Salgueiro da Silva Mouta protiv Portugalije

Država na koju se presuda odnosi
Portugalija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
33290/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
21.12.1999
Članovi
8
8-1
8-2
14
14+8
41
Kršenje
14+8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Drugi status
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Slučaj je formiran predstavkom (br. 33290/96) koju je protiv države Portugalije podneo državljanin Portugalije Joao Manuel Salguerio da Silva Mouta.

Podnosilac je 1983. godine stupio u brak s C.D.S.. Novembra 1987. godine su dobili ćerku M. Supružnici od aprila 1990. godine ne žive zajedno, od kada podnosilac živi s muškarcem L.G.C. Po završetku postupka razvoda, koji je pokrenula C.D.S., lisabonski Sud za porodične odnose proglasio je razvod dana 30. septembra 1993. godine. U februaru 1991. godine, tokom postupka razvoda, podnosilac je sa C.D.S. potpisao sporazum koji se odnosio na sadržaj roditeljskog starateljstva detetu. Prema sporazumu, C.D.S. bi preuzela starateljstvo o detetu, a podnosilac bi imao pravo na susrete i druženja. On je, pošto nije mogao da ostvaruje pravo na kontakte sa kćerkom jer se C.D.S. nije pridržavala sporazuma, marta 1992. godine zatražio izdavanje naloga kojim bi mu dete bilo povereno na starateljstvo. Naveo je da se majka deteta ne pridržava odredbi potpisanog sporazuma, obzirom da je devojčica živela s babom i dedom s majčine strane. Tvrdio je da je on u mogućnosti da detetu bolje brine. U svom odgovoru C.D.S. je optužila L.G.C., partnera svoga bivšeg muža, za seksualno zlostavljanje deteta. Lisabonski Sud za porodične odnose je jula 1994. godine, nakon što su sudski psiholozi obavili razgovore s podnosiocem, njegovim partnerom, detetom i majkom deteta, kao i detetovim babom i dedom sa majčine strane, doneo presudu, tako što je starateljstvo nad detetom poverio podnosiocu, odbacujući kao neosnovane optužbe o zlostavljanju deteta. Devojčica je bila kod podnosioca od. aprila do novembra 1995. godine kada ju je navodno C.D.S. otela. Podnosilac je prijavio otmicu deteta i krivični postupak u vezi s tim je u toku u momentu razmatranja predmeta pred ESLJP. C.D.S. se žalila na presudu lisabonskom Apelacionom sudu, koji je januara 1996. godine doneo presudu kojom poništava presudu nižeg suda i starateljstvo nad detetom poverava majci, uz susrete i druženja s podnosiocem predstavke. Podnosilac se nije žalio na ovu odluku. Međutim, C.D.S. nikada nije poštovala pravo na susrete i druženja koje je podnosiocu dodeljeno presudom lisabonskog Apelacionog suda, stoga je on podneo zahtev lisabonskom Sudu za porodične odnose za izvršenje odluke Apelacionog suda. U maju 1998. godine, on je iz sudskih spisa saznao da se dete nalazi u severnom delu zemlje. Nakon toga je pokušao da vidi dete dva puta. Postupak izvršenja je po svemu sudeći još uvek bio u toku u momentu donošenja ove presude.

Podnosilac predstavke se u obraćanju ESLJP žalio da je lisabonski Apelacioni sud svoju odluku da starateljstvo nad njihovom kćeri M. poveri njegovoj bivšoj supruzi, a ne njemu, doneo isključivo na osnovu njegove seksualne orijentacije. Naveo je kako to predstavlja kršenje člana 8. Konvencije samostalno, i u vezi s članom 14.

Sud naglašava kako u odnosu na uživanje prava i sloboda koje su garantovane Konvencijom, član 14. obezbeđuje zaštitu od različitog postupanja, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema osobama u sličnim situacijama. Država je osporavala navode da je u ovom slučaju došlo do različitog postupanja prema podnosiocu i majci deteta. Država je tvrdila da se odluka lisabonskog Apelacionog suda zasnivala uglavnom na činjenici da bi, u okolnostima slučaja, interesi deteta bili bolje zadovoljeni ukoliko bi se starateljstvo nad detetom poverilo majci.

Sud ne osporava da se lisabonski Apelacioni sud vodio prvenstveno interesima deteta, međutim, Sud opaža kako je prilikom poništavanja odluke lisabonskog Suda za porodične odnose i, posledično, dodeljivanja starateljstva nad detetom majci, a ne ocu, Apelacioni sud uveo dodatni faktor, a taj je da je podnosilac predstavke homoseksualac koji živi s drugim muškarcem. Sud je zato primoran zaključiti kako je došlo do razlike u postupanju prema podnosiocu predstavke i majci M. koja se bazirala na seksualnoj orijentaciji, koncept koji je nedvosmisleno obuhvaćen članom 14. Konvencije.

Prema sudskoj praksi institucija Konvencije, razlika u postupanju je diskriminatorna u smislu člana 14. ukoliko nema objektivno i razumno opravdanje, to jest ukoliko ne sledi legitiman cilj ili ukoliko nema razumne srazmernosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Odluka Apelacionog suda je nesporno sledila legitiman cilj, naime zaštitu zdravlja i prava deteta.

Prema predstavci podnosioca, način na koji je presuda sročena jasno ukazuje na to da je odluka o dodeli starateljstva nad detetom majci bila zasnovana pretežno na seksualnoj orijentaciji oca, što je nesporno dovelo do njegove diskriminacije u odnosu na drugog roditelja (majku). Država je tvrdila suprotno, da je predmetna odluka samo dotakla homoseksualnost podnosioca predstavke i da su razmatranja Apelacionog suda na koja se pozvao podnosilac, razmatrana u tom kontekstu, bila čisto sociološka ili čak statistička opažanja. Čak i kada bi se složili da su neki odlomci presude mogli biti drugačije sročeni, nespretni ili nesretni izrazi ne mogu sami po sebi predstavljati kršenje Konvencije.

Prema mišljenju Suda, sporni odlomci predmetne presude su daleko od nespretnih ili nesretnih, kako je tvrdila Država, nego, upravo suprotno, sugerišu da je homoseksualnost podnosioca faktor koji je bio odlučujući pri konačnoj odluci. Ovom zaključku ide u prilog i činjenica da je Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o pravu na sastanke i druženja podnosioca predstavke, upozorio podnosioca da se ne ponaša na način koji bi mogao navesti njegovu kćerku da shvati da njen otac živi s drugim muškarcem “u uslovima koji nalikuju onima muža i žene” Sud stoga zaključuje da je Apelacioni sud napravio razliku koja se zasnivala na razmatranju seksualne orijentacije podnosioca predstavke, razliku koja nije prihvatljiva prema Konvenciji odnosno, da je postojala razumna srazmernost između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi postići; stoga je došlo do kršenja člana 8. u vezi s članom 14.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

SLUČAJ SALGUEIRO DA SILVA MOUTA PROTIV PORTUGALIJE

 (predstavka broj 33290/96)

PRESUDA

Strasbourg,

21. decembar 1999. godine

U slučaju Salgueiro da Silva Mouta protiv Portugalije, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasijedajući kao Vijeće u sastavu:

M. Pellonpää, predsjednik,
G. Ress,
A. Pastor Ridruejo,
L. Caflisch,
J. Makarczyk,
I. Cabral Barreto,
N. Vajić (sudije),
i V. Berger, sekretar Odjeljenja,

pošto je razmatrao slučaj na sjednicama zatvorenim za javnost 28. septembra i 9. decembra 1999. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena drugog navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Slučaj je formiran predstavkom (br. 33290/96) protiv države Portugalije podnijete Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu „Komisiji“) u skladu sa 25. Konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljem tekstu „Konvencije“) od strane Portugalca Joao Manuel Salguerio da Silva Mouta (u daljem tekstu “podnosilac“), dana 12. februara 1996. godine.
  2. Dana 20. maja 1997. godine Komisija je odlučila da o predstavci obavijesti portugalsku Vladu („Vlada“) i pozvala je da u pisanoj formi dostavi primjedbe o svojoj prihvatljivosti i meritumu. Vlada je dostavila svoje primjedbe 15. oktobra 1997. godine, uz dozvoljeni produženi rok za to, a podnosilac je odgovorio dana 6. januara 1998. godine.
  3. Pošto je stupio na snagu Protokol 11. Konvencije dana 1. novembra 1998. godine, u skladu sa članom 5., stav 2. istog, Sud je razmotrio predstavku.
  4. U skladu sa Pravilom 52., stav 1., Pravila suda, Predsjednik suda, gospodin L. Vildhabera, dodijelio je slučaj Četvrtom odjeljenju. Vijeće, formirano u okviru tog odjeljenja, uključilo je po službenoj dužnosti gospodina I. Kabral Bareta, sudiju izabranog iz poštovanja prema Portugaliji (Član 27. stav 2. Konvencije i Pravilo 26. stav 1 (a)) i gospodin M. Pelonpa, Predsjednik sekcije (Pravilo 26. stav 1 (a)). Ostali članovi koji su odabrani kasnije kako bi upotpunili Vijeće bili su gospodin G. Res, gospodin. A. Pastor Ridrueho, gospodin. L. Kaflisč, gospodin J. Makarczuk i gospođa N. Vajić (Pravilo 26. stav 1 (b)).
  5. Dana 1. decembra 1998. godine Vijeće je proglasilo predstavku prihvatljivom, uzimajući u obzir da se žalbe koje je naveo podnosilac vode pod članovima 8. i 14. Konvencije i trebaju biti razmotrene o meritumu.
  6. Dana 15. juna 1998. godine Vijeće je odlučilo da saslušanja budu privatna zbog merituma slučaja. Saslušanje je obavljeno u Sudu za ljudska prava u Strasbourg-u, dana 28. septembra 1999. godine.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Vladu (Državu)
gospodin A. Henrikes Gaspar, zamjenik državnog tužioca, agent,
gospodin P. Guera, predavač, Fakultet za pravnu obuku, savjetodavac,

(b) u ime podnosioca
gospođica T. Koutinho, advokatica, savjetodavka,
gospodin R. Gonsalves, pripravnik advokat, savjetodavac.

Podnosilac predstavke je takođe prisustvovao saslušanju.

Sud je saslušao obraćanje gospođice Kountiho i gospodina Henrikesa Gaspara, kao i njihove odgovore na pitanja koje je postavio jedan od sudija.

  1. U skladu sa odlukom Predsjednika Vijeća od 28. septembra 1999. godine, podnosilac predstavke je podnio dodatni podnesak dana 8. oktobra 1999. godine, u pogledu svojih potraživanja u skladu sa članom 41. Konvencije. Država je odgovorila dana 28. oktobra 1999. godine.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac zahtjeva je Joao Manuel Salguerio da Silva Mouta, državljanin Portugalije, rođen 1961. godine. Živi u Queluzu (Portugalije).
  2. Podnosilac zahtjeva je 1983. godine stupio u brak s C.D.S.. Dana 2. novembra 1987. godine su dobili ćerku M. Podnosilac zahtjeva se razdvojio od svoje supruge u aprilu 1990. godine i od tada živi s muškarcem L.G.C. Po završetku postupka razvoda, koji je pokrenula C.D.S., lisabonski Sud za porodične odnose (Tribunal de Família) proglasio je razvod dana 30. septembra 1993. godine.
  3. Dana 7. februara 1991. godine, tokom postupka razvoda, podnosilac zahtjeva je s C.D.S. potpisao sporazum koji se odnosio na sadržaj roditeljskog starateljstva (poder paternal) o M. Prema sporazumu, C.D.S. bi preuzela starateljstvo o djetetu, a podnosilac zahtjeva jedana imao pravo na susrete i druženja. Međutim, podnosilac zahtjeva nije mogao ostvarivati to pravo jer se C.D.S. nije pridržavala sporazuma.
  4. Podnosilac zahtjeva je 16. marta 1992. godine zatražio izdavanje naloga kojim bi mu dijete bilo povjereno na starateljstvo. Naveo je da se C.D.S. ne pridržava odredbi potpisanog sporazuma od 7. februara 1991. godine, obzirom da je M. živjela s babom i đedom s majčine strane. Podnosilac zahtjeva je utvrdio da je on u mogućnosti brinuti se bolje o svom djetetu. U svom odgovoru C.D.S. je optužila L.G.C. za seksualno zlostavljanje djeteta.
  5. Lisabonski Sud za porodične odnose je dana 14. jula 1994. godine, nakon što su sudski psiholozi obavili razgovore s podnosiocem zahtjeva, M., C.D.S, L.G.C. kao i djetetovim babom i đedom, s majčine strane, donio presudu. Sud je starateljstvo nad djetetom povjerio podnosiocu zahtjeva, odbacujući kao neosnovane, obzirom na izvještaje sudskih psihologa, optužbe da je L.G.C. tražio od M. da ga ručno zadovolji. Sud je takođe utvrdio, ponovno obzirom na izvještaje sudskih psihologa, da su izjave koje je u vezi s tim dala M. bile inspirisane od drugih. Sud je dodao:

“Majka i dalje ostaje krajnje nespremna za saradnju i uopšte nije vjerovatno da će se njen stav promijeniti. Ona je više puta propustila postupiti u skladu s odlukama Suda. Zaključak koji proizilazi je da se (majka) zasad nije pokazala sposobnom da M. pruži uslove koji su pogodni za uravnotežen i miran život koji joj je potreban. Otac je, zasad, za to podobniji. Osim obezbjeđenja materijalnih i stambenih uslova koji su nužni da bi mu se dijete povjerilo, pokazao se sposobnim da djetetu pruži uravnotežene uslove koji su mu potrebni, kao i da poštuje pravo da održava uredan i kontinuiran kontakt sa svojom majkom, te babom i đedom, s majčine strane”.

  1. M. je bila kod podnosioca zahtjeva od 18. aprila do 3. novembra 1995. godine kada ju je navodno C.D.S. otela. Podnosilac zahtjeva prijavio je otmicu i kazneni postupak u vezi s tim je u toku.
  2. C.D.S. se žalila na presudu lisabonskog Suda za porodične odnose lisabonskom Apelacionom sudu (Tribunal da Relação), koji je dana 9. januara 1996. godine donio presudu kojom poništava presudu nižeg suda i starateljstvo nad djetetom povjerava C.D.S., uz susrete i druženja s podnosiocem zahtjeva. Presuda je sastavljena kako slijedi:

“U postupku za dodjelu starateljstva nad djetetom M., rođene 2. novembra 1987. godine, ćerke (podnosioca) i C. D. S., odluka donijeta 7. februara 1991. godine potvrđuje dogovor između roditelja u vezi sa roditeljskom odgovornošću za dijete, kontakt i iznos alimentacije koju plaća otac, pošto je starateljstvo nad M. dodijeljeno majci.

Dana 16. marta 1992. godine (podnosilac) je podnio zahtjev za izmjenu naloga o starateljstvu, navodeći da dijete ne živi sa njenom majkom kao što je bilo odlučeno, već sa njenom babom i đedom po majci, što, po njemu, nije zadovoljavajuće. Iz tog razloga dogovor o starateljstvu treba biti promijenjen tako da on dobije ćerku i da se sa majkom dogovori oko viđanja djeteta, kao što je predhodno bio slučaj sa njim.

Djetetova majka nije se samo protivila zahtjevu koji je podnio podnosilac, već se oslanjala na dokaze koji potkrepljuju njenu tvrdnju da dijete ne treba da bude u društvu oca zato što je on homoseksualac i živi sa drugim muškarcem. Nakon brojnih radnji preduzetih vezano za te navode, dana 14. jula 1994. godine donijeta je sljedeća odluka:

1. Starateljstvo nad djetetom se dodjeljuje ocu, čija će roditeljska odgovornost biti provjerena.

2. Dijete može da viđa majku vikendom, od petka do ponedjeljka. Njena majka će je pokupiti iz škole petkom i dovoditi nazad u školu ponedjeljkom, prije nego što počne nastava.

3. Dijete takođe može da viđa majku utorkom i srijedom; majka će je pokupiti poslije nastave i vratiti sljedećeg jutra.

4. Dijete će provoditi Badnje veče i Božić naizmjenično sa majkom i ocem.

5. Dijete će provoditi Uskršnje praznike sa majkom.

6. Tokom ljetnjeg školskog raspusta dijete će provoditi trideset dana sa majkom. Datum mora biti dogovoren sa ocem majmanje 60 dana ranije.

7. Majka treba ocu da isplaćuje alimentaciju od 30.000 eskudosa mjesečno, koju će isplaćivati prije 8-og dana u mjesecu. Ta alimentacije će se godišnje prilagođavati na osnovu indeksa inflacije za prethodnu godinu objavljenog od strane INE (Nacionalnog statističkog instituta).

Ta odluka važila je za 1994. godinu. C. D. S. se žalila na odluku. Ranije se žalila na odluku sa strane 238, koja je odbacila zahtjev za obustavu postupka, kao i na odluku donijetu na saslušanju 29. aprila 1994. godine o zahtjevu za provjeru dokumenta koji se javlja na strani 233; pošto su te žalbe odložene i nijesu imale efekta na postupak o boravku. Podnosilac žalbe je navela sljedeće osnove u svojoj žalbi:

...

U svojim podnescima (podnosilac) navodi da presuda prvostepenog suda treba biti potvrđena.

Državni zastupnik je u prilogu Apelacionom sudu preporučio da odluka treba biti izdvojena, ali ne zbog navoda koje je navela podnositeljka žalbe.

Nakon što razmotrimo slučaj donijećemo svoju odluku.

Prvo ćemo razmotriti sljedeće činjenice za koje je prvostepenii sud utvrdio da su tačne.

1. Dijete M., koje je rođeno 2. novembra 1987. godine, je kćerka (podnosioca zahtjeva) i C.D.S.

2. Njeni roditelji su se vjenčali 2. aprila 1983. godine.

3. Razvod je okončan 30. septembra 1993. godine i njihov brak je poništen.

4. Roditelji žive odvojeno od aprila 1990. kada je (podnosilac zahtjeva) napuštio svoj dom i otišao živjeti s drugim muškarcem, čije je prvo ime L.

5. Dana 7. marta 1991. godine sud Loures donio je odluku u slučaju br. 1101/90 potvrđujući sporazum o ostvarivanju sadržaja roditeljskog starateljstva o djetetu:

    I. Majka će imati starateljstvo nad djetetom.

    II. Otac može posjećivati svoju kćerku kad god poželi, s tim da ne ometa njeno školovanje.

    III. Dijete će naizmjenično provoditi vikende, božićne u uskršnje praznike sa njenim ocem.

    IV. Dijete će provoditi očeve odmore sa njim osim ako se ti odmori ne poklapaju sa maj-činim. U tom slučaju dijete će provesti po 15 dana sa svakim roditeljem.

    V. Vikendima koje dijete provodi sa ocem, on će je pokupiti iz majčine kuće subotom oko 10 sati ujutro i vratiti je nedjeljom oko 8 sati uveče.

    VI. Dijete će ići u vrtić što je prije moguće, što će plaćati otac.

    VII. Otac će plaćati alimentaciju od 10 000 eskudosa mjesečno, što će se godišnje prilago-đavati prema istom procentu kao neto prihod njegove plate.

    VIII. Otac će takođe plaćati polovinu troškova djetetovog vrtića.

    IX. Otac će plaćati polovinu bilo kojih specijalnih troškova za djetetovo zdravlje.

6. Od aprila 1992. godine dijete nije vidjelo svog oca prema dogovorenim uslovima, a protiv njegove volje.

7. Dijete je do januara 1994. godine živjelo s babom i đedom, s majčine strane, (imena) u Camarate-u (adresa).

8. Od tada dijete živi sa svojom majkom i njenim partnerom (momkom) (navedena adresa) u Lisabonu.

9. Međutim, povremeno je i dalje noćila u kući babe i đeda, s majčine strane.

10. Tokom školskih dana kada dijete nije ostajalo prenoćiti kod babe i đeda, njena majka ju je obično odvozila do kuće babe i đeda gdje bi boravila nakon škole od 17 sati.

11. Tokom školske godine, M. je pohađala prvi razred osnovne škole u … za koju je školarina iznosila 45.400 eskudosa mjesečno.

12. Njena majka živjela je sa J. barem dvije godine.

13. J., koji je menadžer, radi u sektoru za uvoz i izvoz, veći dio svojih poslova je započeo u Njemačkoj gdje je imao status imigranta. Njegovi prihodi se procjenjuju na oko 600.000 eskudosa mjesečno.

14. Majka, C. D. S., je menadžer DNS-a, čiji su osnivači njen momak i njegov brat, J. P.

15. Ona je registrovana u Državnoj agenciji za zapošljavanje i na stručnom je osposobljavanju od 17. februara 1994. godine.

16. Njene troškove pokrivaju zajedno ona i njen momak.

17. Ona tvrdi da plaća 120.000 eskudosa za iznajmljivanje stana i mjesečno troši oko 100.000 eskudosa na hranu.

18. Otac, João Mouta, je u homoseksualnoj vezi s L.G.C., s kojim živi od aprila 1990. godine.

19. On je direktor sektora u A., i njegov neto mjesečni prihod, plus provizija, izlazi na preko 200.000 eskudosa.

20. Dijete je vrlo blisko s babom, s majčine strane, koja je pristalica Jehovinih svjedoka.

21. Nakon što nije postupila u skladu s odlukom navedenom u stavki 5., djetetovoj majci je 14. maja 1993. naloženo da plati kaznu od 30.000 eskuda jer je od aprila 1992. odbijala dopustiti ocu da ostvaruje “pravo na susrete i druženja sa svojom ćerkom u skladu s donesenom odlukom”.

22. Nakon razgovora s ocem i majkom pojedinačno i zajedno, s M., bez prisustva roditelja i babe s majčine strane, te s babom s majčine strane i partnerom oca pojedinačno, kao i uz psihološku procjenu M., sudski psiholozi su dana 25. juna 1994. godine sačinili sljedeći izvještaj:

“M. je komunikativno dijete normalnog intelektualnog razvoja za svoje godine iznad je prosječne inteligencije. Vrlo je bliska ocu i majci, i konflikt između roditelja predstavlja izvor nekih nesigurnosti. Ona bi voljela da joj roditelji žive bliže jedno drugome jer joj je teško shvatiti i prihvatiti razloge zbog kojih mora živjeti s babom i đedom i ne viđati svog oca. Ima vrlo dobar odnos sa svojim ocem koji je vrlo nježan i pažljiv prema svojoj kćeri. Oboje (i podnosilac zahtjeva) i njegova bivša supruga su predani i fleksibilni roditelji i brinu za vaspitanje i emocionalnu sigurnost svoje kćerke. Razlozi njihovog razvoda kasnije su postali izvor ozbiljnog međusobnog konflikta, kojem doprinosi baba, s majčine stane, koja ne prihvata životni stil (podnosioca zahtjeva) i podsvjesno ga pokušava držati podalje od njegove kćerke. Ukratko, oba roditelja su sposobna obezbijediti i sprovoditi zadovoljavajući razvoj svoje kćerke, ali ne smatramo da je za nju dobro da živi sa svojom babom koja potencira i pojačava konflikt između dvije strane, pokušavajući zadržati (podnosioca zahtjeva) podalje zato što ne prihvata njegov životni stil”.

23. M. je dana 16. avgusta 1993. godine psihologu i svom ocu rekla da je očev partner, dok joj je otac bio van kuće, tražio od nje da pođu u toalet, da je zaključao vrata i tražio od nje da ga zadovolji (izvela je pokrete koji oponašaju masturbaciju) i da joj je nakon toga rekao da ne mora oprati ruke i da ne govori ništa svome ocu. Psihološkinja je navela da ju je način na koji je dijete prepričalo tu situaciju naveo da posumnja u istinitost priče koja je mogla biti usađena čestim ponavljanjem. Dodala je da je podnosilac zahtjeva, dok je dijete opisivalo situaciju, tražio pojašnjenja, što potvrđuje da otac i kćerka imaju dobar odnos.

24. Tokom razgovora sa psihologom dana 6. decembra 1993. godine dijete je izjavilo da još uvijek živi sa babom s majčine strane i da ponekad ostaje kod svoje majke gdje spava na sofi jer ne postoji soba za nju.

25. U izvještaju od 17. januara 1994. godine, koji je kreiran nakon sastanka između kćerke i oca, psihološkinja je zaključila da “iako je M. tokom susreta s ocem primijetila da njen otac živi sa drugim muškarcem, njene slike o roditeljima su potpuno prilagođene i ona nema nikakvih problema vezanih uz psihoseksualni identitet, bilo svoj ili svojih roditelja”.

26. Dr V. , psihijatar, je nakon razgovora s momkom (podnosioca zahtjeva), djetetovog oca, naveo da je njegovo mišljenje da je partner dobro prilagođen i zadovoljavajuće emocionalne i kognitivne zrelosti. Kod partnera nije pronašao ništa neobično, niti na ličnom nivou niti u odnosu na njegov odnos s ocem djeteta. Smatra da je sasvim nevjerovatno da se situacija koju je dijete ispričalo, a koja je opisana u stavu 23., realno dogodila.

27. Završni izvještaj koji su sastavili sudski psiholozi, od 12. aprila 1994., je ukazivao da je M. osjećala određenu dozu nesigurnosti djelimično zbog konflikta između majčine strane porodice i njenog oca i da ima obrambeni stav koji se manifestuje kroz odbijanje suočavanja s potencijalno stresnim situacijama. Dijete je svjesno da se njena porodica protivi njenim susretima s ocem, pri čemu je njihovo protivljenje opravdano djetetovim opisom situacije koja se navodno dogodila između nje i partnera njezinog oca L.G.C.-a u kojoj ju je L.G.C. tražio da ga zadovolji. Što se toga tiče, teško je zamisliti da bi 6-godišnje dijete moglo detaljno prepričati situaciju koja se dogodila nekoliko godina ranije. Stručnjaci u svom izvještaju zaključuju da to što je M. detaljno opisala gore navedenu situaciju ne znači da se ona realno i dogodila. Naglašavaju da je otac jako privržen roditelj, pun razumijevanja i ljubaznosti prema svojoj kćerki dok joj istovremeno postavlja, na zadovoljavajući način i podučavajući je, ograničenja koja su nužna i stvaraju u njoj osjećaj sigurnosti. Eksperti zaključuju u svom izvještaju da je djetetova majka jako brižna majka ali poprilično popustljiva što ne doprinosi osjećaju sigurnosti, iako je u stanju poboljšati se. Takođe zaključuju da nije preporučljivo da dijete živi sa svojom babom jer vjerski fanatizam koji je prisutan u okruženju ne samo da osuđuje oca, nego ga i isključuje na osnovu učinjenih ličnih i emocionalnih izbora. To je doprinijelo širenju zbunjenosti kod djeteta i povećavanju osjećaja konflikta i uznemirenosti, čime je ugrožen njen zdrav psihološki i afektivni razvoj.

28. Na saslušanju 24. januara 1994. godine, uz saglasnost oba roditelja, donesena je sljedeća privremena odluka: (I) M. može provesti svaku subotu sa svojim ocem od 10 do 22 sata, (II) u tu svrhu će je otac, u pratnji njene babe s očeve strane i/ili prababe s očeve strane, pokupiti iz kuće njene majke.

29. Majka nije dozvolila svojoj kćerki da se viđa s ocem u skladu s gore navedenom odlukom.

30. Dana 22. aprila 1994. godine odjeljenje Dječje psihijatrijske bolnice “D. Estefânea” odlučio je da M. treba nadgledati jer su njeni osjećaji uznemirenosti toliki da bi mogli usporiti njen psihološki i afektivni razvoj.

Ove činjenice, utvrđene u prvostepenom postupku, smatraju se definitivno utvrđenim, ne dovodeći u pitanje mogućnost razmatranja drugih faktora pri donošenju presude.  Što se tiče ostalih žalbi, majka nije podnijela bilo kakvu vrstu podnesaka koji bi bili neispravni pod članom 292 stavka 1 i 690 stavka 2, Zakona o parničkom postupku. Na stranu to što nijesu podnijeti činjenični dokazi, ovi aspekti su dovoljni da se u ovom slučaju donese odluka pošto razumijemo da je niži sud donio odluku o ključnom problemu slučaja, to jeste kojem će se roditelju dodijeliti starateljstvo nad djetetom. Nedostaci u odluci državnog branioca, iako relevantni, ne garantuju izdvajanje.

Razmotrimo sada žalbu:

Član 1905, stav 1., Građanskog zakona omogućava da se u slučajevima razvoda, sudskog razvoda osoba i imovine, proglašavanja ništavnosti ili poništenja braka, starateljstvo nad djecom, izdržavanje i uslovi plaćanja urede sporazumom između roditelja, a taj sporazum mora potvrditi sud; potvrda se odbija ukoliko je sporazum u suprotnosti s djetetovim interesima, uključujući djetetov interes za održavanje veoma bliskog odnosa s roditeljem kojem nije povjereno na starateljstvo. Stav 2. precizira da će u slučaju nepostojanja sporazuma sud odlučiti, štiteći interese djeteta, uključujući i djetetov interes za održavanjem jako bliskog odnosa s roditeljem kojem nije povjereno na staranje, je li moguće starateljstvo o djetetu povjeriti jednom ili drugom roditelju ili, ako se radi o nekom od slučajeva na koji se primjenjuje član 1918, trećoj osobi ili obrazovnoj ustanovi ili socijalnoj ustanovi.

Zakon o starateljstvu obrađuje ovu temu. Odjeljak 180(1) zakona propisuje da svako povjeravanje starateljstva nad djetetom mora biti u interesu djeteta.

Presuda lisabonskog Apelacionog suda od 24. aprila 1974. godine sažeta u BMJ (Glasilo Ministarstva pravosuđa) br. 236, strana 189 navodi: “Konvencija o pravima djeteta – Rezolucija od 20. novembra 1989. godine Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija - proglašava s rijetkom konciznošću da su djeci, za potpun i dinamičan razvoj ličnosti, potrebni ljubav i razumijevanje; ona trebaju, što je više moguće, odrastati uz zaštitu i odgovornost njihovih roditelja i, u svakom slučaju, u okruženju privrženosti i psihološke i materijalne sigurnosti, pri čemu se mala djeca ne bi trebala odvajati od svojih majki osim u izuzetnim slučajevima”.

Nemamo ni najmanju rezervu u podršci toj deklaraciji koja u potpunosti odgovara realnostima života. Usprkos važnosti očinske ljubavi, malom djetetu je potrebna briga koju može pružiti samo majčina ljubav. Smatramo da je M., koja trenutno ima 8 godina, još uvijek potrebna majčinska briga. Vidjeti, u vezi ovog pitanja, presudu Porto Apelacionog suda od 7. juna 1988. godine, u BMJ br. 378, strana 790 u kojoj je sud odlučio da je “u slučaju male djece, što je do sedme ili osme godine, emotivna veza s majkom osnovi faktor djetetovog psihološkog i emotivnog razvoja s obzirom da posebne potrebe za nježnošću i pažnjom u toj dobi rijetko mogu biti nadoknađene očevom ljubavi i zanimanjem”.

Odnos između M. i njenih roditelja je odlučujući faktor za emocionalnu dobrobit i razvoj njene ličnosti, pogotovo, obzirom na to da se pokazalo da je vrlo privržena svojim roditeljima, kao što se pokazalo i da su oni oboje sposobni za usmjeravanje djetetovog psihološkog i afektivnog razvoja.

U službenoj zabilješci odluke od 5. jula 1990. godine kada se odlučivalo o roditeljskom starateljstvu, (podnosilac zahtjeva) je priznao da je podnositeljka žalbe sposobna brinuti se za njihovo dijete i predložio je da se starateljstvo povjeri majci, tvrdnja koju je ponovio u ovom postupku kako bi se promijenio taj nalog, kako je zapisano u zapisniku sa saslušanja od 15. juna 1992. godine, izjavljujući da želi da se odrekne prvobitne žalbe za starateljstvom nad djetetom jer ona ponovo živi sa svojom majkom. Otac od M. izražava želju da njegova kćerka ne boravi kod babe i đeda s majčine strane pozivajući se na brojne poteškoće na koje nailazi kada pokušava vidjeti svoju kćerku obzirom na ponašanje podnositeljke žalbe i njene majke, koje ga svim snagama pokušavaju distancirati od kćerke jer ne prihvataju njegovu seksualnu orjentaciju (homoseksualnost).

Odjeljak 182. Zakona o starateljstvu propisuje da se prethodni dogovori mogu promijeniti ukoliko se oba roditelja nijesu pridržavala sporazuma ili konačne odluke ili ako dalje okolnosti učine nužnima (promjene) odredbe sporazuma. Međutim, treba razmotriti da li je opravdana osnova za promjenu odluke kojom je starateljstvo nad djetetom povjereno majci.

Razmatranjem sadržaja prvobitnog zahtjeva za promjenu naloga evidentno je da je naglasak stavljen na činjenicu da dijete živi s babom i đedom s majčine strane koji su jehovini svjedoci. Istina je, međutim, da (podnosilac zahtjeva) nije podnio nikakav dokaz kako bi dokazao da je ova vjera štetna i samo je naveo kako baba i đed, s majčine strane, uporno odbijaju dopuštiti ocu i kćerki da se vide. Prema saznanjima Suda, uvjerenja jehovinih svjedoka ne podstiču zle postupke iako fanatizam postoji.

Postoje li opravdani razlozi da se majci opozove starateljstvo nad djetetom koja joj je povjereno sporazumom roditelja?

Postoji mnoštvo dokaza u ovom slučaju da podnositeljka žalbe konstantno krši sporazume na koje je pristala vezano za pravo oca na susrete i druženje s djetetom i da ne pokazuje nikakvo poštovanje prema sudovima koji su bili uključeni u postupak obzirom da je, u nekoliko navrata i bez opravdanja, propuštila pojaviti se na saslušanjima koja su bila zakazana kao dio postupka. Bez obzira na to, mislimo da njeno ponašanje nije uslovljeno samo stilom života (podnosilaca zahtjeva) nego i činjenicom da vjeruje u postojanje bludne radnje povezane sa djetetom, a koja uključuje očevog partnera.

Što se tiče ovog pitanja, koje jeposebno važno, slažemo se da nije moguće prihvatiti kao dokazano da se takav događaj zaista dogodio. Međutim, ne možemo potpuno isključiti mogućnost da se dogodio. Bilo bi pretjerano, obzirom da nema nepobitnih dokaza, tvrditi da partner M.-inog oca nikada ne bi bio u stanju iskazati ni najmanju nepristojnost prema M. Stoga, iako ne možemo tvrditi da je dijete reklo istinu niti da nije bilo izmanipulisano, ne možemo ni zaključiti da je govorilo neistinu. Obzirom da ne postoje dokazi koji bi potvrdili oba scenarija, bilo bi pogrešno jednom od njih dati veću vjerodostojnost.

Slično tome, princip koji je prihvaćen u slučajevima koji se tiču povjeravanja starateljstva nad djetetom, je taj da su interesi djeteta od primarne važnosti bez obzira na, ponekad sebične, interese roditelja. Kako bi utvrdili što je u interesu djeteta, sud u svakom predmetu mora uzeti u obzir dominantnu porodicu, obrazovne i društvene vrijednosti društva u kojem će dijete odrastati.

Kao što smo već naveli i u skladu sa sudskom praksom, razmatranje prirode stvari i stvarnosti svakodnevnog života kao i zbog razloga koji se tiču ljudske prirode, opšte pravilo je da se starateljstvo nad malom djecom povjerava majci osim ukoliko postoje lični razlozi koji bi to doveli u pitanje (vidjeti presudu Evora Apelacionog suda od 12. jula 1979. godine, u BMJ br. 292, strana 450.).

U ovom slučaju majci je opozvano starateljstvo nad djetetom usprkos činjenici da joj je bilo povjereno, ponavljamo, nakon sporazuma između roditelja, i bez podnošenja dodatnih dokaza koji bi doveli u sumnju njenu sposobnost da nastavi obavljati tu dužnost. Pitanje koje se stoga nameće, i to treba naglasiti, nije kojem od roditelja treba povjeriti starateljstvo nad M., nego da li postoje razlozi koji bi promijenili ono što je dogovoreno.

Međutim, čak i da to nije slučaj, mislimo da bi starateljstvo trebalo biti povjereno majci.

Činjenica da otac djeteta, koji je prihvatio svoju homoseksualnost, želi živjeti s drugim muškarcem stvarnost je koju treba prihvatiti. Dobro je poznato da društvo postaje sve tolerantnije na takve situacije. Međutim, ne može se tvrditi da je okruženje ove vrste najzdravije i najpogodnije za djetetov psihološki, društveni i mentalni razvoj, pogotovo kad se uzme u obzir dominantan model u našem društvu, kao što podnositeljka žalbe s pravom naglašava. Dijete treba živjeti u porodičnom okruženju, tradicionalnoj portugalskoj porodici, što svakako nije oblik odnosa u koji je njen otac odlučio stupiti, obzirom da živi s drugim muškarcem kao da su muž i žena. Naš zadatak ovdje nije utvrditi da li homoseksualnost jeste ili nije bolest ili je seksualna orijentacija prema osobama istog spola. To je abnormalnost u oba slučaja i djeca ne bi trebala odrastati u sjenci abnormalnih situacija; takvi su diktati ljudske prirode i sjetimo se da je (podnosilac zahtjeva) sam ovo priznao kada je, u prvobitnom zahtjevu, od 5. jula 1990. godine, izjavio da je on definitivno napustio bračni dom kako bi otišao živjeti sa svojim momkom, odluka koja nije normalna shodno opšteeprihvaćenim kriterijumima.

Ovdje se ne dovodi u pitanje ljubav oca prema svojoj kćerki niti njegova sposobnost da se brine za nju u periodu kada mu je povjerena na brigu, obzirom da je nužno da se njih dvoje viđaju kako bi se postigli gore navedeni ciljevi, a to je obezbjeđenje dobrobiti djeteta i razvoja njene ličnosti. M. treba posjećivati svog oca kako bi nestali njeni osjećaji uznemirenosti i nesigurnosti. Kada se djeci oduzme mogućnost kontaktiranja njihovog oca, dovodi se u opasnost njihov trenutni i budući razvoj kao i psihološka uravnoteženost. Za majku bi bilo mudro da pokuša ovo shvatiti i prihvatiti ukoliko ne želi dovesti u pitanje svoju sposobnost sprovođenja starateljstva nad djetetom.

Trenutno, nepoštovanje odluke koja potvrđuje sporazum o susretima i druženju ne predstavlja dovoljan razlog da se podnositeljki žalbe opozove starateljstvo nad djetetom koja joj je tom odlukom povjerena.

Zato, poništavamo presudu nižeg suda u vezi djetetovog stalnog boravka kod oca, ne dovodeći u pitanje pravo oca na konakt za periode koja će biti propisana niže.

Oca treba uvjeriti da bi bilo nerazumno da se za tih razdoblja ponaša na način koji bi njegovu kćerku mogao navesti da shvati da joj otac živi s drugim muškarcem u uslovima koji liče na odnos muža i žene.

Zbog svih navedenih razloga Apelacioni sud poništava pobijanu odluku i presuđuje da će podnositeljka žalbe, C.D.S. nastaviti starateljstvo nad svojom kćeri M.

Kontakti se uspostavljaju se kako slijedi:

1. Dijete može viđati oca svaki drugi vikend od petka do ponedjeljka. Otac će u tom cilju preuzeti svoju kćerku u petak iz škole nakon nastave i dovesti je nazad u ponedjeljak prije početka nastave.

2. Otac može posjećivati svoju kćerku u školi bilo koji dan u nedjelji pod uslovom da ne ometa njeno školovanje.

3. Dijete će vaskršnje praznike provoditi naizmjenično kod oca i kod majke.

4. Božićni praznici će biti podijeljeni na dva jednaka dijela: polovinu će provoditi kod oca, a drugu polovinu kod majke, ali na način da dijete naizmjenično provodi Badnjak i Božić s jednim roditeljem a Novu Godinu s drugim.

5. Za ljetnje praznike dijete će provesti trideset dana sa svojim ocem za vrijeme njegovog godišnjeg odmora, ali ukoliko se taj period preklapa sa majčinim odmorom, dijete će provesti po petnaest dana sa svakim od njih.

6. Za vrijeme Uskrsa, Božića i ljetnih praznika otac će doći po dijete u kuću majke i do-vesti je nazad između 10 i 13 sati ukoliko se roditelji oko tog vremena drugačije ne dogovore.

7. U skladu sa datumom ove odluke, dijete će naredne uskršnje i božićne praznike provesti s roditeljem s kojim nije provodila te praznike od 1995.

8. Pitanje alimentacije od strane oca i način plaćanja ispitaće Treće odeljenje Trećeg vijeća lisabonskog Suda za porodične odnose u slučaju br. 3821/A koji je odložen do donošenja ove odluke o budućnosti djeteta.

Troškove snosi tuženi”.

  1. Jedan od troje sudija Apelacionog suda dao je izdvojeno mišljenje kako slijedi:

“Glasao sam za ovu odluku, uz rezervu da ne smatram ustavnim uspostavljanje načela da se osobi mogu oduzeti porodična prava zbog njegove seksualne orijentacije, koja isto tako, kao takva, ne može ni u kojim okolnostima biti opisana kao abnormalna. Pravo na različitost ne smije se tretirati kao “pravo” da se bude isključen (getoiziran). Zato to nije pitanje omalovažavanja činjenice da je (podnosilac zahtjeva) prihvatio svoju seksualnu orijentaciju i posljedično sebi uskratio pravo da odgaja i podiže svoju kćerku, nego, obzirom da odluka mora biti donesena, potvrde da se u našem društvu i u ovom vremenu ne može utvrditi da djeca mogu prihvatiti homoseksualnost svog oca bez da postoji opasnost da će izgubiti referentne uzore”.

  1. Na ovu odluku nije uložena žalba.
  2. C.D.S. nikada nije poštovala pravo na susrete i druženja koje je podnosiocu zahtjeva dodijeljeno presudom lisabonskog Apelacionog suda.
  3. Stoga je podnosilac zahtjeva podnio zahtjev lisabonskom Sudu za porodične odnose za izvršenje odluke Apelacionog suda. Dana 22. maja 1998. godine, podnosilac zahtjeva je, vezano za ovaj postupak, dobio kopiju izvještaja medicinskih stručnjaka lisabonskog Suda za porodične odnose. Iz tog izvještaja je saznao da je M. u Vila Nova de Gaia u sjevernom Portugalu. Podnosilac zahtjeva je dva puta bezuspješno pokušao vidjeti kćerku. Postupak izvršenja je po svemu sudeći još uvijek u toku.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Član 1905. Građanskog zakona kaže:

“1. U slučaju razvoda… starateljstvo nad djetetom, izdržavanje i uslovi oko plaćanja biće odlučeni dogovorom između roditelja, što treba da potvrdi i Sud.

2. U slučaju kada se ne može postići dogovor, Sud će odlučiti na osnovu djetetovih najboljih interesa u održavanju bliske veze s roditeljem koji nema starateljstvo…”

  1. Neke odredbe Zakona o starateljstvu takođe su relevantne za ovaj slučaj:

Član 180.

“1. …odluka u obavljanju roditeljske odgovornosti biće donijeta na osnovu najboljih interesa djeteta, starateljstvo koje će biti dodijeljeno jednom od roditelja, trećem licu ili obrazovnoj ili zaštitnoj instituciji.

2. odredbe o viđanju i kontaktu će biti donijete osim ako to nije u najboljem interesu djeteta…”

Član 181.

“Ako jedan od roditelja ne obavlja odredbe ili odluke donijete po pitanju situacije djeteta, drugi roditelj se žali sudu…”

Član 182.

“Ukoliko odredbe konačne odluke ne poštuju ni otac ni majka ili ukoliko nove okolnosti traže izmjenu odredbi, jedan od roditelja ili staratelj podnose zahtjev sudu za promjenu roditeljske odgovornosti…”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 8. SAMOSTALNO I U VEZI S ČLANOM 14. KONVENCIJE

  1. Podnosilac zahtjeva se žalio da je lisabonski Apelacioni sud svoju odluku da starateljstvo nad njihovom kćeri M. povjeri njegovoj bivšoj supruzi, a ne njemu, donio isključivo na osnovu njegove seksualne orijentacije. Naveo je kako to predstavlja kršenje člana 8. Konvencije samostalno, i u vezi s članom 14. Vlada je osporavala tu žalbu.
  2. Član 8. Konvencije propisuje:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svoga privatnog i porodičnog života, doma i dopisivanja.

2.Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne bezbjednosti, javnog reda i mira, ili ekonomske dobrobiti zemlje, te zbog spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

Sud za početak navodi da predmetna presuda Apelacionog suda, ukoliko se izuzme presuda lisabonskog Suda za obiteljske odnose od 14. jula 1994. godine, kojom je starateljstvo nad djetetom povjereno podnosiocu zahtjeva, predstavlja miješanje u pravo podnosioca zahtjeva na poštovanje njegovog porodičnog života i stoga podliježe primjeni člana 8. Institucije Konvencije smatrale su da je ova odredba primjenjiva na odluke kojima se starateljstvo nakon razvoda ili rastave povjerava jednom od roditelja (vidjeti takođe Hoffmann protiv Austrije, presuda od 23. juna 1993. godine, Serija A, br. 255-C, strana 58, stav 29; vidjeti takođe Irlen protiv Njemačke, zahtjev br. 12246/86, odluka Komisije od 13. jula 1987. godine, Odluke i izvještaji 53, strana 225.).

Na tu odluku ne utiče tvrdnja Države da obzirom da presuda Apelacionog suda nije izmijenila ono što je bilo dogovoreno prijateljskim rješenjem između roditelja od 7. februara 1991. godine, ne postoji miješanje u prava gospodina Salgueiro da Silva Moutae.

Sud u vezi s tim primjećuje kako je žalba koju je podnosilac zahtjeva uložio, uspješno, na lisabonskom Sudu za porodične odnose, bila zasnovana, između ostalog, na činjenici da se njegova bivša supruga nije pridržavala odredbi sporazuma (vidjeti gore stav. broj 11.).

A. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE U VEZI S ČLANOM 14.

  1. Obzirom na prirodu slučaja i navode podnosioca, Sud smatra prikladnim razmotriti ga prvo u smislu člana 8. u vezi s članom 14. koji propisuje

“Uživanje prava i sloboda koje su priznate u (ovoj) Konvenciji obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost”.

  1. Gospodin Salgueiro da Silva Mouta je na početku istakao kako nikad nije osporavao činjenicu da su interesi njegove kćeri najvažniji, a jedan od glavnih se sastoji od viđanja svog oca i mogućnosti da živi kod njega. Bez obzira na to, tvrdio je da presuda Apelacionog suda kojom se starateljstvo nad djetetom povjerava majci isključivo na osnovu seksualne orijentacije oca predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na poštovanje porodičnog života. Podnosilac zahtjeva se pozvao na to da je predmetna odluka bila uslovljena zastarjelim i krivim pretpostavkama koje nemaju veze sa životnim stvarnostima niti zdravim razumom. Tvrdio je kako ga je Apelacioni sud time diskriminisao na način koji član 14. Konvencije to zabranjuje. Podnosilac zahtjeva je istakao da je prvostepeni sud presudio u njegovu korist, a taj sud je jedini imao neposredna saznanja o činjenicama slučaja budući da je Apelacioni sud presudio isključivo na osnovu pismenih podnesaka.
  2. Država je priznala da bi se član 8. mogao primijeniti na ovu situaciju, ali samo u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva na poštovanje njegovog porodičnog života s njegovim djetetom. Međutim, istaknuto je kako javne vlasti nijesu preduzele nikakve radnje koje bi predstavljale miješanje u pravo podnosioca zahtjeva na slobodno izražavanje i razvoj svoje ličnosti ili u načine na koje je vodio svoj život, posebno seksualni. Međutim, Država je u odnosu na porodični život istakla kako, što se tiče roditeljskog starateljstva, države članice imaju široka diskreciona ovlaštenja, u pogledu postizanja legitimnih ciljeva koji su propisani članom 8., stav 2., Konvencije. Dodali su da su, u ovom području, u kojem su interesi djeteta najvažniji, nacionalne vlasti, po prirodi stvari, u boljoj poziciji od međunarodnog suda. Stoga sud ne bi trebao mijenjati svoju interpretaciju stvari od nacionalnih sudova, ukoliko predmetne mjere nijesu očigledno nerazumne ili arbitrarne. U ovom slučaju je lisabonski Apelacioni sud, u skladu s portugalskim zakonom, uzeo u obzir isključivo interese djeteta. Intervencija Apelacionog suda propisana je zakonom (član 1905., stav 2., Građanskog zakona i odjeljci 178 - 180 Zakona o starateljstvu). Osim toga, slijedio je legitimni cilj, preciznije zaštitu interesa djeteta, što je bilo nužno u demokratskom društvu. Država je zaključila kako je Apelacioni sud pri donošenju odluke uzeo u obzir isključivo interese djeteta koji su najvažniji, a ne seksualnu orijentaciju podnosioca zahtjeva. Stoga, podnosilac zahtjeva nije ni na koji način bio diskriminisan.
  3. Sud ponavlja kako u odnosu na uživanje prava i sloboda koje su garantovane Konvencijom, član 14. obezbjeđuje zaštitu od različitog postupanja, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema osobama u sličnim situacijama (vidjeti gore citiranu presudu Hoffman, strana 58, stav 31.). Mora se ustanoviti može li se podnosilac zahtjeva žaliti na takvu razliku u postupanju i ukoliko može, je li ona bila opravdana.

1. Razlika u postupanju

  1. Država je osporavala navode da je u ovom slučaju došlo do različitog postupanja prema podnosiocu zahtjeva i majci M. Država je tvrdila da se odluka lisabonskog Apelacionog suda zasnivala uglavnom na činjenici da bi, u okolnostima slučaja, interesi djeteta bili bolje zadovoljeni ukoliko bi se starateljstvo nad djetetom povjerilo majci.
  2. Sud ne osporava da se lisabonski Apelacioni sud vodio prvenstveno interesima djeteta kada je razmatrao brojna činjenična i zakonska pitanja koja bi mogla prevagnuti u korist jednog od roditelja. Međutim, Sud opaža kako je prilikom poništavanja odluke lisabonskog Suda za porodične odnose i, posljedično, dodjeljivanja starateljstva nad djetetom majci, a ne ocu, Apelacioni sud uveo dodatni faktor, a taj je da je podnosilac zahtjeva homoseksualac koji živi s drugim muškarcem. Sud je zato primoran zaključiti kako je došlo do razlike u postupanju prema podnosiocu zahtjeva i majci M. koja se bazirala na seksualnoj orijentaciji, koncept koji je nedvosmisleno obuhvaćen članom 14. Konvencije. S tim u vezi, Sud ponavlja da je lista koja je navedena u toj odredbi ilustrativna, a ne potpuna, što se pokazuje u riječima “bilo koja osnova kao na primjer” (na francuskom “notamment”) (vidjeti presudu Engel i drugi protiv Holandije, od 8. juna 1976. godine, Serija A, br. 22, strane 30. i 31., stav 72.).

2. Opravdanje za različito postupanje (tretman)

  1. Prema sudskoj praksi institucija Konvencije, razlika u postupanju je diskriminatorna u smislu člana 14. ukoliko nema objektivno i razumno opravdanje, to jest ukoliko ne slijedi legitiman cilj ili ukoliko nema razumne srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidjeti presudu Karlheinz Schmidt protiv Njemačke od 18. jula 1994.godine, Serija A, br. 291-B, strane 32-33, stav 24.).
  2. Odluka Apelacionog suda je nesporno slijedila legitiman cilj, naime zaštitu zdravlja i prava djeteta; sada treba razmotriti da li je zadovoljen i drugi uslov.
  3. Prema predstavci podnosioca zahtjeva, način na koji je presuda sročena jasno ukazuje na to da je odluka o dodjeli starateljstva nad djetetom majci bila zasnovana pretežno na seksualnoj orijentaciji oca, što je nesporno dovelo do njegove diskriminacije u odnosu na drugog roditelja (majku).
  4. Država je tvrdila suprotno, da je predmetna odluka samo dotakla homoseksualnost podnosioca zahtjeva. Razmatranja Apelacionog suda na koja se pozvao podnosilac zahtjeva, razmatrana u tom kontekstu, bila su čisto sociološka ili čak statistička opažanja. Čak i kada bi se složili da su neki odlomci presude mogli biti drugačije sročeni, nespretni ili nesretni izrazi ne mogu sami po sebi predstavljati kršenje Konvencije.
  5. Sud ponavlja svoj raniji zaključak da je lisabonski Apelacioni sud pri razmatranju žalbe koju je podnijela majka M. uveo novi faktor prilikom odlučivanja o povjeravanju starateljstva nad djetetom, i to homoseksualnost podnosioca zahtjeva (vidjeti gore stav broj 28.). Pri odlučivanju da li donesena odluka predstavlja diskriminatorno postupanje, koje nema razumnu osnovu, treba ustanoviti da li je, kao što tvrdi Država, novi faktor bio samo obiter dictum bez direktnog uticaja na ishod slučaja ili je, suprotno, zapravo, bio odlučujući.
  6. Sud navodi kako je lisabonski Sud za porodične odnose donio odluku nakon perioda u kojem su podnosilac zahtjeva, njegova bivša supruga, njihova kćerka M., L.G.C. i baba i đed, s majčine strane, obavili razgovore sa sudskim psiholozima. Sud je utvrdio činjenice te posebno uzeo u obzir izvještaje stručnjaka pri donošenju odluke. Apelacioni sud je, koji je donio presudu isključivo na osnovu pismenih podnesaka, činjenice ocijenio drugačije od prvostepenog suda i povjerio je starateljstvo nad djetetom majci. Između ostalog, uzeo je u obzir da se “starateljstvo nad malom djecom povjerava majci ukoliko ne postoje lični razlozi koji bi to doveli u pitanje” (vidjeti gore stav broj 14.). Apelacioni sud je smatrao kako ne postoje dodatni razlozi za opoziv starateljstva nad djetetom majci koja joj je povjerena sporazumom između roditelja. Međutim, Apelacioni sud je nakon tog zapažanja dodao “Čak i da to nije slučaj ... mislimo da bi starateljstvo trebalo biti povjereno majci” (ibid.). Apelacioni sud je, zatim, uzeo u obzir činjenicu da je podnosilac zahtjeva homoseksualac i da živi s drugim muškarcem zapažajući da “Dijete treba živjeti ... u tradicionalnoj portugalskoj porodici” i da “Naš zadatak ovdje nije utvrditi je li homoseksualnost bolest ili nije, ili je seksualna orijentacija prema osobama istog spola. To je abnormalnost u oba slučaja i djeca ne bi trebala odrastati u sijenci abnormalnih situacija” (ibid.).
  7. Prema mišljenju Suda, gore navedeni odlomci predmetne presude su daleko od nespretnih ili nesretnih, kako je tvrdila Država, ili samo obiter dicta, nego, upravo suprotno, sugerišu da je homoseksualnost podnosioca zahtjeva faktor koji je bio odlučujući pri konačnoj odluci. Ovom zaključku ide u prilog i činjenica da je Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o pravu na sastanke i druženja podnosioca zahtjeva, upozorio podnosioca zahtjeva da se ne ponaša na način koji bi mogao navesti njegovu kćerku da shvati da njen otac živi s drugim muškarcem “u uslovima koji nalikuju onima muža i žene” (ibid.).
  8. Sud je stoga primoran utvrditi, u kontekstu gore navedenog, da je Apelacioni sud napravio razliku koja se zasnivala na razmatranju seksualne orijentacije podnosioca zahtjeva, razliku koja nije prihvatljiva prema Konvenciji (vidjeti gore navedenu mutatis mutandis, presudu Hoffmann, strana 60, stav 36.). Sud, stoga, ne može zaključiti da je postojala razumna srazmjernost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići; stoga je došlo do kršenja člana 8. u vezi s članom 14.

B. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8 SAMOSTALNO

  1. Obzirom na zaključak iz prethodnog stava, Sud ne smatra nužnim odlučivati o navodu o kršenju člana 8 samostalno; argumenti koji su navedeni u tu svrhu su u suštini isto kao i oni koji su razmatrani u odnosu na član 8 u vezi sa članom 14.

II. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije propisuje: “Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrašnje pravo zainteresovane visoke ugovorne strane omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci”.

A. Šteta

  1. Podnosilac zahtjeva zatražio je od Suda da mu dodjeli “pravednu naknadu”, ali bez navođenja iznosa koji zahtjeva. U ovakvim okolnostima Sud smatra da zaključak o kršenju iz ove presude, sam po sebi, predstavlja zadovoljavajuće pravednu naknadu u vezi s pretrpljenom štetom.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac je zahtijevao naknadu troškova nastalih podnošenjem predstavke, uključujući njegove troškove i troškove njegovih savjetnika koji su bili na saslušanju pred sudom, tačnije 224.919 eskudosa (PTE), 5.829 francuskih franaka, 11.060 španskih peseta i 67 njemačkih maraka, što je ukupno 423.217 PTE.
  2. Dražava je odluku prepustila Sudu.
  3. Sud nije zadovoljan troškovima koji su navedeni kao nužni i razumni. Provodeći pravednu procjenu, dodjeljuje podnosiocu zahtjeva jedinstvenu sumu od 350.000,00 PTE. Što se tiče izdataka, Sud smatra da su navedeni iznosi pretjerani. Sprovodeći pravednu procjenu i uzimajući u obzir okolnosti slučaja, odlučuje dodijeliti 1.500.000,00 PTE za angažman advokatkinje podnosioca zahtjeva i 300,000.00 PTE za angažman njenog savjetnika.

C. Zakonska kamata

  1. Prema informacijama koje su dostupne Sudu, zakonska kamatna stopa koja se primjenjuje u Portugaliji na datum usvajanja ove presude je 7% godišnje.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Presuđuje da je prekršen član 8. Konvencije u vezi sa članom 14.;

  2. Presuđuje da ne postoji potreba za posebnom presudom vezano za prigovore podnesene u vezi člana 8. Konvencije samostalno;

  3. Presuđuje da ova presuda sama po sebi predstavlja zadovoljavajuće pravednu naknadu pretrpljene štete;

  4. Presuđuje:

(a) da tužena država podnosiocu zahtjeva treba u roku od tri mjeseca od donošenja konačne presude, u skladu s članom 44., stav 2., Konvencije, isplatiti sljedeće iznose:

(i)   350.000,00 (tri stotine i pedeset hiljada) portugalskih eskuda na ime troškova;

(ii) 1.800.000,00 (milion i osamsto hiljada) portugalskih eskuda na ime nadoknada;

(b) da se osnovna kamata od 7% godišnje obračunava od isteka gore navedenog perioda od tri mjeseca do isplate;

5. Odbacuje ostatak zahtjeva za pravednom nadoknadom.

Presuda je izrađena na francuskom jeziku i objavljena na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, dana 21. decembra 1999. godine.

Vincent Berger                                                                             Matti Pellonpää

Sekretar                                                                                            Predsjednik

____________________

 Prevod presude preuzet iz publikacije "LBGT prava: standardi i sudska pravksa", Vrhovni sud Crne Gore i LBGT Forum Progres

 

FOURTH SECTION

CASE OF SALGUEIRO DA SILVA MOUTA v. PORTUGAL

(Application no. 33290/96)

JUDGMENT

STRASBOURG 

21 December 1999 

FINAL

21/03/2000 

In the case of Salgueiro da Silva Mouta v. Portugal, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

MrM. Pellonpää, President,
MrG. Ress,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrL. Caflisch,
MrJ. Makarczyk,
MrI. Cabral Barreto,
MrsN. Vajićjudges,
and Mr V. BergerSection Registrar,

Having deliberated in private on 28 September and 9 December 1999Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 33290/96) against the Portuguese Republic lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Portuguese national, Mr João Manuel Salgueiro da Silva Mouta (“the applicant”), on 12 February 1996.

2.  On 20 May 1997 the Commission decided to give notice of the application to the Portuguese Government (“the Government”) and invited them to submit observations in writing on its admissibility and merits. The Government submitted their observations on 15 October 1997 after an extension of the time allowed and the applicant replied on 6 January 1998.

3.  Following the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention on 1 November 1998, and in accordance with Article 5 § 2 thereof, the application was examined by the Court.

4.  In accordance with Rule 52 § 1 of the Rules of Court, the President of the Court, Mr L. Wildhaber, assigned the case to the Fourth Section. The Chamber constituted within that Section included ex officio Mr I. Cabral Barreto, the judge elected in respect of Portugal (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 26 § 1 (a)), and Mr M. Pellonpää, President of the Section (Rule 26 § 1 (a)). The other members designated by the latter to complete the Chamber were Mr G. Ress, Mr. A Pastor Ridruejo, Mr L. Caflisch, Mr J. Makarczyk and Mrs N. Vajić (Rule 26 § 1 (b)).

5.  On 1 December 1998 the Chamber declared the application admissible, considering that the complaints lodged by the applicant under Articles 8 and 14 of the Convention should be examined on the merits[1].

6.  On 15 June 1999 the Chamber decided to hold a hearing in private on the merits of the case. The hearing took place in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 28 September 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrA. Henriques Gaspar, Deputy Attorney-General,Agent,
MrP. Guerra, Lecturer, Legal Service Training College,Adviser;

(b)  for the applicant
MsT. Coutinho, Lawyer,Counsel,
MrR. Gonçalves, Trainee Lawyer,Adviser.

The applicant also attended the hearing.

The Court heard addresses by Ms Coutinho and Mr Henriques Gaspar, and also their replies to questions put by one of the judges.

7.  In accordance with the decision of the President of the Chamber of 28 September 1999, the applicant filed an additional memorial on 8 October 1999 in respect of his claims under Article 41 of the Convention. The Government replied on 28 October 1999.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant is a Portuguese national born in 1961. He lives in Queluz (Portugal).

9.  In 1983 the applicant married C.D.S. On 2 November 1987 they had a daughter, M. The applicant separated from his wife in April 1990 and has since then been living with a man, L.G.C. Following divorce proceedings instituted by C.D.S., the divorce decree was pronounced on 30 September 1993 by the Lisbon Family Affairs Court (Tribunal de Família).

10.  On 7 February 1991, during the divorce proceedings, the applicant signed an agreement with C.D.S. concerning the award of parental responsibility (poder paternal) for M. Under the terms of that agreement C.D.S. was to have parental responsibility and the applicant a right to contact. However, the applicant was unable to exercise his right to contact because C.D.S. did not comply with the agreement.

11.  On 16 March 1992 the applicant sought an order giving him parental responsibility for the child. He alleged that C.D.S. was not complying with the terms of the agreement signed on 7 February 1991 since M. was living with her maternal grandparents. The applicant submitted that he was better able to look after his child. In her memorial in reply C.D.S. accused L.G.C. of having sexually abused the child.

12.  The Lisbon Family Affairs Court delivered its judgment on 14 July 1994 after a period in which the applicant, M., C.D.S., L.G.C. and the child’s maternal grandparents had been interviewed by psychologists attached to the court. The court awarded the applicant parental responsibility, dismissing as unfounded – in the light of the court psychologists’ reports – C.D.S.’s allegations that L.G.C. had asked M. to masturbate him. It also found, again in the light of the court psychologists’ reports, that statements made by M. to that effect appeared to have been prompted by others. The court added:

“The mother continues to be most uncooperative and it is wholly improbable that her attitude will change. She has repeatedly failed to comply with the Court’s decisions. The finding is inescapable that [the mother] has not shown herself capable at present of providing M. with conditions conducive to the balanced and calm life she needs. The father is at present better able to do so. In addition to providing the economic and living conditions necessary to have the child with him, he has shown himself capable of providing her with the balanced conditions she needs and of respecting her right to maintain regular and sustained contact with her mother and maternal grandparents.”

13.  M. stayed with the applicant from 18 April to 3 November 1995, when she was allegedly abducted by C.D.S. The applicant reported the abduction and criminal proceedings are pending in that connection.

14.  C.D.S. appealed against the Family Affairs Court’s judgment to the Lisbon Court of Appeal (Tribunal da Relação), which gave judgment on 9 January 1996, reversing the lower court’s judgment and awarding parental responsibility to C.D.S., with contact to the applicant. The judgment was worded as follows.

“In the proceedings for the award of parental responsibility for the child M., born on 2 November 1987, daughter of [the applicant] and C.D.S., the decision given on 7 February 1991 confirmed the agreement between the parents as to parental responsibility for the child, contact and the amount of maintenance payable by the father, since custody of M. was awarded to the mother.

On 16 March 1992 [the applicant] applied for a variation of the order granting parental responsibility, alleging that the child was not living with her mother in accordance with what had been decided, but with her maternal grandparents, which – he argued – was unsatisfactory. It was for that reason that the custody arrangements should be varied so as to allow him to have his daughter and apply to the mother the contact and maintenance arrangements which had hitherto been applied to him.

The child’s mother not only opposed the application lodged by the applicant, but also relied on evidence supporting her contention that the child should not remain in the company of her father because he was a homosexual and was cohabiting with another man. After a number of steps had been taken in connection with those proceedings, the following decision was given on 14 July 1994:

  ‘1.  Custody and care of the child is awarded to the father, in whom parental responsibility shall be vested.

  2.  The child may see her mother on alternate weekends, from Friday to Monday. Her mother shall collect her from school on the Friday and bring her back to school on Monday morning before lessons start.

  3.  The child may also see her mother every Tuesday and Wednesday; her mother shall fetch her from school after lessons and bring her back the following morning.

  4.  The child shall spend Christmas Eve and Christmas Day alternately with her father and her mother.

  5.  The child shall spend the Easter holidays with her mother.

  6.  During the school summer holidays the child shall spend thirty days with her mother. The dates must be agreed on with the father at least sixty days beforehand.

  7.  The mother shall pay the father maintenance of 30,000 escudos per month, payable before the 8th of every month. Those maintenance payments shall be adjusted once annually on the basis of the inflation index for the previous year published by the INE (National Institute of Statistics).’

That decision specifically governed arrangements applicable to the year 1994. C.D.S., who was dissatisfied with the decision, appealed. She had previously appealed against the decision appearing on page 238, which dismissed an application for a stay of the proceedings, and the decision given at the hearing of 29 April 1994 on the application for an examination of the document appearing on page 233; both those appeals were adjourned and did not have the effect of staying the proceedings.

The appellant sets out the following grounds in her appeal:

In his pleadings [the applicant] submitted that the judgment of the first-instance court should be upheld.

State Counsel attached to the Court of Appeal has recommended that the decision be set aside, but not on the grounds relied on by the appellant.

After examining the case, we shall give our decision.

We shall first examine the following facts, which the first-instance court considered to be established.

1.  The child, M., who was born on 2 November 1987, is the daughter of [the applicant] and C.D.S.

2.  Her parents married on 2 April 1983.

3.  Divorce was granted on 30 September 1993 and their marriage dissolved.

4.  The parents have been living separately since April 1990, when [the applicant] left his home to go and live with another man, whose first name is L.

5.  On 7 March 1991 the Loures Court gave a decision in case no. 1101/90 confirming the following agreement on the exercise of parental responsibility for the child:

  ‘I.  The mother shall have custody of the child.

  II.  The father may visit his daughter whenever he likes provided that he does not disrupt her schooling.

  III.  The child shall spend alternate weekends and Christmas and Easter with her father.

  IV.  The child shall spend the father’s holidays with him unless those holidays coincide with those of the mother, in which case the child shall spend fifteen days with each parent.

  V.  On the weekends which the child spends with her father, he shall collect her from her mother’s house on Saturday at about 10 a.m. and bring her back on Sunday at about 8 p.m.

  VI.  The child shall go to a kindergarten as soon as possible, the enrolment fees to be paid by the father.

  VII.  The father shall pay maintenance of 10,000 escudos per month, which shall be adjusted once annually by the same percentage as the net increase in his salary. That sum shall be paid into the account of the child’s mother – account no. …– before the 5th day of the following month.

  VIII.  The father shall also pay half his daughter’s kindergarten fees.

  IX.  The father shall pay half of any special expenses for his child’s health.’

6.  From April 1992 the child stopped seeing her father on the agreed terms, against his wishes.

7.  Until January 1994 the child lived with her maternal grandparents [name] at Camarate [address].

8.  From that date the child went to live with her mother and her mother’s boyfriend [address] in Lisbon.

9.  She continued, however, to stay overnight at her maternal grandparents’ house from time to time.

10.  On schooldays when the child did not stay overnight with her grandparents, her mother used to drive her to her grandparents’ house where she used to stay after school from 5 p.m.

11.  During that school year M. was in the first year primary at … school, for which the fees came to 45,400 escudos per month.

12.  Her mother has been cohabiting with J. for at least two years.

13.  J., who is a business manager, works in the imports and exports sector, the major part of his activity being in Germany where he has immigrant status. His income amounts to some 600,000 escudos per month.

14.  The mother, C.D.S., is the manager of DNS, the partners of which are her boyfriend and his brother, J.P.

15.  She has been registered with the State agency for employment and vocational training since 17 February 1994.

16.  Her expenses are paid for jointly by herself and her boyfriend.

17.  She states that she pays 120,000 escudos in rent and spends approximately 100,000 escudos per month on food.

18.  The father, João Mouta, is in a homosexual relationship with L.G.C., with whom he has been living since April 1990.

19.  He is the head of his sector at A., and his net monthly income, plus commission, comes to just over 200,000 escudos.

20.  The child is very close to her maternal grandmother, who is a Jehovah’s Witness.

21.  Following her failure to comply with the decision referred to in paragraph 5, the child’s mother was ordered, on 14 May 1993, to pay a fine of 30,000 escudos because since April 1992 she had been refusing to allow the father to exercise his ‘right to contact with his daughter in accordance with the decision given’.

22.  On 25 June 1994, after interviewing the father and mother both individually and together, and M. without her parents or her maternal grandmother being present, and the maternal grandmother and the father’s partner individually, and performing a psychological examination of M., the court psychologists drew up the following report:

  ‘M. is a communicative child of normal intellectual development for her age and above average intelligence. She is very attached to her father and mother, and the conflict between her parents is a source of some insecurity. She would like her parents to live closer together because she finds it difficult to understand why she has to live with her grandparents and not see her father or to accept this. She has a very good relationship with her father, who is very affectionate and attentive towards his daughter. Both [the applicant] and his ex-wife are affectionate and flexible parents and both invest in their daughter’s upbringing and emotional security. The reasons for their separation were subsequently a source of substantial conflict between them, exacerbated by M.’s maternal grandmother, who does not accept [the applicant’s] lifestyle and unconsciously tries to keep him away from his daughter. To sum up, both parents are capable of overseeing their daughter’s satisfactory psychoaffective development, but we do not feel that it is right for her to live with her grandmother, who exacerbates the conflict between the two parties and fuels it by trying to keep [the applicant] away because she does not accept his lifestyle.’

23.  On 16 August 1993 M. told the psychologist and her father that the latter’s partner had asked her, while her father was out, to go into the bathroom with him, that he had locked the door and asked her to masturbate him (she made gestures imitative of masturbation) and then told her that she did not need to wash her hands and that she should not say anything to her father. The psychologist stated that the manner in which the child had related that episode had made her doubt the truthfulness of the story, which might have been suggested by repeated promptings. She added that while the daughter was describing the episode, the applicant had been understanding and asked for clarification, which confirmed that the father and daughter had a good relationship.

24.  During the interview with the psychologist on 6 December 1993 the child stated that she was still living with her maternal grandmother and that from time to time she stayed with her mother where she would sleep on a sofa in the living room because there was no bedroom for her.

25.  In a report dated 17 January 1994, drawn up following a meeting between the daughter and her father, the psychologist concluded that ‘although M. has observed during her meetings with her father that he is living with another man, her parental images have been fully assimilated and she presents no problem relating to psychosexual identity, be it her own or that of her parents’.

26.  Dr V., a psychiatrist, stated, after interviewing the boyfriend of [the applicant], the child’s father, that in his opinion the partner was well adjusted and of satisfactory emotional and cognitive development. He found nothing abnormal about the boyfriend either as an individual or in terms of his relationship with the child’s father. He considered it wholly improbable that the episode related by the child, as described in paragraph 23, had really occurred.

27.  The final report drawn up by the court psychologists, dated 12 April 1994, indicated that M. was suffering from a degree of insecurity due in part to the conflict between her mother’s side of the family and her father, and that she had a defensive attitude which manifested itself in a refusal to confront potentially stressful situations. The child is aware that her family opposes her meetings with her father, their opposition being justified by the child’s description of an episode which had allegedly occurred between her and her father’s boyfriend, L.G.C., in which L.G.C. had asked her to masturbate him. With regard to that account, it is difficult to imagine how a 6-year-old child could relate in detail an episode which had occurred several years earlier. The experts conclude in their report that the fact that M. had described in detail the above-mentioned masturbation episode did not mean that it had actually occurred. They reiterate that the father is a very affectionate father, full of understanding and kindness towards his daughter, while also imposing on her, satisfactorily and instructively, limits which were necessary and made her feel secure.

The experts also reiterate that the child’s mother is a very affectionate mother, but rather permissive, which is not conducive to a feeling of security, although she is capable of improving. They also conclude that it is not advisable for the child to live with her grandmother because the religious fanaticism present in her environment not only condemns the father, but excludes him on grounds of the individual and emotional choices he has made. This has contributed to sowing confusion in the child’s mind and exacerbating her sense of conflict and anxiety, thus compromising her healthy psychoaffective development.

28.  At the hearing on 24 January 1994 the following interim decision was given with the agreement of both parents: (I) M. could spend every Saturday from 10 a.m. to 10 p.m. with her father, (II) to that end, her father would fetch her from her mother’s house accompanied by her paternal grandmother and/or her paternal great-grandmother.

29.  The mother did not allow her daughter to see her father on the terms fixed by the above-mentioned decision.

30.  On 22 April 1994 the child psychiatry department of D. Estefânea Hospital decided that M. should be monitored because her feelings of anxiety were such as might inhibit her psychoaffective development.

Those facts, found at first instance, are considered to have been definitively established, without prejudice to the possibility of considering a further factor in delivering this judgment. With regard to the other appeals, since the mother has not submitted any pleadings they are considered to be inoperative under Articles 292 § 1 and 690 § 2 of the Code of Civil Procedure. Apart from the fact that factual evidence has not been submitted, these aspects appear to us to be sufficient to give a ruling here as we understand that the lower court ruled on the essential issue of the case, that is to which of the two parents custody of the child should be awarded. The shortcomings in the decision referred to by State Counsel, although relevant, do not warrant setting it aside.

Let us now examine the appeal:

Article 1905 § 1 of the Civil Code provides that in cases of divorce, judicial separation of persons and possessions, declarations of nullity or annulment of marriage, child custody, maintenance and the conditions of payment are governed by agreement between the parents, that agreement being subject to confirmation by the court; confirmation is refused if the agreement is contrary to the child’s interests, including the child’s interest in maintaining a very close relationship with the non-custodial parent. Paragraph 2 adds that, in the absence of an agreement, the court shall decide, while protecting the child’s interests, including his or her interest in maintaining a very close relationship with the non-custodial parent, it being possible to award custody of the child to one or other parent or, if one of the cases provided for in Article 1918 applies, to a third party or to an educational or welfare establishment.

The Guardianship Act also deals with this point. Section 180(1) of that Act provides that any award of parental responsibility must be in the child’s interests.

A judgment of the Lisbon Court of Appeal of 24 April 1974, summarised in BMJ (Bulletin of the Ministry of Justice) no. 236, p. 189, states: ‘The Convention on the Rights of the Child – Resolution of 20 November 1989 of the General Assembly of the United Nations – proclaims with rare concision that children, for the full and harmonious development of their personality, require love and understanding; they should, as far as possible, grow up under the protection and responsibility of their parents and, in any event, in a climate of affection and psychological and material security, with young children not being separated from their mother save in exceptional cases.’

We do not have the slightest hesitation in supporting that declaration, which fully corresponds to the realities of life. Despite the importance of paternal love, a young child needs the care which only the mother’s love can provide. We think that M., who is now aged 8, still needs her mother’s care. See on this point the judgment of the Porto Court of Appeal of 7 June 1988, in BMJ no. 378, p. 790, in which that court held that ‘in the case of young children, that is until 7 or 8 years of age, the emotional tie to the mother is an essential factor in the child’s psychological and emotional development, given that the special needs of tenderness and attentive care at this age can rarely be replaced by the father’s affection and interest’.

The relationship between M. and her parents is a decisive factor in her emotional well-being and the development of her personality, particularly as it has been demonstrated that she is deeply attached to her parents, just as it has been shown that both of them are capable of guiding the child’s psychoaffective development.

In the official record of the decision of 5 July 1990 awarding parental responsibility, [the applicant] acknowledged that the appellant was capable of looking after their daughter and suggested that custody be awarded to the mother, a statement he repeated in the present proceedings to vary that order, as recorded in the transcript of the hearing of 15 June 1992, declaring that he wished to waive his initial application for custody of the child because she was living with her mother again. M.’s father expresses the wish that his daughter not stay with her maternal grandparents, referring to the numerous difficulties he encounters when trying to see his daughter, given the conduct of the appellant and her mother who do all they can to keep him away from his daughter because they do not accept his homosexuality.

Section 182 of the Guardianship Act provides that previous arrangements can be varied if the agreement or final decision is not complied with by both parents or if subsequent circumstances make it necessary [to vary] the terms. Consideration needs to be given, however, to whether there is a justified ground for varying the decision awarding custody of the child to her mother.

On examining the content of the initial application for a variation of the order it can be seen that emphasis is placed on the fact that the child was living with her maternal grandparents who are Jehovah’s Witnesses. The truth of the matter, however, is that [the applicant] has not produced any evidence to prove that this religion is harmful and has merely stressed the grandparents’ stubborn refusal to allow the father and daughter to see each other. To the Court’s knowledge, the beliefs of Jehovah’s Witnesses do not incite to evil practices, although fanaticism does exist.

Are there adequate reasons for withdrawing from the mother the parental responsibility which was granted her with the parents’ agreement?

There is ample evidence in this case that the appellant habitually breaches the agreements entered into by her with regard to the father’s right to contact and that she shows no respect for the courts trying the case, since on several occasions, and without any justification, she has failed to attend interviews to which she has been summoned in the proceedings. We think, however, that her conduct is due not only to [the applicant]’s lifestyle, but also to the fact that she believed the indecent episode related by the child, implicating the father’s partner.

On this point, which is particularly important, we agree that it is not possible to accept as proven that such an episode really occurred. However, we cannot rule out the possibility that it did occur. It would be going too far – since there is no conclusive evidence – to assert that the boyfriend of M.’s father would never be capable of the slightest indecency towards M. Thus, although it cannot be asserted that the child told the truth or that she was not manipulated, neither can it be concluded that she was telling an untruth. Since there is evidence to support both scenarios, it would be wrong to give greater credence to one than the other.

In the same way, the accepted principle in cases involving awards of parental responsibility is that the child’s interests are paramount, completely irrespective of the – sometimes selfish – interests of the parents. In order to establish what is in the child’s interests, a court must in every case take account of the dominant family, educational and social values of the society in which the child is growing up.

As we have already stated and as established case-law authority provides, having regard to the nature of things and the realities of daily life, and for reasons relating to human nature, custody of young children should as a general rule be awarded to the mother unless there are overriding reasons militating against this (see the Evora Court of Appeal’s judgment of 12 July 1979, in BMJ no. 292, p. 450).

In the instant case parental responsibility was withdrawn from the mother despite the fact that it had been awarded her, we repeat, following an agreement between the parents, and without sufficient evidence being produced to cast doubt on her ability to continue exercising that authority. The question which therefore arises, and this should be stressed, is not really which of the two parents should be awarded custody of M., but rather whether there are reasons for varying what was agreed.

Even if that were not the case, however, we think that custody of the child should be awarded to the mother.

The fact that the child’s father, who has come to terms with his homosexuality, wishes to live with another man is a reality which has to be accepted. It is well known that society is becoming more and more tolerant of such situations. However, it cannot be argued that an environment of this kind is the healthiest and best suited to a child’s psychological, social and mental development, especially given the dominant model in our society, as the appellant rightly points out. The child should live in a family environment, a traditional Portuguese family, which is certainly not the set-up her father has decided to enter into, since he is living with another man as if they were man and wife. It is not our task here to determine whether homosexuality is or is not an illness or whether it is a sexual orientation towards persons of the same sex. In both cases it is an abnormality and children should not grow up in the shadow of abnormal situations; such are the dictates of human nature and let us remember that it is [the applicant] himself who acknowledged this when, in his initial application of 5 July 1990, he stated that he had definitively left the marital home to go and live with a boyfriend, a decision which is not normal according to common criteria.

No doubt is being cast on the father’s love for his daughter or on his ability to look after her during the periods for which she is entrusted to his care, for it is essential that they do see each other if the objectives set out above are to be met, that is ensuring the child’s well-being and the development of her personality. M. needs to visit her father if her feelings of anxiety and insecurity are to be dissipated. When children are deprived of contact with their father, their present and future development and psychological equilibrium are put at risk. The mother would be wise to try to understand and accept this if she is not to cast doubt on her own ability to exercise parental responsibility.

At present, the failure to comply with the decision confirming the contact arrangements does not amount to a sufficient reason for withdrawing from the appellant the parental responsibility awarded to her by that decision.

Accordingly, we reverse the judgment of the lower court as regards the child’s permanent residence with her father, without prejudice to the father’s right to contact during the periods which will be stipulated below.

It should be impressed upon the father that during these periods he would be ill-advised to act in any way that would make his daughter realise that her father is living with another man in conditions resembling those of man and wife.

For all the foregoing reasons the Court of Appeal reverses the impugned decision and rules that the appellant, C.D.S., shall continue to exercise parental responsibility for her daughter, M.

The contact arrangements shall be established as follows:

1.  The child may see her father on alternate weekends from Friday to Monday. To that end the father shall fetch his daughter from school at the end of classes on the Friday and bring her back on Monday morning before classes start.

2.  The father may visit his daughter at school on any other day of the week provided that he does not disrupt her schooling.

3.  The child shall spend the Easter holidays alternately with her father and her mother.

4.  The Christmas holidays shall be divided into two equal parts: half to be spent with the father and the other half with the mother, but in such a way that the child can spend Christmas Eve and Christmas Day with one and New Year with the other alternately.

5.  During the summer holidays the child shall spend thirty days with her father during the latter’s holidays, but if that period coincides with the mother’s holidays the child shall spend fifteen days with each of them.

6.  During the Easter, Christmas and summer holidays the father shall fetch the child from the mother’s house and bring her back between 10 a.m. and 1 p.m. unless the parents agree on different times.

7.  In accordance with the date of this decision, the child shall spend the next Easter and Christmas holidays with the parent with whom she did not spend those holidays in 1995.

8.  The matter of maintenance payable by the father and the manner of payment shall be examined by the Third Section of the Third Chamber of the Lisbon Family Affairs Court in case no. 3821/A, which has been adjourned pending the present decision regarding the child’s future.

Costs are awarded against the respondent.”

15.  One of the three Court of Appeal judges gave the following separate opinion:

“I voted in favour of this decision, with the reservation that I do not consider it constitutionally lawful to assert as a principle that a person can be stripped of his family rights on the basis of his sexual orientation, which – accordingly – cannot, as such, in any circumstances be described as abnormal. The right to be different should not be treated as a ‘right’ to be ghettoised. It is not therefore a matter of belittling the fact that [the applicant] has come to terms with his sexuality and consequently of denying him his right to bring up his daughter, but rather, since a decision has to be given, of affirming that it cannot be declared in our society and in our era that children can come to terms with their father’s homosexuality without running the risk of losing their reference models.”

16.  No appeal lay against that decision.

17.  The right to contact granted to the applicant by the judgment of the Lisbon Court of Appeal was never respected by C.D.S.

18.  The applicant therefore lodged an application with the Lisbon Family Affairs Court for enforcement of the Court of Appeal’s decision. On 22 May 1998, in connection with those proceedings, the applicant received a copy of a report drawn up by the medical experts attached to the Lisbon Family Affairs Court. He learnt from this that M. was in Vila Nova de Gaia in the north of Portugal. The applicant made two unsuccessful attempts to see his daughter. The enforcement proceedings are apparently still pending.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

19.  Article 1905 of the Civil Code provides:

“1.  In the event of divorce …, child custody, maintenance and the terms of payment shall be determined by agreement between the parents, which is subject to confirmation by the ... court

2.  In the absence of an agreement, the court shall decide on the basis of the interests of the child, including the child’s interest in maintaining a very close relationship with the non-custodial parent ...”

20.  Certain provisions of the Guardianship Act are also relevant to the instant case.

Section 180

“1.  ... a decision as to the exercise of parental responsibility shall be made on the basis of the interests of the child, custody of whom may be awarded to one of the parents, a third party or an educational or welfare establishment.

2.  Contact arrangements shall be made unless, exceptionally, this would not be in the child’s interests ...”

Section 181

“If one of the parents does not comply with the agreement or decision reached in respect of the child’s situation, the other parent may apply to the court for enforcement ...”

Section 182

“If the agreement or final decision is not complied with by both the father and the mother or if fresh circumstances make it necessary to vary the terms, one of the parents or the guardian may apply to the ... court for variation of the award of parental responsibility ...”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14

21.  The applicant complained that the Lisbon Court of Appeal had based its decision to award parental responsibility for their daughter, M., to his ex-wife rather than to himself exclusively on the ground of his sexual orientation. He alleged that this constituted a violation of Article 8 of the Convention taken alone and in conjunction with Article 14.

The Government disputed that allegation.

22.  Under Article 8 of the Convention,

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

The Court notes at the outset that the judgment of the Court of Appeal in question, in so far as it set aside the judgment of the Lisbon Family Affairs Court of 14 July 1994 which had awarded parental responsibility to the applicant, constitutes an interference with the applicant’s right to respect for his family life and thus attracts the application of Article 8. The Convention institutions have held that this provision applies to decisions awarding custody to one or other parent after divorce or separation (see the Hoffmann v. Austria judgment of 23 June 1993, Series A no. 255-C, p. 58, § 29; see also Irlen v. Germany, application no. 12246/86, Commission decision of 13 July 1987, Decisions and Reports 53, p. 225).

That finding is not affected by the Government’s submission that since the judgment of the Court of Appeal did not ultimately vary what had been decided by friendly settlement between the parents on 7 February 1991, there was no interference with the rights of Mr Salgueiro da Silva Mouta.

The Court observes in that connection that the application lodged – successfully – by the applicant with the Lisbon Family Affairs Court was based on, among other things, the fact that his ex-wife had failed to comply with the terms of that agreement (see paragraph 11 above).

A.  Alleged violation of Article 8 taken in conjunction with Article 14

23.  Given the nature of the case and the allegations of the applicant, the Court considers it appropriate to examine it first under Article 8 taken in conjunction with Article 14, according to which

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

24.  Mr Salgueiro da Silva Mouta stressed at the outset that he had never disputed the fact that his daughter’s interests were paramount, one of the main ones consisting in seeing her father and being able to live with him. He argued, nonetheless, that the Court of Appeal’s judgment, in awarding parental responsibility to the mother exclusively on the basis of the father’s sexual orientation, amounted to an unjustifiable interference with his right to respect for his family life. The applicant submitted that the decision in issue had been prompted by atavistic misconceptions which bore no relation to the realities of life or common sense. In doing so, he argued, the Court of Appeal had discriminated against him in a manner prohibited by Article 14 of the Convention.

The applicant pointed out that judgment had been given in his favour by the court of first instance, that court being the only one to have had direct knowledge of the facts of the case since the Court of Appeal had ruled solely on the basis of the written proceedings.

25.  The Government acknowledged that Article 8 could apply to the situation in question, but only as far as the applicant’s right to respect for his family life with his child was concerned. They stressed, however, that no act had been done by a public authority which could have interfered with the applicant’s right to the free expression and development of his personality or the manner in which he led his life, in particular his sexual life.

With regard to family life, however, the Government pointed out that, as far as parental responsibility was concerned, the Contracting States enjoyed a wide margin of appreciation in respect of the pursuit of the legitimate aims set out in paragraph 2 of Article 8 of the Convention. They added that in this field, in which the child’s interests were paramount, the national authorities were naturally better placed than the international court. The Court should not therefore substitute its own interpretation of things for that of the national courts, unless the measures in question were manifestly unreasonable or arbitrary.

In the instant case the Lisbon Court of Appeal had taken account, in accordance with Portuguese law, of the child’s interests alone. The intervention of the Court of Appeal had been prescribed by law (Article 1905 § 2 of the Civil Code and sections 178 to 180 of the Guardianship Act). Moreover, it had pursued a legitimate aim, namely the protection of the child’s interests, and was necessary in a democratic society.

The Government concluded that the Court of Appeal, in reaching its decision, had had regard exclusively to the overriding interests of the child and not to the applicant’s sexual orientation. The applicant had not therefore been discriminated against in any way.

26.  The Court reiterates that in the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed by the Convention, Article 14 affords protection against different treatment, without an objective and reasonable justification, of persons in similar situations (see the Hoffmann judgment cited above, p. 58, § 31).

It must be determined whether the applicant can complain of such a difference in treatment and, if so, whether it was justified.

1.  Existence of a difference in treatment

27.  The Government disputed the allegation that in the instant case the applicant and M.’s mother had been treated differently. They argued that the Lisbon Court of Appeal’s decision had been mainly based on the fact that, in the circumstances of the case, the child’s interests would be better served by awarding parental responsibility to the mother.

28.  The Court does not deny that the Lisbon Court of Appeal had regard above all to the child’s interests when it examined a number of points of fact and of law which could have tipped the scales in favour of one parent rather than the other. However, the Court observes that in reversing the decision of the Lisbon Family Affairs Court and, consequently, awarding parental responsibility to the mother rather than the father, the Court of Appeal introduced a new factor, namely that the applicant was a homosexual and was living with another man.

The Court is accordingly forced to conclude that there was a difference of treatment between the applicant and M.’s mother which was based on the applicant’s sexual orientation, a concept which is undoubtedly covered by Article 14 of the Convention. The Court reiterates in that connection that the list set out in that provision is illustrative and not exhaustive, as is shown by the words “any ground such as” (in French “notamment”) (see the Engel and Others v. the Netherlands judgment of 8 June 1976, Series A no. 22, pp. 30-31, § 72).

2.  Justification for the difference in treatment

29.  In accordance with the case-law of the Convention institutions, a difference of treatment is discriminatory within the meaning of Article 14 if it has no objective and reasonable justification, that is if it does not pursue a legitimate aim or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see the Karlheinz Schmidt v. Germany judgment of 18 July 1994, Series A no. 291B, pp. 32-33, § 24).

30.  The decision of the Court of Appeal undeniably pursued a legitimate aim, namely the protection of the health and rights of the child; it must now be examined whether the second requirement was also satisfied.

31.  In the applicant’s submission, the wording of the judgment clearly showed that the decision to award parental responsibility to the mother was based mainly on the father’s sexual orientation, which inevitably gave rise to discrimination against him in relation to the other parent.

32.  The Government submitted that the decision in question had, on the contrary, merely touched on the applicant’s homosexuality. The considerations of the Court of Appeal to which the applicant referred, when viewed in context, were merely sociological, or even statistical, observations. Even if certain passages of the judgment could arguably have been worded differently, clumsy or unfortunate expressions could not in themselves amount to a violation of the Convention.

33.  The Court reiterates its earlier finding that the Lisbon Court of Appeal, in examining the appeal lodged by M.’s mother, introduced a new factor when making its decision as to the award of parental responsibility, namely the applicant’s homosexuality (see paragraph 28 above). In determining whether the decision which was ultimately made constituted discriminatory treatment lacking any reasonable basis, it needs to be established whether, as the Government submitted, that new factor was merely an obiter dictum which had no direct effect on the outcome of the matter in issue or whether, on the contrary, it was decisive.

34.  The Court notes that the Lisbon Family Affairs Court gave its decision after a period in which the applicant, his ex-wife, their daughter M., L.G.C. and the child’s maternal grandparents had been interviewed by court psychologists. The court had established the facts and had had particular regard to the experts’ reports in reaching its decision.

The Court of Appeal, ruling solely on the basis of the written proceedings, weighed the facts differently from the lower court and awarded parental responsibility to the mother. It considered, among other things, that “custody of young children should as a general rule be awarded to the mother unless there are overriding reasons militating against this (see paragraph 14 above). The Court of Appeal further considered that there were insufficient reasons for taking away from the mother the parental responsibility awarded her by agreement between the parties.

However, after that observation the Court of Appeal added “Even if that were not the case ... we think that custody of the child should be awarded to the mother” (ibid.). The Court of Appeal then took account of the fact that the applicant was a homosexual and was living with another man in observing that “The child should live in ... a traditional Portuguese family” and that “It is not our task here to determine whether homosexuality is or is not an illness or whether it is a sexual orientation towards persons of the same sex. In both cases it is an abnormality and children should not grow up in the shadow of abnormal situations” (ibid.).

35.  It is the Court’s view that the above passages from the judgment in question, far from being merely clumsy or unfortunate as the Government maintained, or mere obiter dicta, suggest, quite to the contrary, that the applicant’s homosexuality was a factor which was decisive in the final decision. That conclusion is supported by the fact that the Court of Appeal, when ruling on the applicant’s right to contact, warned him not to adopt conduct which might make the child realise that her father was living with another man “in conditions resembling those of man and wife” (ibid.).

36.  The Court is therefore forced to find, in the light of the foregoing, that the Court of Appeal made a distinction based on considerations regarding the applicant’s sexual orientation, a distinction which is not acceptable under the Convention (see, mutatis mutandis, the Hoffmann judgment cited above, p. 60, § 36).

The Court cannot therefore find that a reasonable relationship of proportionality existed between the means employed and the aim pursued; there has accordingly been a violation of Article 8 taken in conjunction with Article 14.

B.  Alleged violation of Article 8 taken alone

37.  In view of the conclusion reached in the preceding paragraph, the Court does not consider it necessary to rule on the allegation of a violation of Article 8 taken alone; the arguments advanced in this respect are essentially the same as those examined in respect of Article 8 taken in conjunction with Article 14.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

38.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

39.  The applicant requested the Court to award him “just satisfaction” without, however, quantifying his claim. In the circumstances the Court considers that the finding of a violation set out in the present judgment constitutes in itself sufficient just satisfaction in respect of the damage alleged.

B.  Costs and expenses

40.  The applicant requested reimbursement of the costs incurred in lodging his application, including those of himself and his advisers attending the hearing before the Court, namely 224,919 Portuguese escudos (PTE), 5,829 French francs, 11,060 Spanish pesetas and 67 German marks, that is a total sum of PTE 423,217.

He also requested reimbursement of the fees billed by his lawyer and by the adviser who had assisted her in preparing for the hearing before the Court, that is PTE 2,340,000 and PTE 340,000 respectively.

41.  The Government left the matter to the Court’s discretion.

42.  The Court is not satisfied that all the costs claimed were necessary and reasonable. Making an equitable assessment, it awards the applicant an aggregate sum of PTE 350,000 under that head.

As regards fees, the Court considers that the sums claimed are also excessive. Making an equitable assessment and having regard to the circumstances of the case, it decides to award PTE 1,500,000 for the work done by the applicant’s lawyer and PTE 300,000 for that done by her adviser.

C.  Default interest

43.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Portugal at the date of adoption of the present judgment is 7% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention taken in conjunction with Article 14;

2.  Holds that there is no need to rule on the complaints lodged under Article 8 of the Convention taken alone;

3.  Holds that the present judgment constitutes in itself sufficient just satisfaction for the damage alleged;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i)  350,000 (three hundred and fifty thousand) Portuguese escudos in respect of costs;

(ii)  1,800,000 (one million eight hundred thousand) Portuguese escudos in respect of fees;

(b)  that simple interest at an annual rate of 7% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.  Dismisses the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 21 December 1999.

Vincent Berger                                   Matti Pellonpää
Registrar                                             President


[1].  Note by the Registry. The Court’s decision is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde