Bozano protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
9990/82
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
18.12.1986
Članovi
5
5-1
5-1-b
5-1-f
5-4
18
18+5-1
35
35-1
41
P4-2
P4-2-1
Kršenje
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1) Bezbednost ličnosti
(Čl. 5-1-b) Obezbeđenje ispunjenja obaveze propisane zakonom
(Čl. 5-1-f / CAT-3) Ekstradicija ili izručenje
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 18) Granice korišćenje ograničenja prava
(Čl. 18) Ograničenja u druge svrhe osim onih zbog koji su propisana
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P4-2) Sloboda kretanja - opšte
(P4-2-1) Sloboda kretanja
(P4-2-1) Sloboda izbora mesta stanovanja
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Lorenzo Bozano je 22. maja 1975. godine u žalbenom postupku u Genovi bio osudjen u odsustvu na kaznu doživotnog zatvora zbog otmice i ubistva mlade Švajcarkinje koje se dogodilo u maju 1971. godine. U prvostepenom postupku on je 15. juna 1973. godine bio oslobođen od te optužbe od zbog nedostatka dokaza. Nakon što je žalba na presudu odbijena 25. marta 1976. godine, kancelarija javnog tužioca u Genovi je izdala nalog za njegovo hapšenje i italijanska policija je izdala međunarodnu poternicu. Tokom rutinske provere francuska policija je 26. januara 1979. godine uhapsila Bozana, koji se krio u Francuskoj, i istog dana ga odvela u pritvor u zatvoru u Limožu da tu sačeka postupak za ekstradiciju.

Italija je uputila Francuskoj zvaničan zahtev za ekstradiciju 31. januara iste godine. Veće suda u Limožu je 15. maja 1979. godine je odlučilo da ne prihvati zahtev za ekstradiciju, jer presuda doneta u Genovi u odsustvu nije bila u skladu sa javnom politikom u Francuskoj. U skladu sa tim, francuska vlada je odbila ekstradiciju gospodina Bozana. Bez obzira na to, Bozano je zadržan u pritvoru u Limožu i optužen za dela izvršena u Francuskoj. Dana 19. septembra 1979. godine on je oslobođen, mada je stavljen pod sudski nadzor. Oktobra 1979. godine istražni sudija je okončao sudski nadzor, doneo odluku o obustavi postupka u vezi optužbe za delo prevare i naredio suđenje u krivičnom sudu u Limožu zbog korišćenja falsifikovanih ličnih dokumenata. Te večeri policija je zaustavila Bozana na ulici, obavestila ga o naređenju o deportaciji koje je bilo izdato nekoliko nedelja ranije i prisilno ga odvezla kolima do francusko-švajcarske granice. Švajcarske vlasti su ga odmah smestile u pritvor dok traje postupak za ekstradiciju, i nakon odluke Saveznog suda da se prihvati zahtev za ekstradiciju su ga izručile Italiji u junu 1980. godine.

U vreme kada se odvijao postupak pred Evropskom komisijom za ljudska prava i Evropskim sudom on je bio na odsluženju kazne na ostrvu Elba. U decembru 1979. godine njegovi advokati su u Francuskoj pokrenuli dva postupka. Prvo, pozvali su Ministra za unutrašnje poslove da se pojavi u hitnom postupku pred predsedavajućim sudijom regionalnog suda u Parizu. Predsedavajući sudija je 14. januara 1980. godine doneo odluku da nije nadležan jer se poziv ticao odnosa među državama. Osim toga, advokati gospodina Bozana su se žalili pred upravnim sudom u Limožu na odluku o deportaciji, koji je ovu odluku poništio 22. decembra 1981. godine zbog očigledne greške u proceni i zloupotrebe ovlašćenja.

U svojoj predstavci Evropskoj komisiji od 30. marta 1982. godine, Bozano je tvrdio da je njegova “otmica” i “nasilna deportacija” u Švajcarsku predstavljala povredu njegovog prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu kretanja protivno garancijama iz člana 5. stav 1 Konvencije i člana 2. stav 1 Protokola broj 4. uz Konvenciju. On je takođe tvrdio da nije imao mogućnost da koristi pravni lek koji bi zadovoljavao zahteve iz člana 5. stav 4 Konvencije, ili niz zahteva iz člana 6. stav 1, ili zahtev za efikasnim pravnim lekom u okviru člana 13. Konvencije, i da je bio žrtva zloupotrebe vlasti protivno članu 18. Konvencije; osim toga on se pozivao i na član 5. stav 5 Konvencije.

Francuska vlada je tvrdila da je predstavka neprihvatljiva, zbog toga što nije ratione materiae bila u skladu sa Konvencijom i zbog toga što pravni lekovi nisu bili iscrpljeni. Evropski sud je jednoglasno odbacio prvi argument smatrajući da predstavka nije bila 'nedvosmisleno van okvira odredaba Konvencije'. Vlada je drugi argument podelila u šest osnova. Evropski sud je jednoglasno smatrao da se Vlada nije mogla pozivati na dva osnova jer se na njih nije pozvala pred Evropskom komisijom za ljudska prava u vreme kada je ona ispitivala prihvatljivost predstavke, dok su ostala četiri osnova jednoglasno odbijena kao neosnovana.

Kada je reč o samoj suštini spora, Evropski sud je najpre razmotrio slučaj u svetlu člana 5. stav 1 Konvencije. Sud je smatrao da se mogla primeniti samo tačka f člana 5. stav 1, i da je trebalo ispitati 'zakonitost' (uključujući i poštovanje 'zakonom predviđenog postupka') lišenja slobode Bozana u noći izmedju 26. i 27. oktobra 1979. godine, koje je predstavljalo 'lišenje slobode' u okviru značenja Konvencije. Pojam 'zakonitost' je obuhvatao ne samo poštovanje domaćeg zakonodavstva nego i saglasnost preduzete mere sa svrhom člana 5. Konvencije, a to je zaštita pojedinca od samovolje. U vezi sa tim, Evropski sud je napomenuo da kada se Konvencija poziva na domaće zakonodavstvo (kao u članu 5.), poštovanje tog zakonodavstva predstavlja sastavni deo obaveza države ugovornice.

Iako podaci u dokumentaciji slučaja nisu bili potpuni, oni su pružali dovoljan osnov za Evropski sud da ozbiljno posumnja u to da li je lišenje slobode u pitanju bilo u skladu sa zahtevima francuskog zakonodavstva. Kada je reč o odsustvu samovolje, Evropski sud je smatrao važnim okolnosti pod kojima je gospodin Bozano bio nasilno odveden do švajcarske granice, naime da se to dogodilo više od mesec dana od obaveštenja o odluci o deportovanju. Sud ima utisak da je namera bila da Bozano ne bude obavešten o akciji koja se protiv njega priprema, na šta sugeriše iznenadan karakter same akcije, i najvažnje, sam način na koji je bila izvedena deportacija.

Imajući u vidu ukupne okolnosti slučaja, Evropski sud je zaključio da lišenje slobode nije bilo ni 'zakonito' niti u skladu sa 'pravom na sigurnost ličnosti'. Ono što se dogodilo nije bilo lišenje slobode neophodno zbog uobičajenog postupka preduzetog u cilju deportacije već je zapravo predstavljalo prikriven oblik ekstradicije i zbog toga je Evropski sud jednoglasno zaključio da je povređen član 5. stav 1 Konvencije. Pošto je već utvrdio da je postupak deportacije u ovom slučaju bio zloupotrebljen za svrhu i cilj koji nisu uobičajeni, Evropski sud nije smatrao da je neophodno da razmotri isto pitanje u svetlu člana 18. Konvencije.

Evropski sud je jednoglasno smatrao da nije nadležan za razmatranje pritužbi u vezi člana 5. stav 4 Konvencije, zbog toga što je Evropska komisija za ljudska prava odlučila da je ovaj deo predstavke neprihvatljiv tako da je on bio van okvira spora koji je podnet Evropskom sudu na razmatranje. Najzad, on je jednoglasno smatrao da zbog toga što je utvrđena povreda člana 5. stav 1 Konvencije nije bilo potrebno razmatrati da li se član 2. Protokola 4 uz Konvenciju može primeniti u ovom slučaju, i ako može da li je on povređen.


Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VEĆE

PREDMET BOZANO protiv FRANCUSKE

 predstavka br. 9990/82 (5/1985/91/138)

PRESUDA

STRAZBUR

18. decembar 1986. godine

U predmetu Bozano, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući i shodno članu 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu "Konvencija") i odgovarajućim pravilima Poslovnika Suda, kao veće koje čine sledeće sudije:

g. R. RISDAL (RYSSDAL), predsednik
g. J. KREMONA (CREMONA)
g. J. PINHEIRO FARINHA (PINHEIRO FARINHA)
g. L. E. PETITI (PETTITI)
Ser VINSENT EVANS (VINCENT EVANS)
g. C. RUSO (RUSSO)
g. J. GERSING (GERSING)
a uključujući g. M. A. Ejsena (Eissen), sekretara Suda, i g. H. Pecolda (Petzold), zamenika sekretara Suda,

nakon većanja bez prisustva javnosti 28. juna i 2. decembra 1986. godine, izriče sledeću presudu, usvojenu na dan poslednje pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu "Komisija") 14. marta 1985, u tromesečnom roku postavljenom u članu 32, stav 1 i članu 47 Konvencije. Predmet je proistekao iz predstavke br. 9990/82 protiv Republike Francuske, a predstavku je Komisiji uputio g. Lorenco Bozano (BOZANO), italijanski državljanjin.
  2. Komisija se u svom zahtevu pozvala na članove 44 i 48, kao i na izjavu kojom je Francuska priznala obaveznu nadležnost Suda (čl. 46). Cilj zahteva sastojao se u dobijanju odluke o tome da li predmetne člinjenice ukazuju na kršenje obaveza koje je tužena država preuzela po članu 5, stav 1 Konvencije.
  3. Odgovarajući na pitanje postavljeno shodno pravilu 33, stav 3 (d) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke je izjavio da želi da uzme učešće u postupku i imenovao advokata koji će ga zastupati (pravilo 30). Sekretar Suda je obavestio italijansku vladu da ima pravo na intervenciju u postupku sa svoje strane (čl. 28, tač. (b) Konvencije i pravilo 33, st. 3 (b)), ali predstavnici iste nisu dali nikakve indikacije da će to i učiniti.
  4. U veće od sedam sudija su ex officio ušli: g. L.-E Petiti, izabrani sudija francuskog državljanstva (čl. 43 Konvencije) i g. G. Virada, predsednik Suda (pravilo 21, st. 3 (b)). Dana 27, marta 1985. u prisustvu sekretara Suda, predsednik je žrebom izvukao imena preostalih pet članova, i to g. V. Ganšof van der Mersč, g. J. Pinheiro Farinha, Ser Vinsent Evans, g. C. Ruso i g. J. Gersing (čl. 43 in fine Konvencije i pravilo 21, st. 4).
  5. U pismu od 31. maja 1985. godine, (kopija poslata sekretaru Suda), predstavnik francuske države (u daljem tekstu "Država") je predložio advokatu podnosioca predstavke poravnjanje. Početkom novembra 1985, pomenuti predstavnik Države, a zatim i ministar inostranih poslova Francuske su obavestili sekretara Suda da nije postignut dogovor o vansudskom poravnjanju.
  6. G. Viarda je preuzeo dužnost predsednika veća (pravilo 21, st. 5), a naknadno je dužnost prepustio g. Risdalu - koji je u međuvremenu izabran za predsednika Suda - a pošto je mandat g. Ganšofa van der Mrscča isticao 20. januara 1986, sudija J. Kremona je zauzeo njegovo mesto 21. februara 1986.(pravilo 2, st. 3 i 22, st. 1).
  7. G. Risdal je konsultovao, preko sekretara Suda, predstavnika Države, advokata podnosioca predstavke i delegata Komisije o načinu vođenja postupka (pravilo 37, st. 1). Dana 10. januara 1986. odlučio je da i Državi i podnosiocu predstavke dâ rok do 10. februara da ulože podneske, a da je delegat Komisije dužan da na iste odgovori u roku od dva meseca. Država je dostavila svoj podnesak 13. februara. Advokat g. Bozana je odustao od prava na ulaganje podneska i uz dozvolu predsednika suda dostavio zahteve svog klijenta 24. marta shodno članu 50 Konvencije. Sekretarijat suda je primio mišljenja i komentare Sekretarijata na dan 4. aprila 1986.
  8. Istog dana, nakon što se konsultovao, preko sekretara Suda, sa predstavnikom Države i advokatom podnosioca predstavke, predsednik Suda je zakazao raspravu za 21. aprila (pravilo 38).
  9. Na zakazani dan rasprava je održana uz prisustvo javnosti u Sudu u Strazburu. Prethodno je Sud održao pripremni sastanak.

Pred Sudom su se pojavili:

a) u ime Države:
g. G. Gilome (Guillanme), Direktor odeljenja za pravne poslove, ministarstva inostranih poslova, zastupnik i advokat,
gđica C. Šanet (Chanet) i g. T. Abraham (Abraham), iz Direkcije za pravne poslove Ministarstva inostranih poslova savetnici,
g. B. Ženevua (Genevois), direktor Direkcije za građanske slobode i pravne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova advokat,
g. F. Lolum (Loloum), iz Direkcije za građanske slobode i pravne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova savetnik,

b) u ime Komisije:
g. G. Tenekides (Tenekides), delegat,

c) u ime podnosioca predstavke:
g. D. Koen (Kohen), advokat,
gđica J. Vanšombek (Vanschoombeek), advokat,
g. T. Levi (Lévy), savetnik.

Sud je saslušao reči g. Gilomea u ime Države, g. Tenekidesa u ime Komisije, i g. Koena i g. Levija u ime podnosioca predstavke, kao i njihove odgovore na pitanja koje je postavio Sud.

  1. Na zahtev suda ili na svoj zahtev, Država, Komisija i podnosilac predstavke su podneli razne podneske 10. i 21. aprila 1986.

ČINJENICE

  1. Podnosilac predstavke, državljanin Italije, rođen 1945. godine se nalazi u zatvoru u Porto Azuru na ostrvu Elba (Italija).

I. KRIVIČNI POSTUPAK U ITALIJI

  1. Italijanska policija je 9. maja 1971. uhapsila podnosioca predstavke i pustila ga na slobodu 12. maja, da bi ga već 20. maja uhapsila pod sumnjom da je 6. maja u Đenovi oteo i ubio trinaestogodišnju devojčicu, državljanku Švajcarske po imenu Milena Sater. Navodno je sakrio telo i pokušao da iznudi 50 miliona italijanskih lira od oca žrtve, koji je bio industrijalac. Takođe je optužen za nepristojno ponašanje i za fizički napad na četiri žene.
  2. Dana 15. juna 1973, nakon sudskih rasprava na kojima je saslušano 180 svedoka i koji su trajali nekoliko meseci, Porotni sud u Đenovi mu je izrekao kaznu od dve godine i petnaest dana zatvora zbog napada na jednu od četiri žene (s tim da se vreme provedeno uračuna u dužinu izrečene kazne). Zbog nedostatka dokaza oslobođen je optužbi za sva druga dela, uključujući i otmicu Milene Sater. Shodno ovoj odluci, pušten je na slobodu.
  3. Tužilaštvo je uložilo žalbu na presudu Apelacionom sudu u Đenovi (na 166 strane). Rasprava je zakazana za 20. novembar 1974, ali je odložena jer je odbrana tražila izuzeće predsedavajućeg sudije tvrdeći da je isti javno izneo svoje uverenje da je g. Bozano kriv. Žalbeni postupak je počeo 18. aprila 1975, pošto je Kasacioni sud odbio zahtev za izuzeće sudije, ali je optuženi tražio odlaganje. Na osnovu lekarskog uverenja, on je tvrdio da se nalazi u bolnici i da se zbog toga ne može pojaviti pored sudom. Sud je našao da optuženi neopravdano i namerno izbegava da iziđe pred sud i odlučio da se suđenje nastavi u njegovom odsustvu. Advokati odbrane su uložili žalbu optužujući Apelacioni sud da je pristrasan; 28. aprila Kasacioni sud je odbacio kako zahtev za izuzeće, tako i žalbu odbrane. U odsustvu podnosioca predstavke, rasprava je nastavljena pred Porotnim apelacionim sudom, koji je odbio da sasluša neke od svedoka odbrane. Smatrajući da nije u mogućnosti da obavlja svoje dužnosti u datim okolnositma, glavni advokat podnosioca predstavke se povukao, tako da je odbranu preuzeo samo jedan advokat koji se sa predmetom upoznao neposredno pre suđenja. Dana 22. maja 1975, Porotni apelacioni sud, izričući presudu in absentia, je osudio g. Bozana na doživotnu robiju (ergastolo) za krivična dela u vezi sa slučajem Milena Sater i četiri godine zatvora za sva druga krivična dela za koje se teretio; sud je stao na stanovište da nije bilo olakšavajućih okolnosti.
  4. Dana 25. marta 1976. Kasacioni sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke protiv ovakve presude, na osnovu koje je tužilaštvo iz Đenove 30. marta izdalo nalog za hapšenje i italijanska policija je dva dana kasnije izdala međunarodnu poternicu za g. Bozanom.

II. POSTUPAK EKSTRADICIJE U FRANCUSKOJ

  1. G. Bozano je pobegao u Francusku. Prvo je živeo u mestu na Azurnoj obali a zatim u centralnoj Francuskoj pod lažnim imenom, Bruno Belgati Viskonti.
  2. Dana 26. januara 1979, tokom rutinske kontrole pripadnici francuske žandarmerije su ga uhapsili. Istog dana mu je određen pritvor u zatvoru u Limežu (Haut-Vienne) do pokretanja postupka za proterivanje iz Francuske. Predata su mu dokumenta kojima se odobrava njegovo hapšenje, kao i zahtev za ekstradiciju. Tužilac pri Apelacionom sudu ga je saslušao shodno odeljku 13 (2) Zakona o ekstradiciji stranaca od 10. marta 1927 (u daljem tekstu "Zakon iz 1927". Shodno bilateralnom sporazumu od 12. maja 1870, Italija je 31. januara podnela zvaničan zahtev za njegovo izručenje.
  3. Dana 15. maja 1979. krivično veće apelacionog suda u Limežu kome je predat predmet u skladu sa odeljkom 14 Zakona iz 1927, a nakon što je saslušao argumente tužioca, advokata podnosioca predstavke i samog podnosioca predstavke sud je odbacio zahtev za ekstradiciju. Ovaj sud je zaključio da je zahtev u skladu sa bilateralnim ugovorom iz 1870. i Zakonom iz 1927, ali je stao na stanovište da je italijanski postupak za suđenje in absentia, (koji je sproveden i u ovom predmetu u Porotnom apelacionom sudu u Đenovi) nekompatibilan sa francuskom krivičnim postupkom (ordre public), jer italijanski zakon omogućava da se i za krivična dela (ne samo za prekršaje) može izreći kazna protiv optuženog koji se nije pojavio pred sudom, i to bez mogućnosti adversijalnog krivičnog postupka koji čini osnovu francuskog krivičnog postupka i bez mogućnosti da se ponovi suđenje. U skladu sa odeljkom 17 Zakona iz 1927, ova odluka je konačna i obavezujuća za državu Francusku, koja je shodno tome odbila da isporuči podnosioca predstavke.

III. KRIVIČNI POSTUPAK U FRANCUSKOJ

  1. G. Bozano je i pored toga zadržan u zatvoru u Limežu, jer je osuđen zbog prevare, krivotvorenja i falsifikovanja ličnih dokumenata. Istražni sudija je 24. avgusta 1979. rekao da je u slučaju falsifikovanja dokumenata g. Bozano bio izvršilac, ali da nije planirao niti upravljao krivičnim delom prevare za koje je bio optužen; detalji koje on "nije želeo da otkrije" su se ticali okolnosti sa početka njegovog boravka u Francuskoj. Po mišljenju sudije, bilo je više olakšavajućih okolnosti u vezi s delom falsifikovanja ličnih dokumenata; on je takođe smatrao da više ne postoje razlozi za njegovo dalje zadržavanje u pritvoru kako bi se ustanovila istina, ali da je zbog njegovog posebnog položaja potrebno da bude pod sudskim nadzorom. Istražni sudija je naložio njegovo oslobađanje uz kauciju od 15.000 francuskih franaka podložno određenim uslovima. Javno tužilaštvo je uložilo žalbu na ovu odluku, a krivično veće Apelacionog suda u Limežu je istu potvrdilo 19. septembra 1979. Šest dana ranije, uprkos protivljenju tužilaštva, istražni sudija je doneo odluku da ne postoje razlozi za dalje zadržavanje g. Bozana u zatvoru.
  2. Podnosilac predstavke je odmah pušten na slobodu. Izjavio je da je već sledećeg dana, tj. 20. septembra 1979. podneo zahtev za dozvolu boravka u Prefekturi Haute-Vienne, ali da mu je zahtev odbijen, kao i da nije dobio nikakav dokaz o tome da je podneo zahtev. Predstavnici države su izjavili da u zvaničnoj arhivi ne postoji nikakav pismeni trag o ovom zahtevu, ali nisu ni negirali da je on podneo takav zahtev. G. Bozanov advokat u Limožu je 27. septembra uputio pismo prefektu tražeći da se zahtev uzme u obzir. Italijanski generalni konzulat u Parizu je 13. jula 1979, bez ikakvog obrazloženja, izjavio da nije u mogućnosti da bez odlaganja izda lična dokumenta podnosiocu predstavke; ovo je bio njihov odgovor na pismo koje je u ime podnosioca predstavke poslao jedan drugi advokat iz Pariza.
  3. Dana 26. oktobra 1979. istražni sudija ukida odluku za falsifikovanje dokumenata, i donosi odluku o prestanku sudskog nadzora i nalaže sudski postupak u Limožu za falsifikovanja ličnih dokumenata i korišćenje lažnog identiteta (što je suprotnosti sa članovima 153 i 261 Krivičnog zakonika Francuske).

IV. SPORNA DEPORTACIJA I ŠTA JE USLEDILO

  1. Ono što će biti navedeno pod 23, 25 i 26 je u osnovi zasnovano na informacijama i dokumentima koje je Komisiji dostavio advokat g. Bozana. Država nije zvanično osporila istinitost ovih informacija i dokumenata, ali je izrazila rezervu u odnosu na jedno ili dva pitanja; Država je konstatovala, međutim, da ne može sa sigurnošću pružiti dokaze kojima bi opovrgla podnesak advokata.
  2. Uveče 26. oktobra 1979. oko 20 časova i 30 minuta tri policajca u civilu, od kojih je bar jedan bio naoružan, su prišli g. Bolzanu dok je ovaj išao kući posle sastanka sa svojim advokatom iz Limoža i naredili mu da pođe sa njima. Na njegovo negodovanje, primorali su ga da uđe u neobeležen automobil. Stavljene su mu lisice na ruke i priveden je u policijsku stanicu. Zatim su stigla još četiri čoveka koji su rekli da su zbog ovog slučaja došli iz Pariza; pokazali su mu nalog za deportaciju (a da mu nisu dali kopiju).
  3. Nalog, koji je bio sačinjen više od mesec dana ranije - 17. septembra 1979. - je izdao načelnik unutrašnjih poslova u Prefekturi Haute-Vienne, a potpisao ga je direktor službe za pravne poslove:

"MINISTRU UNUTRAŠNJIH POSLOVA

Shodno članu 23 Uredbe o strancima (Uslovi za ulazak i boravak stranaca) od 2. novembra 1945,

Shodno Uredbi od 18. marta 1946,

Imajući u vidu pribavljene informacije u vezi s Lorencom BOZANOM, rođenog 3. oktobra 1945. u Đenovi (Italija);

Smatrajući da bi prisustvo gore navedenog stranca na teritoriji Francuske moglo da ugrozi javni red,

OVIM NALAŽE:

1. da gore navedeno lice napusti teritoriju Francuske;

2. da nadležni organi izvrše ovaj nalog.

U Parizu, 17. septembra 1979."

  1. Podnosilac predstavke je odbio da potpiše izveštaj policije u kojem je stajalo da on svojevoljno prihvata ovakvu odluku. Naprotiv, on se nedvosmisleno suprostavio deportaciji i insistirao da ga izvedu pred Žalbeno veće u skladu sa članom 25 Uredbe o strancima (Uslovi za ulazak i boravak stranaca), od 2. novembra 1945. Rečeno mu je da to ne dolazi u obzir i da će bez odlaganja biti sproveden do švajcarske granice (a ne španske granice koja je bila najbliža). Nije mu omogućeno da izabere državu u koju bi želeo da bude deportovan, niti da obavesti suprugu ili advokata o deportaciji, primoran je da uđe u neobeležen automobil, marke BMW i da sedne sa lisicama na rukama između dva policajca. Oko 22 časa automobil je u pratnji policijskog vozila napustio Klermont-Ferand. U subotu 27. oktobra 1979. u ranim jutarnjim satima stigli su na granicu u blizini grada Anemasa. Nakon dužeg telefonskog razgovora između francuskog policajca i švajcarskih organa, vozilo se zaustavilo na graničnom prelazu Moilesulaz.
  2. Posle još jednog telefonskog poziva, pojavio se automobil marke Opel, bez ikakvih službenih oznaka, sa švajcarskim registracionim tablicama iz koga je izašao jedan policajac. On je g. Bozanu stavio druge lisice na ruke dok je on sedeo na zadnjem sedištu između osobe koja mu je stavljala lisice i jednog francuskog policajca. U Švajcarsku su ušli oko 8 časova u pratnji BMW-a u kojem su bili trojica francuskih policajaca. Odvezli su se do policijske stanice Karl-Vogt u Ženevi. Oko 11 časova i 45 minuta podnosilac predstavke, koji nije imao lične dokumente kod sebe, je obavešten da italijanske vlasti traže njegovu ekstradiciju. Onda je na zahtev Federalne policije privremeno stavljen u pritvor u Šam-Dolon zatvoru, koja je obavestila policiju u Ženevi da će zvaničan diplomatski zahtev uskoro stići. Još 14. septembra, a zatim 24. oktobra 1979, Interpol u Rimu je teleksom obavestio nekoliko država, uključujući i Švajcarsku da će g. Bozano uskoro biti deportovan iz Francuske. Italija je 28. oktobra dostavila i dokumenta u vezi s ovim zahtevom.
  3. Italija je 1976. tražila od Švajcarkse, koja je potpisnica Evropske konvecije o ekstradiciji od 13. decembra 1957, da isporuči podnosioca predstavke, čije je ime objavljeno u Službenom glasniku švajcarske policije (Moniteur swiss de police) od 5. aprila 1976, što se moglo smatrati za "poternicu, odnosno nalog za hapšenje nakon postupka ekstradicije". G. Bozano je isporučen Italiji 18. juna 1980. pošto je Federalni sud u Švajcarskoj 13. juna odbacio njegovu žalbu. Sada služi kaznu zatvora u Porto Azuru u zatvoru na ostrvu Elba, jer za razliku od francuskog zakona, italijanski zakon ne predviđa obavezu ponavljanja postupka nakon suđenja in absentia. (cf. čl. 639 francuskog Zakona o krivičnom postupku). Podnosilac predstavke i dalje poriče da je odgovoran za gnusno krivično delo za koje se tereti, ali ako mu se ne omogući revizija postupka ili ako se ne pomiluje, neće imati pravo na uslovno puštanje na slobodu do maja 2008.

V. POSTUPAK U FRANCUSKOJ NAKON DEPORTACIJE PODNOSIOCA PREDSTAVKE

A. Pravni lekovi koji su bili dostupni podnosiocu predstavke

  1. Advokat g. Bozana je 11. i 26. decembra 1976. iskoristio dva pravna leka u Francuskoj.

1. Žalba po skraćenom postupku u Francuskoj (recours refere)

  1. Prvo je upućen poziv ministru unutrašnjih poslova da se pojavi pred Okružnim sudom u Parizu (tribunal de grand instance) u postupku žalbe po skraćenom postupku 17. decembra. Prema njihovom mišljenju, u "akciji" koja je izvedena 26-27. oktobra 1979. učinjena su tri veća propusta, od kojih je svaki dovoljno ozbiljan da meru klasifikuje kao proizvoljnu, odnosno da se radi o flagrantno nezakonitom činu (voie de fait). "Brutalno hapšenje" g. Bozana je predstavljalo vitalnu fazu izvršenja naloga za deportaciju, ali se ne može opravdati samim postojanjem naloga, zato što je akcija sprovedena pre nego što je prosleđeno obaveštenje o nalogu za deportaciju. Nadležni organi nisu mogli da dokažu da su pri izvršenju administrativne mere naišli na definitivan otpor ili bar na očiglednu nespremnost da se isti ispoštuje: oni jednostavno podnosiocu predstavke "nisu ni dali vremena da bilo šta preduzme", a u svakom slučaju, bilo je u njegovom interesu da se složi sa odlukom kako bi imao priliku da izabere državu u koju će biti deportovan. Konačno, a to je i najvažnije, izvršne vlasti nisu imale pravo na automatsko izvršenje. Pored toga, treba podvući i flagrantnu nezakonitost samog naloga. On je bio u suprotnosti sa odlukom istražnog sudije od 19. septembra 1979. i 26. oktobra 1979. da se podnosilac predstavke oslobodi i da se ukine sudski nadzor, kao i sa negativnom odlukom od 15. maja 1979. krivičnog veća Apelacionog suda u Limožu (vidi stav 18 gore); kada su izabrali Švajcarsku, pored pet drugih susednih država, kao zemlje u koju će podnosilac predstavke biti deportovan protiv njegove volje, i znajući da ga predaju vlastima evropske države koja ima sporazum sa Italijom o ekstradiciji i čijeg je državljanstva bila ubijena devojčica, morali su biti svesni da će sigurno švajcarske vlasti biti spremne da ga isporuče Italiji. Advokati g. Bozana su dalje podvukli da ovaj slučaj zahteva skraćeni postupak jer švajcarski će Savezni sud uskoro odlučiti o ekstradiciji podnosioca predstavke Italiji (vidi stav 27 gore), kao i da je njihov klijent nepropisno izveden sa teritorije koja je pod nadležnošću francuskih sudova i da je istražni sudija predao slučaj krivičnom sudu u Limožu zbog sumnje da je koristio falsifikovana lična dokumenta (vidi stav 21 gore). Stoga su od suda u Parizu tražili da naloži ministru unutrašnjih poslova da traži od švajcarskih vlasti da vrate njihovog klijenta u Francusku u roku od osam dana.
  2. U podnescima od 17. decembra 1979. Ministarstvo se pozvalo na odeljak 1 Zakona od 16/24 avgusta 1790. koji zabranjuje svako ometanje sprovođenja administrativnih mera od strane redovnih sudova. On je smatrao da žalbu treba odbaciti i omogućiti podnosiocu predstavke da pokrene postupak pred odgovarajućim sudom ako tako želi. Pozivajući se na argument javnog tužioca tokom rasprave, Pariski komesar policije je rekao da bi ovaj predmet trebalo preneti na upravni sud. On se takođe pozvao na Zakon iz 1790, kao i na Zakon koji zabranjuje ometanje sprovođenja administrativnih mera od strane redovnih sudova. Ničim se nije moglo dokazati da nalog za deportaciju i njegovo izvršenje predstavljaju flagrantno nezakonito delo. Odlukom istražnih sudskih organa da se g. Bolzano oslobodi i odluka da se ukine sudski nadzor nad njim ne govori o tome da je ustanovljeno da pristustvo g. Bolzana na nacionalnoj teritoriji ne predstavlja opasnost po javni red. Pored toga, u prirodi je deportacije da se ista izvodi pod prinudom, ako je to potrebno (Kasacioni sud, krivično odeljenje, 20. februar 1979, Btchano-Juris-Classeur periodique 1979-19207). Što se tiče negativne presude krivičnog veća Apelacionog suda u Limožu od 15. maja 1979, ista ne zabranjuje odvođenje g. Bozana do švajcarske granice, s obzirom da je Švajcarska Konfederacija prihvatila da ga primi.
  3. Dana 14. januara, predsedavajući veća Okružnog suda u Parizu je donela odluku da ne postoje osnovi za skraćen postupak, s obzirom da se radi o predmetu koji "pokreće pitanje odnosa između država" za šta redovni sudovi nisu nadležni. U obrazloženju te odluke se kaže: (prevod sa francuskog)

"Razne okolnosti pod kojima je Bozano bio lišen slobode, a zatim predat švajcarskoj policiji, ukazuju na više propusta, kako sa stanovišta francuskog prava, tako i sa pravila iz člana 48 Rimskog Sporazuma. Pored toga, iznenađuje činjenica da je granica sa Švajcarskom izabrana za mesto deportacije iako je granica sa Španijom bila bliža Limožu. Konačno, treba podvući i to da sudskim vlastima nije pružena prilika da ustanove da li je bilo povreda u vezi sa sprovođenjem naloga za deportaciju, jer je Bozano predat švajcarskoj policiji odmah nakon što mu je uručen nalog za deportaciju i uprkos tome što je on protestovao. Tako su u ovom slučaju, izvršni organi sproveli sopstvenu odluku.

Čini se da se ovde ne radi o direktnom izvršenju naloga za deportaciju, već da je predaja Bozana švajcarskoj policiji bila unapred isplanirana..."

  1. Advokati podnosioca predstavke su smatrali da nije bilo smisla da ulažu žalbu. S tim u vezi bi trebalo ukazati na to da je Vrhovni sud (Tribunal des conflicts) u svom mišljenju rekao da čak nezakonita odluka o deportaciji ne predstavlja flagrantno nezakonit čin i da samo upravni sudovi imaju nadležnost u ovakvim predmetima (Prefet du Rhone c. Tribunal de grande instance de Lyon i Fetrouci c. Ministre de L'Interieur, 3. decembra 1979, Recueil Lebon, 1979. 579).

2. Zahtev da se poništi nalog za deportaciju

  1. Pravni savetnici podnosioca predstavke su 26. decembra 1979. podneli zahtev Upravni sudu u Limožu da se nalog za deportaciju od 17. septembra ukine. Oni su tvrdili da je, pošto ministar unutrašnjih poslova nije lično potpisao nalog za deportaciju, isti izdalo neovlašćeno telo. Smatrali su da bi bilo formalno-pravno pogrešno zaključiti da je nalog za deportaciju zasnovan na odluci italijanskog suda o krivici g. Bozana jer je krivično veće Apelacionog suda u Limožu odbacilo odluku Suda u Đenovi koji je vodio postupak u odsustvu optuženog, kao odluku koja je u suprotnosti sa francuskim zakonom (vidi stav 18 gore). Tvrdili su takođe, da se ovde radi o prekoračenju ovlašćenja jer g. Bozanu nije bilo naloženo da napusti teritoriju Francuske, već je predat državi koja je bila spremnija od drugih da ga isporuči Italiji; kao i da se radilo o očigledno pogrešnoj proceni jer je nalog za deportaciju zasnovan na tome da je podnosilac predstavke koristio lažna dokumenta, a njemu se činilo da je to bio jedini način da izbegne krivično gonjenje za delo za koje on tvrdi da nije počinio, a istražni sudija je ustanovio više olakšavajućih okolnosti (vidi stav 19 gore). Nadležni organi su morali razmotriti ovaj slučaj u celini kako bi mogli da donesu odluku o tome da li prisustvo g. Bozana predstavlja opasnost po javni red. Nalog za deportaciju je bio u suprotnosti sa članom 48 Rimskog sporazuma i Direktivom Evropske ekonomske zajednice 64/221. Dalje, nadležni organi nisu ispunili nijedan od formalnih uslove Direktive 64/221 i Uredbe od 5. januara 1970: g. Bozanu nije dato nikakvo objašnjenje zbog čega je odbijen njegov zahtev za boravak, niti mu je omogućeno da se obrati Komisiji za deportaciju i nije mu dat rok u kome je dužan da napusti francusku teritoriju. Samo hitnost postupka je mogla da opravda ovakvo postupanje, odnosno nepoštovanje mandatornih pravila, a u ovom slučaju takva hitnost nije postojala.
  2. Ministar unutrašnjih poslova je 27 maja 1980. osporio ovaj argument tvrdeći, između ostalog, da načinom na koji je sprovedena administrativna mera nije povređena zakonitost odluke; ali je u naknadnoj izjavi koju je poslao telegramom, ministar unutrašnjih poslova i decentralizacije rekao da prepušta odluku po ovom pitanju sudu.
  3. Sud je izrekao presudu 22. decembra 1981. Ne razmatrajući druge okolnosti, sud je doneo odluku da je ministar unutrašnjih poslova počinio "očiglednu grešku u proceni", kao i da su upravni organi "prekoračili ovlašćenja". Ova presuda glasi (prevod sa francuskog):

"Ministar ... se pozvao na činjenicu da je podnosilac predstavke koristio lažna dokumenta kao i njegovo ponašanje u Italiji;

Činjenica da je uz pomoć lažnih dokumenata ušao i boravio u Francuskoj, bez drugih otežavajućih okolnosti, ne može predstavljati opasnost po javni red;

Na osnovu dokumenata iz ovog predmeta ... jedina činjenica koja je uzeta u obzir u pogledu ponašanja podnosioca predstavke u Italiji jeste izrečena kazna u njegovom odsustvu ...; bez mogućnosti stvarnog adversijalnog postupka, za više krivičnih dela za koja je g. Bozano bio optužen, a koje je on stalno poricao, ne može se smatrati da su ta krivična dela i dokazana..."

Odluka o prekoračenju nadležnosti je zasnovana na sledećim okolnostima (prevod sa francuskog):

"Brzina kojom je sprovedena odluka, kao i izbor švajcarske granice, što je nametnuto podnosiocu predstavke jasno ukazuje na razloge za takvu odluku: u suštini, izvršne vlasti nisu imale za cilj da proteraju podnosioca predstavke sa francuske teritorije, već da ga predaju italijanskim vlastima preko švajcarskih nadležnih organa, s kojima je Italija imala bilateralni sporazum o ekstradiciji; time je izvršna vlast poništila odluku nadležnog suda koja je obavezujuća za izvršnu vlast; ... takva odluka, (stoga), predstavlja prekoračenje nadležnosti".

Sud je isto tako odbacio validnost naloga za deportaciju. Ministar unutrašnjih poslova i decentralizacije se nije žalio na ovu odluku suda.

  1. Pravni savetnici podnosioca predstavke su smatrali da je potrebno da se zahtev za poništenje naloga za deportaciju objedini sa zahtevom za obustavljanje izvršenja naloga. Takav zahtev bi - u to vreme - morao da se dostavi Državnom savetu a ne Upravnom sudu u Limožu.

B. Tok krivičnog postupka

  1. Prema informacijama koje je pružila vlada, g. Bozano nije pozvan da se pojavi pred Krivičnim sudom u Limožu zbog krivotvorenja i falsifikovanja ličnih dokumenata i korišćenja istih (vidi stav 21). Organi gonjenja su smatrali da priroda počinjenih dela nije bila takva da bi se njom moglo opravdati nastavak postupka jer je isti deportovan.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. U predstavci protiv Francuske od 30. marta 1982. (br. 9990/82), g. Bozano je izneo tvrdnju da je njegovom "otmicom" i "nasilnim odvođenjem" u Švajcarsku povređeno njegovo pravo na slobodu kretanja, suprotno članu 5, stav 1 Konvencije i član 2, stav 1 Protokola br. 4. On je takođe naveo da mu nije omogućeno da iskoristi nijedan od pravnih lekova u skladu sa članom 5, stav 4 Konvencije, da mu nisu pružene garantije iz člana 6, stav 1, kao ni efikasan pravni lek u smislu člana 13, i da je žrtva prekoračenja ovlašćenja prema članu 18; pored toga, on se pozvao i na prava iz člana 5, stav 5 Konvencije. Komisija je 15. maja 1984. proglasila jedan deo predstavke neprihvatljivim - zbog prekoračenja roka (čl. 26 in fine), zatim deo predstavke koji se odnosi na član 5, stav 4, kao i član 13; zbog toga što nisu iskorišćeni domaći pravni lekovi, član 5, stav 5; ratione materiae u odnosu na član 6; i konačno, kao izričito neosnovane tvrdnje u vezi sa članom 18 da su, kako je tvrdio podnosilac predstavke, francuske vlasti postupile u dogovoru sa švajcarskim i italijanskim vlastima. S druge strane, Komisija je proglasila prihvatljivim navode u vezi sa članom 5, stav 1 Konvencije (u pogledu samo ovog člana, a i uzeto skupa sa članom 18) u odnosu na tvrdnju da je motiv izvršenja naloga za deportaciju bio da se zaobiđu negativna odluka o ekstradiciji od 15. maja 1979. Takođe žalba po osnovu člana 2 Protokala br. 4 je prihvaćena. U svom izvešaju od 7. decembra 1984. (čl. 31), Komisija je odlučila sa 111 glasova protiv dva da je prekršen član 15, stav 1 Konvencije. U ovom izveštaju Komisija nije dala izričito mišljenje u odnosu na član 18 i iznela stav da je ovaj predmet potrebno razmotriti u odnosu na član 2 Protokola br. 4. Tekst izveštaja Komisije, kao i izdvojena mišljenja, su sadržana u aneksu na ovu presudu.
  2. G. Bozano je 13. juna 1980. podneo predstavku i protiv Švajcarske (br. 9009/80), zbog njegovog hapšenja od strane švajcarske policije na teritoriji Francuske, kao i zbog načina na koji je vođen postupak pred Federalnim sudom po njegovoj žalbi u kojoj je zahtevao da se pusti na slobodu. Komisija je odbacila prvu pritužbu (čl. 5, st. 1) kao izričito neosnovanu; a 13. decembra 1984. prihvatila drugu pritužbu (čl. 5, st. 4) nakon što je usvojila izveštaj u Sančez-Rajs predmetu (predstavka br. 9862/92). Podnosilac predstavke je 9. decembra 1980. takođe tužio i Italiju (predstavka br. 9991/82), zbog suđenja in abstentia na kome mu je izrečena kazna doživotnog zatvora (čl. 6 Konvencije), ali 12. jula 1984. Komisija je našla da podnosilac predstavke nije ispoštovao rok od šest meseci iz člana 26 in fine. Podnosilac predstavke je izneo i tvrdnju da su francuske vlasti sarađivale sa švajcarskim sa ciljem da ga prvo deportuju, a zatim isporuče Italiji (čl. 18). U istoj odluci od 12. jula 1984. Komisija je odbacila i ovu žalbu kao izričito neosnovanu.

ZAVRŠNI PREDLOZI SUDU

  1. Na raspravi 21. aprila 1986, predstavnici Države su predložili da Sud odbaci predstavku jer podnosilac iste nije iscrpeo sve domaće pravne lekove, ili kao "izričito neosnovanu". Komisija je predložila sudu da prihvati predstavku, kao i da podrži zaključke iz izveštaja Komisije o suštini ovog predmeta.

PRAVO

I. PRELIMINARNI PRIGOVORI DRŽAVE

  1. Predstavnici Države su smatrali da je predstavka "neprihvatljiva" po dva osnova: "zbog nekompatibilnosti ratio materiae sa Konvencijom", kao i zbog toga što nisu iscrpeni svi domaći pravni lekovi.

A. Nesaglasnost s odredbama Konvencije

  1. U pogledu prvog pitanja, tužba od 13. februara 1986. (u st. 10 i 33) je zasnovana na uverenju da Konvencija i njeni Protokoli ne garantuju pravo stranaca da borave na teritoriji Visoke strane ugovornice. U suštini, g. Bozano se žalio, u smislu člana 5 Konvencije, zbog "otmice" i "prisilnog odvođenja" iz Francuske u Švajcarsku. Njegove pritužbe nisu "jasno izvan odredaba Konvencije"; one se odnose na tumačenje i primenu tih odredaba (čl. 45), jer se radi o pitanjima čije činjenice mora da ustanovi Sud (vidi presudu u predmetu Glasenap i Kosiek od 28. avgusta 1986, Serija A br. 104, str. 23, st. 41 i br. 105, str. 19, st. 32). Shodno tome, Sud ne bi smeo da prihvati pritužbu koja je samo nakratko pomenuta u pismenoj prepisci a ne i na raspravi.

B. Iscrpljivanje domaćih pravnih lekova

  1. Predstavnici Države su tvrdili da podnosilac predstavke nije iscrpeo sve domaće pravne lekove (podnesak Države, st. 12-18, i komentar sa rasprave od 21. aprila 1986) jer je propustio da:

(i) uloži žalbu na odluku od 14. januara 1980. (vidi gore stavove 31 i 32);
(ii) pokrene redovan postupak pred Okružnim sudom u Parizu zbog flagrantno nezakonitog dela (voi de fait);
(iii) da podnese zahtev Državnom savetu za prekid izvršenja naloga o deportaciji od 17. septembra 1979. (vidi gore stavove 24, 33 i 36);
(iv) traži od Upravnog suda u Limožu da preispita zakonitost postupka na osnovu kojeg je izdat nalog za deportaciju;
(v) pokrene postupak za naknadu štete pred upravnim sudovima u pogledu odgovornosti nadležnih organa;
(vi) pokrene postupak za naknadu štete pred redovnim sudom, shodno članu 136 Zakonika o krivičnom postupku protiv nadležnih organa koje je optužio da su povredili njegovo pravo na ličnu slobodu.

1. Obustavljanje postupka

  1. Sud je primio znanju ove preliminarne prigovore onako kako su navedeni pred Komisijom i onoliko koliko je to bilo moguće, imajući u vidu okolnosti; takve prigovore je trebalo učiniti u fazi razmatranja prihvatljivosti predmeta (vidi, presudu u predmetu Kembel i Fel od 28. juna 1984, Serija A br 80, str. 31, st. 57).
  2. Uslovi nisu ispunjeni u odnosu na drugi osnov pritužbe. Država se pozvala na pismene prigovore iz marta 1983. (st. 13 i 23) i usmene prigovore iz maja 1984. (str. 6-7), ali je tada samo rekla da se g. Bozano nije žalio na odluku odm14. januara 1980. (prigovor po prvom osnovu).
  3. Isto se odnosi i na šesti i sedmi osnov prigovora, da podnosilac predstavke nije pokrenuo postupak pred redovnim sudom. Argument iz stava 15 podneska predstavnika države iz marta 1983. je bio zasnovan na činjenici da podnosilac predstavke nije izričito i suštinski tražio "pravo na odštetu" ni pred "francuskim sudovima" ni "domaćim sudovima". Ovde je Država, čini se, mislila samo na "upravne sudove", odnosno na "relevantne upravne sudove", a zatim na "Državni savet" (Conseil d'Etat) (peti osnov prigovora); u svakom slučaju, oni nisu ni pomenuli redovne sudove ni član 136 Zakonika o krivičnom postupku. Međutim, oni su bili obavezni da dovoljno jasno ukažu na pravne lekove na koje su aludirali, kao i da dokažu da isti postoje; nije na organima ove Konvencije da ukazuje na preciznosti ili propuste u argumentima Države (vidi presudu od 27. februara u predmetu Dever, Serija A br. 35, str. 15, st. 26 in fine; presudu u predmetu Guzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 56, str. 17, st. 48, drugi stav; i presudu De Jong, Baljet i van den Brink, od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 18-19, st. 36).
  4. Stoga, Sud podržava mišljenje delegata Komisije da se u slučaju dva prigovora radi o zahtevu za obustavljanje tužbe. S druge strane, Država je uložila prigovor po četiri druga osnova na vreme, pa Sud mora da ih propisno razmotri. 2. Suština preostalih prigovora
  5. Da je podnosilac predstavke uložio žalbu na odluku od 14. januara 1980. to za njega ne bi bilo ni od kakve koristi. Ne samo da su ministar unutrašnjih poslova, komesar policije i javni tužilac osporili nadležnost sudije koji je kompetentan da prima predstavke po skraćenom postupku, na osnovu Akata 16/24. avgusta 1790, već je predsedavajući sudija u Okružnom sudu Parizu smatrala da ona nema nadležnost zbog toga što ova predstavka pokreće "pitanje odnosa između država" (vidi stav 31 gore). Apelacioni sud bi morao da donese isti zaključak shodno ustanovljenim presedanima u Kasacionom sudu, Državnom savetu (Couseil d Etat) i Vrhovnom sudu (vidi presudu u predmetu Van Ustervik od 6. novembra 1980, Serija A br. 40, str. 19, st. 40). U svakom slučaju u svom obraćanju 21. aprila 1986, predstavnik Države nije pomenuo prvi osnov prigovora, iako se isti nakratko pominje u stavu 12 podneska Sudu od 13. februara 1986; predstavnik države je priznao pred komisijom da skraćeni postupak "verovatno i nije bio pravi put". U konkretnim okolnostima, zahtev za odlaganje izvršenja naloga za deportaciju od 17. septembra 1979. (treći osnov prigovora) ne bi bio efikasan. Takvim zahtevom ne bi se sprečilo sprovođenje mere koja je već bila izvršena - prisilno odvođenje g. Bozana do švajcarske granice. Predstavnici države su se pozvali na slučaj državljanina Malija deportovanog iz Francuske, koji je, nakon što je pribavio odgovarajuću dozvolu boravka uložio žalbu Državnom savetu (presuda od 18. juna 1976, u predmetu Musa Konat, Lebon, 321-322). Međutim, u tom slučaju, podnosilac predstavke nije, kao u ovom slučaju, bio u pritvoru u inostranstvu čekajući ekstradiciju (u Švajcarskoj) niti je potom poslat na odsluženje kazne zatvora (u Italiji). Odluka Državnog saveta u korist g. Bozana ne bi nametnula nikakvu obavezu Italiji ili Švajcarskoj. Što se tiče predstavke podnete Upravnom sudu da poništi odluka policije (četvrti osnov prigovora), teško je shvatiti kako bi to bilo moguće, imajući u vidu da bi se to odnosilo na fizički akt zasnovan na implicitnoj ili čak nepostojećoj odluci; Država nije ponudila nijedan slučaj iz sudske prakse u prilog zahtevu. Pored toga, ishod takve predstavke bi, u najboljem slučaju, bio utvrđivanje nezakonitosti, što ne bi ništa promenilo u situaciji koja se nije ni mogla promeniti. S tim u vezi, Sud se složio s delegatom Komisije i advokatom podnosioca predstavke.
  6. Predstavnici Države su izrazili mišljenje na raspravi 21. aprila 1986. da se moralo ustanoviti da li se kršenje prava nastavilo, ili je prekinuto. U prvom slučaju, jedini delotvorni domaći pravni lek bi bio onaj uz pomoć koga bi se zaustavilo dalje kršenje, dok u drugom slučaju zahtev za naknadu štete bi bio jedina odgovarajuća mera. Po mišljenju predstavnika Države, podnosilac predstavke se mogao obratiti upravnom sudu za "naknadu štete koju je pretrpeo zbog samog naloga za deportaciju", što je poništeno 22. decembra 1981. (vidi stav 35 gore), pod uslovom, "svakako" da se dokaže "postojanje štete i uzročno posledična veza" između tog naloga, koji je Upravnii sud u Limožu proglasio nezakonitim i njegove deportacije. Predstavnici Države su dalje rekli da je g. Bozano mogao da pokrene postupak za naknadu štete pred redovnim sudovima zbog "lišenja slobode kao posledice izvršenja naloga za njegovu deportaciju pod prisilom". Postupak za naknadu štete pred upravnim sudom zbog odgovornosti javnih vlasti (peti osnov prigovora), predstavlja pravni lek koji bi, u nekim slučajevima, verovatno bio efikasan i dovoljan za svrhu člana 26 Konvencije. Međutim, podnosilac predstavke se žalio sudu zbog načina na koji je izvršena odluka o deportaciji - na sam fizički proces - a, posebno zbog "lišenja slobode" u noći između 26. i 27. oktobra 1979. Informacije koje je pružila Država o ograničenju nadležnosti upravnih sudova nameću zaključak da su redovni sudovi bili nadležni da odlučuju o zahtevu za naknadu s ovim u vezi. Stoga, u datim okolnostima takav pravni lek bi bio iluzoran za svrhu ove Konvencije. U pogledu mogućnosti podnošenja predstavke redovnim sudovima (šesti osnov prigovora), Sud je već rekao da Država ne može da se poziva na ovu mogućnost (vidi gore stav 46).
  7. Podnosilac predstavke je čak mogao da tvrdi da nije imao obavezu da pribegne bilo kom domaćem pravnom leku pre nego što je uložio predstavku Komisiji. Pravni lekovi koje je iskoristio mu nisu pružili efikasna sredstva kojim bi se sprečila navodna povreda prava i izbegle posledice. On je ovim pravnim lekovima pribegao samo zato što su se njegovi advokati nadali da će odluka Okružnog suda u Parizu i presuda Upravnog suda u Limežu pružiti dovoljno osnova da se u Švajcarskoj ospori zahtev Italije za deportacijom; a oni su o tome obavestili i Komisiju i Sud. Ako bi primenili ovakve argumente, došlo bi se do zaključka da je "konačna odluka" u smislu člana 26 Konvencije doneta 26. i 27. oktobra 1979, kada je g. Bozano prisilno odveden do švajcarske granice. Država, međutim, nije do sada osporila da je rok od šest meseci ispoštovan, i nije u delokrugu Suda da odlučuje po takvom pitanju; Sud će, stoga, samo konstatovati da je predstavka podneta 30. marta 1982, što je manje od šest meseci računajući od 2. oktobra 1981. - što je omogućilo g. Bozanu da podnese predstavku Komisiji (vidi, između ostalog, odluku od 9. juna 1958. o prihvatljivosti predstavke 214/56, u predmetu De Beker protiv Belgije, Yearbook of the Convention, tom 2, str. 242 i odluku od 18. septembra 1961. o prihvatiljivosti predstavke br. 846/60, X. protiv Holandije, Collection of Decisions, br. 6, str. 64-65).

3. Rekapitulacija

  1. Ukratko, u pogledu prigovora da domaći pravni lekovi nisu iscrpeni Sud smatra, da je jedan deo prigovora Država dostavila neblagovremeno, a da su ostali prigovori neosnovani.

II. SUŠTINA SPORA

A. Navodna povreda člana 5, stav 1, uzet zasebno

  1. Član 5, stav 1 Konvencije glasi:

"Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (a) u slučaju zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda;

(b) ...;

(c) ...;

(d) ...;

(e) ...; 

(f) U slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode lica da bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica protiv koga se preduzimaju mere u cilju deportacije ili ekstradicije."

  1. Podnosilac predstavke, Država i većina u Komisiji su bili mišljenja da se samo tačka (f) odnosi na ovaj konkretan predmet, kao i prva rečenica stava 1, i početak druge rečenice. Sud se složio s ovim mišljenjem. Nije na ovom Sudu da raspravlja o kazni doživotnog zatvora koja je izrečena g. Bozanu "od strane nadležnog suda" u smislu tačke (a), već o njegovom lišenju slobode u Francuskoj u noći između 26. i 27. oktobra 1979. Hronološki gledano, prinudno odvođenje je sprovedeno "nakon" što mu je izrečena gore navedena kazna. Međutim u takvom kontekstu člana 5, stav (a), reč "nakon" ukazuje na uzročnu vezu između događanja u to vreme; ova reč služi da ukaže na hapšenje koje je "posledica" a ne nešto što je "usledilo" nakon presude krivčnog suda (vidi presudu u predmetu Van Droogenbroek od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 19, st. 25). Francuske vlasti nisu imale obavezu da izvrše presudu Porotnog apelacionog suda u Đenovi od 22. maja 1975 (vidi stav 124 gore). Francuske vlasti takođe nisu bile dužne da obezbede uslove da se ta presuda izvrši, s obzirom da je svojom odlukom Krivično veće apelacionog suda u Limožu 15. maja 1979. (vidi stav 18 gore), odbacilo zahtev italijanskih vlasti da se podnosilac predstavke isporuči. Shodno tome, sporno lišenje slobode nije sprovedeno kao deo "mere ... ekstradicije ..."sa ciljem da se lice isporuči"; već, kao sredstvo kojim se omogućava izvršenje naloga od 17. septembra 1979, kao konačne faze u sprovođenu "mere... sa ciljem deportacije..." Stoga se samo poslednji deo tačke (f) 1 ovog člana odnosi na ovaj predmet.
  2. Shodno tome, najvažnije je utvrditi da li je osporeno lišenje slobode bilo "zakonito", kao i da li je bilo u skladu sa "zakonom propisanim postupkom".
  3. Podnosilac predstavke je izneo tvrdnju da je policijska mera 26. i 27. oktobra automatski bila lišena svakog pravnog osnova s obzirom da je Upravni sud u Limožu retroaktivo poništio nalog za deportaciju. Delegat Komisije se nije složio sa ovakvom tvrdnjom. Predstavnici Države su rekli da je takva tvrdnja nesaglasna sa sudskom praksom Komisije (izveštaj od 17. jula 1980. o predstavci br. 6971/75, u predmetu Kaprino protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 23, 65), ali to nisu izneli kao svoj čvrst stav; po njihovom mišljenju, ovo je bilo kompleksno pitanje koje francuski sudovi nisu imali prilike da razmotre. Argument iznet u ime g. Bozana nije u potpunosti bio uverljiv za Sud, uprkos logici koja se ne može poricati. Moguće je da su predstavnici Države postupili na nezakonit način, ali u dobroj volji. U takvim slučajevima, ako sudovi naknadno utvrde nepoštovanje domaćih zakona to neće retrospektivno uticati na validnost mera koje su preduzete u međuvremenu, a shodno nacionalnom zakonu. S druge strane, moguće je da bi situacija bila drugačija da su vlasti svesno prekršile važeći zakon, a posebno, ako bi se utvrdilo da je prvobitna odluka predstavljala prekoračenje ovlašćenja. Sud konstatuje da je u presudi od 22. decembra 1981. Aministrativni sud u Limožu stao na stanovište da su vlasti prekoračile ovlašćenja. Ovaj sud je zasnovao svoju odluku na okolnostima, posle izdavanja naloga za deportaciju, koje ukazivale na prave motive izvršnih vlasti u to vreme; Ministar za unutrašnje poslove i decentralizaciju je 8. decembra 1981. godine dao pismenu izjavu da ostavlja Sudu da odluči po ovom pitanju, a potom nije uložio žalbu. (vidi stavove 34 i 35 gore).
  4. Podnosilac predstavke je ukazao i na drugu povredu francuskog zakona. On je tvrdio da izvršne vlasti nisu imala ovlašćenja da sprovode sopstvene odluke pribegavanjem sili, osim u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom, ili u slučaju vanrednog stanja. Nijedno od ovih izuzetaka se ne može primeniti na ovaj predmet, rekao je podnosilac predstavke. Sve do usvajanja Zakona od 29. oktobra 1981. godine, jedini propis koji je predviđao mogućnost sprovođenja stranaca do državne granice bila je Uredba od 2. novembra 1945. (čl. 27), ali samo na osnovu presude nadležnog krivičnog suda za krivično delo neizvršenja naloga o deportaciji; ovaj propis je predviđao krivičnu sankciju; a u ovom slučaju, očigledno nije bilo mesta za hitan postupak, između ostalog, zbog toga što je od potpisivanja naloga za hapšenje 17. septembra 1979. (u kome se ne pominje da je potrebno da se izvrši po hitnom postupku), do momenta kada je uručen podnosiocu predstavke tj. 26. oktobra, prošlo više od mesec dana. Predstavnici Države su osporili ovo obrazloženje. Oni su podsetili sud da je sudski nadzor ukinut 24. avgusta 1979. i da je od tog momenta postojala opasnost da će podnosilac predstavke pobeći ili se sakriti (vidi stav 21 gore); zbog toga se nametnula potreba da se nalog izda 17. septembra. Država se takođe pozvala na dve presude, i to od 5 decembra 1978. i 20. februra 1979. u predmetu. U predmetu (Berabu) Krivično veće Apelacionog suda u Lionu je zaključilo "da bi se obezbedilo neodložno izvršenje naloga za deportaciju zbog potrebe da se zaštiti javni red, zbog čega je i doneta ova odluka o deportaciji, lišenje slobode stranca" ne može biti uslovljeno "da je prethodno ustanovljeno da je on odbio da dobrovljno postupi po nalogu, i time počinio krivično delo koje je kažnjivo shodno članu 27 (1) Uredbe od 2. novembra 1945". ( JurisClasseur périodque, 1979, jurisprudence, no. 19297). U drugom predmetu Batšono, Kasacioni sud je stao na stanovište da "je u prirodi deportacije da se ista, ako je nužno, prisilno izvrši", član 25 iste Uredbe (Bulletin des arrets de la Chambre criminelle, 1979, br. 76, str. 208-211). Podnosilac predstavke je potvrdio postojanje ovih presuda, ali je rekao da su to bile izolovane odluke koje su bile žestoko kritikovane od stručne javnosti.  
  5. Ipak, u smislu domaćeg prava, Komisija se pozvala na privremenu meru od 14. januara 1980. i presudu od 22. decembra 1981. koje govore o nezakonitosti onoga što se desilo 26. i 27. oktobra 1979. Predsedavajući Okružnog suda u Parizu je rekla da ovi događaji ukazuju na "izričite i vrlo ozbiljne neregularnosti", koje ne ukazuju na "direktno proterivanje na osnovu naloga o deportaciji, već na činjenicu da je preuzimanje podnosioca predstavke bilo unapred dogovoreno sa švajcarskom policijom" (vidi stav 31 gore). Upravni sud u Limožu je ukazao na "brzinu" kojom su izvršne vlasti delovale - iako podnosilac predstavke ničim nije pokazao da odbija da postupi po nalogu - kao i na "izbor švajcarske granice" umesto bilo koje druge; pa je stoga i ovaj sud zaključio da je namera izvršnih vlasti bila ne da "protera" g. Bozana sa svoje teritorije, već da ga "preda Italiji preko švajcarskih vlasti sa čijom zemljom je Italija imala bilateralni sporazum o ekstradiciji" čime je "prekršena ... odluka Krivičnog veća apelacionog suda u Limožu, a koja je bila obavezujuća za francuske izvršne vlasti" (vidi stav 35 gore). Predstavnici Države su odgovorili da presuda koju je doneo Okružni sud u Parizu 14. januara 1980, a čiji je predsedavajući rekao da isti nije nadležan, i da razlozi koji se odnose na okolnosti predmeta ne mogu biti ratio decidenti za odluku, pa da stoga ista nije obavezujuća po domaćem zakonu. Što se tiče odluke Adiministrativnog suda u Limožu, on nije odlučivao o zakonitosti mera koje je preduzela policija 26. i 27. oktobra 1979, jer podnosilac predstavke nije podneo nikakav predlog s tim u vezi; ovo je sud uzeo u obzir u svojoj presudi od 22. decembra 1981, ali samo kao podatak koji ukazuje na motive izvršne vlasti za izdavanje naloga za deportaciju 17. septembra 1979. Po mišljenju Države, Komisija je pogrešno razumela posledice odluke na koju se pozvala.
  6. Tamo gde se Konvencija poziva direktno na domaće zakonodavstvo, kao što je to slučaj u članu 5, primena takvih zakona predstavlja obavezu Strana ugovornica, u kom slučaju Sud je kompetentan da, kada je to potrebno, utvrdi da li su ti zakoni ispoštovani (čl. 19); međutim, prema evropskom sistemu zaštite prava, pošto je prvenstveno na nacionalnim vlastima, odnosno nacionalnim sudovima da tumače i primenjuje nacionalne zakone, zadatak suda je u ovom pogledu ograničen. (vidi inter alia i mutadis mutandi, presudu u predmetu Vinterverp od 24. oktobra 1979, Seria A br. 33, str. 20, st. 46). U ovom konkretnom predmetu nekoliko pitanja je osporeno sa pravne strane postupka. Čak i da argumenti koje su strane u ovom predmetu iznele pred Sud, kao i da informacije sadržane u predmetu, nisu bili presudni za ovaj Sud, postoji dovoljno elementa koji navode na duboku sumnju u to da li su u ovom slučaju lišenja slobode zadovoljeni svi zakonski uslovi u tuženoj državi.
  7. "Zakonitost" uvek zahteva odsustvo svake proizvoljnosti (vidi stav 54 gore). U tom smislu, Sud je dao poseban značaj okolnostima pod kojim je podnosilac predstavke prisilno odveden do švajcarske granice. Kao prvo, relevantni nadležni organi su čekali više od mesec dana pre nego što su g. Bozanu uručili nalog za deportaciju 17. septembra 1979, iako ga nije bilo teško naći u Limožu, gde je bio u pritvoru sve do 19. septembra, a zatim pod sudskim nadzorom (vidi gore stavove 19, 23 i 24). Time su mu vlasti onemogućile da iskoristi pravne lekove koji su mu teoretski bili na raspolaganju. Ono što je još ozbiljnije je to što se stiče utisak da su nadležne vlasti učinile sve da g. Bozano ne sazna ništa o merama koje će se primeniti protiv njega, kako bi mogle da ga izvedu pred svršen čin. Interpol u Rimu je teleksom obavestio švajcarske vlasti još 14. septembra, pa zatim i 24. oktobra da će g. Bozano biti deportovan iz Francuske (vidi stav 26 gore). Pored toga, g. Bozano je rekao da je 20. septembra podneo zahtev za boravak u Prefekturi Haute-Vienne, koja je odbila da mu izda priznanicu o podnetom zahtevu (vidi gore stav 20). Da je on zaista podneo takav zahtev, potvrđuje i pismo koje je njegov advokat g. Iv Henri, poslao Prefekturi 27. septembra (ibid.). Država nije osporila da je podnosilac predstavke podneo navedeni zahtev, već je izjavila da ne postoji nikakav trag u zvaničoj arhivi, kao i da nalog za hapšenje izdat 17. septembra bi onemogućio izdavanje takve dozvole. Međutim, nisu dali nikakvo objašnjenje zašto nije ništa rečeno o odluci ministra. Ovome se mora dodati brzina kojom je izvedena akcija hapšenja i odvođenja podnosioca predstavke, kao i način na koji je sprovedena odluka ministra. Prema onome što je i sam predstavnik Države rekao, izvršni organi su kontaktirali samo sa Švajcarskom, državom koja je imala sporazum o ekstradiciji s Italijom i gde je još u aprilu 1976. raspisana poternica za podnosiocem predstavke sa ciljem da se isti isporuči, (Službeni list švajcarske policije). (vidi stav 27 gore). G. Bozanu nije data mogućnost ni da pozove svoju suprugu ili advokata i nije mu ni u jednom trenutku ponuđena mogućnost da se protera - ako je potrebno pod nazorom i uz pratnju vlasti - preko granice neke druge države po njegovoj želji, ili preko španske granice koja je bila najbliža. Naprotiv, prisilno je odveden iz Limoža do carinske ispostave u Moilesulaza, što je nekoliko stotina kilometara udaljeno mesto i do koga se putuje 12 sati - sve to vreme ruke su mu bile vezane lisicama i sedeo je stešnjen između dva policajca dok ga nije preuzela švajcarska policija (vidi stav 25 i 26 gore). Opis toka deportacije koji je dao g. Bolzano je bio veoma precizan, pa sugeriše da su se stvari upravo ovako odvijale, posebno u odsustvu dokaza ili objašnjenja koji bi opovrgli njegovu izjavu.
  8. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, kao i dokumenta koja se poklapaju s izjavama, Sud zaključuje da lišenje slobode podnosioca predstavke u noći između 26. i 27. oktobra 1979. nije bilo niti "zakonito" u smislu člana 5, stav 1 (f), niti u skladu s "pravom na bezbednost ličnosti". Način na koji je g. Bozano lišen slobode ukazuje na to da su vlasti želele da na prikriven način izbegnu izvršenje odluke Krivičnog veća Apelacionog suda u Limožu od 15. maja 1979, a ne na "lišenje slobode" koje je bilo nužno da bi se sprovela "mera... sa ciljem deportacije". Po mišljenju suda, odluka Okružnog suda u Parizu - čak i uzgredna - kao i odluka Upravnog suda u Limožu, iako je zadatak tog suda bio da utvrdi zakonitost naloga od 17. septembra 1979. su od najvećeg značaja; ove odluke ukazuju na budnost i predostrožnost francuskih sudova. Sud stoga zaključuje da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije.

B. Navodna povreda člana 18, uzeto skupa sa članom 5, stav 1

  1. G. Bozano se pozvao i na član 18 Konvencije, uzet skupa sa članom 5, stav 1 koji glasi:

"Ograničenja navedenih prava i sloboda koja su dozvoljena ovom Konvencijom neće se primenjivati ni u koje druge svrhe sem onih zbog kojih su propisana." Sud je već konstatovao, u vezi sa članom 5, stav 1, uzetim pojedinačno, da je postupak deportacije zloupotrebljen u ovom predmetu iz razloga koji se razlikuju od opšteprihvaćenih. Sud smatra da nema potrebe da razmatra isto pitanje u smislu člana 18.

C. Navodna povreda člana 5, stav 4 Konvencije

  1. Na raspravi 21. aprila 1986. advokat podnosioca predstavke je ponovio tvrdnju koju je Komisija odbacila 15. maja, da njegovom klijentu nije bio dostupan nijedan postupak koji bi zadovoljio uslove iz člana 5, stav 4. Ova pritužba se odnosi na činjenice koje su različite od onih zbog kojih se podnosilac predstavke žalio po osnovu člana 5, stav 1. Ovo nije samo pitanje pravnog osnova ili dodatni argument. Ovde se radi o zahtevu za podnošenja posebne žalbe koji je odbijen. Sud stoga nema nadležnost da o tome odlučuje u ovom predmetu. (vidi, između ostalog, presudu u predmetu Barthold, od 25 marta 1985, Serija A br. 90, str. 27, st. 61).

D. Navodna povreda člana 2 Protokola br. 4

  1. Podnosilac predstavke se pred Komisijom pozvao i na član 2 Protokola br. 4 koji kaže da "svako ko se zakonito nalazi na teritoriji Države" ima pravo "na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta". Advokat podnosioca predstavke se nije pozvao na ovo pravo ni u pismenim podnescima ni u obraćanju Sudu. Odluka ovog Suda u vezi sa članom 5, stav 1, Konvencije čini izlišnim utvrđivanje da li je član 2, stav 1 Protokola br. 4 povređen.

E. Primena člana 50 Konvencije

  1. Član 50 Konvencije predviđa:

"Ako Sud ustanovi da je odluka ili mera sudske ili druge vlasti Visoke strane ugovornice u potpunosti ili delimično suprotna obavezama iz ove Konvencije, i ako nacionalni zakon te strane ugovornice dozvoljava delimičnu naknadu za štetu koja je pretrpljena zbog takve odluke ili mere, Sud će, ako je potrebno, dodeliti pravično zadovoljenje oštećenoj strani."

  1. Podnosilac predstavke je smatrao da bi jedino njegovo oslobađanje pružilo restitutio in integrum. On je u svom glavnom podnesku tražio od Suda da preporuči Državi da se "preko diplomatskih kanala obrati italijanskim vlastima, sa ciljem da se obezbedi njegovo pomilovanje" - koje bi omogućilo "brzo puštanje na slobodu" - ili ponovno pokretanje krivičnog postupka koji je protiv njega vođen od 1971. do 1976 (vidi stavove 12-15 gore). Podnosilac predstavke je smatrao da je izraz "pravično zadovoljenje" suviše "površan" da bi obuhvatio "bilo koju vrstu pravičnog obeštećenja". Po mišljenju Države, Sud nije bio ovlašćen da preduzme takve mere. Pored toga, takva mera bi, po njihovom sudu, mogla da budu predmet rasprave, jer bi to značilo da ovaj Sud predlaže Francuskoj da se meša u izvršenje odluka italijanskih sudova. Sud je samo ukazao na to da ova pritužba g. Bozana nije predmet rasprave, s obzirom da je Komisija istu odbacila 12. jula 1984. (vidi stav 39 gore); stoga Sud podržava drugi osnov prigovora Države, a odbacuje ovaj zahtev podnosioca predstavke.
  2. G. Bozano je tražio za sebe i svoju suprugu:

- Naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu, procenjenu na više od 3.300.000 francuskih franaka, koju su navodno pretrpeli zbog vremena koje je proveo u zatvoru;

-  Ako sud ne odobri zahtev iz stava 65 gore, naknadu u iznosu od 17.000.000 - na ime buduće materijalne i nematerijalne štete na ime predstojećih godina koje će provesti u zatvoru;

-  140.000 francuskih franaka na ime sudskih i drugih troškova, umanjeno za iznos koji su Komisija i Sud platili na ime pravne pomoći.

Nakon što je primetio da, gospođa Bozano ni u jednom momentu nije imala status podnosioca predstavke, delegat Komisije je bio mišljenja da ovi iznosi nisu preterani. Predstavnici Države su smatrali da su ova potraživanja neprihvatljiva jer podnosilac predstavke nije iscrpeo sve domaće prane lekove; kao i da se samo "hapšenje i zadržavanje u pritvoru g. Bozana na teritoriji Francuske" može razmatrati za svrhu primene člana 50. Sud je ukazao na korektnost primedbe koju je dao delegat Komisije u vezi sa suprugom g. Bozana, i stoga smatra da ista ne može sa svoje strane tražiti pravično zadovoljenje. Sud takođe ukazuje, nezavisno od stavova 46 i 49 presude, da pravilo iskorištavanja domaćih pravnih lekova se ne može primeniti u vezi sa članom 50 (vidi, između ostalog, presudu u predmetu De Vild, Ums i Versip od 10. marta 1972, Serija A br. 14, str. 7-9, st. 15-16).

  

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Odbacuje prigovor da je ova predstavka u suprotnosti s odredbama ove Konvencije;

  2. Izjavljuje da Država ne može da poseže za iscrpljivanjem pravnih lekova u pogledu mogućnosti:

-   za pokretanjem redovnog postupka za flagrantno nezakonito delo pred Okružnim sudom u Parizu, i

-   za pokretanjem postupka za naknadu štete u skladu sa članom 136 Zakonika o krivičnom postupku;

  1. Odbacuje kao neosnovan ostatak prigovora kojim se tvrdi da nisu iscrpeni domaći pravni lekovi;

  2. Smatra da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije;

  3. Smatra da nema potrebe da razmatra ovaj predmet u smislu člana 18, uzet skupa sa članom 5, stav 1, niti u smislu člana 2 Protokola br. 4 Konvencije.

  4. Smatra da nije nadležan da razmatra zahtev koji se odnosi na član 5, stav 4 Konvencije;

  5. Odbacuje zahteve za pravično zadovoljenje kojima se traži:

-  da se francuska vlada diplomatskim kanalima obrati italijanskim vlastima;

-  da se odredi naknada štete koju je pretrpela supruga podnosioca predstavke;

            8. Smatra da pitanje primene člana 50 nije zrelo za razmatranje i da nije spreman da odlučuje o primeni člana 50; i shodno tome

(a)  rezerviše to pitanje;

(b)  poziva Državu da u roku od dva meseca podnese svoje mišljenje s tim u vezi, kao i da obavesti Sud o eventualnom dogovoru s podnosiocem predstavke;

(c)  rezerviše dalji postupak i ovlašćuje predsednika veća da razreši isti po potrebi.

  

            Presuda je sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i izrečena na raspravi u prisustvu javnosti u Sudu u Strazburu na dan 18. decembra 1986.

Rolv   Risdal     

Mark-Andre Ejsen             

Predsednik

Sekretar          

  

  

 

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

  

COURT (CHAMBER)

CASE OF BOZANO v. FRANCE

(Application no. 9990/82)

JUDGMENT

STRASBOURG 

18 December 1986

In the Bozano case[*]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr. R. Ryssdal, President,
Mr. J. Cremona,
Mr. J. Pinheiro Farinha,
Mr. L.-E. Pettiti,
Sir Vincent Evans,
Mr. C. Russo,
Mr. J. Gersing,
and also of Mr. M.-A. Eissen, Registrar, and Mr. H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 28 June and 2 December 1986Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The present case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 14 March 1985 within the three-month period laid down in Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. The case originated in an application (no. 9990/82) against the Republic of France lodged with the Commission on 30 March 1982 by Mr. Lorenzo Bozano, an Italian national.

2.   The Commission's request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby France recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The purpose of the request was to obtain a decision from the Court as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 5 § 1 (art. 5-1).

3.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicant stated that he wished to take part in the proceedings pending before the Court and designated the lawyer who would represent him (Rule 30). The Italian Government, having been informed by the Registrar of its right to intervene in the proceedings (Article 48, sub-paragraph (b), of the Convention and Rule 33 § 3 (b)) (art. 48-b), did not indicate any intention of so doing.

4.   The Chamber of seven judges to be constituted included ex officio Mr. L.-E. Pettiti, the elected judge of French nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr. G. Wiarda, the President of the Court (Rule 21 § 3 (b)). On 27 March 1985, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the other five members, namely Mr. W. Ganshof van der Meersch, Mr. J. Pinheiro Farinha, Sir Vincent Evans, Mr. C. Russo and Mr. J. Gersing (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43).

5.   In a letter of 31 May 1985, a copy of which was sent to the Registrar, the Agent of the French Government ("the Government") suggested to the applicant's lawyer that they should attempt to reach a friendly settlement. At the beginning of November 1985, the said representative and subsequently the French Ministry for Foreign Relations informed the Registrar that their negotiations to this end had failed.

6.   Mr. Wiarda assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5) but afterwards ceded it to Mr. R. Ryssdal - who had in the meantime been elected President of the Court - as his term of office as a judge was to expire on 20 January 1986. Mr. Ganshof van der Meersch was likewise replaced for the same reason - with effect from the date on which his successor took up his duties (21 February 1986) - by Mr. J. Cremona, substitute judge (Rules 2 § 3 and 22 § 1).

7.   Mr. Ryssdal consulted, through the Registrar, the Agent of the Government, the applicant's lawyer and the Commission's Delegate on the need for a written procedure (Rule 37 § 1). On 10 January 1986, he decided that the said Agent and lawyer should each have until 10 February to submit memorials and that the Delegate should be entitled to submit a memorial in reply within two months.

The Government's memorial was filed on 13 February. Mr. Bozano's lawyer waived his right to file a memorial, but with the leave of the President he lodged with the registry on 24 March his client's claims under Article 50 (art. 50) of the Convention. The written observations of the Commission's Delegate were received at the registry on 4 April 1986.

8.   On the same day, after consulting, through the Registrar, the Agent of the Government, the Commission's Delegate and the applicant's lawyer, the President directed that the oral proceedings should open on 21 April (Rule 38).

9.   The hearing was held in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on the appointed day. The Court had held a preparatory meeting immediately beforehand.

There appeared before the Court:

- for the Government
Mr. G. Guillaume, Director of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs, Agent and Counsel,
Miss C. Chanet and Mr. R. Abraham, Directorate of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs, Advisers,
Mr. B. Genevois, Director of Civil Liberties and Legal Affairs, Ministry of the Interior, Counsel,
Mr. F. Loloum, Directorate of Civil Liberties and Legal Affairs, Ministry of the Interior, Adviser;

- for the Commission
Mr. G. Tenekides, Delegate;

- for the applicant
Mr. D. Cohen, avocat,
Miss J. Vanschoombeek, avocat,
Mr. T. Lévy, avocat, Counsel.

The Court heard addresses by Mr. Guillaume for the Government, by Mr. Tenekides for the Commission and by Mr. Cohen and Mr. Lévy for the applicant, as well as their replies to its questions.

10.  On 10 and 21 April 1986, the Government, the Commission and the applicant variously filed a number of documents, either at the President's request or of their own accord.

AS TO THE FACTS

11. The applicant, an Italian national born in 1945, is at present in custody in Porto Azzurro Prison on the island of Elba (Italy).

I.  THE CRIMINAL PROCEEDINGS IN ITALY

12. He was arrested by the Italian police on 9 May 1971, released on 12 May and arrested again on 20 May on a charge of having abducted and murdered a 13-year-old Swiss girl, Milena Sutter, in Genoa on 6 May. It was alleged that he had hidden the body and tried to extort a ransom of 50 million Italian lire from the victim's father, an industrialist. He was also charged with indecency and indecent assault with violence on four women.

13.    On 15 June 1973, after several months of hearings largely taken up by the evidence of 180 witnesses, the Genoa Assize Court sentenced him to two years and 15 days' imprisonment for offences relating to one of the four women (the time spent in detention being reckoned as part of the sentence). He was acquitted of the other crimes with which he was charged, in particular the abduction of Milena Sutter and its sequel, for lack of evidence; and he was accordingly released.

14.   The prosecution appealed to the Genoa Assize Court of Appeal against the judgment (which ran to 166 pages). The hearing was set down for on 20 November 1974 but had to be adjourned, because the defence challenged the presiding judge, alleging that he had publicly stated his conviction that Mr. Bozano was guilty. The appeal proceedings commenced on 18 April 1975 after this challenge had been rejected by the Court of Cassation, but the accused applied for an adjournment. On the evidence of a medical certificate, he claimed that he was in hospital being treated for renal colic and was thus unable to appear. The court found that he was deliberately refusing to appear (contumace) and proceeded with the hearing. Thereupon the defence entered a fresh challenge in respect of the presiding judge and lodged an objection impugning the Assize Court of Appeal on grounds of bias; the challenge and the objection were dismissed by the Court of Cassation on 28 April. In the absence of the applicant, the proceedings then resumed before the Assize Court of Appeal, which refused to hear some of the defence witnesses. Considering that they could no longer perform their duties in these circumstances, the applicant's principal counsel withdrew from the case, and the defence was from then on conducted by a single lawyer who had been instructed not long before.

On 22 May 1975, the Assize Court of Appeal, giving judgment in absentia, sentenced Mr. Bozano to life imprisonment (ergastolo) for the crimes relating to Milena Sutter and to four years' imprisonment for the other crimes; the court held that there were no extenuating circumstances.

15.  On 25 March 1976, the Court of Cassation dismissed the applicant's appeal on points of law against this judgment, whereupon the public prosecutor's office in Genoa issued a committal order, on 30 March, and the Italian police circulated an international arrest warrant, two days later.

II.  THE EXTRADITION PROCEEDINGS IN FRANCE

16.  Mr. Bozano had in fact taken refuge in France, at first living on the Côte d'Azur and then in central France. He assumed the (false) identity of Bruno Bellegati Visconti - at any rate after a certain time.

17.  On 26 January 1979, the French gendarmerie arrested him in the course of a routine check in the département of Creuse and on the same day he was taken into custody at Limoges Prison (Haute-Vienne) pending extradition proceedings. He was served with the document authorising his arrest and the documents produced in support of the extradition request, and the public prosecutor attached to at the Court of Appeal examined him under section 13(2) of the Extradition of Aliens Act of 10 March 1927 ("the 1927 Act"). On 31 January, Italy officially applied to France for his extradition under a bilateral treaty of 12 May 1870.

18.  On 15 May 1979, the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal, to which the case had been submitted in accordance with section 14 of the 1927 Act, ruled against extradition after hearing the public prosecutor, the applicant's counsel and the applicant himself. It found that the request was in order as far as the 1870 treaty and the 1927 Act were concerned but held that the Italian procedure for trial in absentia, which had been followed in this case by the Genoa Assize Court of Appeal, was incompatible with French public policy (ordre public), because even in respect of indictable offences (and not just of lesser ones) it was possible under that procedure to pass an enforceable sentence on an accused who had not appeared in person before the court, without the adversarial proceedings which formed the basis of French criminal procedure and without any provision for making a retrial obligatory.

By virtue of section 17 of the 1927 Act, this negative ruling was final and binding on the French Government, which accordingly declined to extradite the applicant.

III.  THE CRIMINAL PROCEEDINGS IN FRANCE

19.  Mr. Bozano nonetheless remained in prison at Limoges, because he had been charged in France with fraud and with forgery and falsification of administrative documents and use thereof.

On 24 August 1979, the investigating judge found that Bozano seemed to have acted merely as an executing agent and not to have planned and directed the frauds with which he was charged; the details which he had "preferred not to reveal" related to the circumstances at the beginning of his residence and not to the matters in issue; there were a considerable number of extentuating circumstances in connection with the making of the false identity documents; it was no longer necessary to keep him in prison in order to ascertain the truth, but on account of his "special administrative position" he had to be placed under judicial supervision. The investigating judge therefore ordered his release on bail of 15,000 francs and subject to certain conditions.

The public prosecutor's office appealed against this order, but the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal upheld it on 19 September 1979. Six days earlier, despite the prosecution's opposition, the investigating judge had decided that there were no grounds for keeping Mr. Bozano in custody.

20.  The applicant was immediately released. He has claimed that on the next day, 20 September, he applied for a residence permit at Haute-Vienne Prefecture but was refused an acknowledgment of receipt of this application. The Government have stated that there is no trace of this application in the official archives, but they have not denied that it was made. At all events, Mr. Bozano's lawyer in Limoges wrote to the Prefect on 27 September in support of his client's course of action.

For its part, the Italian consulate-general in Paris had stated on 13 July 1979 - without giving any reasons - that it was unable for the time being to provide the applicant with an identity document; this was in reply to a letter sent to it the previous day by another lawyer acting for the applicant, who was a member of the Paris Bar.

21.    On 26 October 1979, the investigating judge issued a discharge order in respect of the fraud charge, an order terminating judicial supervision, and an order committing the applicant for trial at Limoges Criminal Court on charges of forging and falsifying administrative documents and using false identity documents (contrary to Articles 153 and 261 of the Criminal Code).

IV.  THE DISPUTED DEPORTATION AND ITS SEQUEL

22.  The account given hereafter in paragraphs 23, 25 and 26 is based mainly on information and documents supplied to the Commission and, subsequently, to the Court by Mr. Bozano's lawyers. The Government have not formally challenged its accuracy, but they have expressed reservations in respect of one or two matters; they acknowledge, however, that they cannot be certain or adduce any evidence to the contrary.

23.  On the evening of 26 October 1979, at about 8.30 p.m., three plain-clothes policemen, at least one of whom was armed, stopped Mr. Bozano as he was returning home after an interview with his Limoges lawyer and ordered him to follow them. When he protested, they seized him and forced him to get into an unmarked car. He was handcuffed and driven to Limoges police headquarters. There four other men arrived shortly afterwards who said they had come specially from Paris; they served him with a deportation order (without giving him a copy).

24.  This order, which had been made more than a month earlier - on 17 September 1979 - by the Minister of the Interior at the instance of the Prefect of Haute-Vienne and was signed by the Director of Regulations, read as follows:

"THE MINISTER OF THE INTERIOR

Having regard to article 23 of the Aliens (Conditions of Entry and Residence) Ordinance of 2 November 1945,

Having regard to the Decree of 18 March 1946,

Having regard to information obtained concerning Lorenzo BOZANO, born on 3 October 1945 in GENOA (Italy);

Deeming that the presence of the above-mentioned alien on French territory is likely to jeopardise public order (ordre public),

BY THIS ORDER REQUIRES:

1. the above-named to leave French territory;

2. the Prefects to execute this order.

Paris17 SEPTEMBER 1979."

25.  The applicant refused to sign a police report stating that he complied with this decision of his own free will. On the contrary, he emphatically opposed deportation and demanded to be brought before the Appeals Board provided for in article 25 of the Aliens (Conditions of Entry and Residence) Ordinance of 2 November 1945.

He was told that this was out of the question and that he was going to be taken at once to Switzerland (and not to the Spanish border, which was the nearest frontier). Accordingly, without first being ordered to leave France for a country of his choice or being allowed to inform his wife or his lawyer, he was forced to get into an unmarked BMW and sit, still handcuffed, between two police officers. At about 10 p.m. the car left for Clermont-Ferrand, preceded by a police car which led the way. It reached the frontier near Annemasse on Saturday 27 October 1979 in the early hours of the morning. At first it was unable to cross; after a long telephone conversation between the officer in charge of the French policemen and the Swiss authorities, it proceeded to the French customs post at Moillesulaz.

26. After a further telephone conversation, there appeared an unmarked Opel with a Swiss number plate, and a Swiss policeman got out. He put other handcuffs on Mr. Bozano, who was made to sit on the back seat between this policeman and a French one. The Opel entered Switzerland at about 8.00 a.m., escorted by the BMW with the other three French policemen aboard. The two vehicles drove to the police station in the Boulevard Carl-Vogt in Geneva.

The applicant, who had no identity papers, was informed at about 11.45 a.m. that Italy was requesting his extradition. He was then provisionally taken into custody at Champ-Dollon Prison, as had been requested that same day by the Federal Police Office when it informed the Geneva police that the diplomatic request would be arriving shortly.

As early as 14 September and 24 October 1979, Interpol Rome had telexed several States, including Switzerland, to inform them that Mr. Bozano would shortly be deported from France. The documents later supplied by Italy in support of its request were dated 28 October 1979, a Sunday.

27.  In 1976, Italy, to which Switzerland is bound by the European Convention on Extradition of 13 December 1957, had requested Switzerland to extradite the applicant, and the latter's name had accordingly been recorded in the Swiss Police Gazette (Moniteur suisse de police) of 5 April 1976 as being the subject of a "warrant for arrest pending extradition proceedings".

Mr. Bozano was extradited to Italy on 18 June 1980 after the Swiss Federal Court had rejected his objection on 13 June. He is currently serving his sentence in Porto Azzurro Prison on the island of Elba, as Italian law - unlike the French system - makes no provision for obligatory retrial after proceedings in absentia (cf. Article 639 of the French Code of Criminal Procedure). It appears that he has never ceased to claim that he is innocent of the appalling crime of which he was convicted, but unless he is given a retrial (revisione) or a pardon, he will not be eligible for release (on parole) until May 2008.

V.   THE PROCEEDINGS IN FRANCE AFTER THE APPLICANT'S DEPORTATION

A. The remedies to which the applicant had recourse

28.  On 11 and 26 December 1979, MrBozano's lawyer had had recourse to two remedies in France.

1. The urgent application to the court (recours en référé)

29.  In the first place, they summoned the Minister of the Interior to appear in urgent proceedings before the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance on 17 December.

According to them, the "operation" carried out on the night of 26-27 October 1979 had three major defects, any one of which was sufficient to classify it as arbitrary and thus constituting a flagrantly unlawful act (voie de fait). Mr. Bozano's "brutal arrest" was obviously a vital stage in the execution of the deportation order but could not be justified by the order because it had preceded notification of the order. The authorities could not prove that the execution of the administrative act had met with definite resistance or at least obvious unwillingness to comply: they had quite simply not left the applicant "any time to do anything at all", and in any case it would have been in his interests to comply voluntarily so as to be able to choose the country in which he would take refuge. Finally and most importantly, the executive had no automatic right of enforcement in this matter.

Furthermore, there was the flagrant unlawfulness of the order itself. It was contrary to the decisions to release the applicant and to discharge the judicial supervision order that had been taken by the investigating judicial authorities on 19 September and 26 October 1979, and to the negative ruling of 15 May 1979 by the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal (see paragraph 18 above); and in choosing Switzerland out of five neighbouring countries, against the applicant's will, the authorities knew that they were handing him over to the European State most likely to extradite him to Italy, owing to the existence of an extradition agreement between Italy and Switzerland and the nationality of the murdered girl.

Mr. Bozano's lawyers further pointed out that the matter was urgent because the Swiss Federal Court was about to take a decision on the Italian extradition request (see paragraph 27 above), and that their client had been improperly removed from the jurisdiction of the French courts, seeing that the investigating judge had committed him for trial at Limoges Criminal Court on a charge of using false identity documents (see paragraph 21 above).

They therefore sought an injunction from the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance requiring the Minister of the Interior to apply to the appropriate Swiss authority, within eight days of the interim order's being made, for the return of their client.

30.  In his submissions of 17 December 1979, the Minister pointed out that section 13 of the Act of 16/24 August 1790 forbade any interference by the ordinary courts with administrative acts. He drew the inference that the application must be dismissed and the applicant left to take proceedings in the proper courts if he so desired.

The Paris Commissioner of Police likewise entered a plea in bar alleging want of jurisdiction, which the procureur de la République (public prosecutor) argued at the hearing, submitting that the parties should be referred to the administrative court. He too based his argument on the 1790 Act and, in addition, the Act of 16 fructidor of Year III, which forbids the courts to deal with administrative acts of any kind whatsoever. There was nothing to prove that the deportation order complained of and its enforcement had amounted to a flagrantly unlawful act, that is to say, that they were manifestly incapable of being related to the application of a statute or regulations. In particular, the investigating judicial authorities' order for the applicant's release and their decision to discharge the judicial supervision order did not establish that Mr. Bozano's presence on the national territory did not constitute a threat to public order. Furthermore, it was in the nature of deportation to be effected by coercion if need be (Court of Cassation, Criminal Division, 20 February 1979, Batchono - Juris-Classeur périodique 1979-19207). As to the negative ruling by the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal on 15 May 1979, it did not forbid taking Mr. Bozano to the Swiss frontier, as the Swiss Confederation had agreed to accept him.

31.  On 14 January 1980, the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance made an order stating that there were no grounds for hearing the case on an urgent application because the application, "as it [put] relations between States in issue, [was] not within the jurisdiction of the judge competent to hear urgent applications in the ordinary courts". This decision was preceded by reasons which read as follows (translation from French):

"The various events between Bozano's being apprehended and his being handed over to the Swiss police disclose manifest and very serious irregularities both from the point of view of French public policy (ordre public) and with regard to the rules resulting from application of Article 48 of the Treaty of Rome. Moreover, it is surprising that precisely the Swiss border was chosen as the place of deportation although the Spanish border is nearer Limoges. Lastly, it may be noted that the courts have not been given an opportunity of making a finding as to the possible infringements of the deportation order issued against him, because as soon as the order was served on him, Bozano was handed over to the Swiss police, despite his protests. The executive thus itself implemented its own decision.

It therefore appears that this operation consisted, not in a straightforward expulsion on the basis of the deportation order, but in a prearranged handing over to the Swiss police ..."

32.  The applicant's lawyers considered that there was no point in appealing. It should be noted in this connection that the Jurisdiction Disputes Court (Tribunal des conflits) has held that even an unlawful decision to deport does not amount to a flagrantly unlawful act and that consequently only the administrative courts have jurisdiction in the matter (Préfet du Rhône c. Tribunal de grande instance de Lyon and Fentrouci c. Ministre de l'Intérieur, 3 December 1979, Recueil Lebon, 1979, p. 579).

2. The application to have the deportation order set aside

33.  On 26 December 1979, the applicant's legal advisers had applied, secondly, to the Limoges Administrative Court, to have the deportation order of 17 September set aside.

They argued in substance that this had been made by an unauthorised entity as it did not bear the Minister of the Interior's personal signature. It was "bad for error of law" to the extent that it was based on Mr. Bozano's previous conviction, because the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal had rejected as being contrary to French public policy the conviction in absentia by the Genoa Assize Court of Appeal (see paragraph 18 above). There had also been an abuse of powers, since the matter had been one, not of requiring Mr. Bozano to leave French territory, but of handing him over to the country which was more likely than any other to extradite him to Italy; and a manifest error of judgment, inasmuch as the order complained of was based on the applicant's behaviour in France - the use of a false document had seemed to him to be the only way of escaping prosecution for a crime of which he held he was innocent, and the investigating judge had found that there were a considerable number of extenuating circumstances in relation to the offence (see paragraph 19 above). The authorities should have looked at the whole case to determine whether Mr. Bozano's presence amounted to a threat to public order. The order complained of had not complied with the provisions of Community law (Article 48 of the Treaty of Rome and EEC Directive 64/221). Furthermore, the authorities had disregarded all the formal requirements of Directive 64/221 and the Decree of 5 January 1970: Mr. Bozano had not been served with a refusal to issue a residence permit, had not been able to submit his observations to the Deportation Board, had not been informed of the reasons of public policy on which the administrative decision was based, and had not been given a reasonable period to leave French territory. Only urgency could have absolved the executive from its duty to comply with these mandatory rules, but there had been no such urgency in the instant case nor had it been relied on at any time.

34.  Initially (27 May 1980), the Minister of the Interior opposed this argument, contending, inter alia, that the circumstances in which an administrative decision was executed did not affect the lawfulness of the decision; but in further pleadings, sent by telegram on 8 December 1981, the Minister of the Interior and for Decentralisation stated that he desired to leave the matter to the discretion of the court.

35.  The court gave judgment on 22 December 1981. Without ruling on the other grounds, it held that the Minister of the Interior had committed "a manifest error of judgment" and the administrative authorities an "abuse of powers".

On the first point the judgment read as follows (translation from French):

"The Minister ... refers to the applicant's use of false administrative documents and to his behaviour in Italy;

The fact of having used false identity documents to enter France and reside there cannot of itself, in the absence of any aggravating circumstances, be considered as amounting to a threat to public order;

It appears from the documents on the file ... that the only factor to which regard was had in respect of the applicant's behaviour in Italy was a criminal conviction and sentence in absentia ...; in the absence of any truly adversarial proceedings, the very serious offence of which Mr. Bozano was accused, and which he has always denied, cannot be regarded as having been adequately proved ... "

The finding that there had been an abuse of powers was based on the following circumstances (translation from French):

"Whereas the haste with which the impugned decision was enforced, when the individual concerned had not even indicated his refusal to comply, and the choice of the Swiss border which was imposed on the individual clearly show the real reason behind the decision: in reality the executive sought, not to expel the applicant from French territory, but to hand him over to the Italian authorities via the Swiss authorities, with whom Italy had an extradition agreement; the executive was therefore seeking to circumvent the competent judicial authority's negative ruling which was binding on the French Government; ... the impugned decision was [therefore] an abuse of powers ..."

The court accordingly quashed the deportation order.

The Minister of the Interior and for Decentralisation did not appeal.

36.  The applicant's legal advisers had considered it unnecessary to couple their application for the order to be set aside with an application for a stay of its execution. Had they done so, such an application would have had to be made - at that time - to the Conseil d'Etat and not to Limoges Administrative Court.

B. The subsequent course of the criminal proceedings

37.  According to the information provided by the Government, Mr. Bozano was not summoned to appear at Limoges Criminal Court on the charges of forging and falsifying administrative documents and uttering false identity documents (see paragraph 21 above). The prosecuting authorities considered that the nature of the offences charged did not justify continuing the proceedings in view of the fact that the accused had been deported.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

38. In his application against France of 30 March 1982 (no. 9990/82), Mr. Bozano argued that his "abduction" and his "forcible removal" to Switzerland had deprived him of his personal liberty and his freedom of movement, contrary to Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention and Article 2 § 1 of Protocol No. 4 (P4-2). He also claimed that he had not been able to avail himself either of a remedy satisfying the requirements of Article 5 § 4 (art. 5-4) of the Convention or of a number of the guarantees in Article 6 § 1 (art. 6-1) or of an effective remedy within the meaning of Article 13 (art. 13), and that he had been the victim of an abuse of powers, contrary to Article 18 (art. 18); additionally, he relied on Article 5 § 5 (art. 5-5).

On 15 May 1984, the Commission declared part of the application inadmissible - for being out of time (Article 26 in fine) (art. 26) in respect of Article 5 § 4 (art. 5-4) and, consequently, also Article 13 (art. 13); for failure to exhaust domestic remedies in respect of Article 5 § 5 (art. 5-5); ratione materiae with respect to Article 6 (art. 6); and, finally, as manifestly ill-founded with respect to Article 18 (art. 18) to the extent that the applicant was accusing the French authorities of having acted in concert with the Swiss and Italian authorities.

On the other hand, it declared admissible the allegations relating to Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention (either considered in isolation or taken together with Article 18 (art. 18) on the question whether the enforcement of the deportation order was intended to circumvent the negative ruling on extradition of 15 May 1979) and to Article 2 of Protocol No. 4 (P4-2).

In its report of 7 December 1984 (Article 31) (art. 31), the Commission concluded by 11 votes to 2 that there had been a violation of Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention, made no express finding in respect of Article 18 (art. 18) and considered it unnecessary to examine the case under Article 2 of Protocol No. 4 (P4-2). The full text of the Commission's report and of the separate opinions contained in the report is reproduced as an annex to the present judgment.

39.  At an earlier stage, on 13 June 1980, Mr. Bozano had lodged an application against Switzerland (no. 9009/80). He complained both of his arrest by the Swiss police on French territory and of the Federal Court's procedure in considering his applications for release. On 12 July 1984, the Commission dismissed the first complaint (Articles 5 § 1 and 18) (art. 5-1, art. 18) as manifestly ill-founded; it declared the second complaint (Article 5 § 4) (art. 5-4) admissible on 13 December 1984, after it had adopted its report in the Sanchez-Reisse case (application no. 9862/82).

The applicant also lodged an application against Italy (no. 9991/82) on 9 December 1980. In it he complained of the proceedings in absentia which ended in his being sentenced to life imprisonment (Article 6 of the Convention) (art. 6), but the Commission found on 12 July 1984 that on this point he had failed to comply with the six-month period laid down in Article 26 (art. 26) in fine. He also complained that the Italian authorities had collaborated with the French and Swiss authorities to secure first his deportation and then his extradition (Article 18) (art. 18). In the same decision of 12 July 1984, the Commission dismissed this complaint as manifestly ill-founded.

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

40.  At the hearing on 21 April 1986, the Government requested that the application should be dismissed for failure to exhaust domestic remedies or, in the alternative, as being manifestly ill-founded.

The Commission in substance asked the Court to find the application admissible and to uphold the conclusions in the Commission's report on the merits of the case.

AS TO THE LAW

I.   THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTIONS

41.  The Government considered the application "inadmissible" on two grounds: "incompatibility ratione materiae with the Convention" and non-exhaustion of domestic remedies.

A. Incompatibility with the provisions of the Convention

42.  As to the first point, the memorial of 13 February 1986 (in its paragraphs 33 and 10) seems to be based on the idea that the Convention and its Protocols do not guarantee as such an alien's right to reside within the territory of a Contracting State.

In reality Mr. Bozano was essentially complaining, in respect of Article 5 (art. 5) of the Convention, of his "abduction" and "forcible removal" from France to Switzerland. His complaints are not "clearly outside the provisions of the Convention"; they relate to the interpretation and application of those provisions (Article 45), (art. 45) these being issues going to the merits that have to be determined by the Court (see, most recently, the Glasenapp and Kosiek judgments of 28 August 1986, Series A no. 104, p. 23, § 41, and no. 105, p. 19, § 32). The Court accordingly cannot accept this plea, which, moreover, was only mentioned briefly during the written procedure and not pursued at the hearing.

B. Exhaustion of domestic remedies

43.  Secondly, the Government contended that the applicant had not exhausted domestic remedies (memorial, paragraphs 12-18, and note of the hearing of 21 April 1986), because he had not:

(i)  appealed against the interim order of 14 January 1980 (see paragraphs 31 and 32 above);

(ii)  brought an ordinary action in the Paris tribunal de grande instance for a flagrantly unlawful act (voie de fait);

(iii) applied to the Conseil d'Etat for a stay of execution of the deportation order of 17 September 1979 (see paragraphs 24, 33 and 36 above);

(iv)  asked the Limoges Administrative Court to determine the lawfulness of the actual process whereby the deportation order was enforced;

(v)  brought an action for damages in the administrative courts in respect of liability of public authorities;

(vi)  brought an action for damages in the ordinary courts, under Article 136 of the Code of Criminal Procedure, against the officials or authorities whom he accused of having interfered with his personal liberty.

1. Estoppel

44.  The Court will take cognisance of preliminary objections of this kind if and in so far as the respondent State has already raised them before the Commission to the extent that their nature and the circumstances permitted; this should normally be done at the stage of the initial examination of admissibility (see, as the most recent authority, the Campbell and Fell judgment of 28 June 1984, Series A no. 80, p. 31, § 57).

45.  That condition is not satisfied in respect of the second ground of the objection. Admittedly, the Government contended the opposite, referring to their written observations of March 1983 (paragraphs 13 and 23) and their oral observations of May 1984 (pages 6-7), but they did no more than state therein that Mr. Bozano had not appealed against the interim order of 14 January 1980 (first ground of the objection).

46.  The same applies to the sixth and last ground, concerning the failure to bring an action for damages in the ordinary courts. The argument in paragraph 15 of the Government's memorial of March 1983 was indeed based on the fact that the applicant had not either expressly or in substance pleaded "his right to compensation" in the "French courts" or "domestic courts". But the Government appeared to mean by this only "the administrative courts", that is to say "the appropriate administrative court and then the Conseil d'Etat (fifth ground of the objection); at any rate, they did not make any mention of the ordinary courts or of Article 136 of the Code of Criminal Procedure. It was incumbent on them, however, to indicate sufficiently clearly the remedies to which they were alluding and to prove that they existed; it is not for the Convention bodies to cure of their own motion any want of precision or shortcomings in respondent States' arguments (Deweer judgment of 27 February 1980, Series A no. 35, p. 15, § 26 in fine; Guzzardi judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, p. 28, § 73 in fine; Foti and Others judgment of 10 December 1982, Series A no. 56, p. 17, § 48, second paragraph; De Jong, Baljet and van den Brink judgment of 22 May 1984, Series A no. 77, pp. 18-19, § 36).

47.  The Court therefore endorses the view of the Commission's Delegate that there is an estoppel in respect of the two points under consideration.

On the other hand, the Government did plead the other four grounds of their objection at the proper time, and the Court must accordingly consider the merits of these.

2. The merits of the remainder of the objection

48.  An appeal against the order of 14 January 1980 would not have availed the applicant in any way. Not only had the Minister of the Interior, the Commissioner of Police and the public prosecutor's office challenged the jurisdiction of the judge competent to hear urgent applications, on the basis of the Acts of 16/24 August 1790 and 16 fructidor of Year III, but the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance held that she had to find a want of jurisdiction on the ground that the application put "relations between States in issue" (see paragraph 31 above). The Court of Appeal would have been bound to come to the same conclusion in line with established precedents in the Court of Cassation, the Conseil d'Etat and the Jurisdiction Disputes Court (cf. the Van Oosterwijck judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, p. 19, § 40). In any case, in his address on 21 April 1986, the Agent of the Government made no mention of the first ground of the objection, although it appeared - briefly - in paragraph 12 of his memorial to the Court of 13 February 1986; before the Commission he had acknowledged that proceeding by way of urgent application "was probably not the right course".

Nor, in the particular circumstances, would an application for a stay of execution of the deportation order of 17 September 1979 (third ground of the objection) have been any more effective. It would not have had a suspensive effect and, at all events, would not have prevented the implementation of a measure that had already been executed - the forcible removal of Mr. Bozano to the Swiss border. The Government cited the case of a Mali national deported from France who was able to return there after obtaining a stay of this kind by applying to the Conseil d'Etat (judgment of 18 June 1976, Moussa Konaté, Recueil Lebon, 1976, pp. 321-322). In that case, however, the applicant was at liberty; he was not, like the present applicant, in custody abroad pending extradition proceedings (in Switzerland) and subsequently serving a sentence of life imprisonment (in Italy). A decision by the Conseil d'Etat in Mr. Bozano's favour would not have imposed any obligation on Switzerland or Italy.

As for an application to the Limoges Administrative Court to have the disputed police action quashed (fourth ground of the objection), it is somewhat difficult to see how this could have been made, given that it would have been directed against physical acts based on an implicit or even non-existent decision; the Government have not mentioned any supporting case-law in this connection. Furthermore, such an application would at most have resulted merely in a finding of unlawfulness, which would not have altered an irreversible situation.

In these matters, the Court agrees with the Commission's Delegate and counsel for the applicant.

49.  Indeed the Government expressed the view at the hearing on 21 April 1986 that a distinction had to be made according to whether the alleged breach was continuing or, as in the instant case, had ceased. In the first eventuality the only material domestic remedy would be one that could put an end to the breach, whereas in the second eventuality an action for damages would be the sole means of redress. According to the Government, the applicant could have applied to the administrative courts for "compensation for damage which could be ascribed to the deportation order itself", which was quashed on 22 December 1981 (see paragraph 35 above), subject "of course" to demonstrating "the existence of damage and the causal link" between it and the order which had been declared to be unlawful by the Limoges Administrative Court - factors about which, they said, there were "few doubts". The Government went on to contend that Mr. Bozano could also have made a claim in the ordinary courts for compensation in respect of "the deprivation of liberty resulting from the forcible execution of the deportation order against him".

An action for damages in the administrative courts in respect of liability of public authorities (fifth ground of the objection) is undoubtedly a remedy which, in some cases, would probably be effective and sufficient for the purposes of Article 26 (art. 26) of the Convention. The applicant, however, complained to the Court of the way the deportation decision was executed - the physical process - and, in particular the "deprivation of liberty" he suffered during the night of 26 to 27 October 1979. The information the Government have provided about the limits of the administrative courts' jurisdiction suggests that it would have been the ordinary courts which had jurisdiction to entertain a claim for compensation relating to this. In the circumstances of the case, therefore, this remedy is illusory for the purposes of the Convention.

As to the possibility of applying to the ordinary courts (sixth ground of the objection), the Court has already held that the Government are estopped from arguing on this basis (paragraph 46 above).

50. The applicant could even have argued that he did not need to have recourse to any domestic remedy before applying to the Commission. The remedies of which he availed himself did not afford him an effective means of preventing the alleged breach or of expunging its consequences. He utilised them only because his lawyers hoped at the time that the order made by the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance and the judgment of the Limoges Administrative Court would provide material that could be prayed in aid in Switzerland in order to oppose Italy's extradition request; they indicated this to the Commission and to the Court.

If this line of argument were pursued, it would be found that the "final decision" within the meaning of Article 26 (art. 26) in fine of the Convention dates back to 26 and 27 October 1979, when Mr. Bozano was forcibly conveyed to the Swiss border. The Government have not, however, disputed that the six-month time-limit has been complied with, and it is not within the province of the Court to go into an issue of this kind of its own motion; the Court confines itself to noting that the application was lodged on 30 March 1982, that is less than six months after the date - 2 October 1981 - on which France's declaration under Article 25 (art. 25) made it possible for Mr. Bozano to apply to the Commission (see, inter alia, the decision of 9 June 1958 on the admissibility of application no. 214/56, De Becker against Belgium, Yearbook of the Convention, vol. 2, p. 242, and the decision of 18 September 1961 on the admissibility of application no. 846/60, X against the Netherlands, Collection of Decisions, no. 6, pp. 64-65).

3. Recapitulation

51.  In short, the objection that domestic remedies have not been exhausted is, as to part, out of time and, as to the rest, without foundation.

II.  THE MERITS

A. The alleged breach of Article 5 § 1 (art. 5-1), taken alone

52.  Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention provides:

"Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) ...;

(c) ...;

(d) ...;

(e) ...;

(f) the lawful arrest or detention of a person ... against whom action is being taken with a view to deportation or extradition."

53. The applicant, the Government and the majority of the Commission were of the view that only sub-paragraph (f) applies in the instant case in addition to the first sentence of paragraph 1 and the beginning of the second sentence.

The Court shares this view. The issue before it is not the sentence of life imprisonment Mr. Bozano is serving in Italy after his "conviction by [the] competent court" within the meaning of sub-paragraph (a), but the deprivation of liberty he suffered in France during the night of 26 to 27 October 1979. The impugned forcible removal was effected "after" the aforementioned conviction only in a chronological sense. In the context of Article 5 § 1 (a) (art. 5-1-a), however, the preposition "after" denotes a causal link in addition to a succession of events in time; it serves to designate detention "consequent upon" and not merely "subsequent to" the criminal court's decision (see, as the most recent authority, the Van Droogenbroeck judgment of 24 June 1982, Series A no. 50, p. 19, § 35). This was not so in the instant case, since it was not incumbent on the French authorities themselves to execute the judgment delivered by the Genoa Assize Court of Appeal on 22 May 1975 (see paragraph 14 above).

Nor was it for the French authorities to ensure that that judgment was executed, since the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal had, by its negative ruling of 15 May 1979 (see paragraph 18 above), caused the Italian extradition request to be refused. The disputed deprivation of liberty was, consequently, not undergone as part of "action ... with a view to extradition"; rather, it was the means chosen for giving effect to the ministerial order of 17 September 1979, the final stage of "action ... with a view to deportation...". Sub-paragraph (f) therefore applies only in respect of the latter words.

54.  The main issue to be determined is whether the disputed detention was "lawful", including whether it was in accordance with "a procedure prescribed by law". The Convention here refers essentially to national law and establishes the need to apply its rules, but it also requires that any measure depriving the individual of his liberty must be compatible with the purpose of Article 5 (art. 5), namely to protect the individual from arbitrariness (see, as the most recent authority, the Ashingdane judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, p. 21, § 44). What is at stake here is not only the "right to liberty" but also the "right to security of person".

55.  The applicant contended that the police action of 26 to 27 October 1979 was automatically deprived of any legal basis when the deportation order was retroactively quashed by the Limoges Administrative Court.

The Commission's Delegate disagreed with this contention. The Government argued that it was inconsistent with the Commission's case-law (report of 17 July 1980 on application no. 6871/75, Caprino v. United Kingdom, p. 23, § 65), but they did not state this as their firm opinion; in their view it was a complex point and one which the applicant had not given the French courts an opportunity to consider.

The argument adduced on Mr. Bozano's behalf does not entirely convince the Court either, despite its undeniable logic. It may happen that a Contracting State's agents conduct themselves unlawfully in good faith. In such cases, a subsequent finding by the courts that there has been a failure to comply with domestic law may not necessarily retrospectively affect the validity, under domestic law, of any implementing measures taken in the meantime.

On the other hand, it is conceivable that matters would be different if the authorities at the outset knowingly contravened the legislation in force and, in particular, if their original decision was an abuse powers. The Court notes that the Limoges Administrative Court, in its judgment of 22 December 1981 (final ground), found that there had indeed been an abuse of powers. The Limoges court based its finding on circumstances obtaining after the disputed deportation order had been made but which appeared to it to reveal the ministerial authority's real motives at the time; the Minister of the Interior and for Decentralisation, who had stated in written pleadings of 8 December 1981 that he desired to leave the matter to the discretion of the court, did not appeal (see paragraphs 34 and 35 in fine above).

56.  The applicant complained of a second failure to comply with French law. He claimed that the executive was not empowered to implement its own decisions by force except where a statute expressly gave it such a power or made no provision for a criminal sanction or else in cases of urgency. None of these three exceptions to the general rule applied in this instance, he argued. Until an Act of 29 October 1981, the Ordinance of 2 November 1945 (article 27) only permitted aliens to be conducted to the frontier if they had been convicted by the criminal courts of non-compliance with a deportation order; provision was made for a criminal sanction; and in the instant case, the lack of urgency was apparent, inter alia, from the length of time - more than a month (17 September - 26 October 1979) - which elapsed between the signing of the deportation order (which did not contain so much as a mention of any urgency) and the serving of it on the applicant.

The Government disputed this analysis. They maintained that the discharge of Mr. Bozano from the judicial supervision under which he was placed on 24 August 1979 gave rise on 26 October to the danger that he would abscond and go underground again (see paragraph 21 above); this made it imperative and urgent to enforce the order of 17 September. The Government also relied on two judgments, dated 5 December 1978 and 20 February 1979. In the first of these (Berrebouh), the Indictment Division of the Lyon Court of Appeal had held that "in order to ensure immediate enforcement of a deportation order where this is dictated by the same need to protect public order as prompted the decision to deport in the first place, the taking into custody of a deported alien" cannot be made conditional on "a prior finding that he has refused to comply voluntarily with the order and has thereby committed a criminal offence punishable under article 27(1) of the Ordinance of 2 November 1945" (translation) (Juris-Classeur périodique, 1979, jurisprudence, no. 19207). In the second case (Batchono), the Court of Cassation had held that "it is in the nature of deportation that it be effected if necessary by coercion", without restricting this statement to the case of "imperative urgency" envisaged in article 25 of the aforementioned Ordinance (Bulletin des arrêts de la Chambre criminelle, 1979, no. 76, pp. 208-211). The applicant asserted that these, however, were very isolated decisions which had been strongly criticised by legal writers.

57.  Still in the context of domestic law, the Commission cited the interim order of 14 January 1980 and the judgment of 22 December 1981 as evidence of the unlawfulness of the "events" of 26 and 27 October 1979, considered this time in themselves. The presiding judge of the Paris tribunal de grande instance noted that these events disclosed "manifest and very serious irregularities" and that they had consisted, "not in a straightforward expulsion on the basis of the deportation order, but in a prearranged handing over to the Swiss police" (see paragraph 31 above). For its part, the Limoges Administrative Court pointed out the "haste" with which the executive had proceeded - when the applicant had not even indicated his refusal to comply - and "the choice of the Swiss border" rather than any other; it too came to the conclusion that the intention had been, "not to expel" Mr. Bozano, "but to hand him over to the Italian authorities via the Swiss authorities, with whom Italy had an extradition agreement" and therefore "to circumvent the ... negative ruling" of the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal, "which was binding on the French Government" (see paragraph 35 above).

The Government replied that in the order made on 14 January 1980 by the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance, in which it was held that there was no jurisdiction, the reasons relating to the circumstances of the case were not part of the ratio decidendi of the decision, and that they accordingly had no binding force in domestic law. As to the Limoges Administrative Court, it did not rule on the lawfulness of the police action of 26-27 October 1979, since the applicant had not made any submissions on the point; the court took them into account in its judgment of 22 December 1981 only as revealing the ministerial authority's motives at the time the order of 17 September 1979 was made. In the Government's view, the Commission had consequently misunderstood the effect of the court decisions it cited.

58.  Where the Convention refers directly back to domestic law, as in Article 5 (art. 5), compliance with such law is an integral part of Contracting States' "engagements" and the Court is accordingly competent to satisfy itself of such compliance where relevant (Article 19) (art. 19); the scope of its task in this connection, however, is subject to limits inherent in the logic of the European system of protection, since it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see, inter alia and mutatis mutandis, the Winterwerp judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, p. 20, § 46).

Several points of French law have been disputed in the instant case. Even if the arguments of those appearing before the Court and the other information in the file are not absolutely conclusive in the Court's view, they provide sufficient material for the Court to have the gravest doubts whether the contested deprivation of liberty satisfied the legal requirements in the respondent State.

59.  "Lawfulness", in any event, also implies absence of any arbitrariness (see paragraph 54 above). In this respect, the Court attaches great weight to the circumstances in which the applicant was forcibly conveyed to the Swiss border.

Firstly, the relevant authorities waited for more than a month before serving the deportation order of 17 September 1979 on Mr. Bozano, although there was no difficulty about finding him in Limoges, where he was in pre-trial detention until 19 September and subsequently under judicial supervision (see paragraphs 19 and 23-24 above). The authorities thus prevented him from making any effective use of the remedies theoretically available to him.

What is more serious is that the authorities gave every appearance of having wanted to ensure that Mr. Bozano did not find out about the action they were preparing to take against him, so that they could the more effectively face him with a fait accompli thereafter. As early as 14 September, and again on 24 October, Switzerland had been informed by telexes from Interpol in Rome that Mr. Bozano was about be deported from France (see paragraph 26 in fine above). Moreover, Mr. Bozano stated that on 20 September he had applied for a residence permit at Haute-Vienne Préfecture, which had refused to issue him an acknowledgement of receipt of his application (see paragraph 20 above). That such an application was indeed made seems to be confirmed by the letter Mr. Yves Henry, the applicant's lawyer, sent to the Prefect on 27 September (ibid.). The Government did not dispute that the application was made, but stated that there was no trace of it in the official archives and that in any case the deportation order of 17 September was a bar to issuing the permit sought. They did not, however, explain why nothing was said about the Minister of the Interior's decision.

To this must be added the suddenness with which the applicant was apprehended by the police on the evening of 26 October and, more striking still, the way in which the Minister of the Interior's decision was carried out. From what their own Agent himself indicated, the Government had contacted only Switzerland, a State which had an extradition treaty with Italy and where since April 1976 there had been a warrant out for the applicant's arrest with a view to extradition, as was recorded in the Swiss Police Gazette (Moniteur suisse de police) (see paragraph 27 above). Mr. Bozano was not even able to speak to his wife or his lawyer and at no time was any offer made to him that he should be expelled - if necessary under supervision - across the frontier of his choice or even across the nearest frontier, the Spanish border. On the contrary, he was forced to travel from Limoges to the customs post at Moillesulaz - some twelve hours and several hundred kilometres away -, handcuffed and flanked by policemen who in due course handed him over to Swiss colleagues (see paragraphs 25-26 above). Mr. Bozano's precise, detailed description of the events strongly suggests that this is what happened. His account seems plausible in the absence of any evidence or explanation to the contrary (see paragraph 22 above).

60.  Viewing the circumstances of the case as a whole and having regard to the volume of material pointing in the same direction, the Court consequently concludes that the applicant's deprivation of liberty in the night of 26 to 27 October 1975 was neither "lawful", within the meaning of Article 5 § 1 (f) (art. 5-1-f), nor compatible with the "right to security of person". Depriving Mr. Bozano of his liberty in this way amounted in fact to a disguised form of extradition designed to circumvent the negative ruling of 15 May 1979 by the Indictment Division of the Limoges Court of Appeal, and not to "detention" necessary in the ordinary course of "action ... taken with a view to deportation". The findings of the presiding judge of the Paris tribunal de grande instance - even if obiter - and of the Limoges Administrative Court, even if that court had only to determine the lawfulness of the order of 17 September 1979, are of the utmost importance in the Court's view; they illustrate the vigilance displayed by the French courts.

There has accordingly been a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention.

B. The alleged breach of Article 18 of the Convention, taken together with Article 5 § 1 (art. 18+5-1)

61.  Mr. Bozano also relied on Article 18, taken together with Article 5 § 1 (art. 18+5-1). Article 18 (art. 18) provides:

"The restrictions permitted under this Convention to the ... rights and freedoms [secured in it] shall not be applied for any purpose other than those for which they have been prescribed."

The Court has already noted, in connection with Article 5 § 1 (art. 5-1) taken alone, that the deportation procedure was abused in the instant case for objects and purposes other than its normal ones. The Court does not deem it necessary to examine the same issue under Article 18 (art. 18).

C. The alleged breach of Article 5 § 4 (art. 5-4) of the Convention

62.  At the hearing on 21 April 1986, counsel for the applicant repeated to the Court an allegation declared inadmissible by the Commission on 15 May 1984, namely that their client had never had available to him any proceedings which satisfied the requirements of Article 5 § 4 (art. 5-4).

This contention relates to facts separate from those complained of by Mr. Bozano under Article 5 § 1 (art. 5-1), and it consequently does not merely raise a question of legal classification or amount to an additional ground or argument. It is a separate complaint, and one which has been rejected in the decision setting out the limits of the dispute referred to the Court. That being so, the Court has no jurisdiction to entertain it (see, inter alia, the Barthold judgment of 25 March 1985, Series A no. 90, p. 27, § 61).

D. The alleged breach of Article 2 of Protocol No. 4 (P4-2)

63.  Before the Commission, the applicant relied also on Article 2 § 1 of Protocol No. 4 (P4-2), which secures to "everyone lawfully within the territory of a State" the right to "liberty of movement and freedom to choose his residence". Counsel for the applicant did not revert to this point either in their memorial or in their addresses to the Court.

The Court's conclusions in relation to Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention make it unnecessary for it to determine whether Article 2 § 1 of Protocol No. 4 (P4-2), applied in the instant case and, if so, whether it was complied with.

E. The application of Article 50 (art. 50) of the Convention

64.  Article 50 (art. 50) of the Convention provides:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

65.  The applicant considered that only his release would amount to proper restitutio in integrum. He accordingly asked the Court, in his main submission, to recommend the Government to "approach the Italian authorities through diplomatic channels, with a view to securing either a presidential pardon" - leading to his "rapid release" - or a reopening of the criminal proceedings taken against him in Italy from 1971 to 1976 (see paragraphs 12-15 above). The words "just satisfaction" appeared to him "vague" enough to cover "any type of reparation".

In the Government's view, the Court had no power to take such a course of action. Furthermore, they maintained that it would in any case be unconnected with the subject-matter of the dispute, since it would amount to recommending France to intervene in the enforcement of final decisions of the Italian courts.

The Court would merely point out that Mr. Bozano's complaints against Italy are not in issue before it, the Commission having declared them inadmissible on 12 July 1984 (see paragraph 39 above); it therefore upholds the Government's second ground of objection and rejects the applicant's main claim.

66.  Mr. Bozano also sought, for his wife and for himself:

- compensation for material and non-material prejudice, assessed at more than 3,300,000 French francs (FF), allegedly sustained by them as a result of the detention already undergone;

- if the Court disallowed their main claim (see paragraph 65 above), compensation - in excess of 17,000,000 FF - for future material and non-material damage in respect of the years still to be spent in prison by him; and

- 140,000 FF in respect of the costs of the proceedings, less the sums paid in legal aid by the Commission and the Court.

Subject to noting that Mrs. Bozano had never had the standing of an applicant, the Commission's Delegate did not regard these claims as excessive.

As for the Government, they considered the claims inadmissible for failure to exhaust domestic remedies; in the alternative, they submitted that only "Mr. Bozano's arrest and detention on French territory" could be taken into consideration for the purposes of applying Article 50 (art. 50) in the instant case.

The Court acknowledges the correctness of the observation made by the Commission's Delegate regarding the applicant's wife, and consequently holds that the latter cannot claim any just satisfaction on her own account. The Court also points out, independently of paragraphs 46 and 49 of this judgment, that the rule of exhaustion of domestic remedies does not apply in connection with Article 50 (art. 50) (see, inter alia, the De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 10 March 1972, Series A no. 14, pp. 7-9, §§ 14-16). As to the rest, the question must be reserved and the further procedure must be fixed, due regard being had to the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 53 §§ 1 and 4 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Rejects the objection pleading the application's incompatibility with the provisions of the Convention;

2. Declares that the Government are estopped from relying on the rule of exhaustion of domestic remedies as regards the possibility of:

- bringing an ordinary action for a flagrantly unlawful act in the Paris tribunal de grande instance; and

- bringing an action for damages in the ordinary courts under Article 136 of the Code of Criminal Procedure;

3. Rejects as unfounded the remainder of the objection pleading non-exhaustion of domestic remedies;

4. Holds that there has been a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention;

5. Holds that it is not necessary also to examine the case either under Article 18 taken together with Article 5 § 1 (art. 18+5-1) or under Article 2 of Protocol No. 4 (P4-2);

6. Holds that it has no jurisdiction to entertain the complaint relating to Article 5 § 4 (art. 5-4) of the Convention;

7. Rejects the claims for just satisfaction in so far as they sought to:

- have the French Government make an approach to the Italian authorities through diplomatic channels;

- secure financial compensation for the damage suffered by the applicant's wife;

8. Holds, as to the remainder of those claims, that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision; accordingly,

(a) reserves the said question in that respect;

(b) invites the Government to submit, within the forthcoming two months, their observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement they may reach with the applicant;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing at the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 December 1986.

Signed: Rolv RYSSDAL    President

Signed: Marc-André EISSEN    Registrar


[*] Note by the Registrar: The case is numbered 5/1985/91/138.  The second figure indicates the year in which the case was referred to the Court and the first figure its place on the list of cases referred in that year; the last two figures indicate, respectively, the case's order on the list of cases and originating applications (to the Commission) referred to the Court since its creation.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde