Kostovski protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
11454/85
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
20.11.1989
Članovi
6
6-1
6-1+6-3-d
6-3-d
Kršenje
6-1+6-3-d
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3-d) Ispitivanje svedoka
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
G. Slobodan Kostovski je jugoslovenski državljanin rođen 1953. godine, s obimnim krivičnim dosijeom, uključujući i presude za razna krivična dela počinjena u Holandiji, kao, na primer, oružana pljačka jedne juvelirske radnje 1979. godine, za koju je osuđen na šest godina zatvora. Novembra 1980. Okružni sud u Amsterdamu prihvata zahtev za njegovo izručenje Švedskoj, gde je trebalo da mu se sudi za teška krivična dela počinjena u Stokholmu septembra 1979. (dve oružane pljačke i pomaganje prilikom bekstva iz zatvora, u oba slučaja s pokušajima ubistva). Podnosilac predstavke 8. avgusta 1981. beži iz istražnog zatvora u Ševeningenu sa Stenlijem Hilisom i drugim zatvorenicima. Kostovski je u bekstvu bio sve do aprila sledeće godine.

Dana 20. januara 1982. trojica maskiranih napadača vrše oružanu pljačku jedne banke u Barnu i beže sa značajnom količinom novca u gotovini i čekovima. Policija je istragu usmerila na Stenlija Hilisa i njegovu družinu, budući da je smatrala da im je, pošto su bili u bekstvu, verovatno bio potreban novac i budući da je nekoliko godina ranije Hilis lično učestvovao u pljački te iste banke koja je bila izvršena na identičan način kao i ova iz 1982. godine. Sumnje su potkrepljene 25. januara, kada je amsterdamska policija dobila anonimnu dojavu preko telefona od jednog muškarca, koji je naveo da ima saznanja o tome ko je izvršio pljačku banke u Barnu koja se dogodila pre nekoliko dana i da su pljačku izvršili Stenli Hilis, Paul Molhoek i jedan Jugosloven, koji je zajedno sa Hilisom pobegao iz haškog zatvora avgusta prošle godine.

Dana 23. februara 1982. policiji u Hagu se obratio jedan čovek, čiji je idetitet poznat policiji. Dva policajca koja su sa njim razgovarala sačinjavaju službenu belešku 22. marta u kojoj se navodi da se osoba koja im se obratila plaši za ličnu bezbednost, zbog čega insistira na anonimnosti pri davanju iskaza, kao i da je ta osoba izjavila da zna da su Stenli Hilis, Slobodan Kostovski, Paul Molhoek i Ad Deni, a sve ih poznaje, odgovorni za oružanu pljačku filijale banke Nederlandse Middenstands u Barnu, koja se desila negde oko 19. januara 1982. Po navodima te osobe, trojica od navedenih lica su izvršila pljačku, dok je Ad Deni bio vozač ili ih je sačekao kolima nakon pljačke. Rečena osoba je navela da je policija izvršila pretres tog stana, ali da u njemu nije zatekla prethodno navedena lica. Ova ista osoba je takođe rekla da su se Hilis, Kostovski i Molhoek u trenutku pretresa nalazili na istoj adresi, u jednoj prostoriji na spratu iznad, koju policija nije pretražila. Po navodima te osobe, Hilis, Kostovski i Molhoek nose vatreno oružje velike probojne moći.

Stenli Hilis i Slobodan Kostovski su uhapšeni zajedno u Amsterdamu 1. aprila 1982. U trenutku hapšenja su se nalazili u automobilu koji je vozilo lice V, koje im je pomoglo da pobegnu iz zatvora i s kojim su i ranije u raznim prilikama bili u kontaktu od januara 1982. Prilikom hapšenja kod Slobodana Kostovskog je nađen napunjen revolver. Oružje je takođe nađeno i u stanu Paula Molhoeka, koji je uhapšen 2. aprila u stanu lica V, i u jednoj prostoriji u zgradi u Utrehtu u kojoj je policija prethodno izvršila pretres drugog stana. Podnosilac predstavke, Stenli Hilis, Paul Molhoek, Ad Deni i lice V. svi imaju podeblje krivične dosijee.

Protiv Stenlija Hilisa, Slobodana Kostovskog, Paula Molhoeka i Ada Denija je pokrenut istražni postupak. Istražni sudija, g. Nuboer je ispitao svedoka koji je iskaz prethodno dao policiji u Hagu 23. februara u prisustvu policije, ali bez prisustva javnog tužioca, podnosioca predstavke i njegovog pravnog zastupnika. Istražni sudija je zaključio da je strah od odmazde te osobe opravdan i uvažio njenu želju da joj se ne otkrije ime.

Istražni sudija se 2. juna 1982. dopisom obratio advokatima dotičnih lica, gde je u prilogu dostavio kopije službenih beleški i izjavu anonimnog svedoka koga je ispitao i naznačio da se na osnovu priloženog svedoku mogu uputiti pitanja u pismenoj formi, naglašavajući da oni lično neće moći da prisustvuju zakazanom saslušanju. U odgovoru na taj dopis, advokat g. Kostovskog (gđa Spronken) je 14. juna postavila svedoku četrnaest pitanja. Anonimni svedok, koji je dao iskaz pred istražnim sudijom Nuboerom, je pozvan da na ta pitanja odgovori 22. juna pred istražnim sudijom Veijsenfeldom, koji je zamenjivao sudiju Nuboera. Ročištu je prisustvovala policija, ali ne i javni tužilac i advokat podnosioca predstavke. Istražni sudija unosi u zapisnik da je svedok, čiji je identitet i ovom prilikom ostao zaštićen, pod zakletvom dao izjavu da ostaje pri iskazu.

Suđenje Stenliju Hilisu, Slobodanu Kostovskom i Paulu Molhoeku pred Okružnim sudom u Utrehtu počelo je 10. septembra 1982. Iako je iz procesnih razloga svaki predmet bio zaseban, sud je održao zajedničku raspravu kako bi uzeo iskaze koji se tiču sva tri predmeta. Anonimni svedoci se nisu pojavili na ročištu. Bez obzira na protivljenje odbrane, službene beleške policije i zapisnici sa saslušanja anonimnih svedoka pred istražnim sudijom prihvaćeni su kao dokazi na sudu. Sem toga, izjava jednog od tih svedoka koju je dao istražnom sudiji pod zakletvom pročitana je na sudu i prihvaćena kao direktno svedočenje, shodno članu 295 Zakona o krivičnom postupku. U presudi izrečenoj 24. septembra 1982, Okružni sud u Utrehtu je po pitanju iskaza anonimnih svedoka zaključio da nije bilo moguće proveriti njihove izvore, da sud ne može da zauzme stav u pogledu njihove kredibilnosti i da je okrivljenima uskraćena mogućnost suočavanja sa svedocima. Kao opravdanje za činjenicu da su iskazi svedoka ipak prihvaćeni kao dokaz, sud navodi da je ubeđen u krivicu g. Kostovskog, s obzirom da su se informacije iz izjava međusobno dopunjavale i s obzirom na informacije u vezi pouzdanosti jednog od anonimnih svedoka koje su predočene sudu. Uzimajući u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke i ranije bio osuđivan za slična krivična dela, sud je njega i ostale optužene za oružanu pljačku osudio na pojedinačne kazne zatvora u trajanju od šest godina.

G. Hilis, g. Kostovski i g. Molhoek, koji su sve vreme negirali krivicu, upućuju žalbu Apelacionom sudu u Amsterdamu, koji drugačije ceni dokaze i stavlja van snage presudu Okružnog suda u Utrehtu. Međutim, na ponovnom suđenju na kome su sva tri predmeta objedinjena, Apelacioni sud 27. maja 1983. proglašava svu trojicu krivim i dosuđuje im iste kazne zatvora kao u prethodnom slučaju. Vrhovni sud odbacuje žalbu podnosioca predstavke u kojoj se on poziva na pravne manjkavosti presude, 25. septembra 1984. i potvrđuje da je Apelacioni sud naveo dovoljno razloga za prihvatanje dokaza. Sud takođe naglašava da član 6 Konvencije ne sprečava sudiju da u cilju sprovođenja pravde donekle umanji obavezu svedoka da daju odgovore na određena pitanja i da odbiju da odgovore na pitanja koja se odnose na otkrivanje identiteta određenih lica. 21. Dana 8. jula 1988, g. Kostovski ispunjava zakonski uslov za sticanje prava na uslovni otpust, pošto je do tog trenutka izdržao 1461 dan od dosuđene zatvorske kazne. Istog tog dana ga, međutim, Holandija izručuje Švedskoj, gde ga čeka izdržavanje kazne zatvora u trajanju od osam godina.

Žalba g. Kostovskog upućena Komisiji se u osnovi svodi na tvrdnju da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje i ona se uglavnom oslanja na odredbe i i 3 (d) člana 6 Konvencije. Navodi podnosioca predstavke se baziraju na činjenici da su Okružni sud u Utrehtu i Apelacioni sud u Amsterdamu prihvatili da se službene beleške o iskazima dva anonimna svedoka prihvate kao dokazi. Svedoci su uglavnom iskaze dali u policiji, a u jednom slučaju i pred istražnim sudijom, ali se nisu lično pojavili ni na jednom suđenju.

Sud primećuje da se prema holandskom zakonu samo jedno od dva lica koja su dala iskaz, odnosno konkretno lice čiji je iskaz pročitan na suđenju, može kvalifikovati kao svedok. Međutim, s obzirom na autonomno tumačenje koje se primenjuje na pojam svedoka, oba ova lica se u svetlu stava 3 (d) člana 6 imaju smatrati svedocima, s obzirom da su njihovi iskazi de facto prezentovani sudu i da ih je sud primio k znanju, bez obzira da li su pročitani na suđenju ili ne.

U načelu se svi dokazi izvode u prisustvu optuženog na suđenju otvorenom za javnost kako bi se omogućilo sučeljavanje stavova suprotstavljenih strana. To ne znači, međutim, da se iskazi svedoka moraju uvek dati na javnom ročištu kako bi bili prihvaćeni kao dokazi. Uvođenje iskaza datih u predistražnom postupku u dokazni materijal nije samo po sebi u suprotnosti sa stavovima 1 i 3 (d) člana 6, pod uslovom da su prava odbrane ispoštovana. To po pravilu podrazumeva da se optuženom omogući da adekvatno i na pravi način ispita svedoke druge strane ili u trenutku dok se iskaz daje ili u nekoj kasnijoj fazi postupka. Ta mogućnost, međutim, podnosiocu predstavke nije data u ovom slučaju, iako je on bez sumnje želeo da ispita anonimne svedoke kako bi njihove tvrdnje osporio.

Što se tiče iskaza anonimnih svedoka, oni ne samo da nisu pročitani na sudu, već su u policiji, odnosno pred istražnim sudijom, dati u odsustvu g. Kostovskog i njegovog advokata. Shodno tome, nije bilo mogućnosti ni da ih on direktno ispita, niti da to neko drugi učini u njegovo ime. Tačno je da je odbrana imala mogućnost i pred Okružnim sudom u Utrehtu i pred Apelacionim sudom u Amsterdamu da ispita jednog od policajaca i obojicu istražnih sudija kojima su dati iskazi. Odbrana je takođe bila u mogućnosti, osim u slučaju jednog anonimnog svedoka, da im uputi pitanja u pisanoj formi preko istražnog sudije. Međutim, u oba ta slučaja obim i vrsta pitanja su bili bitno ograničeni odlukom da se zaštiti identitet lica koja su iskaze dala. Dalje, i jedan i drugi postupajući sud nisu bili u mogućnosti, s obzirom na odsustvo anonimnih svedoka, da vide kako bi se oni ponašali tokom unakrsnog ispitivanja, kako bi i na osnovu toga formirali mišljenje o njihovoj pouzdanosti. Sud mora da primeti da ne samo što ni optuženi ni njegov advokat nisu bili prisutni tom prilikom, već ni istražnim sudijama nije bio poznat identitet tog lica, što nije moglo proći bez posledica po proveru pouzdanosti takvog izvora. Što se tiče drugog anonimnog svedoka, njega istražni sudija nije ni video, već samo policija.

Država je podvukla činjenicu da je razlog za praksu uvođenja anonimnih svedočenja sve veći broj slučajeva zastrašivanja svedoka i napor da se uspostavi prava ravnoteža između interesa društva u celini, interesa optuženog i interesa svedoka. Država je takođe naglasila da je u ovom slučaju utvrđeno da lica koja su dala iskaze imaju valjanih razloga da se plaše odmazde. Sud naglašava da Konvencija ne isključuje mogućnost oslanjanja na anonimne izvore informacija (kao što su doušnici) u istražnoj fazi krivičnog postupka. Međutim, korišćenje iskaza anonimnih lica u kasnijoj fazi postupka kao dokaza dovoljnih za utvrđivanje krivice, kao što je bio slučaj u ovom predmetu, je nešto sasvim drugo. To podrazumeva ograničavanje prava na odbranu koje se nikako ne uklapa u garantije sadržane u članu 6. Država je sama potvrdila da je utvrđivanje krivice podnosioca predstavke "u odlučujućoj meri" bilo zasnovano na iskazima anonimnih svedoka. Sud stoga zaključuje da su u ovom slučaju ograničenja prava na odbranu bila takve prirode da se ne može reći da je g. Kostovski imao pravično suđenje. Iz toga sledi da je došlo do povrede stava 3 (d) protumačenog zajedno sa stavom 1 člana 6.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Predmet KOSTOVSKI protiv HOLANDIJE

Predstavka br. 11454/85 / (br 10/1988/154/208)

 PRESUDA

Strazbur

20.11.1989.

U predmetu Kostovski, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući na opštoj sednici, shodno pravilu 50 Pravilnika suda, kojoj su prisustvovale sledeće sudije:

g. R. RISDAL (RYSSDAL), predsednik
g. Đ. KREMONA (CREMONA)
g. Tor VILJAMSON (VILHJÁLMSSON)
gđa D. BINDŠEDLER-ROBER (BINDSCHEDLER-ROBERT)
g. F. GOLČUKLU (GÖLCÜKLÜ)
g. F. MAČER (MATSCHER)
g. H. PINJERO FARINJA (PINHEIRO FARINHA)
g. L. E. PETITI (PETTITI)
g. B. VOLŠ (WALSH)
Ser VINSENT EVANS (VINCENT EVANS)
g. R. MEKDONALD (MACDONALD)
g. C. RUSO (RUSSO)
g. R. BERNAR (BERNHARDT)
g. A. ŠPILMAN (SPIELMANN)
g. J. De MEJER (DE MEYER)
g. H. A. KARILJO SALČEDO (CARRILLO SACEDO)
g. N. VALTIKOS (VALTICOS)
g. S. K. MARTENS (MARTENS)

a kojoj su takođe prisustvovali i g. M. A. Ejsen (Eissen) i g. H. Pecold (Petzold), sekretar i zamenik sekretara Suda,

Nakon većanja na zatvorenoj sednici 24. juna i 25. oktobra 1989. godine, donosi sledeću presudu poslednjeg navedenog datuma:   

POSTUPAK

  1. Predmet su na razmatranje Sudu uputili Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) i država Holandija (u daljem tekstu: Država) 18. jula, odnosno 15. septembra 1988. godine, pre isteka roka od tri meseca predviđenog članovima 32 (st. 1) i 47 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). Predmet proističe iz predstavke (br. 11454/85) protiv Kraljevine Holandije, koju je Komisiji marta 1985. uputio jugoslovenski državljani g. Slobodan Kostovski u skladu sa članom 25. Komisija se u zahtevu uz predmet pozvala na članove 44 i 48 Konvencije i deklaraciju kojom je Holandija priznala obaveznu nadležnost Suda (čl. 46). Država se u svom podnesku pozvala na član 48. Cilj zahteva i podneska je bio dobijanje odluke Suda o tome da li predmetne činjenice ukazuju da je tužena Država prekršila svoje obaveze po osnovu člana 6 Konvencije.
  2. U odgovoru na upit postavljen shodno pravilu 33, stav 3 (d) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke je izjavio da želi da uzme učešća u postupku pred Sudom i u tu svrhu imenovao advokata koji će ga zastupati (pravilo 30).
  3. U sudsko veće su postavljeni sledeći članovi: po službenoj dužnosti, g. S. K. Martens, izabrani holandski sudija (shodno čl. 43 Konvencije), i g. R. Risdal, predsednik Suda (pravilo 21, st. 3 (b)). Dana 29. septembra 1988. predsednik je, u prisustvu sekretara Suda, žrebom odredio imena preostalih pet sudija, i to: g. D. J. Kremona, g. H. Pinjeiro Farinja, g. L,-E. Petiti, g. R. Mekdonald i g. C. Ruso (čl. 43 Konvencije i pravilo 21, st. 4).  
  4. G. Risdal je preuzeo ulogu predsednika sudskog veća (pravilo 21, st. 5). On je preko sekretara stupio u kontakt sa zastupnikom Države, delegatom Komisije i zastupnikom podnosioca predstavke kako bi utvrdio njihove stavove o razmeni pismena (pravilo 37, st. 1). Nakon toga su, u skladu s nalogom predsednika veća, Država i podnosilac predstavke svoje odgovore podneli sekretarijatu Suda 13. marta 1989. Odgovor podnosioca zahteva je podnet na holandskom jeziku, nakon što je takav zahtev odobrio predsednik Suda 6. marta (shodno pravilu 27, st. 3). Zamenik sekretara Komisije je dopisom od 18. maja obavestio sekretara Suda da će delegat Komisije svoje komentare izneti usmeno tokom same rasprave.
  5. Dana 23. maja 1989. sudsko veće odlučuje da svoja ovlašćenja prenese na opštu sednicu Suda, u skladu s pravilom 50.
  6. Nakon konsultacija sa stranama koje će se pojaviti pred Sudom (preko sekretara Suda), predsednik je 29. maja 1989. zakazao usmenu raspravu za 20. juni 1989. (shodno pravilu 38).
  7. Rasprava je zakazanog dana održana u Sudu u Strazburu. Sud je pre toga održao pripremnu sednicu. Pred Sudom su istupali:

(a) u ime Države
gđica D. S. Van Heukelom (Van Heukelom), pomoćnik pravnog savetnika Ministarstva inostranih poslova, zastupnik,
g. J. L. De Vijkerslot De Verdestejn (De Wijkerslooth De Weerdestijn), advokat,
g. J. E. E. Shute (Schutte), Ministarstvo pravde,
g. Fon Bruken Fok (Von Brucken Fock), Ministarstvo pravde, savetnici,

(b) u ime Komisije
g. C. I. Rozakis (Rozakis), u svojstvu delegata,

(c) u ime podnosioca predstavke
gđa T. Spronken (Spronken), advokat,
g. G. P. M. F. Mols (Mols), profesor krivičnog prava na Univerzitetu u Mastrihtu, savetnik.

Sudu su se obratili g. De Vijkerslot de Verdestejn u ime Države, g. Rozakis u ime Komisije i gđa Spronken u ime podnosioca predstavke.

Dati su takođe i odgovori na pitanja koji je postavio Sud.

  1. Na zahtev Suda, Komisija i Država su podneli dodatnu dokumentaciju 25. maja, odnosno 20. juna 1989. Podnosilac predstavke je sa svoje strane podneo dodatnu dokumentaciju 16. juna.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. G. Slobodan Kostovski je jugoslovenski državljanin rođen 1953. godine, s obimnim krivičnim dosijeom, uključujući i presude za razna krivična dela počinjena u Holandiji, kao, na primer, oružana pljačka jedne juvelirske radnje 1979. godine, za koju je osuđen na šest godina zatvora. Novembra 1980. Okružni sud u Amsterdamu prihvata zahtev za njegovo izručenje Švedskoj, gde je trebalo da mu se sudi za teška krivična dela počinjena u Stokholmu septembra 1979. (dve oružane pljačke i pomaganje prilikom bekstva iz zatvora, u oba slučaja s pokušajima ubistva). Podnosilac predstavke 8. avgusta 1981. beži iz istražnog zatvora u Ševeningenu sa Stenlijem Hilisom i drugim zatvorenicima. Kostovski je u bekstvu bio sve do aprila sledeće godine.
  2. Dana 20. januara 1982. trojica maskiranih napadača vrše oružanu pljačku jedne banke u Barnu i beže sa značajnom količinom novca u gotovini i čekovima. Policija je istragu usmerila na Stenlija Hilisa i njegovu družinu, budući da je smatrala da im je, pošto su bili u bekstvu, verovatno bio potreban novac i budući da je nekoliko godina ranije Hilis lično učestvovao u pljački te iste banke koja je bila izvršena na identičan način kao i ova iz 1982. godine. Sumnje su potkrepljene 25. januara, kada je amsterdamska policija dobila anonimnu dojavu preko telefona od jednog muškarca, koji je naveo sledeće:

"Pre nekoliko dana se dogodila pljačka banke u Barnu. Pljačku su izvršili Stenli Hilis, Paul Molhoek i jedan Jugosloven. Stenli Hilis i taj Jugosloven su zajedno pobegli iz haškog zatvora avgusta prošle godine."

  1. Dana 26. januara 1982. policiji u Amsterdamu se obratio jedan čovek. Policajac koji je sa njime razgovarao o tome pravi službenu belešku 18. marta u kojoj navodi sledeće:

"Dana 26. januara 1982. meni se obratio čovek koji je, plašeći se odmazde, insistirao da ostane anoniman, ali je njegov identitet meni poznat. Taj čovek je dao sledeću izjavu:

"Pre nekoliko meseci četvorica muškaraca, od kojih je jedan Jugosloven, a jedan iz Amsterdama, beže iz istražnog zatvora u Hagu. Oni se kriju kod jednog poznanika u Utrehtu, na adresi koja mi nije poznata. Održavaju kontakt i s Paulom Molhoekom iz Haga. Jugosloven i ovaj iz Amsterdama ponekad prespavaju u kući Ada Denija u ulici Paul Krugerlaan u Hagu. Paul Molhoek tamo provodi skoro svaku noć. Jugosloven i čovek iz Amsterdama trenutno voze plavi BMW, čiji registarski broj ne znam. Paul Molhoek vozi novi sportski Mercedes bele boje. Jugosloven, čovek iz Amsterdama i Paul Molhoek su pre nekoliko dana opljačkali banku u Barnu, tokom koje su zaposlene u banci držali zaključane. Ad Deni, koji nije umešan u tu pljačku, svaki dan vozi Paula Molhoeka do te dvojice u Utreht, pošto Molhoek nema vozačku dozvolu. Ad Deni vozi srebrno-sivi automobil BMW s registarskim brojem 84-PF-88.

"Želeo bih, takođe, da dodam da je među ponuđenim fotografijama iz policijske kartoteke taj čovek izdvojio fotografiju Slobodana Kostovskog ... i naveo da je to Jugosloven o kome je pričao ... i fotografiju Stenlija Maršala Hilisa, koga je prepoznao kao čoveka iz Amsterdama."

  1. Na osnovu dobijenih informacija koje su ukazivale da se Stenli Hilis krije kod brata Paula Molhoeka na jednoj adresi u Utrehtu, lokalna policija vrši pretres stana na toj adresi. U stanu nisu zatekli nikoga, ali su našli otiske prstiju Stenlija Hilisa i Paula Molhoeka.
  2. Dana 23. februara 1982. policiji u Hagu se obratio jedan čovek. Dva policajca koja su sa njim razgovarala sačinjavaju sledeću službenu belešku 22. marta:

"U utorak 23. februara 1982. nam se obratila jedna osoba koja je iz razloga lične bezbednosti insistirala na zaštiti identiteta, koji je, međutim, nama poznat. Ta osoba je izjavila da zna da su Stenli Hilis, Slobodan Kostovski, Paul Molhoek i Ad Deni, a sve ih poznaje, odgovorni za oružanu pljačku filijale banke Nederlandse Middenstands u Barnu, ulica Nieuwstraat 1, koja se desila negde oko 19. januara 1982. Po navodima te osobe, trojica od navedenih lica su izvršila pljačku, dok je Ad Deni bio vozač ili ih je sačekao kolima nakon pljačke.

Ta osoba je, takođe, navela da su plen u iznosu od oko 600.000 guldena Hilis, Kostovski i Molhoek podelili na manje-više jednake delove, dok je Ad Deni dobio samo jedan mali deo. Po navodu te osobe, to bi moglo iznositi negde oko 20.000 guldena. Ista ta osoba je izjavila da se Hilis, Kostovski i Molhoek poznaju iz vremena kada su bili u pritvoru zatvora Ševeningen. Hilis i Kostovski iz tog zatvora beže 8. avgusta 1981, a Molhoek je pušten nešto kasnije. Ista ta osoba je dalje navela da je Paul Molhoek skoro sve vreme boravio na adresi Paul Krugerlaan br. 216 u Hagu, zajedno sa Adom Denijem. Za Hilisa i Kostovskog je rečeno da su neko vreme boravili na adresi Oude Gracht br. 76 u Utrehtu, u stanu iznajmljenom na tuđe ime, i da je tamo takođe boravio i brat Paula Molhoeka koji se zove Peter. Rečena osoba je navela da je policija izvršila pretres tog stana, ali da u njemu nije zatekla prethodno navedena lica. Ova ista osoba je takođe rekla da su se Hilis, Kostovski i Molhoek u trenutku pretresa nalazili na istoj adresi, u jednoj prostoriji na spratu iznad, koju policija nije pretražila. Ta osoba je dalje izjavila da se priča da Hilis trenutno živi u Amsterdamu. Za Paula Molhoeka i Hilisa je ta ista osoba rekla da se redovno sastaju na svom uobičajenom mestu u Amsterdamu u blizini stanice Amstel. Po navodima te osobe, Hilis, Kostovski i Molhoek nose vatreno oružje velike probojne moći: Hilis i Kostovski, između ostalog, poseduju i "Sten" mašinke, dok Molhoek nosi "Kolt" revolver kalibra 45. Osoba sa kojom smo razgovarali je izjavila da misli da bi mogla da pribavi još informacija o dotičnim licima i krivičnim delima koja su počinili."

  1. Stenli Hilis i Slobodan Kostovski su uhapšeni zajedno u Amsterdamu 1. aprila 1982. U trenutku hapšenja su se nalazili u automobilu koji je vozilo lice V, koje im je pomoglo da pobegnu iz zatvora i s kojim su i ranije u raznim prilikama bili u kontaktu od januara 1982. Prilikom hapšenja kod Slobodana Kostovskog je nađen napunjen revolver. Oružje je takođe nađeno i u stanu Paula Molhoeka, koji je uhapšen 2. aprila u stanu lica V, i u jednoj prostoriji u zgradi u Utrehtu u kojoj je policija prethodno izvršila pretres drugog stana. Podnosilac predstavke, Stenli Hilis, Paul Molhoek, Ad Deni i lice V. svi imaju podeblje krivične dosijee.
  2. Protiv Stenlija Hilisa, Slobodana Kostovskog, Paula Molhoeka i Ada Denija je pokrenut istražni postupak (vidi dole stav 23). Istražni sudija, g. Nuboer, je 8. aprila 1982. ispitao svedoka koji je iskaz prethodno dao policiji u Hagu 23. februara (vidi gore stav 13) u prisustvu policije, ali bez prisustva javnog tužioca, podnosioca predstavke i njegovog pravnog zastupnika. Istražni sudija, kome identitet svedoka nije bio poznat, je zaključio da je strah od odmazde te osobe opravdan i uvažio njenu želju da joj se ne otkrije ime. Sudija je u zapisnik uneo da je svedok pod zakletvom izjavio sledeće:

"Dana 23. februara 1982. dao sam izjavu policiji u Hagu koja je uneta u službenu belešku 22. marta 1982. Izjava mi je pročitana. Izjavljujem da je istinita i da stojim pri izrečenom, s ogradom da nisam znao da se banka u Barnu nalazi na adresi Nieuwstraat br. 1. Moje saznanje o pljački se bazira na činjenici da su mi to ispričali i Stenli Hilis i Paul Molhoek i Ad Deni. Rekli su mi da iz banke nisu uzeli samo novac, već i američke putne čekove i Euro čekove. Lično sam svojim očima video hrpu euro čekova."

  1. Istražni sudija se 2. juna 1982. dopisom obratio advokatima dotičnih lica, gde je u prilogu dostavio kopije službenih beleški i izjavu anonimnog svedoka koga je ispitao i naznačio da se na osnovu priloženog svedoku mogu uputiti pitanja u pismenoj formi, naglašavajući da oni lično neće moći da prisustvuju zakazanom saslušanju. U odgovoru na taj dopis, advokat g. Kostovskog (gđa Spronken) je 14. juna postavila svedoku četrnaest pitanja. Anonimni svedok, koji je dao iskaz pred istražnim sudijom Nuboerom, je pozvan da na ta pitanja odgovori 22. juna pred istražnim sudijom Veijsenfeldom, koji je zamenjivao sudiju Nuboera. Ročištu je prisustvovala policija, ali ne i javni tužilac i advokat podnosioca predstavke. Istražni sudija unosi u zapisnik da je svedok, čiji je identitet i ovom prilikom ostao zaštićen, pod zakletvom dao sledeću izjavu: "Ostajem pri iskazu koji sam dao 8. aprila 1982. istražnom sudiji u Utrehtu. U vezi pitanja koja mi je postavila gđa Spronken, izjavljujem sledeće:

"Ja nisam osoba koja je policijskom centru za vezu u Amsterdamu telefonom izvršila anonimnu dojavu 25. januara 1982, niti osoba koja je dala iskaz policiji u Hagu 26. januara 1982.

Nisam policiji izjavio da znam da se banka u Barnu nalazi na adresi Nieuwstraat br. 1. Znao sam da je banka u Barnu, ali ne i u kojoj ulici. Adresu sam saznao kasnije od policije i to je greškom uneto u moju prvobitnu izjavu. Iako gđa Spronken nije postavila ovo pitanje, mogu da dodam da nisam izvršio nikakvu dojavu lokalnoj policiji u Utrehtu.

Što se tiče pitanja g. Van Strelena, pozivam se pre svega na sadašnju izjavu. Poznajem i Hilisa i Kostovskog i Molhoeka i Denija i nemam nikakvih sumnji u njihov identitet'."

Na predmetnom ročištu su dati odgovori na samo dva od 14 pitanja koja je postavila gđa Spronken i koja su se mahom odnosila na okolnosti pod kojima je svedok došao do rečenih informacija. Sudija Veijsenfeld s tim u vezi u zapisnik unosi sledeće: "Odgovori na pitanja, uključujući i ona koja je postavio S. M. Hilis, nisu dati ili zato što ih ja nisam postavio da bih zaštitio anonimnost svedoka ili zato što svedok lično nije želeo da na njih odgovori iz istih razloga."

  1. Suđenje Stenliju Hilisu, Slobodanu Kostovskom i Paulu Molhoeku pred Okružnim sudom u Utrehtu počelo je 10. septembra 1982. Iako je iz procesnih razloga svaki predmet bio zaseban, sud je održao zajedničku raspravu kako bi uzeo iskaze koji se tiču sva tri predmeta. Svoje iskaze su dali istražne sudije Nuboer i Veijsenfeld (vidi gore stav 15-16) i g. Vejman, jedan od policajaca koji je obavio informativni razgovor 23. februara (vidi gore stav 13), i to na zahtev podnosioca predstavke. U skladu sa članom 288 Zakona o krivičnom postupku (vidi dole stav 25 (b)), sud odbrani nije dozvolio da se svedocima postavljaju pitanja čiji je cilj bio provera pouzdanosti njihovih iskaza i izvora informacija, kada je smatrao da bi takvi odgovori mogli da dovedu do otkrivanja njihovih identiteta. G. Nuboer je izjavio da veruje svedoku koji je pred njim dao iskaz 8. aprila 1982. i dodao da je on na njega "ostavio pozitivan utisak". Rekao je, takođe, i da mu identitet svedoka nije poznat i da smatra da je razlog koji je svedok naveo za zaštitu sopstvenog identiteta, tj. strah od odmazde, realan. Istražni sudija je takođe naznačio da smatra da je svedok iskaz policiji dao dobrovoljno, i dodao da je odbio predlog policije da ispita svedoka s kojim su oni razgovarali 26. januara 1982. (vidi gore stav 11) zato što nije mogao da mu garantuje anonimnost. G. Veijsenfeld je izjavio da ne smatra da je svedok koga je ispitivao 22. juna 1982. (vidi gore stav 16) i čiji mu identitet nije poznat "nepouzdan", dodavši da on takođe smatra da je svedokov strah od odmazde opravdan. G. Vejman je izjavio da je po njegovom ličnom mišljenju svedok s kojim su on i jedan drugi policajac obavili razgovor 23. februara 1982. (vidi gore stav 13) "potpuno pouzdan" zato što je i ranije dostavljao informacije o drugim slučajevima za koje se kasnije ispostavilo da su tačne. Dodao je, takođe, da su iz službene beleške određeni delovi svedokove izjave izostavljeni kako bi se zaštitio njegov identitet.
  2. Anonimni svedoci se nisu pojavili na ročištu. Bez obzira na protivljenje odbrane, službene beleške policije i zapisnici sa saslušanja anonimnih svedoka pred istražnim sudijom prihvaćeni su kao dokazi na sudu. Sem toga, izjava jednog od tih svedoka koju je dao istražnom sudiji pod zakletvom pročitana je na sudu i prihvaćena kao direktno svedočenje, shodno članu 295 Zakona o krivičnom postupku (vidi dole stav 26). U presudi izrečenoj 24. septembra 1982, Okružni sud u Utrehtu je po pitanju iskaza anonimnih svedoka zaključio da nije bilo moguće proveriti njihove izvore, da sud ne može da zauzme stav u pogledu njihove kredibilnosti i da je okrivljenima uskraćena mogućnost suočavanja sa svedocima. Kao opravdanje za činjenicu da su iskazi svedoka ipak prihvaćeni kao dokaz, sud navodi da je ubeđen u krivicu g. Kostovskog, s obzirom da su se informacije iz izjava međusobno dopunjavale i s obzirom na informacije u vezi pouzdanosti jednog od anonimnih svedoka koje su predočene sudu (vidi gore stav 17). Uzimajući u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke i ranije bio osuđivan za slična krivična dela, sud je njega i ostale optužene za oružanu pljačku osudio na pojedinačne kazne zatvora u trajanju od šest godina.
  3. G. Hilis, g. Kostovski i g. Molhoek, koji su sve vreme negirali krivicu, upućuju žalbu Apelacionom sudu u Amsterdamu, koji drugačije ceni dokaze i stavlja van snage presudu Okružnog suda u Utrehtu. Međutim, na ponovnom suđenju na kome su sva tri predmeta objedinjena, Apelacioni sud 27. maja 1983. proglašava svu trojicu krivim i dosuđuje im iste kazne zatvora kao u prethodnom slučaju. Sud je 13. maja saslušao iskaze svedoka koji su prethodno svedočili pred prvostepenim sudom i koji su i ovom prilikom ostali pri svojim prethodnim iskazima. Isto kao i Okružni sud u Utrehtu, i ovaj sud nije dozvolio odbrani da anonimnim svedocima postavlja određena pitanja radi zaštite njihovog identiteta. Šef policije u Hagu, g. Alferink, je pred Apelacionim sudom izjavio sledeće:

"Pre nego što se s anonimnim svedocima obave informativni razgovori, obavljaju se konsultacije. Uobičajeno je da ja proverim identitet svedoka da bi se utvrdilo da li mu zaista preti opasnost. U ovom slučaju su se anonimni svedoci zaista nalazili u opasnosti. Pretnja je bila realna. Oba svedoka su odlučila da daju iskaze na sopstvenu inicijativu. Stupili smo u kontakt s javnim tužiocem, čijeg imena se ne sećam. Svedočenja anonimnih svedoka su prosleđena istražnom sudiji nakon konsultacija sa javnim tužiocem. Oba anonimna svedoka su na mene ostavila utisak pouzdanih izvora."

Apelacioni sud takođe nije naložio pozivanje svedoka i uprkos protivljenju odbrane odlučuje da se službene beleške o informativnim razgovorima u policiji i zapisnici sa saslušanja kod istražnog sudije proglase prihvatljivim dokazima. Sud je utvrdio da svedoci, koji su iskaze dali na sopstvenu inicijativu, imaju opravdanih razloga da se plaše odmazde, da su ostavili utisak kredibilnih svedoka na g. Alferinka i da je utisak g. Nuboera takođe bio da se razumno može zaključiti da su njihove izjave kredibilne, pošto su, kada se međusobno uporede, dosledne i povezane.

  1. Dana 25. septembra 1984. Vrhovni sud odbacuje žalbu podnosioca predstavke u kojoj se on poziva na pravne manjkavosti presude. Vrhovni sud potvrđuje da je Apelacioni sud naveo dovoljno razloga za prihvatanje dokaza (vidi dole stav 32). Sud takođe naglašava da član 6 Konvencije ne sprečava sudiju da u cilju sprovođenja pravde donekle umanji obavezu svedoka da daju odgovore na određena pitanja i da odbiju da odgovore na pitanja koja se odnose na otkrivanje identiteta određenih lica.
  2. Dana 8. jula 1988, g. Kostovski ispunjava zakonski uslov za sticanje prava na uslovni otpust, pošto je do tog trenutka izdržao 1461 dan od dosuđene zatvorske kazne. Istog tog dana ga, međutim, Holandija izručuje Švedskoj, gde ga čeka izdržavanje kazne zatvora u trajanju od osam godina.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

 A. Zakon o krivičnom postupku

  1. Holandski Zakon o krivičnom postupku (ZKP) je stupio na snagu 1. januara 1926. Izvodi iz tog zakona koji se navode u ovoj presudi preneti su doslovce iz teksta Zakona koji je bio na snazi i tokom suđenja podnosiocu predstavke.
  2. Član 168 ZKP propisuje da svaki Okružni sud ima jednog ili više istražnih sudija kojima se raspoređuju krivični predmeti. Istražne sudije se biraju na period od dve godine od sudija Okružnog suda i njih bira nadležni Apelacioni sud. Član 181 ZKP omogućuje javnom tužiocu da, za razliku od istražnog postupka koji se vodi na sudu, pokrene takozvani predistražni postupak. Za takav postupak je nadležan istražni sudija, koji u najkraćem roku i onoliko puta koliko smatra potrebnim uzima iskaze od osumnjičenog, svedoka i sudskih veštaka (čl. 185 ZKP). Javni tužilac i odbrana u principu imaju pravo da prisustvuju takvim ročištima (čl. 185, st. 2 i čl. 186), pa čak i da u odsustvu obaveste sud koja pitanja žele da postave. Na osnovu rezultata predistražnog postupka se odlučuje da li će se osumnjičeni dalje krivično goniti i tokom tog postupka se razjašnjavaju određena pitanja koja se inače ne bi mogla na pravi način istražiti na samom suđenju. Istražni sudija mora biti nepristrasan i obavezan je da prikupi i dokaze koji mogu osumnjičenog osloboditi optužbi. Ukoliko javni tužilac smatra da rezultati predistražnog postupka ukazuju na potrebu daljeg krivičnog gonjenja, on o tome obaveštava osumnjičenog i predmet prosleđuje sudu, nakon čega započinje istražni postupak.
  3. Shodno članu 338 ZKP, sudija utvrđuje da li je dokazano da je okrivljeni izvršio delo koje mu se stavlja na teret i to samo onda ako to sud ustanovi "pravnim putem, uz pomoć dokaza". Shodno članu 339 ZKP,  tu spadaju samo i isključivo (i) činjenice koje sam sudija utvrdi; (ii) iskazi optuženog; (iii) iskazi svedoka; (iv) iskazi veštaka; i (v) pisani dokumenti. Član 342 ZKP propisuje koji dokazi spadaju u kategoriju (iii):

"1. Pod iskazom svedoka se podrazumeva iskaz koji svedok daje tokom istrage na sudu u vezi činjenica ili okolnosti koje je lično video ili iskusio.

2. Sudija ne može prihvatiti iskaz samo jednog svedoka kao dokaz da je okrivljeni izvršio delo koje mu se stavlja na teret."

  1. Članovi od 280 do 295 ZKP sadrže odredbe koje se tiču ispitivanja svedoka na sudu, od kojih su dole navedene posebno relevantne za ovaj slučaj:

(a)  predsedavajući sudskog veća nalaže svedoku da nakon što navede ime i prezime takođe kaže i koliko ima godina, čime se bavi i gde stanuje (čl. 284, st. 1); istu takvu obavezu ima i istražni sudija kada uzima iskaz od svedoka.

(b) U članovima 284, 285 i 286 jasno stoji da optuženi ima pravo da ispituje svedoke. Opšte je pravilo da pitanja prvo postavlja predsedavajući sudskog veća. Međutim, ako se radi o svedoku koji svoj iskaz nije dao tokom predistražnog postupka i koga je kao svedoka pozvala odbrana, onda će njega prvo ispitivati optuženi, pa tek onda predsedavajući sudskog veća (čl. 280, st. 3). U svakom slučaju, shodno članu 288, sud ima pravo "da spreči davanje odgovora na bilo koje pitanje koje je postavio okrivljeni, advokat odbrane ili javni tužilac."

(c)  Shodno članu 292, predsededavajući sudskog veća ima pravo da optuženom naloži da napusti sudnicu kako bi se svedok mogao ispitati bez njegovog prisustva. Ukoliko se takvo što naloži, za šta nije potrebno navoditi razlog, pravo na ispitivanje svedoka ima advokat odbrane, "a ispitivanje može da se nastavi tek nakon što optuženi bude obavešten o tome šta je rečeno u sudnici u njegovom odsustvu" (čl. 292, st. 2). Na taj način je optuženom, odmah nakon povratka u sudnicu, omogućeno da postavlja pitanja svedoku (čl. 285).

  1. Član 295 propisuje izuzetke od pravila propisanih članom 342 (vidi gore stav 24) po kojima svedoci iskaze treba da daju direktno na sudu:

"Prvobitni iskaz svedoka dat pod zakletvom i nakon upozorenja da treba da govori istinu, u skladu sa članom 216, stav 2, ako se radi o svedoku koji je u međuvremenu preminuo ili po mišljenju suda nije u stanju da se pojavi pred sudom, uzeće se kao direktni iskaz na sudu pod uslovom da bude pročitan naglas u sudnici."

U slučajevima kada svedok nije u mogućnosti da se pojavi na suđenju, član 187 propisuje sledeće:

"Kada istražni sudija smatra da ima osnova za pretpostavku da svedok ili veštak neće biti u mogućnosti da svedoče na sudu, on poziva javnog tužioca, okrivljenog i njegovog advokata da prisustvuju ročištu na kome se daju iskazi, osim ukoliko interesi istrage ne nalažu da se takvo ročište održi bez odlaganja."

  1. Dokazi koji spadaju u kategoriju (v) u članu 339 (vidi gore stav 24) propisani su članom 344, čije relevantne odredbe glase:

"1. Pod pisanim dokumentom se podrazumeva:

1. (...);

2. službene beleške i druga dokumenta sačinjena na zakonom propisan način od strane ovlašćenih organa i lica u kojima ta lica opisuju činjenice i okolnosti koje su lično videli ili doživeli;

3. (...);

4. (...);

5. svaki drugi dokument, koji, međutim, može biti validan samo ukoliko je potkrepljen sadržajem nekog drugog dokaznog materijala.

2. Sudija može da prihvati kao dokaz da je okrivljeni kriv za izvršenje krivičnog dela koje mu stavlja na teret službeni izveštaj istražnih organa."

Anonimni iskaz koji se navodi u službenoj belešci policije spada u kontekst stava 1.2 ovog člana.

B. Krivični postupak u praksi

  1. Krivični postupak u Holandiji u praksi izgleda značajno drugačije od onoga što propisuju odredbe navedene u stavovima 23-27 gore. To se u značajnoj meri pripisuje presudi Vrhovnog suda izrečenoj iste one godine kada je ZKP stupio na snagu. Ta presuda (Sudska praksa u Holandiji (NJ) 1927, br. 85) sadrži sledeće zaključke od kojih je svaki relevantan u kontekstu ovog slučaja:

(a) da bi se iskaz svedoka smatrao iskazom datim na sudu u skladu sa članom 295 (vidi gore stav 26), nevažno je da li će se istražni sudija pridržavati odredbi člana 187 (ibid.);

(b) iskaz svedoka koji se odnosi na nešto što mu je reklo drugo lice (tzv. dokaz iz druge ruke, posredni dokaz) može se prihvatiti kao dokaz za sud, ali uz krajnje mere opreza;

(c) dozvoljeno je prihvatiti kao dokaz iskaz koji optuženi ili svedok daju policiji i to onako kako su uneti u službenu belešku policajca kome su takvi iskazi dati.

  1. Shodno ovome, dozvoljeno je koristiti dokazni materijal, u smislu značenja tog pojma sadržanog u članovima 338 i 339 ZKP, koji se sastoji od iskaza koje je svedok dao policiji i istražnom sudiji, pod uslovom da se to propisno naznači i unese u službenu belešku koja se čita na sudu. Primena ovih pravila u praksi je za rezultat imala opadanje značaja sudske istrage, za koju se i inače ne koristi porota. U ogromnoj većini slučajeva svedoci nisu davali iskaze na sudu, već u policiji ili pred istražnim sudijom.
  2. Zakon ne propisuje obavezno prisustvo advokata tokom istrage u policiji. Isto važi i za predistražni postupak kod istražnog sudije (vidi gore stav 23). Međutim, istražne sudije obično upućuju poziv i okrivljenom i njegovom pravnom zastupniku da prisustvuju davanju iskaza svedoka.

C. Anonimni svedoci - sudska praksa

  1. U ZKP ne postoji odredba koja izričito reguliše pitanje anonimnih svedoka.   Zbog porasta nasilnog, organizovanog kriminala, međutim, potrebno je zaštititi svedoke koji imaju opravdani strah od odmazde tako što će im se garantovati anonimnost. Vrhovni sud je ovakvu praksu uveo čitavim nizom svojih presuda.
  2. Ovakva praksa je ustanovljena 17. januara 1938. (NJ 1938, 709), kada je Vrhovni sud po prvi put dozvolio unos dokaza iz druge ruke (vidi gore stav 28 (b)) i u situacijama kada svedok ne navodi ime doušnika.Osamdesetih godina je taj sud ponovo doneo sličnu presudu.   Presudom od 5. februara 1980. (NJ 1980, 319), u predmetu u kome je istražni sudija garantovao anonimnost svedoku i ispitao ga bez prisustva optuženog ili njegovog advokata, Vrhovni sud je prvi put nakon 20. decembra 1926 (vidi gore stav 28) zauzeo stav da zaobilaženje člana 187 ZKP (vidi gore stav 26) nije razlog za neprihvatanje zapisnika istražnog sudije kao dokaza, "naravno uz sav potreban oprez pri oceni vrednosti takvih dokaza". Ista odluka je donesena i 4. maja 1981. (NJ 1982, 268) u predmetu u kome je anonimni svedok dao iskaz i u policiji i pred istražnim sudijom. Vrhovni sud je opet zauzeo stav, kao i 17. januara 1938, da činjenica da službene beleške ne sadrže ime svedoka ne može biti razlog za nekorišćenje takvih dokaza na sudu, pod uslovom da se primene iste one mere opreza kao i u prethodnom slučaju. Iz presude od 29. novembra 1983. (NJ 1984, 476) se može zaključiti da takve mere opreza ne znače nužno da je anonimni svedok u obavezi da iskaz ponovi i pred istražnim sudijom. Vrhovni sud je opet zauzeo sličan stav 25. septembra 1984. u slučaju g. Kostovskog i drugih okrivljenih. Jedna od tih presuda je objavljena u publikaciji NJ 1985, br. 426. Sud je u tim presudama zauzeo sledeće nove stavove:

(a)  činjenica da istražnom sudiji nije bio poznat identitet anonimnog svedoka ne predstavlja prepreku da se službena beleška uvede kao dokaz na ročištu koje vodi istražni sudija;

(b)   ako odbrana na suđenju osporava istinitost pisanog iskaza anonimnog svedoka, odnosno načina na koji je on prezentiran u službenoj belešci o razgovoru s tim svedokom, a sud ipak odluči da takav iskaz prihvati kao dokaz, sud takvu odluku mora obrazložiti.

Vrhovni sud je ovaj stav potvrdio i u presudi od 21. maja 1985. (NJ 1986, 26), iz čega se jasno vidi da je sud samo marginalno preispitivao obrazloženja za prihvatanje iskaza anonimnih svedoka kao dokaza.

D. Izmena zakona

  1. Bez obzira što prihvataju da je ponekad zaista potrebno zaštiti identitet svedoka i da se tome pribegava kao manjem zlu, javni pravobranioci su u komentarima upućenim Vrhovnom sudu pre izricanja pojedinih presuda opisanih u stavu 32 gore izrazili zabrinutost zbog ovakve situacije. Uvaženi pravni stručnjaci su u analizama presuda zauzeli sličan stav i naglasili da sud mora biti veoma obazriv u prihvatanju ovakvih dokaza. I same presude su bile predmet kritika.
  2. Udruženje sudija je 1983. izrazilo nelagodu što je porastao broj predmeta u kome se preti svedocima i broj svedoka koji odbijaju da svedoče ako im se ne zaštiti identitet. Udruženje je preporučilo zakonodavcima da se usredsrede na pitanje anonimnih svedoka. Ministar pravde je nakon toga zadužio jedno nezavisno savetodavno telo da se pozabavi tim problemom. "Komisija za ugrožene svedoke" je u izveštaju od 11. juna 1986, koji je kasnije upućen nekolicini drugih tela zaduženih za primenu krivičnog zakona, sa samo jednim glasom protiv usvojila sledeće zaključke:

"U određenim situacijama nije moguće izbeći anonimne svedoke. Ovde se pozivamo na činjenicu (koju je i ministar s pravom uočio) da je u današnje vreme organizovani kriminal postao toliko ozbiljan problem da tako nešto zakonodavci (u vreme kada je ovaj zakon usvajan) jednostavno nisu mogli da predvide."

Komisija dalje dodaje da "u društvu koje se rukovodi principima vladavine prava ometanje sprovođenja pravde ili, tačnije, frustracija prouzrokovana tom činjenicom, predstavljaju nešto što se ni u kom slučaju ne može prihvatiti." Komisija predlaže da bi uvođenje dokaza na osnovu izjava anonimnih svedoka trebalo u principu zabraniti. Predlaže se, međutim, da se od tog pravila načini izuzetak kada se smatra da bi svedok bio izložen neprihvatljivom riziku ukoliko se njegov identitet otkrije. U takvim se situacijama može prihvatiti kao dokaz iskaz anonimnog svedoka samo ako je on iskaz dao pred istražnim sudijom i ako je optuženom omogućeno da uloži žalbu na odluku o zaštiti identiteta svedoka. Komisija u svom izveštaju takođe predlaže i nacrt zakona o izmenama odgovorajućih odredbi ZKP (s obrazloženjima) i daje komparativnu analizu sličnih odredbi u zakonodavstvima drugih zemalja. Država je navela da je usvajanje ovog zakon odloženo do donošenja presude ovog Suda.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. U podnesku br. 11454/85 upućenom Komisiji 18. marta 1985, g. Kostovski tvrdi da je došlo do povrede člana 6 (st. 1 i 3 (d)) Konvencije, odnosno da mu nije omogućeno da ispituje anonimne svedoke i ospori njihove iskaze.
  2. Komisija je 3. decembra 1986. predstavku proglasila prihvatljivom. U izveštaju od 12. maja 1988. (sačinjenom u skladu sa članom 31), Komisija jednoglasno zaključuje je došlo do povrede stava 1 i stava 3 (d) Konvencije. Integralni tekst mišljenja Komisije, odnosno zajednički stav svih njenih članova, dat je u prilogu ove presude.

Napomena Sekretarijata: iz praktičnih razloga ovaj se aneks daje samo uz štampanu verziju presude (Publikacije Suda, tom 166, Serija A), ali se kopija Izveštaja može dobiti u Sekretarijatu.

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANA 6

  1. Žalba g. Kostovskog se u osnovi svodi na tvrdnju da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje i ona se uglavnom oslanja na sledeće odredbe člana 6 Konvencije:

 "1. Svako, tokom odlučivanja o ... krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu raspravu ... pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.

 (...)

 3. Svako ko je optužen za krivično delo ima sledeća minimalna prava:

...

 d) da ispituje svedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv njega; ..."

            Komisija je zaključila, iako je Država to osporavala, da je došlo do povrede stava 1 i stava 3 (d) člana 6 Konvencije.

  1. Navodi podnosioca predstavke se baziraju na činjenici da su Okružni sud u Utrehtu i Apelacioni sud u Amsterdamu prihvatili da se službene beleške o iskazima dva anonimna svedoka prihvate kao dokazi. Svedoci su uglavnom iskaze dali u policiji, a u jednom slučaju i pred istražnim sudijom, ali se nisu lično pojavili ni na jednom suđenju (vidi tačke 11, 13, 15, 16, 18 i 19 gore).
  2. Mora se pre svega naglasiti da je pitanje prihvatljivosti dokaza nešto što se prevashodno reguliše domaćim zakonom (vidi presudu u predmetu Šenk od 12. jula 1988, Serija A br. 140, str. 29, st. 46). Isto tako, opšte je pravilo da domaći sudovi cene dokaze koji se pred njima izvode (vidi presudu u predmetu Barbera, Mesegve i Habardo od 6. decembra 1988, Serija A br. 146, str. 31, st. 68). U skladu s tim načelima, Sud u ovom slučaju smatra da mu nije zadatak da ceni da li su rečeni iskazi prihvaćeni i razmotreni na ispravan način, već da razmotri da li je postupak u celini gledano bio pravičan, uključujući i način uvođenja dokaza (ibid.). S obzirom da je to osnovno pitanje i da su garantije sadržane u stavu 3 člana 6 konkretni aspekti prava na pravično suđenje iz stava 1 (vidi, na primer, istu presudu na str. 31, st. 67), Sud će žalbu podnosioca predstavke razmotriti u svetlu stava 3 (d) i stava 1 uzetim zajedno.
  3. Sud primećuje da se prema holandskom zakonu samo jedno od dva lica koja su dala iskaz, odnosno konkretno lice čiji je iskaz pročitan na suđenju, može kvalifikovati kao svedok (vidi gore stav 18). Međutim, s obzirom na autonomno tumačenje koje se primenjuje na pojam svedoka (vidi presudu u predmetu Beniš od 6. maja 1985, Serija A br. 92, str. 5, st. 31 i 32), oba ova lica se u svetlu stava 3 (d) člana 6 imaju smatrati svedocima, s obzirom da su njihovi iskazi de facto prezentirani sudu i da ih je sud primio k znanju, bez obzira da li su pročitani na suđenju ili ne.
  4. U načelu se svi dokazi izvode u prisustvu optuženog na suđenju otvorenom za javnost kako bi se omogućilo sučeljavanje stavova suprotstavljenih strana (vidi prethodno pomenutu presudu u predmetu Barbera, Mesegve i Habardo, Serija A br. 146, str. 34, st. 78). To ne znači, međutim, da se iskazi svedoka moraju uvek dati na javnom ročištu kako bi bili prihvaćeni kao dokazi. Uvođenje iskaza datih u predistražnom postupku u dokazni materijal nije samo po sebi u suprotnosti sa stavovima 1 i 3 (d) člana 6, pod uslovom da su prava odbrane ispoštovana. To po pravilu podrazumeva da se optuženom omogući da adekvatno i na pravi način ispita svedoke druge strane ili u trenutku dok se iskaz daje ili u nekoj kasnijoj fazi postupka (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Unterpertinger od 24. novembra 1986, Serija A br. 110, str. 14-15, st. 31).
  5. Ta mogućnost, međutim, podnosiocu predstavke nije data u ovom slučaju, iako je on bez sumnje želeo da ispita anonimne svedoke kako bi njihove tvrdnje osporio. Što se tiče iskaza anonimnih svedoka, oni ne samo da nisu pročitani na sudu, već su u policiji, odnosno pred istražnim sudijom, dati u odsustvu g. Kostovskog i njegovog advokata (vidi gore stavove 11, 13, 15 i 16). Shodno tome, nije bilo mogućnosti ni da ih on direktno ispita, niti da to neko drugi učini u njegovo ime. Tačno je da je odbrana imala mogućnost i pred Okružnim sudom u Utrehtu i pred Apelacionim sudom u Amsterdamu da ispita jednog od policajaca i obojicu istražnih sudija kojima su dati iskazi (vidi gore stavove 17 i 19). Odbrana je takođe bila u mogućnosti, osim u slučaju jednog anonimnog svedoka, da im uputi pitanja u pisanoj formi preko istražnog sudije (vidi gore stav 16). Međutim, u oba ta slučaja obim i vrsta pitanja su bili bitno ograničeni odlukom da se zaštiti identitet lica koja su iskaze dala (vidi gore stavove 16, 17 i 19). U kasnijim fazama postupka teškoće s kojima se suočio podnosilac predstavke su se samo umnožile. Kada odbrani nije poznat identitet lica koje želi da ispituje, njoj mogu ostati nepoznate upravo one pojedinosti koje bi joj omogućile da dokaže da se radi o licu koje je prejudicirano, neprijateljsko ili nepouzdano. Može se lako desiti da svedočenja ili drugi iskazi koji terete optuženog budu smišljeno netačni ili jednostavno pogrešni, što odbrana teško može da dokaže ukoliko nema dovoljno informacija na osnovu kojih bi mogla da proveri pouzdanost izvora ili da dovede u sumnju njihovu kredibilnost. Opasnosti koje takve situacije nose su očigledne.
  6. Dalje, i jedan i drugi postupajući sud nisu bili u mogućnosti, s obzirom na odsustvo anonimnih svedoka, da vide kako bi se oni ponašali tokom unakrsnog ispitivanja, kako bi i na osnovu toga formirali mišljenje o njihovoj pouzdanosti. Tačno je da su pred oba suda prezentirani dokazi o njihovoj pouzdanosti (vidi gore stavove 17 i 19) i da nema sumnje da je sud sa oprezom cenio rečene iskaze, upravo onako kako i nalaže holandski zakon (vidi gore stav 32), ali se to teško može smatrati zamenom za mogućnost direktne opservacije. Tačno je i da je jedan anonimni svedok dao iskaz pred istražnim sudijom. Sud, međutim, mora da primeti da ne samo što ni optuženi ni njegov advokat nisu bili prisutni tom prilikom, već ni istražnim sudijama nije bio poznat identitet tog lica (vidi gore stavove 15-16), što nije moglo proći bez posledica po proveru pouzdanosti takvog izvora. Što se tiče drugog anonimnog svedoka, njega istražni sudija nije ni video, već samo policija (vidi gore stavove 11 i 17). U ovakvim okolnostima se ne može reći da je hendikepiranost odbrane bila kompenzirana postupkom koji su vodili pravosudni organi.
  7. Država je podvukla činjenicu da je razlog za praksu uvođenja anonimnih svedočenja sve veći broj slučajeva zastrašivanja svedoka i napor da se uspostavi prava ravnoteža između interesa društva u celini, interesa optuženog i interesa svedoka. Država je takođe naglasila da je u ovom slučaju utvrđeno da lica koja su dala iskaze imaju valjanih razloga da se plaše odmazde (vidi gore stav 19).   Kao i u prethodnim slučajevima (vidi, na primer, presudu u predmetu Čiula od 22. februara 1989, Serija A br. 148, str. 18, st. 41), Sud ne potcenjuje značaj borbe protiv organizovanog kriminala. Međutim, argumenti koje je ponudila Država ne mogu biti odlučujući, iako nisu bez osnova. Iako porast organizovanog kriminala bez sumnje zahteva uvođenje odgovarajućih mera, čini se da Država u svom istupanju nije stavila dovoljan naglasak na pitanje koje je advokat podnosioca predstavke pokrenuo, odnosno da je "interes svakoga u civilizovanom društvu da postoji sudski postupak koji se može kontrolisati i koji je pravičan". Pravo na pravično sprovođenje pravde zauzima toliko značajno mesto u svakom demokratskom društvu (vidi presudu u predmetu Delkur od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, st. 25) da se ono ne može žrtvovati na račun eskpeditivnosti. Konvencija ne isključuje mogućnost oslanjanja na anonimne izvore informacija (kao što su doušnici) u istražnoj fazi krivičnog postupka. Međutim, korišćenje iskaza anonimnih lica u kasnijoj fazi postupka kao dokaza dovoljnih za utvrđivanje krivice, kao što je bio slučaj u ovom predmetu, je nešto sasvim drugo. To podrazumeva ograničavanje prava na odbranu koje se nikako ne uklapa u garantije sadržane u članu 6. Država je sama potvrdila da je utvrđivanje krivice podnosioca predstavke "u odlučujućoj meri" bilo zasnovano na iskazima anonimnih svedoka.
  8. Sud stoga zaključuje da su u ovom slučaju ograničenja prava na odbranu bila takve prirode da se ne može reći da je g. Kostovski imao pravično suđenje. Iz toga sledi da je došlo do povrede stava 3 (d) protumačenog zajedno sa stavom 1 člana 6.

II. PRIMENA ČLANA 50

  1. U članu 50 Konvencije stoji sledeće:

 "Kada sud utvrdi da je odluka ili mera pravosudnog ili bilo kog drugog organa Visoke strane ugovornice u potpunosti ili delimično u sukobu sa obavezama koje proističu po osnovu ... Konvencije, a unutrašnje pravo rečene Visoke strane ugovornice omogućava samo delimičnu odštetu kao posledicu takve odluke ili mere, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

Podnosilac predstavke je po ovom osnovu tražio naknadu za nematerijalnu štetu. On nije tražio naknadu materijalne štete ili troškova koje je imao, a time se ovaj Sud i inače ne bavi na sopstvenu inicijativu (vidi, između ostalih izvora, presudu u predmetu Brogan i drugi od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B, str. 36, st. 70).

  1. G. Kostovski smatra da bi trebao da bude oslobođen usled nedostatka dokaza ukoliko ovaj Sud utvrdi da u njegovom slučaju jeste došlo do povrede Konvencije i po tom osnovu potražuje iznos od 150.000 holandskih guldena na ime naknade za nematerijalnu štetu zbog neopravdanog boravka u zatvoru. On je, takođe, zatražio od ovog Suda da donese presudu da naknada, čiju će visinu utvrditi Sud, ne mora biti isplaćena ukoliko Država postigne dogovor sa Švedskom da mu se vreme provedeno na izdržavanju kazne zatvora u Holandiji oduzme od kazne koju trenutno izdržava u Švedskoj (vidi gore stav 21). Delegat Komisije nije imao komentara u vezi pitanja primene člana 50. Ključni argument Države svodi se na tvrdnju da nije dovoljno utvrđena kauzalna veza između navodne štete i ustanovljene povrede Konvencije, to jest, da nije utvrđeno da bi g. Kostovski bio oslobođen da nije bilo zabrane postavljanja određenih pitanja anonimnim svedocima ili čak i da im nije garantovana zaštita identiteta. Alternativno, Država smatra da je tražena suma preterano visoka. Ukoliko Sud ipak odluči da podnosiocu predstavke dodeli naknadu, Država ostavlja Sudu da po sopstvenom nahođenju odluči o njenoj visini.
  2. Sud ne može da prihvati ključni argument Države. Lišavanje slobode podnosioca predstavke predstavlja direktnu posledicu utvrđivanja njegove krivice, koja je obavljena na način koji nije u skladu sa standardima iz člana 6 (vidi, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu u predmetu Unterpertinger, Serija A br. 110, str. 16, st. 35). Sud, međutim, nije bio obavešten od stranaka koje su pred njim istupale da li unutrašnje pravo tužene Države propisuje da se na ime posledica za povrede Konvencije u ovom slučaju ima dodeliti naknada i, ukoliko to jeste tako, koliko ona treba da iznosi. Sud stoga smatra da pitanje primene člana 50 još nije spremno za odlučivanje, pa svoju odluku o tom pitanju za sada ostavlja po strani.

 IZ REČENIH RAZLOGA, SUD

  1. Jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede stava 3 (d) zajedno sa stavom 1 člana 6;

  2. Zaključuje sa sedamnaest glasova prema jedan da pitanje primene člana 50 nije spremno za odlučivanje; pa shodno tome

(a)  odluku o rečenom pitanju za sada ostavlja po strani;

(b)  poziva Državu i podnosioca predstavke da u roku od tri meseca daju komentare na ovo pitanje u pisanoj formi i posebno da izveste Sud o tome da li je između njih došlo do poravnanja;

(c)  zadržava pravo da to pitanje reši u daljem postupku i ovlašćuje predsednika Suda da, ukoliko to bude potrebno, odredi visinu naknade.

 Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi održanoj u Sudu u Strazburu 20. novembra 1989.

 

Mark-Andre Ejsen

RolvRizdal,                  

sekretar, sr.

predsednik, sr.                  

 

 

  

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

           

COURT (PLENARY)

CASE OF KOSTOVSKI v. THE NETHERLANDS

(Application no. 11454/85)

JUDGMENT

STRASBOURG 

20 November 1989

In the Kostovski case[*]The European Court of Human Rights, taking its decision in plenary session in pursuance of Rule 50 of the Rules of Court and composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr J. Cremona,
Mr Thór Vilhjálmsson,
Mrs D. Bindschedler-Robert,
Mr F. Gölcüklü,
Mr F. Matscher,
Mr J. Pinheiro Farinha,
Mr L.-E. Pettiti,
Mr B. Walsh,
Sir Vincent Evans,
Mr R. Macdonald,
Mr C. Russo,
Mr R. Bernhardt,
Mr A. Spielmann,
Mr J. De Meyer,
Mr J.A. Carrillo Salcedo,
Mr N. Valticos,
Mr S.K. Martens,
and also Mr M.-A. Eissen, Registrar, and Mr H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 24 June and 25 October 1989Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") and by the Netherlands Government ("the Government") on 18 July and 15 September 1988 respectively, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention"). It originated in an application (no. 11454/85) against the Kingdom of the Netherlands lodged with the Commission in March 1985 under Article 25 (art. 25) by a Yugoslav citizen, Mr Slobodan Kostovski.

The Commissions request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby the Netherlands recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46); the Governments application referred to Article 48 (art. 48). The object of the request and of the application was to obtain a decision as to whether or not the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 (art. 6) of the Convention.

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicant stated that he wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent him (Rule 30).

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Mr S. K. Martens, the elected judge of Netherlands nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 § 3 (b)). On 29 September 1988 the President drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of the other five members, namely Mr J. Cremona, Mr J. Pinheiro Farinha, Mr L.-E. Pettiti, Mr R. Macdonald and Mr C. Russo (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43).

4.   Mr Ryssdal assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5) and, through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the Delegate of the Commission and the representative of the applicant on the need for a written procedure (Rule 37 § 1). In accordance with the order made in consequence, the registry received, on 13 March 1989, the Governments memorial and the applicants memorial. The latter was filed in the Dutch language, leave to that effect having been granted by the President on 6 March (Rule 27 § 3).

In a letter of 18 May, the Deputy Secretary to the Commission informed the Registrar that the Delegate would present his observations at the hearing.

5.   On 23 May 1989 the Chamber decided, pursuant to Rule 50, to relinquish jurisdiction forthwith in favour of the plenary Court.

6.   Having consulted, through the Registrar, those who would be appearing before the Court, the President directed on 29 May 1989 that the oral proceedings should open on 20 June 1989 (Rule 38).

7.   The hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on the appointed day. The Court had held a preparatory meeting immediately beforehand.

There appeared before the Court:

- for the Government

Miss D.S. Van Heukelom, Assistant Legal Adviser,

Ministry of Foreign Affairs, Agent,

Mr J.L. De Wijkerslooth De Weerdesteijn, Landsadvocaat,               Counsel,

Mr J.E.E. Schutte, Ministry of Justice,

Mr E.P. Von Brucken Fock, Ministry of Justice, Advisers;

for the Commission

Mr C.L. RozakisDelegate;

for the applicant

Mrs T. Spronkenadvocaat en procureurCounsel,

Professor G.P.M.F. Mols, Professor of Criminal Law, University of Maastricht, Adviser.

The Court heard addresses by Mr De Wijkerslooth de Weerdesteijn for the Government, by Mr Rozakis for the Commission and by Mrs Spronken for the applicant, as well as replies to its questions.

8.   At the request of the Court, the Commission and the Government produced a number of documents on 25 May and on 20 June 1989, respectively. Various materials were also filed by the applicant on 16 June.

AS TO THE FACTS

I.   THE PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.   Mr Slobodan Kostovski is a Yugoslav citizen born in 1953. He has a very long criminal record, including convictions for various crimes in the Netherlands, notably armed robbery at a jewellers shop in 1979 for which he was sentenced to six years imprisonment.

In November 1980 the Amsterdam District Court (arrondissementsrechtbank) had declared admissible a request by Sweden for his extradition to stand trial for serious offences committed in Stockholm in September 1979, namely two armed robberies and assisting in an escape from a court building, involving in each case attempted manslaughter.

On 8 August 1981 the applicant escaped from Scheveningen prison together with one Stanley Hillis and others; he remained on the run until the following April.

10.  On 20 January 1982 three masked men conducted an armed raid on a bank in Baarn and made off with a substantial amount of currency and cheques.

Police suspicions centred on Stanley Hillis and his associates because, being on the run, they probably needed money and because some years previously Stanley Hillis had been directly involved in a robbery carried out at the same bank with exactly the same modus operandi as the 1982 raid. These suspicions were strengthened on 25 January, when the Amsterdam police received an anonymous telephone call from a man who said:

"A few days ago a hold-up took place at a bank in Baarn. Those responsible for the hold-up are Stanley Hillis, Paul Molhoek and a Yugoslav. Stanley Hillis and the Yugoslav escaped from prison in The Hague in August last year."

11.  On 26 January 1982 a man visited the police in The Hague. The reporting officer drew up, on 18 March, the following account of the interview:

"On 26 January there appeared before me a man who for fear of reprisals desired to remain anonymous but whose identity is known to me. He stated as follows:

A few months ago four men escaped from the remand centre (huis van bewaring) in The Hague, among them a Yugoslav and an Amsterdamer. They are now living with an acquaintance of theirs in Utrecht. I do not know the address. They are also in touch with Paul Molhoek of The Hague. The Yugoslav and the Amsterdamer sometimes spend the night at Aad Denies home in Paul Krugerlaan in The Hague. Paul Molhoek sleeps there almost every night. The Yugoslav and the Amsterdamer now drive a blue BMW car; I do not know the registration number. Paul Molhoek drives a new white Mercedes sports car. The Yugoslav, the Amsterdamer and Paul Molhoek carried out a hold-up a few days ago on a bank in Baarn, in the course of which the staff of the bank were locked up. Aad Denie, who otherwise had nothing to do with the affair, takes Paul Molhoek to the two men in Utrecht every day because Paul Molhoek does not have a driving licence. Aad Denie drives a silver-grey BMW car, registration mark 84-PF-88.

I wish to add that, after being shown various photographs included in the police file, he picked out photos of the following persons: Slobodan Kostovski ... as being the Yugoslav to whom he had referred; Stanley Marshall Hillis ... as being the Amsterdamer in question."

12.  On 27 January the Utrecht police, acting on information received that Stanley Hillis was hiding with a brother of Paul Molhoek at an address in that town, conducted a search there. Whilst they found no one, they did find fingerprints of Stanley Hillis and Paul Molhoek.

13.  On 23 February 1982 a person visited the police in The Hague. The two reporting officers drew up, on 22 March, the following account of the interview:

"On Tuesday 23 February 1982 there appeared before us a person who for security reasons wishes to remain anonymous but whose identity is known to us. He/She stated that he/she knew that Stanley Hillis, Slobodan Kostovski, Paul Molhoek and Aad Denie, who were known to him/her, were guilty of the armed raid on a branch of the Nederlandse Middenstands Bank at Nieuwstraat 1 in Baarn on or about 19 January 1982. According to the said person, the first three of the aforementioned persons had carried out the raid and Aad Denie had acted as driver or at least he had picked them up in a car after the raid.

The said person also stated that the proceeds of the raid, amounting to about Fl. 600,000, had been divided into more or less equal parts by Hillis, Kostovski and Molhoek and that Aad Denie had received a small part thereof. From what he/she said, this would have been about Fl. 20,000. The said person also stated that Hillis, Kostovski and Molhoek knew each other from when they were detained in Scheveningen prison.

Hillis and Kostovski escaped from the said prison on 8 August 1981 and Molhoek was released at a later date. The said person stated that Paul Molhoek lived most of the time with Aad Denie at Paul Krugerlaan 216 in The Hague. Hillis and Kostovski were said to have lived for a while at Oude Gracht 76 in Utrecht, which they had rented in another name. A brother of Paul Molhoek also lived there; he was called Peter. The said person stated in this connection that the Utrecht police had raided the said premises but had not found the above-mentioned people. He/she said that Hillis, Kostovski and Molhoek were in a room on a higher floor of the same building in the Oude Gracht at the time of the police raid. The police had not searched that floor. The person in question also stated that Hillis was now believed to be living in Amsterdam.

Paul Molhoek and Hillis were said to meet each other quite regularly there, near Amstel Station, which was their usual meeting place.

According to the person in question, Hillis, Kostovski and Molhoek were in possession of powerful weapons. He/she knew that Hillis and Kostovski each had a Sten gun among other things and that Paul Molhoek had a revolver, possibly a Colt 45.

The person interviewed by us stated that he/she might later be able to provide more details about the above-mentioned persons and the offences they had committed."

14.  On 1 April 1982 Stanley Hillis and Slobodan Kostovski were arrested together in Amsterdam. They were in a car driven by one V., who had helped them to escape from prison and had had various contacts with them in and after January 1982.

On his arrest Slobodan Kostovski was in possession of a loaded revolver. Subsequently, firearms were also found in the home of Paul Molhoek, who was arrested on 2 April, in the home of V. and in another room in the house previously searched in Utrecht.

Like the applicant, Stanley Hillis, Paul Molhoek, Aad Denie and V. all have very long criminal records.

15.  A preliminary judicial investigation (gerechtelijk vooronderzoek; see paragraph 23 below) was instituted in respect of Stanley Hillis, Slobodan Kostovski, Paul Molhoek and Aad Denie. On 8 April 1982 Mr Nuboer, the examining magistrate (rechter-commissaris), interviewed, in the presence of the police but in the absence of the public prosecutor and of the applicant and his counsel, the witness who had made a statement to the police in The Hague on 23 February (see paragraph 13 above). The magistrate, who did not know the persons identity, considered his/her fear of reprisals to be well-founded and therefore respected his/her wish to remain anonymous. His report on the hearing recorded that the witness made the following sworn statement:

"On 23 February 1982 I made a statement to the police in The Hague which was included in a report drawn up on 22 March 1982. You read out that statement to me. I declared that it is the truth and that I stand by it, on the understanding that I was not aware that the bank in Baarn was at No. 1 Nieuwstraat. My knowledge stems from the fact that both Stanley Hillis and Paul Molhoek, as well as Aad Denie, had all told me about the hold-up. They said that they had taken not only cash, but also American travellers cheques and Eurocheques. I myself saw a number of the Eurocheques."

16.  On 2 June 1982 the examining magistrate wrote to the lawyers acting for those concerned, enclosing copies of the official reports, including the statements of the anonymous person he had seen. He indicated that they could submit written questions on the basis of the statements made, pointing out that they would not be invited to the hearing before him. Amongst those who responded was Mr Kostovskis lawyer, Mrs Spronken, who submitted fourteen questions in a letter of 14 June.

On 22 June, as a result of those questions, the anonymous witness whom Mr Nuboer had heard was interviewed again, this time by Mr Weijsenfeld, an examining magistrate deputising for Mr Nuboer. The police were present but neither the public prosecutor nor the applicant or his counsel. The magistrates report of the hearing recorded that the witness - whose anonymity was respected on this occasion also - made the following sworn statement:

"I stand by the statement which I made on 8 April 1982 to the examining magistrate in Utrecht. My answers to the questions posed by Mrs Spronken are as follows.

I am not the person who telephoned anonymously to the police communications centre in Amsterdam on 25 January 1982, nor the person who made a statement on 26 January 1982 at the police station in The Hague. I did not state to the police that I knew that the bank was at Nieuwstraat 1 in Baarn. I knew that it was in Baarn, but not the street. I learned the latter from the police and it was included as being part of my own statement by mistake. Although Mrs Spronken did not ask this, I would add that I did not inform the municipal police in Utrecht.

As regards the questions posed by Van Straelen, I would in the first instance refer to the statement I have just made. I am acquainted with Hillis, Kostovski, Molhoek and Denie and have no doubts as to their identity."

In the event, only two of Mrs Spronkens fourteen questions, most of which concerned the circumstances in which the witness had obtained his/her information, were answered. In this connection Mr Weijsenfeld added the following in his report:

"The questions sent in, including those from S.M. Hillis, which have not been answered were either not asked by me, the examining magistrate, in order to preserve the anonymity of the witness, or not answered by the witness for the same reason."

17.  The cases against Stanley Hillis, Slobodan Kostovski and Paul Molhoek came on for trial before the Utrecht District Court on 10 September 1982. Although for procedural reasons each case was dealt with separately and was the subject of a separate judgment, the court held a single sitting, so that the statements made thereat applied to all three suspects.

The witnesses heard in court included the examining magistrates Mr Nuboer and Mr Weijsenfeld (see paragraphs 15-16 above) and Mr Weijman, one of the police officers who had conducted the interview on 23 February (see paragraph 13 above). They had been called at the applicants request, but the court, pursuant to Article 288 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 25 (b) below), did not allow the defence to put to them certain questions designed to clarify the anonymous witnesses reliability and sources of information, where answers would have revealed the latters identity.

Mr Nuboer stated that he believed the witness he had heard on 8 April 1982, who had "made a favourable impression" on him; that he did not know the witnesss identity and considered the fear of reprisals advanced in support of his/her wish for anonymity to be a real one; that he believed the witness had made his/her statement to the police voluntarily; and that he had refused an offer by the police for him to interview the man they had seen on 26 January 1982 (see paragraph 11 above) as he could not guarantee the latters anonymity.

Mr Weijsenfeld stated that he considered to be "not unreliable" the witness - whose identity he did not know - whom he had interviewed on 22 June 1982 (see paragraph 16 above); and that he too regarded the witnesss fear of reprisals as well-founded.

Mr Weijman stated that, in his view, the person he had interviewed with a colleague on 23 February 1982 (see paragraph 13 above) was "completely reliable" because he/she had also given information on other cases which had proved to be correct. He added that certain parts of that persons statement had been omitted from the official report in order to protect his/her identity.

18.  The anonymous witnesses themselves were not heard at the trial. Contrary to a defence submission, the official reports drawn up by the police and the examining magistrates on the hearings of those witnesses were used in evidence. Also the sworn statements made by one of them to the magistrates were read out and designated as statements by a witness made at the trial, in accordance with Article 295 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 26 below).

In its judgments of 24 September 1982 the Utrecht District Court recognised, with regard to the use of the statements of the anonymous witnesses, that their sources of information could not be checked, that it could not form an independent view as to their reliability and that the accused were deprived of the possibility of being confronted with them. By way of justification for its decision nevertheless to use this material in evidence the court stated that it had been convinced of Mr Kostovskis guilt, considering that the statements strengthened and partly complemented each other and having regard to the views it had heard as to the reliability of one of the anonymous witnesses (see paragraph 17 above). Having also noted that the applicant had previously been found guilty of similar offences, the court convicted him and his co-accused of armed robbery and sentenced each of them to six years imprisonment.

19.  Mr Hillis, Mr Kostovski and Mr Molhoek - who have always denied any involvement in the bank raid - appealed to the Amsterdam Court of Appeal (Gerechtshof), which set aside the Utrecht District Courts judgments as it arrived at a different assessment of the evidence. However, after a retrial, at which the three cases were dealt with together, the Court of Appeal, by judgment of 27 May 1983, also convicted the applicant and his co-accused and imposed the same sentences as before.

On 13 May the Court of Appeal had heard a number of the witnesses previously heard at first instance, who stood by their earlier testimony. Like the Utrecht District Court, it had not allowed certain questions by the defence to be answered, where this would have revealed the identity of the anonymous witnesses. The following statement had also been made to the Court of Appeal by Chief Superintendent Alferink of The Hague municipal police:

"Consultations take place before anonymous witnesses are interviewed. It is customary for me to ascertain the identity of the witness to be interviewed in order to assess whether he or she could be in danger. In this case the anonymous witnesses were in real danger. The threat was real. Both witnesses decided to make statements on their own initiative. The public prosecutor was contacted, but I cannot remember who it was. The testimony of anonymous witnesses is offered to the examining magistrate after consultation with the public prosecutor. Both anonymous witnesses made a reliable impression on me."

The Court of Appeal likewise did not hear the anonymous witnesses but, again contrary to a defence submission, considered the official reports of their interviews with the police and the examining magistrates to be admissible evidence. The court found that the witnesses, who had made their statements on their own initiative, had good reason to fear reprisals; noted that they had made a reliable impression on Mr Alferink and a reasonably reliable one on Mr Nuboer; and took into account the connections between, and the mutual consistency of, the statements in question.

20.  On 25 September 1984 the Supreme Court (Hoge Raad) dismissed an appeal by the applicant on points of law. It found that the Amsterdam Court of Appeal had adduced sufficient reasons for admitting the reports in question (see paragraph 32 below). It also stated that Article 6 (art. 6) of the Convention did not prevent a judge, if he deemed it necessary in the interest of the proper administration of justice, from curtailing to some extent the obligation to answer questions and, notably, from allowing a witness not to answer questions about the identity of persons.

21.  On 8 July 1988, by which time he had served 1,461 days of his prison sentence, Mr Kostovski became due for release on parole. However, on that day he was extradited from the Netherlands to Sweden, to serve there a sentence of eight years imprisonment.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Code of Criminal Procedure

22.  The Netherlands Code of Criminal Procedure ("CCP") came into force on 1 January 1926. The citations appearing in the present judgment are taken from the CCP as it stood at the time of the applicants trials.

23.  Article 168 CCP provides that each District Court has one or more examining magistrates to whom criminal cases are entrusted. They are nominated, for a term of two years, by the competent Court of Appeal from amongst the members of the District Court.

It is open to the public prosecutor, under Article 181 CCP, to request what is called - in order to distinguish it from the subsequent investigation at the trial - a "preliminary investigation", which it is the task of an examining magistrate to conduct. In that event the latter will hear the suspect, witnesses and experts as soon as possible and as often as is required (Article 185 CCP). Both the public prosecutor and defence counsel are, in principle, entitled to be present at those hearings (Articles 185 § 2 and 186) and, even if they are absent, to give notice of questions they wish to have put.

The preliminary investigation provides a basis for a decision with regard to the further prosecution of a suspect and also serves to clarify matters which cannot properly be investigated at the trial. The magistrate must act impartially, by collecting also evidence which might exculpate the suspect.

If the public prosecutor is of the opinion that the results of the preliminary investigation justify further prosecution, he will notify the suspect and refer the case to the court. The investigation at the trial will then follow.

24.  Under Article 338 CCP, a finding that the accused has been proved to have committed the acts with which he is charged may be made by a judge only if he has been so convinced through the investigation at the trial, by the contents of "legal means of evidence". The latter consist, according to Article 339 CCP, exclusively of (i) what the judge has himself observed; (ii) statements made by the accused; (iii) statements made by a witness; (iv) statements made by an expert; and (v) written documents.

Evidence in the third category is defined in Article 342 CCP, which reads:

"1. A statement by a witness is understood to be his statement, made in the investigation at the trial, of facts or circumstances which he himself has seen or experienced.

2. The judge cannot accept as proven that the defendant has committed the act with which he is charged, solely on the statement of one witness."

25.  Articles 280 and 281-295 CCP contain various provisions concerning the examination of witnesses at the trial, of which the following are of importance in the context of the present case.

(a) The president of the court must ask the witness to state, after his first names and surname, his age, occupation and address (Article 284 § 1 CCP); the same obligation is also laid, by Article 190 CCP, on an examining magistrate when he is hearing witnesses.

(b) Articles 284, 285 and 286 CCP make it clear that the accused is entitled to put questions to a witness. As a general rule witnesses are examined first by the president of the court; however, a witness who has not been heard during the preliminary investigation and has been called at the request of the defence will be examined first by the accused and only afterwards by the president (Article 280 § 3 CCP). In any event, Article 288 CCP empowers the court "to prevent a question put by the accused, counsel for the defence or the public prosecutor being answered".

(c) Article 292 CCP enables the president of the court to order an accused to leave the court-room so that a witness may be examined out of his presence. If such an order - for which reasons do not have to be given - is made, counsel for the defence may question the witness and "the accused shall be told immediately what has happened during his absence and only then will the investigation be resumed" (Article 292 § 2 CCP). Thus, on returning to the court-room the accused may avail himself of his right, under Article 285 CCP, to put questions to the witness.

26.  Article 295 CCP provides for an exception to the rule in Article 342 CCP (see paragraph 24 above) that witnesses should be heard at the trial. It reads:

"An earlier statement by a witness who, having been sworn in or admonished to speak the truth in accordance with Article 216 § 2, has died or, in the opinion of the court, is unable to appear at the trial shall be considered as having been made at the trial, on condition that it is read aloud there."

In connection with witnesses unable to appear at the trial, Article 187 CCP provides:

"If the examining magistrate is of the opinion that there are grounds for assuming that the witness or the expert will not be able to appear at the trial, he shall invite the public prosecutor, the defendant and counsel to be present at the hearing before him, unless, in the interest of the investigation, that hearing cannot be delayed."

27.  The fifth category of evidence listed in Article 339 CCP (see paragraph 24 above) is defined in Article 344 CCP which, so far as is relevant, reads:

"1. By written documents is understood:

1o ...;

2o official reports and other documents, drawn up in the lawful form by bodies and persons who have the proper authority and containing their statement of facts or circumstances which they themselves have seen or experienced;

3o...;

4o...;

5o all other documents; but these are valid only in conjunction with the content of other means of evidence.

2. The judge can accept as proven that the defendant has committed the act with which he is charged, on the official report of an investigating officer."

An anonymous statement contained in an official police report falls within the scope of sub-paragraph 2o of paragraph 1 of this Article.

B. Criminal procedure in practice

28.  In the Netherlands, the procedure in a criminal case follows in actual practice a course that is markedly different from that suggested by the provisions referred to in paragraphs 23 to 27 above. This is to a considerable extent due to a leading judgment delivered by the Supreme Court on 20 December 1926, the year in which the CCP came into force. That judgment (Nederlandse Jurisprudentie (NJ) 1927, 85) contains the following rulings, each of which is of importance in the context of the present case:

(a) for a statement by a witness to be considered as having been made at the trial under Article 295 CCP (see paragraph 26 above), it is immaterial whether or not the examining magistrate has complied with Article 187 CCP (ibid.);

(b) a deposition by a witness concerning what he was told by another person (hearsay evidence) may be used as evidence, albeit with the utmost caution;

(c) it is permissible to use as evidence declarations made by the accused or by a witness to a police officer, as recorded in the latters official report.

29.  These rulings permit the use, as "legal means of evidence" within the meaning of Articles 338 and 339 CCP (see paragraph 24 above), of depositions made by a witness not at the trial but before a police officer or the examining magistrate, provided they are recorded in an official report which is read aloud in court. The rulings have had the effect that in practice the importance of the investigation at the trial - which is never conducted before a jury - has dwindled. In the great majority of cases witnesses are not heard at the trial but either only by the police or also by the examining magistrate.

30.  The law does not make the presence of counsel for the defence obligatory during the investigation by the police. The same applies to the preliminary investigation by the examining magistrate (but see paragraph 23 above). Nowadays, however, most examining magistrates invite the accused and his counsel to attend when they are hearing witnesses.

C. The anonymous witness: case-law

31.  The CCP contains no express provisions on statements by anonymous witnesses.

However, with the increase in violent, organised crime a need was felt to protect those witnesses who had justification for fearing reprisals, by granting them anonymity. In a series of judgments the Supreme Court has made this possible.

32.  A precursor to this development was a judgment of 17 January 1938 (NJ 1938, 709) in which the Supreme Court held that hearsay evidence (see paragraph 28 (b) above) could be admitted even if the witness did not name his informant. Decisions to the same effect have been handed down in the 1980s.

In a judgment of 5 February 1980 (NJ 1980, 319), concerning a case where the examining magistrate had granted anonymity to and had heard a witness without the accused or his counsel being present, the Supreme Court held - following its judgment of 20 December 1926 (see paragraph 28 above) - that non-compliance with Article 187 CCP (see paragraph 26 above) did not prevent the magistrates official report being used in evidence, "albeit with the caution called for when assessing the probative value of such evidence". The same ruling was made in a judgment of 4 May 1981 (NJ 1982, 268), concerning a case where the witness had been heard anonymously by both the police and the examining magistrate; on that occasion the Supreme Court also held - in accordance with its above-mentioned judgment of 17 January 1938 - that the mere fact that the official reports of the hearings did not name the witness was not an obstacle to their utilisation in evidence, subject to an identical proviso as to caution.

It may be inferred from a judgment of 29 November 1983 (NJ 1984, 476) that the caution called for does not necessarily imply that anonymous witnesses must have been heard by the examining magistrate also.

The next judgments in the series are those given by the Supreme Court on 25 September 1984 in the cases of Mr Kostovski and his co-accused, one of which is published in NJ 1985, 426. They contain the following new elements:

(a) the mere fact that the examining magistrate did not know the identity of the witness does not prevent the use in evidence of the official report of the hearing he conducted;

(b) if the defence contests at the trial the reliability of depositions by an anonymous witness, as recorded in the official report of the hearing of the witness, but the court nevertheless decides to admit them as evidence, it must give reasons justifying that decision.

These principles were confirmed in a judgment of 21 May 1985 (NJ 1986, 26), which makes it clear that the Supreme Courts review of the reasons given to justify the admission of anonymous statements as evidence is only a marginal one.

D. Law reform

33.  In their submissions preceding certain of the Supreme Courts judgments referred to in paragraph 32 above, various Advocates-General, whilst recognising that the granting of anonymity to witnesses could not always be avoided and sometimes had to be accepted as the lesser evil, nevertheless voiced concern. The learned writers who annotated the judgments did likewise, stressing the need for the courts to be very cautious indeed. The judgments have, however, also been criticised.

34.  In 1983 the Association of Judges expressed disquiet at the increase in cases in which witnesses were threatened and at the growing number of witnesses who refused to testify unless they were granted anonymity. The Association recommended that the legislature should direct its attention to the question of anonymous witnesses.

The Minister of Justice consequently set up in September 1984 an external advisory committee, called "the Commission on Threatened Witnesses", to examine the problem. In its report of 11 June 1986, which was later submitted for advice to several bodies concerned with the application of the criminal law, the Commission concluded, with only one member dissenting, as follows:

"In some cases one cannot avoid anonymity of witnesses. Reference is made to the fact (which was also pointed out by the Minister) that at present there are forms of organised criminality of a gravity that the legislature of the day would not have considered possible."

The Commission added that "in a society governed by the rule of law the interference with, or more accurately the frustration of, the course of justice resulting [from this situation] cannot possibly be accepted".

The Commission proposed that the law should in principle forbid the use as evidence of statements by anonymous witnesses. It should, however, be possible to make an exception where the witness would run an unacceptable risk if his or her identity were known. In such cases an anonymous statement might be admitted as evidence if the witness had been examined by an examining magistrate, the accused being given a right of appeal against the latters decision to grant anonymity. The report contains a Bill making the necessary modifications to the CCP (with draft explanatory notes) and comparative data.

According to the Government, initiation of legislation in this area has been deferred pending the Courts decision in the present case.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

35.  In his application (no. 11454/85) lodged with the Commission on 18 March 1985, Mr Kostovski alleged a breach of Article 6 §§ 1 and 3 (d) (art. 6-1, art. 6-3-d) of the Convention, notably in that he was not given the opportunity to have questions put to the anonymous witnesses and was unable to challenge their statements.

36.  The Commission declared the application admissible on 3 December 1986.

In its report of 12 May 1988 (drawn up in accordance with Article 31) (art. 31), the Commission expressed the unanimous opinion that there had been a violation of paragraph 1 read in conjunction with paragraph 3 (d) of Article 6 (art. 6-1, art. 6-3-d). The full text of the Commissions opinion and of the concurring opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[*].

AS TO THE LAW

I.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 (art. 6)

37.  The essence of Mr Kostovskis claim was that he had not received a fair trial. In this connection he relied mainly on the following provisions of Article 6 (art. 6) of the Convention:

"1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing ... by an independent and impartial tribunal ...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

..."

The Commission arrived at the conclusion, which was contested by the Government, that there had been a breach of paragraph 1, taken together with paragraph 3 (d), of Article 6 (art. 6-1, art. 6-3-d).

38.  The source of the applicants allegation was the use as evidence, by the Utrecht District Court and the Amsterdam Court of Appeal, of reports of statements by two anonymous persons. The latter had been heard by the police and, in one case, also by the examining magistrate but were not themselves heard at either of the trials (see paragraphs 11, 13, 15, 16, 18 and 19 above).

39.  It has to be recalled at the outset that the admissibility of evidence is primarily a matter for regulation by national law (see the Schenk judgment of 12 July 1988, Series A no. 140, p. 29, § 46). Again, as a general rule it is for the national courts to assess the evidence before them (see the BarberàMessegué and Jabardo judgment of 6 December 1988, Series A no. 146, p. 31, § 68).

In the light of these principles the Court sees its task in the present case as being not to express a view as to whether the statements in question were correctly admitted and assessed but rather to ascertain whether the proceedings considered as a whole, including the way in which evidence was taken, were fair (ibid.).

This being the basic issue, and also because the guarantees in paragraph 3 of Article 6 (art. 6-3) are specific aspects of the right to a fair trial set forth in paragraph 1 (art. 6-1) (see, inter alia, the same judgment, p. 31, § 67), the Court will consider the applicants complaints from the angle of paragraphs 3 (d) and 1 taken together (art. 6-3-d, art. 6-1).

40.  The Court notes that only one of the authors of the statements - namely the person whose statements were read out at the trial - was, under Netherlands law, regarded as a "witness" (see paragraph 18 above). However, in view of the autonomous interpretation to be given to this term (see the Bönisch judgment of 6 May 1985, Series A no. 92, p. 15, §§ 31-32), both authors should be so regarded for the purposes of Article 6 § 3 (d) (art. 6-3-d) of the Convention, since the statements of both of them, whether read out at the trial or not, were in fact before the court and were taken into account by it.

41.  In principle, all the evidence must be produced in the presence of the accused at a public hearing with a view to adversarial argument (see the above-mentioned BarberàMessegué and Jabardo judgment, Series A no. 146, p. 34, § 78). This does not mean, however, that in order to be used as evidence statements of witnesses should always be made at a public hearing in court: to use as evidence such statements obtained at the pre-trial stage is not in itself inconsistent with paragraphs 3 (d) and 1 of Article 6 (art. 6-3-d, art. 6-1) provided the rights of the defence have been respected.

As a rule, these rights require that an accused should be given an adequate and proper opportunity to challenge and question a witness against him, either at the time the witness was making his statement or at some later stage of the proceedings (see, mutatis mutandis, the Unterpertinger judgment of 24 November 1986, Series A no. 110, pp. 14-15, § 31).

42.  Yet such an opportunity was not afforded to the applicant in the present case, although there could be no doubt that he desired to challenge and question the anonymous persons involved. Not only were the latter not heard at the trials but also their declarations were taken, whether by the police or the examining magistrate, in the absence of Mr Kostovski and his counsel (see paragraphs 11, 13, 15 and 16 above). Accordingly, at no stage could they be questioned directly by him or on his behalf.

It is true that the defence was able, before both the Utrecht District Court and the Amsterdam Court of Appeal, to question one of the police officers and both of the examining magistrates who had taken the declarations (see paragraphs 17 and 19 above). It was also able, but as regards only one of the anonymous persons, to submit written questions to him/her indirectly through the examining magistrate (see paragraph 16 above). However, the nature and scope of the questions it could put in either of these ways were considerably restricted by reason of the decision that the anonymity of the authors of the statements should be preserved (see paragraphs 16, 17 and 19 above).

The latter feature of the case compounded the difficulties facing the applicant. If the defence is unaware of the identity of the person it seeks to question, it may be deprived of the very particulars enabling it to demonstrate that he or she is prejudiced, hostile or unreliable. Testimony or other declarations inculpating an accused may well be designedly untruthful or simply erroneous and the defence will scarcely be able to bring this to light if it lacks the information permitting it to test the authors reliability or cast doubt on his credibility. The dangers inherent in such a situation are obvious.

43.  Furthermore, each of the trial courts was precluded by the absence of the said anonymous persons from observing their demeanour under questioning and thus forming its own impression of their reliability. The courts admittedly heard evidence on the latter point (see paragraphs 17 and 19 above) and no doubt - as is required by Netherlands law (see paragraph 32 above) - they observed caution in evaluating the statements in question, but this can scarcely be regarded as a proper substitute for direct observation.

It is true that one of the anonymous persons was heard by examining magistrates. However, the Court is bound to observe that - in addition to the fact that neither the applicant nor his counsel was present at the interviews - the examining magistrates themselves were unaware of the persons identity (see paragraphs 15-16 above), a situation which cannot have been without implications for the testing of his/her reliability. As for the other anonymous person, he was not heard by an examining magistrate at all, but only by the police (see paragraphs 11 and 17 above).

In these circumstances it cannot be said that the handicaps under which the defence laboured were counterbalanced by the procedures followed by the judicial authorities.

44.  The Government stressed the fact that case-law and practice in the Netherlands in the matter of anonymous evidence stemmed from an increase in the intimidation of witnesses and were based on a balancing of the interests of society, the accused and the witnesses. They pointed out that in the present case it had been established that the authors of the statements in question had good reason to fear reprisals (see paragraph 19 above).

As on previous occasions (see, for example, the Ciulla judgment of 22 February 1989, Series A no. 148, p. 18, § 41), the Court does not underestimate the importance of the struggle against organised crime. Yet the Governments line of argument, whilst not without force, is not decisive.

Although the growth in organised crime doubtless demands the introduction of appropriate measures, the Governments submissions appear to the Court to lay insufficient weight on what the applicants counsel described as "the interest of everybody in a civilised society in a controllable and fair judicial procedure". The right to a fair administration of justice holds so prominent a place in a democratic society (see the Delcourt judgment of 17 January 1970, Series A no. 11, p. 15, § 25) that it cannot be sacrificed to expediency. The Convention does not preclude reliance, at the investigation stage of criminal proceedings, on sources such as anonymous informants. However, the subsequent use of anonymous statements as sufficient evidence to found a conviction, as in the present case, is a different matter. It involved limitations on the rights of the defence which were irreconcilable with the guarantees contained in Article 6 (art. 6). In fact, the Government accepted that the applicants conviction was based "to a decisive extent" on the anonymous statements.

45.  The Court therefore concludes that in the circumstances of the case the constraints affecting the rights of the defence were such that Mr Kostovski cannot be said to have received a fair trial. There was accordingly a violation of paragraph 3 (d), taken together with paragraph 1, of Article 6 (art. 6-3-d, art. 6-1).

II.  APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

46.  Article 50 (art. 50) of the Convention provides:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

The applicant sought under this Article (art. 50) compensation for non-pecuniary damage. He made no claim in respect of pecuniary damage or of costs and expenses and these are not matters which the Court has to examine of its own motion (see, amongst various authorities, the Brogan and Others judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, p. 36, § 70).

47.  According to Mr Kostovski, a finding by the Court of a violation in his case would mean that he should have been acquitted for lack of evidence. On this basis he claimed 150,000 Dutch guilders for the non-pecuniary damage represented by his unjustified detention. However, he also requested the Court to rule that the compensation to be fixed by it need not be paid if the Government of the Netherlands arranged with the Government of Sweden for the number of days of detention undergone by him in the former State as a result of his conviction to be set off against the prison sentence he was currently serving in the latter State (see paragraph 21 above).

The Delegate of the Commission did not comment on the Article 50 (art. 50) issue. The Governments principal plea was that there was not a sufficient causal link between the alleged damage and the violation found: it was not established that Mr Kostovski would have been acquitted if certain of the questions put to the authors of the anonymous statements had not been barred or even if their anonymity had not been guaranteed. In the alternative, the Government asserted that the sum claimed was much too high; should the Court consider an award appropriate, they left its amount to the Courts discretion.

48.  The Court is unable to accept the Governments principal plea. The applicants detention was the direct consequence of the establishment of his guilt, which was effected in a manner that did not comply with the requirements of Article 6 (art. 6) (see, mutatis mutandis, the above-mentioned Unterpertinger judgment, Series A no. 110, p. 16, § 35).

However, the Court has been provided by those appearing before it with no information as to whether and, if so, to what extent the internal law of the respondent State allows reparation to be made for the consequences of the violation found in the present case. It therefore considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision and must be reserved.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds unanimously that there has been a violation of paragraph 3 (d), taken together with paragraph 1, of Article 6 (art. 6-3-d, art. 6-1) of the Convention;

2. Holds by seventeen votes to one that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the whole of the said question;

(b) invites the Government and the applicant to submit, within the forthcoming three months, their written comments thereon and, in particular, to notify the Court of any agreement reached between them;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Court power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 20 November 1989.

Rolv RYSSDAL, President

Marc-André EISSEN, Registrar

 


[*] Note by the registry: The case is numbered 10/1988/154/208.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[*] Note by the Registrar.  For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (volume 166 of Series A of the Publications of the Court), but a copy of the Commission's report is obtainable from the registry.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde