Akdivar i ostali protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
21893/93
Stepen važnosti
1
Jezik
Bosanski
Datum
16.09.1996
Članovi
5
6
8
8-1
8-2
14
18
35
35-1
35-3-a
46
46-2
P1-1
P1-1-1
Kršenje
8
8-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
14
18
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 18) Granice korišćenje ograničenja prava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-3-a) Zloupotreba prava na predstavku
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Pravično zadovoljenje
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
U noći 11. novembra 1992.godine, između 100 i 150 pripadnika Kurdske Radničke Partije (PKK) napali su žandarmerijsku stanicu u Bogazköyu, koja se nalazi u obližnjem selu, ubivši pri tom jednog i ranivši osam vojnika. Sledećih dana snage sigurnosti su opkolile to područje i izvršile pretres u pokušaju da pronađu teroriste. Sam sled događaja je sporan.

Prema podnosiocima predstavki, u noći 10. novembra 1992. godine, vojnici su ušli u selo Kelekçi i uputili starešinu sela da odmah evakuiše sve stanovnike. U međuvremenu, vojnici su podmetnuli vatru u devet kuća, uključujući i one koje su pripadale nekima od podnosilaca predstavki. Većina žitelja je napustila Kelekçi i otišla u Diyarbakir. Neki su se uselili kod rođaka, a neki su ostali bez smeštaja. Dana 6. aprila 1993. godine vojnici su se vratili u selo i spalili ostale kuće. Kelekçi je sada u potpunosti evakuisan.

Prema Vladi, nakon napada PKK u julu 1992. godine, seljaci su počeli da dobrovoljno napuštaju svoje domove zato što su se tamo osećali nesigurno, a njihove napuštene kuće su se same urušile. Nakon napada na žandarmerijsku stanicu Bogazköy snage sigurnosti su vršile pretrese u tom području i tom prilikom su pronašli nekoliko napuštenih terorističkih skloništa, ali nikakva šteta nije počinjena u selu Kelekçi. U aprilu 1993. godine snage sigurnosti su ponovo pretražile selo, ali ponovo nisu počinile nikakvu štetu. Nakon što su vojnici napustili selo, teroristi PKK-a su došli u selo i podmetnuli vatru u preostalim kućama.

Predstavka koja je uložena Komisiji 3. maja 1993. godine proglašena je prihvatljivom 19. oktobra 1994. godine. U svom izvještaju od 26. oktobra 1995. godine Komisija je izrazila mišljenje da je u ovom predmetu povređen član 8. Konvencije i član 1 Protokola br. 1 (osamnaest glasova prema jedan), da je povređen član 3. Konvencije (četrnaest glasova prema pet), da nije povređen član 5. stav 1 (jednoglasno), da je povređen član 6. stav 1 i 13. (dvanaest glasova prema sedam), a da nisu povređeni članovi 14. i 18. (jednoglasno), te da se Turska nije povinovala svojim obavezama prema članu 25. stav 11 (dvanaest članova prema sedam).

Podnosioci predstavki tvrde da je dokazano da su oni bili žrtve Vladine politike nasilnih izbacivanja iz domova, što čini praksu u kršenju člana 8. Uz to još su naglasili da je spaljivanje njihovih kuća dovelo do ozbiljnog kršenja njihovih prava iz člana 1. Protokola br. 1. Sud je mišljenja da ne može biti sumnji da je namernim paljenjem domova podnosilaca predstavki, i svega što je bilo u njima, učinjeno ozbiljno mešanje u njihovo pravo na poštovanje njihovog porodičnog života i doma, i njihovo pravo na mirno uživanje poseda. Vlada nije ponudila nikakvo opravdanje za ovo mešanje – njihov odgovor se sveo na negiranje umešanosti snaga sigurnosti u ovaj incident; Sud mora zaključiti da je došlo do povrede člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1.

Podnosioci predstavki su tvrdili da su akti uništavanja njihove imovine i njihovo iseljavanje iz sela deo smišljene i nepravedne politike usmerene protiv njih jer su Kurdi, i da je time došlo do povrede članova 14. i 18. Konvencije. Sud podsjeća da je Komisija već razmotrila ove navode, i našla da su oni, u svetlu dokaza koji su joj prezentovani, neosnovani. Imajući u vidu ulogu Komisije u utvrđivanju i verifikaciji činjenica, Sud prihvata odluku Komisije po ovom pitanju. Shodno tome, Sud ne nalazi da su ove odredbe povređene.

Uz presudu su priložena izdvojena mišljenja sudija.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDKSA PRAVA

VELIKO VEĆE

AKDIVAR I OSTALI protiv TURSKE

STRAZBUR

PRESUDA

16. septembra 1996. godine

NEZVANIČNI SAŽETAK I ISTORIJAT PREDMETA

A.    Osnovne činjenice

U noći 11. novembra 1992.godine, između 100 i 150 terorista Kurdske Radničke Partije (PKK) napali su žandarmerijsku stanicu u Bogazköyu, koja se nalazi u obližnjem selu, ubivši pri tom jednog i ranivši još osam drugih vojnika. Slijedećih dana snage sigurnosti su opkolile to područje i izvršile pretres u pokušaju da pronađu teroriste. Sam slijed događaja je sporan.

Prema podnosiocima predstavki, u noći 10. novembra 1992. godine, vojnici su ušli u selo Kelekçi i uputili starješinu sela da odmah evakuira sve stanovnike. U međuvremenu, vojnici su podmetnuli vatru u devet kuća, uključujući i one koje su pripadale nekima od podnosilaca predstavki. Većina žitelja je napustila Kelekçi i otišla u Diyarbakir. Neki su uselili kod rođaka, a neki su ostali bez smještaja. Dana 6. aprila 1993. godine vojnici su se vratili u selo i spalili ostale kuće. Kelekçi je sada u potpunosti evakuisan.

Prema Vladi, nakon napada PKK u julu 1992. godine, seljaci su počeli da dobrovoljno napuštaju svoje domove zato što su se tamo osjećali nesigurno, a njihove napuštene kuće su se same urušile. Nakon napada na žandarmerijsku stanicu Bogazköy snage sigurnosti su vršile pretrese u tom području i tom prilikom su pronašli nekoliko napuštenih terorističkih skloništa, ali nikakva šteta nije počinjena u selu Kelekçi. U aprilu 1993. godine snage sigurnosti su ponovo pretražile selo, ali ponovo nisu počinile nikakvu štetu. Nakon što su vojnici napustili selo, teroristi PKK-a su došli u selo i podmetnuli vatru u preostalim kućama.

B.    Postupak pred Komisijom

Predstavka koja je uložena Komisiji 3. maja 1993. godine proglašena je prihvatljivom 19. oktobra 1994. godine.

Delegacija Komisije je saslušala dokaze u prisustvu stranaka u Diyarbakiru od 13. do 14. marta 1995. godine i u Ankari od 12. do 14. aprila 1995. godine.

U svom izvještaju od 26. oktobra 1995. godine Komisija je utvrdila činjenice i izrazila mišljenje da je u ovom predmetu povrijeđen član 8. Konvencije i član 1 Protokola br. 1 (osamnaest glasova prema jedan), da je povrijeđen član 3. Konvencije (četrnaest glasova prema pet), da nije povrijeđen član 5. stav 1 (jednoglasno), da je povrijeđen član 6. stav 1 i 13. (dvanaest glasova prema sedam), da nisu povrijeđeni članovi 14. i 18. (jednoglasno), te da se Turska nije povinovala svojim obavezama prema članu 25. stav 11 (dvanaest članova prema sedam).

Predmet je Vlada Turske uputila Sudu 4. decembra 1995. godine, a Evropska komisija dana 11. decembra 1995. godine.

 

IZVOD IZ PRESUDE

PRAVO

I.  STATUS HUSEINA AKDIVARA I AHMETA ÇIÇEKA

  1. Svojim podneskom pred Sudom Vlada je tražila da se utvrdi da takozvani podnosioci predstavke Hüsein Akdivar i Ahmet Çiçek (rođen 1967) nemaju status žrtve u okviru značenja člana 25. stav 1 Konvencije.
  2. Sud podsjeća da je u izvještaju Komisije od 26. oktobra 1995. godine utvrđeno da Hüseyin Akdivar i Ahmet Çiçek ne mogu biti smatrani podnosiocima predstavki. Ahmet Çiçek je porekao da je potpisao punomoć dostavljenu Komisiji, a drugi da je bio zamijenjen sa rođakom istog imena, rođenim je 1968. godine, za kojeg je Komisija smatrala da je pravi podnosilac predstavke. Ovi nalazi koji se odnose na status podnosilaca predstavki nisu osporavani u postupku pred Sudom.
  3. Imajući u vidu gore navedeno, Sud također smatra da se oni ne mogu smatrati za podnosioce predstavki.

II.    PRETHODNI PRIGOVORI VLADE

A.    Navodna zloupotreba postupka

  1. Prije ulaganja podneska Vlada je tražila da se održi odvojena rasprava povodom prethodnog prigovora prema članu 26. Konvencije (v. stav 5 gore), i ponovo tokom njihovog usmenog iznošenja dokaza pred Sudom, oni su tvrdili da je ovim predstavkama učinjena zloupotreba prava na žalbu. Oni su tvrdili da je propust podnosilaca predstavke da iscrpe domaće pravne lijekove dostupne u jugoistočnoj Turskoj (v. stavove 55-59 gore) dio opće politike PKK da ocrni Tursku i njene sudske institucije i da promoviše ideju o legitimnosti njenih terorističkih akcija. Kao dio ove strategije, bilo je potrebno da se dokaže da je turski sudski sistem neefikasan i nesposoban da izađe nakraj sa ovakvim žalbama i da udalji stanovništvo jugoistočne Turske od institucija Republike, a posebno sudova. Oni su naveli da je propuštanje podnosilaca predstavke da iscrpe domaće pravne lijekove u ovom predmetu, prema tome, imalo politički cilj.
  2. Podnosioci predstavki su negirali da su predstavke podnesene zbog političke propagande protiv Vlade Turske. Oni su svoje predmete iznijeli kako bi nadoknadili štetu koju su pretrpjeli zbog kršenja Konvencije i sa željom da se vladavina prava vrati u taj dio Turske.
  3. Komisija je u svojoj odluci o prihvatljivosti od 19. oktobra 1994. godine smatrala da bi argumenti koje je Vlada iznijela mogli biti prihvaćeni samo ukoliko bi bilo jasno da su predstavke zasnovane na neistinitim činjenicama, što se u tom stadiju postupka pokazalo da nije slučaj.
  4. Sud dijeli mišljenje Komisije. Sud se poziva na to da je Komisija u svojim nalazima suštinski prihvatila navode podnosilaca predstavki koji se odnose na uništenje njihove imovine (v. dole stavove 78-82). Pod ovim okolnostima, i a fortiori, izjašnjavanje Vlade se mora odbiti.

B.    Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova

  1. Član 26. Konvencije predviđa, kao što slijedi:

"Komisija može prihvatiti da razmata slučaj samo ako su svi domaći pravni lijekovi iscrpljeni, u skladu sa općepriznatim pravilima primjene međunarodnog prava, a u periodu od šest mjeseci od dana kad je donesena konačna odluka."

 1.    Argumenti koji su se u vezi sa ovim pojavili pred Sudom

(a)  Vlada

  1. Vlada je predložila da predstavke treba odbiti zbog propusta iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova kao što je predviđeno članom 26. Oni su u tom smislu naglasili da ne samo da su podnosioci predstavki propustili da iscrpe domaće pravne lijekove nego nisu učinili ni najmanji pokušaj da to učine. Niti jedan navod ili zahtjev za naknadu štete nisu nikada podneseni sudovima u Turskoj. Sudski organi su stoga bili lišeni mogućnosti da primijene odredbe procesnog i materijalnog prava koje se odnose na naknadu štete, a koje su dostupne prema turskom pravu.
  2. Vlada nadalje tvrdi da su se podnosioci predstavke mogli obratiti upravnim sudovima i tražiti kompenzaciju za navodnu štetu prema članu 125. Ustava Turske (v. stavove 28-30 gore) koji, naglašava Vlada, ne postavlja ograničenja na pravo osporavanja akata ili odluka upravnih organa, čak i u vanrednom ili opsadnom stanju, ili ratu. Pozivajući se na brojne okončane slučajeve, oni su iznijeli da su upravni sudovi dosudili naknadu štete u mnogim predmetima, uključujući smrt, povrede ili oštećenja imovine koji su proizašli iz vanrednog stanja, a na osnovu teorije o društvenom riziku, te da u ovakvim postupcima nije bilo neophodno dokazati grešku (v. stav 29 gore). Štaviše, teret dokazivanja je pojednostavljen od strane suda do te mjere da je dovoljno pokazati da postoji uzročna veza između onoga što je učinjeno i štete koja se desila. Nadalje, sudovi koji su postigli ogromno iskustvo u borbi protiv terorizma, bili su spremni dosuditi naknadu štete koja je nastala ne samo postupcima državne uprave nego i one nastale postupcima PKK. Oni su također naglasili, ponovo se pozivajući na okončane predmete, da su podnosioci predstavki mogli tražiti naknadu štete i prema općim normama građanskog prava. Zakon o obligacionim odnosima predviđa pravo na naknadu u predmetima gdje su službenici državne uprave počinili nezakonite radnje. Naročito to da je sudska praksa ustanovila da sudovi u parničnom postupku nisu vezani oslobađajućim presudama donesenim protiv službenika državne uprave u krivičnom postupku. 
  3. Pozivajući se na veliki broj ključnih presuda međunarodnih nezavisnih sudova u ovoj oblasti, Vlada je ostala pri tvrdnji da se zahtjev iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova primjenjuje, osim ako podnosilac predstavke može pokazati da su domaći pravni lijekovi koji su mu na raspolaganju izrazito neefikasni ili da pravni lijek uopće ne postoji (v., inter alia, predmet Interhandel, izvještaj Međunarodnog suda pravde (1959. god.), Finish Ships Arbitration (- arbitraža o finskim brodovima, 1934. god.), izvještaj Međunarodne arbitraže, Ujedinjene nacije, tom 3; predmet Ambatielos tužba, ibid., tom 12). Podnosioci predstavki nisu podnijeli nijedan dokaz da je u njihovom slučaju postojala nesavladiva prepreka da pokrenu postupak pred sudovima u Turskoj. Iako brojne presude prezentirane od strane Vlade ne pokrivaju upravo predmet predstavke podnosilaca, one bez sumnje pokazuju realnost i efikasnost postupaka pred sudovima u Turskoj. Nedostatak takve presude bi se mogao objasniti činjenicom da državna uprava kroz Fond za pomoć i socijalnu solidarnost pruža značajnu finansijsku pomoć, pomoć u materijalu i smještaj upravo licima koja su izgubila svoje posjede ili domove zbog terorističkih aktivnosti ili zbog borbe sa snagama bezbjednosti.
  4. Konačno, Vlada je tvrdila da podnosioci predstavki nisu ni na koji način potkrijepili navode koji se tiču straha od represalija zbog obraćanja sudovima u Turskoj. Oni su, kao i veliki broj drugih podnosilaca predstavki u drugim predmetima koji su trenutno u postupku pred Komisijom, bili u stanju podnijeti predstavke u Strasbourgu bez uznemiravanja. Ako su bili u mogućnosti da se savjetuju sa pravnicima iz Udruženja za ljudska prava, sa ciljem da podnesu predstavke u Strasbourg, isto tako su mogli da svoja prava ostvare i pred upravnim sudovima.

(b)    Podnosioci predstavki

  1. Podnosioci predstavki su ostali pri tvrdnji, pozivajući se na izvještaje organizacija za zaštitu ljudskih prava, da je razaranje njihovih domova dio državne politike koja je pogodila više od dva miliona ljudi i skoro tri hiljade naselja. Sela su ponekad bivala spaljena i evakuisana zato što se smatralo da daju sklonište članovima PKK. Takva politika, prema njihovim podnescima, tolerisala se, opraštala, a moguće i naređivala od strane najviših organa vlasti u državi koja je imala za cilj masovno raseljavanje stanovništva u zoni vanrednog stanja u jugoistočnoj Turskoj. U toj regiji je, prema tome, nastala jedna administrativna praksa koja je dovela do toga da su svi pravni lijekovi postali iluzorni, neadekvatni i neefikasni. Zato što nije bilo naznaka da je Vlada voljna preduzeti ijedan korak da bi se stalo ukraj takvoj praksi, žrtve nisu mogle imati efikasne pravne lijekove. S druge strane, podnosioci predstavki su tvrdili da su pravni lijekovi koji su im bili na raspolaganju pred upravnim sudovima u odnosu na njihove predstavke neefikasni. Na prvom mjestu, Vlada nije bila u stanju predstaviti nijedan slučaj u kojem su upravni sudovi razmatrali tužbu sličnu njihovoj, tj. da su žandarmi spalili njihove domove. Na drugom mjestu, a tiče se zakona u Turskoj, administrativni sud nije nadležan da razmatra predmete kao što je njihov, koji se tiču podmetanja požara i zastrašivanja. Tako ozbiljna krivična djela očigledno su van dužnosti javnih službenika i prema tome izvan nadležnosti upravnih sudova. Pitanja odgovornosti i kompenzacije u takvim stvarima spada u nadležnost građanskih i krivičnih sudova. 
  2. Dalje su naveli da, u praksi, ni prema građanskom pravu nemaju pravne lijekove na raspolaganju. Prema članu 8. Uredbe br. 430. Guverner regije ima imunitet od tužbi ako je u pitanju tvrdnja da je lično naredio evakuaciju sela podnosilaca predstavke. Štaviše, nije bilo izgleda za uspjeh ni u građanskoj parnici za naknadu štete protiv države ukoliko se u krivičnom postupku nije utvrdilo postojanje krivičnog djela, čak iako nije bilo nikakve presude/osude u tom pogledu. Takva bi krivična presuda pretpostavljala prethodno provođenje istrage koja je rezultirala podizanjem optužnice. Međutim, istraga u ovom predmetu nije sprovedena.

(c)    Komisija

  1. Komisija je utvrdila da podnosioci predstavki nisu imali na raspolaganju adekvatne pravne lijekove koji bi bili efikasni u pogledu njhovih žalbi. Predstavnik Komisije je istakao da, kad bi pravni lijekovi bili efikasni, trebalo bi biti moguće da se pokažu primjerci sudskih presuda iz kojih bi proizlazilo da je dodijeljena naknada štete ili da su odgovorni službenici bili kažnjeni, ili barem optuženi za namjerno rušenje kuća u selu. Međutim, odgovorna Vlada nije bila u stanju prezentirati takvu presudu. Štoviše, u najmanju ruku je podložno sumnji da presuda upravnog suda kojom bi se samo dosudila naknada štete, a ostavila otvorenim i neodlučenim pitanje odgovornosti za rušenje, može predstavljati adekvatnu i dovoljnu kompenzaciju, i da li je takav pravni lijek efikasan u odnosu na specifičnu žalbu.
  2. Predstavnik Komisije je iznio da je nemoguće u praksi, za seljane kao što su podnosioci predstavki, pokrenuti i voditi takav postupak. Na prvom mjestu, naišli bi na značajne praktične poteškoće. Na primjer, malo je moguće da bi seljak čija je imovina uništena bio u mogućnosti da sam plati usluge advokata. Kao drugo, uspjeh postupka zasnovanog na optužbama ovog tipa ovisi o neovisnoj istrazi koju vlasti provode . Uz date činjenice bilo je sumnjivo da li bi bilo moguće provesti takvu istragu. Povrh toga, u jugoistočnoj Turskoj, gdje snage sigurnosti treba da provedu svoj težak zadatak izložene velikim naporima i nesigurnosti, delegacija Komisije je otkrila želju među predstavnicima vlasti koje su ispitivali da zaštite vojsku i jasno protivljenje da prihvate činjenicu da bi predstavnici snaga sigurnosti mogli biti optuženi.

(d)     Amnesty International

  1. Amnesty International (v. paragraf 7 gore) navodi da, iako je u jugoistočnoj Turskoj široko rasprostranjena praksa namjernog rušenja sela od strane snaga sigurnosti, ta organizacija ne zna ni za jedan slučaj u kojem su seljani dobili naknadu za tako načinjenu štetu. Povrh toga, u nekim slučajevima oni koji su pokušali dobiti takvu kompenzaciju, bili su žrtve vansudskih izvršenja, "nestanka" i mučenja. Odgovorni za takva zastrašivanja su rijetko privođeni pravdi, i obično bi dobili blage kazne, ukoliko bi bile izrečene.

2.    Ocjena Suda

(a)   Opći principi

  1. Sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova predviđeno članom 26. Konvencije obavezuje one koji svoje slučajeve protiv države žele iznijeti pred neki međunarodni sudski ili arbitražni organ, da prvo iskoriste pravne lijekove predviđene domaćim pravnim sistemom. Shodno tome, države su oslobođene obaveze da odgovaraju pred međunarodnim tijelom za svoja djela prije no što su bile u mogućnosti da o toj stvari odluče putem vlastitog pravnog sistema. Ovo pravilo je zasnovano na pretpostavci, koja je oslikana i u članu 13. Konvencije, a sa kojim je u bliskom odnosu, da postoji efikasan pravni lijek u pogledu navodnog kršenja u okviru domaćeg prava, bez obzira da li su odredbe Konvencije inkorporirane u domaće pravo. Tako djelujući, ovo predstavlja važan aspekt principa da je mehanizam zaštite ustanovljen Konvencijom supsidijaran domaćem sistemu zaštite ljudskih prava (v. presudu od 7. decembra 1976. god. u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 24, str. 22, stav 48).
  2. Prema članu 26. normalno bi bilo da podnosilac predstavke iskoristi pravne lijekove koji su mu dostupni i dovoljni da mu omoguće obeštećenje u pogledu navodnih kršenja prava. Postojanje pravnih lijekova o kojim je riječ, mora biti dovoljno sigurno, ne samo u praksi nego i u teoriji, te da su ti lijekovi pristupačni i efikasni (v., inter alia, presudu od 20. februara 1991. god. u predmetu Vernillo protiv Francuske, Serija A br. 198, str. 11-12, stav 27, i presudu od 18. decembra 1986. god. u predmetu Johnston i ostali protiv Irske, Serija A br. 112, str. 22, stav 45). Član 26. također zahtijeva da žalba koju se namjerava potom podnijeti u Strasbourg, mora biti podnesena nadležnom domaćem organu, barem u suštini, te u skladu sa formalnim zahtjevima i u rokovima propisanim u domaćem pravu, i dalje, da su upotrijebljena sva proporcionalna sredstva koja bi mogla spriječiti kršenje odredbi Konvencije (v. presudu od 19. marta 1991. god. u predmet Cardot protiv Francuske, Serija A br. 200, str. 18, stav 34).
  3. Međutim, kao što je gore već rečeno, ne postoji obaveza iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova koji su nedovoljni ili neefikasni. Prema tome, u skladu sa "opće priznatim pravilima međunarodnog prava" mogu postojati naročite okolnosti koje oslobađaju podnosioca predstavke od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove koji su mu na raspolaganju (v. presudu od 6. novembra 1980. g. u predmetu Van Oosterwijck protiv Belgije, Serija A br. 40, str. 18-19, stavovi 36-40). Ovo pravilo je također neprimjenjivo u slučajevima gdje je praksa upravnih organa ponavljanja radnji koji su nespojivi sa Konvencijom i gdje se pokazalo da državne vlasti tolerišu takve radnje, a koje su takve naravi da pokretanje postupaka čine uzaludnim i neefikasnim (v. presudu od 18. januara 1978. god. u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 64, stav 159, kao i izvještaj Komisije u istom predmetu, Serija B br. 23-I, str. 394397).
  4. U području iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova teret dokazivanja je podijeljen. Obaveza je Vlade, ako tvrdi da domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni, da pokaže na zadovoljavajući način Sudu da pravni lijekovi jesu efikasni, dostupni i u teoriji i u praksi u dato vrijeme, tj. da su bili pristupačni, da su bili takve prirode da su mogli pružiti zadovoljenje u pogledu zahtjeva podnosioca predstavke i razuman izgled za uspjeh. Međutim, jednom kada ovi dokazi zadovolje, teret dokaza pada na podnosioca predstavke da su ti pravni lijekovi, koje je Vlada prezentirala, zaista iscrpljeni ili da su iz nekih razloga neadekvatni ili neefikasni u posebnim okolnostima slučaja ili da postoje posebne okolnosti koje ga oslobađaju od tog zahtjeva (v., inter alia, odluku Komisije o prihvatljivosti predstavke 788/60, Austrija protiv Italije od 11. januara 1961. god., Godišnjak, tom 4, str. 166-168; žalba br. 5577-5583/72, Donelly i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (prva odluka), od 5. aprila 1973, Godišnjak, tom 16, str. 264; kao i presudu od Među-Američkog suda za ljudska prava od 26. juna 1987, u predmetu Velasquez Rodriquez, prethodni prigovori, Serija C br. 1, stav 88. i Sudsko savjetodavno mišljenje od 10. augusta 1990. na "Izuzeci od iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova" (član 46. (1), 46. (2), i 46. (2) (b) Američke konvencije o zaštiti ljudskih prava), Serija A br. 11, str. 32, stav 41). Jedan takav razlog može biti stvoren kada domaće vlasti ostanu u potpunosti pasivne kada se suoče sa navodima o zloupotrebi ili nanošenju štete od strane državnih službenika, na primjer, gdje propuste da provedu istragu ili da ponude pomoć. U ovakvim slučajevima može se reći da teret dokaza ponovo prelazi na Vladu, tako da je opet na Vladi odgovornost da pokaže šta su učinili u pogledu obima i ozbiljnosti predmeta predstavki.
  5. Sud naglašava da primjena ovog pravila mora biti sa dužnom pažnjom prema činjenici da se primjenjuju u kontekstu mehanizma zaštite ljudskih prava koji su strane potpisnice prihvatile da uspostave. Prema tome, prihvaćeno je da član 26. mora biti primjenjivan sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez nepotrebnog formalizma (v. gore spomenutu presudu Cardot, str. 18. stav 34). Također je prihvaćeno da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova nije ni apsolutno niti pogodno da se automatski primjenjuje; u razmatranju da li je primjenjivo, osnovno je imati u vidu posebne činjenice svakog pojedinačnog slučaja (v. gore spomenutu presudu Van Oosterwijck, str. 18, stav 35). Ovo, između ostalog, znači da se u obzir mora uzeti realna procjena, a ne samo formalno postojanja formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu države potpisnice na koju se odnosi, nego i opći pravni i politički kontekst u kojem oni funkcionišu, kao i lične okolnosti podnosilaca predstavke.

 (b)    Primjena člana 26. na činjenice predmeta

  1. U pogledu primjene člana 26. na činjenice ovog predmeta, Sud primjećuje na samom početku da je situacija u jugoistočnoj Turskoj u vrijeme podnošenja predstavki podnosilaca bila, a takva je i dalje, karakteristična po značajnom građanskom sukobu zbog terorističkog nasilja koje vodi PKK i mjera Vlade za regulisanje protivmjera Vlade. U takvoj situaciji mora se priznati da mogu postojati prepreke u pravilnom funkcionisanju sistema pravosuđa. To se posebno odnosi na teškoće u osiguravanju valjanih dokaza u svrhu pokretanja postupaka pred domaćim organima, a koji su neizbježni u tako teškim situacijama. Takvo prikupljanje valjanih dokaza može učiniti pokretanje domaćih pravnih lijekova bespredmetnim, i upravne istrage o kojima ti lijekovi ovise mogu biti spriječene.

 i.  Pravni lijekovi pred upravnim sudovima

  1. Sud primjećuje da veliki broj sudskih odluka koje je Vlada predočila pokazuje postojanje moduliranog pravnog lijeka za naknadu štete pred upravnim sudovima koji ne podrazumijeva dokazivanje krivice (v. stavove 28-30 gore). Nesumnjivo je da ove odluke pokazuju realnu mogućnost dobijanja naknade štete pred ovim sudovima u pogledu povreda ili oštećenja imovine koja su nastala kao rezultat nemira ili terorističkih djela. Podnosioci predstavki, s druge strane, sugerisali su da ovi pravni lijekovi ne mogu biti iskorišteni u vezi sa krivičnim djelima pripadnika snaga sigurnosti. Oni nisu, međutim, provjerili ovu pretpostavku pred upravnim sudovima. Prema stanovištu Suda, postojanje samo sumnje u izglede za uspjeh određenog pravnog lijeka očigledno nije dovoljan razlog za propust iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova (v. presudu u predmetu Van Oosterwijck, citiranu gore u pasusu 67, str, 18, stav 37). Međutim, kao i Komisija, i Sud smatra da je karakteristično da Vlada, uprkos velikom problemu uništavanja sela (v. stav 13 gore), nije bila u stanju pokazati primjere kompenzacije koja je bila dosuđena u pogledu navoda da je imovina bila namjerno uništena od strane snaga sigurnosti, ili optužnica koje su podignute protiv njih u tom smislu. U vezi s tim, Sud zapaža dokaz koji je predočio Predstavnik Komisije, a koji se odnosi na opće oklijevanje da priznaju postojanje ovog tipa nezakonitog ponašanja pripadnika snaga sigurnosti (v. stav 63 gore). Sud nadalje primjećuje nedostatak bilo kakve nezavisne istrage, bilo kakve ponude na saradnju da bi se obezbijedili dokazi ili ikakvog ex gratia plaćanja koje su vlasti učinile podnosiocima predstavki.
  2. Štaviše, Sud ne smatra da se pravno sredstvo pred upravnim sudovima može smatrati adekvatnim i dovoljnim u pogledu žalbi podnosioca predstavki, zato što nije uvjeren da ovakvim postupkom može biti donesena odluka u pogledu žalbe da su njihovu imovinu uništili pripadnici žandarmerije.

 ii. Pravno sredstvo pred parničnim sudovima

  1. U pogledu postojanja građanskog pravnog sredstva na koji se Vlada pozvala, Sud pridaje poseban značaj odsustvu bilo kakve značajne istrage od strane vlasti u pogledu navoda podnosilaca predstavki, ili službeno izražene zainteresovanosti, odnosno pomoći, uprkos činjenici da su podnosioci predstavki dali izjave različitim državnim službenicima (v. stavove 19-20 gore). Proizlazi da su tek nakon dvije godine službeno uzete izjave podnosilaca predstavki o događajima na koje se žale, vjerovatno je regovanje uslijedilo nakon što je Komisija dostavila predstavku Vladi na izjašnjenje (v. stav 22 gore).U ocjenjivanju ovog pravnog lijeka, Sud mora uzeti u obzir činjenicu da su se ovi događaji zbili u području Turske u kojem je na snazi zakon o prijekom sudu i koje karakterišu ozbiljni građanski nemiri. Također se mora imati na umu nesigurnost i ranjivost pozicije podnosilaca predstavki, koja je posljedica uništenja njihovih domova i činjenica da su morali postati ovisni o vlastima u pogledu svojih osnovnih potreba. Uspjeh građanske parnice, u ovom kontekstu, koji se zasniva na navodima protiv snaga sigurnosti, mora se smatrati zanemarljivo malim ako nema ni službene istrage njihovih navoda, čak i pod pretpostavkom da su bili u stanju da osiguraju usluge advokata voljnih da podnesu tužbe pred sudovima. U ovom kontekstu, Sud smatra posebno vrijednim navod Komisije da su izjave seljana u pogledu događaja od 6. aprila 1993. stvorile utisak da su ranije pripremljene od strane žandarma (v. pasus 23 gore.).
  2. Iz svojih razmatranja Sud ne može isključiti ni rizik od represalija protiv podnosilaca predstavki ili njihovih advokata u slučaju njihovog nastojanja da pokrenu postupak u kojem bi naveli da su snage sigurnosti odgovorne za spaljivanje njihovih domova, kao dio pažljivo osmišljene državne politike čišćenja sela.
  3. Shodno tome, s obzirom na mogućnost pokretanja parničnih sredstava, Sud smatra da su, u odsustvu uvjerljivog objašnjenja od strane Vlade u odgovoru na njihove tvrdnje, podnosioci predstavki ukazali na postojanje posebnih okolnosti koje su ih spriječile da u vrijeme događaja na koje se žale iscrpe ovo pravno sredstvo.

 iii.  Zaključak

  1. Sud prema tome zaključuje, a u svjetlu gore iznesenog, da predstavke ne mogu biti odbijene zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.
  2. Sud naglašava da je ovakva odluka u saglasnosti sa posebnim okolnostima ovog slučaja. Ovo se ne može tumačiti kao opća izjava da su pravni lijekovi u ovom dijelu Turske neefikasni, ili da su podnosioci predstavki oslobođeni obaveza koje imaju prema članu 26. da imaju normalan pristup sistemu pravnih lijekova koji su dostupni i koji funkcionišu. Ovo je moguće samo u izuzetnim okolnostima, kao u ovom predmetu, gdje je dokazano da postoje, i gdje se moglo prihvatiti da se podnosioci predstavki obrate strazburškim institucijama za pravno sredstvo u vezi s njihovim pritužbama, bez pokušaja da traže zadovoljenje pred domaćim sudovima.

III.   MERITUM PREDSTAVKE PODNOSIOCA

A.  Sudska ocjena činjenica

  1. Sud podsjeća na svoju stalnu sudsku praksu da je prema ustanovljenoj šemi Konvencije, utvrđivanje i vrednovanje činjenica primarno zadatak Komisije (članovi 28. stav 1 i 31.). Samo u izuzetnom okolnostima Sud koristi svoja ovlaštenja u ovoj oblasti. Sud, međutim, nije vezan nalazima Komisije u vezi sa činjenicama i ostaje slobodan da vrši vlastitu ocjenu u svjetlu svega predočenog (v., inter alia, presudu od 20. marta 1991. god. u predmetu Cruz Varas i ostali protiv Švedske, Serija A br. 201, str. 29, stav 74, i presudu od 27. septembra 1995. god., u predmetu McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 324, str. 50, stav 168).
  2. Podnosioci predstavki su naglasili da je tokom rasprave o osnovanosti  predstavki pred Komisijom Vlada propustila da ospori svjedočenja podnosilaca predstavki koja su data u toku ranijih saslušanja svjedoka pred Komisijom. Time je Vlada sebi uskratila pravo da to sada učini (estoppel).
  3. Sud primjećuje da iz izvještaja Komisije proizlazi da su činjenice u predmetu osporavane od obje strane i da Vlada nije prihvatila verziju događaja koju su prezentirali podnosioci predstavki (v. izvještaj od 26. oktobra 1995. god., str. 26, stavovi 37-39). Iz ovoga je vidljivo da je Vlada ranije uložila prigovor tako da se ne može prihvatiti prigovor podnosilaca predstavki da je Vlada propustila tu mogućnost.
  4. S druge strane, Sud smatra da treba prihvatiti činjenice kako ih je Komisija utvrdila. Sud naglašava da su činjenice utvrđene na osnovu saslušanja svjedoka u Turskoj u dva odvojena navrata od strane delegacije Komisije u prisustvu predstavnika obiju strana koji su bili u mogućnosti da unakrsno ispitaju svjedoke, te na raspravi o meritumu pred Komisijom u Strasbourgu. Sud stoga nalazi za utvrđeno da su snage sigurnosti odgovorne za spaljivanje kuća podnosilaca predstavki 10. novembra 1992. godine i da ih je gubitak domova nagnao da napuste selo i presele se na drugo mjesto. Međutim, nije utvrđeno da su snage sigurnosti nasilno iselile podnosioce predstavki iz Kelekçija. 
  5. Ovo je usko povezano sa činjenicom da Sud mora razmatrati žalbe podnosilaca predstavki unutar Konvencije.

B.  Navodna povreda člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1.

  1. Član 8. Konvencije glasi kako slijedi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."

  1. Član 1. Protokola br. 1. glasi kako slijedi:

"1. Svako pravno i fizičko lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  1. Podnosioci predstavki tvrde da je, u svjetlu svih dokaza koje su iznijeli, uvjerljivo dokazano da su oni bili žrtve Vladine politike nasilnih izbacivanja iz domova, što čini praksu u kršenju člana 8. Uz to još su naglasili da je spaljivanje njihovih kuća dovelo do ozbiljnog kršenja njihovih prava iz člana 1. Protokola br. 1.
  2. Vlada tvrdi da nije dokazano da je postojalo ikakvo miješanje turskih vlasti sa pravima podnosilaca predstavki iz navedenih odredbi. Štaviše, Komisija je utvrdila da nije dokazano da su podnosioci predstavki namjerno iseljeni iz njihovog sela.
  3. Komisija je ostala pri stanovištu da je došlo do povrede obiju odredaba.
  4. Sud je mišljenja da ne može biti sumnji da je namjernim paljenjem domova podnosilaca predstavki, i svega što je bilo u njima, učinjeno ozbiljno miješanje u njihovo pravo na poštivanje njihovog porodičnog života i doma, i njihovo pravo na mirno uživanje posjeda. Vlada nije ponudila nikakvo opravdanje za ovo miješanje – njihov odgovor se sveo na negiranje umiješanosti snaga sigurnosti u ovaj incident; Sud mora zaključiti da je došlo do povrede člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1. Sud smatra da mu dokazi koje je utvrdila Komisija ne omogućuju da donese bilo kakav zaključak povodom navoda o postojanju rukovođene prakse kršenja ovih odredbi.

C. Navodna povreda člana 3. Konvencije

  1. Podnosioci predstavki su zahtijevali od Suda da potvrdi mišljenje Komisije da je spaljivanje njihovih domova od strane snaga sigurnosti također značilo nečovječan i ponižavajući postupak kojim je prekršen član 3. Konvencije, koji glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  1. Vlada je ostala pri tvrdnji da je, inter alia, navod o povredi ove odredbe potpuno neopravadan i nema činjenica koje bi ga potkrijepile. Istakla je da neki od podnosilaca predstavki koji su predočili određene dokaze nisu čak ni bili prisutni kada su se zbili navodni događaji, niti je u nalazu Komisije naznačeno vrijeme, okolnosti ili način izvršenja.
  2. Imajući u vidu odsustvo preciznih dokaza koji se tiču posebnih okolnosti u kojima su ove kuće srušene, i nalaza o povredi člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 (v. stav 88 gore), Sud predlaže da se ovi navodi daju na razmatranje.

D. Navodna povreda člana 5. Konvencije

  1. Podnosioci predstavki su iznijeli pred Komisijom da su bili prisiljeni da napuste svoje domove, što predstavlja povredu njihovog prava na slobodu i ličnu sigurnost prema članu 5. stav 1 Konvencije. Međutim, nisu ostali kod ovih navoda u ovom postupku, i Sud ne nalazi za potrebno da ih razmatra na vlastitu inicijativu.

E. Navodna povreda člana 6. stav 1 i člana 13. Konvencije

  1. Podnosioci predstavki, sa kojima se i Komisija saglasila, tvrde da je došlo do povrede člana 6. stav 1 i člana 13. Konvencije. Oni nadalje tvrde da postoji administrativna praksa kršenja ovih odredbi.
  2. Član 6. stav 1 predviđa, u dijelu u kojem je relevantan, da

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom uspostavljenim sudom..."

  1. Član 13. glasi:

"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom Konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti."

  1. Sud podsjeća na svoj nalog/odluku da, iako je Vlada Turske pokazala da postoji šema domaćih pravnih lijekova prema turskom pravu u slučaju žalbi proizašlih iz borbe protiv terorizma, tužba za naknadu štete pred upravnim sudovima se ne bi mogla smatrati efikasnom u pogledu žalbi podnosilaca predstavki (v. stavove 71-72 gore). Osim toga, tu su postojale posebne okolnosti koje oslobađaju podnosioce predstavki da svoja prava traže putem parničnih tužbi za naknadu štete (v. stav 75 gore).
  2. S obzirom da ove žalbe u biti ističu iste ili slične elemente žalbe kao i ova u pitanjima o kojima se već raspravljalo u kontekstu prigovora iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, Sud smatra da nije potrebno razmatrati daljnje žalbe.

F. Navodne povrede članova 14. i 18. Konvencije

  1. Podnosioci predstavki nadalje tvrde da su akti uništavanja njihove imovine i njihovo iseljavanje iz sela dio smišljene i nepravedne politike usmjerene protiv njih jer su Kurdi, i da je time došlo do povrede članova 14. i 18. Konvencije, koji glase kako slijedi:

"Član 14.

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su to pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili neki drugi status."

Član 18.

"Ograničenja za navedena prava i slobode, dozvoljena prema ovoj Konvenciji, neće se primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih za koje su predviđena."

  1. Sud podsjeća da je Komisija već razmotrila ove navode, i našla da su oni, u svjetlu dokaza koji su joj prezentirani, neosnovani. Imajući u vidu ulogu Komisije u utvrđivanju i verifikaciji činjenica (v. stav 78 gore), Sud prihvata odluku Komisije po ovom pitanju. Shodno tome, Sud ne nalazi da su ove odredbe povrijeđene.

G. Navodna povreda člana 25. stav 1 Konvencije

  1. Član 25. stav 1 Konvencije glasi kako slijedi:

"Komisija može uzeti u razmatranje žalbu koju je generalnom sekretaru Savjeta Evrope uputilo bilo koje lice, nevladina organizacija ili grupa pojedinaca koja se smatra žrtvom zbog kršenja prava priznatih ovom Konvencijom, koje je učinila neka visoka strana ugovornica, uz uvjet da je ta visoka strana ugovornica protiv koje se podnosi žalba dala izjavu kojom priznaje nadležnost Komisije da razmatra takve žalbe. One visoke strane ugovornice koje su dale takvu izjavu obavezale su se da ničim ne ometaju puno ostvarivanje ovog prava."

  1. Komisija je sa zabrinutošću primijetila, a njeno mišljenje su potvrdili podnosioci predstavki, da su njih i lica koja su mislila da podnesu predstavke vlasti direktno ispitivale o njihovom podnošenju predstavki Strasbourgu (v. stav 21 gore). Komisija smatra nepriličnim da vlasti na ovaj način pristupaju podnosiocima predstavki, a bez prisustva njihovih punomoćnika, posebno gdje se ovakvo intervenisanje može tumačiti kao pokušaj vlasti da ih obeshrabri da podnose predstavke, i zaključuje da su vlasti Turske spriječile efikasno ostvarivanje prava na podnošenje individualne predstavke prema članu 25. Konvencije. Predstavnik Komisije je izjavio da su, generalno, u predmetima iz jugoistočne Turske vlasti kontaktirale podnosioce predstavki i ispitivale ih o njihovim predstavkama pred Komisijom. Ova ispitivanja su ponekad imala za rezultat da su se podnosioci predstavki izjašnjavali kao da nisu nikada podnijeli predstavku, ili da ne žele da nastave postupak po predstavki. U nekim slučajevima, ove izjave su zavedene u zapisnik sačinjen pred javnim tužiocem ili bilježnikom, očito na inicijativu vlasti. 
  2. Vlada je, ne poričući činjenice ustanovljene od strane Komisije, naglasila da vlasti nisu zastrašivale ili uznemiravale podnosioce predstavki time što su utvrđivali da li je predstavka podnesena ili time što su pokretali istragu prema tim navodima da bi utvrdili da li je krivično djelo zaista učinjeno. U stvari, ta su ispitivanja dovela do otkrića da Hüseyin Akdivar i Ahmet Çiçek, kao što je Komisija ustanovila, nisu bili podnosioci predstavki (v. stavove 48-50 gore). Pored toga, Vlada je ukazala na to da je aktivno sarađivala sa Komisijom u svim fazama postupka, te da je prilikom ispitivanja svjedoka svaki od njih bio slobodan da izrazi svoje viđenje. Ove istrage, prema njihovim navodima, nisu bilo čime utjecale na korištenje prava na individualnu predstavku ili pokretanje postupka. Samo ako su podnosioci predstavki zaista bili spriječeni u ostvarivanju ovog prava, bez obzira na to da li je punomoćnik bio prisutan ili ne, moglo bi doći do ometanja prava na individualnu predstavku. 
  3. Sud podsjeća da obaveza iz člana 25. in fine - nemiješanje u pravo pojedinca da podnese predstavku i vodi postupak pred Komisijom - daje podnosiocu predstavke pravo proceduralne prirode, koje Komisija može pojedinačno ocjenjivati, a to pravo treba razlikovati od osnovnih prava predviđenih u dijelu I Konvencije ili njenih Protokola (v. presudu u predmetu Cruz Varas i ostali, citiranu gore u pasusu 78, str. 36. pasus 99).
  4. Sud zapaža odluku Komisije da su podnosioci predstavki ili lica koja su mislila podnijeti predstavku, kao što su to Hüseyin Akdivar i Ahmet Çiçek (v. pasuse 48-50 gore), bili direktno ispitivani o njihovim predstavkama Komisiji, i da im je bilo nuđeno da potpišu izjavu kako nisu podnijeli takvu predstavku. U slučaju Hüseyina Akdivara i Ahmeta Çiçeka o tom ispitivanju postoji i filmski zapis (v. stav 21 gore).
  5. Sud, kao i Komisija, smatra da je od najveće važnosti za efikasno funkcionisanje sistema podnošenja individualnih predstavki prema članu 25. Konvencije da su podnosioci predstavki ili potencijalni podnosioci predstavki u mogućnosti da slobodno komuniciraju sa Komisijom, a da ih vlasti ne podvrgavaju bilo kojoj formi pritiska da povuku ili izmijene svoje predstavke (v., mutatis mutandis, presuda od 25. marta 1992. god. u predmetu Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 233, str. 22. pasusi 61-64). Imajući u vidu ranjivu poziciju podnosilaca, seljana, i realnost da u jugoistočnoj Turskoj predstavke protiv vlasti mogu da izazovu opravdan strah od represalija, predmet predstavki porastao je do forme nelegalnog i neprihvatljivog pritiska na podnosioce predstavki da povuku svoje predstavke. Štaviše, ne može se isključiti da je filmsko snimanje dvije osobe, koje su nakon toga izjavile da nisu podnosioci predstavki, dovelo do povećanja ovog pritiska (v. stav 21 gore). Činjenica da su podnosioci predstavki, u stvari, nastavili sa postupkom pred Komisijom, nije spriječila ovakvo ponašanje vlasti, koje je naraslo do ometanja podnosioca predstavki, čime je došlo do kršenja ove odredbe.
  6. Na taj način došlo je do povrede člana 25. stav 1 Konvencije.

IV.  PRIMJENA ČLANA 50 KONVENCIJE

  1. Prema članu 50. Konvencije

"Ako Sud utvrdi da je odluka ili mjera sudskog organa ili bilo kojeg drugog organa visoke strane ugovornice, u cjelini ili djelimično, u suprotnosti sa obavezama koje proističu iz ove Konvencije, i kada unutrašnje pravo navedene članice omogućava smo djelimično obeštećenje za posljedice takve odluke ili mjere, Sud će svojom odlukom pružiti oštećenoj strani pravično zadovoljenje, koliko je to potrebno."

  1. U svojoj predstavci podnosioci, koji su imali pravnu pomoć, tražili su naknadu materijalne štete u formi restitutio in integrum i naknadu nematerijalne štete. Također su tražili naknadu troškova i izdataka u iznosu od 20.810 funti sterlinga.
  2. Vlada nije dala komentar na ove zahtjeve tokom rasprave pred Sudom.
  3. Predstavnik Komisije je smatrao da bi veći dio traženog iznosa trebalo da bude dosuđen.

A. Troškovi i izdaci

  1. Sud smatra da je zahtjev podnosilaca predstavke za naknadu troškova i izdataka razuman i dodjeljuje ga u potpunosti, umanjen za iznos koji su primili kroz pravnu pomoć Vijeća Europe koji nije bio uračunat u zahtjevu.

B. Šteta

  1. S druge strane, u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Sud smatra da stvar još nije spremna za odlučivanje. Zbog toga se po ovom pitanju mora izraziti rezerva i odrediti budući postupak, uz dužno uzimanje u obzir prema mogućnosti da se postigne sporazum između Vlade i podnosilaca predstavke.

C. Zatezna kamata

  1. U nedostatku dovoljnih informacija o zakonskoj kamatnoj stopi koja se primjenjuje u Turskoj na valutu u kojoj je iznos dodijeljen, Sud smatra za shodno da primijeni zakonsku stopu primjenjivu u Velikoj Britaniji na dan usvajanja ove presude, tj. 8% godišnje.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

1. Odbija, sa dvadeset glasova prema jedan, preliminarni prigovor u odnosu na navodnu zloupotrebu postupka;

2. Odbija, sa devetnaest glasova prema dva, preliminarni prigovor u odnosu na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava;

3. Odlučuje, sa devetnaest glasova prema dva, da je došlo do povrede člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1;

4. Odlučuje, sa dvadeset glasova prema jedan, da neće dalje razmatrati da li je došlo do povrede člana 3. Konvencije;

5. Odlučuje jednoglasno da nije potrebno da odlučuje je li došlo do povrede člana 5. Konvencije;

6. Odlučuje jednoglasno da nije potrebno da odlučuje je li došlo do povrede člana 6. stav 1 i člana 13. Konvencije;

7. Odlučuje jednoglasno da nije došlo do povrede članova 14. i 18. Konvencije;

8. Odlučuje, sa sedamnaest glasova prema četiri, da je Turska propustila da ispoštuje svoje obaveze prema članu 25. Konvencije da ne ometa efikasno ostvarivanje prava na individualnu žalbu;

9. Odlučuje, sa devetnaest glasova prema dva:

(a)   da je odgovorna Vlada dužna da plati podnosiocima predstavki, u roku od tri mjeseca, na ime troškova i izdataka 20.810 funti sterlinga (dvadeset hiljada i osam stotina i deset funti sterlinga) umanjeno za 14.095 (četrnaest hiljada i devedeset pet) francuskih franaka pretvorenih u funte sterlinga prema kursu primjenjivom na dan objavljivanja ove presude;

(b)  godišnja kamata od 8% godišnje će se isplaćivati od momenta isteka gore spomenutog roka od tri mjeseca do konačne isplate;

10. Odlučuje, sa dvadeset glasova prema jedan, da pitanje prihvatljivosti člana 50. Konvencije u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete nije još spremno za odlučivanje; i shodno tome,

(a) suzdržava se od odlučivanja po ovom pitanju;

(b) poziva Vladu i podnosioce predstavki da podnesu, u naredna tri mjeseca, pismene stavove u vezi sa predmetom i, posebno, da izvijeste Sud o bilo kojem sporazumu koji bi postigli;

(c) uzdržava se od daljnjeg postupanja i delegira Predsjedniku Velikog vijeća nadležnost da isti zakaže ukoliko bude potrebno.

 

Presuda je sačinjena na engleskom i francuskom i objavljena na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 16. septembra 1996. godine.                          

Herbert PETZOLD                                                                          Rolv RYSSDAL

    Registrar                                                                                      Predsjednik

 

U skladu sa članom 51. stav 2 Konvencije i Pravilom 53. stav 2 Pravila Suda A, slijedeća odvojena mišljenja priložena su ovoj presudi:

djelimično oprečno mišljenje gospodina Ryssdala i gospodina Foighela; djelimično oprečno mišljenje gospodina Mifsuda Bonnicija; oprečno mišljenje gospodina Gotcheva; oprečno mišljenje gospodina Gölcüklüa;

R.R.

H.P.

DJELIMIČNO OPREČNO MIŠLJENJE SUDIJA RYSSDALA I FOIGHELA

Konstatujemo da se ne možemo složiti sa zaključkom Suda da je povrijeđen član 25. stav 1 Konvencije u ovom predmetu, za koji nalazimo da nema oslonca u činjenicama kako su utvrđene od strane Komisije.

Istina je da je pred Komisijom dokazano da su Hüseyin Akdivar i Ahmet Çiçek (rođen 1967) bili ispitivani od strane vlasti o njihovim žalbama i da je načinjen filmski zapis ispitivanja, tokom kojeg su bili ispitivani o predmetu u Strasbourgu (v. pasus 21. presude). Međutim, nakon toga je Komisija utvrdila da se ova lica ne mogu smatrati podnosiocima predstavki. Sud je usvojio ovakvu odluku u pasusima 48-50 presude.

Mi smatramo da ne postoje bilo kakvi dokazi o miješanju u pravo na individualnu žalbu u pogledu ovih podnosilaca predstavke. U ovim okolnostima mi smatramo da Sud nije imao dovoljno informacija na raspolaganju da bi zaključio da je Turska propustila da se povinuje svojim obavezama iz člana 25. stav 1 in fine.

 

DJELIMIČNO OPREČNO MIŠLJENJE SUDIJE MIFSUDA BONNICIJA

Ovo suprotno mišljenje se ograničava na proceduralna pitanja koja su, prema mom mišljenju, proizašla iz odluke u odnosu na predstavku podnosilaca o povredi člana 3. Konvencije zbog spaljivanja njihovih kuća. U tački 4. obrazloženja presude, Sud je donio zaključak da "neće dalje razmatrati da li je postojala povreda člana 3. Konvencije".

Razlozi za ovo su izneseni u pasusu 91, a to su: (a) odsustvo preciznih dokaza koji se tiču posebnih okolnosti u kojima je devet kuća, uključujući i kuće podnosilaca predstavki, bilo srušeno (v. pasus 18); i (b) nalaz o povredi prava podnosioca predstavki prema članu 8. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1.

Ja sam mišljenja, zato što utvrđena povreda oba spomenuta člana proizlazi iz prešutne činjenice da su kuće podnosioca predstavki uništene, da je proceduralno ispravno prvo razmatrati glavnu žalbu i suzdržati se od kasnijeg odlučivanja po manjoj, posebno ako prva apsorbuje kasniju. Hijerarhijski pristup je mnogo prihvatljiviji da bi se postigao isti cilj vođenja strane potpisnice u okvire njihovih obaveza prema Konvenciji i njenim Protokolima.

Zbog toga zaključujem da je Sud trebao dalje razmatrati žalbu od strane Suda prema članu 3.

 

OPREČNO MIŠLJENJE SUDIJE GOTCHEVA

Moji prigovori se u ovom predmetu uglavnom tiču pitanja prihvatljivosti. Nisam ubijeđen ni odlukom Komisije od 19. oktobra 1994. godine niti presudom ovog Suda da je ova žalba prihvatljiva.

Ja sam ubijeđen da su podnosioci predstavki propustili da iskoriste domaće pravne lijekove kako je to predviđeno članom 26. Konvencije i da su bili dužni da pokušaju da iskoriste pravni lijek pred sudovima u Turskoj prije dolaska u Strasbourg.

Istina je da, prema pravnoj praksi Suda, zahtjev za iskorištavanja domaćih pravnih lijekova prema članu 26. ovisi o postojanju pravnih lijekova u pogledu navodne povrede - kao i mogućnost dobijanja naknade ili kompenzacije - koji su dovoljno sigurni u teoriji i u praksi (kao što je rečeno, inter alia, u predmetu Johnston i ostali protiv Irske, presuda od 18. decembra 1986, Serija A br. 112, p. 22, stav 45).

Slažem se sa zaključkom većine da prema članu 26. Konvencije nema zahtjeva za iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova ako su oni neadekvatni i neefikasni. Nesumnjivo je da je teret dokaza raspoređen kada se postavlja pitanje da li to pravno sredstvo uopće postoji prema domaćem pravu ili da li je to sredstvo efikasno. U takvoj situaciji je na Vladi da pruži Sudu dokaze da takva sredstva postoje. Međutim, u stavu 71. ove presude Sud naglašava da je Vlada prezentirala dokaze da upravni sudovi u Turskoj primjenjuju pravila domaćeg prava koja se odnose na utvrđivanje odgovornosti države. Odluke koje su oni prezentirali pokazuju da u Turskoj (a posebno u jugoistočnoj Turskoj, odakle je većina odluka) postoji "realna mogućnost za dobijanje kompenzacije pred sudovima u pogledu povreda ili štete na imovini koje su proizašle iz nemira ili akata terorizma".

Podnosioci predstavki su sugerisali da zaštita upravnih sudova nije bila dostupna kada je šteta nastala kao rezultat kriminalnih radnji pripadnika snaga sigurnosti. U pogledu ovoga je istina da se, među odlukama koje je Vlada prezentirala, nijedna ne odnosi na ovakvu situaciju. Zbog ovih razloga Sud zaključuje da postoji sumnja o efikasnosti pravnih lijekova pred upravnim sudovima.

Ali kako Vlada može dati Sudu takvu odluku ako ovaj problem nije pokrenut pred upravnim sudovima? Zašto neko ne bi mogao doći do zaključka, u svjetlu odluka prezentiranih od strane Vlade, da postoje pravni lijekovi koji su dovoljno efikasni ako daju pozitivne rezultate u tužbama u kojima su počinioci štete nepoznata lica?

Zaključak Suda je, u ovom svjetlu, trebalo da bude da u ovom predmetu postoje efikasna pravna sredstva koja su podnosioci predstavki propustili da iskoriste i da, prema tome, predstavku nije trebalo proglasiti prihvatljivom.

Ovakvo rješenje, po mom mišljenju, odgovara veoma važnom principu naglašenom u članu 26. Konvencije i koji bi olakšavao strani potpisnici da ispuni zahtjeve člana 13. Konvencije.

 

OPREČNO MIŠLJENJE SUDIJE GÖLCÜKLÜA

Nažalost, ne mogu da se složim sa mišljenjem većine u Sudu u vezi sa odbacivanjem prethodnih prigovora Vlade Turske iz slijedećih razloga:

I.   Zloupotreba postupka

1. U pasusu 54. ove presude Sud je odbio zahtjev turske Vlade da se predstavka odbije zbog zloupotrebe prava na predstavku prema članu 27. Konvencije na temelju toga što je Komisija u svom nalazu činjenica potvrdila navode podnosilaca predstavki o uništenju njihove imovine.

2. Prema mom mišljenju, činjenica da se tvrdi kako su navodi istiniti ne čini manjom zloupotrebu prava na predstavku. Preliminarni prigovor tužene Vlade po ovom pitanju je usko vezan za drugi preliminarni prigovor, tj. prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih lijekova, na koji ću se kasnije vratiti. Podnosioci predstavki su, a da nisu učinili nijedan pokušaj da iscrpe domaće pravne lijekove, podnijeli predstavku međunarodnim institucijama, preko "Kurdskog projekta ljudskih prava" u Londonu, sa ciljem širenja anti-turske propagande i s čvrstom namjerom da se slučaj iznese na međunarodnu scenu da bi ga iskrivili kada je trebalo da bude prosuđen prema pravnim principima i prema proceduri propisanoj Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Upravo to čini "zloupotrebu postupka". Ima li ikakve potrebe naglasiti da je univerzalni princip prava da "očigledna zloupotreba prava nije pravno zaštićena".

II.  Supsidijarni karakter sistema zaštite prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima

3. Očigledno je i opće priznato da je nadzorni sistem Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") po karakteru supsidijaran. Dokaz za ovo može se naći u odredbama članova 1, 3, 26, 50, 57. i 60. Član 26. je, par exellence, odredba u kojoj ova doktrina, kojoj ću se opširnije vratiti kasnije, formulisana. Ovakvo uređenje ima veoma važne posljedice u postupku primjene Konvencije.

4. Evropski sud za ljudska prava ("Sud") je ovu doktrinu izrazio u praksi, jasnim jezikom u velikom broju presuda i u mnogim prilikama, a posebno u odnosu na primjenu člana 5. stav 3 (ocjena opravdanosti pritvora: v. presudu od 26. juna 1991. god., u predmetu Letellier protiv Francuske, Serija A br. 207, str. 18, stav 35; presudu od 24. septembra 1992. god. u predmetu Herczgfalvy protiv Austrije, Serija A br. 244, str. 23, stav 71, i presudu od 8. juna 1995. god. u predmetu Mansur protiv Turske, Serija A br. 319-B, str. 49-50, stav 52), člana 6. stav 3 (d) (ispitivanje svjedoka odbrane na jednakoj razini kao i ispitivanje svjedoka optužbe: v. presudu od 15. juna 1992. god. u predmetu Lüdi protiv Francuske, Serija A br. 238, str. 20, stav 43) i njegove doktrine "granice ocjene" (v. presudu od 19. decembra 1989. god. u predmetu Mellacher i ostali protiv Austrije, Serija A br. 169, str. 25-26, stav 45, i presudu od 29. oktobra 1992. god. u predmetu Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, Serija A br. 246-A, str. 29, stav 68).

5. Mora se naglasiti da princip supsidijarnosti čini jedan od kamena temeljaca sudske prakse Suda. Između desetina mogućih primjera izabrao sam da citiram slijedeće da bih pokazao kako Sud objašnjava ovaj princip u pogledu svoje nadležnosti.

U presudi od 7. decembra 1976. god. u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (Serija A br. 24, str. 22, stav 48) možemo pročitati:

"Sud ukazuje da je sistem zaštite ustanovljen Konvencijom supsidijaran domaćem sistemu zaštite ljudskih prava ... Konvencija ostavlja svakoj državi potpisnici, na prvom mjestu, zadatak da osiguraju prava i slobode koje su njome propisane. Institucije koje su njome kreirane čine svoj vlastiti doprinos ovom zadatku, ali one bivaju uključene kroz kontinuirani proces onda kada svi domaći pravni lijekovi budu iscrpljeni..."

Nakon analize koncepta "neophodnosti", na koji se poziva u toj presudi sa željom da se definiše njegovo značenje u svrhu Konvencije, Sud kaže: "Pored svega, na domaćim je vlastima da učine početnu ocjenu realnosti hitne društvene potrebe koju implicira pojam "neophodnosti" u tom kontekstu." (naknadno podvučeno)

6. U svojoj izvrsnoj studiji o ovom pitanju, gospodin H. Petzold, registrar Suda, nakon razmatranja sudske prakse Suda i rada Evropske komisije za ljudska prava, posvećujući pažnju detalju koji je predmet ovog razmatranja, došao je do sljedećih zaključaka:

"Supsidijarnost je osnovni princip za postupak primjene Konvencije. On se podrazumijeva u Konvenciji, osnova je sistema zaštite zasnovanog na Konvenciji, i kao takav potvrđen je u sudskoj praksi institucija Konvencije. On priznaje primarnu nadležnost i dužnost države da unutar domaćeg pravnog sistema efikasno štiti osnovna prava i slobode propisane Konvencijom ... " (str. 59-60.)

"Jasno je da institucije Konvencije doprinose osiguranju uživanja prava i sloboda koje obezbjeđuje, ali njihova odgovornost je supsidijarna, u vremenu i u obimu, prema odgovornosti nadležnih domaćih vlasti. Njihov zadatak je da vode i pomažu zemlje potpisnice u osiguravanju neophodne zaštite pojedinaca kroz svoje vlastite institucije i postupke. " (str. 61.) ("Konvencija i princip supsidijarnosti" u Evropski sistem zaštite ljudskih prava, R. St. J. Macdonald, F. Matsher i H. Petzold (urednici), Martinus Nijhoff Publishers, u Hague, 1993. god.)

Ovo što slijedi je mišljenje pokojnog Maxa Sorensena, eminentnog pravnika koji je dao neizmjeran doprinos radu Suda i Komisije:

"Kakav god da je formalni status Konvencije u svakoj od zemalja potpisnica, sigurno je da se poštivanje prava i sloboda definisanih u njenim odredbama mora na prvom mjestu tražiti pred domaćim upravnim i sudskim vlastima. Garancije koje su date u formi postupaka pred Komisijom i Sudom su po svom karakteru samo supsidijarne." (citirao H. Petzold u gore spomenutom članku, str. 41.)

7. Može li ovaj osnovni i važni princip, a čije je pravilo iscrpljivanja-domaćihpravnih-lijekova (član 26.) najočitiji element, biti zanemaren od strane institucija Konvencije, i ako može, pod kojim uslovima?

III. Značenje i zahtjevi pravila "iscrpljivanja"

8. Prvo ću se osvrnuti na sudsku praksu Suda. Sud je odlučio da "... pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava ograničava prostor unutar kojeg su se zemlje potpisnice složile da odgovaraju za pogreške protiv njih pred organima Konvencije", i da pravilo o kojem je riječ "...oslobađa zemlju potpisnicu dužnosti da odgovara pred međunarodnim tijelima za svoje postupke prije no što je imala mogućnost da stvar ispravi kroz domaći pravni sistem" (v., između ostalih izvora, presudu od 18. juna 1971. god. u predmetu DeWilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, Serija A br. 12, str. 29-30, stav 50.). I opet: "tiče se zakonske mogućnosti prikazati odgovornost države prema Konvenciji" (v. presudu od 9. oktobra 1979. god. u predmetu Airey protiv Irske, Serija A br. 32, str. 10, stav18).

Namjena je člana 26. da državi pruži "mogućnost ispravljanja povrede prava koja joj se stavlja na teret" (v. presudu od 16. novembra 1980. god. u predmetu Guzzardi protiv Italije, Serija A br. 39, str. 26-27, stav 72. i presudu od 6. novembra 1980. god. u predmetu Van Oosterwijck protiv Belgije, Serija A br. 40, str. 17, stav 34).

Podnosilac predstavke je dužan da iscrpi sve domaće pravne lijekove koji su mu dostupni i dovoljni. "Postojanje takvih lijekova mora biti dovoljno sigurno, ne samo u teoriji nego i u praksi, za čije pokretanje neće nedostajati neophodna pristupačnost i efikasnost; na odgovornoj strani je da pokaže da su ovi uslovi zadovoljeni" (v. presudu od 20. februara 1991. god. u predmetu Vernillo protiv Francuske, Serija A br. 198, str. 1112, stav 27).

9. Presudom u predmetu Cardot, gdje nalazimo nešto što je veoma blizu sažetku sudske prakse po ovom pitanju, Sud prihvata prigovor neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova koji je odgovorna Vlada uložila na osnovu toga što podnosilac predstavke, svojim doprinosom, "nije pružio mogućnost francuskim sudovima koja je u principu članom 26. data stranama potpisnicama, tj. mogućnost da spriječi ili ispravi povredu prava koja joj se stavlja na teret".

U pogledu važnosti relevantnih stavova, u tome da oni pokazuju kako metodično i strogo Sud osigurava neovisno i striktno razmatranje člana 26., želio bih da ih citiram nešto duže:

"...mora se priznati, član 26. se mora primjenjivati sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma..., ali ne zahtijeva da samo predstavke budu podnesene odgovarajućim domaćim sudovima i da treba da budu iskorištena pravna sredstva predviđena da ospore već donesenu odluku. To normalno zahtijeva da se žalbe koje se namjeravaju odmah zatim dostaviti Strasbourgu, dostave i tim sudovima, u krajnjem slučaju u suštini i u skladu sa formalnim zahtjevima i u rokovima određenim domaćim pravom ...; i, nadalje, da sva procesna sredstva koja mogu spriječiti kršenje Konvencije treba iskoristiti...

Praksa međunarodne arbitraže, pokazaće se, odražava isti pristup. Primjer za to može se naći u arbitražnoj odluci od 6. marta 1956. u predmetu Amabatielos. Britanska Vlada je tvrdila da domaći pravni lijekovi nisu bili iscrpljeni, na osnovu toga što žalilac. . . nije pozvao svjedoka u toku postupka pred engleskim sudom. Arbitražna komisija je prihvatila prigovor sljedećim riječima:

“Pravilo (iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova) zahtijeva da "lokalna sredstva" budu iscrpljena prije no što se podnese međunarodna tužba. Ova "lokalna sredstva" ne uključuju samo obraćanje sudovima i tribunalima, nego i upotrebu procesnih mogućnosti koje domaće pravo čini dostupnim tužiocima pred takvim sudovima i tribunalima...

...

Bilo bi pogrešno smatrati da se strani koja propuštanjem da iscrpi mogućnosti koje ima na prvostepenom sudu učini žalbu neosnovanom, pozivanjem na ovo pravilo dozvoli da se oslobodi obaveze iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.”

Na prvostepenom sudu g. Cardot nije izrazio želju da njegov bivši suoptuženi bude saslušan kao svjedok, iako su ovi tvrdili da je on bio glavni u organizovanju krijumčarenja hašiša ... Niti je tražio od drugostepenog suda da ovaj dokaz bude proveden

...

 Prema njegovoj predstavci u vezi s primjenom zakona, samo se jedan od tri osnova koji su izneseni odnosio na postupak prema bivšem suoptuženom, koji je u tom svojstvu saslušan u vrijeme ... Iznad svega, to se nije odnosilo na stav 3. (d) člana 6 ili barem na opće principe stava 1. i nije se pozvao na izjavu koju su (imena izostavljena) dali istražnom sudiji; to je bilo jako neodređeno da bi se skrenula pažnja Kasacionog suda na pitanje koje je odmah zatim podneseno institucijama Konvencije, tj. propust da se sasluša svjedok optužbe u bilo kojoj fazi sudskog postupka protiv gospodina Cardota ..." (Cardot protiv Francuske presuda od 19. marta 1991, Serija A br. 200, str. 18-19, stavovi 34-36).

Ponovo, u presudi u predmetu Van Oosterwijck citiranoj gore (Serija A br. 40, stav 39), Sud je odbio da prihvati argumente podnosioca predstavke da je primjenom pravila "jura novit curia" sud koji je odlučio po njegovom predmetu obavezan da ga razmotri sa pozicije Konvencije na vlastitu inicijativu. Sud je odlučio: "Da li su obaveze propisane članom 26. ispunjene treba da bude određeno s obzirom na ponašanje žrtve navodne povrede ..."

Trebalo bi dodati da presude u predmetima Van Oostervijck i Cardot daju ideju o sadržaju i o obimu koncepta "fleksibilnost bez pretjeranog formalizma" sa kojim se pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava mora primjenjivati.

Dozvolite mi da na početku kažem da, u sadržaju poštivanja predmetnog pravila, ovaj koncept ne može biti interpretiran tako da dozvoljava da se "pretpostavka" uzima kao "činjenica" koja dokazuje nedostatak efikasnih i dovoljnih domaćih pravnih sredstava.

Da bi se moglo doći do takvog zaključka - to jest, da bi se utvrdilo postoje li ili ne postoje domaća pravna sredstva za koje odgovorna Vlada traži da ih se ocijeni kao "dovoljno sigurnim" (v. predmet Ciulla protiv Italije presudu od 22. februara 1989, Serija A br. 148, str. 15, stav 31) - Sud, umjesto da vodi postupak na osnovu interpretacije koja zasigurno izaziva zabludu, treba u najmanju ruku potražiti očigledne dokaze. Ne samo da se podnosioci predstavki nisu obratili nijednom sudu (ili bilo kojem drugom kompetentnom domaćem organu) nego nisu poduzeli nijedan korak za čiji bi se rezultat mogla smatrati činjenica koja ukazuje da ne postoje efikasna i dovoljna domaća pravna sredstva. Ukratko, argument podnosilaca predstavke je zasnovan na pretpostavci o stavu državnih vlasti. Tako je, ipak, zapanjujuće da je Sud, koji je bio tako strog i pedantan u načinu na koji je pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava primijenio u predmetima Van Oostrwijck i Cardot, bio tako tolerantan u ovom predmetu. Ako se za domaća pravna sredstava, kao što je to Sud odlučio, traži da budu "dovoljno sigurna", zar ne bi trebalo da taj isti Sud traži da nedostatak tih sredstava (ili njihova nedovoljnost ili nesigurnost) bude utvrđen na jednakoj osnovi, to jest da dokaže da je to "dovoljno sigurno"? Odgovorna Vlada je naglasila, i to kao veoma bitno, da je u predmetu Arbitaraže o finskim brodovima utvrđeno da je pravilo iscrpljivanja primjenjivo "osim ako se pokaže da je to očigledno bespredmetno ili neefikasno", i u predmetu PanavezysSaldutiskis u odnosu na Litvaniju "iznesena je tvrdnja da je apsolutno nesigurno je li u litvanskom pravu dozvoljeno litvanskim sudovima pokrenuti postupak protiv Vlade gdje je Vlada određena djela učinila kao iuris imperii. Sud u Hagu je odgovorio: "To vas ne oslobađa obaveze da pokrenete postupak. Trebalo je da se obratite litvanskim sudovima, koji su jedini sudovi koji mogu potvrditi da li je određeni pravni lijek prihvatljiv ili ne" (zapisnik sa rasprave od 25. aprila 1996, Cour/Misc (96) 243/III, str. 11). Slično tome, Komisija je rekla: "Ako postoji sumnja u efikasnost domaćih pravnih sredstava, to pitanje treba pokrenuti pred domaćim sudovima" (v. odluku od 14. marta 1985. god. na žalbu br. 10148/82, Florentino Garcia protiv Švicarske, Odluke i izvještaji 42, str. 98). Podnosioci predstavki neprekidno govore o "naknadi za štetu koju su pretrpjeli", a stotine presuda upravnih i građanskih sudova dodjeljuju žrtvama naknadu štete u gotovo identičnim slučajevima. Da li je moguće reći, u svjetlu ovih činjenica, da je nepostojanje domaćih pravnih sredstava sigurno? Ni u izvještaju Komisije, a niti u presudi Suda, koja je zasnovana na pretpostavkama Komisije, ne postoji nijedan materijalni dokaz ili pravni argument koji pobija "sumnju" o postojanju domaćih pravnih sredstava do tog nivoa da nepostojanje tih sredstava učini "sigurnim".

IV.    Ovaj predmet

10. Saglasan sam sa većinom u Sudu o tome što je rečeno u stavovima od 65. do 69. u odnosu na opće principe odlučivanja u predstavkama prema pravilu propisanom u članu 26, ali na i sa načinom na koji je primijenjeno u ovom slučaju.

11. Prvo, u odnosu na činjenice ovog predmeta (v. stav 70), to što se događa u jugoistočnoj Turskoj nije drugačije od onoga što se godinama dešava u drugim zemljama Vijeća Evrope (u Sjevernoj Irskoj, u pokrajini Baskiji, Korzici itd.) i ne postoje dvije vrste terorizma. Upravne vlasti, u doslovnom smislu, mogu biti neprijateljski nastrojene, ali ta situacija ni na koji način ne utječe na upravljanje pravosuđem, posebno u odnosu na nezavisnost i nepristrasnost sudova.

Prejaka je ocjena da situacija u jugoistočnoj Turskoj čini "posebne okolnosti", takve da oslobađaju podnosioce predstavki od obaveze da iscrpe postojeća sredstva. U vezi s tim takođe primjećujem da, ako ih je strah od represalija nagnao da zaobiđu domaća pravna sredstva (v. pasus 74), onda taj isti strah postoji i kada se obraćaju međunarodnim institucijama.

U vezi sa teškoćama u pribavljanju valjanih dokaza na koje se Sud poziva u pasusu 70, ako te teškoće postoje, onda te iste teškoće postoje kada je slučaj predočen međunarodnom sudu.

Osim toga, kao što ćemo odmah vidjeti, u predmetima za naknadu štete pred upravnim sudovima državna odgovornost je "stroga" - "greška" ne mora biti dokazana.

12. Iako to Sud nije izričito rekao u presudi, proizlazi da kritikuje neaktivnost upravnih vlasti u takvoj situaciji i iz toga zaključuje da postojeća domaća pravna sredstva nisu od pomoći. To nije potpuna istina. Svjedočenja koja je Komisija prikupila tokom svoje istrage (v. izvještaj Komisije od 26. oktobra 1995. god., stavovi 40 et seq.) pokazuju da je javni tužilac sa diyarbakirskog Nacionalnog suda za sigurnost (Diyarbakir National Security Court) sproveo istragu i da podnosioci predstavki i drugi seljani nisu u to vrijeme mogli identifikovati nijednog pripadnika snaga sigurnosti kao odgovornog za djela na koja se oni žale. Povrh toga, Sud, pozivajući se izričito na navode predstavnika Komisije, primjećuje nedostatak bilo kakve nepristrasne istrage, ponude saradnje u pogledu osiguranja dokaza, ili bilo kojih ex gratia isplata od strane vlasti (v. stav 71, treći podstav in fine, ove presude). Želim da naglasim da tursko sudstvo vrši svoje dužnosti sa istom nezavisnošću i nepristrasnošću na teritoriji Turske kao i sudije u bilo kojoj drugoj državi potpisnici Konvencije. Suradnja je dvostrani proces!

Prije zaključka, a kao potporu ovoj ocjeni da vlasti nikada nisu ponudile ili učinile neku ex gratia isplatu podnosiocima predstavki, da bi im naknadili štetu koju su pretrpjeli, trebalo je da Sud utvrdi da li su oni tražili takvu isplatu.

Jasno je da su se podnosioci predstavki preduzeli svaku mjeru predostrožnosti da se distanciraju od vlasti zemlje nastojeći da izbjegnu svaki kontakt sa njima tako da bi u konačnoj analizi mogli tvrditi da su domaća pravna sredstva neadekvatna i neefikasna; to bi im dalo potreban izgovor kako bi mogli podnijeti predstavku institucijama u Strasbourgu.

Turska Vlada od početka pokušava da umanji patnje stanovništva u tom dijelu zemlje. Ovdje je sažetak podneska koji je dat Sudu o tome šta je učinjeno.

"JAVNA POMOĆ I DRUŠTVENA SOLIDARNOST U BORBI PROTIV TERORIZMA"

Svjesne stepena štete koja se nanosi u borbi protiv terorizma, turske vlasti su uredile vansudski sistem pomoći i društvene solidarnosti.

Odjeljak 22. Zakona o prevenciji terorizma predviđa i izričito pokriva pomoć i previđa da prioritet u pomoći iz Fonda pomoći i društvene solidarnosti treba dati licima koja nisu državni službenici.

Vlada je ovdje priložila šest dosjea koji sadrže najnovije informacije koje su dobili iz svih prefektura regije u kojoj je proglašeno vanredno stanje.

Razmatrajući ovu vansudsku mrežu pomoći i druge dodjele, proizlazi da je tip pomoći, koji se u stvari daje, i višestruk i inspirisan praktičnim pristupom: sadrži finansijsku pomoć, daje smještaj, građevinski materijal za kuće, snabdijevanje hranom, odjeću, gorivo, plaća stanarine. Drugim riječima, sve hitne potrebe ljudi koji su na bilo koji način oštećeni borbom protiv terorizma su uzete u obzir.

Navodeći samo nekoliko primjera široke pomoći date stanovnicima ovih regija kao dio borbe protiv terorizma, možemo se pozvati na okrug Diyarbakir, gdje žive podnosioci predstavki. Dakle, samo u ovom okrugu je dodijeljeno 500 stanova. Lista korisnika je u ovim dosjeima.

Ponovo, u ovom istom okrugu, gradnja 72 stana planirana za 1995. godinu je skraćena za jednu godinu kao odgovor na potrebe porodica koje su oštećene terorizmom, i završena je u oktobru 1994. godine dodjelom stanova.

Nadalje, u 1994. godini 120 montažnih stambenih jedinica je transportovano iz Erzincana u Tunceli i tu dodijeljeno. 5.000 miliona turskih funti finansirano iz Hitnog programa pomoći je potrošeno na infrastrukturu za ove stanove. Čak i sada, troškove za struju i vodu plaća prefektura Tuncelija.

U odnosu na krug Van, Predsjedništvo Fonda za pomoć i društvenu solidarnost za Van u pismu od 21. novembra 1995. godine daje detalje o dodijeljenoj različitoj pomoći žrtvama terorizma. Tvrde da su 152 stana sagrađena i data licima koja su bile prinuđena da napuste svoje domove kao rezultat borbe protiv terorizma. Ukupni troškovi za ove građevine dosežu 14.039.799.000 turskih funti.

Informacije iz prefekture Sirnak to isto govore (dodatak 6). U 1994. godini više od 51.000 miliona turskih funti i u 1995. godini skoro 100.000 miliona (97.099.750.000) turskih funti je podijeljeno porodicama žrtava terorizma. Ukupna pomoć u toku posljednje tri godine je prešla 150.000 miliona turskih funti.

Samo u Podprefekturi Cizre sagrađeno je 212 stanova, čija trenutna vrijednost prelazi 6.000 miliona turskih funti (pismo od 6. decembra 1995. godine iz podprefekture prefekturi u Sirnaku).

Liste dobijene iz prefekture Bingöl govore da je 50 stanova u glavnom gradu okruga i 206 stanova u podprefekturi predato žrtvama terorizma u 1994. godini. Stotinu devedeset i tri stana sagrađena u 1995. godini će biti podijeljena licima čija su imena na listama u spisu koji se odnosi na ovaj okrug.

Nadalje, 500 miliona turskih funti je potrošeno na popravke oštećenih kuća.

Takođe treba primijetiti da je 12.720 miliona turskih funti isplaćeno ljudima koji su željeli da se vrate u svoja sela, a koja su napustili zbog terorizma.

Samo u Podprefekturi Genç približno 6.500 miliona turskih funti je plaćeno u okviru Hitne pomoći osobama koje su žrtve terorizma.

U svom pismu od 24. novembra 1995. godine Prefektura Siirt skreće pažnju na pomoć od 1.275 miliona turskih funti koja je utrošena na finansiranje povratka u sela iz kojih su pobjegli. Nadalje, više od 500 miliona turskih funti je plaćeno za potrebe 109 seljana koji su pretrpjeli gubitke kao dio borbe protiv terorizma.

Nadalje, Prefektura Siirt skreće pažnju na prioritetni tretman koji je dat investiranju u selo i na činjenicu da su u tom kontekstu problemi riješeni u osam sela sa vodom i cestama.

Pozivajući se na pismo od 24. novembra 1995. godine primljeno od Podprefekture Tatvan, Prefektura okruga Bitlis se poziva na osnovnu pomoć plaćenu licima koja su bila fizički povrijeđena ili su imala materijalnih gubitaka i licima koja su napustila svoja sela.

Obim ovih javnih doprinosa pokazuje u kojoj mjeri su vlasti u Turskoj svjesne efekata koje borba protiv terorizma ima na sve aspekte života ljudi i na društvo. To isto tako pokazuje odlučnost turskih vlasti da nađu adekvatan odgovor na sve probleme i na gubitke koje su pretrpjeli, bilo pojedinačne ili kolektivne, ispitujući sve potrebe, bilo pojedinaca ili porodica, za smještajem, odjećom, hranom, trenutne potrebe za gotovim novcem (školarine, stanarine, izdatke) i potrebe za makroekonomskim ulaganjima, za komunikacije ili za potrebe povrataka u sela." (v. predmet Akdivar i ostali protiv Turske, 99/1995/605/693, dodatke 2-7 Vladinom memorandumu, primljenim u Registar 15. marta 1996, Cour (96) 113 ANN 2, Strasbourg, 18. marta 1996. god., str. 209-11).

U odnosu na pristupačne i dovoljne domaće pravne lijekove u turskom pravu, čije postojanje je dovoljno sigurno, prvo bih ukazao da je odgovorna Vlada podnijela Sudu približno stotinu presuda različitih sudova (upravnih sudova, Državnog vijeća, parničnih sudova i kasacionih sudova) koje pokrivaju raznovrsne situacije (v. dodatak 1. i 2-8. čitavih 316 stranica, Cour (96) 111 ANN 1 i Cour (96) 113 ANN 2). Iako podnosioci predstavki navode, bez činjenica koje bi poduprle njihove predstavke, da turski zakoni na snazi čine pristup sudu nemogućim u predmetima koji se odnose na operacije protivnapada (što nije istina), sve presude podnesene Sudu na razmatranje su donesene od strane sudova čija je mjesna nadležnost jugoistočna Anadolija (Diyarbakir, Van, Erzurum itd.).

13. Sud nalazi da je od velikog značaja da, uprkos veličini problema rušenja sela, tužena Vlada nije bila u stanju da ukaže na primjer kompenzacije koja je dodijeljena žrtvama, gdje je imovina bila namjerno uništena od strane snaga sigurnosti ili da je optužnica podignuta protiv odgovornih (v. stav 71, treći podstav, ove presude).

Već sam pokazao da je takozvana neaktivnost vlasti bila čista izmišljotina podnosilaca predstavke, koji ni sami nisu bili u stanju identifikovati odgovorne tokom istrage koja je bila preduzeta.

14. Da su presude i drugi dokumenti podneseni od strane Vlade Turske Komisiji u prvom stepenu, i kasnije Sudu, bili razmatrani s pažnjom koju zaslužuju, brzo bi postalo očigledno da se sve ove presude odnose na slučajeve ubistava, ubistava sa umišljajem ili ubistva iz nehata , uništenja kuća i druge imovine, nestalih lica ili krivičnih djela počinjenih ili od strane pripadnika PKK, ili snaga sigurnosti, ili nepoznatih lica.

15. Treba priznati da doista nema presude koja se odnosi na slučaj koji je potpuno isti kao dotični predmet, zato što su lica u situaciji identičnoj onoj podnosilaca žalbi imala namjere drugačije od dobijanja kompenzacije, to jest odluku da njihov predmet dostave međunarodnom forumu. "Nema rata bez ratnika."

16. U odnosu na sigurnu, pristupačnu, efikasnu i dovoljnu prirodu pravnih sredstava koja postoje u turskom pravu, ja se u potpunosti slažem sa suprotnim mišljenjem dvojice eminentnih članova Komisije, g. Gözübüyüka i g. Weitzela, izrečeno, muatis mutandis, slijedećim riječima:

"Izvjesne činjenice ovog predmeta je Komisija objasnila svojom istragom. Posebno, izjave svjedoka dobijene u toku te istrage pokazuju da tokom istrage koju su poduzeli glavni javni tužilac Državnog suda za bezbjednost u Diyrbakiru, podnosioci predstavki, a više-manje i ostali seljani, nisu bili u stanju da identifikuju nijednog pripadnika snaga sigurnosti kao počinioca navodnih djela. Sudske vlasti, nadležne za ovu istragu, naišle su na velike teškoće zbog nedostatka dokaza protiv snaga sigurnosti.

U pogledu ovih dodatnih faktora, koji su izašli na svjetlo kada je Komisija istražila slučaj, vjerujemo da postoji efikasan pravni lijek koji su podnosioci žabi propustili da iskoriste, to jest upravna tužba, te je shodno tome, predstavku Vlade prema članu 29. Konvencije trebalo prihvatiti."

Kao što je to dokazano istragom u ovom predmetu, krivični postupak koji je pokrenuo javni tužilac na podsticaj podnosioca predstavki, nije dao rezultate zbog nedostatka valjanih dokaza. Uzimajući u obzir prirodu predstavki, koje se uglavnom odnose na uništavanje kuća, navodno od strane snaga sigurnosti, sasvim je jasno da je u nedostatku i najmanjeg traga dokaza, optužnica bila osuđena na propast. Ovo nije iznenađujuće jer su pravila koja su propisana za utvrđivanje krivične odgovornosti inspirisana istim principima kao u svim zemljama članicama Vijeća Evrope.

Međutim, kao što je pokazano obimnom dokumentacijom koju je Vlada već dostavila, koja mora biti pažljivije prostudirana, i brojnim presudama čije kopije imamo, postoji efikasno pravno sredstvo dostupno podnosiocima predstavki koje je dovoljno sigurno i u teoriji i u praksi. Ovaj primjer sudske prakse pokazuje da su drugi građani Turske, suočeni sa problemima koji su, uslovno, vrlo slični problemu sa kojim su suočeni podnosioci predstavki (uništenje kuća i različitih drugih predmeta imovine) bili u stanju da u relativno kratkom vremenu dobiju zadovoljenje u formi novčane naknade.

Podnosioci predstavki, međutim, nisu poduzeli nijedan takav korak. Oni su samo pisali pisma određenim vlastima tražeći naknadu štete. Ovaj navod je potrebno naglasiti, jer dokazuje da je cilj kojem su težili podnosioci predstavki bio, zaista, dobijanje novčane naknade. Kao što je već rečeno, oni su mogli uložiti upravnu tužbu da bi to dobili, ali su propustili da poduzmu takav korak. Umjesto da odaberu takav postupak, oni su izabrali najnesigurniju opciju u ovim uslovima, to jest pokretanje krivičnog postupka.

Ovdje treba naglasiti da bi situacija bila u potpunosti drugačija da su podnosioci predstavki odabrali da ulože upravnu tužbu. Žrtva može u prvom stepenu podnijeti zahtjev za naknadu materijalne ili nematerijalne štete ulažući preliminarni zahtjev vlastima. Vlasti onda moraju odgovoriti u roku od šezdeset dana. Ukoliko propuste da odgovore u tom periodu, smatra se da je zahtjev odbijen. Tužitelj tada može uložiti upravnu tužbu podnoseći jednostavni podnesak upravnom sudu.

Da bi dobili naknadu štete pred upravnim sudovima, podnosioci predstavki treba samo da dokažu da su pretrpjeli štetu; ne treba da dokazuju da su vlasti načinile pogrešku u upravi. Jednom kada upravni sud ustanovi da je žrtva pretrpjela gubitak, određuje se iznos za naknadu štete koji će mu biti isplaćen.

Treba napomenuti da Državno vijeće primjenjuje kriterij "objektivne odgovornosti vlasti". Na osnovu ovog kriterija, koji se na upravnim sudovima primjenjuje od 1965. godine, vlasti su odgovorne da teret teškoća sa kojima je nacija suočena treba biti podijeljen među svim građanima. Nije neophodno dokazati pogrešku dijela Vladinih predstavnika. Dovoljno je dokazati da se šteta desila kao rezultat djela koji je predmet tužbe. Činjenica da je to djelo počinjeno od strane vlasti ili treće osobe ne sprečava da naknada za štetu bude dodijeljena.

Na primjer, vozilo je uništeno mecima ispaljenim iz borbenog aviona, Vrhovni upravni sud, u predmetu Mizgin Yilmaz protiv Ministarstva odbrane, presuda od 21. marta 1995 (E. br. 1994/5656, K. br. 1995/1262), je našao da "iako vlasti nisu bile nemarne, tužitelju mora biti dodijeljena naknada štete u skladu sa principom da svi građani moraju jednako podnijeti teret bilo kakvih ograničenja koja proizlaze iz zadatka koji je država preuzela u općem interesu i da je takva naknada štete neophodna posljedica "društvene" prirode države ... utvrđenje Okružnog suda Semdinli o šteti i izvještaj o vještačenju koje je naređeno od strane upravnog suda, pokazuje da je iznos koji je tužitelj tražio razuman".

U predmetu gdje su vozača vozila ubili policajaci kada je odbio da stane na kontrolnoj tački, Upravni sud Diyarbakir u presudi d 27. januara 1994. godine, u predmetu Sabriye Kara protiv Ministarstva unutrašnjih poslova, (E. br. 1990/870 i K. br. 1994/31), je odlučio da "vlasti imaju obavezu da nadoknade štetu, bez obzira da li su pogriješili ili su se ponijeli nemarno. Štaviše, nije potrebno da postoji uzročna veza između štete i radnji organa vlasti."

U slučaju kada se ne mogu izbjeći štetne posljedice terorističkog djelovanja, vlasti moraju isplatiti žrtvama naknadu štete u skladu sa "društvenom" odgovornošću preuzetom od strane države, uz pretpostavku da je takva šteta rezultat "društvenog rizika".

Upravni sudovi su donijeli veliki broj odluka kao rezultat principa da vlasti imaju "objektivnu odgovornost" (tj. koja se ne zasniva na pogrešci). Ovo pokazuje da je sudska praksa u ovoj oblasti konzistentna. Citiramo slijedeću odluku kao primjer:

-   Odluka Vrhovnog upravnog suda od 6. juna 1995. godine u predmetu Osman Kaya i Cemil Kaya protiv Ministarstva unutrašnjih poslova: ovo se odnosi na uništenje tužiteljeve kuće, golubinjaka, štale i sve pokretne imovine tokom borbe između snaga sigurnosti i terorista. Vrhovni upravni sud je potvrdio presudu Upravnog suda Diyarbakir naređujući vlastima da naknade štetu tužiteljima u skladu sa teorijom "društvenog rizika". Upravni sud je odlučio da koncept odgovornosti vlasti ne treba biti ograničen na upravnu pogrešku ili objektivnu odgovornost vezanu za stroge uslove, ali treba da sadrži princip takozvanog "društvenog rizika".

-    Presuda Upravnog suda Diyrabakir od 10. decembra 1991. u predmetu Behiye Toprak protiv Ministarstva unutrašnjih poslova; odluka Vrhovnog upravnog suda u istom predmetu: tužiljinog supruga su ubili teroristi dok su putovali u njegovom minibusu. Tužilja se žalila da je "izgubila hranioca" i tražila naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu. Upravni sud je odlučio protiv države na osnovu teorije društvenog rizika. Odlučio je da su vlasti dužne naknaditi štetu koju su prouzrokovala treća lica koje oni nisu bili u stanju da spriječe unatoč njihovoj dužnosti da to učine, čak i kad nisu odgovorne za nastalu štetu.

-  Presuda Upravnog suda Diyrabakir od 28. aprila 1994. godine u predmetu Münire Temel protiv Ministarstva unutrašnjih poslova: tužiljinog sina su kidnapovali i ubili pripadnici PKK. Upravni sud Diyrabakir je naredio vlastima da isplate tužilji naknadu za materijalni i nematerijalni gubitak na osnovu njihove objektivne odgovornosti. Sud je odlučio da "svi građani Turske imaju ... pravo na dostojanstven standard življenja ... i na materijalni i duhovni napredak"... Sud je odlučio da bi bilo suprotno principu jednakosti ako bi država nadoknađivala samo štetu koja je nastala kao rezultat djelovanja javnih službenika od strane njenih predstavnika, a da ostane indiferentna prema šteti koju su pretrpjeli njeni građani. Upravni sud je donio ovu presudu nakon što je njegovu prethodnu odluku Vrhovni upravni sud ukinuo. Prethodnom odlukom je tužilji bila dodijeljena naknada za nematerijalnu, ali ne i za materijalnu štetu.

-   Presuda Upravnog suda Diyarbakir od 8. marta 1994. godine u predmetu Cüneyt Alphan protiv Ministarstva unutrašnjih poslova: tužiočeva kuća je bila spaljena tokom borbi između terorista i snaga sigurnosti. Podnosilac predstavke je zahtijevao naknadu štete. Upravni sud Diyarbakir je odlučio da, iako vlasti nisu počinile upravnu grešku, moraju da plate podnosiocu predstavke naknadu štete na osnovu njihove "stroge odgovornosti".

-  Presuda Upravnog suda Diyarbakir od 25. januara 1994. godine u predmetu Hüsna Kara i ostali, protiv Ministarstva unutrašnjih poslova: tužiljin suprug je ubijen od strane nepoznatih lica. Tužilja je tužila vlasti radi štete. Upravni sud je naredio vlastima da naknade tužiteljici štetu na osnovu teorije društvenog rizika, držeći da, obzirom da tužilja nije imala udjela u terorističkim aktivnostima, njen gubitak nije prouzrokovan njenim nemarom nego teškom situacijom s kojom je društvo suočeno.

-   Presuda Upravnog suda Diyarbakir od 21. juna 1994. godine u predmetu Guli Akkus protiv Ministarstva unutrašnjih poslova: tužiljinog vanbračnog supruga ubile su snage sigurnosti tokom ilegalnih demonstracija. Upravni sud je naredio da vlasti naknade tužiljin gubitak. Vrhovni upravni sud je ukinuo ovu presudu na osnovu toga što tužilja i njen vanbračni suprug nisu bili zakonski vjenčani. Upravni sud je, međutim, potvrdio svoju vlastitu odluku i ipak naredio vlastima da tužilji isplate naknadu štete. Odlučio je da su tužilja i njen vanbračni suprug živjeli zajedno kao muž i žena. Nadalje je odlučio da vlasti treba da naknade štetu koju su prouzrokovali njeni predstavnici, čak iako je ta šteta nastala uslijed nemara.

Prethodno predstavljena sudska praksa pokazuje da su, u slučaju da su se podnosioci predstavki obratili upravnim sudovima, mogli ishoditi naredbu vlastima da im se naknadi šteta za gubitak koji su pretrpjeli na osnovu objektivne odgovornosti.

Upravnim sudovima ne bi bilo potrebno ustanoviti da su vojnici nezakonito i usljed nemara srušili dotične kuće. Oni bi samo trebalo da ustanove štetu i da odrede iznos u kojem bi im naknada bila dodijeljena.

Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da su podnosioci predstavki, kao i svi drugi seljani čije su kuće oštećene, tražili naknadu štete (v. pasuse 54, 55, 56, 57, 61, 65, 66, 68, 69, 71, 73, 75, izvještaja Komisije).

Primjećujemo ovdje da nastavak aktivnosti snaga sigurnosti nije ni u čemu spriječio podnosioce predstavki da se obrate sudovima za naknadu štete. Treba priznati, PKK je bila veoma aktivna u regiji gdje se nalazi selo podnosilaca predstavki. Međutim, podnosioci predstavki su otišli u Diyarbakir poslije događaja iz novembra 1992. godine.

Kada su podnosioci predstavki i drugi seljani došli u Diyarbakir, obratili su se određenim javnim vlastima, uključujući Vladine službenike, na primjer guverneru regije i predsjedniku Republike, za naknadu štete (v., na primjer, stavove 83 i 99).

Ova obraćanja, međutim, ne mogu se smatrati zakonskim postupkom prema turskom pravu. Trebalo je samo da podnosioci predstavki konsultuju advokata da bi saznali za mogućnost podnošenja tužbe zbog štete pred upravnim sudovima (v. stav 122).

Takođe primjećujemo, u odnosu na ovo, da Komisija nije ustanovila da li sudije upravnog suda rade nepristrasno u predmetima u kojima se spore radnje snaga sigurnosti. Nije dokazano da postoji generalni nedostatak povjerenja u pravna sredstva dostupne prema upravnom pravu u dotičnoj regiji.

Dokazi koje je Komisija prikupila tokom istrage da li su predstavke osnovane ili ne, pokazuju da su pripadnici Udruženja za ljudska prava Diyarbakira propustili da tačno informišu podnosioce predstavki o mogućnosti obraćanja upravnim sudovima (v. stav 96) ili su ih pogrešno informisali o prikladnim domaćim organima kojima je trebalo da se obrate (v. stav 115). U svakom slučaju, oni su savjetovali podnosioce predstavki da se obrate direktno Komisiji (v. stav 130).

Takođe proizlazi iz izjava svjedoka koje je prikupila Komisija da je pravi cilj ulaganja nekoliko pojedinačnih predstavki od strane pripadnika Udruženja za ljudska prava Diyarbakira bio da pred međunarodnim sudom dokazuju da su domaća pravna sredstva u regionu u kojem je proglašeno vanredno stanje neefikasni (v. stavove 115 i 130) i da su podnosiocima predstavki dali loš savjet.

Shodno tome, vjerujemo da smo pokazali da su podnosioci predstavki imali efikasno pravno sredstvo prema turskom pravu u tome da su pred upravni sud mogli iznijeti žalbe koje sada iznose pred Komisijom. Iako novčana naknada štete koju su tražili proizlazi iz principa objektivne odgovornosti države za djela koja su navodno počinile snage sigurnosti, ta naknada ne može biti isplaćena dok upravni sudovi ne ustanove da je štetu pruzrokovao propust države da postupi u skadu sa svojom obavezom postizanja pravične ravnoteže između prava pojedinaca i zakonitih prava društva uopće. Ovakav  nalaz bi bila dovoljna naknada za nematerijalni gubitak koje su pretrpjele zainteresovane strane, posebno zato što su, kao što je to slučaj u ovom predmetu, oni svoje zahtjeve ograničili na naknadu štete za gubitke koje su pretrpjeli."

17. Vraćam se sada na presudu Kasacionog suda u kojoj je odlučeno da su parnični sudovi nadležni u pogledu štete koja je nastala kao rezultat djelovanja državnih službenika.

"Kratak sažetak presude CC2

4.  građansko odjeljenje Kasacionog suda - presuda od 17. novembra 1986. godine.

Kasacioni sud je ukinuo odluku prvostepenog suda kojom je odbijena tužba protiv Ministarstva unutrašnjih poslova i dvojice policajaca koji su tužitelja navodno mučili tokom istrage pod sumnjom da je počinio ubistvo. Prema presudi, pošto identitet onih koji su ga mučili nije ustanovljen, vlasti ne mogu biti odgovorne za ličnu pogrešku njenih službenika.

Kasacioni sud je, međutim, odlučio da:

(a) radnje, kao što je mučenje, počinjene od strane javnih službenika ne mogu ni pod kojim okolnostima biti kvalifikovane kao upravni akt i time postaje nezakonit akt koji je regulisan Zakonom o obligacijama;

(b) član 129/5 Ustava, koji predviđa da se tužba za naknadu štete koja je nastala kao rezultat pogreške koju su počinili javni službenici u obavljanju svojih dužnosti mora podnijeti protiv vlasti, nije apsolutno pravilo i ne primjenjuje se na nezakonita djela koja su očigledno prekoračenje bilo kojeg ovlaštenja iz službene dužnosti. Naprotiv, javni službenici nemaju pravo na korist iz ove ustavne zaštite u takvim okolnostima;

(c)  nadalje, činjenica da je došlo do oslobađanja od optužbe zbog nedostatka dokaza nije obavezujuća za parnični sud. Naprotiv, bilo je neophodno uzeti u obzir tužiteljevu izjavu da je identifikovao jednog od policajaca koji su ga mučili.

Iz ovih razloga, Kasacioni sud je odlučio da su parnični sudovi nadležni u pogledu nezakonitih djela koja su počinili javni službenici koji su prekoračili svoja ovlaštenja." (predmet Akdivar i ostali protiv Turske, Dodaci 2-7, Cour (96) 113 ANN 2, str. 200; v. takođe i druge presude istog tipa na stranicama 202, 205. i 206.)

18. Tu su dakle bile tri vrste domaćih pravnih sredstava - pred upravnim, parničnim i krivičnim sudovima. Valja priznati da je pravno sredstvo sa najmanjom šansom za uspjeh bio krivični, jer prema turskom pravu nije moguće, kao što je to moguće prema francuskom pravu, oslanjati se na informacije protiv nepoznatih lica pred nadležnim sudijom ili uložiti parnični zahtjev pred krivičnim sudom pred kojim je pokrenut krivični postupak. Treba dodati, ne bi se smjelo zaboraviti da je, u slučaju da okrivljeni u krivičnom postupku nisu identifikovani, princip striktne odgovornosti neprimjenjiv. Međutim, moguće je nagađati da - u slučaju da su se podnosioci predstavki udostojili da podnesu predstavke upravnom ili parničnom sudu, taj postupak bi pružio mogućnost identifikovanja odgovornih.

19. Kako podnosioci predstavki, tako i Komisija i Sud, izgleda, kritikuju i okreću na vlastiti račun neaktivnost i neosjetljivost vlasti suočeni sa ovim žalosnim događajima u nastojanju da dođu do zaključka da su postojeća pravna sredstva bila nepristupačna i/ili nedovoljna (v. stav 73, prvi podstav). Na prvom mjestu, kao što sam već rekao (v. stav 8 gore), ova tvrdnja nije tačna. Drugo, može se kritikovati učinak upravnih vlasti ako se to želi. U političkom režimu gdje radije postoji razdvajanje nego integracija ovlaštenja i gdje je sudstvo nezavisno i nepristrasno vis-á-vis druge grane državnih vlasti, pitam se kako učinak upravnih vlasti može uticati na upravljanje pravosuđem. Ako je u isto vrijeme kritikovana statičnost suda, kako je sudu moguće da radi na nekom predmetu na vlastitu inicijativu, ili za tužilaštva da vrše svoje dužnosti, ako su ovi direktno zaduženi da im ne pomognu u takvim situacijama?

20. Drugi pasus stava 73. sadrži pretpostavke, koje - ako bi se uzelo da su istinite činjenice, daju razloge za nezahtijevanje postupanja po tako imperativnim zahtjevima za podnošenje predstavke pred Komisijom, kao što je iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova. Ova uvjeravanja, koja su bila čiste pretpostavke u vrijeme kada je Sud razmatrao predmet, sada bi se pokazalo da li su bila istinita ili lažna da su se podnosioci predstavki prvo obratili turskim sudovima, prije no što su se obratili međunarodnim institucijama. Ako bi ovi drugi bili nezadovoljni rezultatom, bili bi u stanju da odluče o suštini predmeta uz potpuno poznavanje činjenica, umjesto da postupaju na pretpostavkama i dedukciji.

Naposljetku, Sud je zauzeo stajalište da postojeća pravna sredstva nisu adekvatna i dovoljna zato što nisu primjerena žalbama koje su uložili podnosioci predstavki (v. pasus 72 ove presude).

Funkcionisanje strasburških institucija ne zavisi od žalbi podnosilaca predstavki. Konvencija sama po sebi definiše njihovu snagu, nalazeći da li je došlo do povrede njenih odredbi (članovi 19, 31. stav 1, 45. i 50.), ali ne provjeravajući da li postoji domaće pravno sredstvo kojim se "oni odgovorni za predstavke podnosilaca predstavki mogu identifikovati", kao što bi to oni željeli.

Države su slobodne da izaberu koja sredstva treba upotrijebiti da bi se postigao cilj Konvencije, to jest "da se osigura kontrola obaveza koje su preuzele visoke strane potpisnice u ovoj Konvenciji".

21. Čak i pretpostavljajući da je potencijalni podnosilac predstavke slobodan da izabere jedan od brojnih domaćih pravnih sredstava, šta možemo reći o predmetu kao što je ovaj, gdje podnosioci predstavke nisu izabrali nijedan?

22. Shodno tome, podnosioci predstavki nisu dali mogućnost turskim sudovima, što je intencija člana 26. da omogući stranama potpisnicama, da isprave povrede koje se navode protiv njih. Prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava je, prema tome, osnovan. Sud ne može odlučivati o suštini ovog predmeta, zbog propusta da se iscrpe domaći pravni lijekovi.

23. Gore navedeno razmatranje oslobađa me izražavanja mojih pogleda o meritumu.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

COURT (GRAND CHAMBER)

CASE OF AKDIVAR AND OTHERS v. TURKEY

(Application no21893/93)

JUDGMENT

STRASBOURG 

16 September 1996

In the case of Akdivar and Others v. Turkey [1]The European Court of Human Rights, sitting, pursuant to Rule 51 of Rules of Court A [2], as a Grand Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr R. Bernhardt,
Mr Thór Vilhjálmsson,
Mr F. Gölcüklü,
Mr R. Macdonald,
Mr A. Spielmann,
Mr N. Valticos,
Mr S.K. Martens,
Mrs E. Palm,
Mr I. Foighel,
Mr A.N. Loizou,
Mr M.A. Lopes Rocha,
Mr L. Wildhaber,
Mr G. Mifsud Bonnici,
Mr J. Makarczyk,
Mr D. Gotchev,
Mr B. Repik,
Mr K. Jungwiert,
Mr P. Kuris,
Mr U. Lohmus,
Mr E. Levits,
and also of Mr H. Petzold, Registrar, and Mr P.J. Mahoney, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 27 April, 21 May and 30 August 1996,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE 

1.   The case was referred to the Court by the Government of Turkey ("the Government") on 4 December 1995 and by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 11 December 1995, within the three-month period laid down by Article 32 para. 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention").  It originated in an application (no. 21893/93) against the Turkish Republic lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) on 3 May 1993 by eight Turkish nationals, Mr Abdurrahman Akdivar, Mr Ahmet Akdivar, Mr Ali Akdivar, Mr Zülfükar Çiçek, Mr Ahmet Çiçek, Mr Abdurrahman Aktas, Mr Mehmet Karabulut and Mr Hüseyin Akdivar.  The Commission later held that the latter was not an applicant (see paragraphs 48-50 below).

The Government's application referred to Article 48 (art. 48) and the Commission's request, which concerned the eight persons mentioned above, referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby Turkey recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46).  The object of the application and of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 3, 5, 6 para. 1, 8, 13, 14, 18 and 25 para. 1 of the Convention (art. 3, art. 5, art. 6-1, art. 8, art. 13, art. 14, art. 25-1) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). 

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 para. 3 (d) of Rules of Court A, the applicants stated that they wished to take part in the proceedings and designated the lawyers who would represent them (Rule 30).

On 26 March 1996 the President of the Chamber granted leave, pursuant to Rule 30 para. 1, to Ms Françoise Hampson, a Reader in Law at the University of Essex, to act as one of the applicants' representatives. 

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Mr F. Gölcüklü, the elected judge of Turkish nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Bernhardt, the Vice-President of the Court (Rule 21 para. 4 (b)).  On 5 December 1995, in the presence of the Registrar, the President of the Court, Mr R. Ryssdal, drew by lot the names of the other seven members, namely Mr R. Macdonald, Mr N. Valticos, Mr S.K. Martens, Mr M.A. Lopes Rocha, Mr D. Gotchev, Mr B. Repik and Mr E. Levits (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 5) (art. 43). 

4.   As President of the Chamber (Rule 21 para. 6), Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the applicants' lawyers and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 37 para. 1 and 38).  Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicants' memorial on 12 March 1996 and the Government's memorial on 15 March.  The Secretary to the Commission subsequently informed the Registrar that the Delegate would submit his observations at the hearing. 

5.   On 31 January 1996 the Government requested, pursuant to Rule 48 para. 2, that the Court hold a separate hearing on preliminary objections.  On 14 and 19 February the applicants and the Delegate submitted their respective comments on the request and on 21 February the Chamber decided to decline the request. 

6.   On 20 March 1996 the Commission produced various documents, as requested by the Registrar on the President's instructions. 

7.   On 28 March 1996 the President of the Chamber granted leave, pursuant to Rule 37 para. 2, to Amnesty International to submit written comments on specified aspects of the case.  These were received on 4 April 1996.

8.   On 28 March 1996 the Chamber decided unanimously to relinquish jurisdiction forthwith in favour of a Grand Chamber (Rule 51). 

9.   The Grand Chamber to be constituted included ex officio Mr Ryssdal, President of the Court, Mr Bernhardt, Vice-President of the Court, and the other members and substitute judges (namely, Mr I. Foighel, Mr P. Kuris, Mr C. Russo and Mr B. Walsh) of the Chamber which had relinquished jurisdiction (Rule 51 para. 2 (a) and (b)).  On 30 March 1996, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the seven additional judges called on to complete the Grand Chamber, namely Mr A. Spielmann, Mrs E. Palm, Mr F. Bigi, Mr L. Wildhaber, Mr G. Mifsud Bonnici, Mr K. Jungwiert and Mr U. Lohmus.

Prior to the hearing, Mr Bigi, who had died, and Mr Walsh and Mr Russo, who were unable to participate in the case, were replaced by Mr J. Makarczyk, Mr A.N. Loizou and Mr Thór Vilhjálmsson respectively (Rule 24 para. 1 in conjunction with Rule 51 para. 6). 

10.   On 4 April 1996 the President of the Court, Mr Ryssdal, refused the applicants' request, pursuant to Rule 27 para. 3, for use of interpretation facilities during the oral hearing on the grounds of its late submission. 

11.   In accordance with the President's decision, the hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 25 April 1996.  The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

(a) for the Government

Mr B. Çaglar, Ministry of Foreign Affairs,Agent,

Mr H. Golsong,

Ms D. Akçay,

Mr T. Özkarol,

Mr A. Kurudal,

Mr F. Erdogan,

Mr O. Sever,

Ms M. Gülsen,Counsel;

(b) for the Commission

Mr H. Danelius,Delegate;

(c) for the applicants

Mr K. Boyle, Barrister-at-Law,

Ms F. HampsonUniversity of Essex,Counsel,

Mr K. Yildiz,

Mr T. Fisher,

Ms A. Reidy,Advisers.

The Court heard addresses by Mr Danelius, Mr Boyle, Mr Çaglar, Mr Özkarol, Ms Akçay and Mr Golsong and also replies to its questions. 

AS TO THE FACTS 

12.   The facts are based on the Commission's findings of fact as set out and developed in its report of 26 October 1995. 

I.   PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The situation in the South-East of Turkey 

13.   Since approximately 1985, serious disturbances have raged in the South-East of Turkey between the security forces and the members of the PKK (Workers' Party of Kurdistan).  This confrontation has so far, according to the Government, claimed the lives of 4,036 civilians and 3,884 members of the security forces.  It appears from information submitted by the applicants and by the amicus curiae that a large number of villages, estimated at more than 1,000, have been destroyed and evacuated during this conflict (see paragraph 7 above). 

14.   Since 1987, ten of the eleven provinces of south-eastern Turkey have been subjected to emergency rule which was in force at the time of the facts complained of.

B. Destruction of the applicants' houses 

15.   The applicants (see paragraph 1 above), Turkish nationals, were residents in the village of Kelekçi in the Dicle district of the province of Diyarbakir.  The village of Kelekçi and the surrounding areas have been the centre of intense PKK terrorist activity.  It is undisputed that the PKK launched serious attacks on Kelekçi on 17 or 18 July 1992, and the neighbouring village of Bogazköy on 1 November 1992.  As a result of the first attack, three Kelekçi villagers were killed and three others wounded.  The second attack on 1 November 1992 was directed at the Bogazköy gendarme station, which was destroyed, with one gendarme being killed and eight others injured.  Thereafter security forces were reinforced in the area and extensive searches were carried out for terrorists.  The applicants alleged that on 10 November 1992 State security forces launched an attack on the village of Kelekçi, burnt nine houses, including their homes, and forced the immediate evacuation of the entire village. 

16.   The Government categorically denied these allegations, contending that the houses had been set on fire by the PKK.  Initially they stated that the village had merely been searched and that no damage had been caused.  Subsequently, it was maintained that no soldiers had entered Kelekçi on 10 November 1992, and, if they had been in the vicinity, they had stopped on the outskirts of the village to take a rest. 

17.   On 6 April 1993 houses in Kelekçi were set on fire and the village was almost completely destroyed.  It is disputed, however, whether this destruction was caused by terrorists or by security forces. 

18.   The Commission established that nine houses, including those of the applicants, were destroyed or seriously damaged by fire not long after the attack on the Bogazköy gendarme station on 1 November 1992. Although noting that there was some uncertainty as to the exact date when the nine houses were burnt, it accepted the applicants' claims that this occurred on 10 November 1992.

C. Commission's findings concerning investigations at the domestic level

19.   The Commission found that no proper investigation was carried out at the domestic level regarding the destruction of the nine houses at Kelekçi on 10 November 1992 either immediately after the event or thereafter.  Apparently, a gendarmerie report of 29 November 1993 dealt with events at Kelekçi.  However, the Commission concluded that this report and other "incident reports" which had been submitted to the Chief Public Prosecutor at the Diyarbakir State Security Court, in so far as they concerned the destruction of the nine houses, did not result in any investigation of the facts and involved no attempt to establish responsibility for the destruction. 

20.   It was also established by the Commission that, although the applicants had lost their homes, no one gave proper advice to them or, apparently, to the other displaced Kelekçi villagers, on how to obtain compensation for the loss of their homes or other forms of assistance. Petitions were made by the mayor of the village and statements were given to several State officials.  However, no authority took up the applicants' problems or referred them to the competent body. 

21.   There was also evidence before the Commission that, after the case had been brought to it, certain of the applicants, or persons who were believed to be applicants such as Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek (see paragraphs 48-50 below), had been questioned by the State authorities about their applications to the Commission.  The Commission had been provided with a filmed interview with these two persons, during which they were asked about the case in Strasbourg

22.   As regards the events on 10 November 1992 (see paragraph 15 above), the Commission noted that the investigation reports and the recorded statements by villagers which had been submitted to it by the respondent Government were dated September 1994, i.e. almost two years after the destruction of the nine houses.  In these statements they placed the blame on the PKK for setting fire to the houses.  At that time, a number of villagers had been heard by the authorities about events at Kelekçi.  It was observed that this inquiry had taken place at a time when the village had been further damaged on 6 April 1993, and after the Commission had communicated the applicants' complaints to the Government for observations and decided to hold an oral hearing in the case.

It was further noted that the investigation reports of September 1994 were based on an exploratory mission undertaken by helicopter on 21 September 1994.  During this mission, the investigating team did not land at Kelekçi but only observed the village during low-level flights.  The report stated that all the houses at Kelekçi had collapsed and that there were no inhabitants in the village. 

23.   As to the events of 6 April 1993, the Commission found that a team of gendarmes had heard various villagers in April 1993.  However, in their recorded statements no reference was made by the villagers to the incident of 10 November 1992.  The statements were examined by the Commission in order to determine whether they should affect the Commission's findings on questions of fact in respect of the incident complained of.  In its report of 26 October 1995 it concluded as follows:

"197. In this respect, it is striking that the various statements by the villagers are drafted in a stereotyped form and have on the whole the same contents (see paragraphs 54, 56, 57, 59, 61, 65, 66, 68, 71, 73 and 75).  Most of them describe the events of 6 April 1993 in an almost identical manner.  In the recorded statements the villagers refer to the fact that the terrorists had made a previous attack on the village during which three persons had been killed and three others injured, this general formula being used even in the statements of the applicants Ahmet Çiçek and Abdurrahman Aktas whose close relatives, including the latter's father, had been killed on that occasion.  The statements also contain a declaration about the villagers' respect for the State and their willingness to help the State.  All in all, the recorded statements give the impression of having been drafted in a uniform manner by the gendarmes rather than reflecting spontaneous declarations by the villagers.  This may also explain why some of these statements are in complete contradiction to what the same persons have stated on other occasions (see Ahmet Çiçek's statements referred to in paragraphs 61 and 89-90 above, Abdurrahman Aktas's statements referred to in paragraphs 54 and 98 above, and Abdullah Karabulut's statements referred to in paragraphs 66, 67 and 111 above).  Thus it seems highly doubtful whether the recorded statements to the gendarmes can be said to reflect the information that the villagers intended to convey in regard to the events at issue." 

24.   The Commission concluded that it attached no particular weight to the statements of the villagers in April 1993.  It further noted the inadequacy of any real investigations at the domestic level which could be of assistance in elucidating the events on 10 November 1992.  It concluded that the absence of any such investigations was in itself a disturbing element in regard to a serious matter such as the destruction of the homes of a considerable number of persons.

D. Commission's evaluation of the evidence 

25.   In the absence of any relevant investigations at the domestic level, the Commission based its finding on the evidence which had been given orally by various persons or submitted in writing in the course of the proceedings before it. 

26.   The Commission concluded that there was no evidence of any conspiracy between the villagers to accuse the State of the burning of the houses in order to obtain compensation or for any other purpose.

It also noted that, while there was evidence that the security forces were in the village, none of the witnesses stated that any stranger had been seen at Kelekçi on 10 November 1992.  It was unlikely that terrorists would have set fire to nine houses in the village without anyone having noted their presence.  Nor was there any other evidence showing that terrorists had been at Kelekçi on that day. 

27.   Following an assessment of the evidence, the Commission found it convincingly shown that security forces - presumably under the strain of intense terrorist activity in the area - were responsible for the burning of the nine Kelekçi houses on 10 November 1992.  However, it had not been shown that the applicants were forcibly expelled from Kelekçi, but the loss of their homes caused them to abandon the village and move elsewhere. 

II.   RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE 

28.   The Government have submitted that the following domestic law is relevant to the case.

Article 125 of the Turkish Constitution provides as follows:

"All acts or decisions of the administration are subject to judicial review ... 

The administration shall be liable to indemnify any damage caused by its own acts and measures." 

29.   The above provision is not subject to any restrictions even in a state of emergency or war.  The latter requirement of the provision does not necessarily require proof of the existence of any fault on the part of the administration, whose responsibility is of an absolute, objective nature, based on a concept of collective liability and referred to as the theory of "social risk".  Thus the administration may indemnify people who have suffered damage from acts committed by unknown or terrorist authors when the State may be said to have failed in its duty to maintain public order and safety, or in its duty to safeguard individual life and property. 

30.   The principle of administrative liability is reflected in the additional Article 1 of Law no. 2935 of 25 October 1983 on the State of Emergency, which provides:

"... actions for compensation in relation to the exercise of the powers conferred by this Law are to be brought against the administration before the administrative courts." 

31.   The Turkish Criminal Code makes it a criminal offence   

- to deprive someone unlawfully of his or her liberty (Article 179 generally, Article 181 in respect of civil servants), 

- to oblige someone through force or threats to commit or not to commit an act (Article 188),  - to issue threats (Article 191), 

- to make an unlawful search of someone's home (Articles 193 and 194), 

- to commit arson (Articles 369, 370, 371, 372), or aggravated arson if human life is endangered (Article 382), 

- to commit arson unintentionally by carelessness, negligence or inexperience (Article 383), or 

- to damage another's property intentionally (Articles 526 et seq.). 

32.   For all these offences complaints may be lodged, pursuant to Articles 151 and 153 of the Code of Criminal Procedure, with the public prosecutor or the local administrative authorities.  The public prosecutor and the police have a duty to investigate crimes reported to them, the former deciding whether a prosecution should be initiated, pursuant to Article 148 of the Code of Criminal Procedure.  A complainant may appeal against the decision of the public prosecutor not to institute criminal proceedings.

33.   If the suspected authors of the contested acts are military personnel, they may also be prosecuted for causing extensive damage, endangering human lives or damaging property, if they have not followed orders in conformity with Articles 86 and 87 of the Military Code. Proceedings in these circumstances may be initiated by the persons concerned (non-military) before the competent authority under the Code of Criminal Procedure, or before the suspected persons' hierarchical superior (sections 93 and 95 of Law no. 353 on the Constitution and the Procedure of Military Courts). 

34.   If the alleged author of a crime is an agent of the State, permission to prosecute must be obtained from local administrative councils (the Executive Committee of the Provincial Assembly).  The local council decisions may be appealed to the Supreme Administrative Court (Danistay); a refusal to prosecute is subject to an automatic appeal of this kind. 

35.   Any illegal act by civil servants, be it a crime or a tort, which causes material or moral damage may be the subject of a claim for compensation before the ordinary civil courts. 

36.   Proceedings against the administration may be brought before the administrative courts, whose proceedings are in writing. 

37.   Damage caused by terrorist violence may be compensated out of the Aid and Social Solidarity Fund. 

38.   Articles 13 to 15 of the Constitution provide for fundamental limitations on constitutional safeguards. 

39.   Provisional Article 15 of the Constitution provides that there can be no allegation of unconstitutionality in respect of measures taken under laws or decrees having the force of law and enacted between 12 September 1980 and 25 October 1983.  That includes Law no. 2935 on the State of Emergency of 25 October 1983, under which decrees have been issued which are immune from judicial challenge. 

40.   Extensive powers have been granted to the Regional Governor of the State of Emergency by such decrees, especially Decree no. 285, as amended by Decrees nos. 424 and 425, and Decree no. 430. 

41.   Decree no. 285 modifies the application of Law no. 3713, the Anti-Terror Law (1981), in those areas which are subject to the state of emergency, with the effect that the decision to prosecute members of the security forces is removed from the public prosecutor and conferred on local administrative councils.  According to the Commission, these councils are made up of civil servants and have been criticised for their lack of legal knowledge, as well as for being easily influenced by the Regional Governor or Provincial Governors, who also head the security forces. 

42.   Article 8 of Decree no. 430 of 16 December 1990 provides as follows:

"No criminal, financial or legal responsibility may be claimed against the State of Emergency Regional Governor or a Provincial Governor within a state of emergency region in respect of their decisions or acts connected with the exercise of the powers entrusted to them by this decree, and no application shall be made to any judicial authority to this end.  This is without prejudice to the rights of individuals to claim indemnity from the State for damage suffered by them without justification." 

43.   According to the submissions of the applicants, this Article grants impunity to the Governors and reinforces the powers of the Regional Governor to order the permanent or temporary evacuation of villages, to impose residence restrictions and to enforce the transfer of people to other areas.  Damage caused in the context of the fight against terrorism would be "with justification" and therefore immune from suit. 

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION 

44.   The applicants lodged their application (no. 21893/93) with the Commission on 3 May 1993.  They relied on Articles 3, 5, 6, 8, 13, 14 and 18 of the Convention (art. 3, art. 5, art. 6, art. 8, art. 13, art. 14, art. 18) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), alleging that their homes were burnt on 10 November 1992 and that they were forcibly and summarily expelled from their village by State security forces. 

45.   The Commission declared the application admissible on 19 October 1994.  In its report of 26 October 1995 (Article 31) (art. 31), it expressed the opinion that there had been violations of Article 8 and Article 1 of Protocol No. 1 (art. 8, P1-1) (eighteen votes to one), that there had been a violation of Article 3 (art. 3) (fourteen votes to five), that there had been no violation of Article 5 para. 1 (art. 5-1) (unanimously), that there had been violations of Articles 6 para. 1 and 13 (art. 6-1, art. 13) (twelve votes to seven), that there had been no violation of Articles 14 and 18 (art. 14, art. 18) (unanimously) and that Turkey had failed to comply with its obligations under Article 25 para. 1 (art. 25-1) (twelve votes to seven).

The full text of the Commission's opinion and of the eight dissenting opinions contained in the report is reproduced as an annex to this judgment [3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT 

46.   The Government requested the Court to accept the preliminary objection concerning the exhaustion of domestic remedies.  In the alternative they submitted that there was no violation of the Convention. 

47.   The applicants maintained that the Court should reject the Government's preliminary objections and address the merits of their complaints.  In their submission the Court should hold that there were violations of Articles 3, 6, 8, 13, 14, 18, and 25 para. 1 of the Convention (art. 3, art. 6, art. 8, art. 13, art. 14, art. 18, art. 25-1) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). 

AS TO THE LAW

I.   STATUS OF HÜSEYIN AKDIVAR AND AHMET ÇIÇEK 

48.   In their memorial to the Court the Government sought a declaration that the so-called applicants Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek (born in 1967) do not have the status of victims within the meaning of Article 25 para. 1 of the Convention (art. 25-1). 

49.   The Court recalls that the Commission in its report of 26 October 1995 found that Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek could not be considered to be applicants.  The former had denied having signed the power of attorney submitted to the Commission and the latter had been confused with a cousin of the same name, born in 1968, who was regarded by the Commission as the authentic applicant.  These findings concerning their applicant status have not been disputed in the proceedings before the Court. 

50.   Having regard to the above, the Court also finds that they cannot be considered as applicants. 

II.   THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTIONS

A. Alleged Abuse of process 

51.   Prior to the filing of their memorial, the Government requested that a separate hearing be held concerning the preliminary objection under Article 26 (art. 26) (see paragraph 5 above), and again in their oral pleadings before the Court, they submitted that the present application amounted to an abuse of the right of petition.  They claimed that the failure of the applicants to avail themselves of remedies available in South-East Turkey (see paragraphs 55-59 below) was part of the general policy of the PKK to denigrate Turkey and its judicial institutions and to promote the idea of the legitimacy of their terrorist activities.  As part of this strategy it was necessary to prove that the Turkish judicial system was ineffective in general and unable to cope with such complaints and to distance the population in South-East Turkey from the institutions of the Republic and, in particular, the courts.  The applicants' failure to exhaust remedies in this case had thus a political objective. 

52.   The applicants denied that the application had been made for the purposes of political propaganda against the Government of Turkey. They had brought their case to obtain redress for the violations of the Convention which they had suffered and with a concern to secure the return of the rule of law to that part of Turkey

53.  The Commission in its admissibility decision of 19 October 1994 considered that the Government's argument could only be accepted if it were clear that the application was based on untrue facts which, at that stage of the proceedings, was not the case. 

54.   The Court shares the Commission's opinion.  It recalls that the Commission in its findings of fact has substantially upheld the applicants' allegations concerning the destruction of their property (see paragraphs 78-82 below).  Under these circumstances, and a fortiori, the Government's plea must be rejected.

B. Exhaustion of domestic remedies 

55.   Article 26 of the Convention (art. 26) provides as follows:

"The Commission may only deal with the matter after all domestic remedies have been exhausted, according to the generally recognised rules of international law, and within a period of six months from the date on which the final decision was taken."  

1. The arguments of those appearing before the Court  

(a) The Government 

56.   The Government submitted that the application should be rejected for failure to exhaust domestic remedies as required by Article 26 (art. 26).  They stressed in this context that not only did the applicants fail to exhaust relevant domestic remedies but they did not even make the slightest attempt to do so.  No allegation or claim for compensation was ever submitted to the Turkish courts.  The judicial authorities were thus deprived of the opportunity of implementing the procedural and substantive provisions regarding compensation which are available under Turkish law. 

57.   The Government further contended that the applicants could have addressed themselves to the administrative courts and sought compensation for the alleged damage pursuant to Article 125 of the Turkish Constitution (see paragraphs 28-30 above) which, they pointed out, places no limits on the right to challenge acts or decisions of the administration, even in a state of emergency, a state of siege or war.  With reference to numerous decided cases, they demonstrated that the administrative courts had granted compensation in many cases involving death, injuries or damage to property arising out of the emergency situation on the basis of the theory of social risk and that in these proceedings it was unnecessary to prove fault (see paragraph 29 above).  Moreover, the burden of proof had been simplified by the courts to the point where it was enough to show the existence of a causal link between what was done and the harm sustained.  Furthermore the courts, which had acquired profound experience of the struggle against terrorism, were prepared to award compensation not only in respect of acts of the administration but also in respect of the acts of the PKK.

They also emphasised, again with reference to decided cases, that the applicants could have sought damages under the ordinary civil law.  The Code of Obligations provided for a right to damages in cases where servants of the administration committed unlawful acts.  In particular the case-law established that the civil courts are not bound by acquittals of administrative officials obtained before the criminal courts. 

58.  Referring to a number of leading judgments of international tribunals in this area, the Government maintained that the exhaustion requirement applied unless the applicant could show that the remedy provided was manifestly ineffective or that there was no remedy at all (see, inter alia, the Interhandel case, International Court of Justice Reports (1959), the Finnish Ships Arbitration (1934), Reports of International Arbitral Awards, United Nations, vol. 3; thAmbatielos Claim, ibid., vol. 12).  The applicants had failed to provide any evidence that there were insurmountable obstacles to taking proceedings before the Turkish courts.  Although the numerous judgments submitted by the Government did not cover the precise complaints made by the applicants, they demonstrated beyond doubt the reality and effectiveness of proceedings before the Turkish courts.  The lack of such a judgment could be explained by the fact that the administration, through the Aid and Social Solidarity Fund, provided considerable financial assistance, material aid and housing to persons who had lost their possessions or homes owing to terrorist activity or to fighting by the security forces. 

59.   Finally the Government asserted that the applicants had not substantiated in any way their allegations concerning a fear of reprisals for having recourse to the Turkish courts.  They and a large number of applicants in other cases pending before the Commission had been able to bring their cases to Strasbourg without harassment.  If they had been able to consult the lawyers of the Human Rights Association with a view to bringing proceedings in Strasbourg, it must also have been open to them to enforce their rights before the administrative courts.

(b) The applicants

60.  The applicants maintained with reference to reports from human rights organisations that the destruction of their homes was part of a State-inspired policy which had affected over two million people and almost three thousand settlements.  Villages were sometimes burnt and evacuated because they were seen as giving shelter to the PKK.  That policy, in their submission, was tolerated, condoned and possibly ordered by the highest authorities in the State and aimed at massive population displacement in the emergency region of South-East Turkey. There was thus an administrative practice which rendered any remedies illusory, inadequate and ineffective.  Since there were no signs that the Government were willing to take steps to put an end to the practice, victims could have no effective remedy.

In the alternative, the applicants contended that the remedy before the administrative courts in respect of their allegations was ineffective.  In the first place the Government had not been able to produce a single case in which the administrative courts had considered a claim such as the applicants', namely that the gendarmes had burned down their homes.  In the second place, as a matter of Turkish law, the administrative court is not competent to deal with cases such as that of the applicants which concerns acts of arson and intimidation.  Such serious criminal offences fell clearly outside the duties of public officials and were thus beyond the competence of the administrative courts.  The question of accountability and compensation in respect of such matters fell within the province of the civil and criminal courts. 

61.   They further submitted that in practice there was no civil-law remedy open to them.  Under Article 8 of Decree no. 430 the Regional Governor was immune from suit in so far as it is claimed that he personally ordered the evacuation of the applicants' village. Furthermore, there was no prospect of success in a civil suit for damages against the State unless there had been a finding by a criminal court that an offence had occurred even if there had been no conviction in respect of it.  Such a criminal verdict presupposes that there had been an investigation followed by a prosecution.  However, no investigation had taken place in their case.

(c) The Commission 

62.  The Commission found that the applicants did not have at their disposal adequate remedies to deal effectively with their complaints. The Delegate of the Commission pointed out that, if the remedies were effective, it should have been possible to show examples of court judgments from which it appeared that compensation had been granted or responsible officers had been punished, or at least prosecuted, for deliberate destruction of houses in villages.  However, the respondent Government had not been able to furnish such a judgment.  Moreover, it was at least doubtful whether an administrative court judgment which would grant compensation but leave open and undecided the question of the responsibility for the destruction could be considered to provide adequate and sufficient redress and whether such a remedy was effective in relation to the specific complaint. 

63.  The Delegate submitted that it might, in practice, be impossible for villagers such as the applicants to institute and pursue such proceedings.  In the first place, there would be considerable practical difficulties.  For example, it was unlikely that a villager whose property had been destroyed would be able to pay for the services of a lawyer himself.  Secondly, the success of proceedings based on accusations of this kind depended on an impartial investigation being made by the authorities.  In the prevailing circumstances it was highly doubtful whether such an investigation would be made.  Moreover, in South-East Turkey, where the security forces had to carry out their difficult tasks under much strain and insecurity, the delegation of the Commission had detected a desire amongst the representatives of the State whom they had questioned to protect the military and a clear reluctance to accept that accusations be levelled against the security forces.

(d) Amnesty International 

64.   Amnesty International (see paragraph 7 above) stated that although there had been widespread deliberate destruction of villages by members of the security forces in South-East Turkey it was not aware of any cases in which villagers have received compensation for this damage.  Moreover, in some cases those who have attempted to obtain such compensation have been victims of extrajudicial execution, "disappearance" or torture.  Those responsible for such intimidation are rarely brought to justice, and usually receive light sentences if they are.

2. The Court's assessment

(a) General principles 

65.   The Court recalls that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 26 of the Convention (art. 26) obliges those seeking to bring their case against the State before an international judicial or arbitral organ to use first the remedies provided by the national legal system.  Consequently, States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system.  The rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention (art. 13) - with which it has close affinity -, that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system whether or not the provisions of the Convention are incorporated in national law.  In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see the Handyside v. the United Kingdom judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 22, para. 48). 

66.   Under Article 26 (art. 26) normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged.  The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, inter alia, the Vernillo v. France judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, para. 27, and the Johnston and Others v. Ireland judgment of 18 December 1986, Series A no. 112, p. 22, para. 45).

Article 26 (art. 26) also requires that the complaints intended to be made subsequently at Strasbourg should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (see the Cardot v. France judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, p. 18, para. 34). 

67.  However, there is, as indicated above, no obligation to have recourse to remedies which are inadequate or ineffective.  In addition, according to the "generally recognised rules of international law" there may be special circumstances which absolve the applicant from the obligation to exhaust the domestic remedies at his disposal (see the Van Oosterwijck v. Belgium judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, pp. 18-19, paras. 36-40).  The rule is also inapplicable where an administrative practice consisting of a repetition of acts incompatible with the Convention and official tolerance by the State authorities has been shown to exist, and is of such a nature as to make proceedings futile or ineffective (see the Ireland v. the United Kingdom judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 64, para. 159, and the report of the Commission in the same case, Series B no. 23-I, pp. 394-97). 

68.  In the area of the exhaustion of domestic remedies there is a distribution of the burden of proof.  It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was one which was capable of providing redress in respect of the applicant's complaints and offered reasonable prospects of success.  However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see, inter alia, the Commission's decision on the admissibility of application no. 788/60, Austria v. Italy, 11 January 1961, Yearbook, vol. 4, pp. 166-168; application no. 5577-5583/72, Donnelly and Others v. the United Kingdom (first decision), 5 April 1973, Yearbook, vol. 16, p. 264; also the judgment of 26 June 1987 of the Inter-American Court of Human Rights in the Velásquez Rodríguez case, Preliminary Objections, Series C no. 1, para. 88, and that Court's Advisory Opinion of 10 August 1990 on "Exceptions to the Exhaustion of Domestic Remedies" (Article 46 (1), 46 (2) (a) and 46 (2) (b) of the American Convention on Human Rights), Series A no. 11, p. 32, para. 41).  One such reason may be constituted by the national authorities remaining totally passive in the face of serious allegations of misconduct or infliction of harm by State agents, for example where they have failed to undertake investigations or offer assistance.  In such circumstances it can be said that the burden of proof shifts once again, so that it becomes incumbent on the respondent Government to show what they have done in response to the scale and seriousness of the matters complained of. 

69.  The Court would emphasise that the application of the rule must make due allowance for the fact that it is being applied in the context of machinery for the protection of human rights that the Contracting Parties have agreed to set up.  Accordingly, it has recognised that Article 26 (art. 26) must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see the above-mentioned Cardot judgment, p. 18, para. 34).  It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see the above-mentioned Van Oosterwijck judgment, p. 18, para. 35).  This means amongst other things that it must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicants.

(b) Application of Article 26 (art. 26) to the facts of the case

70.   As regards the application of Article 26 (art. 26) to the facts of the present case, the Court notes at the outset that the situation existing in South-East Turkey at the time of the applicants' complaints was - and continues to be - characterised by significant civil strife due to the campaign of terrorist violence waged by the PKK and the counter-insurgency measures taken by the Government in response to it. In such a situation it must be recognised that there may be obstacles to the proper functioning of the system of the administration of justice.  In particular, the difficulties in securing probative evidence for the purposes of domestic legal proceedings, inherent in such a troubled situation, may make the pursuit of judicial remedies futile and the administrative inquiries on which such remedies depend may be prevented from taking place.

iRemedy before the administrative courts 

71.  The Court observes that the large number of court decisions submitted by the Government demonstrate the existence of an innovative remedy in damages before the administrative courts which is not dependent on proof of fault (see paragraphs 28-30 above).  Undoubtedly these decisions illustrate the real possibility of obtaining compensation before these courts in respect of injuries or damage to property arising out of the disturbances or acts of terrorism.

The applicants, on the other hand, have suggested that this remedy is not available in respect of the criminal acts of members of the security forces.  However, they have not tested this assumption by introducing proceedings before the administrative courts.

In the Court's view, the existence of mere doubts as to the prospects of success of a particular remedy which is not obviously futile is not a valid reason for failing to exhaust domestic remedies (see the Van Oosterwijck judgment cited above in paragraph 67, p. 18, para. 37).  Nevertheless, like the Commission, the Court considers it significant that the Government, despite the extent of the problem of village destruction (see paragraph 13 above), have not been able to point to examples of compensation being awarded in respect of allegations that property has been purposely destroyed by members of the security forces or to prosecutions having been brought against them in respect of such allegations.  In this connection the Court notes the evidence referred to by the Delegate of the Commission as regards the general reluctance of the authorities to admit that this type of illicit behaviour by members of the security forces had occurred (see paragraph 63 above).  It further notes the lack of any impartial investigation, any offer to cooperate with a view to obtaining evidence or any ex gratia payments made by the authorities to the applicants. 

72.   Moreover, the Court does not consider that a remedy before the administrative courts can be regarded as adequate and sufficient in respect of the applicants' complaints, since it is not satisfied that a determination can be made in the course of such proceedings concerning the claim that their property was destroyed by members of the gendarmerie.

ii. Remedy before the civil courts 

73.   As regards the civil remedy invoked by the respondent Government, the Court attaches particular significance to the absence of any meaningful investigation by the authorities into the applicants' allegations and of any official expression of concern or assistance notwithstanding the fact that statements by the applicants had been given to various State officials (see paragraphs 19-20 above).  It appears to have taken two years before statements were taken from the applicants by the authorities about the events complained of, probably in response to the communication of the complaint by the Commission to the Government (see paragraph 22 above).

In assessing this remedy the Court must take account of the fact that the events complained of took place in an area of Turkey subject to martial law and characterised by severe civil strife.  It must also bear in mind the insecurity and vulnerability of the applicants' position following the destruction of their homes and the fact that they must have become dependent on the authorities in respect of their basic needs.  Against such a background the prospects of success of civil proceedings based on allegations against the security forces must be considered to be negligible in the absence of any official inquiry into their allegations, even assuming that they would have been able to secure the services of lawyers willing to press their claims before the courts.  In this context, the Court finds particularly striking the Commission's observation that the statements made by villagers following the events of 6 April 1993 gave the impression of having been prepared by the gendarmes (see paragraph 23 above). 

74.   Nor can the Court exclude from its considerations the risk of reprisals against the applicants or their lawyers if they had sought to introduce legal proceedings alleging that the security forces were responsible for burning down their houses as part of a deliberate State policy of village clearance. 

75.  Accordingly, as regards the possibility of pursuing civil remedies, the Court considers that, in the absence of convincing explanations from the Government in rebuttal, the applicants have demonstrated the existence of special circumstances which dispensed them at the time of the events complained of from the obligation to exhaust this remedy.

iii. Conclusion 

76.   The Court therefore concludes, in light of the above, that the application cannot be rejected for failure to exhaust domestic remedies. 

77.  The Court would emphasise that its ruling is confined to the particular circumstances of the present case.  It is not to be interpreted as a general statement that remedies are ineffective in this area of Turkey or that applicants are absolved from the obligation under Article 26 (art. 26) to have normal recourse to the system of remedies which are available and functioning.  It can only be in exceptional circumstances such as those which have been shown to exist in the present case that it could accept that applicants address themselves to the Strasbourg institutions for a remedy in respect of their grievances without having made any attempt to seek redress before the local courts. 

III.   THE MERITS OF THE APPLICANTS' COMPLAINTS

A. The Court's assessment of the facts 

78.   The Court recalls its constant case-law that under the scheme of the Convention the establishment and verification of the facts is primarily a matter for the Commission (Articles 28 para. 1 and 31) (art. 28-1, art. 31).  It is only in exceptional circumstances that the Court will use its powers in this area.  It is not, however, bound by the Commission's findings of fact and remains free to make its own appreciation in the light of all the material before it (see, inter alia, the Cruz Varas and Others v. Sweden judgment of 20 March 1991, Series A no. 201, p. 29, para. 74, and the McCann and Others v. the United Kingdom judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 50, para. 168). 

79.  The applicants pointed out that during the hearing on the merits of the case before the Commission the Government had failed to challenge the applicants' testimony given in the course of earlier witness hearings before the Commission.  They ought thus to be estopped from doing so. 

80.  The Court notes from the Commission's report that the facts of the case were disputed by both sides and that the Government did not accept the applicants' version of events (see report of 26 October 1995, p. 26, paras. 37-39).  Against this background the submission that the Government is estopped must fail. 

81.   On the other hand, the Court considers that it should accept the facts as established by the Commission.  It recalls that these findings were made pursuant to the hearing of witnesses in Turkey on two separate occasions by a delegation of the Commission in the presence of the representatives from both sides who were able to cross-examine the witnesses and to a hearing on the merits in Strasbourg before the Commission.

It thus finds it established that security forces were responsible for the burning of the applicants' houses on 10 November 1992 and that the loss of their homes caused them to abandon the village and move elsewhere.  However, it has not been established that the applicants were forcibly expelled from Kelekçi by the security forces. 

82.   It is against this background that the Court must examine the applicants' complaints under the Convention.

B. Alleged violation of Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) 

83.  Article 8 of the Convention (art. 8) provides as follows:

"1.   Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.  

2.   There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others." 

84.   Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) provides:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions.  No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.  

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties." 

85.  The applicants submitted that in the light of all the evidence they had adduced, they have convincingly established that they were victims of a governmental policy of forced eviction which constitutes a practice in violation of Article 8 (art. 8).  In addition, they maintained that the burning of their houses amounted to a very serious violation of their rights under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). 

86.   The Government submitted that it had not been shown that there had been any interference by the Turkish authorities with the applicants' rights under these provisions (art. 8, P1-1).  Moreover, the Commission had found that it had not been proved that the applicants had been deliberately removed from the village. 

87.  The Commission maintained that there had been a breach of both of these provisions (art. 8, P1-1). 

88.   The Court is of the opinion that there can be no doubt that the deliberate burning of the applicants' homes and their contents constitutes at the same time a serious interference with the right to respect for their family lives and homes and with the peaceful enjoyment of their possessions.  No justification for these interferences having been proffered by the respondent Government - which have confined their response to denying involvement of the security forces in the incident -, the Court must conclude that there has been a violation of both Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

It does not consider that the evidence established by the Commission enables it to reach any conclusion concerning the allegation of the existence of an administrative practice in breach of these provisions (art. 8, P1-1).

C. Alleged violation of Article 3 of the Convention (art. 3) 

89.   The applicants requested the Court to endorse the Commission's opinion that the burning of their homes by the security forces also amounted to inhuman and degrading treatment in breach of Article 3 of the Convention (art. 3) which reads:

"No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment." 

90.   The Government maintained, inter alia, that the allegation of a violation of this provision (art. 3) was entirely unjustified and unsupported on the facts.  They pointed out that some of the applicants who gave evidence were not even present when the alleged events took place and that in the Commission's finding neither the time, nor the circumstances, nor the means employed was specified. 

91.  In view of the absence of precise evidence concerning the specific circumstances in which the destruction of the houses took place and its finding of a violation of the applicants' rights under Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) (see paragraph 88 above), the Court does not propose to examine further this allegation.

D. Alleged violation of Article 5 of the Convention (art. 5) 

92.   Before the Commission the applicants alleged that they were compelled to abandon their homes in breach of the right to liberty and the enjoyment of security of person under Article 5 para. 1 of the Convention (art. 5-1).  However, they did not maintain this complaint in the present proceedings and the Court sees no reason to examine it of its own motion.

E. Alleged violations of Articles 6 para. 1 and 13 of the Convention (art. 6-1, art. 13) 

93.  The applicants, with whom the Commission agreed, claimed that there was a violation of both Articles 6 para. 1 and 13 of the Convention (art. 6-1, art. 13).  They further claimed that there was an administrative practice in breach of these provisions (art. 6-1, art. 13). 

94.   Article 6 para. 1 (art. 6-1) provides, where relevant, that,

"In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law ..." 

95.   Article 13 (art. 13) states:

"Everyone whose rights and freedoms as set forth in this Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity." 

96.   The Court recalls its finding that, while the Turkish Government had shown the existence of a scheme of remedies under Turkish law to deal with complaints arising out of the struggle against terrorism, the action for compensation before the administrative courts could not be considered an effective remedy in respect of the applicants' complaints (see paragraphs 71-72 above). In addition, there existed special circumstances which dispensed the applicants from availing themselves of the civil remedy for damages (see paragraph 75 above). 

97.  Since the complaints under this head reflect the same or similar elements as those issues already dealt with in the context of the objection concerning the exhaustion of domestic remedies, the Court considers that it is not necessary to examine these further complaints.

F. Alleged violations of Articles 14 and 18 of the Convention (art. 14, art. 18) 

98.   The applicants further submitted that the acts of destruction of their property and eviction from their village were part of a deliberate and unjustified policy directed against them because they are Kurds, in violation of Articles 14 and 18 of the Convention (art. 14, art. 18) which state as follows: 

Article 14 (art. 14)

"The enjoyment of the rights and freedoms set forth in this Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status." 

Article 18 (art. 18)

"The restrictions permitted under this Convention to the said rights and freedoms shall not be applied for any purpose other than those for which they have been prescribed." 

99.   The Court recalls that these allegations were examined by the Commission which found that, in the light of the evidence submitted to it, they were unsubstantiated.  Bearing in mind the Commission's role in the determination and verification of the facts (see paragraph 78 above), the Court accepts the Commission's findings on this point. Accordingly, no violation of these provisions (art. 14, art. 18) has been established.

G. Alleged violation of Article 25 para. 1 of the Convention (art. 25-1) 

100.   Article 25 para. 1 of the Convention (art. 25-1) states as follows:

"The Commission may receive petitions addressed to the Secretary General of the Council of Europe from any person, non-governmental organisation or group of individuals claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in this Convention, provided that the High contracting Party against which the complaint has been lodged has declared that it recognises the competence of the Commission to receive such petitions.  Those of the High Contracting Parties who have made such a declaration undertake    not to hinder in any way the effective exercise of this right." 

101.   The Commission, whose opinion was endorsed by the applicants, noted with concern that the applicants, and persons who were thought to be applicants, had been directly asked by the authorities about their petitions to Strasbourg (see paragraph 21 above).  It considered it inappropriate for the authorities to approach applicants in this way in the absence of their legal representatives, particularly where such initiatives could be interpreted as an attempt to discourage them from pursuing their complaints, and concluded that the Turkish authorities had hindered the effective exercise of the right of individual petition under Article 25 para. 1 (art. 25-1).

The Delegate stated that, in general, in cases from South-East Turkey applicants had been contacted by the authorities who had inquired about their applications before the Commission.  These interviews had sometimes resulted in a declaration by the applicant that he or she had never lodged any application or that he or she did not wish to pursue the application.  In some cases, statements to this effect were recorded in minutes drawn up before a public prosecutor or a notary, apparently at the initiative of the authorities. 

102.   The Government, while not denying the facts found by the Commission, emphasised that the authorities did not intimidate or harass the applicants merely by ascertaining whether an application had been brought or by conducting an investigation into the allegations to determine whether criminal offences had been committed.  In fact these inquiries had led to the discovery that Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek, as found by the Commission, were not applicants (see paragraphs 48-50 above).

In addition, the Government pointed out that they had actively cooperated with the Commission at all stages of the proceedings and that during the witness hearings each of the witnesses was free to express his or her views.  The investigations, in their submission, had had no effect whatsoever on the exercise of the right of individual petition or on the ensuing proceedings.  It was only if an applicant were actually prevented from exercising the right - irrespective of the presence or absence of a legal representative during such inquiries - that there could be an obstruction to the right of individual petition. 

103.  The Court recalls that the obligation in Article 25 para. 1 (art. 25-1) in fine not to interfere with the right of the individual effectively to present and pursue his complaint with the Commission confers upon an applicant a right of a procedural nature - which can be asserted in Convention proceedings - distinguishable from the substantive rights set out under section I of the Convention or its Protocols (see the Cruz Varas and Others judgment cited above in paragraph 78, p. 36, para. 99). 

104.  It notes the Commission's finding that applicants, or persons thought to be applicants like Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek (see paragraphs 48-50 above), had been directly asked about their applications to the Commission and had been presented with statements to sign declaring that no such applications had been brought.  In the case of Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek a filmed interview of this procedure had taken place (see paragraph 21 above). 

105.  The Court, like the Commission, considers that it is of the utmost importance for the effective operation of the system of individual petition instituted by Article 25 of the Convention (art. 25) that applicants or potential applicants are able to communicate freely with the Commission without being subjected to any form of pressure from the authorities to withdraw or modify their complaints (see, mutatis mutandis, the Campbell v. the United Kingdom judgment of 25 March 1992, Series A no. 233, p. 22, paras. 61-64).

Given the vulnerable position of the applicant villagers and the reality that in South-East Turkey complaints against the authorities might well give rise to a legitimate fear of reprisals, the matters complained of amount to a form of illicit and unacceptable pressure on the applicants to withdraw their application.  Moreover, it cannot be excluded that the filming of the two persons who were subsequently declared not to be applicants could have contributed to this pressure (see paragraph 21 above).  The fact that the applicants actually pursued their application to the Commission does not prevent such behaviour on the part of the authorities from amounting to a hindrance in respect of the applicants in breach of this provision (art. 25-1). 

106.  There has thus been a violation of Article 25 para. 1 (art. 25-1) in this respect. 

IV.   APPLICATION OF ARTICLE 50 OF THE CONVENTION (art. 50) 

107.   Under Article 50 of the Convention (art. 50),

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party." 

108.  In their memorial the applicants, who had received legal aid, claimed compensation for pecuniary damage in the form of restitutio in integrum and for moral damage.  They also sought costs and expenses amounting to 20,810 pounds sterling. 

109.   The Government offered no comment during the hearing before the Court as regards these claims. 

110.   The Delegate of the Commission considered that a substantial amount of compensation should be awarded.

A. Costs and expenses 

111.   The Court considers that the applicants' claim for costs and expenses is reasonable and awards it in full less the amounts received by way of legal aid from the Council of Europe which have not already been taken into account in the claim.

B. Damage 

112.  On the other hand, as regards the claim for pecuniary and non-pecuniary damage, the Court is of the opinion that the matter is not ready for decision.  The question must therefore be reserved and the future procedure fixed with due regard to the possibility of agreement being reached between the Government and the applicants.

C. Default interest 

113.  Not having sufficient information about the statutory rate of interest applicable in Turkey to the currency in which the sums awarded are made out, the Court considers it appropriate to base itself on the statutory rate applicable in the United Kingdom on the date of adoption of the present judgment, namely 8% per annum. 

FOR THESE REASONS, THE COURT 

1.   Dismisses by twenty votes to one the preliminary objection concerning an alleged abuse of process; 

2.   Dismisses by nineteen votes to two the preliminary objection concerning the exhaustion of domestic remedies; 

3.  Holds by nineteen votes to two that there has been a violation of Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1); 

4.   Holds by twenty votes to one that it will not examine further whether there has been a violation of Article 3 of the Convention (art. 3); 

5.  Holds unanimously that it is not necessary to decide whether there has been a violation of Article 5 of the Convention (art. 5); 

6.   Holds unanimously that it is not necessary to decide whether there has been a violation of Articles 6 para. 1 and 13 of the Convention (art. 6-1, art. 13); 

7.  Holds unanimously that there has not been a violation of Articles 14 and 18 of the Convention (art. 14, art. 18); 

8.  Holds by seventeen votes to four that Turkey has failed to fulfil its obligation under Article 25 para. 1 of the Convention (art. 25-1) not to hinder the effective exercise of the right of individual petition; 

9.   Holds by nineteen votes to two  

(a)   that the respondent State is to pay the applicants, within three months, in respect of costs and expenses, £20,810 (twenty thousand eight hundred and ten pounds sterling) less 14,095 (fourteen thousand and ninety-five) French francs to be converted into pounds sterling at the rate of exchange applicable on the date of delivery of the present judgment;  

(b) that simple interest at an annual rate of 8% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement; 

10.  Holds by twenty votes to one that the question of the application of Article 50 of the Convention (art. 50) as regards the claim for pecuniary and non-pecuniary damage is not ready for decision; and consequently,  

(a) reserves the said question;  

(b) invites the Government and the applicants to submit, within the forthcoming three months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement they may reach;  

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Grand Chamber the power to fix the same if need be.  

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 September 1996. 

Herbert PETZOLD                           Rolv RYSSDAL

Registrar                                           President 

In accordance with Article 51 para. 2 of the Convention (art. 51-2) and Rule 53 para. 2 of Rules of Court A, the following dissenting opinions are annexed to this judgment:

 

(a) partly dissenting opinion of Mr Ryssdal and Mr Foighel;   

(b) partly dissenting opinion of Mr Mifsud Bonnici;   

(c) dissenting opinion of Mr Gotchev;   

(d) dissenting opinion of Mr Gölcüklü

R. R.

H. P.


PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES RYSSDAL AND FOIGHEL

With regret we are unable to agree with the Court's conclusion that there was a breach of Article 25 para. 1 of the Convention (art. 25-1) in this case which we find unsupported by the facts as determined by the Commission in its report.

It is true that the evidence before the Commission established that Hüseyin Akdivar and Ahmet Çiçek (born in 1967) had been questioned by the authorities about their applications and that a filmed interview had taken place during which they were asked about the case in Strasbourg (see paragraph 21 of the judgment).  However it was subsequently established by the Commission that these persons could not be regarded as applicants.  This finding was accepted by the Court in paragraphs 48-50 of the judgment.

We do not consider that there is any evidence of an interference with the right of individual petition in respect of the applicants.  In these circumstances we are of the view that the Court did not have sufficient information at its disposal to reach a conclusion that Turkey had failed to comply with her obligations under Article 25 para. 1 (art. 25-1) in fine.  

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE MIFSUD BONNICI

This dissent is limited to the procedural point which, to my mind, is raised by the decision arrived at with regard to the claim by the applicants of violations of Article 3 of the Convention (art. 3) through the burning of their houses.  In point 4 of the operative part of its judgment, the Court reached the conclusion that "it will not examine further whether there has been a violation of Article 3 of the Convention (art. 3)".

The reasons for this are set out in paragraph 91, namely (a) the absence of precise evidence concerning the specific circumstances in which nine houses, including those of the applicants, were destroyed (see paragraph 18); and (b) the finding of a violation of the applicants' rights under Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

I am of the opinion that since the findings of violations of both the Articles (art. 8, P1-1) mentioned stem from the salient fact that the applicants' houses were destroyed, it is procedurally proper to examine the major claim first and abstain from examining a minor one later if the first is deemed to practically absorb the latter.  A hierarchical approach is more appropriate to attain the aim of guiding Contracting States as to the scope of their obligations under the Convention and its Protocols.

I therefore conclude that the claim under Article 3 (art. 3) should have been examined further by the Court.


DISSENTING OPINION OF JUDGE GOTCHEV

My objections in this case mainly concern the question of admissibility.  I was unable to be convinced either by the decision of the Commission of 19 October 1994, or by the judgment of the Court that the present application was admissible.

I am convinced that in this case the applicants failed to exhaust their domestic remedies as required by Article 26 of the Convention (art. 26) and that they ought to have made an attempt to seek a remedy before the courts in Turkey before coming to Strasbourg.

It is true that in accordance with the case-law of the Court the requirement of exhaustion under Article 26 of the Convention (art. 26) depends on the existence of judicial remedies in respect of the alleged violation - as well as the possibility of obtaining redress or compensation - which are sufficiently certain in theory and in practice (as stated, inter alia, in the Johnston and Others v. Ireland judgment of 18 December 1986, Series A no. 112, p. 22, para. 45).

I agree with the conclusion of the majority that under Article 26 of the Convention (art. 26) there is no requirement to exhaust domestic remedies if they are inadequate or ineffective. Undoubtedly the burden of proof is distributed where there is a dispute as to whether there exists any remedy at all under national law or whether the remedy is effective.  In such a situation it is up to the Government to produce evidence before the Court that such effective remedies exist.  However in paragraph 71 of the judgment the Court points out that the Government have produced evidence showing that the administrative courts in Turkey are applying the domestic-law rules concerning State liability.  The decisions which they have provided show that in Turkey (and particularly in South-East Turkey, where most of the decisions come from) there is a "real possibility of obtaining compensation before [the] courts in respect of injuries or damage to property arising out of the disturbances or acts of terrorism".

The applicants suggested that the administrative court protection was not available when the damage was the result of criminal acts of members of the security forces.  In this respect it is true that, amongst the decisions produced by the Government, none concerned such a situation.  For this reason the Court concluded that there existed a doubt as to the effectiveness of the judicial remedy before the administrative courts.   

But how could the Government provide the Court with such a decision if this problem has not been raised before the administrative courts?  Why could one not come to the conclusion, in the light of the decisions presented by the Government, that there exist judicial remedies which are sufficiently effective in that they result in a positive outcome for the plaintiffs even though the harm was caused by anonymous authors?

Against such a background the conclusion of the Court should be that in the instant case there exist effective remedies which the applicants failed to use and that accordingly the application should not have been declared admissible.

Such a solution, in my view, corresponds to the very important principle enshrined in Article 26 of the Convention (art. 26) and would facilitate the efforts of Contracting Parties to meet the requirements of Article 13 of the Convention (art. 13).   

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE GÖLCÜKLÜ

(Translation)

To my great regret I cannot agree with the opinion of the majority of the Court on rejection of the Turkish Government's preliminary objection, for the following reasons: 

I.   ABUSE OF PROCESS 

1.   In paragraph 54 of its judgment the Court dismissed the Turkish Government's request for the application to be declared an abuse of the right of petition under Article 27 of the Convention (art. 27) on the ground that the Commission, in its findings of fact, had confirmed the applicants' allegations about the destruction of their property. 

2.  In my opinion, the fact that it is claimed the allegations are true does not make the application any less an abuse of the right of petition.  The respondent Government's preliminary objection on this point is closely linked to their second preliminary objection, namely the plea of non-exhaustion of domestic remedies, which I shall turn to below.  The applicants, without making any attempt to exhaust existing domestic remedies, brought their applications before the international institutions - via the "Kurdish Human Rights Project" in London - with the aim of spreading anti-Turkish propaganda and the firm intention of bringing the case into the international arena in order to distort it when it should have remained to be judged according to legal criteria under the procedure established by the European Convention on Human Rights.  It is that which constitutes "abuse of process".  Is there any need to point out that it is a universal principle of law that "manifest abuse of a right is not protected by the law"? 

II.   SUBSIDIARY CHARACTER OF THE PROTECTION SYSTEM SET UP BY THE EUROPEAN CONVENTION ON HUMAN RIGHTS 

3.  It is obvious and universally recognised that the supervision system set up by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") is subsidiary in character. Proof of this is be found in the provisions of Articles 1, 3, 26, 50, 57 and 60 (art. 1, art. 3, art. 26, art. 50, art. 57, art. 60). Article 26 (art. 26) is, par excellence, the provision in which this doctrine, to which I will return at greater length shortly, is formulated.  This arrangement has extremely important consequences for the process of applying the Convention. 

4.   The European Court of Human Rights ("the Court") has expressed this doctrine in precise, clear language in dozens of judgments and on many occasions, particularly with regard to the application of Article 5 para. 3 (art. 5-3) (assessment of the reasonableness of pre-trial detention: see the Letellier v. France judgment of 26 June 1991, Series A no. 207, p. 18, para. 35; the Herczegfalvy v. Austria judgment of 24 September 1992, Series A no. 244, p. 23, para. 71; and the Mansur v. Turkey judgment of 8 June 1995, Series A no. 319-B, pp. 49-50, para. 52), Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) (examination of witnesses for the defence on an equal footing with witnesses for the prosecution: see the Lüdi v. Switzerland judgment of 15 June 1992, Series A no. 238, p. 20, para. 43) and its doctrine of the "margin of appreciation" (see the Mellacher and Others v. Austria judgment of 19 December 1989, Series A no. 169, pp. 25-26, para. 45, and the Open Door and Dublin Well Woman v. Ireland judgment of 29 October 1992, Series A no. 246-A, p. 29, para. 68). 

5.   It must be emphasised that the principle of subsidiarity forms one of the corner-stones of the Court's case-law.  Among dozens of possible examples I cite the following to show how the Court has expressed this principle with regard to its jurisdiction.

In the Handyside v. the United Kingdom judgment of 7 December 1976 (Series A no. 24, p. 22, para. 48) we may read:

"The Court points out that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights ...  The Convention leaves to each Contracting State, in the first place, the task of securing the rights and freedoms it enshrines.  The institutions created by it make their own contribution to this task but they become involved only through contentious proceedings and once all domestic remedies have been exhausted

..."  

After analysing the concept of "necessity", to which it referred in that judgment with a view to defining its meaning for the purposes of the Convention, the Court went on to say: "Nevertheless, it is for the national authorities to make the initial assessment of the reality of the pressing social need implied by the notion of `necessity' in this context." (emphasis added) 

6.   In his excellent study of the question, Mr H. Petzold, the Registrar of the Court, after reviewing the case-law of the Court and the work of the European Commission of Human Rights with the attention to detail which the subject merits, reaches the following conclusions:

"Subsidiarity is then a basic principle for the process of implementing the Convention.  It is implicit in the Convention, inherent in the system of protection established by the Convention, and it has been confirmed as such by the case-law of the Convention institutions.  It recognizes the primary competence and duty of the State to protect effectively within the domestic legal order the fundamental rights and freedoms enshrined in the Convention ..." (pp. 59-60)  

"Clearly the Convention institutions contribute to securing the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed, but their responsibilities are secondary - in time and in extent - to those of the competent national authorities.  Their mission is essentially to guide and to assist with a view to ensuring that the Convention States secure to individuals the necessary protection through their own institutions and procedures." (p. 61) ("The Convention and the Principle of Subsidiarity" in The European System for the Protection of Human Rights, R. St. J. Macdonald, F. Matscher and H. Petzold (eds.), Martinus Nijhoff Publishers, The Hague, 1993)  

Here now is the opinion of the late Max Sørensen, the eminent jurist who made an enormous contribution to the work of the Court and the Commission:

"Whatever the formal status of the Convention in each of the Contracting States, what is certain is that respect for the rights and freedoms defined in its provisions must in the first place be sought before the national administrative or judicial authorities.  The guarantees provided in the form of the procedures before the Commission and the Court are only subsidiary in character."  (quoted by H. Petzold in the above-mentioned article, p. 41) 

7.   Can such a fundamental and important principle, of which the exhaustion-of-domestic-remedies rule (Article 26) (art. 26) is the most obvious element, be disregarded by the Convention institutions, and if so under what conditions? 

 

III.   MEANING AND REQUIREMENTS OF THE "EXHAUSTION" RULE 

8.   I will first refer to the Court's case-law.  The Court has held: "... the rule on the exhaustion of domestic remedies delimits the area within which the Contracting States have agreed to answer for wrongs against them before the organs of the Convention" and that the rule in question "... dispenses States from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system" (see, among other authorities, the De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 29-30, para. 50).  And again: "[It] concerns the possibility in law of bringing into play a State's responsibility under the Convention" (see the Airey v. Ireland judgment of 9 October 1979, Series A no. 32, p. 10, para. 18).

The purpose of Article 26 (art. 26) is to give States "the opportunity of putting right the violations alleged against them" (see the Guzzardi v. Italy judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 26-27, para. 72, and the Van Oosterwijck v. Belgium judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, p. 17, para. 34).

The applicant has a duty to exhaust all remedies that are available and sufficient.  "The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied" (see the Vernillo v. France judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, para. 27). 

9.   In the Cardot judgment, where we find what is very nearly a complete summary of its case-law on the question, the Court upheld the objection of non-exhaustion of domestic remedies raised by the respondent Government on the ground that the applicant, by his conduct, "did not provide the French courts with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 26 (art. 26), namely the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them".

In view of the importance of the relevant paragraphs, in that they show how meticulously and rigorously the Court ensures the impartial and strict observation of Article 26 (art. 26), I wish to quote them here at length:

"... Admittedly, Article 26 (art. 26) must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism ..., but it does not require merely that applications should be made to the appropriate domestic courts and that use should be made of remedies designed to challenge decisions already given.  It normally requires also that  the complaints intended to be made subsequently at Strasbourg should have been made to those same courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law ...; and, further, that any procedural means which might prevent a breach of the Convention should have been used ...  

Practice in international arbitration would appear to reflect a similar approach.  An example is to be found in the award of 6 March 1956 in the Ambatielos case.  The British Government argued that legal remedies had not been exhausted, on the ground that the claimant ... had not called a witness during proceedings in an English court.  The Commission of Arbitration allowed the objection in the following terms:  

`The rule [of exhaustion] requires that "local remedies" shall have been exhausted before an international action can be brought.  These "local remedies" include not only reference to the courts and tribunals, but also the use of the procedural facilities which municipal law makes available to litigants before such courts and tribunals

...  

...  

It would be wrong to hold that a party who, by failing to exhaust his opportunities in the court of first instance, has caused an appeal to become futile should be allowed to rely on this fact in order to rid himself of the rule of exhaustion of local remedies.'   

In the court of first instance Mr Cardot did not express any wish that evidence should be heard from his former co-defendants, although they said that he had played a major part in organising the smuggling of hashish ...  Nor did he make any application to the Court of Appeal for such evidence to be heard ...  

As to his appeal on points of law, only one of the three grounds put forward related to the proceedings in respect of the former co-defendants who had been heard in that capacity at the time ...  Above all, it did not rely on paragraph 3 (d) of Article 6 (art. 6-3-d) or even on the general principle in paragraph 1 (art. 6-1) and did not refer to the statements that [names omitted] had made to the investigating judge; so that it was too vague to draw the Court of Cassation's attention to the issue subsequently submitted to the Convention institutions, namely the failure to hear prosecution witnesses at any stage of the court proceedings against Mr Cardot ..." (Cardot v. France judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, pp. 18-19, paras. 34-36).  

Again, in the Van Oosterwijck judgment cited above (p. 19, para. 39), the Court declined to accept the applicant's argument that by virtue of the principle "jura novit curia" the courts who had heard his case were obliged to consider it from the standpoint of the Convention of their own motion.  The Court held: "Whether the obligation laid down by Article 26 (art. 26) has been satisfied has to be determined by reference to the conduct of the victim of the alleged breach ..."

It should be added that the Van Oosterwijck and Cardot judgments give an idea of both the content and the scope of the concept "flexibility without excessive formalism" with which the exhaustion rule has to be applied.

Let me say at the outset that in the context of compliance with the rule in question this concept cannot be interpreted so as to permit "suppositions" to be taken for "facts" which prove the lack of effective and sufficient domestic remedies.

In order to be able to reach such a conclusion - that is, in order to ascertain whether or not the existence of the domestic remedies that the respondent Government asked it to consider was "sufficiently certain" (see the Ciulla v. Italy judgment of 22 February 1989, Series A no. 148, p. 15, para. 31) - the Court, instead of proceeding on the basis of an interpretation of certain misleading appearances, should at least have looked for prima facie evidence.  Not only did the applicants not apply to any court (or any other competent national authority), they took no steps whatever whose result could be regarded as a fact suggesting that effective and sufficient domestic remedies did not exist.  In short, the applicants' argument is based on assumptions about the attitude of the State authorities.  It is, however, astonishing that a Court which was so strict and meticulous in the way it applied the exhaustion rule in the Van Oosterwijck and Cardot cases should be so tolerant in the present case.  If the existence of domestic remedies is required, as the Court has held, to be "sufficiently certain", should not the same Court also require the lack of such remedies (or their insufficiency or ineffectiveness) to be established to an equal extent, that is to say, proved to be "sufficiently certain"?  The respondent Government pointed out, and pertinently so, that in the Finnish Ships Arbitration case it had been established that the exhaustion rule was applicable "unless there is an obvious futility or inefficacity which is manifest", and that in the Panavezys-Saldutiskis case concerning Lithuania "the argument was put forward that it was absolutely uncertain in Lithuanian law whether it was possible to take proceedings in the Lithuanian courts against the Government where the Government had carried out acts iuris imperii.  The court in The Hague replied: `This does not dispense you from taking proceedings.  You have to have recourse to the Lithuanian courts, which are the only courts that can confirm whether such a remedy is acceptable or not'" (verbatim record of the hearing on 25 April 1996, Cour/Misc (96) 243/III, p. 11). Similarly, the Commission has said: "If there is doubt as to the effectiveness of a domestic remedy, the point must be taken before the domestic courts" (see application no. 10148/82Florentino Garcia v. Switzerland, decision of 14 March 1985, Decisions and Reports 42, p. 98).  The applicants talk incessantly about "compensation for the damage they have sustained", when there are hundreds of judgments of the administrative and civil courts awarding compensation to victims in almost identical cases.  Is it possible to say, in the light of these facts, that the non-existence of domestic remedies was certain? Neither in the Commission's report nor in the Court's judgment, which is based on the Commission's suppositions, is there any factual evidence or legal argument that dispels the "doubt" as to the existence of domestic remedies to such an extent as to make the lack of such remedies "certain". 

IV.   THE INSTANT CASE 

10.  I agree with the majority of the Court about what is said in paragraphs 65 to 69 concerning the general principles governing application of the rule laid down by Article 26 (art. 26), but not about the way they were applied in this case. 

11.  Firstly, as regards the facts of the case (see paragraph 70), what is going on in South-East Turkey is no different from what has been happening for years in other Council of Europe countries (in Northern Ireland, the Basque country, Corsica, etc.) and there are not two kinds of terrorism.  The administrative authorities in the strict sense may well be adversely affected, but the situation does not in any way affect the administration of justice, especially as regards the independence and impartiality of the courts.

It is going too far to hold that the situation in South-East Turkey constitutes "special circumstances" such as to dispense the applicants from the obligation to have recourse to existing remedies.  In that connection, I also observe that if the fear of reprisals necessarily led them to avoid domestic remedies (see paragraph 74), the same fear also exists when they apply to the international institutions.

As regards the difficulty of securing probative evidence referred to by the Court in paragraph 70, if there is a difficulty, the same difficulty must exist when the case is brought before an international tribunal.

Besides, as we shall see presently, in compensation cases before the administrative courts the State's liability is "strict" - "fault" does not have to be proved. 

12.  Although the Court does not say so expressly in the judgment, it appears to be criticising the inactivity of the administrative authorities in such a situation and to deduce therefrom that the existing domestic remedies were of no assistance.  That is not quite true.  The witness evidence taken during the Commission's investigation (see the Commission's report of 26 October 1995, paragraphs 40 et seq.) shows that inquiries were made by the public prosecutor at the Diyarbakir National Security Court and that the applicants - and the other villagers - were not able at the time to identify any member of the security forces as being responsible for the acts complained of. In addition, the Court, referring explicitly to the allegations made by the Delegate of the Commission, notes the lack of any impartial investigation, any offer to cooperate with a view to obtaining evidence, or any ex gratia payments made by the authorities (see paragraph 71, third sub-paragraph in fine, of the judgment).  I wish to emphasise that the Turkish judiciary perform their duties with as much independence and impartiality as the judges of the other States party to the Convention throughout Turkish territory.  Cooperation is a two-way process!

Before concluding, in support of its assertion, that the authorities never offered or made any ex gratia payments to the applicants - in order to compensate them or relieve their suffering - the Court should have verified that they had asked for any such payments to be made.

It is clear that the applicants took every precaution to keep their distance from the authorities of the country in order not to have any contact with them so that they could claim in the final analysis that domestic remedies were inadequate and ineffective; that would give them the pretext they needed in order to be able to apply to the Strasbourg institutions.

The Turkish Government, from the outset, have continued to relieve the suffering of the population of that part of the country. Here is a summary submitted to the Court of what is being done.

"PUBLIC AID AND SOCIAL SOLIDARITY IN THE FIGHT AGAINST TERRORISM

Conscious of the extent of damage suffered in the fight against terrorism the Turkish authorities have set up an extra-judicial system of aid and social solidarity.  

Section 22 of the Prevention of Terrorism Act provides for and expressly governs such aid and provides that priority aid for persons who are not public servants is to be provided from an Aid and Social Solidarity Fund.  

The Government are providing herewith six files containing up-to-date information obtained from all the prefectures in the region covered by the state of emergency.  

It appears from an examination of this extra-judicial network of aid and other grants that the types of aid actually provided are both multiple and inspired by a pragmatic approach: they consist of financial aid, provision of housing, building materials for housing, food supplies, clothing, fuels, rent grants.  In other words all the urgent needs of people who have suffered in any way from the fight against terrorism have been taken into account.  

To cite but a few examples among the extensive aid provided to inhabitants of these regions as part of the fight against terrorism, we can refer to the county of Diyarbakir where the plaintiffs are residents.  Thus, in this county alone 500 dwellings have been allocated.  The list of beneficiaries appears in the files.  

Again, in the same county, the construction of 72 dwellings scheduled for 1995 has been brought forward one year in response to the needs of families who have suffered from terrorism and ended in October 1994 with the allocation of housing.  

Further, in 1994, 120 prefabricated housing units were transported from Erzincan to Tunceli and were allocated. 5,000 million Turkish pounds financed by the Emergency Aid Programme were spent on the infrastructure of this housing. Even now, electricity and water costs are met by the Tunceli Prefecture.  

With respect to the county of Van, the presidency of the Aid and Social Solidarity Fund for Van provides details of aid supplied under different headings for victims of terrorism in a letter of 21 November 1995.  It states that 152 dwellings were built and given to persons who had been obliged to leave their homes as a result of the fight against terrorism.  The total cost of these buildings came to 14,039,799,000 Turkish pounds.  

The information obtained from the Sirnak Prefecture is also telling (Annex 6).  In 1994 more than 51,000 million Turkish pounds and in 1995 almost 100,000 million (97,099,750,000) Turkish pounds were distributed to families victims of terrorism.  Total aid over the last three years exceeds 150,000 million Turkish pounds.  

In the Sub-Prefecture of Cizre alone, 212 dwellings were built, the current cost of which comes to more than 6,000 million Turkish pounds (letter of 6 December 1995 from the Sub-Prefecture to the Prefecture of Sirnak).  

The lists communicated by the Bingöl Prefecture state that 50 dwellings in the county town and 206 dwellings in the Sub-Prefecture were handed over to victims of terrorism in 1994.  One hundred and ninety-three other dwellings built in 1995 will be distributed to the persons whose names appear on the lists in the file relating to this county.  

Further, 500 million Turkish pounds were spent on repairing damaged houses.  

It should also be noted that 12,720 million Turkish pounds have been paid to people who wish to return to their villages, which they had left as a result of terrorism.  

In the Sub-Prefecture of Genç alone approximately 6,500 million Turkish pounds were paid in Emergency Aid to persons who were victims of terrorism.  

In its letter of 24 November 1995, the Siirt Prefecture draws attention to aid of 1,275 million Turkish pounds spent to finance a return to villages which had been hastily abandoned. Further, more than 500 million Turkish pounds were paid to attend to the needs of 109 villagers having sustained loss as part of the fight against terrorism.  

Further, the Siirt Prefecture draws attention to the priority treatment given to rural investment and to the fact that in this context the problems of eight villages relating to drinking water and roads have been solved.  

Referring to a letter of 24 November 1995 received from the Sub-Prefecture of Tatvan, the Prefecture of the county of Bitlis refers to substantial aid paid to persons who have suffered physical injury or pecuniary loss and persons who have been forced to abandon their villages.  

The size of these public contributions shows the extent to which the Turkish authorities are conscious of the effect of the fight against terrorism on all aspects of individual people's lives and of society.  It also demonstrates the determination of the Turkish authorities to find appropriate responses to all the problems and to the loss suffered, whether individually or collectively, by examining all needs, whether as individuals or as families, for housing, clothing, food, heating, immediate cash requirements (grants, rent, outgoings) and needs in respect of macro-economic investment, communications or for a return to the villages." (see case of Akdivar and Others v. Turkey, 99/1995/605/693, Annexes 2-7 to the Government's memorial, received at the registry on 15 March 1996, Cour (96) 113 ANN 2, Strasbourg, 18 March 1996, pp. 209-11).  

As regards accessible and sufficient domestic remedies in Turkish law whose existence is sufficiently certain, I would first point out that the respondent Government have submitted to the Court roughly a hundred judgments of different courts (administrative courts, Council of State, civil courts and Court of Cassation) which cover a representative variety of situations (see Annexes 1 and 2-8, running to 316 pages, Cour (96) 111 ANN 1 and Cour (96) 113 ANN 2 respectively).  Although the applicants allege, without any facts to support that claim, that the Turkish legislation in force makes access to a court impossible in cases concerning counter-insurgency operations (which is not true), all the judgments submitted to the Court's consideration were given by courts having territorial jurisdiction in South-East Anatolia (Diyarbakir, Van, Erzurum, etc.). 

13.  The Court finds it significant that despite the extent of the problem of village destruction the respondent Government have not been able to point to examples of compensation being awarded to victims where property has been deliberately destroyed by the security forces or to prosecutions being brought against those responsible (see paragraph 71, third sub-paragraph, of the judgment).

I have already shown that the so-called inactivity of the authorities was a pure and fallacious invention by the applicants, who were themselves unable to identify those allegedly responsible during the inquiries that were conducted. 

14.   If the judgments and other documents submitted by the Turkish Government - to the Commission in the first instance, and later to the Court - had been examined with the attention they merited, it would quickly have become apparent that all these judgments concerned cases of killings, intentional or unintentional homicides, destruction of houses or other property, disappeared persons or crimes committed either by members of the PKK or the security forces or by persons unknown. 

15.  Admittedly, there is no judgment concerning a case exactly like the instant case, because the people in a situation identical to the applicants' had aims other than obtaining compensation in mind, namely determination to bring their case to an international forum.  "There's no war without warriors." 

16.  As regards the certain, accessible, effective and sufficient nature of the remedies existing in Turkish law, I entirely agree with the dissenting opinion of the two eminent members of the Commission, Mr Gözübüyük and Mr Weitzel, mutatis mutandis, expressed in the following terms:

"Certain facts of the case have been elucidated by the Commission's investigation.  In particular, the witness statements obtained in the course of that investigation show that during the investigation conducted by the Chief Public Prosecutor at Diyarbakir State Security Court, the applicants, and moreover the other villagers, were unable to identify any member of the security forces as the perpetrator of the alleged offence.  The difficulties encountered by the judicial authorities in charge of this investigation were largely due to the lack of evidence against the security forces.  

In view of these additional factors, which came to light when the Commission investigated the case, we believe that there was an effective remedy which the applicants failed to use, namely an administrative action and that, consequently, the Government's application under Article 29 of the Convention (art. 29) should have been granted.  

...  

As has been proved by the investigation of the case, the criminal proceedings brought by the prosecution at the applicants' instigation came to nothing owing to the lack of probative evidence.  Having regard to the nature of the complaints, which centre mainly on the destruction of houses, allegedly by the security forces, it is quite clear that in the absence of even the slightest shred of evidence, the prosecution was bound to fail.  This is unsurprising, as the rules governing criminal responsibility are inspired by the same principles in all the member States of the Council of Europe.  

However, as shown by the ample documentation already submitted by the Government, which will have to be studied more attentively, and the numerous judgments of which we have obtained copies, there was an effective remedy available to the applicants which was sufficiently certain both in theory and in practice.  This body of case-law shows that other Turkish citizens faced with problems which were, ultimately, very similar to those faced by the applicants (the destruction of houses and various items of property) were able in a relatively short time to obtain satisfaction in the form of financial compensation.  

The applicants did not take any such steps, however.  They merely wrote letters to certain authorities asking for compensation.  This point is worth emphasising, as it proves that the aim pursued by the applicants was indeed to obtain financial compensation.  As has been said, they could have brought an administrative action to obtain this, but omitted to take that step.  Instead of pursuing that course of action, they chose the most precarious option in the circumstances, i.e. to bring criminal proceedings.  

We should emphasise here that the situation would have been entirely different if the applicants had chosen to bring an administrative action.  The victim of an administrative act may in the first instance complain of non-pecuniary or pecuniary damage by filing a preliminary application with the authorities.  The authorities must then reply within sixty days.  Should they fail to reply within that period, the application is deemed to be dismissed.  The plaintiff can then bring an administrative action by filing a simple application with the administrative court.  

Applicants merely have to prove before the administrative courts that they have suffered damage in order to obtain compensation; they do not have to prove that the authorities have made an administrative error.  Once the administrative court has established that the victim has suffered loss, it determines the amount of compensation to be paid to him or her.  

It should be recalled that the Supreme Administrative Court (Danistay) applies the criterion of `objective liability of the authorities'.  On the basis of that criterion, which has been applied by the administrative courts since 1965, the authorities are liable according to the principle that the burden of difficulties facing a nation should be shared by all citizens.  It is not necessary to prove fault on the part of the Government's agents.  It is sufficient to prove that damage has occurred as a result of the act complained of.  The fact that the act in question has been committed by the authorities or by a third party does not prevent compensation from being awarded.  

For example, where a vehicle was destroyed by shots fired by fighter aircraft, the Supreme Administrative Court, in its Mizgin Yilmaz v. Ministry of Defence judgment of 21 March 1995 (E. no. 1994/5656, K. no. 1995/1262), found that `even if the authorities have not been negligent, the plaintiff must be awarded compensation in accordance with the principle that all citizens must share equally the burden of any constraints arising from tasks assumed by the State in the public interest and that such compensation is a necessary consequence of the 'social' nature of the State ... Semdinli District Court's finding of damage and the expert report ordered by the administrative court show that the amount of compensation sought by the applicant is reasonable'.

In a case in which the driver of a car was killed by police officers when he refused to stop at a checkpoint, Diyarbakir Administrative Court, in its Sabriye Kara v. Ministry of the Interior judgment of 27 January 1994 (E. no. 1990/870 and K. no. 1994/31), held that `the authorities had a duty to compensate the damage, whether or not they were at fault or had acted negligently.  Moreover, there does not have to be a causal link between the damage and the authorities' acts.  

Where the authorities cannot avoid the adverse consequences of terrorist activities, they must pay the victims compensation in accordance with the 'social' responsibility assumed by the State, given that such damage results from a 'social risk'.'  

The administrative courts have delivered a plethora of decisions to the effect that the authorities have `objective liability' (i.e. not fault-based).  These show that the case-law in this area is consistent.  We shall quote the following decisions as examples:  

- Decision of the Supreme Administrative Court of 6 June 1995 in the case of Osman Kaya and Cemil Kaya v. Ministry of the Interior: this concerned the destruction of the plaintiffs' house, loft, stable and all moveable property during fighting between the security forces and terrorists. The Supreme Administrative Court upheld Diyarbakir Administrative Court's judgment ordering the authorities to compensate the plaintiffs in accordance with the theory of `social risk'.  The administrative court held that the concept of the authorities' liability should not be limited to an administrative error or objective liability related to strict conditions, but should also comprise the so-called `social risk' principle.  

- Judgment of Diyarbakir Administrative Court of 10 December 1991 in the case of Behiye Toprak v. Ministry of the Interior; decision of the Supreme Administrative Court of 13 October 1993 in the same case: the plaintiff's husband was killed by terrorists while travelling in his minibus.  The plaintiff complained of `loss of bread-winner' and claimed pecuniary and non-pecuniary damages.  The administrative court found against the State on the basis of the theory of social risk.  It held that the authorities were obliged to compensate damage caused by third parties which they were unable to prevent despite their duty to do so, even if they were not responsible for that damage.  The Supreme Administrative Court upheld that judgment.  

- Judgment of Diyarbakir Administrative Court of 28 April 1994 in the case of Münire Temel v. Ministry of the Interior: the plaintiff's son was kidnapped and murdered by the PKK. Diyarbakir Administrative Court ordered the authorities to compensate the plaintiff for pecuniary and non-pecuniary loss on grounds of their objective liability.  It held that `all Turkish citizens have ... the right to a decent standard of living ... and to material and spiritual prosperity...'.  The court held that it would be contrary to the principle of equality if the State were to compensate damage suffered as a result of public services provided by its own bodies (agents), but remained indifferent to damage suffered by its citizens. The administrative court delivered this judgment after its preliminary ruling had been quashed by the Supreme Administrative Court.  The preliminary ruling had granted the plaintiff compensation for non-pecuniary damage but not for pecuniary damage.  

- Judgment of Diyarbakir Administrative Court of 8 March 1994 in the case of Cüneyt Alphan v. Ministry of the Interior: the plaintiff's house was burnt down during fighting between terrorists and security forces.  The applicant claimed damages. Diyarbakir Administrative Court held that, even where the authorities had not made an administrative error, they had to pay the applicant compensation on grounds of their `strict liability'.  

- Judgment of Diyarbakir Administrative Court of 25 January 1994 in the case of Hüsna Kara and Others v. Ministry of the Interior: the plaintiff's husband was killed by unknown persons.  The applicant sued the authorities for damages.  The administrative court ordered the authorities to compensate the plaintiff on the basis of the theory of social risk, holding that, as the plaintiff had had no part in any terrorist activity, her loss was not caused by her own negligence but by difficult circumstances facing society.  

- Judgment of Diyarbakir Administrative Court of 21 June 1994 in the case of Guli Akkus v. Ministry of the Interior: the plaintiff's common-law husband was killed by security forces during an illegal demonstration.  The administrative court ordered the authorities to compensate the plaintiff's loss. The Supreme Administrative Court quashed that judgment on the ground that the applicant and her common-law husband were not legally married.  The administrative court upheld its own decision, however, and ordered the authorities to compensate the plaintiff.  It held that the plaintiff and her common-law husband had been living together as man and wife. It held further that the authorities should compensate damage caused by their agents, even if that damage had been caused by negligence.  

The foregoing case-law shows that, if the applicants had applied to the administrative courts, they could have obtained an order against the authorities for compensation of their loss on grounds of objective liability.  The administrative courts would not have needed to establish that the soldiers had unlawfully and negligently destroyed the houses in question. They would merely have had to establish the damage and to determine the amount of compensation to be awarded.  

One should not lose sight of the fact that the applicants, like all the other villagers whose houses were damaged, were seeking to obtain compensation (see paragraphs 54, 55, 56, 57, 61, 65, 66, 68, 69, 71, 73, 75 [of the Commission's report]).  

We note here that the continuing activities of the security forces did not in any way prevent the applicants from applying to the courts for compensation.  Admittedly, the PKK was very active in the area in which the applicants' village was situated.  However, the applicants went to Diyarbakir after the events of November 1992.  

Once the applicants and villagers arrived at Diyarbakir, they applied to certain public authorities, including Government authorities, i.e. the Regional Governor and the President of the Republic, for compensation (see, for example, paragraphs 83 and 99).  

These applications cannot, however, be considered to be legal proceedings under Turkish law.  The applicants merely needed to consult a lawyer to learn of the possibility of bringing an action for damages before the administrative courts (see paragraph 122).  

We note also, in this respect, that it has not been established before the Commission that the administrative court judges do not rule impartially in cases in which actions of the security forces are challenged.  Nor has it been proved that there is a general lack of confidence in the remedies available under administrative law in the region in question.  

The evidence obtained by the Commission during its investigation into whether the complaints were founded shows that the members of Diyarbakir Human Rights Association failed to inform the applicants properly of the possibility of applying to the administrative courts (see paragraph 96) or misinformed them as to the appropriate national authorities to which they should apply (see paragraph 115).  In any event, they advised the applicants to lodge an application directly with the Commission (see paragraph 130).  

It also transpires from the witness statements obtained by the Commission that the real aim of the members of Diyarbakir Human Rights Association in lodging several individual applications was to argue before the international courts that domestic remedies were ineffective in an area which had been declared to be in a state of emergency (see paragraphs 115 and 130) and that they gave the applicants bad advice.  

Consequently, we believe we have shown that the applicants had an effective remedy in Turkish law in that they could have submitted to the administrative courts the complaints which they now raise before the Commission.  Although the financial compensation which they stood to gain flowed from the principle of the State's objective liability for acts allegedly committed by the security forces, such compensation cannot be paid until the administrative courts have established that damage has been caused due to the State's failure to comply with its duty to strike a fair balance between individual rights and the legitimate rights of the general public.  Such a finding would have been sufficient compensation for the non-pecuniary loss suffered by the interested parties, especially as, in this case, they confined their claims to compensation for the losses suffered." 

17.  I now turn to a judgment of the Court of Cassation in which it was held that the civil courts had jurisdiction in respect of damage sustained as a result of the actions of State officials.

"Brief summary of judgment CC2  

4th Civil Division of the Court of Cassation - judgment of 17 November 1986  

The Court of Cassation quashed the judgment of the court of first instance dismissing the plaintiff's action in damages against the Ministry of the Interior and two police officers who had allegedly tortured him during interrogation on suspicion of homicide.  According to the judgment, as the identity of the torturer could not be established, the authorities could not be held liable for the personal fault of their agents.  

The Court of Cassation, however, held that:  

(a) acts such as torture committed by public servants which could not under any circumstances be qualified as administrative acts became unlawful acts and therefore acts governed by the Code of Obligations;  

(b) Article 129/5 of the Constitution which provided that actions in damages resulting from faults committed by public servants in the exercise of their powers must be brought against the authorities, was not an absolute rule and did not apply to unlawful acts which manifestly exceeded any exercise of power or authority.  On the contrary, public servants were not entitled to benefit from this constitutional safeguard in such circumstances;  

(c) further, the fact that there had been an acquittal through lack of evidence was not binding upon the civil courts. On the contrary, it was necessary to take into account the plaintiff's statement to the effect that he had identified one of the policemen who had tortured him.  

For these reasons, the Court of Cassation held that the civil courts had jurisdiction in respect of unlawful acts committed by a public servant who had exceeded his powers." (case of Akdivar and Others v. Turkey, Annexes 2-7, Cour (96) 113 ANN 2, p. 200; see also the other judgments of the same type on pages 202, 205 and 206) 

18.   There were therefore three kinds of domestic remedy - in the administrative, civil and criminal courts.  I admit that the remedy with the least prospects of success was the criminal one, since under Turkish law it is not possible, as it is under French law, either to lay an information against a person or persons unknown before the judge having jurisdiction or to lodge a civil party application with the criminal court which sets criminal proceedings in motion.  In addition, it should not be forgotten that where the offenders in a criminal case are not identified the strict liability principle is inoperative. However, it is possible to speculate that if the applicants deigned to apply to the administrative or civil courts the resulting proceedings would provide an opportunity to identify those responsible. 

19.  Like the applicants, the Commission and the Court seem to criticise and turn to their own account the inactivity and insensitivity of the authorities in the face of these regrettable events in order to reach the conclusion that existing remedies were inaccessible and/or ineffective or insufficient (see paragraph 73, first sub-paragraph).  In the first place, as I have already said (see paragraph 8 above), that assertion is not correct.  Secondly, one can criticise the conduct of the administrative authorities if one wishes to do so.  Under a political regime where there is a separation rather than an amalgamation of powers and where the judiciary is independent and impartial vis-à-vis the other branches of State authority, I wonder how the conduct of the administrative authorities can influence the administration of justice.  If at the same time the immobility of the courts is criticised, how is it possible for a court to deal with a case of its own motion or for the prosecuting authorities to perform their duties if those directly concerned do not help them to do so in such situations? 

20.   The second sub-paragraph of paragraph 73 contains suppositions which, taken to be real facts, were given as the reasons for not requiring compliance with such an imperative requirement for the application of the Convention as the exhaustion-of-domestic-remedies rule.  These assertions, which were pure suppositions at the time when the Court considered the case, would now be shown to be true or false if the applicants had applied in the first place to the Turkish courts before submitting their case to the international institutions.  If the latter had not then been satisfied with the result, they would have been able to rule on the merits of the case in full knowledge of the facts instead of proceeding by supposition and deduction.

Lastly, the Court took the view that the existing remedies were not adequate and sufficient because they were not appropriate to the complaints raised by the applicants (see paragraph 72 of the judgment).

The function of the Strasbourg institutions does not depend on the applicants' claims.  The Convention itself defines their powers, namely finding that there has or has not been a breach of one of its provisions (Articles 19, 31 para. 1, 45 and 50) (art. 19, art. 31-1, art. 45, art. 50), but not verifying whether there was a domestic remedy whereby "those responsible for the applicants' complaints could be identified", as they would have wished.

States are free to choose what means they should employ to achieve the aim of the Convention, namely "to ensure the observance of the engagements undertaken by the High Contracting Parties in the present Convention". 

21.  Even supposing that a potential applicant is free to choose one of a number of different domestic remedies, what must we say of a case like this one, where the applicants have not chosen any? 

22.   Consequently, the applicants did not give the Turkish courts the opportunity, which Article 26 (art. 26) is intended to afford to Contracting States, of putting right the violations alleged against them.  The objection of non-exhaustion is accordingly well-founded. The Court cannot deal with the merits of the case, for failure to exhaust domestic remedies.

23.   The above considerations dispense me from stating my views on the merits of the case.


[1] The case is numbered 99/1995/605/693.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission. 

[2] Rules A apply to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (P9) (1 October 1994) and thereafter only to cases concerning States not bound by that Protocol (P9).  They correspond to the Rules that came into force on 1 January 1983, as amended several times subsequently.

[3] For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (in Reports of Judgments and Decisions 1996-IV), but a copy of the Commission's report is obtainable from the registry.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.