Paun Jovanović protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
41394/15
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
07.02.2023
Članovi
6
6-1
41
P12-1
Kršenje
6
6-1
P12-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak po ustavnoj žalbi
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(P12-1) Opšta zabrana diskriminacije
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
diskriminacija
pravo na pravično suđenje
VS deskriptori
1.6.5 Pravično suđenje
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu se odnosi na službenu upotrebu dve standardne varijante srpskog jezika, ekavske i ijekavske, u sudskim postupcima.

Podnosilac predstavke, advokat koji u govoru koristi ijekavicu, dana 18. februara 2013. godine je postupao kao branilac klijenta na ročištu u krivičnom predmetu pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Boru. Prema transkriptu sa ročišta, podnosilac predstavke je na početku, kada je dobio reč, bio upozoren da postavlja pitanja na službenom jeziku suda kao i da je je on istakao da govori ijekavski.

On je 7. marta 2013. godine uložio žalbu Ustavnom sudu u kojoj je, između ostalog, naveo da mu je tokom navedenog ročišta od strane istražnog sudije oduzeto pravo da slobodno koristi ijekavsku varijantu srpskog jezika iako ima isti službeni status kao i ekavska varijanta. Podnosilac predstavke je zaključio da je bio diskriminisan kao neko ko u govoru koristi ijekavicu crnogorskog porekla, suprotno postojećim ustavnim garancijama u ovom pogledu. Podnosilac predstavke se takođe pozvao na član 14. Konvencije i član 1. Protokola br. 12 uz nju. Dana 10. februara 2015. godine, Ustavni sud je odlukom odbio žalbu podnosioca u skladu sa članom 36. stav 1. stav 7. Zakona o Ustavnom sudu i ocenio da, uzevši u obzir „obrazloženost ustavne žalbe“ i „pravnu prirodu i suštinu“ osporenog postupanja istražnog sudije, o čemu svedoči i zapisnik sa ročišta od 18.02.2013., nije bilo „pojedinačne radnje“ u smislu člana 170. Ustava koja bi se mogla osporiti pred njom.

Podnosilac predstavke je u međuvremenu uložio pritužbu Visokom savetu sudstva, koju je Savet maja 2013. godine prosledio Osnovnom sudu u Boru na odgovor. Dopisom od 31. oktobra 2013. godine, vršilac dužnosti predsednika Osnovnog suda u Boru obavestio je Visoki savet sudstva da je pritužba podnosioca predstavke neosnovana.

Podnosilac predstavke se u predsatvci ESLJP žalio da je bio diskriminisan i da mu je istražni sudija Osnovnog suda u Boru uskratio priliku da to govori dok je postupao u ime svog klijenta, koji je bio optuženi u krivičnom postupku. Istovremeno, advokatu koji je zastupao žrtvu u istom postupku bilo je dozvoljeno da nesmetano koristi ekavski jezik. Predstavka se, dalje, odnosi na pritužbu podnosioca predstavke da odluka Ustavnog suda u predmetu nije bila pravilno obrazložena. On se poziva na članove 6. i 14. Konvencije i član 1. Protokola br. 12.

U odnosu na navodnu povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, Sud primećuje da transkript sa spornog ročišta nije sadržao razloge zašto bi podnosilac predstavke uopšte morao da bude upozoren na bilo šta u ovom kontekstu. Ipak, podnosiocu predstavke upućeno je upozorenje da u postupku koristi službeni jezik, što jasno implicira da ijekavski nije prihvaćen kao takav, dok je, istovremeno, drugi, ekavski, advokat, koji je postupao po u ime žrtve, nije dobio takvo upozorenje.

Vlada nije ponudila nikakve dokaze u prilog tvrdnji da je od podnosioca predstavke zatraženo samo da preformuliše jedno, nerazumljivo pitanje koje je postavio svedoku osim, verovatno, pitanja istražnog sudije. Međutim, čak i ova izjava, po mišljenju Suda, otkriva očigledan nedostatak jasnoće s obzirom na to da se sudija prvo osvrnuo na nerazumljivo pitanje koje je postavio podnosilac predstavke, ali je potom tvrdio da je od podnosioca predstavke stoga zahtevano da koristi službeni jezik suda, implicirajući da se ijekavska varijanta srpskog jezika kojom je on govorio nije kvalifikovala kao takva. Prema tome, podnosilac predstavke je tretiran drugačije od advokata koji govori ekavski, a koji je zastupao žrtvu. Ova razlika je zasnovana na osnovu razlikovanja obuhvaćenog članom 1. Protokola br. 12, odnosno na njegovoj upotrebi ijekavskog kao jedne od dve varijante srpskog jezika u jednakoj službenoj upotrebi u zemlji. Takođe je jasno, u ovom kontekstu, da iako je „jezik“ posebno pominjan kao osnova za razlikovanje u članu 1 Protokola br. 12, njegova zvanično priznata varijanta je isto tako i implicitno obuhvaćena istim „statusom“. Pošto se Vlada nije složila da je podnosilac predstavke bio žrtva bilo kakvog različitog tretmana, ona takođe nije ponudila objašnjenje zašto bi takvo postupanje bilo legitimno, razumno ili proporcionalno. Oni stoga nisu ispunili teret dokazivanja.

Sud naglašava da je legitimno da država potpisnica Konvencije reguliše pitanja koja se tiču službene upotrebe jezika ili jezika u sudskim postupcima i da isto treba da se primenjuje na različite varijante istog jezika kao što je u ovom slučaju. Ovo se, međutim, mora razlikovati od „prava“ na upotrebu nezvaničnog jezika po sopstvenom izboru u komunikaciji sa državnim organima, koje pravo, kao takvo, nikada nije priznato od strane Suda u svojoj sudskoj praksi. Sud, dalje, primećuje da su i Matica srpska, kao najstariji lingvistički organ u Srbiji, i sama Vlada priznale da srpski jezik „ima dve jednake varijante”, odnosno ekavsku i ijekavsku, i da se obe mogu koristiti. zvanično.

U ovim okolnostima i nakon što je već utvrdio da je podnosilac predstavke tretiran drugačije od drugog advokata u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji, na osnovu njegove upotrebe ijekavskog jezika, Sud je mišljenja da nije moglo postojati objektivan i razuman opravdanje za takav tretman. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br.12.

Podnosilac predstavke se, dalje, žalio da odluka koju je doneo Ustavni sud 10. februara 2015. godine nije bila adekvatno obrazložena, što je predstavljalo kršenje garancija pravičnog suđenja sadržane u članu 6. stav 1. Konvencije.

Sud primećuje da je Ustavni sud odbio da se bavi žalbom podnosioca predstavke, ali nije razjasnio u praktičnom smislu zašto tačno zakonske pretpostavke za postupanje po ovoj žalbi nisu ispunjene. Konkretno, nije obrazloženo zašto se osporeno ponašanje istražnog sudije ne smatra „pojedinačnom radnjom“ u smislu člana 170. Ustava, a samim tim ni pitanjem koje bi moglo biti rešavano pred Ustavnim sudom. Takođe, Ustavni sud nije ukazao da li su postojali prethodni pravni lekovi koje je podnosilac predstavke trebalo da iscrpi, pa čak ni da li su mu takvi pravni lekovi uopšte bili na raspolaganju. Odluka Ustavnog suda stoga ostaje nejasna u pogledu toga kakav bi bio odgovarajući tok postupanja za podnosioca predstavke, bez obzira na to što je po profesiji advokat, u pokušajima da dobije obeštećenje za diskriminaciju na koju se žalio.

Sud naglašava da je u svojoj žalbi Ustavnom sudu podnosilac predstavke eksplicitno naveo da je diskriminisan kao ijekavski govornik srpskog jezika crnogorskog porekla i pozvao se na član 14. Konvencije i član 1. Protokola. br. 12. Ovo je posebno značajno jer se odnosi na diskriminaciju u postupku pred sudom. Kratko obrazloženje odluke Ustavnog suda nije donelo odgovor na brojna proceduralna pitanja.

Stoga, Sud zaključuje da je, u okolnostima koje su zaista specifične za zemlju u ovom predmetu, došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog nedostatka adekvatnog obrazloženja u odluci Ustavnog suda od 10.02.2015. godine.

Preuzmite presudu u pdf formatu

Европски суд за људска права

ЧЕТВРТО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ ПАУН ЈОВАНОВИЋ против СРБИЈЕ

(Представка број 41394/15)

ПРЕСУДА

Члан 1. Протокола број 12 • Забрана дискриминације • Неоправдано поступање судије који спречава адвоката да користи ијекавско наречје српског језика и дозвољава употребу екавског наречја, упркос једнаком службеном статусу оба наречја

Члан 6. став 1. (уставнo) • Правична расправа • Недостатак адекватног образложења пруженог од стране Уставног суда о одбијању да размотри жалбу подносиоца представке

СТРАЗБУР

7. фебруар 2023. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима утврђеним у члану 44. став 2. Конвенције. Она може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Паун Јовановић против Србије, Европски суд за људска права (Четврто одељење), на заседању Већа у саставу:

Gabriele Kucsko-Stadlmayer, председник,
Tim Eicke,
Faris Vehabović,
Branko Lubarda,
Armen Harutyunyan,
Anja Seibert-Fohr,
Ana Maria Guerra Martins, судије,
и Ilse Freiwirth, заменица секретара одељења,

Имајући у виду:

представку против Србије (број 41394/15) поднету Суду према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција”) од стране држављанина Републике Србије, господина Пауна Јовановића (у даљем тексту: „подносилац”), дана 4. августа 2015. године.

Одлуку да се о предметној представци обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада”); Запажања страна у спору;

Након већања на затвореној седници одржаној 17. јануара 2023. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

УВОД

  1. Представка се односи на службену употребу два стандардна наречја српског језика, екавског и ијекавског, у судском поступку (видeти доле став 16.). Конкретно, подносилац, који је по струци адвокат и говорник потоњег наречја, се притуживао да је био дискриминисан и да му је истражни судија ускратио прилику да говори ијекавским наречјем док је поступао у име свог клијента, оптуженог, током трајања кривичног поступка. Истовремено, адвокату који заступа жртву у истом поступку је било дозвољено да несметано користи екавско наречје.
  2. Представка се, даље, односи на притужбу подносиоца да решење Уставног суда у предмету није било образложено како треба.
  3. Подносилац се позвао на повреду члана 6. и члана 14. Конвенције и члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Подносилац је рођен 1957. године и живи у Бору, Република Србија. Допуштено му је да сȃм себе заступа у поступку пред Судом (правило 36. став 2. in fine Пословника Суда).
  2. Владу је заступала њена заступница, госпођа З. Јадријевић Младар.
  3. Чињенице предмета се могу сумирати на следећи начин.

I. КРИВИЧНИ ПОСТУПАК

  1. Подносилац је 18. фебруара 2013. године заступао свог клијента у својству браниоца на саслушању у кривичном поступку пред истражним судијом Основног суда у Бору.
  2. Према судском записнику са тог саслушања, подносилац је поставио низ питања директно сведоку. У записнику је такође наведено и: (i) да је „на почетку [када је подносилац] добио реч”, био „упозорен да користи језик који је у службеној употреби у суду приликом постављања питања”; (ii) да је подносилац накнадно затражио да се „ово упозорење унесе” у записник; и (iii) да је подносилац признао да је говорник ијекавског наречја српског језика.
  3. Записник са наведеног рочишта су без приговора потписали учесници са рочишта, укључујући и подносиоца.

 II. ПОСТУПАК ПРЕД УСТАВНИМ СУДОМ

  1. Подносилац је 7. марта 2013. године поднео Уставном суду уставну жалбу. У уставној жалби је, између осталог, навео да му је током горе наведеног саслушања, од стране истражног судије, одузето право да слободно користи ијекавско наречје српског језика, иако оно има исти статус службене употребе као и друго, екавско наречје. Подносилац је посебно тврдио да га је истражни судија одмах након његовог првог питања, које је било упућено сведоку, упозорио да питање постави на српском језику, иако је он то очигледно већ учинио, користећи притом ијекавско наречје. На крају, и као одговор на захтев подносиоца, истражни судија је био сагласан да се његово упозорење унесе у судски записник (видети горе став 8.). Ово је, међутим, представљало „разводњену” и „не у потпуности тачну” верзију онога што се заправо догодило. Подносилац је тврдио да је овај пропуст усмено изнео истражном судији, али да је он оставио записник непромењен. Током трајања читавог рочишта, другом адвокату у поступку, која је заступала жртву и која је и говорила екавским наречјем, није изречено ниједно упозорење. Имајући у виду горе наведено, подносилац је закључио да је био жртва дискриминације као говорник ијекавског наречја српског језика црногорског порекла, супротно постојећим уставним гаранцијама у овом погледу (видети доле ст. 18. и 19.). Подносилац се такође позвао на члан 14. Конвенције и члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију.
  2. Подносилац је 15. новембра 2013. године поднео додатни писмени поднесак Уставном суду, чиме је допунио своју уставну жалбу.
  3. Дана 10. фебруара 2015. године, Уставни суд је својим решењем одбацио уставну жалбу подносиоца у складу са чланом 36. став 1. тачка 7) Закона о Уставном суду (видети доле став 20.). При томе, Уставни суд је оценио да, узевши у обзир „образложење уставне жалбе” и „правну природу и суштину” оспореног поступања истражног судије, о чему сведочи и записник са рочишта од 18. фебруара 2013. године (видети горе став 8.), није било „појединачне радње” у смислу члана 170. Устава која би се могла оспорити пред њим (видети доле став 19.).

III. ЗАСЕБНА ПРИТУЖБА ПОДНОСИОЦА ПРЕДСТАВКЕ

  1. Високи савет судства је 24. маја 2013. године проследио Основном суду у Бору притужбу подносиоца на след догађаја од 18. фебруара 2013. године.
  2. Дописом од 31. октобра 2013. године, вршилац дужности председника Основног суда у Бору је обавестио Високи савет судства да је притужба подносиоца неоснована.
  3. Као прилог уз овај допис, вршилац дужности председника Основног суда у Бору је Високом савету судства доставио и примерак свог писменог одговора са истим датумом, упућеног подносиоцу у вези са предметним саслушањем. Допис се односи на опис следа догађаја од 18. фебруара 2013. године дат од стране истражног судије. Наиме, истражни судија је навео да је тражио од подносиоца да преформулише само једно питање, јер је било очигледно да сведок није могао да га разуме. Подносилац је то тада учинио, напомињући притом да је он говорник ијекавског наречја српског језика. Након што је подносилац завршио са испитивањем сведока, затражио је да се упутство судије унесе у записник са рочишта; судија је одобрио захтев и унос у записник је „формулисан” у складу са предлогом самог подносиоца. Подносилац је након тога лично потписао наведени записник. Према речима истражног судије, подносилац стога није био лишен могућности да користи ијекавско наречје српског језика, већ је од њега само „затражено да користи службени језик суда” како би разјаснио питање постављено сведоку. Прихватајући горе наведено објашњење и имајући у виду податке садржане у записнику, који је „потписан без икаквог приговора”, вршилац дужности председника Основног суда у Бору је закључио да заиста није било елемената незаконитости или дискриминације у понашању истражног судије. У сваком случају, истражни судија није имао намеру да увреди подносиоца, док су осећања подносиоца била ништа друго до његово „субјективно разумевање” ситуације. На крају, вршилац дужности председника Основног суда у Бору је приметио да је сȃм подносилац, у својој притужби, описао понашање истражног судије као „фашистичко”, што је само по себи неприкладна карактеризација посебне тежине.

IV. ОСТАЛЕ РЕЛЕВАНТНЕ ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Стандардни српски језик је главни језик у службеној употреби у Републици Србији. Овај језик „има два једнака наречја: екавско и ијекавско”, како га дефинише Матица српска, која је најстарија књижевна, културна и научна институција у Србији и чије изјаве имају посебан ауторитет у погледу стандардизације српског језика (видети https://www.maticasrpska.org.rs/en/matica-srpska/, приступљено 8. августа 2022. године и Правопис српскога језика, Матица српска, М. Пешикан, Ј. Јерковић и М. Пижурица, Нови Сад, 2010, стр. 22.). Уопштено говорећи, екиавско наречје карактерише одражавање општесловенске фонеме јат (латинска транскрипција /ě/) као /е/, док се ијекавска варијанта разликује по томе што одражава исту фонему као /ије/ или /је/ (видети горе цитирани Правопис српскога језика, стр. 22–29.).
  2. Српски језик који се говори ван Републике Србије, на територији бивше Социјалистичке Федеративне Републике Југославије укључујући и Црну Гору, је претежно ијекавског наречја, док је у самој Србији, укључујући и град Бор, где се водио кривични поступак, екавско наречје оно које је у општој употреби код становништва и правосудних и других органа Тужене.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР

I. УСТАВ РЕПУБЛИКЕ СРБИЈЕ (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ГЛАСНИКУ РС” – СГ РС – БРОЈ 98/06)

  1. Чланом 10. Устава је, између осталог, утврђено да је српски језик службени језик у Републици Србији. Службена употреба других језика „уређује се законом, на основу Устава”.
  2. Чланом 170. је утврђено да се „уставна жалба може изјавити против појединачних аката или радњи државних органа или организација којима су поверена јавна овлашћења, а којима се повређују или ускраћују људска или мањинска права и слободе зајемчене Уставом, ако су исцрпљена или нису предвиђена друга правна средства за њихову заштиту.”

II. ЗАКОН О УСТАВНОМ СУДУ (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ГЛАСНИКУ РС”, БР. 109/07, 99/11 И 18/13)

  1. Чланом 36. став 1. тачка 7) Закона о Уставном суду прописано је да ће Уставни суд одбацити писмени поднесак којим се иницира или покреће поступак пред њим када не постоје „друге претпоставке” које су прописане законом за вођење тог поступка или одлучивање о жалби.
  2. Чланом 48. став 2. прописано је, између осталог, да образложење решења о одбацивању уставне жалбе може садржати и само „правни основ за доношење”.

III. ЗАКОН О СЛУЖБЕНОЈ УПОТРЕБИ ЈЕЗИКА И ПИСАМА (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ГЛАСНИКУ РС”, БР. 45/91, 53/93, 67/93, 48/94, 101/95 И 30/10)

  1. Члан 1. став 1. Закона о службеној употреби језика и писма прописује да је језик у службеној употреби у Републици Србији српски језик.
  2. Чланови 2. и 3, тумачени заједно, прописују да се под службеном употребом језика сматра, између осталог, његова употреба од стране државног органа у току поступка који има за циљ да обезбеди остваривање и заштиту „права, дужности и одговорности грађана”.

IV. ЗАКОН О УРЕЂЕЊУ СУДОВА (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ГЛАСНИКУ РС”, БР. 116/08, 104/09, 101/10, 31/11, 78/11 И 101/11)

  1. Чланом 8. Закона о уређењу судова је, између осталог, прописано да сви учесници у судском поступку имају право притужбе на било какве неправилности које су настале у току тог поступка.
  2. Одредбама члана 10. ст. 4. и 5. је, између осталог, прописано да судови у Републици Србији користе српски језик као службени језик, али да и други језици могу бити у службеној употреби под условима утврђеним законом.
  3. Члан 55. прописује, између осталог, да се свака притужба уложена у контексту судског поступка прослеђује судији на кога се односи, коме се даје могућност да на исту одговори, и да ће председник дотичног суда потом размотрити притужбу и одговор на исту и донети одлуку која ће бити саопштена подносиоцу притужбе лично и председнику непосредно вишег суда, у року од 15 дана од пријема притужбе. Притужбе увредљиве садржине биће одбачене. Уколико је притужба поднета преко Високог савета судства, а не преко председника дотичног суда, Високи савет судства ће такође бити обавештен о одлуци коју потоњи донесе.

V. ЗАКОНИК О КРИВИЧНОМ ПОСТУПКУ (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ЛИСТУ СРЈ”, БР. 70/01 И 68/02, КАО И У СГ РС БР. 58/04, 85/05, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08, 20/09,72/09 И 76/10)

  1. Члан 7. став 1. раније важећег Законика о кривичном поступку прописује, између осталог, да је језик у службеној употреби у кривичном поступку српски језик, док и други језици могу бити у службеној употреби под условима утврђеним законом.
  2. Члан 173. став 2. прописује, између осталог, да ће суд казнити адвоката који поступа у име окривљеног уколико се он или она, путем писменог поднеска, обрати суду на увредљив начин.
  3. Овај претходно важећи Законик, у погледу кривичног поступка какав је у предметном случају, је укинут и замењен новим Закоником о кривичном поступку од 1. октобра 2013. године.

ПРАВО

Ⅰ. ПРЕТХОДНИ ПРИГОВОР ВЛАДЕ У ВЕЗИ СА НАВОДНОМ ЗЛОУПОТРЕБОМ ПРАВА НА ПРЕДСТАВКУ

A. Владини поднесци

  1. Влада је тврдила да је подносилац пропустио да обавести Суд о поступку који се водио преко Високог савета судства (видети ст. 13–15. горе), и да је на тај начин покушао да сакрије праве чињенице о томе шта се догодило током рочишта пред Основним судом у Бору и након тога.
  2. Конкретно, према мишљењу Владе, интервенција истражног судије током наведеног рочишта се односила само на једно од многих питања која је поставио подносилац, и била је начињена само како би се осигурало да сведок може да разуме питање и са циљем да се одржи општа правичност поступка. Стога спорни инцидент није имао никакве везе са дискриминацијом нити са употребом ијекавског наречја српског језика као таквог.
  3. Штавише, Влада је навела да је, у својој накнадној притужби, подносилац, на најнеприкладнији могући начин, описао понашање истражног судије као „фашистичко”, за шта није био кажњен (видети став 15. in fine горе; видети такође члан 173. став 2. претходно важећег Законика о кривичном поступку, сажетог у ставу 28 горе).
  4. На крају, Влада је тврдила да је, иако је подносилац требало да прописно поднесе своју притужбу вршиоцу дужности председника Основног суда у Бору, уместо што ју је поднео Високом савету судства, његова жалба на крају ипак прослеђена вршиоцу дужности председника Основног суда у Бору, који је исту размотрио и одбацио на основу доброг образложења (видети став 15. горе).
  5. С обзиром на горе наведено, Влада је сматрала да је подносилац злоупотребио своје право на појединачну представку у смислу члана 35. став 3(а) Конвенције.

B. Поднесци подносиоца представке

  1. Подносилац је навео да притужба коју је поднео Високом савету судства није представљала „редовни правни лек”, јер није могао да уложи приговоре нити жалбе у вези са њом, те да је стога била ирелевантна.
  2. Према наводима подносиоца, наведена притужба се такође показала потпуно неделотворном, јер ју је Високи савет судства једноставно проследио вршиоцу дужности председника Основног суда у Бору, док подносиоцу представке није била пружена могућност да учествује у било ком од тих поступака (видети ст. 13–15. горе).
  3. Подносилац је такође тврдио да је одлука вршиоца дужности председника Основног суда у Бору донета скоро осам месеци након што је он поднео своју уставну жалбу (видети ст. 12 и 14. горе), притом наводећи да се таква одлука не може оспорити пред Уставним судом.
  4. Што се тиче његове употребе речи „фашиста” како би описао понашање истражног судије (видети став 15. in fine горе), подносилац је тврдио да је то био његов „лични осећај” у то време, с обзиром да је њена интервенција очигледно била незаконита.
  5. У сваком случају, подносилац је тврдио да је приговор Владе да је он злоупотребио право на представку, у суштини, имао за циљ да прикрије повреду Конвенције која је заправо наступила.
  6. Штавише, у записнику са спорног рочишта није било доказа (видети став 8. горе) да је истражни судија, како наводи Влада, тражио од подносиоца представке да преформулише било које од својих питања како би сведок могао да их разуме. Уместо тога, подносилац је тврдио да је био изложен дискриминаторном понашању као адвокат и као говорник ијекавског наречја српског језика.

C. Оцена Суда

1. Релевантна начела

  1. Суд понавља да представка може бити одбачена услед злоупотребе на основу члана 35. став 3(a) Конвенције уколико је, између осталог, свесно заснована на неистинитим чињеницама и лажним изјавама (видети, на пример, Miroļubovs и други против Летоније, бр. 798/05, став 63, од 15. септембра 2009. године; Centro Europa 7 S.r.l. и Di Stefano против Италије [ВВ], број 38433/09, став 97, ЕСЉП 2012; Gross против Швајцарске [ВВ], број 67810/10, став 28, ЕСЉП 2014; и Зличић против Србије, бр. 73313/17 и 20143/19, став 55, од 26. јануара 2021. године).
  2. Подношење непотпуних, а самим тим и обмањујућих информација, може представљати злоупотребу права на представку, нарочито ако се информација тиче саме суштине предмета и ако се не пружи довољно добро објашњење за необелодањивање такве информације (видети Hüttner против Немачке (одл.), број 23130/04, од 19. јуна 2006. године; Kowal против Пољске (одл.), број 2912/11, став 32, од 18. септембра 2012. године; Gross, цитиран горе, став 28; и Зличић, такође цитиран горе, став 55.). Међутим, чак и у таквим случајевима, намеран покушај да се Суд обмане мора увек бити утврђен са довољном извесношћу (видети Al-Nashif против Бугарске, број 50963/99, став 89, од 20. јуна 2002. године; Nold против Немачке, број 27250/02, став 87, од 29. јуна 2006. године; и Зличић, цитиран горе, став 55.).
  3. Поред тога, представка се може одбацити као увредљива у случајевима када је подносилац, у комуникацији са Судом, користио нарочито оштар, презрив, претећи или провокативан речник – без обзира на то да ли је такво обраћање било упућено Влади Тужене, њеном заступнику, властима Тужене, самом Суду, његовим судијама, његовом Секретаријату или његовим члановима. Међутим, није довољно да је речник подносиоца представке био оштар, склон полемисању или сарказму; да би се сматрао злоупотребом, он мора превазићи границе нормалне, пристојне и легитимне критике (видети, на пример, Miroļubovs и други, цитиран горе, став 64, са даљим референцама).

2. Примена ових начела на предметни случај

  1. Суд напомиње да је, од почетка поступка који се води пред њим, у свом поседу имао, између осталог, копију записника са рочишта од 18. фебруара 2013. године, који је садржао упозорење истражног судије у погледу коришћења службеног језика суда од стране подносиоца представке у току поступка. Овај документ је, по мишљењу Суда, од посебног значаја за предметни случај (видети став 8. горе).
  2. Штавише, Суд је такође, од почетка поступка који се води пред њим, имао и копију детаљно образложене уставне жалбе подносиоца представке која је суштински одговарала притужби поднесеној Високом савету судства (видети став 10. и ст. 13–15. горе).
  3. Такође је дугогодишњи став Суда, који Влада није довела у питање, да уставна жалба, начелно и у односу на све представке поднесене од 7. августа 2008. године, представља делотворан домаћи правни лек у смислу члана 35. став 1. Конвенције (видети Вучковић и други против Србије (претходни приговор) [ВВ], бр. 17153/11 и 29 других, став 61, од 25. марта 2014. године). Подносилац је у предметном случају искористио овај правни лек, и прописно доставио Суду примерак (као прилог уз образац представке) одлуке Уставног суда донете у вези са тим (видети став 12. горе). Штавише, иако је 10. фебруара 2015. године Уставни суд одбацио жалбу подносиоца представке, он то није учинио уз упућивање на било која друга средства правне заштите, укључујући притужбу на основу Закона о организацији судова, било да је поднета директно предметном суду или преко Високог савета судства, као у предметном случају (видети члан 55. Закона о уређењу судова, цитиран у ставу 26. горе). Стога би било неприкладно да Суд сада спекулише и приписује предметном поднеску било какав додатни значај (видети, на пример и mutatis mutandis, Драган Петровић против Србије, број 75229/10, ст. 55–57, од 14. априла 2020. године).
  4. Међутим, Суд истовремено не може а да не констатује да подносилац није добио никакву одштету као резултат подношења притужбе Високом савету судства, услед чега не би имао разуман подстицај да намерно избегава помињање тог поступка у својој представци како би довео Суд у заблуду (видети судску праксу цитирану у ставу 42. горе).
  5. Што се тиче тумачења онога што се тачно догодило на рочишту од 18. фебруара 2013. године (упоредите наводе страна у овом погледу, сажете у ст. 31. и 40. горе), у питању је, по мишљењу Суда и по природи ствари, ствар коју је потребно правилно испитати ван контекста претходног приговора Владе.
  6. Имајући у виду горенаведено, Суд закључује да иако је тачно да је подносилац требало да га обавести о релевантним чињеницама у вези са притужбом коју је поднео Високом савету судства од самог почетка поступка пред Судом, нема доказа да је намеравао да „обмане Суд” у вези са било којим од питања која представљају саму срж предметног случаја, нити да је његова представка била свесно заснована на неистинитим чињеницама или лажним изјавама (видети судску праксу цитирану у ст. 41. и 42. горе).
  7. На крају, опис понашања истражног судије као „фашистичко” (видети став 15. in fine горе), иако неприкладно, јесте нешто што се догодило током трајања домаћег поступка, а не у његовој комуникацији са овим Судом или у вези са њим. Стога, оно није релевантно у контексту навода Владе о злоупотреби права на представку изнесених на основу члана 35, став 3(а) Конвенције (видети судску праксу цитирану у ставу 43. горе).
  8. Стога се претходни приговор Владе мора одбацити.

ⅠⅠ. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 1. ПРОТОКОЛА БРОЈ 12 УЗ КОНВЕНЦИЈУ

A. Околности предмета

  1. Подносилац се притуживао, на основу члана 14. Конвенције и члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, да је као адвокат и говорник ијекавског наречја српског језика био жртва дискриминације због начина на који је према њему поступано у поређењу са адвокатом који је говорио екавским наречјем истог језика, док су обоје поступали у име својих клијената и у току истог кривичног поступка.
  2. Влада је обавештена о наведеној притужби на основу члана 14. тумаченог заједно са чланом 8. Конвенције и чланом 1. Протокола број 12. уз Конвенцију.
  3. Међутим, имајући у виду суштину притужбе подносиоца и релевантни контекст, Суд сматра, будући да је он тај који подводи чињенично стање под одговарајућу правну норму (видети Radomilja и др. против Хрватске [ВВ] , бр. 37685/10 и 22768/12, ст. 114. и 126, од 20. марта 2018. године), да се предметна притужба треба испитати само са становишта члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију (видети, mutatis mutandis, Napotnik против Румуније, број 33139/13, ст. 50–52, од 20. октобра 2020. године; и Неговановић и др. против Србије, бр. 29907/16 и 3 др., став 47, од 25. јануара 2022. године).
  4. Члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију гласи:

„1. „Уживање сваког права које закон предвиђа мора се обезбедити без дискриминације по било ком основу, као што је пол, раса, боја коже, језик, вероисповест, политичко или друго мишљење, национално или социјално порекло, повезаност с неком националном мањином, имовина, рођење или други статус.

2. Јавне власти не смеју ни према коме вршити дискриминацију по основима као што су они поменути у ставу 1.”

B. Допуштеност

1. Надлежност суда ratione materiae

  1. Иако Влада није уложила приговор у погледу примењивости члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, Суд сматра да мора да се позабави овим питањем на сопствену иницијативу (видети, на пример и mutatis mutandis, Studio Monitori и др. против Грузије, бр. 44920/09 и 8942/10, став 32, од 30. јануара 2020. године).
  2. На сâмом почетку, Суд понавља да би, с обзиром на питање примењивости своје надлежности ratione materiae, требало поштовати опште правило поступања са представкама и да релевантну анализу треба извршити у фази оцене допуштености, осим ако не постоји посебан разлог да се ово питање придружи питању основаности (видети Denisov против Украјине [ВВ], број 76639/11, став 93, од 25. септембра 2018. године). У предметном случају не постоји такав посебан разлог, те стога питање примењивости члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију треба размотрити у фази оцене допуштености (видети Неговановић и др., цитиран горе, став 50.).
  3. Суд даље понавља да, док члан 14. Конвенције забрањује дискриминацију у уживању „права и слобода утврђених [Конвенцијом]”, члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију уводи општу забрану дискриминације (видети Sejdić и Finci против Босне и Херцеговине [ВВ], бр. 27996/06 и 34836/06, став 53, ЕСЉП 2009; Baralija против Босне и Херцеговине, број 30100/18, став 45, од 29. октобра 2019. године; и Неговановић и др., цитиран горе, став 51.).
  4. Важно је нагласити да члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију проширује опсег заштите не само на „свако право утврђено законом”, као што би текст става 1. могао да сугерише, већ и на више од тога. Ово посебно произилази из става 2, који даље предвиђа да нико не може бити дискриминисан од стране јавног органа (видети Савез цркава „Ријеч живота” и др. против Хрватске, број 7798/08, став 104, од 9. децембра 2010. године; Napotnik, цитиран горе, став 55; и Неговановић и др., цитиран горе, став 52.). Према Образложењу члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, обим заштите те одредбе односи се на четири категорије случајева, посебно када је лице дискриминисано:

„i. у уживању било ког права посебно додељеног појединцу према домаћем праву;

ii. у уживању права које се може закључити из јасне обавезе јавног органа према домаћем праву, односно када је јавни орган у обавези према домаћем праву да се понаша на одређени начин;

iii. од стране јавних органа у вршењу дискреционих овлашћења (на пример, давање одређених субвенција); iv. било којим другим чином или пропустом јавних органа (на пример, понашањем службеника приликом спровођења закона у циљу контролисања нереда).”

Образложење даље појашњава да:

„...се сматрало непотребним прецизирати који су од ова четири елемента обухваћени првим ставом члана 1, а који другим. Ова два става су комплементарна и њихов комбиновани ефекат је такав да су сва четири елемента обухваћена чланом 1. Такође треба имати на уму да разлике између одговарајућих категорија i–iv нису јасне, и да домаћи правни системи могу имати различите приступе када је реч о томе који предмет спада у коју категорију.”

  1. Стога, у циљу утврђивања да ли је члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију примењив, Суд мора установити да ли притужба подносиоца спада у једну од четири категорије наведене у Образложењу (видети Савез цркава „Ријеч живота” и др., цитиран горе, став 105; Napotnik, цитиран горе, став 56; и Неговановић и др, цитиран горе, став 53.).
  2. С тим у вези, Суд констатује да је подносилац имао право, како га тумачи сȃма Влада, да у судском поступку користи ијекавско наречје као једно од два наречја српског језика која су подједнако у службеној употреби у земљи (видети признање Владе у том смислу у ставу 68. доле; видети такође ст. 16, 18, 22. и 27. горе). Сходно томе, Суд не може а да не закључи да притужба подносиоца спада у категорију (ii) потенцијалне дискриминације како је предвиђено Образложењем (видети став 59. горе).
  3. С обзиром на горенаведено, члан 1. Протокола број 12 уз Конвенцију јесте примењив на чињенице у вези са притужбом о дискриминацији подносиоца представке онако како је она изнета у предметном случају.

2. Други разлози недопуштености

  1. Суд даље сматра да предметна притужба није ни очигледно неоснована нити недопуштена по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

C. Основаност

1. Поднесци странака

(a) Подносилац

  1. Подносилац је поновио да га је истражни судија спречио у намери да поставља питања користећи ијекавско наречје. Ова интервенција је, међутим, била противзаконита јер је наведено наречје српског језика било једно од два стандардна наречја, и као такво је имало службени статус у целој земљи.
  2. Подносилац је даље тврдио да у судском записнику не постоје докази (видети став 8. горе) о томе да је разлог због којег је истражни судија од њега тражио да преформулише своја питања био тај како би сведок могао да их разуме. Заправо, не би имало смисла да истражни судија тако поступи јер разлика у изговору између два наречја српског језика није била таква да ствара потешкоће у разумевању међу њиховим говорницима. Штавише, у судском записнику није било ничега што би указивало на било какав разлог за такву забринутост.
  3. Подносилац је на крају навео да Влада није понудила никакво објашњење зашто је истражни судија само њега упозорио да користи службени језик у поступку, али није издао исто упозорење другом адвокату који говори екавским наречјем, који је такође био присутан и који је у истом поступку поступао у име жртве.

(b) Влада

  1. Влада је тврдила да у предметном случају није било дискриминације.
  2. Према речима Владе, није постојала општа политика која би могла негативно утицати на говорнике ијекавског наречја, попут подносиоца представке, у поређењу са лицима која говоре екавским наречјем. Напротив, релевантно домаће законодавство се односило само на српски језик као језик у службеној употреби, без позивања на његова наречја, што значи да су се и екавско и ијекавско наречје могли службено користити.
  3. Међутим, Влада је тврдила да је у предметном случају од подносиоца само затражено да преформулише једно од питања које је поставио сведоку како би потоњи могао да га разуме, што није имало никакве везе са употребом ијекавског наречја од стране подносиоца као таквог. Питање такође није било постављено сведоку преко истражног судије, већ је упућено директно сведоку, услед чега је интервенција судије била неизбежна.
  4. Влада је додала да је Бор град који се налази у источној Србији где „просечан становник ... није имао пуно могућности да комуницира са људима ... служећи се ... ијекавским наречјем” које се говори на другом месту.
  5. Влада је такође тврдила да други адвокат који је говорник екавског наречја, у кривичном поступку у коме заступа жртву, није био упозорен да „користи службени језик” суда, јер је само подносилац постављао питања која су захтевала појашњење.
  6. У сваком случају, Влада је констатовала да је, упркос његовом накнадном оспоравању тачности судског записника од 18. фебруара 2013. године, подносилац потписао исти без икаквог приговора (видети став 9. горе).
  7. Имајући у виду горенаведено, Влада је поновила да су радње истражног судије биле неопходне и сразмерне. Наводи подносиоца о дискриминацији су се стога заснивали на његовом сопственом, субјективном тумачењу дотичних догађаја, а не на „објективним” чињеницама случаја.

2. Оцена Суда

(a) Релевантна начела

  1. Без обзира на разлику у обиму између члана 14. Конвенције и члана 1. Протокола број 12, уз Конвенцију, значење појма „дискриминација” из члана 1. Протокола број 12 уз Конвенцију треба да буде идентично оном из члана 14. (видети ст. 18. и 19. Образложења Протокола број 12 уз Конвенцију). Примењујући исти појам према члану 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, Суд стога не видети разлог да одступи од устаљеног тумачења „дискриминације” (видети Сејдић и Финци, цитиран горе, став 55; Napotnik, цитиран горе, став 69; и Неговановић и др., цитиран горе, став 74.).
  2. Даље се може закључити да су, у начелу, исти стандарди које је развио Суд у својој судској пракси у вези са заштитом коју пружа члан 14. примењиви на предмете покренуте према члану 1. Протокола број 12. уз Конвенцију (видети, на пример, Napotnik, цитиран горе, став 70; и Неговановић и др., цитиран горе, став 75.).
  3. У том смислу, поред уживања права и слобода загарантованих Конвенцијом, члан 14. пружа заштиту од различитог поступања, без објективног и разумног оправдања, према лицима у релевантно сличним ситуацијама. Међутим, само разлике у поступању према лицима засноване на препознатљивој особини, или „статусу”, могу представљати дискриминацију у смислу члана 14. Даље, не представља свака разлика у поступању према лицима кршење члана 14. Разлика у поступању према лицима заснована на забрањеној основи је дискриминаторна уколико нема објективно или разумно оправдање; другим речима, ако не тежи легитимном циљу или ако не постоји разуман однос пропорционалности између употребљених средстава и циља који се жели остварити (видети Savickis и др. против Летоније [ВВ], број 49270/11, став 181, од 9. јуна 2022. године, са даљим референцама).
  4. Државе уговорнице уживају одређено поље слободне процене у оцењивању да ли и у којој мери разлике у иначе сличним ситуацијама оправдавају другачије поступање. Обим поља слободне процене ће варирати у зависности од околности, предмета и контекста (ibid, став 183.). Међутим, без обзира на овај обим, коначна одлука о поштовању захтева Конвенције остаје на самом Суду (видети, међу многим другим изворима, Konstantin Markin против Русије [ВВ], број 30078/06, став 126, ЕСЉП 2012 (изводи), и Savickis и др., цитиран горе, став 186.).
  5. Што се тиче терета доказивања у вези са чланом 14. Конвенције, Суд је сматрао да је, када је подносилац показао разлику у поступању између особа у релевантно сличним ситуацијама, на Влади да покаже да је такво поступање било оправдано (видети D.H. и др. против Чешке Републике [ВВ], број 57325/00, став 177, ЕСЉП 2007-IV; Kurić и др. против Словеније [ВВ], број 26828/06, став 389, ЕСЉП 2012 (изводи); и Savickis и др., цитиран горе, став 187.).
  6. На крају, органи Конвенције су у више наврата констатовали, без обзира на употребу службених или суслужбених језика, да Конвенција не гарантује језичку слободу као такву, или, конкретно, право на употребу језика по сопственом избору у контактима појединца са јавним институцијама или зарад добијања одговора на таквом језику (видети, на пример, Igors Dmitrijevs против Летоније, број 61638/00, став 85, од 30. новембра 2006. године, са даљим референцама).

(b) Примена ових начела на предметни случај

(i) Да ли је било разлике у поступању

  1. Суд констатује да се подносилац притуживао да је он, као адвокат и говорник ијекавског наречја српског језика, био жртва дискриминације у поређењу са адвокатом који је говорио екавским наречјем истог језика, приликом заступања свог клијента и у току истог кривичног поступка (видети став 52. горе).
  2. Суд даље примећује да се подносилац и Влада суштински не слажу у вези са оним што се заправо догодило током спорног рочишта пред Основним судом у Бору, односно да ли је подносилац био дискриминисан, како се наводи, или је само замољен да преформулише једно своје питање у корист сведока (видети став 10. и ст. 65–66. и ст. 69–72. горе; видети такође, у вези са исказом истражног судије, став 15. горе).
  3. Узимајући у обзир ово неслагање, Суд примећује да у записнику са предметног рочишта стоји следеће: (i) да је „на почетку [, када је подносилац] добио реч”, био „упозорен да користи језик који је у службеној употреби у суду приликом постављања питања”; (ii) да је подносилац накнадно затражио да се „ово упозорење унесе” у записник; и (iii) да је подносилац признао да је говорник ијекавског наречја српског језика (видети став 8. горе).
  4. У овим околностима и с обзиром на то да је разумно дати предност званичном писаном документу над усменим изјавама које су понудиле стране у спору, Суд констатује да записник није садржао разлоге зашто би подносилац морао да буде упозорен на било шта у овом контексту. Ипак, подносиоцу јесте било упућено упозорење да у поступку користи службени језик, што јасно имплицира да ијекавско наречје није прихваћено као такво док, истовремено, други адвокат који је говорник екавског наречја, и који је заступао жртву, није добио такво упозорење. Штавише, Суд не може а да не закључи да у самом записнику заиста нема ничега што би указивало на то да је истражни судија тражио од подносиоца да преформулише било које од својих питања како би сведок могао да их разуме.
  5. Упркос њеним тврдњама о супротном, Влада није понудила никакве доказе у прилог њеној тврдњи да је од подносиоца само затражено да преформулише једно, неразумљиво питање које је поставио сведоку, осим, можда, изјаве сȃмог истражног судије. Међутим, чак и ова изјава, по мишљењу Суда, открива очигледан недостатак јасноће с обзиром на то да је судија прво упућивао на неразумљиво питање које је поставио подносилац, да би потом тврдио да је од подносиоца стога захтевано да користи службени језик суда – имплицирајући тиме да ијекавско наречје српског језика, којим је подносилац говорио, није квалификовано као такво (видети став 15. горе).
  6. Према томе, подносилац је третиран другачије од адвоката који говори екавским наречјем, а који је заступао жртву. Ова разлика је заснована на основу за разликовање обухваћену чланом 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, односно на његовој употреби ијекавског наречја као једног од два наречја српског језика у једнакој службеној употреби у земљи. Такође је јасно, у овом контексту, да иако је „језик” посебно помињан као основа за разликовање у члану 1. Протокола број 12 уз Конвенцију, његово званично признато наречје (видети ст. 16. и 61. горе, са даљим референцама) је исто тако и имплицитно обухваћено истим „статусом”.

(ii) Да ли је постојала упоредива ситуација

  1. Имајући у виду горенаведено, подносилац као бранилац и говорник ијекавског наречја српског језика, с једне стране, и адвокат који заступа жртву као говорник екавског наречја истог језика, с друге стране, се морају, према мишљењу Суда, посматрати као лица која се баве суштински истом делатношћу, односно које поступају у име својих клијената у току кривичног поступка, и, штавише, као особе које имају посебно важну улогу у систему кривичног правосуђа.
  2. Из тога произилази да се адвокати који говоре ијекавским и екавским наречјем у кривичном поступку, у контексту предметног случаја и у смислу судске праксе Суда (видети став 76. горе), морају сматрати лицима у аналогним или релевантно сличним ситуацијама.

(iii) Да ли је постојало објективно и разумно оправдање

  1. Пошто Влада није признала да је подносилац био жртва било каквог различитог поступања, она такође није пружила никакво објашњење зашто би такво поступање било легитимно, разумно или пропорционално. Она стога није испунила терет доказивања који је дужна да испуни (видети судску праксу цитирану у ставу 78. горе).
  2. Суд ипак понавља да је јасно легитимно да држава потписница Конвенције регулише питања која се тичу службене употребе језика у судским поступцима, и да би исто требало да буде примењиво, mutatis mutandis, на различита наречја истог језика, нпр. као у предметном случају. Ово се, међутим, мора разликовати од „права” на употребу незваничног језика по сопственом избору у комуникацији са државним органима, што представља право које, као такво, никада није признато од стране Суда у својој судској пракси (видети став 79. горе).
  3. Суд даље констатује да су Матица српска, као најстарији лингвистички ауторитет у Републици Србији, и сâма Влада признале да српски језик „има два једнака наречја”, то јест екавско и ијекавско наречје, и да се оба могу користити у службеној употреби (видети ст. 16. и 68. горе; видети такође и ст. 18, 22, 25. и 27. горе).
  4. У овим околностима и након што је већ утврдио да је подносилац третиран другачије од другог адвоката у аналогној или релевантно сличној ситуацији, на основу његове употребе ијекавског наречја српског језика, Суд је мишљења да није могло постојати објективно и разумно оправдање за такав третман.
  5. На крају, поље слободне процене, које је поменуто у ставу 77. горе, могло је бити од значаја само у погледу могућих избора језичке политике, у погледу начина како правно регулисати употребу службеног језика у судским поступцима, али не и у ситуацији када је, као што је у предметном случају, дошло до пропуста од стране судије да примени неспорно тумачење већ постојећег законодавства по овом питању.

(iv) Закључак

  1. Сходно претходно наведеном, дошло је до кршења члана 1. Протокола број 12. уз Конвенцију.

ⅠⅠⅠ. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. СТАВ 1. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац се даље притуживао да одлука Уставног суда коју је исти донео 10. фебруара 2015. године (видети став 12. горе) није била адекватно образложена, што је представљало кршење гаранције правичне расправе садржане у члану 6. став 1. Конвенције. Ова одредба Конвенције, у релевантном делу, гласи:

„Свако, током одлучивања о његовим грађанским правима и обавезама... , има право на правичну... расправу... пред... судом, ...”

А. Допуштеност

  1. Влада није уложила приговор у погледу допуштености притужбе подносиоца представке, док сȃм Суд констатује да ова притужба није ни очигледно неоснована нити недопуштена по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

B. Основаност

1. Поднесци странака

  1. Подносилац је поново потврдио своју притужбу.
  2. Влада је тврдила да, иако је одлука Уставног суда заиста била „кратка”, није било повреде члана 6. Конвенције у овом погледу.
  3. Влада је посебно тврдила да образложење Уставног суда „треба посматрати у контексту навода [садржаних] у уставној жалби и чињеница које је утврдио Уставни суд”, као и додатног писменог поднеска подносиоца од 15. новембра 2013. године (видети ст. 10–12. горе).
  4. Влада је на крају навела да се Уставни суд у свом образложењу позвао на члан 170. Устава, који дефинише случајеве у којима се може изјавити уставна жалба (видети став 19. горе). Упозорење које је издао истражни судија у вези са употребом службеног језика у судском поступку, према мишљењу Владе, очигледно није могло бити оспорено пред Уставним судом и то није захтевало додатно објашњење, тим пре што је подносилац и сȃм био адвокат.

2. Оцена Суда

(a) Релевантна начела

  1. Суд понавља да гаранције садржане у члану 6. став 1. Конвенције укључују обавезу судова да пруже довољно разлога у погледу сопствених одлука (видети H. против Белгије, од 30. новембра 1987. године, став 53, Серија А брoj 127-B) . Образложена одлука показује странама у спору да је њихов случај уистину размотрен, и на тај начин доприноси бољем прихватању пресуде (видети Magnin против Француске (одл.), број 26219/08, став 29, од 10. маја 2012. године). Штавише, уколико се предмет који се води пред њима односи на права и слободе загарантоване Конвенцијом или њеним Протоколима, домаћи судови су обавезни да испитају главне тврдње са посебном пажњом и строгошћу, што је последица основног начела супсидијарности (ibidem).
  2. Међутим, члан 6. став 1. се не може тумачити као да захтева детаљан одговор на сваки аргумент (видети García Ruiz против Шпаније [ВВ], број 30544/96, став 26, ЕСЉП 1999-I, и Perez против Француске [ВВ], број 47287/99, став 81, ЕСЉП 2004-I). Мера у којој се примењује предметна обавеза пружања разлога може варирати у зависности од природе одлуке и може се утврдити искључиво у светлу околности предметног случаја. Неопходно је узети у обзир, између осталог, разноликост поднесака које страна у поступку може изнети пред судове и разлике које постоје код држава уговорница у погледу законских одредби, обичајних правила и правног мишљења, као и изношење и израду пресуда. Због тога се питање да ли је суд испунио обавезу навођења разлога, која произилази из члана 6. Конвенције, може утврдити само у светлу околности случаја (видети Ruiz Torija против Шпаније, од 9. децембра 1994. године, став 29, Серија А брoj 303-А; и Hiro Balani против Шпаније, од 9. децембра 1994. године, став 27, Серија А брoj 303-B).

(b) Примена ових начела на предметни случај

  1. Суд констатује да је 10. фебруара 2015. године Уставни суд одбацио жалбу подносиоца представке на основу члана 36. став 1, тачка 7) Закона о Уставном суду (видети став 20. горе). Уставни суд је даље оценио да, имајући у виду образложење жалбе и „правну природу и суштину” оспореног поступања истражног судије, о чему сведочи записник са предметног рочишта, није било „појединачне радње” у смислу члана 170. Устава која је могла бити оспорена пред њим (видети став 12. горе).
  2. Такође се констатује да члан 170. Устава, на који се позива Уставни суд, предвиђа да се „уставна жалба може изјавити против појединачних аката или радњи државних органа ... којима се повређују или ускраћују људска или мањинска права и слободе зајемчене Уставом, ако су исцрпљена или нису предвиђена друга правна средства за њихову заштиту.” (видети став 19. горе).
  3. Поред тога, члан 36. став 1, тачка 7) предвиђа да ће Уставни суд одбацити писмени поднесак у циљу покретања поступка пред њим када не постоје „друге претпоставке” које су прописане законом за вођење тог поступка или одлучивање о жалби (видети став 20. горе); док члан 48. став 2. предвиђа да одлука Уставног суда да одбије уставну жалбу може бити образложена пуким позивањем на релевантни „правни основ” (видети став 21. горе).
  4. Имајући у виду горенаведено, Суд примећује да је Уставни суд одбио да размотри жалбу подносиоца представке, али притом није разјаснио у практичном смислу зашто тачно нису испуњене законске претпоставке за поступање по предметној жалби. Конкретно, Уставни суд није објаснио зашто се оспорено поступање истражног судије не сматра „појединачном радњом” у смислу члана 170. Устава (видети ст. 19. и 103. горе), а самим тим ни питањем које би могло бити оспорено пред њим.
  5. Ситуација би, наравно, била другачија да је Уставни суд то јасно ставио до знања, било у предметном случају или у својој јавно доступној судској пракси по овом питању. Штавише, Уставни суд није указао на то да ли су постојали било какви други правни лекови које је подносилац требало претходно да исцрпи, па чак ни да ли су му такви правни лекови уопште били на располагању.
  6. Одлука Уставног суда стога остаје нејасна у погледу тога какав је требао бити одговарајући ток поступања у случају подносиоца представке, без обзира на то што је дотични по професији адвокат, везано за његове покушаје да исходује обештећење услед претрпљене дискриминације на коју се притуживао. Сâма Влада, у својим запажањима (видети ст. 97–99. горе), такође није дала никакве сугестије у том смислу.
  7. Позивање Уставног суда на члан 36. став 1. тачка 7) Закона о Уставном суду (видети ст. 20. и 104. горе) такође додатно не расветљава претходно наведено питање; оно не иде даље од тога до непрецизног изјашњавања да су одређене законске претпоставке морале бити испуњене како би било какав поступак могао бити покренут пред Уставним судом (видети, mutatis mutandis, Hansen против Норвешке, број 15319/09, ст. 77–83, од 2. октобра 2014. године). Међутим, по мишљењу Суда, ово није у складу са захтевом да, када је реч о предметима који се тичу права и слобода загарантованих Конвенцијом или њеним протоколима, су домаћи судови у обавези да испитују главне тврдње са посебном пажњом и строгошћу (видети судску праксу цитирану у ставу 100. горе). С тим у вези, Суд наглашава да је, у својој уставној жалби поднесеној Уставном суду, подносилац експлицитно навео да је дискриминисан као говорник ијекавског наречја српског језика који је црногорског порекла, и притом се позвао на члан 14. Конвенције и члан 1. Протокола. број 12 уз Конвенцију (видети став 10. in fine горе).
  8. На крају, чак и ако је довољно да виши суд одбије жалбу позивајући се само на законске одредбе које предвиђају такав поступак, под претпоставком да је постојала претходна детаљна пресуда у погледу питања и/или саслушање пред нижим судом (видети, на пример и у контексту Апелационог комитета Дома лордова, Sawoniuk против Уједињеног Краљевства (одл.), број 63716/00, ЕСЉП 2001-VI; видети такође García Ruiz, цитиран горе; став 26; и Hansen, цитиран горе, став 74.), то, по мишљењу Суда, очигледно није био случај у овом предмету. Напротив, питања која је подносилац покренуо у својој уставној жалби су била значајна, с обзиром да су се односила на дискриминацију у поступку пред судом. Такође није постојала претходна пресуда нити саслушање по притужби пре него што је предмет изнесен Уставном суду, нити је постојала икаква претходна судска пракса Уставног суда у погледу значења појма „појединачна радња” како је садржано у члану 170. Устава и у специфичном контексту притужбе попут оне коју је подносилац у предметном случају изнео. Оскудност образложења поменутог суда такође је оставила без одговора низ важних процедуралних питања и питања везаних за правне лекове (видети ст. 105–107. горе).
  9. С обзиром на горенаведена разматрања, Суд не може а да не закључи да је, у околностима које су заиста специфичне за земљу у предметном случају, дошло до повреде члана 6. став 1. Конвенције услед недостатка адекватног образложења Решења Уставног суда од 10. фебруара 2015. године.

ⅠⅤ. ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Члан 41. Конвенције гласи:

„Када Суд утврди прекршај Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној страни.”

A. Штета

  1. Подносилац је тражио износ од 2.000 евра (EUR) на име нематеријалне штете коју је претрпео услед повреде његових права и слобода гарантованих Конвенцијом.
  2. Влада је оспорила овај захтев.
  3. Суд сматра да је подносилац засигурно претрпео извесну нематеријалну штету. Узимајући у обзир природу повреда утврђених у предметном случају, и процењујући на правичној основи, како се то захтева према члану 41. Конвенције, Суд с тим у вези додељује подносиоцу износ од EUR 2.000 који је затражен у овом погледу, као и било који порез који се може наплатити на тај износ.

B. Трошкови и издаци

  1. Подносилац је такође тражио износ од EUR 2.770 на име трошкова и издатака који су настали на домаћем нивоу, као и на име трошкова и издатака који су настали пред судом.
  2. Влада је оспорила ове захтеве.
  3. Према судској пракси Суда, подносилац има право на повраћај трошкова и издатака само у оној мери у којој је доказано да су стварно и нужно настали и да су такође разумни у погледу њиховог квантитета. У предметном случају, имајући у виду горе наведене критеријуме, информације садржане у спису предмета, документацију која је у његовом поседу и чињеницу да је подносиоцу дозвољено да сȃм себе заступа у поступку пред судом (видети горе став 4. in fine), Суд одбија захтев за накнаду трошкова и издатака насталих у току поступка пред домаћим судовима, али сматра разумним да досуди износ од EUR 95 на име трошкова насталих у току поступка пред судом, као и било који порез који се може наплатити подносиоцу на тај износ.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

1. Проглашава представку допуштеном;

2. Утврђује да је дошло до повреде члана 1. Протокола број 12. уз Конвенцију;

3. Утврђује да је дошло до повреде члана 6. став 1. Конвенције;

4. Утврђује

(a) да Тужена држава мора да исплати подносиоцу, у року од три месеца од дана када ова пресуда постане правоснажна у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, следеће износе које треба конвертовати у националну валуту Тужене по стопи која се примењује на дан исплате:

(i)     EUR 2,000 (словима: две хиљаде евра), као и било који порез који се може наплатити у погледу нематеријалне штете;

(ii)    EUR 95 (словима: деведесет пет евра), као и било који порез који се може наплатити подносиоцу у вези са овим износом у погледу трошкова и издатака;

(b) да, од истека наведених три месеца до измирења, треба исплатити обичну камату на горе наведене износе по стопи која је једнака најнижој каматној стопи Европске централне банке током периода неиспуњавања обавеза, уз додатак од три процентна поена;

5. Одбацује преостали део захтева подносиоца за правично задовољење.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 7. фебруара 2023. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

 

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF PAUN JOVANOVIĆ v. SERBIA

(Application no. 41394/15)

JUDGMENT

Art 1 P12 • Prohibition of discrimination • Unjustified conduct by judge preventing lawyer from using the Ijekavian variant of the Serbian language and allowing the use of the Ekavian, despite equal official status of both variants

Art 6 § 1 (constitutional) • Fair hearing • Lack of adequate reasoning provided by Constitutional Court in refusing to deal with applicant’s appeal

STRASBOURG

7 February 2023

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Paun Jovanović v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Gabriele Kucsko-Stadlmayer, President,
 Tim Eicke,
 Faris Vehabović,
 Branko Lubarda,
 Armen Harutyunyan,
 Anja Seibert-Fohr,
 Ana Maria Guerra Martins, judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 41394/15) against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Serbian national, Mr Paun Jovanović (“the applicant”), on 4 August 2015;

the decision to give notice to the Serbian Government (“the Government”) of that application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 17 January 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns the official use of two standard variants of the Serbian language, Ekavian and Ijekavian, in judicial proceedings (see paragraph 16 below). In particular, the applicant, a practising lawyer and a speaker of the latter variant, complained that he had been discriminated against and been denied the opportunity to speak it by an investigating judge while acting on behalf of his client, a defendant, in the course of criminal proceedings. At the same time, the lawyer representing the victim in the same proceedings was permitted to use Ekavian without any hindrance.

2.  The application, furthermore, concerns the applicant’s complaint that a decision delivered by the Constitutional Court in the case was not properly reasoned.

3.  The applicant invoked Articles 6 and 14 of the Convention, and Article 1 of Protocol No. 12.

THE FACTS

4.  The applicant was born in 1957 and lives in Bor, Serbia. He was granted leave to represent himself in the proceedings before the Court (Rule 36 § 2 in fine of the Rules of Court).

5.  The Government were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

6.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. THE CRIMINAL PROCEEDINGS

7.  On 18 February 2013 the applicant was acting as defence counsel on behalf of his client at a hearing in a criminal case before the investigating judge of the Bor Court of First Instance (Osnovni sud u Boru).

8.  According to the transcript of that hearing, the applicant posed a number of questions directly to a witness. The transcript also noted: (i) that “at the beginning[, when the applicant] had been given the floor”, he had been “warned to ask questions in the court’s official language”; (ii) that the applicant had subsequently requested that “this warning be entered” into the record; and (iii) that the applicant had acknowledged being an Ijekavian speaker of the Serbian language.

9.  The transcript of the above hearing was signed by the participants, including the applicant, without objections.

  1. THE PROCEEDINGS BEFORE THE CONSTITUTIONAL COURT

10.  On 7 March 2013 the applicant lodged an appeal with the Constitutional Court (Ustavni sud). In the appeal he alleged, inter alia, that in the course of the above-mentioned hearing he had been deprived by the investigating judge of his right to freely use the Ijekavian variant of the Serbian language despite its having the same official status as the other, Ekavian, variant. In particular, the applicant maintained that immediately after his first question, which had been addressed to the witness, the investigating judge had warned him to ask the question in Serbian notwithstanding the fact that he had clearly already done so, albeit using the Ijekavian variant. Ultimately, and in response to the applicant’s request, the investigating judge had agreed to include her warning in the transcript (see paragraph 8 above). This, however, had amounted to a “watered down” and “not fully accurate” version of what had actually happened. The applicant maintained that he had raised this shortcoming with the investigating judge verbally but that she had left the transcript unchanged. Throughout the hearing, the other lawyer in the proceedings, who was acting on behalf of the victim and was herself an Ekavian speaker, had not been given any warnings. In view of the foregoing, the applicant concluded that he had been discriminated against as an Ijekavian speaker of the Serbian language of Montenegrin origin, contrary to the existing constitutional guarantees in this regard (see paragraphs 18 and 19 below). The applicant likewise referred to Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 thereto.

11.  On 15 November 2013 the applicant lodged an additional written submission with the Constitutional Court, thus supplementing his earlier appeal.

12.  On 10 February 2015 the Constitutional Court rejected by means of a decision (odlukom odbacio) the applicant’s appeal pursuant to Article 36 § 1 (7) of the Constitutional Court Act (see paragraph 20 below). In doing so, the Constitutional Court held that, taking into account the “reasoning of the constitutional appeal” and the “legal nature and substance” of the impugned conduct of the investigating judge, as evidenced by the transcript of the hearing of 18 February 2013 (see paragraph 8 above), there had been no “individual action” within the meaning of Article 170 of the Constitution which could have been challenged before it (see paragraph 19 below).

  1. THE APPLICANT’S SEPARATE COMPLAINT

13.  On 24 May 2013 the High Judicial Council (Visoki savet sudstva) forwarded to the Bor Court of First Instance the applicant’s complaint about what had transpired on 18 February 2013.

14.  By means of a letter dated 31 October 2013, the Acting President of the Bor Court of First Instance informed the High Judicial Council that the applicant’s complaint was unfounded.

15.  As an attachment to this letter, the Acting President provided the High Judicial Council with a copy of her written response, of the same date, addressed to the applicant with respect to the hearing at issue. The letter referred to the investigating judge’s own description of what had taken place on 18 February 2013. Specifically, the investigating judge had stated that she had asked the applicant to reformulate just one question because it had been obvious that the witness had not been able to understand it. The applicant had then done so, noting that he was an Ijekavian speaker of the Serbian language. Once the applicant had finished examining the witness, he had asked that the judge’s instruction be entered into the transcript of the hearing; the judge had allowed the request and the insertion had been “worded” in accordance with the applicant’s own proposal. The applicant had thereafter signed the transcript personally. According to the investigating judge, the applicant had thus not been deprived of the possibility to use the Ijekavian variant of Serbian but had merely been “required to use the court’s official language” in order to clarify a question posed to the witness. Accepting the above explanation and having regard to the information contained in the transcript, which had been “signed without objection”, the Acting President concluded that there had indeed been no element of unlawfulness or discrimination in the investigating judge’s conduct. In any event, the investigating judge had had no intention of offending the applicant and the latter’s feelings to the contrary had been no more than his “subjective understanding” of the situation. Lastly, the Acting President noted that the applicant himself had, in his complaint, described the investigating judge’s conduct as “fascist”, which was in and of itself an inappropriate characterisation of particular gravity.

  1. OTHER RELEVANT FACTS

16.  The standard Serbian language is the principal language in official use in Serbia. This language “has two equal variants: Ekavian and Ijekavian”, as defined by Matica srpska, which is the oldest literary, cultural and scientific institution in Serbia and whose pronouncements have particular authority regarding the standardisation of the Serbian language (see https://www.maticasrpska.org.rs/en/matica-srpska/, accessed on 8 August 2022, and Pravopis srpskoga jezikaMatica srpska, M. Pešikan, J. Jerković, and M. Pižurica, Novi Sad, 2010, p. 22). Generally speaking, the Ekiavian variant is characterised by reflecting the Common Slavic jat phoneme (Latin transcription /ě/) as /e/, while the Ijekavian variant is distinguished by reflecting the same phoneme as /ije/ or /je/ respectively (see the above-cited Pravopis srpskoga jezika, pp. 22-29).

17.  The Serbian spoken outside of Serbia, in the territory of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia including Montenegro, is predominantly Ijekavian, while in Serbia itself, including the town of Bor, which is where the criminal proceedings at issue took place, it is the Ekavian variant which is used by the population in general and by the respondent State’s judicial and other authorities.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. THE CONSTITUTION OF THE REPUBLIC OF SERBIA (USTAV REPUBLIKE SRBIJE, PUBLISHED IN THE OFFICIAL GAZETTE OF THE REPUBLIC OF SERBIA – OG RS – NO. 98⁄06)

18.  Article 10 of the Constitution provides, inter alia, that Serbian shall be the official language in Serbia. The official use of other languages shall be “regulated by law, based on the Constitution”.

19.  Article 170 provides that “a constitutional appeal may be lodged against individual decisions or actions of State bodies or organisations exercising delegated public powers which violate or deny human or minority rights and freedoms guaranteed by the Constitution, if other legal remedies for their protection have already been exhausted or have not been prescribed”.

  1. THE CONSTITUTIONAL COURT ACT (ZAKON O USTAVNOM SUDU; PUBLISHED IN OG RS NOS. 109/0799/11 AND 18/13)

20.  Article 36 § 1 (7) of the Constitutional Court Act provides that the Constitutional Court shall reject a written submission aimed at the institution of proceedings before it whenever “other preconditions”, required by law, for the conduct of those proceedings or the adjudication of the compliant in question have not been satisfied.

21.  Article 48 § 2 provides, inter alia, that a decision by the Constitutional Court to reject (odbaci) a constitutional appeal may be reasoned with mere reference to the relevant “legal basis”.

  1. OFFICIAL USE OF LANGUAGES AND SCRIPTS ACT (ZAKON O SLUŽBENOJ UPOTREBI JEZIKA I PISAMA, PUBLISHED IN OG RS NOS. 45/9153/9367/9348/94101/95 AND 30/10)

22.  Article 1 § 1 of the Official Use of Languages and Scripts Act provides that the language in official use in Serbia shall be the Serbian language.

23.  Articles 2 and 3, read in conjunction, provide that the official use of a language shall be understood to mean, inter alia, its use by a State body in the course of proceedings aimed at securing “the rights, duties and responsibilities of the citizens”.

  1. THE COURTS ORGANISATION ACT (ZAKON O UREĐENJU SUDOVA, PUBLISHED IN OG RS NOS. 116/08104/09101/1031/1178/11 AND 101/11)

24.  Article 8 of the Courts Organisation Act provides, inter alia, that all participants in court proceedings shall have the right to complain about any and all irregularities that may have occurred in the course of such proceedings.

25.  Article 10 §§ 4 and 5 provides, inter alia, that the courts of law in Serbia shall use Serbian as the official language, but that other languages may also be used officially under the conditions set forth by law.

26.  Article 55 provides, inter alia, that any complaints lodged in the context of court proceedings shall be forwarded to the judge concerned who shall be given an opportunity to respond and that the president of the court in question shall then examine the complaint and the response and reach a decision which will be communicated to the complainant personally and the president of the court of higher instance, all within a period of 15 days. Abusive and insulting complaints shall be rejected. Should a complaint be lodged through the High Judicial Council, rather than the president of court concerned, the former shall also be informed of the decision adopted by the latter.

  1. THE CODE OF CRIMINAL PROCEDURE (ZAKONIK O KRIVIČNOM POSTUPKU, PUBLISHED IN THE OFFICIAL GAZETTE OF THE FEDERAL REPUBLIC OF YUGOSLAVIA NOS. 70/01 AND 68/02, AS WELL AS IN OG RS NOS. 58/0485/0585/05115/0549/07122/0820/0972/09 AND 76/10)

27.  Article 7 § 1 of the former Code of Criminal Procedure provides, inter alia, that the language in official use in criminal proceedings shall be the Serbian language, while other languages may also be used officially under the conditions set forth by law.

28.  Article 173 § 2 provides, inter alia, that a court of law shall fine a lawyer acting on behalf of a defendant should he or she, by means of a written submission, address it in an insulting manner.

29.  This former Code, as regards criminal proceedings such as the one in the present case, was repealed and replaced by a new Code of Criminal Procedure as of 1 October 2013.

THE LAW

  1. THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTION REGARDING THE ALLEGED ABUSE OF THE RIGHT OF PETITION
    1. The Government’s submissions

 30.  The Government submitted that the applicant had failed to inform the Court of the proceedings which had taken place via the High Judicial Council (see paragraphs 13-15 above) and had thus tried to conceal the true facts as to what had happened both in the course of the hearing before the Bor Court of First Instance and thereafter.

31.  In particular, according to the Government, the investigating judge’s intervention during that hearing related to only one of the many questions posed by the applicant and had been made merely to ensure that the witness could understand the question and with the aim of maintaining the overall fairness of the proceedings. The impugned incident therefore had nothing to do with discrimination or the use of the Ijekavian variant as such.

32.  Moreover, the Government submitted that, in his subsequent complaint, the applicant had, most inappropriately, described the investigating judge’s conduct as “fascist”, for which he had not been sanctioned (see paragraph 15 in fine above; see also Article 173 § 2 of the former Code of Criminal Procedure, summarised in paragraph 28 above).

33.  Lastly, the Government argued that while the applicant should have properly lodged his complaint with the Acting President of the Bor Court of First Instance, instead of the High Judicial Council as he had done, his complaint had ultimately been forwarded to the Acting President, who had examined and rejected it based on sound reasoning (see paragraph 15 above).

34.  In view of the above, the Government maintained that the applicant had abused his right of individual application, within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention.

  1. The applicant’s submissions

35.  The applicant submitted that the complaint which he had lodged with the High Judicial Council had not been “a regular legal remedy”, since he could not have pursued any objections or appeals in that connection, and that it had thus been irrelevant.

36.  According to the applicant, the said complaint had also turned out to be completely ineffective, as the High Judicial Council had simply forwarded it to the Acting President of the Bor Court of First Instance and the applicant had not been provided with an opportunity to take part in any of those proceedings (see paragraphs 13-15 above).

37.  The applicant also noted that the decision of the Acting President of the Bor Court of First Instance had been rendered almost eight months after he had lodged his constitutional appeal (see paragraphs 12 and 14 above), and argued that the decision could not have been challenged before the Constitutional Court.

38.  As regards his use of the word “fascist” to describe the conduct of the investigating judge (see paragraph 15 in fine above), the applicant maintained that this had been his “personal feeling” at the time given that her intervention had clearly been unlawful.

39.  In any event, the applicant claimed that the Government’s objection to the effect that he had abused the right of petition was, essentially, aimed at obfuscating the violation of the Convention which had in fact taken place.

40.  Furthermore, there had been no evidence in the transcript of the impugned hearing (see paragraph 8 above) that the investigating judge, as alleged by the Government, had asked the applicant to reformulate any of his questions in order for the witness to be able to understand them. Instead, the applicant maintained that he had been subjected to discrimination as a practising lawyer and an Ijekavian speaker of the Serbian language.

  1. The Court’s assessment
    1. Relevant principles

41.  The Court reiterates that an application may be rejected as abusive under Article 35 § 3 (a) of the Convention if, inter alia, it was knowingly based on untrue facts and false declarations (see, for example, Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009; Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 97, ECHR 2012; Gross v. Switzerland [GC], no. 67810/10, § 28, ECHR 2014; and Zličić v. Serbia, nos. 73313/17 and 20143/19, § 55, 26 January 2021).

42.  The submission of incomplete and thus misleading information may also amount to an abuse of the right of application, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information (see Hüttner v. Germany (dec.), no. 23130/04, 19 June 2006; Kowal v. Poland (dec.), no. 2912/11, § 32, 18 September 2012; Gross, cited above, § 28; and Zličić, also cited above, § 55). However, even in such cases, the applicant’s intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (see Al-Nashif v. Bugaria, no. 50963/99, § 89, 20 June 2002; Nold v. Germany, no. 27250/02, § 87, 29 June 2006; and Zličić, cited above, § 55).

43.  In addition to that, an application may be rejected as abusive in cases where an applicant has used particularly vexatious, contemptuous, threatening or provocative language in his or her communication with the Court – whether this was directed against the respondent Government, their Agent, the authorities of the respondent State, the Court itself, its judges, its Registry or members thereof. However, it does not suffice that the applicant’s language was sharp, polemical or sarcastic; to be considered an abuse, it must exceed the limits of normal, civic and legitimate criticism (see, for example, Miroļubovs and Others, cited above, § 64, with further references).

  1. Application of these principles to the present case

44.  The Court notes that, from the outset of the proceedings before it, it has had, inter alia, a copy of the transcript of the hearing of 18 February 2013, which contained the investigating judge’s warning in respect of the applicant’s use of the court’s official language in the course of the proceedings. This document, in the Court’s opinion, is of particular significance for the present case (see paragraph 8 above).

45.  Furthermore, the Court has also had, from the beginning of the proceedings before it, a copy of the applicant’s detailed constitutional appeal which corresponded in substance to the complaint lodged with the High Judicial Council (see paragraphs 10 and 13-15 above).

46.  It has also been the Court’s long-standing view, which the Government have not called into question, that a constitutional appeal has, in principle and in respect of all applications introduced as of 7 August 2008, been an effective domestic remedy within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 61, 25 March 2014). The applicant in the present case made use of this remedy and duly provided the Court with a copy (attached to the application form) of the Constitutional Court’s decision adopted in this connection (see paragraph 12 above). Moreover, while on 10 February 2015 the Constitutional Court rejected the applicant’s appeal, it did not do so with reference to any other avenue of redress, including a complaint based on the Courts Organisation Act, whether lodged directly with the court concerned or via the High Judicial Council as in the present case (see Article 55 of the Courts Organisation Act, quoted in paragraph 26 above). It would hence be inappropriate for the Court to now speculate and attribute to this particular submission any added significance (see, for example and mutatis mutandisDragan Petrović v. Serbia, no. 75229/10, §§ 55-57, 14 April 2020).

47.  At the same time, however, the Court cannot but note that the applicant did not obtain any redress as a consequence of having lodged the complaint with the High Judicial Council, which is also why he would have had no reasonable incentive to deliberately avoid mentioning those proceedings in his application in order to mislead the Court (see the case-law quoted in paragraph 42 above).

48.  As for the interpretation of what exactly transpired during the hearing of 18 February 2013 (compare and contrast the parties’ allegations in this respect, summarised in paragraphs 31 and 40 above), this is, in the Court’s view and by the nature of things, a matter to be properly examined outside of the context of the Government’s preliminary objection.

49.  In view of the foregoing, the Court concludes that while it is true that the applicant should have informed it of the relevant facts regarding the complaint which he had lodged with the High Judicial Council from the very beginning of the proceedings before it, there is no evidence that he had intended to “mislead the Court” in respect of any of the issues at the very core of the present case or that his application had knowingly been based on untrue facts or false declarations (see the case-law quoted in paragraphs 41 and 42 above).

50.  Lastly, the applicant’s description of the investigating judge’s conduct as “fascist” (see paragraph 15 in fine above), whilst inappropriate, is something that occurred in the course of domestic proceedings, not in his communication with or with reference to this Court. It is therefore of no relevance in the context of the Government’s abuse allegations raised under Article 35 § 3 (a) of the Convention (see the case-law quoted in paragraph 43 above).

51.  It follows that the Government’s preliminary objection must be dismissed.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12
    1. Scope of the case

52.  The applicant complained, under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12, that as a practising lawyer and an Ijekavian speaker of the Serbian language, he had suffered discrimination due to the way in which he had been treated compared to an Ekavian speaking lawyer of the same language, while they were both acting on behalf of their respective clients and in the course of the same criminal case.

53.  Notice of this complaint was given to the Government under Article 14 read in conjunction with Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12.

54.  Having regard to the substance of the applicant’s complaint and the relevant context, however, the Court, which is the master of the characterisation to be given in law to the facts of any case before it (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, §§ 114 and 126, 20 March 2018), is of the opinion that this complaint should be examined from the standpoint of Article 1 of Protocol No. 12 only (see, mutatis mutandisNapotnik v. Romania, no. 33139/13, §§ 50-52, 20 October 2020, and Negovanović and Others v. Serbia, nos. 29907/16 and 3 others, § 47, 25 January 2022).

55.  Article 1 of Protocol No. 12 reads as follows:

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

  1. Admissibility
    1. The Court’s jurisdiction ratione materiae

56.  While the Government have not raised an objection as regards the applicability of Article 1 of Protocol No. 12, the Court considers that it has to address this issue of its own motion (see, for example and mutatis mutandisStudio Monitori and Others v. Georgia, nos. 44920/09 and 8942/10, § 32, 30 January 2020).

57.  At the outset, the Court reiterates that as the question of applicability is an issue of its jurisdiction ratione materiae, the general rule of dealing with applications should be respected and the relevant analysis should be carried out at the admissibility stage unless there is a particular reason to join this question to the merits (see Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 93, 25 September 2018). No such particular reason exists in the present case, and the issue of the applicability of Article 1 of Protocol No. 12 therefore falls to be examined at the admissibility stage (see Negovanović and Others, cited above, § 50).

58.  The Court further reiterates that whereas Article 14 of the Convention prohibits discrimination in the enjoyment of “the rights and freedoms set forth in [the] Convention”, Article 1 of Protocol No. 12 introduces a general prohibition of discrimination (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 53, ECHR 2009; Baralija v. Bosnia and Herzegovina, no. 30100/18, § 45, 29 October 2019; and Negovanović and Others, cited above, § 51).

59.  It is important to note that Article 1 of Protocol No. 12 extends the scope of protection to not only “any right set forth by law”, as the text of paragraph 1 might suggest, but beyond that. This follows in particular from paragraph 2, which further provides that no one may be discriminated against by a public authority (see Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia, no. 7798/08, § 104, 9 December 2010; Napotnik, cited above, § 55; and Negovanović and Others, cited above, § 52). According to the Explanatory Report on Article 1 of Protocol No. 12, the scope of protection of that provision concerns four categories of cases in particular where a person is discriminated against:

“i. in the enjoyment of any right specifically granted to an individual under national law;

ii. in the enjoyment of a right which may be inferred from a clear obligation of a public authority under national law, that is, where a public authority is under an obligation under national law to behave in a particular manner;

iii. by a public authority in the exercise of discretionary power (for example, granting certain subsidies);

iv. by any other act or omission by a public authority (for example, the behaviour of law enforcement officers when controlling a riot).”

The Explanatory Report further clarifies that:

“... it was considered unnecessary to specify which of these four elements are covered by the first paragraph of Article 1 and which by the second. The two paragraphs are complementary and their combined effect is that all four elements are covered by Article 1. It should also be borne in mind that the distinctions between the respective categories i-iv are not clear-cut and that domestic legal systems may have different approaches as to which case comes under which category.”

60.  Therefore, in order to determine whether Article 1 of Protocol No. 12 is applicable, the Court must establish whether the applicant’s complaint falls within one of the four categories mentioned in the Explanatory Report (see Savez crkava “Riječ života” and Others, cited above, § 105; Napotnik, cited above, § 56; and Negovanović and Others, cited above, § 53).

61.  In this connection, the Court notes that the applicant had had the right, as interpreted by the Government’s themselves, to use, in court proceedings, Ijekavian as one of the two variants of the Serbian language in equal official use domestically (see the Government’s recognition to this effect in paragraph 68 below; see also paragraphs 16, 18, 22 and 27 above). Consequently, the Court cannot but conclude that the applicant’s complaint falls under category (ii) of potential discrimination as envisaged by the Explanatory Report (see paragraph 59 above).

62.  In view of the foregoing, Article 1 of Protocol No. 12 is applicable to the facts of the applicant’s discrimination complaint as it has been raised in the present case.

  1. Other grounds for inadmissibility

63.  The Court further considers that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any of the other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Submissions by the parties

(a)  The applicant

64.  The applicant reiterated that the investigating judge had prevented him from asking questions in Ijekavian. This intervention, however, had been unlawful since this variant of the Serbian language was one of the two standard variants and as such had official status throughout the country.

65.  The applicant furthermore argued that there was no evidence in the transcript (see paragraph 8 above) that the reason the investigating judge had asked him to reformulate his questions was so that the witness could understand them. In fact, it would not have made sense for the investigating judge to do so because the difference in pronunciation between the two variants of Serbian was not such as to create difficulties in comprehension between their respective speakers. Moreover, there was nothing in the transcript to indicate any cause for such concerns.

66.  The applicant lastly submitted that the Government had offered no explanation as to why the investigating judge had warned only him to use the official language in the proceedings but had not issued the same warning to the other, Ekavian speaking, lawyer who had also been present and had been acting on behalf of the victim in the same proceedings.

(b)  The Government

67.  The Government maintained that there had been no discrimination in the present case.

68.  According to the Government, there was no general policy in place which could have adversely effected Ijekavian speakers, such as the applicant, compared to Ekavian speakers. On the contrary, the relevant national legislation referred only to Serbian as the language in official use, without reference to its variants, meaning that both the Ekavian and the Ijekavian variants could be used officially.

69.  However, the Government argued that in the present case the applicant had merely been asked to reformulate one of the questions which he had posed to a witness so that the latter could understand it, which had nothing to do with the use of the applicant’s Ijekavian as such. The question had also not been put to the witness through the investigating judge but had instead been addressed to the former directly, thus making the judge’s intervention unavoidable.

70.  The Government added that Bor was a town located in eastern Serbia where “the average inhabitant ... [did] ... not have a lot of opportunities to interact with people... using ... the Ijekavian” variant spoken elsewhere.

71.  The Government also submitted that the other, Ekavian-speaking, lawyer in the criminal proceedings, acting on behalf of the victim, had not been invited to “use the official language” of the court since it had only been the applicant who had asked questions which required clarification.

72.  In any event, the Government noted that despite his subsequent contestation of the accuracy of the transcript of 18 February 2013, the applicant had nevertheless signed it without objection (see paragraph 9 above).

73.  In view of the above, the Government reiterated that the investigating judge’s actions had been both necessary and proportionate. The applicant’s allegations of discrimination had thus been based on his own subjective interpretation of the events in question rather than the “objective” facts of the case.

  1. The Court’s assessment

(a)  Relevant principles

74.  Notwithstanding the difference in scope between Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12, the meaning of the notion of “discrimination” in Article 1 of Protocol No. 12 was intended to be identical to that in Article 14 (see paragraphs 18 and 19 of the Explanatory Report to Protocol No. 12). In applying the same term under Article 1 of Protocol No. 12, the Court therefore sees no reason to depart from the established interpretation of “discrimination” (see Sejdić and Finci, cited above, § 55; Napotnik, cited above, § 69; and Negovanović and Others, cited above, § 74).

75.  It can further be inferred that, in principle, the same standards developed by the Court in its case-law concerning the protection afforded by Article 14 are applicable to cases brought under Article 1 of Protocol No. 12 (see, for example, Napotnik, cited above, § 70, and Negovanović and Others, cited above, § 75).

76.  In this vein, the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed by the Convention, Article 14 affords protection against different treatment, without an objective and reasonable justification, of persons in relevantly similar situations. However, only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or “status”, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14. Furthermore, not every difference in treatment will amount to a violation of Article 14. A difference of treatment based on a prohibited ground is discriminatory if it has no objective or reasonable justification; in other words, if it does not pursue a legitimate aim or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see Savickis and Others v. Latvia [GC], no. 49270/11, § 181, 9 June 2022, with further references).

77.  The Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify different treatment. The scope of the margin of appreciation will vary according to the circumstances, the subject matter and the background (ibid., § 183). Irrespective of this scope, however, the final decision as to the observance of the Convention’s requirements rests with the Court itself (see, among many other authorities, Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012 (extracts), and Savickis and Others, cited above, § 186).

78.  As regards the burden of proof in relation to Article 14 of the Convention, the Court has held that once the applicant has shown a difference in treatment between persons in relevantly similar situations, it is for the Government to show that it was justified (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 177, ECHR 2007-IV; Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 389, ECHR 2012 (extracts); and Savickis and Others, cited above, § 187).

79.  Lastly, the Convention organs have repeatedly found, quite apart from the use of official or co-official languages, that the Convention did not guarantee linguistic freedom as such, or, specifically, the right to use the language of one’s choice in an individual’s contacts with public institutions or to receive a reply in this language (see, for example, Igors Dmitrijevs v. Latvia, no. 61638/00, § 85, 30 November 2006, with further references).

(b)  Application of these principles to the present case

(i)     Whether there was a difference in treatment

80.  The Court notes that the applicant complained that he, as a practising lawyer and an Ijekavian speaker of the Serbian language, had suffered discrimination compared to a lawyer who was a speaker of the Ekavian variant of the same language, while acting on behalf of his client and in the course of the same criminal proceedings (see paragraph 52 above).

81.  The Court furthermore observes that the applicant and the Government fundamentally disagreed as to what had actually happened in the course of the impugned hearing before the Bor Court of First Instance, namely whether the applicant had been discriminated against, as alleged, or had merely been asked to reformulate a single question for the benefit of a witness (see paragraphs 10, 65-66 and 69-72 above; see also, as regards the investigating judge’s own account, paragraph 15 above).

82.  Having taken note of this disagreement, the Court observes that the transcript of the hearing in question states: (i) that “at the beginning[, when the applicant] had been given the floor”, he had been “warned to ask questions in the court’s official language”; (ii) that the applicant had subsequently requested that “this warning be entered” into the record; and (iii) that the applicant had acknowledged being an Ijekavian speaker of the Serbian language (see paragraph 8 above).

83.  In these circumstances and it being reasonable to give precedence to an official written document over the verbal accounts offered by the parties, the Court notes that the transcript contained no reasons as to why the applicant would have had to be warned of anything at all in this context. Nevertheless, there was a warning addressed to the applicant to use the official language in the proceedings, the clear implication being that Ijekavian was not accepted as such, while, at the same time, the other, Ekavian speaking, lawyer, who had acted on behalf of the victim, was given no such warning. Moreover, the Court cannot but find that there is indeed nothing in the transcript itself to indicate that the investigating judge had asked the applicant to reformulate any of his questions in order for the witness to be able to understand them.

84.  Despite their submissions to the contrary, the Government have offered no evidence in support of their claim that the applicant had merely been asked to rephrase a single, incomprehensible question which he had posed to the witness except, arguably, for the investigating judge’s own statement. However, even this statement, in the Court’s view, disclosed a distinct lack of clarity given that the judge had first referred to the incomprehensible question posed by the applicant, but had then maintained that the applicant had thus been required to use the court’s official language – implying that the Ijekavian variant of Serbian he had been speaking did not qualify as such (see paragraph 15 above).

85.  The applicant was therefore treated differently from the Ekavian speaking lawyer, who had acted on behalf of the victim. This difference was based on a ground of distinction covered under Article 1 of Protocol No. 12, namely his use of Ijekavian as one of the two variants of the Serbian language in equal official use domestically. It is also clear, in this context, that while “language” has specifically been mentioned as a ground of distinction in Article 1 of Protocol No. 12, an officially recognised variant thereof (see paragraphs 16 and 61 above, with further references) is likewise and by implication covered by the same “status”.

(ii)   Whether there was a comparable situation

86.  In view of the above, the applicant as defence counsel and an Ijekavian speaker of the Serbian language, on the one hand, and the lawyer acting on behalf of the victim as an Ekavian speaker of the same language, on the other, must, in the Court’s opinion, be seen as persons engaged in essentially the same activity, namely acting on behalf of their clients in the course of criminal proceedings, and, furthermore, as persons with particularly important parts to play in the criminal justice system.

87.  It follows that the Ijekavian and Ekavian speaking lawyers in the criminal proceedings, in the context of the present case and within the meaning of the Court’s case-law (see paragraph 76 above), have to be considered as persons in analogous or relevantly similar situations.

(iii)  Whether there was an objective and reasonable justification

88.  Since the Government have not admitted that the applicant had been a victim of any differential treatment, they also offered no explanation as to why such treatment would have been legitimate, reasonable or proportionate. They have therefore not discharged the burden of proof incumbent on them (see the case-law quoted in paragraph 78 above).

89.  The Court nevertheless reiterates that it is clearly legitimate for a State Party to the Convention to regulate matters involving the official use of a language or languages in court proceedings and that the same should apply, mutatis mutandis, to different variants of the same language, such as in the present case. This must, however, be distinguished from “the right” to use an unofficial language of one’s choice in communication with public authorities, which right, as such, has never been recognised by the Court in its case-law (see paragraph 79 above).

90.  The Court, furthermore, notes that Matica srpska, as the oldest linguistic authority in Serbia, and the Government themselves have both acknowledged that the Serbian language “has two equal variants”, that is Ekavian and Ijekavian, and that both can be used officially (see paragraphs 16 and 68 above; see also paragraphs 18, 22, 25 and 27 above).

91.  In these circumstances and having already established that the applicant had been treated differently from another lawyer in an analogous or relevantly similar situation, based on his use of Ijekavian, the Court is of the opinion that there could not have been an objective and reasonable justification for such treatment.

92.  Lastly, the margin of appreciation, mentioned in paragraph 77 above, could only have been of relevance in terms of possible linguistic policy choices, as regards how to legally regulate the use of an official language in court proceedings, but not in a situation where, such as in the present case, there was a failure on the part of a judge to implement the undisputed interpretation of the already existing legislation on this matter.

(iv) Conclusion

93.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No.12.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

94.  The applicant, furthermore, complained that the decision rendered by the Constitutional Court on 10 February 2015 (see paragraph 12 above) had not been adequately reasoned, which had amounted to a breach of the fair hearing guarantee contained in Article 6 § 1 of the Convention. This provision, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility

95.  The Government made no objection as to the admissibility of the applicant’s complaint and the Court itself notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Submissions by the parties

96.  The applicant reaffirmed his complaint.

97.  The Government maintained that, while the decision of the Constitutional Court had indeed been “brief”, there was no violation of Article 6 of the Convention in this respect.

98.  In particular, the Government argued that the Constitutional Court’s reasoning “should be viewed in the context of the allegations [contained] in the constitutional appeal and the facts established by the Constitutional Court”, as well as the applicant’s additional written submission of 15 November 2013 (see paragraphs 10-12 above).

99.  The Government lastly submitted that the Constitutional Court, in its reasoning, had referred to Article 170 of the Constitution, which defined the cases in which a constitutional appeal could be lodged (see paragraph 19 above). A warning issued by an investigating judge in connection with the use of the official language in court proceedings, according to the Government, clearly could not have been challenged before the Constitutional Court and this required no additional explanation, particularly since the applicant was a lawyer himself.

  1. The Court’s assessment

(a)  Relevant principles

100.  The Court reiterates that the guarantees enshrined in Article 6 § 1 include the obligation for courts to give sufficient reasons for their decisions (see H. v. Belgium, 30 November 1987, § 53, Series A no. 127-B). A reasoned decision shows the parties that their case has truly been heard, and thus contributes to a greater acceptance of the adjudication (see Magnin v. France (dec.), no. 26219/08, § 29, 10 May 2012). Moreover, if the case before them relates to the rights and freedoms guaranteed by the Convention or its Protocols, the national courts are obliged to examine the main claims with particular care and rigour, this being a corollary of the fundamental principle of subsidiarity (ibidem).

101.  Article 6 § 1, however, cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (see García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 26, ECHR 1999-I, and Perez v. France [GC], no. 47287/99, § 81, ECHR 2004-I). The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision and can only be determined in the light of the circumstances of the case in question. It is necessary to take into account, inter alia, the diversity of the submissions that a litigant may bring before the courts and the differences existing in the Contracting States with regard to statutory provisions, customary rules and legal opinion, as well as the presentation and drafting of judgments. That is why the question whether a court has failed to fulfil the obligation to state reasons, deriving from Article 6 of the Convention, can only be determined in the light of the circumstances of the case (see Ruiz Torija v. Spain, 9 December 1994, § 29, Series A no. 303-A, and Hiro Balani v. Spain, 9 December 1994, § 27, Series A no. 303-B).

(b)  Application of these principles to the present case

102.  The Court notes that on 10 February 2015 the Constitutional Court rejected the applicant’s appeal based on Article 36 § 1 (7) of the Constitutional Court Act (see paragraph 20 above). The Constitutional Court furthermore opined that, taking into account the appeal’s reasoning and the “legal nature and substance” of the investigating judge’s impugned conduct, as evidenced by the transcript of the hearing in question, there was no “individual action” within the meaning of Article 170 of the Constitution which could have been challenged before it (see paragraph 12 above).

103.  It is likewise noted that Article 170 of the Constitution, referred to by the Constitutional Court, provides that “a constitutional appeal may be lodged against individual decisions or actions of State bodies ... which violate or deny human or minority rights and freedoms guaranteed by the Constitution, if other legal remedies for their protection have already been exhausted or have not been prescribed” (see paragraph 19 above).

104.  In addition to that, Article 36 § 1 (7) provides that the Constitutional Court shall reject a written submission aimed at the institution of proceedings before it whenever “other preconditions”, required by law, for the conduct of those proceeding or the adjudication of a compliant have not been satisfied (see paragraph 20 above); and Article 48 § 2 provides that a decision by the Constitutional Court to reject a constitutional appeal may be reasoned with mere reference to the relevant “legal basis” (see paragraph 21 above).

105.  In view of the above, the Court observes that the Constitutional Court refused to deal with the applicant’s appeal but did not clarify in any practical terms as to why exactly the legal preconditions for dealing with this appeal had not been fulfilled. In particular, it did not explain why the impugned conduct of the investigating judge was not considered to be an “individual action” within the meaning of Article 170 of the Constitution (see paragraphs 19 and 103 above), and thus not a matter that could be challenged before it.

106.  The situation would, of course, have been different if the Constitutional Court made this clear either in the present case or in its publicly available jurisprudence on this issue. Moreover, the Constitutional Court did not indicate whether there were any prior legal remedies which the applicant should have exhausted, or even if there had been any such remedies at his disposal in the first place.

107.  The decision of the Constitutional Court therefore remains unclear as to what the appropriate course of action for the applicant would have been, regardless of his being a lawyer by profession, in his attempts to obtain redress for the discrimination of which he complained. The Government themselves, in their observations (see paragraphs 97-99 above), also offered no suggestions to this effect.

108.  The Constitutional Court’s reference to Article 36 § 1 (7) of the Constitutional Court Act (see paragraphs 20 and 104 above) does not shed any additional light on the aforementioned issue either; it goes no further than to state vaguely that certain legal preconditions had to be met before any proceedings could be instituted before the Constitutional Court (see, mutatis mutandisHansen v. Norway, no. 15319/09, §§ 77-83, 2 October 2014). In the Court’s view, however, this does not comply with the requirement that, when it comes to cases involving the rights and freedoms guaranteed by the Convention or its Protocols, the national courts are obliged to examine the main claims with particular care and rigour (see the case-law quoted in paragraph 100 above). In this respect, the Court emphasises that in his appeal to the Constitutional Court the applicant had explicitly alleged to have been discriminated against as an Ijekavian speaker of the Serbian language of Montenegrin origin and had referred to Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 thereto (see paragraph 10 in fine above).

109.  Lastly, even if it may be sufficient for a higher court to dismiss an appeal by referring only to the legal provisions providing for that procedure, assuming that there had been a prior detailed judgment on the issues and/or a hearing before a lower court (see, for example and in the context of the Appellate Committee of the House of Lords, Sawoniuk v. the United Kingdom (dec.), no. 63716/00, ECHR 2001-VI; see also García Ruiz, cited above; § 26, and Hansen, cited above, § 74), this, in the Court’s opinion, was obviously not the situation in the present case. On the contrary, the issues raised by the applicant in his constitutional appeal were significant, concerning as they did discrimination in the proceedings before a court of law. There had also been no prior judgment or a hearing on the complaint before the case was brought to the Constitutional Court, nor was there any prior jurisprudence of the Constitutional Court provided in respect of the meaning of the term “individual action” as contained in Article 170 of the Constitution and in the specific context of a complaint such as the one raised by the applicant in the present case. The brevity of the said court’s reasoning also left a number of important procedural and remedial matters unanswered (see paragraphs 105-107 above).

110.  In view of the foregoing considerations, the Court cannot but conclude that, in the admittedly very country-specific circumstances of the present case, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the lack of adequate reasoning in the Constitutional Court’s decision of 10 February 2015.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

111.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

112.  The applicant claimed 2,000 euros (EUR) in respect of the non-pecuniary damage he had suffered due to the violation of his rights and freedoms enshrined in the Convention.

113.  The Government contested this claim.

114.  The Court considers that the applicant has certainly suffered some non-pecuniary damage. Having regard to the nature of the violations found in the present case and making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant the amount of EUR 2,000 that has been claimed in this connection, plus any tax that may be chargeable on it.

  1. Costs and expenses

115.  The applicant also claimed a total of EUR 2,770 for the costs and expenses incurred domestically as well as those incurred before the Court.

116.  The Government contested these claims.

117.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were also reasonable as to their quantum. In the present case, regard being had to the above criteria, the information contained in the case file, the documents in its possession and the fact the applicant was granted leave to represent himself in the proceedings before the Court (see paragraph 4 in fine above), the Court rejects the claim for costs and expenses incurred in the course of proceedings before the domestic courts but considers it reasonable to award the sum of EUR 95 for the expenses incurred in the course of the proceedings before it, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12;
  3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 95 (ninety-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 February 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

 Ilse Freiwirth                       Gabriele Kucsko-Stadlmayer
 Deputy Registrar                 President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-2007/2010 od 13.06.2012. godine kojom se usvaja ustavna žalba Borisa Ladišića, Nenada Mićića, Ivana Milosavlјevića, Milana Mrkobrade i Stanka Ivaniševića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 852/10 od 11. februara 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčen odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije i nalaže se Apelacionom sudu u Novom Sadu da, u roku od 60 dana od dana dostavlјanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavlјenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine.

Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od novembra 2003. do novembra 2006. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valјevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog Už-1530/2008 od 21.01.2010. godine kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Jović iz Čačka protiv presude Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine. Ustavnom žalbom se osporava navedena presuda u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavlјena protiv stava 2. izreke presude Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine, a kojim je odbijen deo tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Čačku da mu za period od 1. decembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćeni deo zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika. Navedene presude zasnovane su na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike.
Odlukom Ustavnog suda se poništava presuda Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine u delu stava 1. izreke, kojim je odbijena kao neosnovana žalba Gorana Jovića i potvrđena presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine u stavu 2. izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Kragujevcu donese novu odluku po žalbi Gorana Jovića podnetoj protiv stava 2. izreke navedene prvostepene presude.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-292/2008 kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije i poništava se presuda Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valјevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavlјenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valјevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valјevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valјevu izveo pogrešan zaklјučak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišlјenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude