Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
8701/21
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
04.10.2022
Članovi
6
6-1
41
P12-1
Kršenje
P12-1
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P12-1) Opšta zabrana diskriminacije
Tematske ključne reči
diskriminacija
pravo na imovinu
radni sporovi
VS deskriptori
1.6.5 Pravično suđenje
1.6.6.2 Građanski postupci
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predstavka se odnosi na pitanje naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život za sudije i sudske službenike na državnom nivou BIH. Iako se isti zakon primenuje na obe kategorije, državni sudovi su odlučili da su sudski službenici imali pravo na navedene naknade tek od januara 2013. godine, ali da su sudije imale pravo na iste i za period pre januara 2013. godine. Aplikanti su bili, ili su još uvek, sudski službenici Suda Bosne i Hercegovine (“Državni sud”). Pozivaju se na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

U februaru 2012.godine, devedeset sedam sudija i službenika Državnog suda pokrenuli su parnični postupak pred navedenim sudom tražeći naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Pozvali su se na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine obzirom da zakon kojim se regulišu plate, za razliku od zakona kojim su regulisane plate svih ostalih javnih službenika na državnom nivou, u to vreme nije predviđao navedene naknade.

Državni sud je u aprilu 2012. godine prekinuo parnični postupak i podneo zahtev za apstraktnu ocenu ustavnosti. U januaru 2013. godine, Ustavni sud je, po ovom zahtevu Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine proglasio neustavnim (odnosno, suprotno zabrani diskriminacije i principu nezavisnosti sudstva) u delu u kojem nije predviđena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine je naložio u roku od šest meseci zakon uskladi sa Ustavom. Parlamentarna skupština je to učinila tek 2020. godine.

S obzirom na sukob interesa, Državni sud se nije mogao sam baviti ovim građanskim predmetom. Morao se obratiti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da isti prosledi drugom sudu. S obzirom na to da su bile neophodne zakonske izmene kako bi se Državnom sudu omogućilo da to učini u odnosu na svoje sudije, već imajući ovlaštenja da to učini u odnosu na sudske službenike, u septembru 2013.godine odlučio je da na osnovu statusa tužilaca predmet razdvoji na dva predmeta (sve sudije u jednom predmetu i svi sudski službenici u drugom). Ubrzo nakon toga, podneo je zahtev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da predmet sudskih službenika prosledi drugom sudu. U martu 2014. godine, nakon usvajanja potrebnih zakonskih izmena, isto je urađeno i u slučaju sudija. Dana 8. oktobra 2013. i 3. aprila 2014. godine, Vrhovni sud je oba predmeta prosledio Opštinskom sudu u Sarajevu koji je 27. novembra 2015. godine doneo presudu u predmetu koji uključuje sudske službenike (uključujući pokojnu suprugu jednog od aplikanata i sve ostale aplikante u ovom slučaju), usvajajući njihov zahtev. Tako im je od 2009. godine dodeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život.

Tokom postupka, tužena država je tvrdila da se tužbenom zahtevu može udovoljiti samo u pogledu perioda nakon donošenja odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine zato što odluke kojima se zakoni proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Sud je odbio taj argument na osnovu toga što je zahtev aplikanata za naknadu štete očigledno bio zasnovan na diskriminatornoj prirodi osporenog zakona, a ne na njegovoj neustavnosti. S tim u vezi, ocenio je da, iako je tačno da je osporeni zakon bio neustavan od januara 2013. godine, da je čak i pre januara 2013. godine bio diskriminatoran, odnosno od samog donošenja. Tužena Država je izjavila žalbu na tu presudu.

Kantonalni sud u Sarajevu je jula 2017. godine preinačio prvostepenu presudu od 27. novembra 2015. godine. On se složio da se tužbenom zahtevu aplikanata može udovoljiti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine jer odluke Ustavnog suda kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Zbog toga je ukupna nadoknada smanjena sa oko 750.000 KM na 250.000 KM u odnosu na materijalnu štetu i sa oko 8.000 KM na oko 1.000 KM u odnosu na sudske troškove. Aprila 2018. godine Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je drugostepenu presudu od jula 2017. godine. Ta odluka je aplikantima dostavljena 16. maja 2018. godine, nakon čega je pedeset aplikanata u predmetnom slučaju podnelo ustavnu apelaciju. Oni su se žalili da im je, uprkos tome što je Ustavni sud ocenio da je osporeni zakon bio diskriminatoran od dana donošenja, drugostepenim i trećestepenim presudama, dodeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine. U tim presudama je tako u potpunosti zanemarena ocena Ustavnog suda i propušteno je da se u potpunosti otklone posledice diskriminacije koju je taj sud utvrdio. Prema njihovom mišljenju, predmetne presude su stoga diskriminatorne i proizvoljne.

Dana 13. jula 2018. godine Opštinski sud je doneo presudu u predmetu sudija. Kao i u slučaju sudskih službenika, dodeljena im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Tužena država je izjavila žalbu na navedenu presudu. Dana 27. februara 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu, u drugačijem sastavu nego u predmetu koji se odnosi na sudske službenike, potvrdio je prvostepenu presudu od 13. jula 2018. godine. Ovoga puta, ne navodeći niti jedan razlog za promenu prakse, odbacio je tvrdnju države da se zahtev aplikanata može odobriti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine. Tužena država u ovom slučaju nije podnela žalbu zbog primenjenog prava, niti ustavnu apelaciju.

Obzirom da je njihov predmet pred Ustavnim sudom još bio u toku, dana 15. aprila 2019. godine aplikanti koji nisu bili sudije, tom sudu su dostavili konačnu odluku u vezi sa sudijama Državnog suda i tvrdili da su njome dokazane njihove tvrdnje da je trebalo da im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život trebala biti dodeljena od 2009. godine. Takođe su tvrdili da suprotan ishod u gotovo identičnom slučaju predstavlja diskriminaciju. Ustavni sud je 20. maja 2020. godine doneo odluku u slučaju aplikanata u predmetnom slučaju. Sud je smatrao da nije mogao uzeti u obzir odluku koja se odnosi na sudije Državnog suda jer su ga o toj odluci aplikanti obavestili tek nakon više od šezdeset dana od dana dostave poslednje odluke u njihovom predmetu, što je izvan roka predvuđenog Pravilima Suda. S obzirom na činjenicu da su odluke donesene u slučaju aplikanata bile u skladu s opštim pravilom prema kojem odluke kojima se propisi proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i u odsustvu bilo koje druge naznake proizvoljnosti ili diskriminacije, odbio je apelaciju aplikanata. Ta odluka je aplikantima dostavljena 23. juna 2020. godine.

Aplikanti su se žalili na osnovu člana 6. stav 1. na ishod navedenog parničnog postupka.

Sud napominje da, iako je suština pritužbe aplikanata po članu 6. stav 1. ishod njihovog građanskog / parničnog postupka, oni se takođe žale, iako indirektno, na ishod postupka pred Ustavnim sudom. Iako Vlada nije uložila prigovor na primenjivost ovog člana na postupak pred Ustavnim sudom, Sud smatra da se o ovom pitanju mora pozabaviti samovoljno.

Sud je svestan posebne uloge i statusa Ustavnog suda, čiji je zadatak da osigura usklađenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti sa Ustavom i koji, u onim državama koje su obezbedile pravo na pojedinačnu predstavku, omogućava dodatnu pravnu zaštitu građana na nacionalnom nivou u pogledu njihovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom. U isto vreme, Sud je dosledno smatrao da postupci pred Ustavnim sudom u principu ne izlaze van delokruga člana 6. stav 1. Kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo, kao u ovom slučaju, Ustavni sudski postupci spadaju u delokrug člana 6. stav 1. Konvencije ako je njihov ishod direktno odlučujući za predmetno pravo. S tim u vezi, Sud napominje da se u slučaju usvojene apelacije, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne ograničava na identifikaciju odredbe Ustava koja je prekršena i navođenje odgovornog organa javne vlasti, već da ima ovlaštenje da ukine osporenu odluku. Stoga je jasno da je postupak pred Ustavnim sudom bio direktno odlučujući za spor oko građanskog prava aplikanata. Shodno tome, član 6. stav 1. bio primenljiv je na postupke pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

Aplikanti su tvrdili da su domaće odluke donesene u njihovom predmetu očigledno bile proizvoljne. U prilog svojoj tvrdnji, dostavili su konačnu odluku koju je Kantonalni sud u Sarajevu doneo u gotovo identičnom predmetu a u kojoj je došao do suprotnog zaključka. Činjenica da država nije osporila tu odluku je, po njihovom mišljenju, pokazatelj da je odluka donesena u tom predmetu ispravna i da je odluka donesena u njihovom slučaju pogrešna. Sasvim je logično da kada domaći sudovi donose suprotne odluke u gotovo identičnim situacijama, ni jedna ni druga odluka ne mogu biti ispravne. Aplikanti su takođe naveli da to nije ispravljeno od strane Ustavnog suda. Vlada je tvrdila da Sud nije sud četvrtog stepena. Budući da je tako, osim u slučaju evidentne proizvoljnosti, uloga Suda nije da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava od strane domaćih sudova. Isto tako, u načelu funkcija nije bila Suda da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u naizgled sličnim postupcima; mora poštovati nezavisnost tih sudova.

Što se tiče odluka donetih u građanskom predmetu aplikanata, Sud ne vidi razloga da se ne slaži sa Ustavnim sudom, da su one jasno bile u skladu sa opštim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i da stoga nisu bili proizvoljne. Sud smatra prikladnim da u tom pogledu istakne važnost principa supsidijarnosti i podeljene odgovornosti. Protokol br. 15. uz Konvenciju uveo je je princip supsidijarnosti u Preambulu Konvencije.

Sud ima u vidu činjenicu da je u skoro identičnom slučaju donesena suprotna/različita odluka, naime u slučaju sudija Državnog suda, ali da se to dogodilo nakon više meseci nakon što je odluka u predmetu aplikanta postala konačna. Štaviše, Sud je već priznao da je mogućnost oprečnih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost na području svoje teritorijalne nadležnosti. Takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji. Prema tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Aplikanti su se dalje žalili na osnovu člana 1. Protokola br. 12 jer su im određene naknade iz radnog odnosa dodeljene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su analognoj kategoriji državnih službenika te naknade odobrene i za period prije 2013. godine. Iako Vlada nije uložila prigovor u pogledu primenjivosti ovog člana, Sud smatra da ovo pitanje mora riješiti na vlastitu inicijativu.

Sud napominje da su aplikanti u ovom predmetu imali pravo naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život prema domaćem zakonu, barem u periodu nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine. Iako nije jasno da li su aplikanti imali pravo na te naknade i u odnosu na period pre januara 2013. godine, član 1. Protokola br. 12 proširuje obim zaštite ne samo na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“, kako bi tekst stava 1. mogao sugerisati, već i izvan toga. Ovo posebno proizilazi iz stava 2., koji dalje propisuje da niko ne može biti diskriminisan od strane organa javne vlasti, pri čemu termin “javni organ” obuhvata sudove. Stoga se član 1. Protokola br. 12 primenjuje na činjenice ovog predmeta.

Aplikanti su tvrdili da su u skladu sa Zakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006, sudski službenici Državnog suda i sudije tog suda imali pravo na iste naknade iz radnog odnosa. Ipak, aplikantima su te naknade odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su sudijama te naknade odobrene i za period pre 2013. godine. Budući da ni domaći sudovi ni Vlada nisu naveli razloge niti dali objektivno i razumno opravdanje za ovaj različit tretman, aplikanti su tvrdili da su bili diskriminisani.

Sud naglašava da u uživanju prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, član 14. Konvencije, kao i Protokol 12 uz Konvenciju, pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Za potrebe člana 14, razlika u tretmanu je diskriminatorna ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, odnosno ako ne teži “legitimnom cilju” ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti” između upotrebljenog sredstva i cilja koji se želi postići. Pojam diskriminacije u smislu člana 14. takođe uključuje slučajeve u kojima se jedna osoba ili grupa tretiraju, bez odgovarajućeg opravdanja, nepovoljnije od druge, iako Konvencija ne zahteva povoljniji tretman. Sud je, takođe, u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini, ili „statusu“, mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14. Reči “drugi status” dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne. Sud je stoga zaključio da posedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije, policijski čin ili, u nekim okolnostima, vojni čin može se smatrati „drugim statusom“ u smislu člana 14.

Osvrćući se na ovaj slučaj, Sud smatra da su sudski službenici (kategorija državnih službenika kojoj aplikanti pripadaju i sudije Državnog suda bili u relevantno sličnoj situaciji za potrebe ove apelacije, jer se isti pravni režim primenjuje na obe kategorije javnih službenika u pogledu naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Analiza pitanja da li se dve osobe ili grupe nalaze u uporedivoj situaciji za potrebe analize različitog tretmana i diskriminacije je specifična i kontekstualna. Nije sporno da su sudskim službenicima – uključujući aplikante u ovom slučaju – dodeljene naknade za rad o kojima je reč samo za period nakon januara 2013. godine dok su sudijama te naknade odobrene i za period pre januara 2013. Prema tome, dve kategorije javnih službenika su tretirane različito. Sud je primetio da obrazloženje domaćih sudova nije bilo direktno zasnovano na prepoznatljivoj karakteristici, ili „statusu“ strana u parnici, već je bilo iskazano neutralnim terminima.

Iako nema razloga verovati da su domaći sudovi imali diskriminatornu nameru, Sud je smatrao da se opšta politika ili mera koja ima nesrazmerno štetne efekte na određenu grupu može smatrati diskriminatornom čak i kada nije posebno usmerena na tu grupu. Takva situacija može predstavljati „posrednu diskriminaciju“, koja ne zahteva nužno diskriminatorsku nameru.

Posebnost ovog slučaja je da su sudije i sudski službenici Državnog suda podneli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su parnični sudovi potom razdvojili predmet na dva predmeta na osnovu njihovog statusa i doneli suprotne zaključke u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima. Kao rezultat tog posebnog spleta okolnosti, svim sudskim službenicima Državnog suda odobrena je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine, dok su svim sudijama te beneficije odobrene i za period pre januara 2013. Shodno tome, Sud nalazi da je ova razlika u tretmanu bila zasnovana na „drugom statusu“ u smislu člana 1. Protokola br. 12.

Iako je Sud već priznao da je mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost nad područjem svoje teritorijalne nadležnosti, imajući u vidu vrlo posebne okolnosti ovog slučaja koje su iznad navedene i obzirom da nije dostavljeno nikakvo opravdanje, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12.

Alikanti su dalje tvrdili da je ishod postupka na koji se žale bio u suprotnosti sa članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.1. Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju takođe došlo do povrede člana 14. Konvencije ili člana 1. Protokola br. 1., budući da je razmatranjem povrede člana 1 Protokola 12 ovo pitanje već razmatrano.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET PINKAS I OSTALI protiv BOSNE I

HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 8701/21)

PRESUDA  

Član 6. stav 1. (građanski) • Različite presude domaćih sudova koje se odnose na period prava na naknade za rad za sudije i aplikante odnosno sudske službenike • Nema “dubokih i dugotrajnih” razlika u domaćoj sudskoj praksi

• Ustavnom sudu nije podnošen zahtjev za ocjenu usklađenosti i primjenu proceduralnih pravila Ustavnog suda, posljedično odluka kojom je sudijama odobrena naknada za duži vremenski period nije bila predmet ispitivanja na osnovu ustavne apelacije aplikanata”.  

Član 1. Protokola br. 12 • Zabrana diskriminacije • Neopravdana razlika u tretmanu domaćih sudova, na osnovu „drugog statusa“, sudskih službenika u odnosu na sudije, u pogledu perioda sticanja prava na naknade za rad.

STRAZBUR

04. oktobar 2022. godine

Ova presuda će biti konačna pod okolnostima utvrđenim u članu 44. stav 2. Konvencije. Može biti predmet uredničkih izmjena. 

U predmetu Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sastavu:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, Predsjednica,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Yonko Grozev,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking,
Ana Maria Guerra Martins, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (broj 8701/21) protiv Bosne i Hercegovine koja je Sudu podnesena u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) koju je dana 17. decembra 2020.godine podnio 51 građanin Bosne i Hercegovine

(vidi dodatak); odluku da se obavijesti Vlada Bosne i Hercegovine (“vlada”) o pritužbama aplikanata na ishod građanskog postupka prema članovima 6. stav 1. i 14. Konvencije, članu 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i članu 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju i da preostali dio aplikacijeu proglasi neprihvatljivim; i izjašnjenju strana.

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 7. juna i 6. septembra 2022. godine

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD 

  1. Aplikacija se odnosi na pitanje naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život za sudije i sudske službenike na državnom niovu. Iako se isti zakon primjenjuje na obje kategorije, državni sudovi su odlučili da su sudski službenici imali pravo na navedene naknade tek od januara 2013. godine, ali da su sudije imale pravo na iste i za period prije januara 2013. godine. Aplikanti su bili, ili su još uvijek, sudski službenici Suda Bosne i Hercegovine (“Državni sud”). Pozivaju se na članove 6. i 14. Konvencije, član 1. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

ČINJENICE 

  1. Lični podaci aplikanta nalaze se u dodatku. Jedna od aplikanata je gđa. Hota Ćatović, advokat iz Sarajeva, koja zastupa ostale.
  2. Vladu zastupa v.d. agent gđa. H. Bačvić.
  3. Činjenice u predmetnom slučaju se mogu sažeti na dole navedeni način.
  4. U februaru 2012.godine, devedeset sedam sudija i službenika Državnog suda pokrenuli su parnični postupak pred navedenim sudom tražeći naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Pozvali su se  na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine obzirom da zakon kojim se regulišu plate (Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine), za razliku od zakona kojim su regulisane plate svih ostalih javnih službenika na državnom nivou, u to vrijeme nije predviđao navedene naknade. 
  5. Državni sud je u aprilu 2012. godine prekinuo parnični postupak i podnio zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti.
  6. U januaru 2013. godine, Ustavni sud je, po zahtjevu za apstraktnu ocjenu ustavnosti koji je podnio Državni sud, Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006. godine proglasio neustavnim (odnosno, suprotno zabrani diskriminacije i principu nezavisnosti sudstva) u dijelu u kojem nije predviđena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine je naložio u roku od šest mjeseci zakon uskladi sa Ustavom. Parlamentarna skupština je to učinila tek 2020. godine (vidi tačku 17. ispod). 
  7. S obzirom na sukob interesa, Državni sud se nije mogao sam baviti ovim građanskim predmetom. Morao se obratiti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da isti proslijedi drugom sudu. S obzirom na to da su bile neophodne zakonske izmjene kako bi se Državnom sudu omogućilo da to učini u odnosu na svoje suce, već imajući ovlaštenja da to učini u odnosu na sudske službenike, u septembru 2013.godine odlučio je da na osnovu statusa tužilaca predmet  razdvoji na dva predmeta  (sve sudije u jednom predmetu i svi sudski službenici u drugom). Ubrzo nakon toga, podnio je zahtjev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da predmet sudskih službenika proslijedi drugom sudu. U martu 2014. godine, nakon usvajanja potrebnih zakonskih izmjena, isto je urađeno i u slučaju sudija. Dana 8. oktobra 2013. i 3. aprila 2014. godine, Vrhovni sud je oba predmeta proslijedio Opštinskom sudu u Sarajevu (dalje u tekstu: Opštinski sud).
  8. Opštinski sud je 27. novembra 2015. godine donio presudu u predmetu koji uključuje sudske službenike (uključujući pokojnu suprugu jednog od aplikanata i sve ostale aplikante u ovom slučaju), usvajajući njihov zahtjev. Tako im je od 2009. godine dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život. Tokom postupka, tužena (država) je tvrdila da se tužbenom zahtjevu može udovoljiti samo u pogledu perioda nakon donošenja odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. iznad) zato što odluke kojima se zakoni proglašavaju neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Sud je odbio taj argument na osnovu toga što je zahtjev aplikanata za naknadu štete očigledno bio zasnovan na diskriminatornoj prirodi osporenog zakona, a ne na njegovoj neustavnosti. S tim u vezi, ocijenio je da, iako je tačno da je osporeni zakon bio neustavan od januara 2013. godine, da je je čak i prije januara 2013. godine bio diskriminatoran (odnosno od samog donošenja . Tužena Država je izjavila  žalbu na tu presudu. 
  9. Kantonalni sud u Sarajevu je 11. jula 2017. godine preinačio prvostepenu presudu od 27. novembra 2015. godine. Za razliku od Opštinskog suda (vidi stav 9. iznad), složio se sa tuženim da se tužbenom zahtjevu aplikanata može udovoljiti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine jer odluke Ustavnog suda kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo. Zbog toga je ukupna nadoknada smanjena sa oko 750.000 konvertibilnih maraka (KM)[1] na 250.000 KM u odnosu na materijalnu štetu i sa oko 8.000 KM na oko 1.000 KM u odnosu na sudske troškove.  
  10. Dana 17. aprila 2018. godine Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je drugostepenu presudu od 11. jula 2017. godine. Ta odluka je aplikantima dostavljena 16. maja 2018. godine. 
  11. Dana 12. juna 2018. godine, pedeset aplikanata u predmetnom slučaju je podnijelo  ustavnu apelaciju. Oni su se žalili da im je, uprkos tome što je  Ustavni sud ocijenio da je osporeni zakon  bio diskriminatoran od dana donošenja, drugostepenim i trećestepenim presudama, navedenim u stavovima 10. i 11. iznad, dodijeljena naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine. U tim presudama je tako u potpunosti zanemarena  ocjena Ustavnog suda i propušteno je da se u potpunosti otklone posljedice diskriminacije koju je taj sud utvrdio. Prema njihovom mišljenju, predmetne presude su stoga diskriminatorne i proizvoljne.
  12. Dana 13. jula 2018. godine Opštinski sud je donio presudu u predmetu sudija. Kao i u slučaju sudskih službenika (vidi tačku 9. iznad), dodijeljena  im je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život počevši od 2009. godine. Tužena država je  izjavila  žalbu na navedenu  presudu. 
  13. Dana 27. februara 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu, u drugačijem sastavu nego u predmetu koji se odnosi na sudske službenike (vidi tačku 10. iznad), potvrdio je prvostepenu presudu od 13. jula 2018. godine. Ovoga puta,  ne navodeći  niti  jedan razlog za promjenu prakse, odbacio je tvrdnju države da se zahtjev aplikanata može odobriti samo u odnosu na period nakon januara 2013. godine. Tužena država u ovom slučaju nije podnijela žalbu zbog primjenjenog prava, niti ustavnu apelaciju.
  14. Obzirom da je njihov predmet pred Ustavnim sudom još bio u toku (vidi stav 12. gore), dana 15. aprila 2019. godine aplikanti su tom sudu dostavili konačnu odluku u vezi sa sudijama Državnog suda (vidi stav 14. iznad) i tvrdili da su njome dokazane njihove tvrdnje da je trebalo da im je  naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život trebala biti dodijeljena od 2009. godine. Takođe su tvrdili da suprotan ishod u gotovo identičnom slučaju predstavlja diskriminaciju.
  15. Ustavni sud je 20. maja 2020. godine donio odluku u slučaju aplikanata u predmetnom slučaju. Sud je smatrao da nije mogao uzeti u obzir odluku koja se odnosi na sudije Državnog suda jer su ga o toj odluci aplikanti obavijestili tek nakon više od šezdeset dana od dana dostave posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 11. iznad). S tim u vezi, Ustavni sud se pozvao na Pravilo 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda (vidi tačku 21. u nastavku). S obzirom na činjenicu da su odluke donesene u slučaju aplikanata bile u skladu s opštim pravilom prema kojem odluke kojima se propisi proglašavaju  neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo (vidi tačku 22. u nastavku) i u odsustvu bilo koje druge naznake proizvoljnosti ili diskriminacije, odbio je apelaciju aplikanata. Ta odluka je aplikantima dostavljena 23. juna 2020. godine.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR

I. ZAKON O PLATAMA I DRUGIM NAKNADAMA U SUDSKIM I TUŽILAČKIM INSTITUCIJAMA 2006

  1. U skladu sa krajnjim ovlastima[2] i u konsultacijama  sa domaćim vlastima, dana 01.januara 2006.godine Kancelarija Visokog predstavnika je nametnula Zakon o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 90/05, 32/07 i 77/20). Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je taj zakon usvojila 30. marta 2007. godine. Prema tom zakonu, sudije, tužioci i sudski službenici na državnom nivou, za razliku od ostalih državnih službenika na državnom nivou, nisu imali pravo na topli obrok, prevoz i naknade za odvojeni život do 2020. godine kada je Zakon izmijenjen.

II. ZAKON O ZABRANI DISKRIMINACIJE 2009

  1. Zakon o zabrani diskriminacije 2009 (Zakon o zabrani diskriminacije, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 59/09 i 66/16) je stupio na snagu 05. avgusta 2009. godine. Dio 12. stav 1. tog zakona daje pravo svakom licu ili grupi lica da podnese građansku tužbu kojom se, između ostalog, traži utvrđivanje diskriminacije, okončanje diskriminacije i njenih posljedica i dobijanje naknade za materijalnu i/ili nematerijalnu štetu.

III. PRAVILA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE

  1. Važeća Pavila Ustavnog suda su stupila na snagu 01. aprila 2014. godine (prečišćeni tekst objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 94/14).
  2. Član 21. stav 6 Pravila glasi kako slijedi:

“Podnositelj zahtjeva/apelacije je dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa zahtjevom/apelacijom koje su se desile nakon podnošenja zahtjeva/apelacije Ustavnom sudu. U suprotnom, Ustavni sud će donijeti odluku prema stanju u spisu.” 

  1. Član 22. stav 3 Pravila propisuje:

“Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila [odnosno šezdeset dana od dostavljanja posljednje domaće odluke u tom predmetu] bez zahtjeva Ustavnog suda.”

Ustavni sud je dosljedno smatrao da se ovo pravilo primjenjuje na nove pritužbe podnesene u kontekstu predmeta čije je rješavanje u toku, a ne na razvoj činjeničnih i pravnih pitanja  koja se tiču  prvobitnih pritužbi (vidi, na primjer, odluku br. AP-2785/19 od 21. januara 2021. godine, u kojem se apelant prvo žalio na pravičnost disciplinskog postupka protiv njega, a potom, više od godinu dana kasnije, žalio se na diskriminaciju; odluka broj AP3410/19 od 07.04.2021. godine, kojim je apelant uveo potpuno novu pritužbu u odnosu na pravičnost suđenja za ratne zločine – da je njegova osuda zasnovana na izjavama svjedoka koje nije mogao ispitati – više od pet mjeseci nakon podnošenja ustavne apelacije; i odluku  broj AP-4566/19 od 19. maja 2021. godine, u kojoj se apelant prvobitno žalio na nedostatke istrage svojih navoda o maltretiranju, a potom je, nakon više od godine dana, podnio prigovor na pravičnost krivičnog postupka protiv njega). 

  1. Član 61. Pravila propisuje:

“(1) Ustavni sud odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njenom pravnom djelovanju (ex tunc, ex nunc).

 (2)  Odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.a) i VI/3.c) Ustava Ustavni sud može u cijelosti ili djelimično ukinuti opći akt ili njegove pojedine odredbe.

(3)  Ukinuti opšti akt, odnosno njegove ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.

(4)  Izuzetno, Ustavni sud može odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3. a) i VI/3.c) Ustava odrediti rok za usaglašavanje koji ne može biti duži od šest mjeseci.

(5) Ako se u ostavljenom roku iz stava (4) ovog člana ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju važiti. 

(6) Narednog dana od dana objavljivanja odluke iz stava (4) ovog člana u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” prestaju važiti nesaglasne odredbe.”

Ustavni sud je dosljedno smatrao (vidi, na primjer, odluku br. AP-2656/09 od 5. novembra 2013.), da odluke kojima se propis proglašava neustavnim nemaju retroaktivno dejstvo, osim ako ne odluči drugačije u skladu sa pravilom 61. stav 1. Pravila.

  1. U skladu sa članom 62. stav 1 Pravila, odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku, na ponovni postupak, osim u slučaju kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na drugi način.

IV. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU IZ 2003. GOD

  1. Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine( Zakon o parničnom postupku, Službeni glasnik Federacije BiH, br.53/03, 73/05, 19/06 i   98/15) stupio je na snagu 05. novembra 2003. godine. Član 264a Zakona glasi kako slijedi:

“(1) Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu bilo kojeg ljudskog prava ili osnovne slobode zagarantovane Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnih Protokola uz Konvenciju, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, stranka može u roku 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Bosni i Hercegovini, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili osnovna sloboda povrijeđeno.

(2)  Postupak iz stava 1. ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu,mutatis mutandis, odredaba o ponavljanju postupka. 

(3)  U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava ili slobode.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Aplikanti su se žalili na osnovu člana 6. stav 1. na ishod gore navedenog parničnog postupka. Relevantni dio tog člana glasi kako slijedi:

“Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravično ...saslušanje....pred ...sudom...”

A. Prihvatljivost

1. Što se tiče gđe. Vahide Jevtić

  1. Vlada je smatrala da je aplikacija u odnosu na gđu Vahidu Jevtić  neprihvatljiva zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova jer, za razliku od ostalih aplikanata, ona nije podnijela  ustavnu apelaciju.
  2. Aplikanti nisu dali komentar na ovu konkretnu tačku.
  3. Sud ponavlja da su države izuzete od odgovornosti pred međunarodnim tijelom za svoja djela sve dok ne budu imale priliku da isprave stvari kroz svoj pravni sistem, a oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da vrši  nadzor u pogledu pritužbi protiv neke države stoga su obavezni da prvo koriste pravne lijekove predviđene nacionalnim pravnim sistemom (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stav 70, 25. mart 2014.). Sud je, međutim, takođe često naglašavao potrebu da se pravilo iscrpljenosti primjenjuje sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (isto, stav 76, i tamo citirani organi vlasti). Nadalje je priznao da pravilo iscrpljivanja nije ni apsolutno niti se može automatski primijeniti; pri preispitivanju da li je ispoštovano, bitno je uzeti u obzir posebne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, stav 286, ECHR 2012 (isječci)).
  4. Iako je tačno da jedan od aplikanata nije uložio ustavnu apelaciju, pedeset drugih aplikanata je to učinilo, ali je njihova apelacija odbačena (vidi tačku 16. iznad). Sud smatra da je na ovaj način domaćim vlastima data mogućnost da isprave navodnu povredu. Sud ne vidi razloga da veruje da bi Ustavni sud odlučio drugačije da se aplikant pridružio ustavnoj apelacija koju je podnijelo pedeset drugih aplikanata (vidi Vasilkoski i drugi protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 28169/08, stav 46, 28. oktobar 2010.). Stoga se ovaj prigovor Vlade mora odbaciti. 

2. Što se tiče g. Dženana Pušine

  1. Vlada navodi da g. Dženan Pušina ne može tvrditi da je “žrtva” u smislu člana 34. Konvencije i da je stoga aplikacija nespojiva ratione personae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35. stav 3 (a) Konvencije u odnosu na njega jer nije bio stranka u spornom parničnom postupku.
  2. Aplikanti su pojasnili da je g. Dženan Pušina zakonski nasljednik pokojne Jasmine Pušine koja je bila stranka u parničnom postupku. Dostavili su kopiju relevantnog rješenja o nasljeđivanju.
  3. Da bi podnio predstavku u skladu sa članom 34. Konvencije, pojedinac mora biti u mogućnosti da dokaže da je  on/ona "direktno  pogođen" mjerom na koju se žali (vidi İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, stav 52, ESLJP 2000-VII; Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, § 33, ESLJP 2008; i Centar za pravne resurse u ime Valentin Câmpeanu protiv Rumunije [VV], br. 47848/08, § 96, ESLJP 2014). Štaviše, prema praksi Suda i u skladu sa članom 34. Konvencije, Sud može primati samo aplikacije koje podnose pojedinci koji su živi ili koje su podnesene u njihovo ime (vidi Varnava i ostali protiv Turske [VV], br. 16064/90 i 8 drugih, § 111, ESLJP 2009, i Centar za pravne resurske u ime Valentin Câmpeanu, iznad citiran, § 96).
  4. U slučajevima u kojima je direktna žrtva navodne povrede Konvencije umrla, Sud je pravi razliku između aplikacija u zavisnosti on toga da li je  žrtva umrla nakon što je Sudu podnijela aplikaciju i onih u kojima je ona/ona već umro/la prije toga. 
  5. U slučaju Kada je direktna žrtva umrla prije nego što je aplikacija podnesena Sudu, pristup Suda je, generalno, bio restriktivan. Obično je odbijao da dozvoli nastavak postupka bilo kojoj drugoj osobi osim ako je ta osoba bila u mogućnosti da pokaže direktan uticaj na svoja prava ili ako je aplikacija pokrenula pitanje od opšteg interesa koje se odnosi na “poštovanje ljudskih prava” a aplikant (i) kao nasljednik(ci) imao legitiman interes da nastavi sa aplikacijom (vidi Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske, br. 55929/00, §§ 21-31, 5. juli 2005.; Micallef protiv Malte [VV], br.17056/06, § 48, ESLJP 2009; and Centar za pravnu pomoć u ime Valentin Câmpeanu, citiran iznad, § 98).
  6. U konkretnom slučaju, Sud primjećuje da je pokojna Jasmina Pušina, koja je bila stranka u parničnom postupku, umrla 24. januara 2018. godine. Sud dalje primjećuje da je g. Dženan Pušina podnio ustavnu apelaciju u svojstvu supruga i nasljednika pokojne Jasmine Pušine (vidi tačku 12. iznad) i da Ustavni sud njegovu apelaciju nije odbio nego se bavio meritumom njegovog predmeta (vidi Micallef, citiran iznad, § 49). Konačno, jasno je da g. Dženan Pušina ima materijalni interes za ishod ovog predmeta, budući da on može naslijediti svaku novčanu naknadu koja bi mogla proizaći iz spornog građanskog postupka (vidi Stoimenovikj i Miloshevikj protiv Sjeverne Makedonije, br. 59842/14, § 25, 25. mart 2021.). U ovim okolnostima, prigovor Vlade mora biti odbijen.

3. Nadležnost Suda ratione materiae 

  1. Sud napominje da, iako je suština pritužbe aplikanata po članu 6. stav 1. ishod njihovog građanskog / parničnog postupka, oni se takođe žale, iako indirektno, na ishod postupka pred Ustavnim sudom (vidi tačku 41. u nastavku). Iako Vlada nije uložila prigovor na primjenjivost ovog člana na postupak pred Ustavnim sudom, Sud smatra da se o ovom pitanju mora pozabaviti samovoljno. (vidi, mutatis mutandis, Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, § 67, ESLJP 2006-III).
  2. Sud je svjestan posebne uloge i statusa Ustavnog suda, čiji je zadatak da osigura usklađenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti sa Ustavom i koji, u onim državama koje su obezbijedile pravo na pojedinačnu predstavku, omogućava dodatnu pravnu zaštitu građana na nacionalnom nivou u pogledu njihovih osnovnih prava zagarantovanih Ustavom (vidi Süßmann protiv Njemačke, 16. septembar 1996., § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). U isto vrijeme, Sud je dosljedno smatrao da postupci pred Ustavnim sudom u principu ne izlaze van djelokruga člana 6. stav 1. (vidi, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, br. 4907/18, § 188, 7. maj 2021.,i vlasti tamo citirane). Kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo, kao u ovom slučaju, Ustavni sudski postupci spadaju u delokrug člana 6. stav 1. Konvencije ako je njihov ishod direktno odlučujući za predmetno pravo (isto § 191).
  3. S tim u vezi, Sud napominje da se u slučaju usvojene apelacije, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne ograničava na identifikaciju odredbe Ustava koja je prekršena i navođenje odgovornog organa javne vlasti, već da ima ovlaštenje da ukine osporenu odluku (vidi član 62. stav 1. Pravila u tački 23. iznad). Stoga je jasno da je postupak pred Ustavnim sudom bio  direktno odlučujući za spor oko građanskog prava aplikanata (vidi Avdić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28357/11 i 2 druga, §§ 33-39, 19.  novembar 2013., u kojem je, iako u drugom kontekstu, Sud takođe primijenio član 6. stav 1. na postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine). 
  4. Shodno tome, član 6. stav 1.  bio primenljiv je na postupke pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

4. Zaključak

  1. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

  1. Aplikanti su tvrdili da su domaće odluke donesene u njihovom predmetu očigledno bile proizvoljne. U prilog svojoj tvrdnji, dostavili su konačnu odluku koju je Kantonalni sud u Sarajevu donio u gotovo identičnom predmetu a u kojoj je došao do suprotnog zaključka (vidi tačku 14. gore). Činjenica da država nije osporila tu odluku je, po njihovom mišljenju, pokazatelj da je odluka donesena u tom predmetu ispravna i da je odluka donesena u njihovom slučaju pogrešna. Sasvim je logično da kada domaći sudovi donose suprotne odluke u gotovo identičnim situacijama, ni jedna ni druga odluka ne mogu biti ispravne. Aplikanti su takođe naveli da to nije ispravljeno od strane  Ustavnog suda . 
  2. Vlada je tvrdila da Sud nije sud četvrtog stepena. Budući da je tako, osim u slučaju evidentne proizvoljnosti, uloga Suda nije da dovodi u pitanje tumačenje domaćeg prava od strane domaćih sudova. Isto tako, u načelu funkcija nije bila Suda da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u naizgled sličnim postupcima; mora poštovati nezavisnost tih sudova. S tim u vezi, Vlada se pozvala na Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske ([VV], br. 13279/05, st. 50, 20. oktobar 2011.). Prema njrnom mišljenju, razlozi koje su dali domaći sudovi u spornom parničnom postupku nisu bili proizvoljni, uprkos postojanju oprečnih sudskih odluka u vezi sa istim pravnim pitanjem.
  3. Sud se slaže sa Vladom da nije njegov zadatak da zamijeni domaće sudove. Prije svega, na nacionalnim vlastima, posebno na sudovima, je da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakonodavstva. Njegova uloga je da provjeri da li su načini takvog tumačenja u skladu sa Konvencijom (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirani, stav 49, i tamo citirani organi vlasti).
  4. Sud primjećuje da su u predmetnom slučaju  sudije i sudski službenici podnijeli zajedničku građansku tužbu na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009. godine kojom su tražili određene beneficije vezane za posao (vidi stav 5. iznad).  rađanski sudovi su na osnovu statusa tužilaca i razloga ekonomičnosti postupka njihov predmet na kraju podijelili na dva predmeta (vidi tačku 8. iznad) i došli do suprotstavljeni/različitih zaključaka u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima – pitanja  da li se sporne beneficije  mogu odobriti i za period prije januara 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. iznad).
  5. Što se tiče odluka donijetih u građanskom predmetu aplikanata, Sud ne vidi razloga da se ne slaži sa Ustavnim sudom, da su one jasno bile u skladu sa opštim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivno dejstvo i da stoga nisu bili proizvoljne (vidi tačke 16. i 22. iznad). Sud smatra prikladnim da u tom pogledu istakne važnost principa supsidijarnosti i podijeljene odgovornosti. Protokol br. 15. uz Konvenciju uveo je je princip supsidijarnosti u Preambulu Konvencije (vidi Grzęda protiv Poljske [VV], br. 43572/18, st. 324, 15. mart 2022. godine, i tamo citirane organe vlasti). 
  6. Sud ima u vidu činjenicu da je u skoro identičnom slučaju donesena suprotna/različita odluka (vidi tačku 14. iznad), naime u slučaju sudija Državnog suda, ali da se to dogodilo nakon više  mjeseci nakon što je odluka u predmetu aplikanta postala konačna. Štaviše, Sud je već priznao da je mogućnost oprečnih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost na području svoje teritorijalne nadležnosti. Takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin, gore citirano, stav 51). Sud je naveo uslove u kojima su suprotstavljene odluke domaćih sudova u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje sadržanim u članu 6. stav 1. Konvencije. Jedna od njih je postojanje „dubokih i dugotrajnih“razlika u domaćoj sudskoj praksi (isto, stavovi 52. 54.), što očigledno ovdje nije slučaj.
  7. Aplikanti su pred Ustavnim sudom tvrdili da im je predmetna naknada trebala biti dodijeljena počevši od 2009. godine. Drugostepene i trećestepene presude donesene u njihovom predmetu kojima su im te naknade dodijeljene od 2013. godine bile su, po njihovom mišljenju, diskriminatorne i proizvoljne (vidi tačku 12. iznad). Kada je Kantonalni sud u Sarajevu dodijelio naknade sudijama počevši od 2009. godine, aplikanti su tu odluku dostavili Ustavnom sudu i tvrdili da je njome dokazana njihova tvrdnja (vidi tačku 15. iznad). Međutim, oslanjajući se na pravilo 22. stav 3. Pravila (za tekst Pravila i relevantnu sudsku praksu, vidi tačku 21. iznad), Ustavni sud je odlučio da odluku ne može uzeti u obzir jer su ga aplikanti o istoj obavijestili nakon više od šezdeset dana od uručenja posljednje odluke u njihovom predmetu (vidi tačku 16. iznad). Ustavni sud je stoga podnošenje odluke aplikanata u predmetu sudija tretirao kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. Pravila, a ne kao promjenu pravnog i činjeničnog stanja relevantnog za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Pravila (vidi tačku 20. iznad).
  8. S tim u vezi, Sud je smatrao da pravila kojima se regulišu formalni koraci koje treba preduzeti i rokovi koje treba poštovati prilikom podnošenja apelacije, jasno imaju za cilj da obezbjede pravilno sprovođenje pravde i poštovanje, posebno, načela pravne sigurnosti (vidi Cañete de Goñi protiv Španije, br. 55782/00, stav 36., ECHR 2002-VIII, i Nakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (odl.), br. 68286/01, 24. oktobar 2002. god.). Sud je takođe prepoznao da, s obzirom na posebnu ulogu koju ima Ustavni sud kao sud poslednje instance za zaštitu osnovnih prava, postupak pred istim može biti formalniji (vidi Arribas Antón protiv Španije, br. 16563/ 11, § 50, 20. januar 2015.). Iako je tačno da Ustavni sud nije elaborirao zašto je odlučio da podnošenje odluke donesene od strane sudija u predmetu sudija tretira kao novu pritužbu prema pravilu 22. stav 3. svojih Pravila, a ne kao zakonsku i činjenični razvoj relevantan za slučaj prema pravilu 21. stav 6. Pravila, aplikanti se nisu žalili ovom Sudu da je način na koji je Ustavni sud tumačio i primjenio svoja proceduralna pravila u njihovom slučaju samo po sebi proizvoljno (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, st. 83-85, 11. jul 2017. i Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, br. 29422/17, st. 30, 14. januar 2020.).
  9. Prema tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 12

  1. Aplikanti su se dalje žalili na osnovu člana 1. Protokola br. 12 jer su im određene naknade iz radnog odnosa dodijeljene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su analognoj kategoriji državnih službenika te naknade odobrene i za period prije 2013. godine. Odredba glasi kako slijedi:

“1.  „Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.“

2.  Niko ne smije biti diskriminisan od strane bilo kojeg javnog organa po bilo kojoj osnovi navedenim u stavu 1.”

A. Prihvatljivost

1. Nadležnost suda ratione materiae

  1. Iako Vlada nije uložila prigovor u pogledu primjenjivosti ovog člana, Sud smatra da ovo pitanje mora riješiti na vlastitu inicijativu (vidi, mutatis mutandis, Blečić, gore citirano, stav 67.
  2. Sud napominje da su aplikanti u ovom predmetu imali pravo naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život prema domaćem zakonu, barem u periodu nakon odluke Ustavnog suda iz januara 2013. godine (vidi tačku 7. iznad). Iako nije jasno da li su aplikanti imali pravo na te naknade i u odnosu na period prije januara 2013. godine (vidi, na primjer, domaću odluku pomenutu u tački 14. iznad), član 1. Protokola br. 12 proširuje obim zaštite ne samo na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“, kako bi tekst stava 1. mogao sugerisati, već i izvan toga. Ovo posebno proizilazi iz stava 2., koji dalje propisuje da niko ne može biti diskriminisan od strane organa javne vlasti (vidi Savez crkava “Riječ života” i drugi protiv Hrvatske, br. 7798/08, stav 104, 9. decembar 2010.). Prema paragrafu 30. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12, termin “javni organ” obuhvata sudove.
  3. Stoga se član 1. Protokola br. 12 primjenjuje na činjenice ovog predmeta.

2. Drugi razlozi za neprihvatljivost

  1. Sud napominje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

  1. Aplikanti su tvrdili da su u skladu saZakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama iz 2006, kada se posmatrajuzajedno sa odlukom Ustavnog suda pomenutom u tački 7. iznad, sudski službenici Državnog suda i sudije tog suda imali pravo na iste naknade iz radnog odnosa d. Ipak, aplikantima su te naknade odobrene samo za period nakon januara 2013. godine, dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije 2013. godine (vidi tačke 10. i 14. iznad). Budući da ni domaći sudovi ni Vlada nisu naveli razloge niti dali objektivno i razumno opravdanje za ovaj različit tretman, aplikanti su tvrdili da su bili diskriminisani. 
  2. Vlada se nije složila, ali nije iznijela nikakve argumente u vezi s navedenim. Samo su se pozvali na svoje argumente u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije navedene u tački 42. iznad.
  3. Bez obzira na razliku u obimu između dva člana, značenje pojma “diskriminacija” u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je da bude identično onom u članu 14. Konvencije (vidi stav 18. Izvještaja s obrazloženjem Protokola br. 12). Stoga, primjenjujući isti termin iz člana 1. Protokola br. 12, Sud ne vidi razloga da odstupi od ustaljenog tumačenja pojma „diskriminacije“(vidi Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06) i 34836/06, stav 55, ECHR 2009, i Napotnik protiv Rumunije, br.33139/13, stav 70, 20. oktobar 2020.).
  4. U tom smislu, Sud ponavlja da u uživanju prava i sloboda zagarantovanih Konvencijom, član 14. pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Za potrebe člana 14, razlika u tretmanu je diskriminatorna ako “nema objektivno i razumno opravdanje”, odnosno ako ne teži “legitimnom cilju” ili ako ne postoji “razuman odnos proporcionalnosti” između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići(vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u postupanju između udruženja vlasnika zemljišta „koje ima priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog opštinskog udruženja lovaca” i udruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma [VV], zahtjev br. P16-2021002, francuski Conseil d'État, § 72, 13. jul 2022.). Pojam diskriminacije u smislu člana 14. takođe uključuje slučajeve u kojima se jedna osoba ili grupa tretiraju, bez odgovarajućeg opravdanja, nepovoljnije od druge, iako Konvencija ne zahtijeva povoljniji tretman (vidi Biao protiv Danske [VV], broj 38590/10, § 90, 24. maj 2016.). 
  5. Sud je, takođe, u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini, ili „statusu“, mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14 (vidi Fábián protiv Mađarske [VV], br. 78117/13, § 113, 5. septembar 2017.). Međutim, lista navedena u članu 14. je ilustrativna i nije iscrpna (vidi Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stav 70, ESLJP 2010). Riječi “drugi status” (i a fortiori francuski ekvivalent toute autre situacija) dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su lične u smislu da su urođene ili inherentne (vidi Clift protiv UjedinjenogKraljevstva, broj 7205/07, st. 55-59, 13. jul 2010.). Sud je stoga zaključio da posjedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije (vidi Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04 i 8 drugih, stav 115, 25. oktobar 2011.), policijski čin (vidi Beeckman i drugi protiv Belgije (odl.), br. 34952/07, § 24, 18. septembar 2018.), ili, u nekim okolnostima, vojni čin (vidi Engel i drugi protiv Holandije, 8. juna 1976., § 72, Serija A br. 22) može se smatrati „drugim statusom“ u smislu člana 14.
  6. Osvrćući se na ovaj slučaj, Sud smatra da su sudski službenici (kategorija državnih službenika kojoj aplikanti pripadaju) i sudije Državnog suda bili u relevantno sličnoj situaciji za potrebe ove apelacije, jer se isti pravni režim primjenjuje na obje kategorije javnih službenika u pogledu naknade za topli obrok, prevoz i odvojeni život (suprotno Gellérthegyi i drugi protiv Mađarske (odl.), br. 78135/13 i 429/14, st. 34-41, 6. mart 2018.). Činjenica da je njihov pravni status bio različit u mnogim drugim aspektima je irelevantna. Zaista, Sud je smatrao da elementi koji karakterizuju različite situacije i određuju njihovu uporedivost moraju biti ocijenjeni u svjetlu predmeta i svrhe mjere koja pravi razliku o kojoj je riječ (vidi Fábián, gore citirano, stav 121.). Analiza pitanja da li se dvije osobe ili grupe nalaze u usporedivoj situaciji za potrebe analize različitog tretmana i diskriminacije je stoga specifična i kontekstualna (vidi Savjetodavno mišljenje o razlici u tretmanu između udruženja vlasnika zemljišta „koja imaju priznato postojanje na dan osnivanja odobrenog opštinskog udruženja lovaca” iudruženja vlasnika zemljišta osnovanih nakon tog datuma, gore citirano, stav 67).
  7. Nije sporno da su sudskim službenicima – uključujući aplikante u ovom slučaju – dodijeljene naknade za rad o kojima je riječ samo za period nakon januara 2013. godine dok su sudijama te naknade odobrene i za period prije januara 2013. (vidi tačke 10. i 14. iznad). Prema tome, dvije kategorije javnih službenika su tretirane različito. Sud je primetio da obrazloženje domaćih sudova nije bilo direktno zasnovano na prepoznatljivoj karakteristici, ili „statusu“strana u parnici, već je bilo iskazano neutralnim terminima (vidi tačke 10. i 14. iznad; kontrast Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, broj 17484/15, stav 53, 25. jul 2017.). Takođe, nema razloga vjerovati da su domaći sudovi imali diskriminatornu namjeru.
  8. Međutim, Sud je smatrao da se opšta politika ili mjera koja ima nesrazmjerno štetne efekte na određenu grupu može smatrati diskriminatornom čak i kada nije posebno usmjerena na tu grupu. Takva situacija može predstavljati „posrednu diskriminaciju“, koja ne zahtijeva nužno diskriminatorsku namjeru (vidi Biao, citirano gore, stav 103.).
  9. Posebnost ovog slučaja je da su sudije i sudski službenici Državnog suda podnijeli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su parnični sudovi potom razdvojili predmet na dva predmeta na osnovu njihovog statusa (vidi tačku 8. iznad) i donijeli suprotne zaključke u vezi sa jednim od ključnih pravnih pitanja pokrenutih u tim predmetima. Kao rezultat tog posebnog spleta okolnosti, svim sudskim službenicima Državnog suda odobrena je naknada za topli obrok, prevoz i odvojeni život samo za period nakon januara 2013. godine, dok su svim sudijama te beneficije odobrene i za period prije januara 2013. Shodno tome, Sud nalazi da je ova razlika u tretmanu bila zasnovana na „drugom statusu“u smislu člana 1. Protokola br. 12.
  10. Ostaje da se utvrdi da li je ta razlika u postupanju prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama bila objektivno opravdana (vidi tačku 58. iznad). 
  11. S tim u vezi, Sud ponavlja da nakon što aplikant pokaže različit tretman, na Vladi je da pokaže da je to bilo opravdano (vidi Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, stav 57, ESLJP 2005-XII). Vlada nije ponudila nikakvo opravdanje za ovu razliku u tretmanu (vidi tačku 56. iznad). Isto važi i za domaće sudove (vidi tačku 14. iznad). Budući da je tako, Sud ne može a da ne zaključi da ova razlika u tretmanu nije imala objektivno i razumno opravdanje.
  12. Iako je Sud već priznao da je mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostepenih i apelacionih sudova koji imaju nadležnost nad područjem svoje teritorijalne nadležnosti (vidi tačku 46. iznad), imajući u vidu vrlo posebne okolnosti ovog slučaja koje su iznad navedene i obzirom da nije dostavljeno nikakvo opravdanje, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12.

III. OSTALA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE

  1. Alikanti su dalje tvrdili da je ishod postupka na koji se žale bio u suprotnosti sa članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.1. 
  2. Vlada je osporila taj argument.
  3. Sud primjećuje da su ove pritužbe povezane s onima koje su prethodno ispitane i da se, stoga, moraju takođe proglasiti prihvatljivim.
  4. Imajući u vidu svoj nalaz prema članu 1. Protokola br. 12 u stavu 66. iznad, Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju takođe došlo do povrede člana 14. Konvencije ili člana 1. Protokola br. 1.

IV. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Aplikanti su tražili različite iznose na ime materijalne štete, što odgovara dijelu njihovog građanskog zahtjeva koji je odbio Kantonalni sud u Sarajevu (vidi tačku 10. iznad). Svaki od njih je takođe tražio po 1.000 eura na ime nematerijalne štete. 
  2. Vlada je osporila tvrdnje aplikanata kao neosnovane.
  3. Sud napominje da nalaz povrede u tački 66. iznad aplikantima omogućava da traže preispitivanje svog predmeta (vidi tačku 24. iznad). Shodno tome, Sud smatra da nema  osnova  da se aplikantima dodijeli bilo kakav iznos na ime materijalne štete. Međutim, aplikantima dosuđuje pun iznos koji su potraživali na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat. 

B. Izdaci i troškovi

  1. Aplikanti su tražili naknadu od 80.000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u toku postupaka pred domaćim sudovima i 9.000 eura za troškove nastale tokom postupka pred Sudom. 
  2. Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj meri u kojoj je dokazano da su ti troškovi i izdaci stvarno i nužno nastali i da su razumni u pogledu iznosa. Odnosno, aplikant ih je morao platiti, ili biti u obavezi da ih plati, u skladu sa zakonskom ili ugovornom obvaezom, oni su morali biti neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva precizne račune i fakture koji su dovoljno detaljni kako bi utvrdio u kojoj mjeri su gore navedeni zahtjevi ispunjeni (vidjeti Ališić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, stav 158, ESLJP 2014.). Samo pozivanje na tarifu koju utvrđuju lokalne advokatske komore, na primjer, u tom smislu, nije dovoljno. U ovom predmetu, Sud primjećuje da aplikanti nisu dostavili nikakve dokaze (račune ili fakture) o nastalim troškovima i izdacima. Stoga se njihov zahtjev odbija zbog nedostatka dokaza. 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava aplikaciju prihvatljivom; 

  2. Utvrđuje da nije bilo povrede člana 6. stav 1. Konvencije;

  3. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju;

  4. Utvrđuje  da nema potrebe za ispitivanjem pritužbi prema članu 14. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  5. Utvrđuje     

(a)   Da tužena država treba da aplikantima, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, isplati iznos od 1.000 eura (jedna hiljada eura) na ime nematerijalne štete svakom aplikantu, plus svaki porez koji m može biti zaračunat na ovaj iznos koji će biti pretvoren u valutu tužene države prema važećem kursu na dan izmirenja;

(b)  da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

6. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu. 

Sačinjeno na engleskom jeziku, i objavljeno u pisanoj formi dana 04. oktobra 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Ilse Freiwirth                                     Gabriele Kucsko-Stadlmayer 

zamjenik registrara                                     predsjednik                                                   

DODATAK

Lista aplikanata (aplikacija br. 8701/21)

Br .

Ime i prezime aplikanta

Godina rođenja

Državljanstvo 

Mjesto prebivališta

1.

Emil PINKAS

1984

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

2.

Dženita AGIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

3.

Sanela AVDIBEGOVIĆ

1969

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

4.

Lamija AVDIĆ

1983

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

5.

Bojan AVRAMOVIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

6.

Selma BEGIĆ

1976

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

7.

Gordana BOŽIĆ

1953

Bosna i Hercegovina

Banja Luka

8.

Feđa BULJEVIĆ

1980

Bosna i Hercegovina

Mostar

9.

Belma ČANO SEJFOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

10.

Davor CILENŠEK

1983

Bosna i Hercegovina

Kiseljak

11.

Elma ČORBADŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

12.

Muhamed ČUČAK

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

13.

Tanja CUROVIĆ

1979

Bosna i Hercegovina

Istočno Sarajevo

14.

Ana CVJETANOVIĆ

1984

Bosna i Hercegovina

Pale

15.

Dženana DELJKIĆ BLAGOJEVIĆ

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

16.

Igor DUBAK

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

17.

Lejla DŽAFERBEGOVIĆ

1979

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

18.

Medina DŽERAHOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

19.

Amir DŽONLIĆ

1959

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

20.

Zlata EKERT

1954

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

21.

Šaćir HADŽIĆ

1960

Bosna i Hercegovina

Bugojno

22.

Manuela HODŽIĆ

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

23.

Erna HODŽIĆ ČUČAK

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

24.

Amra HODŽIĆ ZEĆO

1977

Bosna i Hercegovina

Vogošća

25.

Sabina HOTA ĆATOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Ilidža

26.

Krunoslav JELIĆ

1954

Bosna i Hercegovina + Hrvatska

Sarajevo

27.

Vahida JEVTIĆ

1962

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

28.

Maja KAPETANOVIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

29.

Mirela KAROVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

30.

Snježana KOMADAN

1972

Bosna i Hercegovina

Pale

31.

Zijada KONJHODŽIĆ

1970

Bosna i Hercegovina +Norveška

Sarajevo

32.

Lejla KURTANOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

33.

Srđan MARKOVIĆ

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

34.

Bojan MESIĆ

1983

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

35.

Amila MILANOV

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

36.

Melika MURTEZIĆ

1980

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

37.

Danijela NOVAK

1974

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

38.

Ivana PETKOVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Istočno Sarajevo

39.

Amir PJANO

1973

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

40.

Denis PODŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

41.

Milica PRANJIĆ

1982

Bosna i Hercegovina

Konjic

42.

Dženan PUŠINA

1972

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

43.

Stanislava RADIVOJEVIĆ

1982

Bosna i Hercegovina + Hrvatska

Sarajevo

44.

Sanida RAMIĆ-VAHIDA

1982

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

45.

Nermina ŠAKOVIĆ

1967

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

46.

Anida SARAČEVIĆ

1985

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

47.

Amela SMAILAGIĆ ČAMDŽIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

48.

Berina SMAJIĆ

1971

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

49.

Neira TATLIĆ

1981

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

50.

Mirela ZUKA

1977

Bosna i Hercegovina

Sarajevo

51.

Dražen ZUPANC

1975

Bosna i Hercegovina

Sarajevo


[1] Konvertibilna marka koristi isti fiksni kurs za euro kao i njemačka marka (1 konvertibilna marka = 0,51129 eura).

[2] Za više informacija o tim ovlastima, poznatim i kao “bonska ovlaštenja”, pogledajte Mišljenje Venecijanske komisije o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika (dokument CDL-AD(2005)004 od 11. marta 2005.god.).

 __________________________________________

Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava

http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF PINKAS AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 8701/21)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Conflicting domestic court judgments concerning period of entitlement to work-related allowances to judges and the applicant judicial clerks respectively • No “profound and long-standing” differences in the domestic case-law • Absence of claim of arbitrary interpretation and application of procedural rules by Constitutional Court, leading to non-examination of decision granting judges allowances for a longer period in the context of applicants’ constitutional appeal

Art 1 P12 • Prohibition of discrimination • Unjustified difference in treatment by domestic courts, on the basis of “other status”, of judicial clerks vis-à-vis judges, concerning period of entitlement to work-related allowances

STRASBOURG

4 October 2022

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Pinkas and Others v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, President,
Faris Vehabović,
Iulia Antoanella Motoc,
Yonko Grozev,
Pere Pastor Vilanova,
Jolien Schukking,
Ana Maria Guerra Martins, Judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 8701/21) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by fifty-one citizens of Bosnia and Herzegovina (“the applicants”) on 17 December 2020 (see the appendix);

the decision to give notice to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) of the complaints about the outcome of the applicants’ civil case under Articles 6 § 1 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention and to declare inadmissible the remainder of the application; and

the parties’ observations.

Having deliberated in private on 7 June and 6 September 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that
last-mentioned date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns the issue of meal, travel and family separation allowances for the judges and the judicial clerks at the State level. Although the same legislation applies to both categories, the national courts decided that the judicial clerks had been entitled to those allowances only from January 2013, but that the judges had been entitled to them also for the period before January 2013. The applicants were, or still are, judicial clerks at the Court of Bosnia and Herzegovina (“the State Court”). They invoke Articles 6 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12.

THE FACTS

2.  The applicants’ personal details are set out in the appendix. One of the applicants, Ms S. Hota Ćatović, a lawyer practising in Sarajevo, represented the others.

3.  The Government were represented by their Acting Agent, Ms H. Bačvić.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  In February 2012 ninety-seven judges and judicial clerks at the State Court brought a civil action before that court seeking meal, travel and family separation allowances starting from 2009. They relied on the Prohibition of Discrimination Act 2009 because the legislation regulating their salaries (the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006), unlike the legislation regulating the salaries of all other public servants at the State level, did not provide for those allowances at that time.

6.  In April 2012 the State Court stayed those civil proceedings and lodged an application for abstract constitutionality review.

7.  In January 2013 the Constitutional Court, on the application for abstract constitutionality review lodged by the State Court, declared the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006 unconstitutional (that is, contrary to the prohibition of discrimination and the principle of the independence of the judiciary) in so far as it did not provide for meal, travel and family separation allowances. It ordered the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina to harmonise that Act with the Constitution within six months. The Parliamentary Assembly did so only in 2020 (see paragraph 17 below).

8.  In view of a conflict of interest, the State Court could not deal with this civil case itself. It had to apply to the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina to refer it to another court. Given that legislative amendments were required to allow the State Court to do so in respect of its judges while it had the power to do so in respect of the judicial clerks, in September 2013 it decided to sever the case into two cases on the grounds of the status of the claimants (all the judges in one case and all the judicial clerks in the other case). Shortly thereafter, it applied to the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina to refer the case of the judicial clerks to another court. In March 2014, following the adoption of the required legislative amendment, it did the same with regard to the case of the judges. On 8 October 2013 and 3 April 2014, respectively, the Supreme Court referred both cases to the Municipal Court in Sarajevo (“the Municipal Court”).

9.  On 27 November 2015 the Municipal Court rendered a judgment in the case involving the judicial clerks (including the late wife of one of the present applicants and all other present applicants), granting their claim. Thus it awarded them meal, travel and family separation allowances starting from 2009. During the proceedings, the defendant (the State) argued that the claim could be granted only in respect of the period after the Constitutional Court’s decision of January 2013 (see paragraph 7 above) because decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect. The court rejected that argument on the grounds that the applicants’ claim for damages had been clearly based on the discriminatory nature of the impugned legislation, rather than on its unconstitutionality. In this connection, it held that while it was true that the impugned legislation had been unconstitutional since January 2013, it had been discriminatory even before January 2013 (that is, from the outset). The State lodged an appeal against that judgment.

10.  On 11 July 2017 the Cantonal Court in Sarajevo amended the first-instance judgment of 27 November 2015. Unlike the Municipal Court (see paragraph 9 above), it agreed with the defendant that the applicants’ claim could be granted in respect of the period after January 2013 only given that Constitutional Court decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect. As a result, the total award was reduced from around 750,000 convertible marks (BAM)[1] to around BAM 250,000 in respect of pecuniary damage and from around BAM 8,000 to around BAM 1,000 in respect of legal costs.

11.  On 17 April 2018 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina upheld the second-instance judgment of 11 July 2017. That decision was served on the applicants on 16 May 2018.

12.  On 12 June 2018 fifty of the present applicants lodged a constitutional appeal. They complained that although the Constitutional Court had held that the impugned legislation had been discriminatory from the outset, the second- and third-instance judgments mentioned in paragraphs 10 and 11 above had awarded them meal, travel and family separation allowances for the period after January 2013 only. Those judgments had thus totally disregarded the finding of the Constitutional Court and had failed to fully remedy the consequences of the discrimination established by that court. In their opinion, the judgments in question were therefore discriminatory and arbitrary.

13.  On 13 July 2018 the Municipal Court rendered a judgment in the case of the judges. Like in the case of the judicial clerks (see paragraph 9 above), it awarded them meal, travel and family separation allowances starting from 2009. The State lodged an appeal against that judgment.

14.  On 27 February 2019 the Cantonal Court in Sarajevo, in a different formation than in the case concerning the judicial clerks (see paragraph 10 above), upheld the first-instance judgment of 13 July 2018. This time, without providing any reasons for this reversal of case-law, it dismissed the State’s argument that the applicants’ claim could be granted in respect of the period after January 2013 only. The State failed to lodge either an appeal on points of law or a constitutional appeal in that case.

15.  On 15 April 2019, since their case before the Constitutional Court was still pending (see paragraph 12 above), the applicants submitted to that court the final decision concerning the judges at the State Court (see paragraph 14 above) and asserted that it proved their claim that they should have been awarded meal, travel and family separation allowances starting from 2009. They also submitted that the opposite outcome in an almost identical case amounted to discrimination.

16.  On 20 May 2020 the Constitutional Court rendered its decision in the case of the present applicants. It held that it could not take into consideration the decision concerning the judges at the State Court because the applicants had notified it of that decision more than sixty days from the delivery of the last decision in their own case (see paragraph 11 above). In that regard, the Constitutional Court relied on Rule 22 § 3 of its Rules (see paragraph 21 below). In view of the fact that the decisions given in the applicants’ case were in line with the general rule according to which decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect (see paragraph 22 below) and in the absence of any other indication of arbitrariness or discrimination, it dismissed the present applicants’ case. That decision was served on the applicants on 23 June 2020.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. JUDICIAL AND PROSECUTORIAL INSTITUTIONS SALARIES ACT 2006

17.  In accordance with its emergency powers[2] and in consultation with domestic authorities, on 1 January 2006 the Office of the High Representative imposed the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006 (Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 90/0532/07 and 77/20). The Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina endorsed that Act on 30 March 2007. Under that Act, the judges, prosecutors and judicial clerks at the State level, unlike other public servants at the State level, had not been entitled to meal, travel and family separation allowances until 2020 when the Act was amended.

  1. PROHIBITION OF DISCRIMINATION ACT 2009

18.  The Prohibition of Discrimination Act 2009 (Zakon o zabrani diskriminacije, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 59/09 and 66/16) entered into force on 5 August 2009. Section 12 § 1 of that Act entitles any person or group of persons to bring a civil claim seeking, inter alia, to establish discrimination, end discrimination and its consequences, and obtain compensation for pecuniary and/or non-pecuniary damage.

  1. RULES OF THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

19.  The current Rules of the Constitutional Court have been in force since 1 April 2014 (a consolidated version thereof was published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 94/14).

20.  Rule 21 § 6 of the Rules reads as follows:

“Appellants shall keep the Constitutional Court informed of any change of address and of all legal and factual developments relevant to the case which have occurred after they lodged their appeal. Otherwise, the Constitutional Court shall decide on the basis of the case file.”

21.  Rule 22 § 3 of the Rules provides:

“The appeal may not be supplemented beyond the time-limit set in Rule 18 § 1 above [that is, sixty days from the delivery of the last domestic decision in that case] without a request of the Constitutional Court.”

The Constitutional Court has consistently held that this rule applies to new complaints lodged within the context of a pending case and not to factual and legal developments relating to original complaints (see, for example, decision no. AP-2785/19 of 21 January 2021, in which the appellant first complained about the fairness of disciplinary proceedings against him and then, more than a year later, introduced a discrimination complaint; decision no. AP-3410/19 of 7 April 2021, in which the appellant introduced a totally new complaint about the fairness of a war crimes trial – that his conviction had been based on statements of witnesses, whom he had been unable to question – more than five months after the introduction of his constitutional appeal; and decision no. AP-4566/19 of 19 May 2021, in which the appellant initially complained about the deficiencies of the investigation into his allegations of ill-treatment and then, more than a year later, introduced a complaint about the fairness of criminal proceedings against him).

22.  Rule 61 of the Rules provides:

“(1) The Constitutional Court shall, in the decision granting a request, decide on its legal effect (ex tuncex nunc).

(2) In a decision establishing the incompatibility under Article VI § 3 (a) or (c) of the Constitution, the Constitutional Court may quash the general act or some of its provisions, in full or partly.

(3) The quashed general act, or its quashed provisions, shall be rendered ineffective on the next day following the date of the publication of the decision in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina.

(4) Exceptionally, the Constitutional Court may, by its decision finding the incompatibility under Article VI § 3 (a) or (c) of the Constitution, grant a time-limit for harmonisation, which may not exceed six months.

(5) If the established incompatibility is not removed within the time-limit referred to in paragraph 4 of this Article, the Constitutional Court shall, by its decision, establish that the incompatible provisions are rendered ineffective.

(6) The incompatible provisions shall be rendered ineffective on the first day following the date of publication of the decision referred to in paragraph 4 of this Article in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina.”

The Constitutional Court has consistently held (see, for example, decision no. AP-2656/09 of 5 November 2013), that decisions declaring legislation unconstitutional do not have retroactive effect, unless it decides otherwise in accordance with Rule 61 § 1 of the Rules.

23.  Pursuant to Rule 62 § 1 of the Rules, in a decision granting an appeal, the Constitutional Court will quash the challenged decision and refer the case back to the court or to the body which rendered that decision, for renewed proceedings, unless the consequences of a breach of constitutional rights may be removed in some other manner.

  1. CIVIL PROCEDURE ACT 2003

24.  The Civil Procedure Act 2003 (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 53/0373/0519/06 and 98/15) has been in force since 5 November 2003. Section 264a of that Act reads as follows:

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by Bosnia and Herzegovina, a party may, within ninety days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file an application with the first-instance court which originally adjudicated the proceedings resulting in the decision violating the human right or fundamental freedom, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions in relation to reopening proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicants complained under Article 6 § 1 about the outcome of the civil proceedings outlined above. The relevant part of that Article reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility
    1. As regards Ms Vahida Jevtić

26.  The Government maintained that the application was inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies in respect of Ms Vahida Jevtić because, unlike the other applicants, she had failed to pursue the constitutional appeal.

27.  The applicants did not comment on this particular point.

28.  The Court reiterates that States are exempted from answering before an international body for their acts until they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 70, 25 March 2014). The Court has, however, also frequently underlined the need to apply the exhaustion rule with some degree of flexibility and without excessive formalism (ibid., § 76, and the authorities cited therein). It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 286, ECHR 2012 (extracts)).

29.  While it is true that one of the present applicants did not pursue the constitutional appeal, the fifty other present applicants did so, but their appeal was dismissed (see paragraph 16 above). The Court considers that in this way the domestic authorities were afforded the opportunity to remedy the breach alleged. The Court sees no reason to believe that the Constitutional Court would have decided otherwise if the remaining applicant had joined the constitutional appeal pursued by the fifty other applicants (see Vasilkoski and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 28169/08, § 46, 28 October 2010). Therefore, this Government’s objection must be rejected.

  1. As regards Mr Dženan Pušina

30.  The Government submitted that Mr Dženan Pušina could not claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention and that the application was therefore incompatible ratione personae with the provisions of the Convention for the purposes of Article 35 § 3 (a) of the Convention in his respect because he had not been a party to the impugned civil proceedings.

31.  The applicants clarified that Mr Dženan Pušina was a legal heir of the late Jasmina Pušina who had been a party to the impugned civil proceedings. They provided a copy of the relevant inheritance decision.

32.  In order to lodge an application in accordance with Article 34 of the Convention, an individual must be able to show that he or she was “directly affected” by the measure complained of (see İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 52, ECHR 2000VII; Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 33, ECHR 2008; and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 96, ECHR 2014). Moreover, in accordance with the Court’s practice and with Article 34 of the Convention, applications can only be lodged by, or in the name of, individuals who are alive (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90 and 8 others, § 111, ECHR 2009, and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu, cited above, § 96).

33.  In cases in which the direct victim of an alleged violation of the Convention has died, the Court has differentiated between applications where that victim died after he or she had lodged an application with the Court and those where he or she had already died beforehand.

34.  Where the direct victim died before the application was lodged with the Court, the Court’s approach has generally been restrictive. It has usually declined to grant standing to any other person unless that person was able to either demonstrate a direct effect on his or her own rights or where the complaint raised an issue of general interest pertaining to “respect for human rights” and the applicant(s) as heir(s) had a legitimate interest in pursuing the application (see Marie-Louise Loyen and Bruneel v. France, no. 55929/00, §§ 21-31, 5 July 2005; Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 48, ECHR 2009; and Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu, cited above, § 98).

35.  In the present case, the Court notes that the late Jasmina Pušina, who was a party to the impugned civil proceedings, died on 24 January 2018. The Court further observes that Mr Dženan Pušina lodged a constitutional appeal in his capacity as husband and heir of the late Jasmina Pušina (see paragraph 12 above) and that the Constitutional Court did not reject his appeal but dealt with the merits of his case (see Micallef, cited above, § 49). Lastly, it is clear that Mr Dženan Pušina has a material interest in the outcome of the present case, as he stands to inherit any pecuniary award that may have resulted from the impugned civil proceedings (see Stoimenovikj and Miloshevikj v. North Macedonia, no. 59842/14, § 25, 25 March 2021). In these circumstances, this Government’s objection must also be rejected.

  1. The Court’s jurisdiction ratione materiae

36.  The Court notes that while the crux of the applicants’ complaint under Article 6 § 1 is the outcome of their civil proceedings, they also complain, although indirectly, about the outcome of their Constitutional Court proceedings (see paragraph 41 below). Although the Government did not raise an objection as to the applicability of this Article to the proceedings before the Constitutional Court, the Court considers that it has to address this issue of its own motion (see, mutatis mutandisBlečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, ECHR 2006-III).

37.  The Court is aware of the special role and status of a Constitutional Court, whose task is to ensure that the legislative, executive and judicial authorities comply with the Constitution and which, in those States that have made provision for a right of individual petition, affords additional legal protection to citizens at national level in respect of their fundamental rights guaranteed by the Constitution (see Süßmann v. Germany, 16 September 1996, § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). At the same time, the Court has consistently held that Constitutional Court proceedings do not in principle fall outside the scope of Article 6 § 1 (see Xero Flor w Polsce sp. z o.o. v. Poland, no. 4907/18, § 188, 7 May 2021, and the authorities cited therein). When there is a genuine and serious dispute relating to a civil right, like in the present case, Constitutional Court proceedings come within the scope of Article 6 § 1 of the Convention if their outcome is directly decisive for the right in question (ibid., § 191).

38.  In this connection, the Court notes that in the event of a successful appeal, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina does not confine itself to identifying the provision of the Constitution that has been breached and indicating the public authority responsible, but has the power to quash the impugned decision (see Rule 62 § 1 of its Rules in paragraph 23 above). It is therefore clear that the Constitutional Court proceedings were directly decisive for a dispute over the applicants’ civil right (see Avdić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 28357/11 and 2 others, §§ 33-39, 19 November 2013, in which the Court also applied Article 6 § 1 to proceedings before the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, although in another context).

39.  Accordingly, Article 6 § 1 was applicable to the Constitutional Court proceedings in the present case.

  1. Conclusion

40.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

41.  The applicants submitted that the domestic decisions rendered in their case were manifestly arbitrary. In support of their claim, they provided a final decision given by the Cantonal Court in Sarajevo in an almost identical case reaching the opposite conclusion (see paragraph 14 above). The fact that the State did not challenge that decision was, in their view, an indication that the decision rendered in that case was correct and that the decision rendered in their case was wrong. As a matter of pure logic, when domestic courts render opposite decisions in virtually identical situations, both those decisions could not be correct. The applicants also submitted that this had not been remedied by the Constitutional Court.

42.  The Government maintained that the Court was not a court of fourth instance. That being so, save in the event of evident arbitrariness, it was not the Court’s role to question the interpretation of the domestic law by the national courts. Likewise, it was not in principle the Court’s function to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings; it must respect the independence of those courts. In this regard, the Government referred to Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, § 50, 20 October 2011). In their view, the reasons given by the domestic courts in the impugned civil proceedings were not arbitrary, despite the existence of conflicting court decisions regarding the same legal question.

43.  The Court agrees with the Government that it is not its task to take the place of the domestic courts. It is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation. Its role is to verify whether the effects of such interpretation are compatible with the Convention (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, § 49, and the authorities cited therein).

44.  In the present case, the Court observes that judges and judicial clerks at the State Court brought a joint civil action under the Prohibition of Discrimination Act 2009 seeking some work-related benefits (see paragraph 5 above). The civil courts eventually severed their case into two cases on the grounds of the status of the claimants for reasons of judicial economy (see paragraph 8 above) and reached opposite conclusions regarding one of the key legal issues raised in those cases – that is, whether the benefits at issue could be granted also for the period before January 2013 (see paragraphs 10 and 14 above).

45.  As concerns the decisions given in the applicants’ civil case, the Court sees no reason to disagree with the Constitutional Court that they were clearly in line with the general rule of domestic constitutional law according to which decisions declaring legislation unconstitutional did not have retroactive effect and that they were therefore not arbitrary (see paragraphs 16 and 22 above). The Court finds it appropriate to underline in this regard the importance of the principles of subsidiarity and shared responsibility. Protocol No. 15 to the Convention has inserted the principle of subsidiarity into the Preamble to the Convention (see Grzęda v. Poland [GC], no. 43572/18, § 324, 15 March 2022, and the authorities cited therein).

46.  The Court is mindful of the fact that an opposite decision was rendered in an almost identical case (see paragraph 14 above), namely in the case of the judges at the State Court, but this happened many months after the decision in the applicants’ case had become final. Moreover, the Court has already acknowledged that the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction. Such divergences may also arise within the same court. That, in itself, cannot be considered contrary to the Convention (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, § 51). The Court has set out the conditions in which conflicting decisions of domestic courts are in breach of the fair trial requirement enshrined in Article 6 § 1 of the Convention. One of these is the existence of “profound and long-standing” differences in domestic case-law (ibid., §§ 5254), which is clearly not the situation here.

47.  Before the Constitutional Court, the applicants claimed that they should have been awarded the allowances in question starting from 2009. The second- and third-instance judgments rendered in their case, awarding them those allowances starting from 2013, were, in their opinion, discriminatory and arbitrary (see paragraph 12 above). When the Cantonal Court in Sarajevo awarded those allowances to the judges starting from 2009, the applicants submitted that decision to the Constitutional Court and asserted that it proved their claim (see paragraph 15 above). However, relying on Rule 22 § 3 of its Rules (for the text of the Rule and the relevant case-law, see paragraph 21 above), the Constitutional Court decided that it could not take it into consideration because the applicants had notified it of that decision more than sixty days from the delivery of the last decision in their own case (see paragraph 16 above). The Constitutional Court thus treated the submission by the applicants of the decision rendered in the case of the judges as a new complaint under Rule 22 § 3 of its Rules, rather than a legal and factual development relevant to the case under Rule 21 § 6 of its Rules (see paragraph 20 above).

48.  In this regard, the Court has held that the rules governing the formal steps to be taken and the time-limits to be complied with in lodging an appeal are clearly aimed at ensuring a proper administration of justice and compliance, in particular, with the principle of legal certainty (see Cañete de Goñi v. Spain, no. 55782/00, § 36, ECHR 2002-VIII, and Nakov v. the Former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 68286/01, 24 October 2002). The Court has also recognised that, in view of the special role played by the Constitutional Court as the court of last resort for the protection of fundamental rights, proceedings before it may be more formal (see Arribas Antón v. Spain, no. 16563/11, § 50, 20 January 2015). While it is true that the Constitutional Court did not elaborate as to why it decided to treat the submission by the applicants of the decision rendered in the case of the judges as a new complaint under Rule 22 § 3 of its Rules, rather than a legal and factual development relevant to the case under Rule 21 § 6 of its Rules, the applicants did not complain before this Court that the way in which the Constitutional Court had interpreted and applied its procedural rules in their case was in itself arbitrary (see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12, §§ 83-85, 11 July 2017, and Lazarević v. Bosnia and Herzegovina, no. 29422/17, § 30, 14 January 2020).

49.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12

50.  The applicants further complained under Article 1 of Protocol No. 12 because they had been granted certain work-related allowances for the period after January 2013 only, while an analogous category of public servants had been granted those allowances also for the period before 2013. That provision reads as follows:

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

  1. Admissibility
    1. The Court’s jurisdiction ratione materiae

51.  While the Government did not raise an objection as to the applicability of this Article, the Court considers that it has to address this issue of its own motion (see, mutatis mutandisBlečić, cited above, § 67).

52.  The Court notes that the applicants in the present case were entitled to meal, travel and family separation allowances under domestic law at least in respect of the period after the Constitutional Court decision of January 2013 (see paragraph 7 above). Although it is not clear whether the applicants were entitled to those allowances also in respect of the period before January 2013 (see, for example, the domestic decision mentioned in paragraph 14 above), Article 1 of Protocol No. 12 extends the scope of protection not only to “any right set forth by law”, as the text of paragraph 1 might suggest, but beyond that. This follows in particular from paragraph 2, which further provides that no one may be discriminated against by a public authority (see Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia, no. 7798/08, § 104, 9 December 2010). According to paragraph 30 of the Explanatory Report to the Protocol No. 12, the term “public authority” covers the courts.

53.  Article 1 of Protocol No. 12 therefore applies to the facts of the present case.

  1. Other grounds for inadmissibility

54.  The Court notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

55.  The applicants argued that pursuant to the Judicial and Prosecutorial Institutions Salaries Act 2006, read together with the Constitutional Court decision mentioned in paragraph 7 above, the judicial clerks at the State Court and the judges at that court were entitled to the same work-related allowances. Nevertheless, the applicants had been granted those allowances in respect of the period after January 2013 only, whereas the judges had been granted those allowances also for the period before 2013 (see paragraphs 10 and 14 above). Since neither the domestic courts nor the Government had indicated reasons, let alone provided objective and reasonable justification, for this differential treatment, the applicants maintained that they had been discriminated against.

56.  The Government disagreed, but failed to submit any arguments in that connection. They only referred to their arguments concerning Article 6 § 1 of the Convention set out in paragraph 42 above.

57.  Notwithstanding the difference in scope between the two Articles, the meaning of the notion of “discrimination” in Article 1 of Protocol No. 12 was intended to be identical to that in Article 14 of the Convention (see paragraph 18 of the Explanatory Report to the Protocol No. 12). Therefore, in applying the same term under Article 1 of Protocol No. 12, the Court sees no reason to depart from the established interpretation of “discrimination” (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 55, ECHR 2009, and Napotnik v. Romania, no. 33139/13, § 70, 20 October 2020).

58.  In this vein the Court reiterates that in the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed by the Convention, Article 14 affords protection against different treatment of individuals in analogous, or relevantly similar, situations. For the purposes of Article 14, a difference in treatment is discriminatory if it “has no objective and reasonable justification”, that is, if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality” between the means employed and the aim sought to be realised (see Advisory opinion on the difference in treatment between landowners’ associations “having a recognised existence on the date of the creation of an approved municipal hunters’ association” and landowners’ associations set up after that date [GC], request no. P16-2021-002, French Conseil d’État, § 72, 13 July 2022). The notion of discrimination within the meaning of Article 14 also includes cases where a person or group is treated, without proper justification, less favourably than another, even though the more favourable treatment is not called for by the Convention (see Biao v. Denmark [GC], no. 38590/10, § 90, 24 May 2016).

59.  The Court has also established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or “status”, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (see Fábián v. Hungary [GC], no. 78117/13, § 113, 5 September 2017). However, the list set out in Article 14 is illustrative and not exhaustive (see Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 70, ECHR 2010). The words “other status” (and a fortiori the French equivalent toute autre situation) have been given a wide meaning and their interpretation has not been limited to characteristics which are personal in the sense that they are innate or inherent (see Clift v. the United Kingdom, no. 7205/07, §§ 55-59, 13 July 2010). The Court has thus held that the holding, or otherwise, of high office (see Valkov and Others v. Bulgaria, nos. 2033/04 and 8 others, § 115, 25 October 2011), police rank (see Beeckman and Others v. Belgium (dec.), no. 34952/07, § 24, 18 September 2018), or, in some circumstances, military rank (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 72, Series A no. 22) can be regarded as “other status” for the purposes of Article 14.

60.  Turning to the present case, the Court considers that the judicial clerks (a category of public servants to which the applicants belong) and the judges at the State Court were in a relevantly similar situation for the purposes of this complaint, because the same legal regime applied to both categories of public servants in respect of meal, travel and family separation allowances (contrast Gellérthegyi and Others v. Hungary (dec.), nos. 78135/13 and 429/14, §§ 34-41, 6 March 2018). The fact that their legal status was different in many other respects is irrelevant. Indeed, the Court has held that the elements which characterise different situations, and determine their comparability, must be assessed in the light of the subject-matter and purpose of the measure which makes the distinction in question (see Fábián, cited above, § 121). The analysis of the question of whether or not two persons or groups are in a comparable situation for the purposes of an analysis of differential treatment and discrimination is thus both specific and contextual (see Advisory opinion on the difference in treatment between landowners’ associations “having a recognised existence on the date of the creation of an approved municipal hunters’ association” and landowners’ associations set up after that date, cited above, § 67).

61.  It is not in dispute that the judicial clerks – including the applicants in the present case – were granted the work-related allowances at issue in respect of the period after January 2013 only, whereas the judges were granted those allowances also for the period before January 2013 (see paragraphs 10 and 14 above). The two categories of public servants were thus treated differently. The Court has noted that the reasoning of the domestic courts was not directly based on an identifiable characteristic, or “status”, of the litigants, but it was couched in neutral terms (see paragraphs 10 and 14 above; contrast Carvalho Pinto de Sousa Morais v. Portugal, no. 17484/15, § 53, 25 July 2017). There is also no reason to believe that the domestic courts had discriminatory intent.

62.  However, the Court has held that a general policy or measure that has disproportionately prejudicial effects on a particular group may be considered discriminatory even where it is not specifically aimed at that group. Such a situation may amount to “indirect discrimination”, which does not necessarily require a discriminatory intent (see Biao, cited above, § 103).

63.  The special feature of the instant case is that the judges and the judicial clerks at the State Court brought a joint civil action relying on the same legal provisions, that the civil courts then severed their case into two cases on the grounds of their status (see paragraph 8 above) and reached opposite conclusions regarding one of the key legal issues raised in those cases. As a result of that special set of circumstances, all of the judicial clerks at the State Court were granted meal, travel and family separation allowances in respect of the period after January 2013 only, whereas all of the judges were granted those benefits also for the period before January 2013. Accordingly, the Court finds that this difference in treatment was based on “other status” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 12.

64.  It remains to be established whether that difference in treatment of individuals in analogous or relevantly similar situations was objectively justified (see paragraph 58 above).

65.  In this regard, the Court reiterates that once the applicant has shown a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 57, ECHR 2005-XII). The Government did not offer any justification for this difference in treatment (see paragraph 56 above). The same is true in respect of the domestic courts (see paragraph 14 above). That being the case, the Court cannot but conclude that this difference in treatment had no objective and reasonable justification.

66.  While the Court has already acknowledged that the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction (see paragraph 46 above), having regard to the very particular circumstances of the present case set out above and where no justification whatsoever was submitted, the Court considers that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

67.  The applicants further maintained that the outcome of the proceedings complained of was contrary to Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

68.  The Government contested that argument.

69.  The Court notes that these complaints are linked to those examined above and must therefore likewise be declared admissible.

70.  Having regard to its finding under Article 1 of Protocol No. 12 in paragraph 66 above, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has also been a violation of Article 14 of the Convention or Article 1 of Protocol No. 1.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

72.  The applicants claimed different sums in respect of pecuniary damage, corresponding to the part of their civil claim rejected by the Cantonal Court in Sarajevo (see paragraph 10 above). They also claimed 1,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage.

73.  The Government contested the applicants’ claims as unfounded.

74.  The Court notes that the finding of a violation in paragraph 66 above allows the applicants to seek re-examination of their case (see paragraph 24 above). Consequently, the Court considers that there is no call to award the applicants any sum on account of pecuniary damage. However, it awards the applicants the full amount claimed in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

75.  The applicants claimed EUR 80,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 9,000 for those incurred before the Court.

76.  The Government considered that claim to be unsubstantiated.

77.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. That is to say, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the breaches found or to obtain redress. The Court requires itemised bills and invoices that are sufficiently detailed to enable it to determine to what extent the above requirements have been met (see Ališić and Others v. Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 60642/08, § 158, ECHR 2014). Simple reference to the tariff fixed by the local bar associations, for example, is insufficient in this regard. In the present case, the Court notes that the applicants have not submitted any evidence (bills or invoices) about the costs and expenses incurred. Therefore, their claim is rejected for lack of substantiation.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  4. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,000 (one thousand euros) each, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 October 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth Gabriele                                 Kucsko-Stadlmayer
 Deputy Registrar                                         President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-2007/2010 od 13.06.2012. godine kojom se usvaja ustavna žalba Borisa Ladišića, Nenada Mićića, Ivana Milosavlјevića, Milana Mrkobrade i Stanka Ivaniševića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 852/10 od 11. februara 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčen odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije i nalaže se Apelacionom sudu u Novom Sadu da, u roku od 60 dana od dana dostavlјanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavlјenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine.

Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od novembra 2003. do novembra 2006. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valјevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog Už-1530/2008 od 21.01.2010. godine kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Jović iz Čačka protiv presude Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine. Ustavnom žalbom se osporava navedena presuda u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavlјena protiv stava 2. izreke presude Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine, a kojim je odbijen deo tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Čačku da mu za period od 1. decembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćeni deo zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika. Navedene presude zasnovane su na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike.
Odlukom Ustavnog suda se poništava presuda Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine u delu stava 1. izreke, kojim je odbijena kao neosnovana žalba Gorana Jovića i potvrđena presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine u stavu 2. izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Kragujevcu donese novu odluku po žalbi Gorana Jovića podnetoj protiv stava 2. izreke navedene prvostepene presude.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-292/2008 kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije i poništava se presuda Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valјevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavlјenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valјevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valјevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valјevu izveo pogrešan zaklјučak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišlјenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude