical knowledge.

(ii)  Describe the medical infrastructure of the Marseilles Arenc Centre and state whether it complies with the laws and regulations in force.

In the event that you find deficiencies or anomalies, give details of these in your report and indicate the persons or persons who may be deemed responsible from a medical point of view.

You may question anyone whose evidence you consider helpful and request from any public or private establishment any documents that you consider it necessary to consult.

You are asked to make any observations that may assist in establishing the truth.”

The report, dated May 2001described the medical infrastructure of the Arenc Centre as it was on 1March 2001It stated that “prior to September 2000, no medical structure existed[;] medicines were distributed to detainees by police officers”Regarding the cause of death, imade the following observations among others:

  ...

The various evidence suggests that the treatment given to Mr Sliti was administered between 15 and 20 minutes after he was taken ill.

The description of the clinical disorders presented by Mr Sliti corresponds to generalised and recurring epileptic fitsthus an epileptic condition.

This epileptic condition can be regarded as inaugural in so far as Mr Sliti had no known epileptic history.

It is possible that the refusal to take his medicine (we are thinking in particular of the Benzodiazepines: 80 mg of Lysanxiacontributed to the onset of this epileptic condition.

Regarding the results of the toxicological analysis, no toxic substance other than medicinal one has been foundMoreover, according to the toxicology report these medicinal substances do not appear, inherently, by their association or level in the blood, to have caused the death or to have contributed to its occurrence.

The treatment administered by the Navy firefighters doctor at Arenc Centre is that habitually given in cases of epilepsy.

The treatment included the prescription of anticonvulsive drugs and then, when these proved ineffective, barbiturates.

A tube was inserted into the trachea.

The patient was given medical treatment at Arenc Centre for one and a half hours before being taken to Conception Hospital in Marseilles at approximately 12.15 p.m.

After being treated with barbiturates he stopped having convulsions, whereupon it was possible to transfer him.

According to Dr F. Topin, there was no sign of heart failureThe treatment administered first by the Navy firefighters doctor and then in the multi-purpose intensive care unit at Conception Hospital is that habitually proposed in this type of medical emergency.

Despite being resuscitated very quickly and efficiently by means of intubation, artificial respirationdripexternal heart massagewith alkalinisation, Mr Sliti suffered cardiac arrest resulting in his death at approximately 2.50 p.m.

The treatment administered at Arenc Detention Centre on 26 May 1999 and the immediate intervention of the officers at approximately 10.30 a.m.the rapid intervention of the SAMU [Mobile Emergency Medical Service] owing to the efficiency of the police officers present on the premises[,] at approximately 10.45 a.m. the provision of emergency medical treatment (full clinical examinationan electrocardiogram, insertion of a catheter, with the use of medication appropriate to an epilepticonditioninsertion of tube in trachea), the conditions of transfer to Conception Hospital in Marseillesthe treatment administered by the intensive care unit at Conception Hospital were in conformity with current medical knowledge.

The analysis of the toxicologists report made by Mrs M. Fornaris on 20 July 2000 does not allow identification of any toxic substance that might have caused the death.

The autopsy of Mr Mohsen (sic) Slitis body showed both signs of resuscitation, and in particulacardiopuncture, and the presence of large quantities of spume in the trachea of the bronchi and macroscopic heart transformations suggestive of acute cardiorespiratory failure.

Lastly, the anatomicopathological examination performed by Dr H.P. Bonneau on 15 October 1999 showed an acute pulmonary oedema as the cause of Mr Slitis death.

Conclusion:

The cause of Mr Sliti Mohsen(sic) death was a cardiac arrest following an acute pulmonary oedema (acute failure of left auricleafter an inaugural epileptic condition (possibly induced by Mr Slitis refusal to take his usual treatment).

The treatment administered was done so in accordance with current medical knowledge (aArenc Detention Centre by the SAMU and then at Conception Hospital).

18.  On 26 June 2001 the public prosecutor discontinued the proceedings “in the light of the conclusions of the medical experts and “the lack of any evidence of a crime or major offence as the cause of death”.

19.  On 21 February 2003 the applicant, acting on behalf of herself and her childrenapplied to the Minister of the Interior for compensationShe based her claim on the documents produced by the Government in the proceedings before the Court, stating that she had not previously had access to themIn her submissionthey showed that the death of Mr Sliti [was] the consequence of a serious breakdown in the operation of the service aArenc Detention Centre”. She complained, in particular, of insufficient medical facilities and staff at the material time.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

20.  Article 74 of the CCP provides:

“On discovery of a dead body, regardless of whether the deceased suffered a violent death, but wherever the cause of death is unknown or suspicious, the senior police officer who is advised thereof shall immediately notify the public prosecutor, promptly visit the place of discovery and make initial observations.

The public prosecutor shall visit the place if he deems it necessary and shall call on the assistance of persons qualified to assess the circumstances in which death occurred. He may, however, delegate those tasks to a senior police officer of his choice.

Except where their names appear in one of the lists provided for in Article 157, persons appointed in this way shall take a written oath to assist the courts on their honour and according to their conscience.

The public prosecutor may also call for an inquest to determine the causes of death.”

Article 80-4 CCP, which was added to the Code of Criminal Procedure by Law no. 2002-1138 of 9 September 2002 (Official Journal of 10 September 2002), is worded as follows:

...

The members of the family or the close relatives of the deceased or missing person may apply to join the criminal proceedings as a civil party seeking damages. However, if the missing person is found, the latters address and other matters that would lead to the direct or indirect disclosure of this address may not be revealed to the civil party without the consent of the party concerned if he is an adult or with the consent of the investigating judge in the case of minors or of adults under guardianship order.

21.  Article 85 of the CCP provides:

“Anyone who claims to have suffered damage as a result of a serious crime oserious offence may, by lodging a criminal complaint, join the criminal proceedings as a civil party on application to the relevant investigating judge.”

III.  REPORTS OF THE EUROPEAN COMMITTEE FOR THE PREVENTION OF TORTURE AND INHUMAN OR DEGRADING TREATMENT OR PUNISHMENT (CPT)

A.  Report to the French Government on the visit to France from 6 to 18 October 1996 (adopted on 14 May 1998)

22.  Part of the report is devoted to “administrative detention centres for foreign nationals”Paragraph 202 is worded as follows:

 

(Unofficial translation)

..., the holding conditions at Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre left a lot to be desiredThe material conditions were mediocre and the foreign nationals were given no opportunity to take any walks outside throughout the entire duration of their stayFurthermorethere was no provision for any specific medical attention or nursing coverIn addition to the difficulties in seeing a doctor, the situation inevitably gave rise to unacceptable consequences from medical-ethics standpointLastlythe delegation found that the detainees were insufficiently informed about their rights and obligations and that the procedure for placing detainees in isolation needed to be clarified.

The delegation expressed its serious concerns about Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre at the end-of-visit interviewSubsequently, the French authorities informed the CPT of a series of measures designed to improve health and safety at Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre and the medical care of detaineesmeasures were also taken with regard to informing detainees about their rights and the applicable procedure in the event of placing a detainee in isolationThat being said, the French authorities indicated that it was undeniable that the building was ill-adapted to the needs of the centre.

The CPT expressed its satisfaction with the speed at which the authorities reacted to the delegations observations. The Committee pointed out, however, that it was unacceptable for detainees to be deprived of any opportunity to take exercise outside during prolonged periods and that a day nurse should be present inside the centre. It accordingly recommended that the French authorities take appropriate measures immediately in those two respects. More generally, the CPT asked the French authorities to reconsider setting up a new detention centre in Marseilles”.

B.  Report to the French Government on the visit to France from 14 to 2May 2000 (adopted on 9 July 2001)

23.  The relevant paragraphof this report are the following:

 

(Unofficial translation)

59. With the exception of the Marseilles-Arenc Administrative Detention Centreaccess to a doctor and medical care in the places visited in May 2000 could be deemed satisfactoryIn particular, in all these establishments access to a doctor and medicines was free of charge for the foreign nationals concerned.

...

60.  As in 1996, the situation at Marseilles-Arenc was still unacceptable, however, from the medical-ethics and – it has to be added  human standpointIn July 1998 the organisation Médecins du Monde terminated the Mutual Assistance Agreement for the Medical Care of DetaineesThe organisation SOS Médecinsfor its partagreed to visit the Centre only in exceptional circumstancesThe delegation heard widespread complaints from detainees who, on asking to see a doctorwere told by police officers that they had to be able to paySome also complained that their medicine supplies (for example, maintenance or medicine for asthma suffererswere about to run out.

In addition, since the ad hoc agreement has still not been signed, no nurse was presentNor did the centre have a single first-aid kit (not even dressingsand medicines, kept in a cardboard boxwere distributed by surveillance staff in accordance with the needs expressed by the detainees.

In response to the delegationimmediate observation, the French authorities have informed the CPT that an agreement on the provision of health services was signed on 14 June 2000 between the Bouches-du-Rhône Prefect and the Marseilles public hospitals authorityFrom 1 September 2000 there will be nursing cover at the centre seven days a week and a doctor in attendance half timeThe CPT wishes to express its satisfaction with the measures taken.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 2 AND 3 OF THE CONVENTION, AND OF ARTICLE 13 TAKEN TOGETHER WITH ARTICLE 2 OARTICLE 3

...

B.  The Courts assessment

1.  General principles

27.  The Court reiterates that the first sentence of Article 2 enjoins the Contracting States not only to refrain from the taking of life “intentionally” or by the use of force disproportionate to the legitimate aims referred to in sub-paragraphs (a) to (c) of the second paragraph of that provisionbut also to take appropriate steps to safeguard the lives of those within its jurisdiction (seeinter aliaL.C.B. v. the United Kingdom, judgment of 9 June 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998III, § 36, and Keenan v. the United Kingdom, no. 27229/95, § 89, ECHR 2001III).

The obligations on Contracting States take on a particular dimension where detainees are concerned since detainees are entirely under the control of the authorities. In view of their vulnerability, the authorities are under a duty to protect themThe Court has accordingly found, under Article 3 of the Convention, that, where applicable, it is incumbent on the State to give a convincing explanation for any injuries suffered in custody (seefor example, Ribitch v. Austria, 4 December 1995, Series A no. 336, § 34, and Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 99, ECHR 2000-VII) or during other forms of deprivation of liberty (seefor example, Keenancited above, § 91, and Paul and Audrey Edwards vthe United Kingdom, 14 March 2002, no. 46477/99, § 56), which obligation is particularly stringent where that individual dies (ibid.).

Having also held that Article 3 of the Convention requires the State to protect the health and physical well-being of persons deprived of their liberty, for example by providing them with the requisite medical assistance (seeinter aliaKeenancited above, § 111; Mouisel v. Franceno. 67263/01, § 40; ECHR 2002-IX; and McGlinchey and Others vthe United Kingdom, no. 50390/99§ 46, ECHR 2003-...), the Court considers thatwhere a detainee dies as a result of a health problemthe State must offer an explanation as to the cause of death and the treatment administered to the person concerned prior to their death.

As a general rulethe mere fact that an individual dies in suspicious circumstances while in custody should raise an issue as to whether the State has complied with its obligation to protect that persons right to life.

28.  It should also be added that Article 3 of the Convention includes the right of all prisoners to conditions of detention which are compatible with human dignity, so as to ensure that the manner and method of execution of the measures imposed do not subject them to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention; in addition, besides the health of prisoners, their well-being also has to be adequately secured, given the practical demands of imprisonment (seefor example, Mouisel, and McGlinchey and Others, cited above, loc. cit.). In this context account has to be taken of the particular vulnerability of mentally ill persons (seefor example, Keenan, cited above).

These guarantees mustby analogy, benefit other persons deprived of their liberty, such as persons placed in administrative detention.

29.  The Court has also held that the obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the States general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when an individual has been killed as a result of the use of force. The essential purpose of such an investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in those cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility. The kind of investigation that will achieve those purposes may vary according to the circumstances. However, whatever mode is employed, the authorities must act of their own motion once the matter has come to their attention. They cannot leave it to the initiative of the next-of-kin either to lodge a formal complaint or to take responsibility for the conduct of any investigative procedures (seefor example, McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, § 111, ECHR 2001-III).

30.  In the Courts opinionthe same is true in any case in which a detainee dies in suspicious circumstancesan “official and effective investigation capable of establishing the causes of death and identifying and punishing those responsible must be carried out of the authorities own motion (see, in this regardPaul and Audrey Edwards, cited above, § 74).

31.  An investigation of that sort must also be carried out where an individual makes a credible assertion that he has suffered treatment infringing Article 3 of the Convention at the hands of the police or other similar authorities (see, for example, Assenov and Others v. Bulgaria, judgment of 28 October 1998, Reports, 1998VIII, § 102).

32.  For the investigation to be effective, it is necessary for the persons responsible for carrying it out to be independent from those implicated in the death. They should not be hierarchically or institutionally subordinate to them but independent in practice (see, for example, McKerr, § 112, and Paul and Audrey Edwards, § 70, cited above).

The authorities must take whatever reasonable steps they can to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of clinical findings, including the cause of deathAny deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible will risk falling foul of this standard (seeinter alia, McKerrcited above, § 113, and Paul and Audrey Edwards, § 71, cited above).

Moreover, in cases in which the use of force by the authorities had resulted in the death of individuals, the Court has held that a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this contextemphasising in that connection that a prompt response by the authorities may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see, for example, McKerr, § 114, and Paul and Audrey Edwardscited above§ 72)The Court considers that this applies in any case in which a person dies while in the custody of the authorities since, with the passing of time, it becomes more and more difficult to gather evidence from which to determine the cause of death.

In the same type of case the Court has stressed that there must be a sufficient element of public scrutiny of the investigation or its results to secure accountability in practice as well as in theory. It has specified that although the degree of public scrutiny required may vary from case to case the next-of-kin of the victim must in all cases be involved in the procedure to the extent necessary to safeguard their legitimate interests (seeinter aliaHugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 109, 4 May 2001; McKerr, § 115; and Paul and Audrey Edwards, § 73)It considers that this must be the case where a person dies while in the custody of authorities.

2.  Application in the present case

33.  In the present case it is not alleged that the authorities intentionally killed Mr Sliti or that his death was caused by a disproportionate use of force. Under Articles 2 and 3 of the Convention the applicants main complaint against the authorities was that they detained Mr Sliti in a place that was not equipped with the medical facilities or care that his state of health required and that they failed to administer the appropriate treatment when he fell fatally ill.

34.  The case file shows that Mr Sliti had been hospitalised in a number of psychiatric institutions, was receiving medical care prior to his placement in Marseilles-Arenc Detention Centre and was under heavy medication when that measure was takenand that the authorities were informed accordinglyFurthermore, the reports of the CPT of 14 May 1998 and 9 July 2001 (see paragraphs 22-23 aboveshow that at the time when Mr Sliti was being held in Marseilles-Arenc Detention Centre it had no medical facilities or medical staff and that the material conditions of his detention were poor.

That suffices for the Court to hold that the principles set out in paragraphs 27-32 above apply in the instant case.

(a)  The alleged responsibility of the authorities for Mr Slitis death, the conditions of his detention and the complaint based on Article 13 of the Convention read in conjunction with Article 2 or Article 3 of the Convention

35.  The Government criticised the applicant for failing to lodge a criminal complaint for homicide together with an application to join the proceedings as a civil party or to bring an action in the administrative courts to establish the liability of the State before lodging her application with the CourtThey raised a preliminary objection of failure to exhaust domestic remedies in respect of the complaint based on Article and concerning the alleged responsibility of the authorities for Mr Slitis death, and the complaint based on Article 3 and concerning the conditions of MSlitis detention in Marseilles-Arenc Centre.

36.  In its admissibility decision of April 2003 the Court joined that objection to the merits on the ground that the Governments submission regarding failure to exhaust domestic remedies was closely linked to the applicants other complaints under Articles 2 and 3 of the Convention and the complaint based on Article 13 of the Convention.

37.  The Courconsiders, however, that this objection should be severed from the merits and examined now.

38.  That being so, the Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhaustedThe purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to itThrule under Article 35 § 1 is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity –, that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system, which remedy must also “relate to the breaches alleged and be available and sufficient (seefor example Mifsud v. France (dec.[GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002VIII).

39.  In the instant case, like anyone who claims to have suffered damage as a result of a serious crime or serious offence, the applicant could have lodged a criminal complaint for homicide with the relevant investigating judge and sought leave to join the proceedings as a civil party (Article 85 of the Code of Criminal Procedure).

Such a complaint – which can be made against persons unknown – sets the criminal proceedings in motion. Thinvestigating judge is under a duty to investigate in the same way as if an application to open an investigation had been lodged by the public prosecutor (there is long-established and consistent case-law on this point; for a recent example, see Cass. Crim.21 September 1999, Bull. no. 188). Where the investigation discloses that the facts complained of can be classified as criminalit may lead to the case being brought before the criminal courts, which then have power not only to decide the questions of law submitted to them but also to rule on the civil action and, if applicable, make good the loss sustained by the civil party as a result of the offence.

If the investigating judge dealing with a complaint lodged by the next-of-kin of a person who died in suspicious circumstances considers, at the end of the investigation, that the death was not caused by acts or omissions capable of being classified as criminalhe or she issues an order discontinuing the proceedings, which terminates the prosecutionIf it appears to the victimnext-of-kin – in the light, where applicable, of the results of the investigation – that the death is likely to have been caused by a breakdown in the administrative departments responsible for the deceased, or by shortcomings on the part of the staff in those departmentsthey can still sue the State for damages in the administrative courts.

40.  Those considerations also apply in respect of facts that may fall to be considered under Article 3 of the Convention.

41. The Court concludes from this that the applicant had a remedy under domestic law which fulfilled the above-mentioned conditions, that is, was accessible, capable of providing redress in respect of her complaints and offered reasonable prospects of success (see, for example, Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 76, ECHR 1999V)She was therefore obliged to use it before applying to the Court. As she did not do so, the Court cannot examine the merits of the complaints.

The Court therefore allows thGovernments objection on the grounds of inadmissibilityAccordinglyit cannot consider either the merits of the complaint based on a substantive breach of Article 2 of the Convention and regarding the alleged responsibility of the authorities for Mr Slitis death or the merits of the complaint based on Article 3 of the Convention and regarding the conditions of Mr Slitis detention in Marseilles-Arenc Centre.

42.  Given the close affinities between Article 13 and Article 35 § 1 of the Convention, the Court also concludes that there has not been a violation of Article 13 read in conjunction with Article 2 or Article 3 of the Convention.

(b)  The conduct of the official and effective investigation required by Articles 2 and 3 of the Convention

43.  The Cournotes that an inquest to determine the causes of death” (Article 74 CCPwas opened automatically on the very day of Mr Slitis death. An investigating judge was properly given charge of the inquest.

Such an inquest is designed to determine whether the person died as a result of a serious crime or major offenceIf this is the case, the investigating judge cannot proceed to bring charges, but a judicial investigation can be opened on an application by the public prosecutor under Article 80 of the CCPWhere applicable, persons suspected of being responsible for the death may be prosecuted in the criminal courts.

There is therefore no doubt that an inquest to determine the causes of death” is, in theory, an “official investigation” capable of leading to the identification and punishment of those responsibleIt remains to be determined whether it was effective in the present case.

44.  In that connection the Court notes that the applicant was excluded from the inquest. She could not obtain access to the documents or take part in the inquiry or even be interviewed by the investigating judgeShe was not given any information about the progress of the inquiry. She was not even informed of the decision to discontinue the proceedings, made on 26 June 2001The position at the material time was that where an inquest was under way to “determine the causes of death”, the deceaseds next-of-kin could neither obtain access to the file nor take part in the proceedings in any way.

45.  The Government replied that the applicant could nonetheless have taken steps to become involved in the proceedings by lodging a criminal complaint with the relevant investigating judge against persons unknown for homicide and applying for leave to join the proceedings as a civil partyThe inquest to determine the causes of death would thus have been closed and joined to the new proceedings.

46.  The Court has already observed that the applicant could have lodged a criminal complaint and applied to join the proceedings as a civil party (see paragraph 39 above). It is true that, as a party to the inquestcivil party has a number of means by which to gain access to the investigationthey can be assisted by a lawyer, who can obtain copies of the procedural documents (Article 114 of the Code of Criminal Procedure); they can ask the investigating judge to order all necessary measures (Article 81 CCP), to hear their evidence or that of a witness, to hold a confrontation or arrange an inspection of the scene of the events; or to order the production by another party of a document relevant to the investigation (Article 82-1 CCP) or an expert report or a supplementary or second expert opinion (Articles 156 and 167 CCP)Should the investigating judge refuse their request or fail to reply within one monththey have a remedy before the President of the Investigation Division (at the time of the facts of the present case this was the President of the Indictment Division)they are served (Article 181 CCPwith committal for trial orders and, inter aliadecisions not to investigate, orders discontinuing the proceedings or orders adverse to their civil interests (against which they can, moreover, appeal – Article 186 CCP); lastly, in certain conditions civil parties can ask the investigating judge to commit the case for trial or declare that there is no need to pursue the investigationfailing a reply within one month, they can lodge their application directly with the Investigation Division (Article 175-1 CCP).

47.  Neverthelessas the Court has already stressedwhenever a person in detention dies in suspicious circumstancesArticle 2 requires the authorities to conduct an effective and official investigation” of their own motion as soon as the case comes to their attention to enable the causes of death to be established and anyone responsible for the death to be identified and punished. The authorities cannot leave it to the initiative of the deceasednext-of-kin either to lodge a formal complaint or to take responsibility for any investigative procedureTo that should be added that such an investigation cannot be described as effective unlessamong other things, the victimnext-of-kin are involved in the procedure to the extent necessary to safeguard their legitimate interests (see paragraphs 29-32 above).

In the Courts opinionrequiring a deceasednext-of-kin to lodge a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party if they wish to be involved in the investigation proceedings contravenes these principlesIt considers that as soon as the authorities become aware of a death in suspicious circumstances, they should carry out an investigation of their own motion in which the deceasednext-of-kin should automatically be involved.

48.  The Court concludes from the foregoing that, in order for Article 2 of the Convention to be complied with, the applicant should have been allowed to take part in the inquest to determine the causes of Mr Slitis death without having to lodge a criminal complaint beforehand, which was not the case here. It further notes that French law has recently been amended accordinglya deceasednext-of-kin can now apply to join the proceedings as a civil party in the context of such an inquest (see paragraph 20 above), which gives them effective access to the “investigation” without however obliging them to lodge a criminal complaint themselves together with an application to join the proceedings as a civil party.

49.  It is accordingly sufficient for the Court to note that the applicant was unable to obtain access to the inquest to determine the causes of Mr Slitis death to conclude that the investigation was not “effectiveThere has therefore been a violation of the procedural limb of Article 2 of the Convention in that respect.

50.  This conclusion makes it unnecessary for the Court to decide whether the investigation complied with the requirements of Article 3 of the Convention.

...

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Allowsby five votes to two, the Governments preliminary objection;

2.  Holds, by five votes to two, that it cannot therefore examine either the merits of the complaint of a substantive violation of Article 2 of the Convention and regarding the alleged responsibility of the authorities for Mr Slitis death or the merits of the complaint of a substantive violation of Article 3 of the Convention and regarding the conditions of Mr Slitis detention at Marseilles-Arenc Centre;

3.  Holdsunanimouslythat there has not been a violation of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 2 or Article 3 of the Convention;

4.  Holdsunanimouslythat there has been a violation of Article 2 of the Convention on account of the applicants inability to take part in thinquest to determine the causes of Mr Slitis death and gain access to that inquest;

5.  Holdsunanimouslythat it is not necessary to decide whether the investigation complied with the procedural requirements of Article 3 of the Convention 

...

Done in French and notified in writing on 27 July 2004, in accordance with Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

S. Dollé              A.B. Baka
Registrar           President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Judge Loucaides, joined by Judge Mularoni is annexed to this judgment.

A.B.B.
S.D. 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE LOUCAIDES, JOINED BY JUDGE MULARONI

1.  entirely agree with the general principles set out in paragraphs 27-32 of the judgment, and I fully subscribe to the Courts conclusion that there has in this case been a violation of Article 2 of the Convention on account of the applicants inability to take part in the inquest to determine the causes of her partners deathI consider, though, that there were other shortcomings in the investigation carried out in the present case, which, in my view, should have been emphasised in the judgmentMoreoverI am not convinced by the reasoning that led the majority to allow the Governments objection on grounds of failure to exhaust domestic remedies regarding the complaint of a violation of Article 2 of the Convention and relating to the alleged responsibility of the authorities for Mr Slitis deathand I consider that there has been a violation of that provision under this head as well.

A.  As regards the conduct of an official and effective investigation in the present case

2.  I entirely agree with the majority that the inquest to determine the causes of death referred to in Article 74 of the Code of Criminal Procedure is in theory an official investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see paragraph 43 of the judgment), and that, in the present case, it was sufficient to note that the applicant had no access to that inquest to conclude that it was not “effective (see paragraphs 44-49).

I wish to stress, however, that, in my viewother criteria established in this field by the Courts case-law and reiterated in paragraph 32 of the judgment do not appear to have been satisfied either.

3.  I would point out, first of all, that the investigating judge did not himself undertake any investigationthe inquiry was fully entrusted to the senior police officers in accordance with general instructions issued on 27 May 1999The investigating judgeand the medical experts appointed by himbased themselves entirely on the facts as established by the police. The possibility could not be ruled out that Mr Sliti had died as a result of negligence by the police: the police are responsible for managing and supervising Arenc Centresubject to the authority of the public prosecutorithe absence of medical staffmedicines were distributed to detainees by police officers; in the present case first aid was administered by those officers.

Moreover, in so far as it can be reconstructed from the documents produced by the parties, there were a number of shortcomings in the investigation: (1) I am surprised, first of all, that it lasted more than two years and, in particular, that the anatomicopathological report (of 15 October 1999) and the toxicological report (of 19 July 2000) were made so long after the death, and that an expert medical opinion comparing the conclusions of those two expert reports with the data in the deceaseds medical file was not sought until 6 November 2000 (and closed on 2 May 2001, that is, nearly two years after the death); (2) only two of the deceasedfellow detainees were questioned, whereas the file shows that some ten people were present during the events; (3) although the two “fellow detainees” who were interviewed stated that the deceased had been agitated the day before he was taken illand his medical history was knownthe authorities did not attempt to establish whether there was a link between the death, the applicants condition prior to being taken ill and the failure to treat him beforehand; (4) neither the Navy firefighters who intervened at the scene (except the doctor) nor the medical staff who subsequently took charge of the applicant until his death were questioned; (5) evidence was not heard from the applicantwho had been the person closest to the deceased; (6) as has been stressed previously, the investigating judge did not carry out any investigation – he does not even appear to have gone to the scene of the incident.

B.  As regards the authorities responsibility for Mr Slitis death

1.  Exhaustion of domestic remedies

4.  I do not share the majoritys view that as the applicant did not lodge a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party, she failed to exhaust domestic remediesI doubt that such a remedy (which is a criminal-law remedy) would be effective or adequate whereas could have been the case herethe death complained of is not attributable to one or more individuals in particular, but likely to have been caused by “institutional” negligenceMoreover, the applicants submission that such a complaint was difficult to justify without having prior access to a minimum amount of information about the circumstances of the death is not unfoundedI find that argument all the more persuasive in that the complaint would in that case have been lodged by an “indirect victim” who had not witnessed the factsFurthermore, since the Court has held in the present case, regarding the procedural obligations under Article 2 of the Convention, that the applicant should automatically have been allowed access to the inquest to determine the causes of deathI find it contradictory to consider that she has not exhausted domestic remedies because she did not lodge a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party.

5.  With regard to the possibility of raising her complaint before the administrative courts, in the context of an application for compensationI note that, on the basis of the documents produced by the Government in the proceedings before the Courtthe applicant (on 21 February 2003) lodged an application with the Minister of the Interior (see paragraph 19 of the judgment); if applicable, she should be able to challenge a refusal of that request in the administrative courts. The case-law appears to indicate, however, that where no effective investigation has been carried outan application for compensation cannot be regarded as effective within the meaning of Article 13 taken in conjunction with Article 2 and within the meaning of Article 35 § 1[1] (see Hugh Jordan and McKerr, cited above, §§ 111 et seq. and 159 et seq., and §§ 117 et seqand 170 et seq. respectively).

6.  That being stressedI note that the applicant was totally excluded from the investigation (she did not even have access to the autopsy report) – which does not seem to have been effective in other respects either  she did not have any concrete evidence from which to judge whether her partners death could have resulted from negligent omissionIn the end, her only means of gaining access to the documents in the domestic proceedings was through the Court proceedingsIn theory, the question whether domestic remedies have been exhausted is judged on the basis of the date on which the application is lodged (see, for example, Zutter v. Franceno. 30197/96, decision of 27 June 2000; Van der Kar and Lissaur van West v. France, nos. 44952/98 and 44953/987 November 2000; and Malve v. France, no. 46051/99, decision of 20 March 2001). In addition, there may be special circumstances which absolve applicants from the obligation to exhaust the domestic remedies at their disposalthe Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting State concerned but also of the general context in which they operate, as well as the personal circumstances of the applicant(see, for example, Van Oosterwijck v. Belgium, judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, p. §§ 36-40, and Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 75 et seq., ECHR 1999V)Thus, in any eventon the date when the application was lodged with the Court the applicant was not in a position to use the remedies theoretically available to herI deduce from this that there was no problem of exhaustion in the present case and that the Court was required to examine on the merits the complaint lodged under Article 2 and relating to the authorities responsibility for Mr Slitis death.

2.  As to the merits

7.  Where an individual dies in detentionit is incumbent on the State to account for the events that caused the deathfailing which the authorities will be held responsible for the purposes of Article 2 of the Conventionstrong presumptions of fact will arise in respect of death occurring during that detentionThe burden of proof may be regarded as resting on the authorities to provide a satisfactory and convincing explanation (see, for example, mutatis mutandisVelikova v. Bulgaria, no. 41488/98, §§ 70, ECHR 2000VI).

8.  In the instant case the treatment administered to the applicants partner after he was taken ill does not appear to be at issuethat is in any event the conclusion of the experts appointed by the investigating judge, who found the treatment to have been “iconformity with current medical knowledge (report of 2 May 2001). The foreseeability of the events is also difficult to establish.

9.  Nevertheless, I consider that Mr Slitis detention in a place with no medical facilities and no organised medical follow-up in itself endangers the health and life of those concerned[2] and, as suchdiscloses negligence on the part of the authoritiesthe States responsibility is engaged under Article on account of the death alonein such circumstances, of a person deprived of their liberty in such a placeunless it is shown that there is no link between the death and the lack of adequate medical careIn other words, the above-mentioned principle of the presumption of responsibility of the State has to apply.

Two reports by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“CPT”  see paragraphs 22-23 of the judgmentshow that at the time of the facts of this case the holding conditions at Marseilles-Arenc Administrative Detention Centre left a lot to be desiredthere was no provision for any specific medical attention or nursing cover; medicines were distributed by the surveillance staff (police officers) “in accordance with the needs expressed by the detaineesAccording to the CPT, “in addition to the difficulties in seeing a doctor, the situation inevitably gave rise to unacceptable consequences from a medical-ethics standpoint”.

It is therefore clear that at the material time there was no medical infrastructure or medical staff at Arenc and that the medicines were distributed to the detainees by police officers. Furthermorein the present case, notwithstanding Mr Slitis serious medical history and the heavy medication that had to be administered to him, the authorities were not concerned about his refusal to take his medicine or his state of agitation, and omitted to seek medical advice immediatelyIn my viewthat amounts to a form of negligence attributable to the respondent StateAs the Government have not provided any evidence to show that there is no link between that negligence and Mr Slitis death, I consider that there has been a violation of Article 2.

10.  I consider that, in the light of my conclusions under Article 2, it is not necessary to examine the complaint under Article 13 of the Convention.


1.  Given the close affinities between Articles 13 and 35 § 1 regarding the concept of effective remedy (see, inter aliaKudla v. Poland [GC], no. 30210/96, § 152, ECHR 2000-XI), these two questions merge together in the instant case

2.  As reiterated in paragraph 28 of the judgment, the Court has held, in the context of Article 3, that the authorities have an obligation to protect the health of persons deprived of liberty.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde