(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta

Tematske ključne reči

postupanje policije
seksualno zlostavljanje
žrtve krivičnog dela
žrtve nasilja
međunarodni pravni standardi

VS deskriptori

1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.2 Propusti u istragama
1.3.13 Zaštita dece

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Otac podnositeljke predstavke, B.S., osuđen je na kaznu zatvora jer je protiv podositeljke počinio krivična dela silovanja i rodoskvrnuća u produženom trajanju.

Tokom odsustva iz zatvora, on je navodno, preko njihovih rođaka, pretio da će ubiti podnositeljku predstavke, jer ju je smatrao odgovornom za kaznu zatvora koju je dobio. Ona se u nekoliko navrata obraćala policiji, uključujući i slučaj nakon što je na autobuskoj stanici videla B.S., svoga oca. Policija je intervenisala na licu mesta, ali dalje ništa nije preduzeto. Ona se žalila na postupanje policije, što je na kraju rezultovalo neuspešnom internom istragom u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Dana 29. aprila 2016. B.S. je uslovno pušten s izdržavanja kazne s rokom provere do 5. maja 2017. Istog datuma policija je protiv njega donela rešenje o proterivanju jer je građanin Bosne i Hercegovine i nema regulisan status u Hrvatskoj. Ispraćen je do granice odakle je otišao u Bosnu i Hercegovinu. Prema navodima Vlade, njemu je tokom 2017. u dva navrata odbijen ulazak u Hrvatsku. Nakon toga je preminuo neutvrđenog datuma.

Podnositeljka predstavke prigovorila je propustu domaćih vlasti da je zaštite od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije i njihovog propusta da efikasno odgovore na B.S.-ove ozbiljne pretnje njenom životu. Pozvala se na članove 3. i 8. Konvencije.

Sud smatra da bi prigovore podnositeljke trebalo ispitati na temelju člana 3. Konvencije.

U odnosu na pitanje da li je podnositeljka predstavke bila podvrgnuta tretmanu suprotno članu 3, Sud navodi da je podnositeljka bila veoma traumatizovana mlada žena romskog porekla, koja je pretrpela prethodnu fizičku patnju i prekomernu psihičku traumu. Sud ne sumnja da je njen strah od daljeg zlostavljanja i odmazde od strane B.S., koji proističe iz indirektne pretnje po njen život koju je primila, bio i iskren i intenzivan. Budući da je preživljena trauma kod nje izazvala anksioznost i osećanje nemoći koje je posebno iskusila u datum okolnostima, Sud je zaključio da je pretrpela nečovečno postupanje u smislu člana 3.

U odnosu na pitanje da li su vlasti izvršile svoje obaveze iz člana 3, Sud navodi da je podnositeljka predstavke kontaktirala policiju u tri odvojena navrata, obaveštavajući ih o ozbiljnoj pretnji B.S. Iako su vlasti imale dužnost da istraže navode o ozbiljnoj opasnosti po život podnositeljke, ni u jednoj od tih prilika nisu pokrenuli odgovarajuću krivičnu istragu, kao što su bili dužni da učine prema domaćem zakonu.

Sud nije mogao da zaključi da li je podnositeljka predstavke jasno navela da je B.S. izrekao ozbiljne pretnje tokom prvog kontakta, kada je pozvala hitnu pomoć. Međutim, tokom druge prilike, kada je policija intervenisala na autobuskoj stanici, u relevantnom policijskom izveštaju je bilo jasno da im je podnositeljka rekla da je B.S. pretio da će je ubiti. Prema domaćem zakonu, za krivičnu prijavu nije bila potrebna posebna forma – nju je moguće podneti i usmeno i pismeno. Policija je po zakonu bila obavezna da izvrši krivični uviđaj kad god bi saznala za navode da je moglo biti izvršeno krivično delo za koje se gonjenje vodi po službenoj dužnosti, a ozbiljna pretnja od strane člana porodice jeste krivično delo koje će se goniti po službenoj dužnosti. Sud je mišljenja da je policija barem u tom trenutku trebalo da započne krivičnu istragu u vezi sa navodima podnositeljke predstavke. Policija je takođe bila dužna da obavesti nadležno državno tužilaštvo o rezultatima svoje krivične istrage o ovom pitanju. Čak i da su vlasti zaključile da se navodi podnositeljke predstavke odnose na krivično delo za koje se goni privatnom tužbom ili da dela na koja se prigovara nemaju obeležja krivičnog dela, policija je trebalo da je obavesti o tome. Podnositeljka predstavke je treći put kontaktirala policiju putem pisma koje je napisao njen advokat, žaleći se na nereagovanje policije na njenu zabrinutost i zahtevajući od njih da preduzmu adekvatne mere za zaštitu njenog fizičkog integriteta. Ona je izričito zahtevala da se njena pritužba na navodnu ozbiljnu pretnju B.S. proslediti nadležnom državnom tužilaštvu. To nikada nije učinjeno, a umesto toga njeno pismo je shvaćeno kao obična pritužba na rad policije, što je rezultiralo internom istragom.

Tvrdnja podnositeljke predstavke da je ponašanje policije u njenom slučaju bilo rezultat njenog romskog etničkog porekla nije potkrepljena. Ipak, u slučaju kao što je ovaj, gde su vlasti bile svesne posebne ranjivosti podnositeljke predstavke zbog njenog pola, etničkog porekla i trauma iz prošlosti, trebalo je da reaguju brzo i efikasno na njene prijave kako bi zaštitile nju ne samo od realizacije te pretnje, već i od zastrašivanja, odmazde i ponovne viktimizacije.

Iako je B.S. zatvorsko odsustvo na kraju prekinuto i on je proteran iz Hrvatske odmah po puštanju iz zatvora, ne može se zanemariti da policija nikada nije ni započela krivične istrage, a kamoli ozbiljnu istragu o navodima podnositeljke predstavke. Vlasti takođe nikada nisu ozbiljno pokušale da sveobuhvatno sagledaju slučaj podnositeljke predstavke u celini, uključujući nasilje u porodici kojem je prethodno bila izložena, kao što je bilo potrebno u ovoj vrsti predmeta. Sud stoga zaključuje da Vlasti nisu uspele da efikasno istraže navode posebno ranjive žrtve silovanja o ozbiljnoj opasnosti po njen život.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET J.I. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 35898/16)

PRESUDA

STRASBOURG

8. rujna 2022.

Konačna 30/1/2023

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu J.I. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Marko Bošnjak, predsjednik,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Ioannis Ktistakis,
Davor Derenčinović, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir:zahtjev (br. 35898/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa J.I. („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 17. lipnja 2016.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu; odluku da ime podnositeljice zahtjeva ne bude objavljeno; očitovanje koje je dostavila tužena Vlada i odgovor na očitovanje koji je dostavila podnositeljica zahtjeva; pisano očitovanje koje je dostavio Europski centar za prava Roma, kojemu je predsjednik odjela dopustio da se umiješa; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. lipnja 2022. i 28. lipnja 2022., donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

UVOD

Otac podnositeljice zahtjeva bio je osuđen na kaznu zatvora jer je protiv nje počinio produljena kaznena djela silovanja i rodoskvrnuća. Tijekom izlaska iz zatvora navodno je preko podnositeljičinih srodnika prijetio da će ju ubiti jer je smatrao da je ona kriva za njegovu kaznu zatvora. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je neodgovarajućem odgovoru vlasti na njezine tvrdnje o ozbiljnoj prijetnji koju je uputio njezin otac i tvrdila je da je bila diskriminirana na temelju svojeg romskog podrijetla.

ČINJENICE

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1988. godine i živi u Zagrebu. Zastupala ju je gđa S. Bezbradica Jelavić, odvjetnica iz Zagreba.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

I. POZADINA PREDMETA

Dana 12. svibnja 2009. otac podnositeljice zahtjeva, B.S., osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam godina zbog produljenih kaznenih djela silovanja i rodoskrvnuća na štetu podnositeljice. Proglašen je krivim i u prekršajnom postupku zbog nasilja u obitelji. Upućen je na izdržavanje kazne zatvora u kaznionici L.
Podnositeljica zahtjeva bila je podvrgnuta sveobuhvatnom psihološkom liječenju u vezi s traumom od tih događaja. Godine 2014. promijenila je ime, frizuru i izgled.
U siječnju 2015. B.S.-u je odobrena pogodnost izlaska iz zatvora u obližnje mjesto. Dana 6. lipnja 2015. odobren mu je izlazak u mjesto uobičajenog boravišta.
Točno neutvrđenog datuma podnositeljica je od svojih srodnika saznala da je B.S.-u odobren izlazak, da ju traži i da je prijetio da će ju ubiti jer smatra da je ona kriva za njegovu kaznu zatvora. Srodnici su podnositeljicu upozorili da izbjegava dio mjesta u kojem B.S. boravi tijekom izlaska iz zatvora.

II. KONTAKTI PODNOSITELJICE S POLICIJOM

Dana 11. kolovoza 2015. u 21.45 podnositeljica zahtjeva nazvala je policiju i rekla da se boji hodati mjestom jer je njezin silovatelj B.S. navodno pobjegao iz zatvora i navodno joj prijeti preko određenih srodnika.
Prema navodima Vlade, odmah nakon poziva podnositeljice policija je u 21.51 sa zatvorskim vlastima provjerila je li B.S. pobjegao. U 21.55 obaviještena je da nije pobjegao, već je iskoristio pogodnost privremenog izlaska te se vratio u zatvor ranije tog dana u 18.30. Isto tako, nisu prijavljene nikakve nepravilnosti u vezi s njegovim izlaskom. Podnositeljica je obaviještena o utvrđenim činjenicama te je upućena da se obrati najbližoj policijskoj postaji u slučaju da B.S. pokuša osobno s njom stupiti u kontakt. Prema navodima podnositeljice, pitala je policijskog službenika treba li prijaviti prijetnje u policijskoj postaji, no rečeno joj je da „nema smisla podnositi prijavu jer se ništa zapravo nije dogodilo”.
Podnositeljica zahtjeva nakon toga se preselila u drugi dio mjesta i prestala je odlaziti na sastanke u centar za socijalnu skrb koji se nalazi na području gdje je B.S. boravio tijekom izlaska iz zatvora.
Dana 3. rujna 2015. podnositeljica je vidjela B.S.-a kako stoji na autobusnom kolodvoru. Čim ga je ugledala, utrčala je u trgovinu, odakle je nazvala policiju, a 12 minuta kasnije stigla su dva muška policijska službenika. Podnositeljica im je rekla da se njezin silovatelj B.S. nalazi vani, da je preko njezinih srodnika prijetio da će ju ubiti i da je previše uplašena da izađe iz trgovine iako ima kartu za autobus koji polazi u 14 sati. Policijski službenici zatim su otišli razgovarati s B.S.-om, koji je rekao da nije vidio podnositeljicu niti joj je prijetio te da ona to vjerojatno izmišlja kako mu više ne bi bio odobren izlazak iz zatvora. I B.S.-a i podnositeljicu policijski službenici zatim su prepratili do njihovih autobusa, pri čemu su osigurali da između njih ne dođe do kontakta.
Prema navodima podnositeljice, stav policijskih službenika koji su sudjelovali u intervenciji prema njoj kao osobi romskog podrijetla bio je omalovažavajući; bili su otresiti i arogantni i nisu odgovarali na njezine molbe da joj daju čašu vode. Rekli su i da će se zbog njezina poziva morati baviti gomilom papirologije, a uskoro im je završavala smjena. Na njezin upit o tome treba li prijetnje prijaviti nadležnoj policijskoj postaji, policijski službenici odgovorili su da ne treba jer ih je upravo prijavila.
Prema navodima Vlade, policijski službenici zatekli su podnositeljicu zahtjeva vidno potresenu i uplakanu. Od djelatnika trgovine zatražili su dvije čaše vode, koje je podnositeljica popila. Podnositeljici su izričito rekli da prijetnje B.S.-a prijavi nadležnoj policijskoj postaji ako ih smatra ozbiljnima.
Mjerodavni dio službenog izvješća policije o intervenciji koje su 13. listopada 2015. izradili službenici D.M., M.J. i M.B. glasi kako slijedi:

„Nakon što sam došao na … [Glavni autobusni kolodvor] u 13.05 sati, zatekao sam [podnositeljicu], koja je izjavila da je … vidjela svojeg oca, B.S.-a, koji služi kaznu zatvora jer ju je silovao, [i] da joj je prijetio, preko određenih tetki, da će ju ubiti kad ju vidi, zbog čega je odmah otrčala u podrum pekarne i nazvala policiju jer je bila previše uplašena da izađe.

[Zajedno s kolegama koji su u međuvremenu došli], … pronašli smo B.S.-a, koji je izjavio da služi kaznu zatvora … i da je na dvodnevnom izlasku…

Kad je riječ o prijetnjama koje je uputio kćeri, [B.S.] je izjavio da nikada nikome nije prijetio, da mu je ostalo još osam mjeseci kazne zatvora i da ona to radi kako ne bi mogao [dalje ostvarivati pogodnost izlaska].

[B.S.] je prepraćen do autobusa …, kao i [podnositeljica], te je upućena da prijetnje prijavi policiji ako ih smatra ozbiljnima…”.

III. PRITUŽBA PODNOSITELJICE NA RAD POLICIJE

Dana 11. rujna 2015. podnositeljica je pisanim putem podnijela pritužbu Centru za izvršenje kazne zatvora Županijskog suda u V. i Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa zbog prijetnji koje joj je uputio B.S. i činjenice da mu je odobren izlazak u mjesto boravišta. Zatražila je da mu se ukine pogodnost izlaska.
Sutkinja izvršenja odgovorila je da nije nadležna ispitivati pitanja u vezi s pogodnostima koje se odobravaju zatvorenicima.
Dana 23. rujna 2015. podnositeljica je kaznionici u L. podnijela zahtjev da se B.S.-u ne odobri izlazak. Dana 2. listopada 2015. uprava za zatvorski sustav odgovorila je da se, prema informacijama kojima raspolaže, B.S.-a nije sumnjičilo ni za kakvo kazneno djelo tijekom njegova izlaska i da ne postoje saznanja da je podnositeljica podnijela kaznenu prijavu protiv njega. Istovremeno, uprava za zatvorski sustav obustavila je B.S.-ov ranije odobren, no još neiskorišten izlazak u mjesto boravišta.
U međuvremenu, dana 22. rujna 2015. podnositeljica je Službi za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova podnijela pritužbu na postupanje policijskih službenika 11. kolovoza i 3. rujna 2015. tvrdeći da je bilo nezakonito i tražeći da se njezina pritužba o B.S.-ovim ozbiljnim prijetnjama dostavi nadležnom državnom odvjetništvu na daljnje postupanje.
Dana 28. rujna 2015. pritužba podnositeljice proslijeđena je Službi za zakonitost postupanja Policijske uprave Z., koja je pribavila pisane iskaze policijskih službenika koji su sudjelovali u intervencijama prethodno navedenih datuma. Njezina prijava o B.S.-ovim ozbiljnim prijetnjama nije dostavljena nadležnom državnom odvjetništvu.
Dana 23. listopada 2015. policijska jedinica za unutarnju kontrolu odgovorila je podnositeljici zahtjeva da nije bilo propusta ili nedozvoljenog ponašanja u radu policijskih službenika.
Dana 26. listopada 2015. Policijska uprava Z. podnijela je cjelovito izvješće o postupanju policije u vezi s događajima od 11. kolovoza i 3. rujna 2015., koje u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„slijedom Vašeg zahtjeva, kao i sadržaja priložene mu pritužbe [podnositeljice], … izvješćujemo kako provedenim provjerama pritužbeni navodi nisu potvrđeni, čime pritužbu cijenimo neutemeljenom. Provedenim provjerama, nisu utvrđeni propusti, nezakonite radnje ili neprimjereno ponašanje od strane policijskih službenika koji su postupali u predmetnim događajima.

Naime, u svezi postupanja 11.kolovoza 2015.g., … utvrđeno je kako je navedenog dana, u 21,45 sati… ženska osoba ostvarila poziv prema službi [PU Z] …, te zatražila savjet u svezi događaja od prije šest godina kada je bila silovana od strane oca B.S., za kojeg je došla do saznanja da je pobjegao iz zatvora u L., [Podnositeljica zahtjeva] također je navela kako je od svojih tetki čula da je današnjeg dana (11. kolovoza 2015.g.) bio na roštilju kod svojih sestara u mjestu D., te da [ga] se boji …, iako joj otac osobno nije prijetio. O tijeku razgovora, [policijska službenica …izvršila je provjeru s nadležnim tijelima i dobila povratnu obavijest kako je B.S. 1… pušten na vikend, a 11. kolovoza 2015.g. se …vratio u zatvor u L.]…

… [Policijska službenica je podnositeljici zahtjeva … priopćila okolnosti kako se njen otac nalazi u zatvoru u L., te joj dala uputu da, ukoliko bi otac pokušao ostvariti bilo kakav kontakt sa njom, da odmah nazove policiju … ili da se obrati najbližoj policijskoj postaji…

...

U svezi postupanja 3. rujna 2015.g. … u 12,53 sati, na telefon „192“ nazvala je podnositeljica zahtjeva tažeći plicijsku intervenciju, navodeći da se nalazi na autobusnom kolodvoru u Z. gdje se sakrila od oca, …, a koji [je koristio pogodnost izlaska iz zatvora]. …

...

Dolaskom na mjesto događaja, … u 13,05 sati, policijski službenik D.M. zatekao je …[podnositeljicu zahtjeva]… koja je navela kako se nalazi u pekari iz razloga što je … ugledala svoga oca B.S., koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u L., zbog toga što ju je silovao, te da joj je preko nekih tetki, strini, prijetio da će ju ubiti kada je vidi, zbog čega je odmah pobjegla u podrum pekare, od kuda je zatražila pomoć policije, jer se boji…

[Još dva policijska službenika su stigla na mjesto događaja i razgovarala s B.S.om]...”

Podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući propustu domaćih vlasti da je zaštite od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije od strane B.S.-a te njihovu propustu da provedu učinkovitu istragu ozbiljnih prijetnji njezinu životu. Prigovorila je i da je bila diskriminirana kao žena romskog podrijetla. Podnositeljica zahtjeva pozvala se, inter alia, na članke 3., 8. i 14. Konvencije. Mjerodavni dijelovi njezine ustavne tužbe glase kako slijedi:

“...

20.1.1. Povreda materijalnog aspekta čl. 3. Konvencije:

Podnositeljica je žrtva silovanja koje je nad njom u više navrata počinio njen biološki otac B.S. Uz to, u odnosu na podnositeljicu, B.S. je i pravomoćno osuđeni obiteljski nasilnik.

Zbog seksualnog nasilja koje je pretrpjela, podnositeljica je jedno vrijeme boravila u skloništu [za žene].. U vrijeme vođenja kaznenog postupka, podnositeljica je bila izuzetno istraumatizirana djelom koje je počinio njezin otac, bila je sklona suicidu te se učestalo samoranjavala. Podnositeljica je međutim, isključivo svojim trudom i naporom, uspjela izvući iz ponora autodestruktivnosti te je uredila svoj život na način da je prekinula sve poveznice s ranijim životom. Podnositeljica se odselila u potpuno drugi dio grada te je ujedno promijenila svoje osobno ime i rezime…

Osim toga, podnoisteljica je aktivno radila na sebi i stabilizaciji svog psihičkog stanja, te je usprkos činjenici da je bila žrtva seksualnog nasilja, uspjela prebroditi traumu te je trenutno u stabilnoj partnerskoj i intimnoj vezi.

Promjena imena i prebivališta ujedno je bila motivirana i time da onemogući svom ocu da ju pronađe i učini joj nešto nažao jednom kada izađe iz zatvora. Kako bi svom ocu otežala bilo kakvo prepoznavanje, podnositlejica je promijenila i boju kose. S obzirom na izuzetno teška i gnjusna kaznena djela koje je nad njom počinio vlastiti otac, ne čudi da je saznanje da je otac traži i da je želi uviti podnositeljicu jako uznemirilo.

Unatoč tome, policijska službenica kojoj se obratila telefonski dana 11. kolovoza 2015.g. kao i policijski službenici koji su postupali po dojavi od dana 3. rujna 2015.g., pokazali su izrazitu nesenzibiliziranost za situaciju i osjećaje podnositeljice, a njihovo postupanje je bilo suprotino Protokolu o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja te Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji.

...

No, [unatoč postojećim propisima], policijska službenica koja je odgovrila na poziv dana 11. kolovoza te policijski službenici koji su postupali po dojavi dana 3. rujna, prema podnositeljici nisu postupali posebno obzirno, već ponižavajuće i diskriminacijski i to pos osnovi roda, spola te nacionalnosti, s obzirom da je podnositeljica Romkinja.

Vidljivo je to iz sledećih činjneica: [policijski službenici] nisu imali sa sobom niti blok niti olovku za zapisivanje podataka i uzimanje izjave od podnositeljice, da je jedan od policijskih službenika bahato rekao: 'da nema kuna na svojem mobitelu' te je tražio njen mobitel kako bi nazvo šefa, da su potpuno izignorirali podnositeljičinu molbu za čašom vode… da su potom ponovno, potpuno izignorirali podnositeljičinu molbu da hodaju uz nju prilikom praćenja do autobusa…., te su hodali ispred nje, te da su drsko, bezobrazno i bahato pred podnositeljicom komentirali: ' Sad ćemo imati puno papira, a kraj nam je smjene'. Pritom su cijelo vrijeme podnoisteljicu površno i podcjenjivački odmjeravali, kao da misle: „ciganka, ciganska posla“…

Postupanje policijskih službenika je kod podnositeljice izazvalo dodatni osjećaj srama i posramljenosti te krivice. Umjesto da se osjeti zaštićenom, podnositeljica je stekla dojam da policija neće ništa poduzeti na temelju njene dojave. Na upit da li da ode prijaviti prijetnje koje joj je upućivao otac, policijski službenci su odgovorili da ne, jer je upravo sve prijavila. Zbog prezrivih pogleda koje su joj upućivali policijski službenici osjećala se krivom kao da je ona sama nešto učinila i kao da ne zaslužuje pomoć, iako je znala da nije kriva. Zbog načina kako ju je policija tretirala, podnositeljica se osjećala razočarano, uznemireno i istraumatizirano zbog čega je morala uzeti tablete za smirenje kako bi se smirila.

Osim toga, zbog retraumatizacije podnositeljici su se vratila i intenzivnija sjećanja o proživljenom nasilju, zbog čega sa partnerom ne može uspostaviti intimnost i bliskost koju je imala prije prijetji.

...

20.1.2.1. Propust u odnosu na postupanje prema dojavama podnositeljice

Unatoč činjenici da im je podnositeljica vrlo detaljno ispričala razlog svog paničnog straha i uznemirenosti, policijska službenica i službenici nisu provjerili njene navode... Kao opravdanje za svoje površno i paušalno odrađivanje posla policijski službenici su naveli činjenicu da B.S. prijetnje nije uputio izravno podnositeljici.

Međutim, u odgovorima policije se namjerno izostavlja jedna presudna činjneica zašto je tome tako: a to je, da se podnositeljica, promjenom identiteta, izgleda i adrese stanovanja, od svog oca, još uvijek uspješno krije. Dakle, jedini razlog što prijetnje nisu upućene izravno podnositeljici odnosno što iste nisu ispunjene, leži u tome da podnositeljicu otac ne može pronaći. No, to ga ne sprječava da je za vrijeme dok je na slobodi aktivno traži.

...

Podnositeljica je stavljena u poziciju da mora čekati fizički potencijalno smrtonosni napad samo da bi stekla pravo na zaštitu državnih i pravosudnih tijela, a što znači da država svjesno izlaže podnositeljicu opasnosti koja joj prijeti od oca..

20.1.2.2. Propusti u odnosu na ispitivanje navoda iz pritužbi podnositeljice

Postupovni aspekt ujedno je povrijeđen i činjenicom da nije provedena niti učinkovita službena istraga vezano za pritužbu podnositeljice koja se ticala nezakonitog postupanja policijskih službenika. ...

[Dopis policije od 23. listopada 2015] tako samo paušalno navodi kako su: „ po zaprimljenim pozivima policijski službenici žurno poduzeli zakonom propisane mjere i radnje i pritom je uputili o mogućnosti daljnjeg postupanja.“.

Međutim, ne spominje se koje su to radnje i mjere navodno poduzete i kojim zakonom su propisane niti se ienuju policijski službenici i službenica koji su dana 11.8. i 3.9. postupali po dojavama, što navodi na zaključak da pritužbe podnositeljice nisu shvaćene suviše ozbiljno.

Podnositeljica, osim toga, suprotno navodima iz dopisa, nije bila upoznata s daljnjim radnjama koje je mogla poduzeti, već je sama pitala da li e potrebno da sve prijavi i u policiju… na što joj je odgovoreno da ne treba jer je prijavila sada. Unatoč tome, po toj njenoj „prijavi“ nisu pokrenuti nikakvi postupci.

...

S obzirom da se kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona, postupak pokreće po službenoj dužnosti, obveza policije je bila da nadležnom ODO-u Z. podnese kaznenu prijavu, posebice jer su i sami policijski službenici rekli podnisiteljci da se dojavom od 3. rujna 2015. g. smatra da je prijetnje prijvila PU Z..

....”

Dana 8. prosinca 2015. Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da odgovor policijske jedinice za unutarnju kontrolu nije odluka koja podliježe ocjeni ustavnosti na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Rješenje je dostavljeno punomoćnici podnositeljice zahtjeva 17. prosinca 2015. godine.

IV. DALJNJI RAZVOJ DOGAĐAJA

Dana 29. travnja 2016. B.S. je uvjetno pušten s izdržavanja kazne s rokom kušnje do 5. ožujka 2017. Istog datuma policija je protiv njega donijela rješenje o protjerivanju jer je građanin Bosne i Hercegovine i nema reguliran status u Hrvatskoj. Prepraćen je do granice odakle je otišao u Bosnu i Hercegovinu.
Prema navodima Vlade, B.S.-u je 2017. u dva navrata odbijen ulazak u Hrvatsku. Nakon toga je preminuo točno neutvrđenog datuma.
Prema navodima Vlade, nakon što je primila obavijest o ovom zahtjevu, godine 2018. nadležno državno odvjetništvo formiralo je spis u svrhu provođenja izvida i utvrđivanja je li podnositeljica podnijela kaznene prijave protiv B.S.-a, a da te prijave nisu bile pravilno zaprimljene.
Dana 10. rujna 2019. Općinsko državno odvjetništvo u Z. primilo je posebno izvješće od Policijske uprave Z. u kojem je navedeno da ne može obaviti obavijesni razgovor s podnositeljicom jer ju nije moguće pronaći na njezinoj prijavljenoj adresi. Podnositeljica ju je tog dana telefonom obavijestila da je odsutna i da će se vratiti sredinom listopada 2019. godine.
Općinsko državno odvjetništvo u Z. zatim je podnositeljici poslalo još dva poziva, koji su se vratili neuručeni.
Dana 16. listopada 2019. podnositeljicu zahtjeva nazvala je policija te je podnositeljica policiju obavijestila da ne želi dati iskaz bez svoje odvjetnice. Odvjetnica podnositeljice obavijestila je policiju da je podnositeljica u vrlo teškom duševnom stanju i da nije sposobna davati bilo kakve iskaze u vezi s događajima.
Dana 9. srpnja 2020. Općinski državni odvjetnik u Z. primio je posebno izvješće od Policijske uprave Z. u kojem je navedeno da se obavijesni razgovor s podnositeljicom ne može obaviti jer ona ne želi odgovoriti na njihove pozive.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Prijetnja

Članak 139.

(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, … kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

…

(4) … [k]azneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu [žrtve], osim ako je djelo … počinjeno … prema… članu obitelji [za što se progoni po službenoj dužnosti].“

...

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/08, s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevanto veijeme glase:

Članak 205.

(1) [kaznena] prijava se podnosi nadležnom državnom odvjetniku pisano, usmeno ili drugim sredstvom.

(2) … O usmenoj [kaznenoj] prijavi sastavit će se zapisnik….

(3) Ako je kaznenu prijavupodnijela žrtva, potvrdit će joj se u pisanom obliku da je podnijela kaznenu prijavu uz nanznaku osnovnih podataka o prijavljenom kaznenom djelu….

(4) Ako je [kaznena] prijava podnesena sudu, policiji ili nenadležnom državnom odvjetniku, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnom državnom odvjetniku.

…“

Članak 206.

1. Nakon ispitivanja [kaznene] prijave …, državni odvjetnik odbacit će prijavu ako se utvrdi :

(a) da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti;

...

(d) ako ne postoje osnove sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo...”

Članak 207.

1. Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, policija ima pravo i dužnost poduzeti potrebne mjere:

1) da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili sudionik ne sakrije ili ne pobjegne,

2) da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica te,

3) da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka.

(2) O poduzimanju izvida kaznenih djela policija će obavijestiti državnog odvjetnika odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata nakon poduzimanja radnje ...

...

(4) Na temelju provedenih izvida policija, u skladu s posebnim propisom, sastavlja izvješće o provedenim izvidima u kojemu navodi dokaze za koje je saznala. U izvješće se ne unosi sadržaj izjava koje su pojedini građani dali u prikupljanju obavijesti. Uz izvješće se dostavljaju i predmeti, skice, slike, spisi o poduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijal koji može biti koristan za uspješno vođenje postupka.

(5) Ako policija naknadno sazna za nove činjenice, dokaze ili otkrije tragove kaznenog djela, dužna je prikupiti potrebne obavijesti i izvješće o tome odmah dostaviti državnom odvjetniku.

(6) Kad poduzima izvide kaznenih djela policija postupa i prema odredbama posebnog zakona i pravilima donesenima na temelju tog zakona.“

Mjerodavne odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Narodne novine br. 76/09 i 92/14), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 11.

„ 1. Kada postoji osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje s progoni p službenoj dužnosti …, policija provodi kriminalističko istraživanje.

Članak 36.

„1. Kad postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti …, policijski službenik može prikupljati obavijesti od osobe za koju je vjerojatno da ima saznanja o okolnostima u svezi s tim kaznenim djelom … 2. Policijski službenik može prikupljati obavijesti od građana u službenim prostorima

[policije], na radnom mjestu građanina, drugom pogodnom mjestu, a uz prethodni pristanak osobe i u njezinu domu.

(3) Policijski službenik prikuplja obavijesti od žrtve kaznenog djela, postupajući posebno obzirno.“

Članak 62.

(1) Policijski službenik je dužan zaprimiti prijavu o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti. Ako je prijava priopćena telefonom ili drugim telekomunikacijskim uređajem, osigurava se, kad je to moguće, njezin elektronički zapis i o tome sastavlja službena zabilješka.

(2) Ako se prijava podnosi usmeno prijavitelj će se upozoriti na posljedice lažnog prijavljivanja i po potrebi će se zatražiti pojašnjenja i dostavljanje dokumentacije i drugih podataka na koje se podnositelj poziva kako bi se mogla ocijeniti opravdanost prijave. O usmenoj prijavi sastavlja se zapisnik u koji će se unijeti dana upozorenja. (3) Ako policijski službenik unatoč danim pojašnjenjima ocijeni da nije počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, upozorit će podnositelja kako podnošenje prijave nije opravdano. Na izričit zahtjev podnositelja, policijski službenik će uzeti prijavu na zapisnik.“

Članak 63.

„(1) Ako se pri podnošenju kaznene prijave ili provođenjem izvida utvrdi da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi ili se utvrdi da događaj nema obilježja kaznenog djela, policija je dužna o tome izvijestiti podnositelja. …“

Članak 64.

(1) Kad postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti …, policija prikuplja podatke o tom kaznenom djelu …, počinitelju, sudionicima, tragovima, dokazima i drugim okolnostima korisnim za otkrivanje i razjašnjenje tog kaznenog djela…

(2) Ako drukčije nije propisano zakonom, kad policija prikupi obavijesti i podatke o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, sastavlja kaznenu prijavu i dostavlja ju bez odgađanja nadležnom državnom odvjetniku.“

Mjerodavne odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, Narodne novine br. 85/2008) glase:

Članak 1

„(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. …”

Članak 16.

„(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.“

Članak 17.

(1) Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se [tuženiku] zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.“

Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Narodne novine br. 137/2009, s naknadnim izmjenama i dopunama, na snazi u relevantno vrijeme glase:

Zaštitne mjere

Članak 11.

(1) Svrha je zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe koja je izložena nasilju te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, a primjenjuju se radi otklanjanja ugroženosti osoba izloženih nasilju i drugih članova obitelji.

(2) Sud može nad počiniteljem nasilja u obitelji, osim zaštitnih mjera propisanih Prekršajnim zakonom, primijeniti sljedeće zaštitne mjere:

– obveznog psihosocijalnog tretmana,

– zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji,

– zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju,

Primjena zaštitnih mjera Članak 18.

„(1) Zaštitne mjere iz članka 11. ovoga Zakona mogu se primijeniti samostalno i bez izricanja kazne, odnosno druge prekršajnopravne sankcije.

(2) Zaštitne mjere mogu se primijeniti po službenoj dužnosti ili na zahtjev ovlaštenog tužitelja ili na zahtjev osobe izložene nasilju.“

Članak 164. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, narodne novine br. 128/1999, s naknadnim izmjenama i dopunama, na snazi u relevantno vrijeme glasio je:

„(3) Na zahtjev kaznionice, odnosno zatvora ured za probaciju obavit će poslove pripreme prihvata zatvorenika poslije otpusta [iz zatvora]u skladu sa zakonom koji propisuje poslove probacije.

(4) Kaznionica, odnosno zatvor će prije otpusta zatvorenika koji izdržava kaznu zatvora zbog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, …, obavijestiti ustrojstvenu jedinicu Ministarstva pravosuđa nadležnu za podršku žrtvama i svjedocima radi obavješćivanja žrtve ili oštećenika ili njihove obitelji.“

Mjerodavni dio Pravilnika o pogodnostima zatvorenika, Narodne novine br. 66/2010), glasi:

Članak 4.

„(1) Pogodnosti češćih dodira s vanjskim svijetom jesu:

…

4. izlazak s posjetiteljem u mjestu u kojem se nalazi kaznionica,

…

6. izlazak u mjesto prebivališta, odnosno boravišta …“

Članak 13.

„(6) Kod utvrđivanja mogućnosti korištenja pogodnosti iz članka 4. točka …4.[i] 6., … ovoga Pravilnika, osim uvjeta utvrđenih ovim Pravilnikom, uzet će se u obzir i:

- vrsta i okolnost počinjenog kaznenog djela,

- stav zatvorenika prema počinjenom kaznenom djelu,

- reakcija žrtve i obitelji žrtve na mogućnost odobravanja pogodnosti,

…“

Članak 17. Zakona o probaciji, Narodne novine br. 143/12koji je bio na snazi u relventno vrijeme glasio je:

„(1) Kaznionica, odnosno zatvor može zatražiti od probacijskog ureda izvješće prigodom odlučivanja o pogodnosti izlaska zatvorenika u mjesto prebivališta ili boravišta.

(2) Izvješće kaznionici, odnosno zatvoru sadrži podatke o stanju u obitelji zatvorenika, okolnostima u zajednici, okolnostima važnim za odluku o pogodnosti i kada je to moguće o odnosu žrtve, odnosno obitelji žrtve prema počinjenom kaznenom djelu.“

Godine 2008. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti donijelo je Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Kad je riječ o obvezama policije, predviđeno je da u slučaju kada policija zaprimi, na bilo koji način i od bilo koga, dojavu o nasilju u obitelji, dva policijska službenika, po mogućnosti jedna muška i jedna ženska osoba, moraju izaći na intervenciju i obaviti obavijesni razgovor sa žrtvom u odvojenim prostorijama, bez nazočnosti navodnog počinitelja. Dužni su i pribaviti potrebne podatke i prikupiti obavijesti o nasilju koje je pretrpjela žrtva, obaviti razgovor s počiniteljem i protiv njega pokrenuti odgovarajući postupak te upoznati žrtvu s njezinim pravima.
U odluci U-IIIBi-2349/2013 od 10. siječnja 2018. Ustavni sud utvrdio je povredu članka 23. Ustava i članka 3. Konvencije zbog neučinkovite istrage policije povodom pritužbe koju je osumnjičenica podnijela tijekom svojeg ispitivanja.
Mjerodavni dijelovi Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske za 2015. glase kako slijedi:

“2.1.4. Propusti policije i pravosuđa u postupanju prema žrtvama nasilja u obitelji

U odnosu na rad i postupanje policijskih službenika/ica u slučajevima obiteljskog i partnerskog nasilja, Pravobraniteljica naglašava načelno dobru praksu kao i uspostavljenu suradnju i komunikaciju s Ministarstvom unutarnjih poslova, a koja se posebice ogleda kroz uvažavanje upućenih upozorenja i preporuka. Međutim, u pojedinim slučajevima uočeni su i određeni propusti, odnosno primjeri loše prakse kako u postupanju policije, tako i pravosudnih tijela, državnog odvjetništva i sudova koji se opisuju u nastavku.

Temeljem dugogodišnje prakse, Pravobraniteljica je utvrdila da su najčešći propusti nadležnih tijela kod suzbijanja i zaštite od obiteljskog nasilja slijedeći:

Policija u svom postupanju kod nasilja u obitelji, kao i kod daljnje prijave istog sudu često ne uzima u obzir, niti u prijavi/optužnom prijedlogu navodi cjelokupan kontekst i kronologiju nasilja između članova obitelji, odnosno žrtve i nasilnika, posebice tzv. povijest nasilja u obitelji ili prethodno počinjeno nasilje, bez obzira je li ono ranije prijavljivano ili ne, već se isključivo bave događajem zbog kojeg interveniraju.

...

Policija u nekim slučajevima ne reagira na nasilje jer ono nije definirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji …

2.1.5. Preporuke

...

5) Uvesti posebne policijske odjele s mješovitim (muško-ženskim) zaposlenim stručnim i visoko educiranim policijskim kadrom koji će se na rodno-senzibilan način baviti isključivo obiteljskim nasiljem.

6) Kontinuirano educirati policijske službenike/ce, državne odvjetnike/ce i suce/sutkinje o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti i obiteljskom nasilju, međunarodnim standardima, deklaracijama i konvencijama vezanima uz sprječavanje nasilja nad ženama … Kroz edukaciju osigurati jedinstveno shvaćanje i primjenu politike „nulte tolerancije“ prema nasilju u obitelji i općenito nasilju nad ženama od strane državnih odvjetnika/ca i sudaca/sutkinja te razumijevanje da je nasilje nad ženama rodno uvjetovano nasilje.“

Mjerodavni dijelovi Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske za 2021. glase kako slijedi:

“2.1.6. Postupanje policije i pravosuđa prema žrtvama nasilja u obitelji

Pravobraniteljica ističe kako najveći napredak u području procesuiranja i suzbijanja obiteljskog nasilja i nasilja među bliskim osobama iz godine u godinu ostvaruje upravo policija. Pravobraniteljica je tijekom izvještajnog razdoblja evidentirala i kako u pokrenutim antidiskriminacijskim postupcima protiv policije [pokrenutim nakon prijava njenog ureda], Ravnateljstvo policije … u sve većem broju slučajeva u ranoj fazi postupanja Pravobraniteljice prepoznaje spolnu diskriminaciju u svojim redovima te poduzima brze i učinkovite mjere suzbijanja iste i kažnjavanja odgovornih. Shodno navedenom, može se zaključiti kako je policija i u 2021. nastavila edukaciju svojih službenika, također, nastavila unaprjeđivati sustav ranog prepoznavanja rodno utemeljenog nasilja …

Međutim, da bi se doista postigla promjena te preokrenuli negativni trendovi, svi bi dionici, a posebice sva stručna tijela koja se bave prevencijom nasilja i resocijalizacijom počinitelja, državno odvjetništvo, pravosuđe, ali i mediji, političari/političarke te posebice obrazovni sustav, svoja postupanja i djelovanja trebali prilagoditi najboljim međunarodnim praksama suzbijanja nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Kako je već navedeno, to prvenstveno znači osiguranje učinkovitih preventivnih mehanizama, nultu toleranciju na nasilje, posebice kroz penalnu politiku i pravosuđe, osiguranje kontinuirane i sustavne izobrazbe na svim društvenim razinama, kao i uvođenje redovitih treninga i edukacija, posebice za profesionalce u ovom području te uvođenje dugotrajne i obvezatne resocijalizacije počinitelja…

2.1.8. Zaključno razmatranje i preporuke

Ističući posebno važnost sveobuhvatne edukacije, prevencije nasilja i resocijalizacije počinitelja koji su po stajalištu Pravobraniteljice najvažniji, a u značajnoj mjeri zanemareni aspekti u borbi protiv nasilja prema ženama u RH, Pravobraniteljica upućuje sljedeće preporuke kako bi se pravosudni i zakonodavni okvir borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i posebice protiv femicida, unaprijedio:

(1) Jačati međuresornu suradnju svih dionika, a posebno resornu suradnju između policije i državnog odvjetništva u slučajevima nasilja u obitelji i nasilja prema ženama.

(2) Uvesti sustavnu i redovnu edukaciju sudaca/tkinja i državnih odvjetnika/…

(3) Nastaviti kontinuirane edukacije djelatnika/ca iz sustava policije i socijalne skrbi, a vezano uz primjenu Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i ostalih propisa iz područja zaštite od nasilja u obitelji. …“

II. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

A. Vijeće Europe

U preporuci Rec(2002)5 od 30. travnja 2002. o zaštiti žena od nasilja Odbor ministara Vijeća Europe naveo je, inter alia, da bi države članice trebale uvesti, razviti i/ili poboljšati, ako je to potrebno, nacionalnu politiku protiv nasilja koja se temelji na najvećoj mogućoj sigurnosti i zaštiti žrtava, potpori i pomoći, prilagodbi kaznenog i građanskog prava, razvijanju javne svijesti, osposobljavanju službenika suočenih s nasiljem nad ženama i prevenciji. Kad je riječ o nasilju u obitelji, Odbor ministara preporučio je državama članicama da bi sve oblike nasilja u obitelji trebale klasificirati kao kaznena djela i predvidjeti mogućnost poduzimanja mjera kako bi se, inter alia, sudbenoj vlasti omogućilo da donosi privremene mjere usmjerene na zaštitu žrtve, da počinitelju zabrani kontaktiranje žrtve, komunikaciju sa žrtvom ili približavanje žrtvi ili boravak u određenim područjima ili ulazak u ta područja. Trebale bi i kazniti sva kršenja mjera izrečenih počinitelju i uspostaviti obvezni protokol kako bi policija te medicinske i socijalne službe slijedile isti postupak.
Mjerodavne odredbe Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”), koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 1. listopada 2018. godine, navedene su u predmetu Kurt protiv Austrije ([VV], br. 62903/15, stavci 76. – 86., 15. lipnja 2021.). Istanbulskom konvencijom dalje je predviđeno kako slijedi:

Članak 56. – Mjere zaštite

1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi zaštitile prava i interese žrtava, uključujući i njihove posebne potrebe kao svjedoka, u svim stadijima istrage i sudskog postupka, a osobito:

a. osiguravajući njihovu zaštitu kao i zaštitu njihovih obitelji i svjedoka od

zastrašivanja, osvete i ponovne viktimizacije;

b. osiguravajući obaviještenost žrtava, barem u slučajevima kad žrtve i obitelj mogu biti u opasnosti, o bijegu ili privremenom odnosno konačnom puštanju počinitelja na slobodu;

c. obavještavajući ih, u skladu s uvjetima predviđenim unutarnjim pravom, o njihovim pravima i uslugama koje su im na raspolaganju te o razvoju događaja povodom njihove pritužbe, optužbe, o općem tijeku istrage ili postupka i o njihovoj ulozi u tome, kao i o ishodu njihovog slučaja …“

B. Ujedinjeni narodi

Mjerodavni dio Izvješća posebne izvjestiteljice UN-a za nasilje nad ženama, njegove uzroke i posljedice o njezinoj misiji u Hrvatskoj, objavljenog 3. lipnja 2013., glasi kako slijedi:

„IV. Glavna područja koja izazivaju zabrinutost

A. Prevencija i zaštita

1. Policija

48. Policija je često ona koja prva odgovara na nasilje u obitelji, a način na koji odgovara, njezin stav prema žrtvi i zaštita koju pruža ključni su u promicanju sigurnosti žrtve i odgovornosti počinitelja. Osim toga, policija služi kao važna poveznica između žrtava i pravnog sustava i drugih službi jer policijski službenici imaju važnu ulogu u upućivanju ili prijevozu žrtava pružateljima usluga, kao što su skloništa, nevladine organizacije i bolnice. Iako sada postoje specijalizirani policijski službenici koji su prošli osposobljavanje o nasilju u obitelji, oni nisu dostupni u svim postajama i u svako vrijeme. U većini slučajeva oni koji prvi odgovaraju (dežurni službenici) jesu redovni policijski službenici.

49. Policija povezuje žrtvu i sudove jer u praksi policija djeluje kao tužitelj u prekršajnim predmetima. Njezina tužiteljska uloga u prekršajnom sustavu može pomoći žrtvi da prevlada izazove u vezi s dokazima s kojima bi se mogla suočiti. Iako bi žrtva mogla sama pokrenuti prekršajni postupak i ostvariti izricanje zaštitnih mjera, ipak bi se suočila s izazovom da sama prikuplja dokaze. Unatoč toj važnoj ulozi u prevenciji i zaštiti žena od nasilja, posebna izvjestiteljica utvrdila je značajne nedostatke i slabosti u vezi s odgovorom policije kada je suočena sa slučajevima nasilja u obitelji. Policijski službenici nerijetko pretpostavljaju da je nasilje u obitelji privatna stvar ili da je posljedica zlouporabe alkohola. To može dovesti do nedjelotvornog odgovora policije, kao što je propust da nasilje u obitelji shvati ozbiljno, upozna žrtve s njihovim pravima, uputi ih službama ili optuži počinitelja. Nadalje, u nekim se slučajevima provode dvojna uhićenja, pri čemu su i počinitelj i žrtva uhićeni i ponekad optuženi za prekršaje kao što je narušavanje javnog reda. Statistički podaci pokazuju da žene predstavljaju do 35 posto uhićenih u slučajevima nasilja u obitelji.

50. Ta se situacija može objasniti nepostojanjem jasnih smjernica za policijske službenike u Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Osim definicija u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i u kaznenom pravu, koje su nejasne, ne postoje službene smjernice o tome koja razina nasilja u obitelji predstavlja kaznenu ili prekršajnu inkriminaciju. Posebna izvjestiteljica obaviještena je da je policija razvila određena neslužbena pravila za odlučivanje o tome hoće li predmet pokrenuti kao kazneni ili prekršajni tako da primjenjuje pristup „tri kršenja”: nakon dva prekršaja, treći prekršaj postaje kazneno djelo. Zbog toga se djela počinjena prvi put, koja ne uključuju teško nasilje, smatraju prekršajima. U slučajevima nasilja pred djecom jednako se nedosljedno postupa te oni ponekad dovode do podizanja optužbi za kazneno djelo, dok u drugim slučajevima dovode do podnošenja prekršajnih prijava.”

III. MJERODAVNO PRAVO EUROPSKE UNIJE

Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća (2012/29/EU) od 25. listopada 2012. uspostavljeni su minimalni standardi za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Mjerodavnim dijelom te direktive, koja se trebala prenijeti u nacionalna zakonodavstva država članica Europske unije do 16. studenoga 2015. godine, predviđeno je kako slijedi:

Preambula

„ (9) Kazneno djelo predstavlja nedopušteno djelo protiv društva, kao i povredu pojedinačnih prava žrtava. Stoga bi žrtve kaznenih djela trebalo prepoznati i prema njima postupati s poštovanjem, na osjećajan i profesionalan način bez diskriminacije bilo koje vrste … U svim kontaktima s nadležnim tijelom koje postupa u okviru kaznenog postupka … trebalo bi uzeti u obzir osobnu situaciju i neposredne potrebe, dob, spol, moguću invalidnost i zrelost žrtava kaznenih djela, pri tome potpuno poštujući njihovu tjelesnu, umnu i moralnu nepovredivost. Žrtve kaznenih djela trebalo bi zaštititi od sekundarne i ponovljene viktimizacije, od zastrašivanja i odmazde, one bi trebale dobiti odgovarajuću potporu radi olakšavanja oporavka te bi im trebalo omogućiti dostatan pristup pravosuđu.

...

(52) Trebale bi biti dostupne mjere za zaštitu sigurnosti i dostojanstva žrtava i članova njihovih obitelji od sekundarne i ponovljene viktimizacije, od zastrašivanja i od odmazde, kao što su privremeni sudski nalozi ili nalozi za zaštitu ili nalozi kojima se ograničavaju slobode.

...

(63) Kako bi se poticalo i olakšalo prijavljivanje kaznenih djela i žrtvama omogućilo da prekinu krug ponovljene viktimizacije, ključno je da pouzdane službe za potporu budu dostupne žrtvama i da nadležna tijela budu pripravna odgovoriti na prijave žrtava s poštovanjem, na osjećajan, stručan i nediskriminirajući način. To bi moglo povećati povjerenje žrtava u kaznenopravne sustave država članica i smanjiti broj neprijavljenih kaznenih djela. Djelatnici za koje je vjerojatno da će od žrtava primati prijave kaznenih djela trebali bi biti odgovarajuće osposobljeni za olakšavanje prijavljivanja kaznenih djela te bi trebalo uspostaviti mjere za omogućivanje trećim stranama da podnose prijave, uključujući i organizacijama civilnog društva. Trebalo bi biti moguće za podnošenje prijava koristiti komunikacijske tehnologije, poput elektroničke pošte, videosnimanja ili internetskih elektroničkih obrazaca.”

Članak 5

Prava žrtava prilikom podnošenja prijave

„ 1. Države članice osiguravaju da žrtve dobiju pisanu potvrdu svoje formalne prijave koju su podnijele nadležnom tijelu države članice, navodeći osnovne elemente predmetnog kaznenog djela.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je propustu domaćih vlasti da ju zaštite od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije i njihovu propustu da učinkovito odgovore na B.S.-ove ozbiljne prijetnje njezinu životu. Pozvala se na članke 3. i 8. Konvencije.
Kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br.37685/10i 22768/12 , stavak 114., 20. ožujka 2018.), Sud smatra da bi prigovore podnositeljice zahtjeva trebalo ispitati na temelju članka 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

Vlada je ustvrdila da je zahtjev preuranjen. Nakon što je saznalo za podnositeljičin predmet pred Sudom, Državno odvjetništvo po službenoj je dužnosti otvorilo istragu kako bi utvrdilo je li bilo propusta u postupanju policije u odnosu na predmet podnositeljice zahtjeva. Taj predmet, koji se odnosi na tvrdnje o nezaprimanju podnositeljičinih kaznenih prijava i navodno omalovažavanje podnositeljice zbog njezina romskog podrijetla, još je bio u tijeku.
Vlada je dalje tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila dostupna domaća pravna sredstva. Objasnila je da su u domaćem pravnom sustavu predviđena dva kaznenopravna mehanizma putem kojih je podnositeljica mogla tražiti zadovoljštinu za navodnu povredu svojih konvencijskih prava.
Kao prvo, mogla je podnijeti kaznenu prijavu protiv policijskih ili zatvorskih službenika koji su navodno ugrozili njezin tjelesni integritet. U tom slučaju, nadležno državno odvjetništvo moglo je voditi kazneni postupak u kojem bi podnositeljica imala status žrtve. U slučaju da je ono odbilo voditi kazneni progon, podnositeljica je mogla preuzeti kazneni progon i u konačnici uputiti svoje prigovore Ustavnom sudu, koji bi zatim meritorno odlučio o navodnim povredama njezinih prava. U prilog djelotvornosti tog pravnog puta Vlada se pozvala na odluku Ustavnog suda br. U-IIIBi2349/2013 od 10. siječnja 2018. (vidi stavak 41 ove presude). Međutim, umjesto da je podnijela kaznene prijave nadležnom državnom odvjetništvu protiv pojedinačnih policijskih službenika, podnositeljica je podnijela pritužbu na rad policije Ministarstvu unutarnjih poslova.
Kao drugo, podnositeljica zahtjeva mogla je protiv B.S.-a podnijeti privatnu tužbu zbog prijetnje, a u postupku po toj tužbi utvrdilo bi se je li bila podvrgnuta zastrašivanju ili ponovljenoj viktimizaciji te bi se, ako jest, kaznilo počinitelja. U skladu s domaćim pravom, kazneni postupak zbog prijetnje može pokrenuti isključivo žrtva.

(b) Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je svoju pritužbu na rad policijskih službenika podnijela 22. rujna 2015., dok je Državno odvjetništvo otvorilo istragu tek 2018., nakon što je tužena Vlada obaviještena o ovom zahtjevu. Stoga je očito da je jedina svrha te istrage pokazati Sudu da država provodi istragu koja je u skladu s Konvencijom.
Podnositeljica je istaknula da je u dopisu iz rujna 2015. zatražila i da se poduzmu sve radnje kako bi se osigurala zaštita njezinih prava. To uključuje pokretanje kaznenog postupka protiv B.S.-a od strane Državnog odvjetništva zbog kaznenog djela ozbiljne prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona koje je podnositeljica prijavila kao žrtva.
Podnositeljica je dalje tvrdila da se prema domaćem pravu kazneno djelo ozbiljne prijetnje bliskoj osobi (među ostalim članu obitelji) progoni po službenoj dužnosti te da ne mora podnijeti privatnu tužbu zbog prijetnje. Policija je od podnositeljice dobila informaciju o postojanju ozbiljnih prijetnji koje je uputio B.S. u dva navrata u kolovozu i rujnu 2015. godine. Dužnost je policije i u opsegu je njezine zakonom propisane nadležnosti da na temelju tih informacija provede kaznene izvide i dostavi njezinu kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu.
Podnositeljica zahtjeva smatrala je da joj Vlada pokušava nametnuti nerazmjeran teret u pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Budući da je bilo očito da su i pokretanje i vođenje kaznenog postupka u nadležnosti policije i Državnog odvjetništva, neopravdano je očekivati od žrtve silovanja, koja je bila podvrgnuta ponovljenoj viktimizaciji, da reagira putem triju različitih sredstava, podnošenjem kaznene prijave, privatne tužbe zbog prijetnje i tužbe zbog diskriminacije.
Podnositeljica je ponovila da dokaziva tvrdnja o ozbiljnom nezakonitom zlostavljanju ne mora biti u obliku kaznene prijave, već može biti bilo koja (pisana ili usmena) radnja kojom se nadležnim tijelima pružaju naznake o nezakonitom postupanju ili prijetnjama. Vladina usporedba predmeta podnositeljice s odlukom Ustavnog suda br. U-IIIBi-2349/2013 nebitna je jer se taj predmet odnosi na neučinkovitu istragu o nezakonitom postupanju policije protiv osumnjičenice za kazneno djelo, a ne vrlo traumatizirane žrtve kao što je podnositeljica.

2. Ocjena Suda

Sud se poziva na opća načela o pretpostavci iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava izložena u predmetu Vučković i drugi protiv Srbije ((preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih predmeta, stavci 69. – 77., 25. ožujka 2014.).
S obzirom na Vladinu tvrdnju da je zahtjev preuranjen, Sud ponavlja da se ocjena toga jesu li domaća pravna sredstava iscrpljena obično provodi u odnosu na datum podnošenja zahtjeva Sudu (vidi Kušić protiv Hrvatske (odl.), br. 71667/17, stavak 101., 10. prosinca 2019.). Činjenica da je, tek nakon što je tužena Vlada obaviještena o ovom predmetu, Državno odvjetništvo pokrenulo ex post facto istragu, koja je uglavnom bespredmetna jer je B.S. u međuvremenu preminuo, a koja sada traje već gotovo četiri godine bez značajnijeg napretka, ne može značiti da Sud nije u mogućnosti razmotriti osnovanost ovog predmeta.
Vlada je dalje ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti kaznenu prijavu protiv pojedinačnih policijskih službenika koji su bili uključeni u njezin predmet, a koji ju navodno nisu zaštitili ili nisu istražili njezine tvrdnje o prijetnji. Sud je već odbio sličan preliminarni prigovor koji je Vlada iznijela u usporedivoj situaciji (vidi Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 74., 11. prosinca 2012.) i ne vidi razlog da presudi drukčije u okolnostima ovog predmeta. Konkretno, Sud primjećuje da je podnositeljica pred raznim domaćim tijelima prigovorila zbog činjenice da joj je B.S. prijetio tijekom privremenog izlaska iz zatvora. Nakon tih prigovora trebala je uslijediti djelotvorna provedba domaćih kaznenopravnih odredbi kako bi se ispunile pretpostavke pozitivnih obveza države na temelju Konvencije. U tim okolnostima, Sud ne vidi kako je podnošenje zasebne kaznene prijave protiv pojedinačnih policijskih ili zatvorskih službenika moglo ispuniti pretpostavku na temelju Konvencije da vlasti zaštite podnositeljicu zahtjeva od ponovljene viktimizacije ili da učinkovito istraže njezine tvrdnje o ozbiljnoj prijetnji. Dodatno, podnositeljica zahtjeva naknadno je podnijela pritužbu na rad policijskih službenika Ministarstvu unutarnjih poslova (vidi stavak 19 ove presude) i u konačnici je obaviještena da nije bilo propusta, neprimjerenog ponašanja ili nezakonitosti u radu policije (vidi stavak 22 ove presude). Stoga, imajući u vidu sve radnje koje je podnositeljica poduzela, Sud smatra da nije bila obvezna podnijeti kaznenu prijavu protiv pojedinačnih policijskih službenika kako je to predložila Vlada.
U pogledu Vladine tvrdnje da je podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti svoje prigovore pred Ustavnim sudom, Sud primjećuje da je ona to i učinila. U iscrpnoj ustavnoj tužbi, koja je sadržavala sve pritužbe na temelju Konvencije naknadno podnesene Sudu, podnositeljica je prigovorila propustu vlasti da ju zaštiti od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije i njihovu propustu da učinkovito istraže ozbiljne prijetnje njezinu životu (vidi stavak 23 ove presude). Međutim, Ustavni sud proglasio je njezinu ustavnu tužbu nedopuštenom iz formalnih razloga smatrajući da podnositeljica tužbu nije podnijela protiv neke odluke koja podliježe ocjeni ustavnosti na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (vidi stavak 24 ove presude). Stoga se ne može reći da podnositeljica zahtjeva nije omogućila Ustavnom sudu da ispita njezine prigovore na temelju Konvencije prije nego što se obratila Sudu.
Konačno, kad je riječ o tvrdnji Vlade da je podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti privatnu tužbu protiv B.S.-a, Sud primjećuje da je, prema članku 139. Kaznenog zakona koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, ozbiljna prijetnja člana obitelji bila kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti (vidi stavak 32 ove presude). U svakom slučaju, Konvencija ne bi zahtijevala od podnositeljice da pokrene privatni kazneni progon u tom kontekstu (vidi Bevacqua i S. protiv Bugarske, br. 71127/01, stavak 83., 12. lipnja 2008.; i, mutatis mutandis, Matko protiv Slovenije, br. 43393/98, stavak 95., 2. studenoga 2006.).
S obzirom na prethodno navedeno, tvrdnje Vlade o neiscrpljenosti moraju se odbiti.
Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je živjela u strahu otkad je saznala da je B.S.-u bio odobren privremeni izlazak iz zatvora. U dva je navrata tražila zaštitu policije, a policija je bila dužna upoznati ju s njezinim pravima kao žrtve. Za policiju je dovoljan dokaz njezine stvarne ugroženosti trebala biti informacija da je podnositeljičin otac tijekom ostvarivanja pogodnosti izlaska za vikend tražio podnositeljicu i prijetio da će je ubiti. Umjesto toga, policija joj je rekla da ne može ništa učiniti osim ako joj B.S. dođe na vrata. Činjenica da Vlada smatra da je policija 11. kolovoza 2015. poduzela sve što je potrebno da zaštiti podnositeljicu provjerom i utvrđivanjem da se B.S. vratio u zatvor nakon odobrenog izlaska, a da nije poduzela ništa u vezi s njezinim tvrdnjama o prijetnji, dokazuje da je policija postupila protivno standardima Konvencije utvrđenima na temelju članka 3. i članka 8.
Budući da je Kaznenim zakonom propisano da se kazneno djelo prijetnje bliskoj osobi progoni po službenoj dužnosti, nije bila obvezna sama podnijeti privatnu tužbu. Podnositeljica nije imala drugog izbora nego zatražiti stručnu pravnu pomoć kako bi zaštitila svoja prava koja su policija i Državno odvjetništvo bili dužni štititi po službenoj dužnosti.
U odnosu na događaj od 3. rujna 2015. podnositeljica zahtjeva istaknula je da je zaključak policijskih službenika da ne postoji neposredna opasnost proizašao tek iz činjenice da je B.S. porekao da joj je uputio prijetnje. Pritom policija nije u dovoljnoj mjeri razmotrila to da se podnositeljica bojala svojeg oca, da se tijekom razgovora s njima tresla i plakala te da je opravdano vjerovala da ju otac prati. Također su postupali na diskriminirajući način zbog njezina romskog podrijetla. Kad je podnositeljica policijske službenike pitala treba li prijetnje prijaviti policijskoj postaji, oni su odgovorili da ne treba jer ih je „upravo prijavila”.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da je policija u odnosu na oba događaja kojima podnositeljica prigovara djelovala brzo, profesionalno, odgovorno i u skladu sa svojim ovlastima. Kad je riječ o događajima od 11. kolovoza 2015., policija je poduzela mjere radi utvrđivanja okolnosti predmeta u roku od deset minuta od podnositeljičina poziva te ju je odmah izvijestila o ishodu. Također je podnositeljicu uputila da ponovno nazove policiju ako ju B.S. pokuša kontaktirati ili ako joj ponovno bude prijetio.
Podnositeljica nakon toga nije iznijela pritužbe na rad policije niti je uputila telefonski poziv ili pisanu pritužbu zatvorskom sustavu kako bi prijavila B.S.-a jer joj je prijetio. Tek se nakon mjesec i pol dana obratila zatvorskom sustavu s pritužbom na pogodnosti odobrene B.S.-u, koje su mu potom odmah ukinute.
Vlada je dalje istaknula da je policija služba koja može intervenirati u slučaju stvarne i neposredne opasnosti za prava osobe. U podnositeljičinu predmetu utvrdila je da je podnositeljica na sigurnom i da je B.S. još uvijek u kaznionici u drugome mjestu. Podnositeljica nije tražila nikakvu dodatnu intervenciju ni postupanje niti je tvrdila da su joj bilo koja prava neposredno ili izravno ugrožena. Nije postojala bojazan da će joj netko nauditi. Isto tako, prema domaćem pravu podnositeljica je jedina ovlaštena pokrenuti kazneni postupak za kazneno djelo prijetnje i to privatnom tužbom nadležnom sudu, što ona nikad nije učinila.
Kad je riječ o događaju od 3. rujna 2015., Vlada je tvrdila da je policijska patrola stigla u roku od 12 minuta nakon podnositeljičina poziva. Saslušala je podnositeljicu i pomogla joj da se smiri. Pronašla je B.S.-a i obavila razgovor s njim. Nakon što je nedvojbeno utvrđeno da nema neposredne opasnosti za podnositeljicu, a budući da podnositeljica nije tražila dodatnu intervenciju policije, prepraćena je do autobusa. Podnositeljica nije iznijela optužbe na postupanje policije toga dana, već je pritužbu podnijela tri tjedna kasnije.
Konačno, Vlada je ponovila da je Državno odvjetništvo u međuvremenu otvorilo istragu kako bi utvrdilo je li bilo propusta u postupanju policije u odnosu na podnositeljicu tijekom oba događaja, a ta je istraga u tijeku.

2. Pisano očitovanje treće strane

(a) Europski centar za prava Roma

Europski centar za prava Roma („ERRC”) ustvrdio je da su u pogledu brojnih mjera romske djevojčice i žene u Europi u lošijem položaju od romskih muškaraca, koji su pak u lošijem položaju od društva u cjelini. Veća je i vjerojatnost da romske djevojčice i žene budu žrtve trgovine ljudima, nasilja u obitelji, prisilnih ili maloljetničkih brakova nego djevojčice i žene koje nisu Romkinje. Uobičajeno je pripisivanje zlostavljanja djevojčica i žena „romskoj kulturi” ili „romskoj tradiciji”; štoviše, to je poznat oblik antiromizma. Dok su u nekim romskim zajednicama stereotipni stavovi o ženama i nasilju nad ženama rašireni, baš kao i u brojnim neromskim skupinama, zamisao da je rodno uvjetovano nasilje svojstveno romskoj kulturi ili tradiciji nije neutralno opažanje, već opasan stereotip.
Kad je riječ o obiteljskom nasilju nad Romkinjama, policija i državni odvjetnici smatraju rodno uvjetovano nasilje „prirodnim” u romskim zajednicama, zbog čega ne pružaju isti odgovor koji bi pružili da žrtva nije Romkinja. Diskriminacija od strane policije i nepostupanje policije znači da Romkinje općenito vjerojatno neće prijaviti zločine počinjene protiv njih. Zbog opasnih stereotipa o romskoj kulturi situacija je još gora za romske djevojčice i žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. U tom okružju romske djevojčice i žene suočene s rodno uvjetovanim nasiljem doživljavaju posebnu vrstu „višestruke” nepravde.
ERRC je pozvao Sud da nepravdu s kojom se romske djevojčice i žene suočavaju opiše kao višestruku kada, primjerice, policija odbije zaštititi ih i od rodno uvjetovanog nasilja i na temelju njihove rase ili etničke pripadnosti. Kada u odnosu na romske djevojčice i žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja policija pruži lošiji odgovor, a taj je loš odgovor povezan s njihovom rasom ili etničkom pripadnošću, to je osobito pogubno za temeljna prava jer nepravdu s kojom se te djevojčice i žene suočavaju čini nevidljivom; ušutkava ih i osobito smanjuje vjerojatnost da će one i druge osobe poput njih potražiti zaštitu u budućnosti.
ERRC je nadalje ustvrdio da, prema Agenciji Europske unije za temeljna prava („FRA”), postoji loš odnos između policijskih snaga u Europi i romskih zajednica. Romske i druge manjine vjerojatno neće kaznena djela protiv osobe: 69 % pripadnika manjina nije prijavilo napade ili prijetnje koje su doživjeli, a 84 % nije prijavilo ozbiljno uznemiravanje. Prema FRA-i, takav mali postotak prijavljivanja uglavnom je uzrokovan nedostatkom povjerenja Roma u policiju koji proizlazi iz pretjeranog zaustavljanja Roma od strane policije i omalovažavajućeg postupanja. Štoviše, godine 2012. kanadske vlasti pripremile su izvješće u kojem se detaljno opisuje sistemsko poticanje na rasnu mržnju i nasilje nad Romima u Hrvatskoj, uglavnom u vezi s komentarima javnih dužnosnika, kao i sporim i neučinkovitim odgovorima vlasti na diskriminaciju, zastrašivanje i nasilje.
U nekom predmetu u kojem je policija zanemarila tvrdnje neke romske djevojčice ili žene izložene prijetnji rodno uvjetovanim nasiljem, a taj je propust policije bio povezan s njezinom etničkom pripadnošću, Sud može doći do općenitog utvrđenja, kao u predmetu Opuz protiv Turske (br. 33401/02, stavci 192. – 198., 9. lipnja 2009.). Međutim, takvi će dokazi biti rijetki; budući da stereotipi znače da se rodno uvjetovano nasilje nad romskim djevojčicama i ženama uglavnom zanemaruje, sveobuhvatne podatke o propustima policije da ih zaštiti još je teže pribaviti.
ERRC je nadalje naglasio da je za Romkinju koja je žrtva rodno uvjetovanog nasilja nasilje koje doživljava oblik spolne diskriminacije, a možda i rasne diskriminacije, ovisno o okolnostima. Kad ju policija odbije zaštititi, a razlog za odbijanje je i njena romska etnička pripradnost, ta je nepravda pogoršana rasnom diskriminacijom; predstavlja višestruku nepravdu koja žrtvu čini „posebno ranjivom”. Važno je da Sud upotrijebi izraz „višestruka” kako bi opisao određenu vrstu nepravde do koje dolazi u tim slučajevima zbog njezina dobro skrivenog oblika i pogubnosti za temeljna prava ljudi koje zatekne takva višestruka nepravda.

(b) Odgovor Vlade na očitovanje treće strane

Vlada je ustvrdila da Hrvatska ne tolerira nasilje, osobito nasilje nad Romima ili Romkinjama. Poduzet je niz mjera i aktivnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini radi suzbijanja svih oblika diskriminacije i nasilja nad romskom manjinom. Policijska akademija osigurava nekoliko nastavnih planova i programa koji su usmjereni na upoznavanje budućih policijskih službenika s borbom protiv diskriminacije i zločina iz mržnje. Nadalje, Ministarstvo unutarnjih poslova provodi niz preventivnih projekata usmjerenih na borbu protiv nasilja nad svim manjinama i nad ženama.
U okviru Nacionalne strategije za uključivanje Roma Ministarstvo unutarnjih poslova vodi posebnu evidenciju svih oblika nasilja nad osobama romskog podrijetla. Dostupni podatci pokazuju da je 2015. godine bilo ukupno 106 nasilnih kaznenih djela nad Romkinjama, koje čine 2,29 % svih zabilježenih žena žrtava kaznenih djela u Hrvatskoj u toj godini. Godine 2016. zabilježena je 121 Romkinja koja je bila žrtva nasilnih kaznenih djela, što čini 2,53 % svih zabilježenih žena žrtava istih djela u toj godini. Godine 2017. zabilježeno je 108 Romkinja koje su bile žrtve nasilnih kaznenih djela, što čini 1,97 % svih zabilježenih žena žrtava istih djela u toj godini.
Vlada je tvrdila da je podnesak treće strane vrlo općenit. Ne sadržava statističke ni bilo koje druge podatke koji bi se neosporno mogli odnositi na Republiku Hrvatsku ili status Romkinja u Republici Hrvatskoj. Isto tako, podnesak treće strane ne odnosi se na određeni trenutak ili vremensko razdoblje u kojem su ti problemi otkriveni u odnosu na Hrvatsku.

3. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud je ranije presudio da vlasti imaju pozitivne obveze, u nekim slučajevima na temelju članka 2. ili 3. Konvencije, a u drugim slučajevima na temelju članka 8. zasebno ili u vezi s člankom 3., da: (a) u praksi uspostave i primjenjuju odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja privatnih osoba; (b) poduzmu razumne mjere kako bi se izbjegla stvarna i neposredna opasnost od ponovljenog nasilja za koje su vlasti znale ili su morale znati, te (c) provedu učinkovitu istragu o činovima nasilja (vidi, među najnovijim predmetima, X i drugi protiv Bugarske [VV], br. 22457/16, stavak 178., 2. veljače 2021.; Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavak 164., 15. lipnja 2021.; i također Volodina protiv Rusije (br. 2), br. 40419/19, stavak 49., 14. rujna 2021. i ondje navedene predmete).
Sud ponavlja da je obveza provođenja učinkovite istrage o svim činovima nasilja u obitelji bitan element obveza države na temelju članka 3. Konvencije (vidi, kao novi izvor prava, predmet Tunikova i drugi protiv Rusije, br. 55974/16 i tri druga zahtjeva, stavak 114., 14. prosinca 2021.). Da bi bila učinkovita, takva istraga mora biti brza i temeljita; ti se zahtjevi primjenjuju na postupak u cjelini, među ostalim i na fazu suđenja (vidi M.A. protiv Slovenije, br. 3400/07, stavak 48., 15. siječnja 2015., i Kosteckas protiv Litve, br. 960/13, stavak 41., 13. lipnja 2017.). Vlasti trebaju poduzeti sve razumne korake kako bi osigurale dokaze koji se odnose na incident, među ostalim provođenje vještačenja. Prilikom postupanja u slučajevima nasilja u obitelji potrebna je posebna revnost, a u tijeku domaćeg postupka potrebno je uzeti u obzir posebnu prirodu nasilja u obitelji. Obveza države da provede istragu neće biti ispunjena ako zaštita koju pruža domaće pravo postoji samo u teoriji; iznad svega, mora biti učinkovita i u praksi, a to zahtijeva brzo ispitivanje predmeta bez nepotrebnih odlaganja (vidi gore navedeni predmet Opuz, stavci 145. – 151. i 168.; T.M. i C.M. protiv Republike Moldavije, br. 26608/11, stavak 46., 28. siječnja 2014.; i Talpis protiv Italije, br. 41237/14, stavci 106. i 129., 2. ožujka 2017.). Načelo učinkovitosti znači da domaća pravosudna tijela ni u kojem slučaju ne smiju biti spremna dopustiti da nanesena tjelesna ili psihološka patnja prođe nekažnjeno. To je bitno za očuvanje povjerenja javnosti u vladavinu prava i podrške javnosti vladavini prava te za izbjegavanje privida snošljivosti i dosluha tih tijela u pogledu činova nasilja (vidi Okkalı protiv Turske, br. 52067/99, stavak 65., ECHR 2006-XII (izvadci)).

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

(i) Je li podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta postupanju protivnom članku 3.?

Kako bi spadalo u područje primjene članka 3. Konvencije, zlostavljanje mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena toga je li taj minimalni stupanj dosegnut ovisi o brojnim čimbenicima, koji uključuju narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, ali i spol žrtve te odnos između žrtve i počinitelja postupanja. Čak i u izostanku stvarne tjelesne ozljede ili intenzivne tjelesne ili duševne patnje, postupanje kojim se ponižava ili omalovažava pojedinca, pri čemu se ne poštuje ili se umanjuje njegovo ljudsko dostojanstvo, ili se pobuđuje osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji bi mogao slomiti moralni i tjelesni otpor pojedinca, može se smatrati ponižavajućim i također podliježe zabrani utvrđenoj u članku 3. Treba istaknuti i da može biti dovoljno da se žrtva osjeća poniženo, čak i ako drugi ne smatraju da je to slučaj (vidi Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09, stavci 86. – 87, ECHR 2015).
Sud na početku primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u ovom predmetu vrlo traumatizirana mlada žena romskog podrijetla, koja je bila žrtva užasnog seksualnog zlostavljanja bliskog člana obitelji u vrlo ranoj dobi. Nakon osude B.S.-a promijenila je ime, frizuru i mjesto boravišta, podvrgnula se opsežnoj terapiji i započela je novi život.
Prigovori podnositeljice Sudu odnose se na navodni propust vlasti da ju zaštiti od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije od strane B.S.-a s obzirom na njegove navodne ozbiljne prijetnje njezinu životu (vidi stavak 48 ove presude) te na njihov propust da učinkovito istraže te navodne prijetnje.
Sud je već priznao da su prijetnje oblik psihološkog nasilja i da ranjiva žrtva može osjećati strah bez obzira na objektivnu prirodu takvog zastrašujućeg ponašanja (vidi Volodina protiv Rusije, br. 41261/17, stavak 98., 9. srpnja 2019.; i gore navedeni predmet Tunikova i drugi, stavak 119.). Odbor Ujedinjenih naroda za uklanjanje diskriminacije žena također je naveo da rodno uvjetovano nasilje, da bi se smatralo takvim, ne mora uključivati „izravnu i neposrednu prijetnju životu ili zdravlju žrtve” (vidi gore navedeni predmet Volodina, stavak 56.). U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva tvrdila je da se bojala daljnjeg zlostavljanja i odmazde B.S.-a, što je proizlazilo iz neizravne prijetnje njezinu životu koju je primila (vidi stavak 66 ove presude).
S obzirom na prethodnu tjelesnu bol i prekomjernu psihološku traumu koje je doživjela, Sud ne sumnja da je strah podnositeljice bio i stvaran i intenzivan (vidi i detaljan opis njezina duševnog stanja u njezinoj ustavnoj tužbi navedenoj u stavku 23 ove presude). Zajedno s tjeskobom i osjećajem nemoći koje je podnositeljica osjećala u danim okolnostima, gore navedeno predstavljalo je, prema mišljenju Suda, nečovječno postupanje u smislu članka 3. Konvencije (usporedi Mudric protiv Republike Moldavije, br. 74839/10, stavak 45., 16. srpnja 2013.; Eremia protiv Republike Moldavije, br. 3564/11, stavak 54., 28. svibnja 2013.; i gore navedeni predmet Volodina, stavak 75.).

(ii) Jesu li vlasti ispunile svoje obveze na temelju članka 3.?

Ono što je Sud pozvan ispitati u ovom predmetu jest primjerenost zaštite tjelesnog i psihološkog integriteta podnositeljice zahtjeva nakon navodnih ozbiljnih prijetnji koje je primila od B.S.-a tijekom njegova privremenog izlaska iz zatvora.
S tim u vezi, Sud primjećuje da se podnositeljica zahtjeva obratila policiji u tri odvojena navrata obavještavajući ju o ozbiljnoj prijetnji koju joj je uputio B.S. S obzirom na okolnosti ovog predmeta i imajući na umu da zabrana zlostavljanja na temelju članka 3. Konvencije obuhvaća sve oblike nasilja u obitelji, uključujući prijetnje smrću, i da svaki takav čin aktivira obvezu provođenja istrage, vlasti su imale dužnost istražiti tvrdnje o ozbiljnoj prijetnji životu podnositeljice (vidi gore navedeni predmet Volodina, stavak 98., i gore navedeni predmet Tunikova i drugi, stavak 119.). Međutim, ni u jednom od tih slučajeva policija nije pokrenula odgovarajuću kaznenu istragu, što je bila dužna učiniti prema domaćem pravu (vidi stavke 33 i 34 ove presude).
Prvi put, 11. kolovoza 2015., podnositeljica zahtjeva nazvala policiju i rekla da se boji jer misli da je B.S. pobjegao iz zatvora i prijeti joj preko određenih srodnika. Uvjerili su je da B.S. nije pobjegao i rekli joj da se ništa ne može poduzeti osim ako joj on ne dođe na vrata (vidi stavak 10 ove presude). Na temelju materijala u spisu Sud ne može zaključiti je li tijekom tog razgovora podnositeljica jasno navela da je B.S. izrekao ozbiljne prijetnje njezinu životu.
Drugi put kada je policija obaviještena o situaciji bilo je 3. rujna 2015. kada je intervenirala na autobusnom kolodvoru nakon poziva podnositeljice. Kada su stigli na mjesto događaja, dva muška policijska službenika zatekla su podnositeljicu zahtjeva, mladu Romkinju, izuzetno uznemirenu kako se trese i plače (vidi stavak 14 ove presude). Saznali su i da je bila žrtva gnusnih seksualnih zločina koje je počinio blizak član obitelji. Tom prilikom, kako je jasno zabilježeno u policijskom izvješću o intervenciji izrađenom 13. listopada 2015., podnositeljica je rekla policiji da je B.S. preko srodnika prijetio da će ju ubiti (vidi stavak 15 ove presude).
Sud primjećuje da prema hrvatskom pravu nije potreban nikakav poseban obrazac za kaznenu prijavu; ona se može podnijeti usmeno ili u pisanom obliku (vidi stavak 33 ove presude). Prema mjerodavnom zakonodavstvu, policija je dužna provesti kaznene izvide kad god sazna za tvrdnje da je možda počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti (vidi stavke 33 i 34 ove presude). Budući da ozbiljna prijetnja člana obitelji predstavlja kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, kako je gore navedeno (vidi stavke 32 i 63 ove presude), policija je barem u tom trenutku trebala pokrenuti kaznene izvide o tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, osobito obavljanjem razgovora sa srodnicima koje je podnositeljica spomenula.
Policija je nadalje bila dužna obavijestiti nadležno državno odvjetništvo o rezultatima svojih kaznenih izvida o tom pitanju (vidi stavke 33 i 34 ove presude; vidi i Remetin protiv Hrvatske (br. 2), br. 7446/12, stavci 105. i 115., 24. srpnja 2014.). Čak i da su vlasti u konačnici zaključile da se tvrdnje podnositeljice odnose na kazneno djelo koje se progoni po privatnoj tužbi ili da radnje kojima se prigovara nemaju obilježja kaznenog djela, policija ju je trebala o tome obavijestiti (vidi stavak 34 ove presude), ali to nikada nije učinila.
Konačno, treći put kada se podnositeljica zahtjeva obratila policiji, bilo je to putem dopisa koji je napisala njezina odvjetnica, u kojem se pritužila na propust policije da odgovori na njezinu bojazan i u kojem je zatražila da policija poduzme odgovarajuće mjere kako bi zaštitila njezin tjelesni integritet. I tada je podnositeljica zahtjeva izričito zatražila da se njezina prijava o navodnoj ozbiljnoj prijetnji koju je uputio B.S. dostavi nadležnom državnom odvjetništvu (vidi stavak 19 ove presude). Međutim, to nikada nije učinjeno, već je njezin dopis shvaćen kao puka pritužba na rad policije, zbog čega je pokrenuta interna istraga u Ministarstvu unutarnjih poslova. Ponovno se taj dopis nije smatrao dovoljnom osnovom da policija pokrene kaznene izvide s ciljem utvrđivanja toga jesu li njezine tvrdnje o ozbiljnoj prijetnji njezinu životu bile osnovane.
Podnositeljica zahtjeva, uz podršku umješača treće strane, tvrdila je da je do gore opisanog omalovažavajućeg ponašanja policijskih službenika došlo zbog njezina romskog etničkog podrijetla. Međutim, ni okolnosti kako su opisane ni bilo koji relevantni dokazi kao što su statistički podaci ne potkrepljuju tvrdnju o diskriminaciji na temelju romskog podrijetla podnositeljice. Ipak, Sud primjećuje da gore navedeni propust policije da raspozna ozbiljnost podnositeljičinih tvrdnji nije bio samo očito u suprotnosti s domaćim zakonom (vidi stavak 93 ove presude) već je zasigurno i podnositeljicu izložio stalnom strahu te je zbog njega dulje vrijeme živjela u neizvjesnosti. U predmetu kao što je ovaj, u kojem su vlasti bile svjesne posebne ranjivosti podnositeljice zahtjeva zbog njezina spola, etničkog podrijetla i trauma iz prošlosti, Sud smatra da su na njezine kaznene prijave trebale reagirati brzo i učinkovito kako bi je zaštitile od ostvarivanja te prijetnje, kao i od zastrašivanja, odmazde i ponovljene viktimizacije (vidi stavak 45 ove presude).
Ukratko, iako je točno da je privremeni izlazak B.S.-a iz zatvora u konačnici obustavljen i da je protjeran iz Hrvatske odmah nakon što je pušten iz zatvora, Sud ne može zanemariti činjenicu da, prije nego što je tužena Vlada obaviještena o ovom zahtjevu, policija nikada nije čak ni pokrenula kaznene izvide, a kamoli ozbiljnu istragu podnositeljičinih tvrdnji o ozbiljnoj prijetnji, kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti prema domaćem pravu (vidi stavke 32 i 94 ove presude).
Štoviše, prema mišljenju Suda, vlasti nikada nisu ozbiljno pokušale sveobuhvatno sagledati podnositeljičin predmet u cjelini, uključujući obiteljsko nasilje kojemu je prethodno bila izložena, što je potrebno u ovoj vrsti predmeta (usporedi gore navedeni predmet Tunikova i drugi, stavak 116.).
Prethodno navedena razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da hrvatske vlasti nisu provele učinkovitu istragu tvrdnji posebno ranjive žrtve silovanja o ozbiljnoj prijetnji njezinu životu, u suprotnosti s člankom 3. Konvencije.
Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoja gora navedena utvrđenja (vidi stavak 100 ove presude), Sud smatra da je ispitao glavno pravno pitanje otvoreno u ovom zahtjevu. Stoga smatra da je preostali prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 3. o propustu vlasti da ju zaštite od ponovljene viktimizacije i zastrašivanja dopušten, ali da nije potrebno donijeti posebnu odluku o njemu (vidi Centar za pravna istraživanja u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014).

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je i da su, zbog njezina romskog podrijetla, domaće vlasti zauzele omalovažavajući stav prema njezinim tvrdnjama o prijetnjama koje je uputio B.S., u suprotnosti s člankom 14. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

A. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva jer nikad nije podnijela tužbu za zaštitu od diskriminacije na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije. Tvrdila je da podnositeljicu zahtjeva nije diskriminiralo nijedno državno tijelo. Policija je pravovremeno, brzo i profesionalno odgovorila na svaki njezin poziv, a podnositeljica nije dokazala da je policija ikako prema njoj postupala na diskriminirajući način ili da bi postupala drukčije prema bilo kojoj drugoj neromskoj osobi u istoj situaciji.
Podnositeljica zahtjeva nije se složila. Tvrdila je da su policijski službenici postupali nezakonito i neprofesionalno, na način kojim su joj uzrokovane duševna bol i patnja. Povrede njezinih prava koje je policija počinila svojim radnjama i propustima bile su izravno povezane s činjenicom da je ona osoba romskog podrijetla. Naglasila je da takva praksa nije bila neuobičajena u Hrvatskoj.

B. Ocjena Suda

1. Dopuštenost

Sud je već utvrdio da su Zakonom o suzbijanju diskriminacije predviđena dva alternativna načina putem kojih pojedinac može tražiti zaštitu od diskriminacije: može ili podnijeti svoj prigovor zbog diskriminacije u postupku koji se odnosi na glavni predmet spora ili odabrati odvojen parnični postupak zbog diskriminacije, kako je predviđeno člankom 17. tog zakona (vidi stavak 35 ove presude).
S obzirom na to da je podnositeljica zahtjeva u ovom predmetu izrijekom prigovorila zbog diskriminacije i pred Ministarstvom unutarnjih poslova i pred Ustavnim sudom (vidi stavke 19 i 23 ove presude), Sud smatra da nije bila obvezna koristiti se nekim drugim pravnim sredstvom na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije koje u biti ima isti cilj kako bi ispunila pretpostavke članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi Guberina protiv Hrvatske, br.23682/13 , stavak 50, 22. ožujka 2016., i Jurčić protiv Hrvatske, br. 54711/15, stavak 52., 4. veljače 2021.). Prema tome, prigovor Vlade mora se odbiti.
Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2. Osnovanost

Sud primjećuje da je pri ispitivanju podnositeljičinih prigovora na temelju članka 3. Konvencije već uzeo u obzir posebnu ranjivost podnositeljice zahtjeva kao Romkinje i žrtve teških kaznenih djela protiv spolne slobode (vidi stavke 86, 93 i 97 ove presude). S obzirom na prethodno navedeno, smatra da u ovom predmetu nije otvoreno zasebno pitanje na temelju članka 14. Konvencije (usporedi Mile Novaković protiv Hrvatske, br. 73544/14, stavci 75. – 76., 17. prosinca 2020.).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

C. Šteta

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 40.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je osporila to potraživanje.
Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede u ovom predmetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositeljici zahtjeva iznos od 12.000,00 eura na ime nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

D. Troškovi i izdatci

Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 35.790,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 4.770,00 eura) na ime troškova i izdataka. Konkretno, potraživala je 10.790,00 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 25.000,00 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
Vlada je osporila to potraživanje.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 4.500,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva.

E. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD

utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten
presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu neprovođenja učinkovite istrage
presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da nije potrebno ispitati prigovor na temelju članka 3. Konvencije u pogledu navodnog daljnjeg propusta države da zaštiti podnositeljicu od zastrašivanja i ponovljene viktimizacije
presuđuje jednoglasno da se ne otvara zasebno pitanje na temelju članka 14. u vezi s člancima 3. ili 8. Konvencije
presuđuje, sa šest glasova prema jednom, (a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 12.000,00 EUR (dvanaest tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(ii) 4.500,00 EUR (četiri tisuće petsto eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. rujna 2022. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Renata Degener	Marko Bošnjak
Tajnica	Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:

(a) djelomično suprotstavljeno mišljenje suca Wojtyczeka

(b) djelomično suprotstavljeno mišljenje suca Derenčinovića.

M.B.

R.D.

DJELOMIČNO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1. U potpunosti se slažem sa svojim kolegama da prijetnje smrću treba temeljito istražiti, procesuirati i kazniti.

Istodobno, u kaznenoprocesnom pravu mora se uspostaviti ravnoteža između suprotstavljenih interesa i zaštititi ne samo navodne žrtve već i druge osobe od neosnovanih optužbi za počinjenje kaznenih djela. Stoga, prijava iznesena vlastima od privatne osobe u kojoj se navodi da je netko počinio kazneno djelo mora ispunjavati određene minimalne pretpostavke potkrijepljenosti i ozbiljnosti. Štoviše, osoba koja podnosi kaznenu prijavu mora biti propisno obaviještena o kaznenoj odgovornosti za lažno optuživanje. Postizanje odgovarajuće ravnoteže između svih suprotstavljenih interesa u konkretnom predmetu može biti vrlo težak zadatak, stoga je potrebno ostaviti određenu slobodu procjene u tom pogledu domaćim vlastima.

2. U ovom predmetu, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da joj je otac prijetio smrću preko njezinih tetki. Podnositeljica je spomenula te neizravne prijetnje tri puta prilikom obraćanja vlastima (vidi stavke 9., 12. – 15. i 19. presude). Iz dostupnih materijala proizlazi da su vlasti smatrale da te informacije o navodnom kaznenom djelu, koje je podnositeljica dostavila u relevantno vrijeme, nisu bile dostatno potkrijepljene te da stoga te tvrdnje ne ispunjavaju minimalne uvjete za pokretanje istrage.

Ne isključujem mogućnost da je ta ocjena domaćih vlasti mogla biti neopravdana; međutim, u postupku pred Sudom nema dovoljno dokaza koji bi pokazali da je predmetna ocjena bila netočna, a kamoli da su domaće vlasti postupale u lošoj vjeri. Štoviše, one su imale prednost izravnog kontakta s različitim dotičnim osobama i bile su u boljem položaju da ocijene cijelu situaciju, uključujući, inter alia, neverbalnu komunikaciju uključenih osoba. Nadalje napominjem da su vlasti poduzele nekoliko mjera kako bi zaštitile podnositeljicu (vidi, konkretno, stavke 10., 12., 18., 25. i 26. presude) i kako bi utvrdile točne okolnosti predmeta (vidi stavke 27. – 31.).

U svakom slučaju, nakon što je podnositeljici postalo jasno da policija njezine navode ne smatra dostatno potkrijepljenima, ništa ju nije spriječilo da službeno podnese pisanu kaznenu prijavu policiji u kojoj svoje tvrdnje da je počinjeno kazneno djelo potkrjepljuje dovoljno detaljnim prikazom relevantnih događaja. Nema razloga smatrati da vlasti ne bi propisno ispitale i istražile takvu potkrijepljenu pisanu prijavu.

3. Iz gore navedenih razloga, smatram da nije utvrđeno da su hrvatske vlasti prekršile svoje obveze na temelju članka 3. Konvencije.

DJELOMIČNO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA DERENČINOVIĆA

I. UVOD

1. Slažem se s odlukom većine da se utvrdi povreda članka 3. Konvencije zbog propusta vlasti da provedu učinkovitu istragu o tvrdnjama žrtve. Podnositeljica zahtjeva u ovom predmetu posebno je ranjiva mlada Romkinja kojoj je otac, ranije osuđen za silovanje i druga teška kaznena djela (rodoskvrnuće) i prekršaje (nasilje u obitelji) počinjene protiv nje, prijetio smrću preko njihovih srodnika dok je bio privremeno pušten iz zatvora u kojem je služio kaznu (privremeni izlazak iz zatvora). Činjenice predmeta ukazuju na to da vlasti nisu poduzele mjere da učinkovito istraže prigovore podnositeljice zahtjeva.

2. Međutim, smatram da je pristup većine preuzak. Usredotočivši se isključivo na neprovođenje učinkovite kaznene istrage i zanemarivši kontekst dugotrajne i ponovljene viktimizacije podnositeljice zahtjeva od strane njezina oca, većina je propustila priliku odlučiti o prigovorima o propustu vlasti da poduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu žrtve. Pozitivne obveze države u borbi protiv nasilja u obitelji nisu ograničene na učinkovitu istragu. One uključuju i obvezu zaštite žrtava nasilja u obitelji (vidi Volodina protiv Rusije, br. 41261/17, stavak 86., 9. srpnja 2019., s daljnjim upućivanjima).

To se osobito odnosi na slučajeve ponovljene viktimizacije, kao što je ovaj (vidi, primjerice, još jedan predmet protiv tužene države koji se odnosi na ponovljena djela nasilja u obitelji, A protiv Hrvatske, br. 55164/08, 14. listopada 2010.). S obzirom na to da u ovom predmetu nije bila poduzeta nijedna mjera zaštite žrtve, ne mogu se složiti s odlukom većine da „nije potrebno donijeti posebnu odluku” o „preostal[om] prigovor[u] podnositeljice zahtjeva na temelju članka 3. o propustu vlasti da ju zaštite od ponovljene viktimizacije i zastrašivanja” (vidi stavak 101. presude). 3. Čvrsto sam uvjeren da je propust da se zaštiti podnositeljicu u ovom predmetu bio jednako važan kao i neprovođenje učinkovite istrage. On je doveo i do teških štetnih posljedica za žrtvu. Propust da se posebno ranjivu žrtvu zaštiti od dugotrajne i ponovljene viktimizacije rezultirao je dubokom psihološkom traumom, intenzivnom patnjom i strahom za njezinu budućnost. Doista, kao što je Sud već naglasio, opća i diskriminirajuća pasivnost tijela nadležnih za provedbu zakona u odnosu na tvrdnje o nasilju u obitelji može stvoriti okružje pogodno za daljnje širenje nasilja počinjenog nad žrtvama (vidi A i B protiv Gruzije, br. 73975/16, stavak 49., 10. veljače 2022.). Stoga smatram da su pozitivne obveze u ovom predmetu prekršene ne samo zbog neprovođenja učinkovite istrage već i zbog propusta da se zaštiti žrtvu teških kaznenih djela nasilja u obitelji koja su protiv nje počinjena u više navrata, među ostalim i prijetnje njezinu životu, od strane njezina oca prije i poslije njegove osude.

II. OBVEZA ZAŠTITE ŽRTVE

4. Moram se složiti s utvrđenjem većine da „vlasti nikada nisu ozbiljno pokušale sveobuhvatno sagledati podnositeljičin predmet u cjelini, uključujući obiteljsko nasilje kojemu je prethodno bila izložena, što je potrebno u ovoj vrsti predmeta” (vidi stavak 99. presude). S tim u vezi, još mi je manje jasno zašto je većina, nakon što je utvrdila da je prigovor koji se odnosi na obvezu zaštite žrtve dopušten, odbila provesti analizu i odlučiti o osnovanosti preostalih navoda podnositeljice u vezi s propustom vlasti da ju zaštite od ponovljene viktimizacije i zastrašivanja.

5. Činjenica da je podnositeljica zahtjeva bila ranjiva žrtva koja je promijenila svoje ime, boravište i fizički izgled nakon što ju je otac silovao i zlostavljao i kojoj je on ponovno prijetio tijekom privremenog izlaska iz zatvora, prema mojemu mišljenju, bez ikakve sumnje dovodi do pozitivne obveze u pogledu zaštite žrtve.

6. Jasni su standardi utvrđeni u sudskoj praksi Suda. Kako bi se aktivirala pozitivna obveza na temelju članka 3. Konvencije, „potrebno je utvrditi da su vlasti u dano vrijeme znale ili su morale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika od zlostavljanja identificiranog pojedinca zbog kriminalnih radnji treće strane i da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, moglo očekivati da će se njima izbjeći taj rizik” (vidi Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, stavak 139., 24. srpnja 2012.). Nadalje, u kontekstu nasilja u obitelji, Sud je objasnio da se rizik od stvarne i neposredne prijetnje mora ocijeniti uzimajući u obzir poseban kontekst nasilja u obitelji. U takvoj situaciji nije riječ samo o obvezi pružanja opće zaštite društvu već, prije svega, o vođenju računa o ponavljanju uzastopnih epizoda nasilja unutar neke obitelji. Sud je stoga u brojnim predmetima utvrdio da, čak i kada vlasti nisu bile potpuno pasivne, ipak nisu ispunile svoje obveze na temelju članka 3. Konvencije jer mjere koje su poduzele nisu zaustavile zlostavljača u daljnjem vršenju nasilja nad žrtvom (vidi gore navedeni predmet Volodina, stavak 86.).

7. Ti su standardi razvijeni u predmetima o nasilju u obitelji u kojima je Sud utvrdio da vlasti imaju „pozitivne obveze … da: (a) u praksi uspostave i primjenjuju odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja privatnih osoba; (b) poduzmu razumne mjere kako bi se izbjegla stvarna i neposredna opasnost od ponovljenog nasilja za koje su vlasti znale ili su morale znati te (c) provedu učinkovitu istragu o činovima nasilja (vidi, među najnovijim predmetima, X i drugi protiv Bugarske [VV], br. 22457/16, stavak 178., 2. veljače 2021.; Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavak 164., 15. lipnja 2021.; i također Volodina protiv Rusije (br. 2), br. 40419/19, stavak 49., 14. rujna 2021., i ondje navedene predmete)” (vidi stavak 83. presude).

8. U tom pogledu htio bih istaknuti da je neprimjeren odgovor na nasilje u obitelji rijetko ograničen na neučinkovitu istragu. Propust da se provede istraga nasilja u obitelji često je povezan s propustom da se zaštiti žrtvu (usporedi gore navedeni predmet A protiv Hrvatske). Nepostojanje pristupa usmjerenog na žrtvu pri primjeni zaštitnih mehanizama dovodi do kršenja pozitivne obveze da se žrtve nasilja u obitelji zaštiti i da im se pruži pomoć. Stoga, u ovom predmetu, osim propusta da istraže tvrdnje o ozbiljnim prijetnjama, policija i druga nadležna tijela nisu provela nikakvu procjenu rizika, čak ni onu najosnovniju, kako bi žrtvu zaštitila od ponovljene viktimizacije (usporedi Talpis protiv Italije, br. 41237/14, stavak 116., 2. ožujka 2017.).

III. NEPROVOĐENJE PROCJENE RIZIKA

9. Iz kontakta podnositeljice zahtjeva s policijom (vidi stavke 9. – 15. presude) i njezine pritužbe na rad policije (vidi stavke 16. – 24. presude) vidljivo je da vlasti nisu provele odgovarajuću procjenu rizika kako bi ju zaštitile od ponovljene viktimizacije.

10. Obveza zaštite žrtava podrazumijeva da sva nadležna tijela (ne samo policija) moraju odgovoriti učinkovito i od slučaja do slučaja provođenjem procjene rizika i upravljajući rizikom kako bi se uklonila prijetnja sigurnosti žrtava nasilja u obitelji. Preduvjeti za takve aktivnosti uključuju standardne operativne postupke i suradnju među nadležnim tijelima. Osim toga, pri procjeni rizika mora se uzeti u obzir ponovljeno nasilje nad žrtvom, uključujući prijetnje smrću. Sud je te standarde razradio u predmetu Kurt (gore naveden, stavci 167. – 174.), u kojem je od vlasti zahtijevao da provedu „samostalnu”, „proaktivnu” i „sveobuhvatnu” procjenu rizika od postupanja protivnog članku 3.

11. U ovom predmetu, nakon što je zaprimljeno nekoliko prijava od podnositeljice zahtjeva, nije provedena nijedna mjera procjene rizika. Nije bilo ni minimalnog stupnja proaktivnosti nadležnih tijela ili bilo kakve suradnje s njihove strane u zaštiti žrtve. Treba napomenuti da su sve mjere koje su vlasti poduzele bile reaktivne (ex post facto) i da su provedene kao odgovor na pritužbe podnositeljice zahtjeva. Čini se da se podnositeljica nekako izgubila u sustavu postavši potpuno nevidljiva. To je zasigurno rezultiralo produbljivanjem njezinih osjećaja nesigurnosti, frustracije i duboke traume, osobito u svjetlu njezine ranije viktimizacije i straha za budućnost. Ozbiljne tvrdnje podnositeljice o prijetnjama smrću nisu bile učinkovito istražene i nije joj pružena odgovarajuća zaštita ili pomoć. Primjerice, kad je podnositeljica 11. kolovoza 2015. nazvala policiju navodeći da je njezin silovatelj pobjegao iz zatvora i da se boji, uvjerili su ju da B.S. nije pobjegao iz zatvora i rekli joj da kontaktira najbližu policijsku postaju u slučaju da ju B.S. pokuša osobno kontaktirati (vidi stavak 10. presude). Iako ostaje nejasno je li tijekom tog razgovora podnositeljica jasno navela da je B.S. izrekao ozbiljne prijetnje njezinu životu, mora se primijetiti omalovažavajući stav operaterke policije, koja je trebala biti stručno osposobljena za rješavanje svih vrsta situacija, uključujući i situacije u kojoj je teško traumatizirana osoba izrazila strah od ponovljene viktimizacije. Sličan stav bio je vidljiv i u postupanju policijskih službenika 3. rujna 2015., kada su samo razgovarali s osumnjičenikom, koji je opovrgnuo sve optužbe, te prepratili i podnositeljicu i B.S.-a do njihovih autobusa, unatoč tome što su bili obaviješteni da je B.S. preko podnositeljičinih srodnika prijetio da će ju ubiti (vidi stavak 13. presude)

12. Vlasti su uglavnom zanemarile profil počinitelja (višestruko osuđivan u Hrvatskoj i inozemstvu za teška kaznena djela i prekršaje) i žrtve (mlada Romkinja, kći počinitelja, koja je u više navrata silovana i zlostavljana te je promijenila fizički izgled, ime i boravište). Policija nije provela izvide ni propisno obavijestila državnog odvjetnika o tvrdnjama žrtve da je izložena prijetnjama smrću. Istodobno, nije pokrenula ni odgovarajuću procjenu rizika. U predmetima o nasilju u obitelji procjena rizika trebala bi se provoditi sinergijski s učinkovitom istragom. Iste činjenice treba uzeti u obzir sve dok neke posebne okolnosti u kasnijoj fazi ne opravdaju razdvajanje tih dvaju postupaka koji oba ulaze u opseg pozitivnih obveza na temelju članka 3. Konvencije.

13. U ovom predmetu propust policije da provede izvide i ispita srodnike podnositeljice zahtjeva kojima je njezin otac navodno izrazio svoje namjere (prijetnja životu podnositeljice zahtjeva) nije samo štetan sa stajališta neučinkovite (u ovom predmetu nepostojeće) istrage, već i sa stajališta procjene rizika za sigurnost žrtve. Isto vrijedi i za nepoduzimanje mjera kako bi se provjerilo ima li otac podnositeljice vatreno oružje izvan zatvora. Isto tako, nisu obavljeni nikakvi dodatni razgovori s podnositeljicom kako bi se ocijenila njezina situacija i kako bi joj se pružila pomoć koja joj je možda potrebna nakon što je bila podvrgnuta navodnoj ponovljenoj viktimizaciji.

14. U tom pogledu vrijedi primijetiti dio Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2015., navedenog u presudi (koje je relevantno za razdoblje koje se odnosi na ovaj predmet), u kojem je, među ostalim, navedeno da pri postupanju u slučajevima nasilja u obitelji vlasti „često ne uzima[ju] u obzir, niti u prijavi/optužnom prijedlogu navod[e] cjelokupan kontekst i kronologiju nasilja između članova obitelji, odnosno žrtve i nasilnika, posebice tzv. povijest nasilja u obitelji ili prethodno počinjeno nasilje, bez obzira je li ono ranije prijavljivano ili ne, već se isključivo bave događajem zbog kojeg interveniraju” (vidi stavak 42. presude).

15. Iako je točno da se podnositeljičin otac vratio u zatvor ubrzo nakon upućivanja prijetnji po život svojoj kćeri preko njihovih srodnika i da mu neko vrijeme nije odobren privremeni izlazak (nakon što je podnositeljica, a ne policija, obavijestila zatvorske vlasti o incidentu), iz spisa je vidljivo da je zabrana privremenog izlaska iz zatvora bila samo privremena. Nadalje, dokumenti u spisu ukazuju na to da, pri odlučivanju o njegovu uvjetnom otpustu, nadležna tijela nisu razmatrala podnositeljičine prijave o prijetnjama smrću, već samo zdravstveno stanje zatvorenika. Isto tako, rješenje o protjerivanju oca podnositeljice i druge mjere koje su vlasti poduzele u ovom predmetu također su donesene izvan konteksta procjene rizika. Otac podnositeljice zahtjeva protjeran je u Bosnu i Hercegovinu očito ne kako bi se podnositeljicu zaštitilo od ponovljene viktimizacije, već samo zato što je on bio strani državljanin koji nije imao reguliran status u Hrvatskoj. Ništa u spisu ne ukazuje na to da je podnositeljica bila obaviještena o njegovu uvjetnom otpustu ili o njegovu protjerivanju.

IV. ZAKLJUČAK

16. U ovom predmetu nije provedena nikakva procjena rizika, a kamoli „samostalna”, „proaktivna” i „sveobuhvatna” kako to zahtijeva sudska praksa Suda. Vlasti su znale za postojanje stvarnog i neposrednog rizika od zlostavljanja identificiranog pojedinca zbog kriminalnih radnji treće strane i nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, moglo očekivati da će se njima izbjeći taj rizik. Nadalje, nisu uzele u obzir ponavljanje uzastopnih epizoda nasilja unutar obitelji te posljedično nisu ispunile svoju obvezu na temelju članka 3. Konvencije da žrtvu zaštite od nasilja.

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

___________________________________________________________________________

Prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF J.I. v. CROATIA

(Application no. 35898/16)

JUDGMENT

Art 3 (procedural) • Failure to effectively investigate alleged death threats against vulnerable rape victim by her abuser and father, in breach of domestic law

STRASBOURG

8 September 2022

FINAL

30/01/2023

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of J.I. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Marko Bošnjak, President,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Ioannis Ktistakis,
Davor Derenčinović, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 35898/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms J.I. (“the applicant”), on 17 June 2016;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the decision not to have the applicant’s name disclosed;

the observations submitted by the respondent Government and the observations in reply submitted by the applicant;

the comments submitted by the European Roma Rights Centre, who were granted leave to intervene by the President of the Section;

Having deliberated in private on 7 June 2022 and 28 June 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that last-mentioned date:

INTRODUCTION

1. The applicant’s father was imprisoned on several counts of rape and incest against her. During his prison leave, he had allegedly threatened to kill the applicant through their relatives because he held her responsible for his imprisonment. The applicant complained about the inadequacy of the authorities’ response to her allegations of serious threat by her father, maintaining that she had been discriminated against on the basis of her Roma origin.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1988 and lives in Zagreb. She was represented by Mrs S. Bezbradica Jelavić, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

4. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

BACKGROUND OF THE CASE

5. On 12 May 2009 the applicant’s father, B.S., was convicted and sentenced to eight years’ imprisonment on charges of multiple acts of rape and incest against the applicant. He was also found guilty in minor-offence proceedings for domestic violence. He was sent to serve his prison sentence in L. prison.

6. The applicant underwent comprehensive psychological treatment related to the trauma of the events. In 2014 she changed her name, hair style and appearance.

7. In January 2015 B.S. was granted a prison privilege in the form of leave to a nearby town. On 6 June 2015 he was granted leave to his habitual place of residence.

8. On an unspecified date, the applicant learned from her relatives that B.S. had been granted prison leave, was looking for her and had threatened to kill her because in his view she was responsible for his imprisonment. The relatives warned the applicant to stay away from the part of town where B.S. was staying during his prison leave.

THE APPLICANT’S CONTACTS WITH THE POLICE

9. On 11 August 2015 at 9.45 p.m. the applicant called the emergency help line and said that she was afraid to walk around town because her rapist, B.S., had allegedly escaped from prison and was allegedly threatening her through some relatives.

10. According to the Government, immediately after receiving the applicant’s call, at 9.51 p.m. the police checked with the prison authorities whether B.S. had escaped. At 9.55 p.m. they were informed that he had not escaped but had used prison leave and had returned to prison earlier that day at 6.30 p.m. Also, no irregularities had been reported concerning his prison leave. The applicant was informed of the established facts and told to contact the nearest police station in case B.S. tried to contact her personally. According to the applicant, she had asked the police officer whether she needed to report the threats at a police station but was told that “it made no sense to file a report since nothing had actually happened”.

11. The applicant subsequently moved to another part of town and stopped going for meetings at a social welfare centre located in the area where B.S. stayed when on prison leave.

12. On 3 September 2015 the applicant saw B.S. standing at a bus station. As soon as she saw him, she ran into a shop, from where she called the police, and two male police officers arrived 12 minutes later. The applicant told them that her rapist, B.S., was outside, that he had threatened to kill her through their relatives and that she was too scared to go out of the shop although she had a ticket for a 2.00 p.m. bus. The police officers then went to talk to B.S., who stated that he had not seen the applicant or threatened her and that she was probably making that up so that he would no longer be granted prison leave. Both B.S. and the applicant were then accompanied by the police officers to their respective buses, ensuring that there was no contact between them.

13. According to the applicant, the attitude of the intervening police officers towards her, as a person of Roma origin, was dismissive; they were brusque and arrogant and did not respond to her pleadings to give her a glass of water. They also made comments that they would have a lot of paperwork to do as a result of her call, whereas it had been the end of their shift. To her query whether it was necessary to report the threats to the competent police station, the police officers said it was not because she had just reported them.

14. According to the Government, the police officers found the applicant visibly disturbed and crying. They asked the shop employees for two glasses of water, which the applicant drank. They expressly told the applicant to report B.S.’s threats to the competent police station should she consider them to be serious.

15. The relevant part of the official police report on the intervention drawn up on 13 October 2015 by officers D.M., M.J. and M.B. reads as follows:

“Arriving to ... [the Main Bus Station] at 1.05 p.m., I found [the applicant] who stated that ... she saw her father, B.S., who was serving his prison sentence because he had raped her, [and] that he had threatened, through some aunts, to kill her when he sees her, which is why she immediately ran to the basement of the bakery and called the police, because she was too afraid to go out.

[Along with the meanwhile arrived colleagues], ... we found B.S. who stated that he was serving his prison sentence ... and was on two-day prison leave...

As regards threats to his daughter, [B.S.] stated that he never had threatened anyone, that he had eight more months of prison term left and that she was doing that so that he would not be able to [continue benefitting from prison leave].

[B.S.] was accompanied to his bus ..., as was [the applicant], and she was informed to report the threats to the police if she considered them serious...”.

THE APPLICANT’S COMPLAINT ABOUT POLICE WORK

16. On 11 September 2015 the applicant complained in writing to the sentence-execution centre of the V. County Court and the Ministry of Justice’s Prison Administration about the threats made by B.S. and the fact that he had been granted prison leave to his place of residence. She requested that his prison leave be suspended.

17. The sentence-execution judge replied that she was not competent to examine matters related to privileges granted to prisoners.

18. On 23 September 2015 the applicant submitted a request with the L. prison that B.S. not be granted prison leave. On 2 October 2015 the prison administration replied that, according to the information at their disposal, B.S. had not been suspected of any criminal offence during his prison leave and there was no information that the applicant had lodged a criminal complaint against him. At the same time, the prison administration suspended B.S.’s previously granted, but not yet taken, leave to his place of residence.

19. Meanwhile, on 22 September 2015, the applicant complained to the Internal Department of the Ministry of the Interior about the conduct of the police officers on 11 August and 3 September 2015, claiming that it had been unlawful, and requesting that her complaint concerning B.S.’s serious threats be forwarded to the competent State Attorney’s Office for further action.

20. On 28 September 2015 the applicant’s complaint was forwarded to the Service for the Lawfulness of Conduct of the Z. Police Department, which obtained written statements from the police officers who had been involved in the interventions on the dates in question. Her complaint concerning B.S.’s serious threats was not forwarded to the competent State Attorney’s Office.

21. On 23 October 2015 the police internal control unit replied to the applicant that there had been no omissions or misconduct in the work of the police officers.

22. On 26 October 2015 the Z. Police Department filed a full report on the police conduct in relation to the events of 11 August and 3 September 2015, which, insofar as relevant, reads as follows:

“As per your request and bearing in mind [the applicant’s] complaints, we inform you that the conducted inquires did not confirm the allegations of the complaint, which we therefore deem ill-founded. The conducted inquiries showed no omissions, unlawful acts or inappropriate behaviour on behalf of the police officers who had intervened in the events in question.

Namely, as regards the actions taken on 11 August 2015, ... it has been established that on the day in question at 9.45 p.m.... a female made a call to the [Z. police] ... saying that she wanted advice related to events which had taken place six years ago, when she was raped by her father B.S., who according to her knowledge had escaped from L. Prison... [The applicant] continued that she had heard from her aunts that on this day (11 August 2015) her father had attended a barbecue at his sisters’ in D., and that she was afraid of him although he did not threaten her in person.

The police operator informed ... [her superior], who [checked with the competent authorities and established that B.S. had been released on prison leave ... and that he returned to L. Prison on 11 August 2015]. ...

...[The police operator informed the applicant] ... about the established fact that her father was in L. Prison, and advised her to call [the emergency help line] or the closest police station if her father was to contact her in any way...

...

As regards the actions taken on 3 September 2015, ... at 12.53 p.m. the Z. Police station received a call from [the applicant] requesting police intervention, saying that she was at the Z. Main Bus Station where she was hiding from her father who was on [prison leave]. ...

Arriving to the scene... at 1.05 p.m., officer D.M. found ... [the applicant]... who stated that ... she was in the bakery because she saw her father B.S., who was serving his prison sentence in L. Prison for having raped her, and who had threatened her, via some aunts, that he would kill her when he finds her, which is why she immediately ran to the basement of the bakery and asked for police help, because she was scared. ...

[Two more police officers arrived at the scene and spoke to B.S.]...”

23. The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining about the failure of the domestic authorities to protect her from intimidation and repeat victimisation by B.S., and about their failure to effectively investigate the serious threats against her life. She also complained that she had been discriminated against as a woman of Roma origin. The applicant relied, inter alia, on Articles 3, 8 and 14 of the Convention. The relevant parts of her constitutional complaint read as follows:

“...

20.1.1. Violation of the substantive aspect of Article 3 of the Convention

The applicant is a victim of rapes committed by her own biological father, B.S. In addition, B.S. was also convicted of domestic violence in respect of the applicant.

Due to the suffered sexual abuse, the applicant spent some time in a [women’s] shelter... During the criminal proceedings [against B.S.], the applicant was extremely traumatised, she was suicidal and prone to self-mutilation. However, as a result of her work and efforts, the applicant managed to recover from auto destructiveness and she put her life back on track by severing all ties with her previous life. She moved to another part of town, changed her name and surname...

In addition, the applicant actively worked on herself and the stabilisation of her psychological condition, so that she, despite being a sexual abuse victim, managed to get over the trauma and is currently in a stable intimate relationship.

Her change of name and address were done so as to prevent her father from finding and hurting her once he came out of prison. In order to make his recognising her even more difficult, she also changed her hair colour.

In view of the extremely serious and heinous crimes committed against her by her own father, it is not surprising that the applicant was very disturbed to learn that her father was looking for her and that he wanted to kill her.

Despite all of this, the police officer who answered her call on 11 August 2015, as well as the police officers who intervened on 3 September 2015 were extremely insensitive to the situation and the feelings of the applicant and their conduct was contrary to the Protocol on procedures in sexual abuse cases and the Protocol on procedures in domestic violence cases.

...

However, [despite the existing legislation], the police officer who answered her call on 11 August 2015, as well as the police officers who intervened on 3 September 2015 did not act towards the applicant with heightened sensitivity, but instead in a humiliating and discriminatory manner based on her sex and [Roma origin].

This transpires from the following facts: [the police officers] did not have a paper or a pen to note down the applicant’s statement, one of the police officers arrogantly asked the applicant to use her cell phone to call his boss, because he ‘did not have credit on his cell phone’, they totally ignored the applicant’s request for a glass of water, ... they also ignored her request to walk next to her while accompanying her to the bus ... , and instead the police officers walked in front of her, that they rudely and arrogantly ... commented in front of the applicant ‘Now we will have a lot of paperwork to do, and it is the end of our shift.’ In addition, the entire time they were eyeing the applicant superficially and with despise, as if they were thinking... ‘Gypsy business’...

The police officers’ actions caused the applicant to feel even more ashamed and guilty. Instead of feeling protected, the applicant had the impression that the police officers were not going to do anything in relation to her complaint. Having asked the police officers whether she had to go to the S. police station in order to report what had just happened, they told her there was no need because she just reported everything. [The police officers did not check her allegations of threat with her relatives, but they only checked where B.S. was reported to be staying when he was on prison leave.] Due to the manner in which the police had treated her, the applicant was disappointed, distressed and traumatised and had to take tranquilisers in order to calm down.

Besides, due to her retraumatisation, the applicant began intensively remembering the violence suffered, which is why she could no longer be intimate or close to her [current] partner as before.

...

20.1.2.1. Omissions in relation to the applicant’s complaints

Despite the fact that the applicant told the police in great detail the reasons for her great fear and unease, the police did not check her allegations...

As justification for their superficial ... performance of duties, the police stated the fact that B.S. had not threatened the applicant directly.

However, that police’s explanation intentionally left out a crucial fact why this was so, which is the fact that, by changing her identity, appearance and address, the applicant was still successfully hiding from her father. So, the only reason why the threats have not been uttered directly to the applicant, and why they have not been fulfilled, lies in the fact that the applicant’s father is unable to find her. However, that does not prevent him from actively looking for her while he is at large.

...

The applicant has been put in the position of having to wait for a physical and potentially lethal attack just in order to be able to seek protection of the State and judicial authorities, which means that the State consciously exposed the applicant to the danger emanating from her father....

20.1.2.2. Failure to investigate the applicant’s allegations

The State’s procedural obligation has also been violated by the fact that there has been no effective official investigation related to the applicant’s complaint concerning the unlawful acts by the police. ...

[The police control unit’s letter dated 23 October 2015] thus generally states that ‘having received her calls, the police officers quickly took adequate measures prescribed by law, thereby informing the applicant on possible further actions...’.

However, it is not specified which actions and measures were undertaken and which law prescribed them, nor does it name the intervening police officers [on the dates concerned]... which leads to the conclusion that the applicant’s complaints were not taken very seriously.

Furthermore, contrary to what was stated in the letter, the applicant was never informed on any further actions which she could have undertaken, and when she asked herself whether she needed to report the events to ... [the police], she was told that she did not because she had just reported it. Despite that, no official proceedings were initiated following her complaint.

...

Given that the criminal offence of threat under Article 139(2) of the Criminal Code is prosecuted ex officio, it was the obligation of the police to send her criminal complaint to the Z. State Attorney’s Office, in particular since the police officers told the applicant that her statement of 3 September 2015 was considered as a complaint concerning threat to the Z. police station.

....”

24. On 8 December 2015 the Constitutional Court declared the applicant’s complaint inadmissible on the grounds that the response of the police internal control unit was not a decision amenable to constitutional review under section 62 of the Constitutional Court Act. The decision was served on the applicant’s representative on 17 December 2015.

SUBSEQUENT DEVELOPMENTS

25. On 29 April 2016 B.S. was released from prison on probation until 5 March 2017. On the same date the police issued an expulsion order against him, since he was a citizen of Bosnia and Herzegovina and had no regularised status in Croatia. He was escorted to the border from which he left for Bosnia and Herzegovina.

26. According to the Government, B.S. was denied entry to Croatia on two occasions in 2017. He died on an unspecified date thereafter.

27. According to the Government, after they had received notice of the present application, in 2018 the competent State Attorney’s Office formed a case file for the purpose of conducting an inquiry and determining whether the applicant had filed criminal complaints against B.S. without them having been properly registered.

28. On 10 September 2019 the Z. Municipal State Attorney’s Office received a special report from the Z. Police Department stating that they were unable to conduct an information interview with the applicant as ordered because she could not be found at her registered address. The applicant informed them by phone that day that she was away and that she would return in mid-October 2019.

29. The Z. Municipal State Attorney’s Office then sent two further summonses to the applicant, which returned undelivered.

30. On 16 October 2019 the applicant received a call from the police and informed them that she did not wish to make a statement without her lawyer. The applicant’s lawyer informed the police that the applicant was in a very difficult mental state and that she was not capable of making any statements related to the events.

31. On 9 July 2020 the Z. Municipal State Attorney received a special report from the Z. Police Station stating that an information interview with the applicant could not take place, because she did not wish to respond to their calls.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

32. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 125/11, with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Threat

Article 139

“(2) Whoever makes a serious threat to kill or to inflict serious bodily injury on another ... shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding three years.

...

(4) ... [A] criminal offence punishable under paragraph (2) of this Article shall be prosecuted at the request [of the victim], save for an offence ... committed ... against... a close person [which shall be prosecuted ex officio].”

33. Relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 152/08, with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Article 205

“(1) A [criminal] complaint is submitted to the competent State Attorney in writing, orally, or by other means.

(2) ... An oral [criminal] complaint shall be recorded in writing ...

(3) If the [criminal] complaint was filed by the victim, the filing thereof shall be confirmed to the victim in writing stating the basic contents of the complaint ...

(4) If a [criminal] complaint has been filed with the court, the police or a State Attorney’s Office without jurisdiction, they will accept the complaint and immediately deliver it to the competent State Attorney.

...”

Article 206

“(1) Following the examination of the [criminal] complaint, the State Attorney shall dismiss it if it is established:

(a) that the reported offence is not prosecuted ex officio;

...

(d) that there is no reasonable suspicion that the suspect committed the reported offence...”

Article 207

“(1) If there are grounds to suspect that a criminal offence has been committed for which criminal proceedings are conducted ex officio, the police shall have the right and duty to take the necessary measures:

1) to find the perpetrator of the criminal offence, to ensure that the perpetrator or participant does not hide or escape,

2) to discover and secure traces of a criminal offence and objects that may serve in establishing the facts, and

3) to collect all information that could be useful for the successful conduct of criminal proceedings.

(2) The police shall notify the State Attorney about all inquiries into criminal offences immediately, and no later than 24 hours from the moment the action was conducted...

...

(4) On the basis of conducted inquiries, the police, in accordance with a special regulation, shall compose a criminal complaint or a report about the conducted inquiries, stating all the evidence which it gathered. The content of statements made by individual citizens in the collection of information shall not be entered in the criminal report ... The criminal report ... shall be accompanied by objects, sketches, pictures, documents on the measures and actions taken, official notes, statements and other material that may be useful for the successful conduct of the proceedings.

(5) Should the police subsequently learn about new facts, evidence or discover traces of a criminal offence, it shall collect the necessary information and inform the State Attorney about it immediately.

(6) When undertaking criminal inquiries, the police shall also act in accordance with the provisions of a special law and the rules adopted on the basis of that law.”

34. Relevant provisions of the Police Duties and Powers Act (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, Official Gazette nos. 76/09 and 92/14), as in force at the material time, read as follows:

Section 11

“(1) If there are grounds for suspicion that a criminal offence has been committed for which criminal proceedings are initiated ex officio ..., the police shall conduct a criminal inquiry.”

Section 36

“(1) If there are grounds for suspicion that a criminal offence has been committed for which criminal proceedings are initiated ex officio ..., a police officer may collect information from a person who is likely to have knowledge of the circumstances related to that criminal offence ...

(2) A police officer may collect information from citizens at the [police] premises, at their workplace, in another suitable place, and with the prior consent of the person in his or her home.

(3) A police officer shall collect information from the victim of a criminal offence, acting with special precautions.”

Section 62

“(1) A police officer is obliged to receive a complaint on a criminal offence for which criminal proceedings are initiated ex officio. If the complaint is communicated by telephone or other telecommunication device, its electronic record shall be provided, where possible, and an official note shall be made.

(2) If the complaint is submitted orally, the complainant shall be warned of the consequences of false reporting and, if necessary, clarifications and submission of documentation and other data referred to by the complainant shall be requested in order to assess the justification of the complaint. A record shall be made of the oral report in which the given warnings shall be entered.

(3) If, despite the explanations given, the police officer assesses that no criminal offence prosecuted ex officio has been committed, he shall warn the complainant that the filing of the complaint is not justified. At the express request of the complainant, the police officer will take the criminal complaint on record.”

Section 63

“(1) If, when filing a criminal complaint or conducting inquiries, it is established that the complaint concerns a criminal offence prosecuted by private prosecution or that the event does not have the characteristics of a criminal offence, the police shall inform the complainant accordingly...”

Section 64

“(1) If there are grounds for suspicion that a criminal offence has been committed for which criminal proceedings are initiated ex officio ..., the police shall collect information on that criminal offence ..., [including the] perpetrator, participants, leads, evidence and other circumstances useful for detecting and clarifying that criminal offence ...

(2) Unless otherwise prescribed by law, when the police collect information and data on a criminal offence for which criminal proceedings are initiated ex officio, they shall compile a criminal report and submit it without delay to the competent State Attorney.”

35. The relevant provisions of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) provide as follows:

Section 1

“(1) This Act ensures the protection and promotion of equality as the highest value of the constitutional order of the Republic of Croatia; creates conditions for equal opportunities and regulates protection against discrimination on the basis of race or ethnic origin or skin colour, gender, language, religion, political or other conviction, national or social origin, state of wealth, membership of a trade union, education, social status, marital or family status, age, health, disability, genetic inheritance, gender identity, expression or sexual orientation.

(2) Discrimination within the meaning of this Act means putting any person in a disadvantageous position on any of the grounds under subsection (1) of this section, as well as his or her close relatives. ...”

Section 16(1)

“Anyone who considers that, owing to discrimination, any of his or her rights has been violated may seek protection of that right in proceedings in which the determination of that right is the main issue, and may also seek protection in separate proceedings under section 17 of this Act.”

Section 17

“(1) A person who claims that he or she has been a victim of discrimination in accordance with the provisions of this Act may bring a claim and seek:

1. a ruling that the defendant has violated the plaintiff’s right to equal treatment or that an act or omission by the defendant may lead to the violation of the plaintiff’s right to equal treatment (claim for an acknowledgment of discrimination);

2. a ban on [the defendant’s] undertaking acts which violate or may violate the plaintiff’s right to equal treatment or an order for measures aimed at removing discrimination or its consequences to be taken (claim for a ban or for removal of discrimination);

3. compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (claim for damages);

4. an order for a judgment finding a violation of the right to equal treatment to be published in the media at the defendant’s expense.”

36. Relevant provisions of the Protection against Domestic Violence Act (Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Official Gazette no. 137/2009, with subsequent amendments), as in force at the material, time provided as follows:

Protective measures

Section 11

“(1) The aim of protective measures is to prevent domestic violence, ensure the protection of health and safety of the victim and remove the circumstances which enable or are favourable to committal of a new offence; they are applied in order to put an end to endangerment of victims of domestic violence and other family members.

(2) In addition to protective measures prescribed by the Minor Offences Act, the court may apply the following protective measures:

- compulsory psychosocial treatments,

- barring order in respect of the victim of domestic violence,

- prohibition from harassment and stalking of persons victims of violence,

...”

Application of protective measures

Section 18

“(1) Protective measures under section 11 of this Act can be applied on their own, without imposing a sentence or another minor-offence sanction.

(2) Protective measures can be applied ex officio, at the request of the authorised prosecutor or the request of the victim of domestic violence.”

37. Section 164 of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette no. 128/1999, with further amendments), as in force at the material time provided as follows:

“3. At the prison’s request..., the probation office will perform the tasks necessary for the reception of the prisoner following release [from prison] in line with the law regulating probation.

4. Prior to releasing a prisoner who had been imprisoned for a criminal act against sexual freedom ..., the prison... shall inform the unit of the Ministry of Justice competent for support to victims and witnesses with a view to informing the victim, the injured person or their family.”

38. The relevant part of the Rules on Privileges of Prisoners (Pravilnik o pogodnostima zatvorenika, Official Gazette no. 66/2010), read as follows:

Section 4

“(1) Privileges of more frequent contacts with the outside world are:

...

4. leave with a visitor to the place where the prison is located,

...

6. leave to the place of residence ...”

Section 13

“(6) In determining the possibility of granting privileges listed in ... section 4, paragraphs ... 4 [and] 6 of these Rules, in addition to other conditions set out in the Rules, the following will also be taken into account:

– the type and circumstances of the criminal offence committed,

– the prisoner’s attitude towards the committed offence,

– the reaction of the victim and the victim’s family to the possibility of granting such privileges ...”

39. Section 17 of the Probation Act (Zakon o probaciji, Official Gazette 143/12), as in force at the material time, provided as follows:

“1. When deciding on the privilege of a prisoner’s leave to his or her place of residence, the penitentiary or the prison may request a report from the probation office.

2. The report to the penitentiary or the prison shall contain information about the prisoner’s family, the circumstances in his community, circumstances relevant to the decision of the privilege and, when possible, about the relationship of the victim or the victim’s family towards the criminal offence committed.”

40. The Protocol on Procedures in Domestic Violence Cases (Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji) was adopted in 2008 by the Ministry of Family, Homeland War Veterans and Intergenerational Solidarity. As regards the duties of the police, it provides that when the police receive information in any way and from anyone about an instance of domestic violence, two police officers, preferably one male and one female, must intervene without delay and interview the victim in separate premises without the alleged perpetrator being present. They also have the obligation to obtain the necessary information concerning the violence suffered by the victim, interview and institute appropriate proceedings against the perpetrator and inform the victim of his or her rights.

41. In its decision no. U-IIIBi-2349/2013 of 10 January 2018 the Constitutional Court found a violation of Article 23 of the Constitution and Article 3 of the Convention on account of ineffective investigation by the police into a complaint made by a suspect during her questioning.

42. The relevant parts of the 2015 Annual Report of the Ombudswoman for Gender Eqaulity of the Republic of Croatia read as follows:

“2.1.4. Failures of the police and the judiciary in dealing with victims of domestic violence

In relation to the work and conduct of police officers in cases of domestic and partner violence, the Ombudswoman emphasises the good practice in principle as well as the established cooperation and communication with the Ministry of the Interior, which is reflected in the taking into account of her warnings and recommendations. However, in some cases, certain omissions were noticed, that is examples of poor practice in the actions of the police, as well as judicial bodies, the State Attorney’s Office and the courts, which are described below.

On the basis of her long experience in practice, the Ombudswoman has established the following principal omissions of the authorised bodies in their work of fighting against and prevention of domestic violence:

In their handling of domestic violence, as well as in their further reporting to the court, the police often do not take into account, nor do they state in the report or the indictment the entire context and chronology of violence between the family members, between the victims and perpetrators, especially the so-called history of domestic violence or previous violence, whether previously reported or not, but they exclusively deal with the event for which they are intervening.

...

In some cases, the police do not react to violence because it is not defined in the Protection from Domestic Violence Act...

2.1.5. Recommendations

...

5) Introduce special police departments with mixed police personnel (male-female) employed professionally and highly educated who will deal exclusively with domestic violence in a gender-sensitive manner.

6) Continuously educate police officers, State Attorneys and judges on sex and gender equality and on domestic violence, international standards, declarations and conventions related to the prevention of violence against women... Through education, ensure a unified understanding and application of the “zero tolerance” policy towards domestic violence and violence against women in general by State Attorneys and judges, and understanding that violence against women is gender-based violence.”

43. The relevant parts of the 2021 Annual Report of the Ombudswoman for the Equality of Sexes of the Republic of Croatia read as follows:

“2.1.6. Act of the police and the judiciary towards victims of domestic violence

The Ombudswoman points out that the greatest progress in the area of processing and combating domestic violence and violence among close persons has been made by the police. During the reference period, the Ombudswoman has recorded how in anti‑discrimination proceedings against the police [initiated following complaints to her office] ... in an increasing number of cases the Police Directorate already in the early stages of [her] involvement recognises sex discrimination in its ranks and takes swift and effective measures to combat it and punish those responsible. Accordingly, it can be concluded that the police continued in 2021 education of its officials, and continued to improve the system of early recognition of gender-based violence...

However, in order to really achieve change and reverse negative trends, all stakeholders, in particular all professional bodies dealing with the prevention of violence and re-socialisation of perpetrators, the State Attorney’s Office, judiciary, but also the media, politicians and especially the education system, should adapt their actions and practice to international best practices in combating violence against women and domestic violence. As already mentioned, this primarily means ensuring effective preventive mechanisms, zero tolerance for violence, especially through penal policy and justice, ensuring continuous and systematic training at all levels of society, as well as the introduction of regular training and education, in particular for professionals in this field and the introduction of long-term and mandatory re-socialisation of perpetrators...

2.1.8. Final considerations and recommendations

Emphasising in particular the importance of comprehensive education, violence prevention and re-socialisation of perpetrators, which, according to the Ombudsperson, are the most important and significantly neglected aspects in the fight against violence against women in the Republic of Croatia, the Ombudswoman makes the following recommendations in order to improve the judicial and legislative framework for combating gender-based violence, and in particular femicide:

(1) Strengthen inter-ministerial cooperation of all stakeholders, especially departmental cooperation between the police and the State Attorney in cases of domestic violence and violence against women.

(2) Introduce systematic and regular training of judges and State Attorneys ...

(3) Pursue continuous education of the police and social welfare system officials, related to the application of the Protocol on Procedures in Domestic Violence Cases and other regulations in the field of protection against domestic violence....”

RELEVANT INTERNATIONAL LAW
1. Council of Europe

44. In its recommendation Rec(2002)5 of 30 April 2002 on the protection of women against violence, the Committee of Ministers of the Council of Europe stated, inter alia, that member States should introduce, develop and/or improve where necessary national policies against violence based on maximum safety and protection of victims, support and assistance, adjustment of the criminal and civil law, raising of public awareness, training for professionals confronted with violence against women, and prevention. With regard to domestic violence, the Committee of Ministers recommended that member States should classify all forms of violence within the family as criminal offences and envisage the possibility of taking measures in order, inter alia, to enable the judiciary to adopt interim measures aimed at protecting victims, to ban the perpetrator from contacting, communicating with or approaching the victim, or residing in or entering defined areas. They should also penalise all breaches of the measures imposed on the perpetrator and establish a compulsory protocol so that the police and medical and social services follow the same procedure.

45. The relevant provisions of the Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“the Istanbul Convention”), which entered into force in respect of Croatia on 1 October 2018, have been cited in Kurt v. Austria ([GC], no. 62903/15, §§ 76-86, 15 June 2021). The Istanbul Convention further provides:

Article 56 – Measures of protection

“1. Parties shall take the necessary legislative or other measures to protect the rights and interests of victims, including their special needs as witnesses, at all stages of investigations and judicial proceedings, in particular by:

a) providing for their protection, as well as that of their families and witnesses, from intimidation, retaliation and repeat victimisation;

b) ensuring that victims are informed, at least in cases where the victims and the family might be in danger, when the perpetrator escapes or is released temporarily or definitively;

c) informing them, under the conditions provided for by internal law, of their rights and the services at their disposal and the follow-up given to their complaint, the charges, the general progress of the investigation or proceedings, and their role therein, as well as the outcome of their case...”

United Nations

46. The relevant part of the Report of the UN Special Rapporteur on violence against women, its causes and consequences, on her mission to Croatia, published on 3 June 2013, reads as follows:

“IV. Main areas of concern

A. Prevention and protection

1. Police

48. Police are often the first responders to domestic violence, and the manner in which they respond, their attitude toward the victim and the protection they provide are vital in promoting victim safety and offender accountability. In addition, the police serve as an important link between victims and the legal system and other services, as police officers play an important role in referring or transporting victims to service providers, such as shelters, NGOs and hospitals. Although there are now specialized police officers who have undergone training in domestic violence, they are not available at all stations and at all hours. The first respondents (duty officers) tend to be generalist police officers in most cases.

49. The police connect the victim and the courts, because in practice the police act as prosecutors in misdemeanour cases. Their prosecutorial role in the misdemeanour system can help the victim overcome evidentiary challenges she might face. While a victim could initiate misdemeanour proceedings on her own and obtain protective measures, she would still face the challenge of collecting evidence on her own. Despite this important role in preventing and protecting women from violence, the Special Rapporteur found significant gaps and weaknesses relating to their responses when faced with cases of domestic violence. Police officers tend to assume that domestic violence is a private matter or is a result of alcohol abuse. This can result in an ineffective police response, such as the failure to take domestic violence seriously, inform victims of their rights, refer them to services or charge the perpetrator. Furthermore, in some cases dual arrests are made, where both the perpetrator and the victim are arrested and sometimes charged with offences such as disturbing public order. Statistics showed that women constitute up to 35 per cent of the arrest in cases of domestic violence.

50. This situation may be explained by the absence of clear guidelines given to police officers in the Rules of Procedure in Cases of Family Violence and the Law on Protection against Domestic Violence. Apart from the definitions in the Law on Protection against Domestic Violence and in criminal law, which are vague, there are no official guidelines as to what level of domestic violence constitutes a criminal or a misdemeanour charge. The Special Rapporteur was informed that the police have developed some unofficial rules to decide whether to file a case as criminal or misdemeanour by relying on a “three strikes” approach: after two misdemeanours, the third offence becomes criminal. This results in first-time offences without heavy violence to be considered misdemeanours. Cases of violence in front of children are similarly inconsistently dealt with and sometimes lead to criminal charges, but in other cases, to misdemeanour charges.”

RELEVANT EUROPEAN UNION LAW

47. Directive of the European Parliament and of the Council (2012/29/EU) of 25 October 2012 establishes minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime. The relevant part of the Directive, which was to be implemented into the national laws of the European Union Member States by 16 November 2015, provides as follows:

Preamble

“(9) Crime is a wrong against society as well as a violation of the individual rights of victims. As such, victims of crime should be recognised and treated in a respectful, sensitive and professional manner without discrimination of any kind ... In all contacts with a competent authority operating within the context of criminal proceedings..., the personal situation and immediate needs, age, gender, possible disability and maturity of victims of crime should be taken into account while fully respecting their physical, mental and moral integrity. Victims of crime should be protected from secondary and repeat victimisation, from intimidation and from retaliation, should receive appropriate support to facilitate their recovery and should be provided with sufficient access to justice.

...

(52) Measures should be available to protect the safety and dignity of victims and their family members from secondary and repeat victimisation, from intimidation and from retaliation, such as interim injunctions or protection or restraining orders.

...

(63) In order to encourage and facilitate reporting of crimes and to allow victims to break the cycle of repeat victimisation, it is essential that reliable support services are available to victims and that competent authorities are prepared to respond to victims’ reports in a respectful, sensitive, professional and non-discriminatory manner. This could increase victims’ confidence in the criminal justice systems of Member States and reduce the number of unreported crimes. Practitioners who are likely to receive complaints from victims with regard to criminal offences should be appropriately trained to facilitate reporting of crimes, and measures should be put in place to enable third-party reporting, including by civil society organisations. It should be possible to make use of communication technology, such as e- mail, video recordings or online electronic forms for making complaints.”

Article 5

Right of victims when making a complaint

“1. Member States shall ensure that victims receive written acknowledgement of their formal complaint made by them to the competent authority of a Member State, stating the basic elements of the criminal offence concerned.”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

48. The applicant complained about the failure of the domestic authorities to protect her from intimidation and repeat victimisation, and about their failure to effectively respond to B.S.’s serious threats to her life. She relied on Articles 3 and 8 of the Convention.

49. Being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 114, 20 March 2018), the Court considers that the applicant’s complaints should be examined under Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Admissibility
1. The parties’ submissions

(a) The Government

50. The Government submitted that the application was premature. After learning about the applicant’s case before the Court, the State Attorney’s Office of its own motion opened an investigation with a view to establishing whether there had been omissions in the conduct of the police in relation to the applicant’s case. That case, concerning allegations of failure to register the applicant’s criminal complaints and alleged disrespectful conduct towards her due to her Roma origin, was still ongoing.

51. The Government further argued that the applicant did not exhaust available domestic remedies. They explained that the domestic legal system provided two criminal-law mechanisms by which the applicant could have sought redress for the alleged violation of her Convention rights.

52. Firstly, she could have filed a criminal complaint against the police officers or prison staff who had allegedly jeopardised her physical integrity. In such an event, the competent State Attorney’s Office could have conducted criminal proceedings in which the applicant would have had the status of a victim. In case of rejection to prosecute, the applicant could have taken over criminal prosecution and ultimately addressed her complaints to the Constitutional Court, which would then have meritoriously decided on the alleged violations of her rights. In support of the effectiveness of that legal avenue, the Government referred to a decision of the Constitutional Court no. U-IIIBi-2349/2013 of 10 January 2018 (see paragraph 41 above). However, instead of filing a criminal complaint with the competent State Attorney against the individual police officers, the applicant filed a complaint against the work of the police with the Ministry of the Interior.

53. Secondly, the applicant could have instituted private prosecution for threat against B.S., which would have established whether she had been subject to intimidation or repeat victimisation and, if so, punished the perpetrator. In accordance with domestic law, criminal proceedings for threat could solely be initiated by the victim.

(b) The applicant

54. The applicant maintained that she had submitted her complaint about the work of the police officers on 22 September 2015, whereas the State Attorney’s Office opened an investigation only in 2018, after the present application had been communicated to the respondent Government. It was thus evident that the sole purpose of that investigation was to show to the Court that the State was conducting a Convention-compliant investigation.

55. The applicant pointed out that in her letter of September 2015 she had also requested for all actions to be taken to ensure the protection of her rights. This included instituting criminal proceedings against B.S. by the State Attorney’s Office for the criminal offence of serious threat as defined in Article 139 § 2 of the Criminal Code that was reported by the applicant as the victim.

56. The applicant further maintained that under domestic law, serious threat towards a close person (including a family member) was amenable to ex officio prosecution and that she did not have to file a private prosecution for threat. The police had received information from the applicant about the existence of serious threats by B.S. on two occasions in August and September 2015. It was the police’s responsibility and within the scope of their competence prescribed by law, to conduct criminal inquiries based on this information and to forward her criminal complaint to the competent State Attorney’s Office.

57. The applicant considered that the Government sought to put a disproportionate burden on her in terms of exhaustion of domestic remedies. Since it had been evident that both the instigation and conduct of criminal proceedings were within the competence of the police and the State Attorney’s Office, it was illegitimate to expect from a rape victim, who had been subject to repeat victimisation, to react on three different fronts, by filing a criminal complaint, private prosecution for threat and a civil action for discrimination.

58. The applicant reiterated that an arguable claim about serious unlawful ill-treatment did not have to be in a form of a criminal complaint but could be any (written or oral) action providing the competent authorities with indications of unlawful treatment or threats. The Government’s comparison of the applicant’s case with the decision of the Constitutional Court no. U‑IIIBi-2349/2013 was irrelevant because that case concerned an ineffective investigation concerning illegal conduct of the police against a suspect of a criminal offence, and not of a highly traumatised victim like the applicant.

The Court’s assessment

59. The Court refers to the general principles on the requirement to exhaust domestic remedies set out in the case of Vučković and Others v. Serbia ((preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69‑77, 25 March 2014).

60. In so far as the Government maintained that the application was premature, the Court reiterates that the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with the Court (see Kušić v. Croatia (dec.), no. 71667/17, § 101, 10 December 2019). The fact that, only after the present case was communicated to the respondent Government, the State Attorney’s Office started an ex post facto investigation, which is to a large extent pointless because B.S. had meanwhile died, and which has now been pending for almost four years without any significant advancement, cannot mean that the Court is unable to consider the merits of the present case.

61. The Government further submitted that the applicant could have filed a criminal complaint against the individual police officers involved in her case, who had allegedly failed to protect her or failed to investigate her allegations of threat. The Court has already dismissed a similar preliminary objection raised by the Government in a comparable situation (see Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 74, 11 December 2012) and sees no reason to hold otherwise in the circumstances of the present case. In particular, the Court notes that the applicant complained before various domestic authorities about the fact that B.S. had been threatening her during his prison leave. These complaints should have been followed by the effective implementation of domestic criminal-law provisions in order to satisfy the requirements of the State’s positive obligations under the Convention. In those circumstances, the Court does not see how filing a separate criminal complaint against individual police officers or prison officials could have satisfied the authorities’ requirement under the Convention to protect the applicant from revictimisation or to effectively investigate her allegations of a serious threat. In addition, the applicant subsequently filed a complaint about the police officers’ conduct with the Ministry of the Interior (see paragraph 19 above) and was ultimately informed that there had been no omissions, inappropriate conduct or unlawfulness in the actions of the police (see paragraph 22 above). Therefore, having in mind all the actions taken by the applicant, the Court considers that she was not required to lodge a criminal complaint against individual police officers as suggested by the Government.

62. Insofar as the Government claimed that the applicant could have raised her complaints before the Constitutional Court, the Court notes that she in fact did so. In a detailed constitutional complaint, which contained all Convention grievances subsequently raised before the Court, the applicant complained about the authorities’ failure to protect her from intimidation and repeat victimisation, and to effectively investigate serious threats to her life (see paragraph 23 above). However, the Constitutional Court declared her complaint inadmissible on formal grounds, holding that the applicant had not filed it against a decision amenable to constitutional review under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraph 24 above). It can thus not be said that the applicant did not allow for her Convention complaints to be examined by the Constitutional Court before turning to the Court.

63. Finally, as regards the Government’s argument that the applicant could have initiated private prosecution against B.S., the Court notes that, according to Article 139 of the Criminal Code as in force at the material time, a serious threat by a family member was a criminal act to be prosecuted ex officio (see paragraph 32 above). In any event the Convention would not require the applicant to engage in a private criminal prosecution in this context (see Bevacqua and S. v. Bulgaria, no. 71127/01, § 83, 12 June 2008; and, mutatis mutandis, Matko v. Slovenia, no. 43393/98, § 95, 2 November 2006).

64. In view of the above, the Government’s non-exhaustion arguments must be dismissed.

65. The Court further notes that this complaint is neither manifestly ill‑founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ submissions

(a) The applicant

66. The applicant maintained that ever since she learned that B.S. had been granted prison leave, she had lived in fear. She had requested protection from the police on two occasions, and it was their obligation to inform her of her rights as a victim. For the police, the information that her father during his weekend privileges had been looking for the applicant and threatening that he would kill her should have been sufficient evidence of her real endangerment. Instead, the police told her that she could not do anything unless B.S. came to her doorstep. The fact that the Government considered that on 11 August 2015 the police did all that was necessary to protect the applicant by checking and establishing that B.S. returned to prison after the granted weekend leave, without taking any action in relation to her allegations of threat, proved that the police had acted contrary to the Convention standards established under Article 3 and Article 8.

67. Since the Criminal Code prescribes that the criminal offence of threat towards a close person was to be prosecuted ex officio, there was no obligation for her to file a private prosecution herself. The applicant did not have any other choice but to ask for professional legal help in order to protect her rights which the police and the State Attorney’s Office had been obliged to protect ex officio.

68. In relation to the event of 3 September 2015, the applicant pointed out that the conclusion of police officers that there was no immediate danger was a result only of the fact that B.S. had denied the threats. At the same time, the police did not sufficiently consider that the applicant was afraid of her father, that during the conversation with them she was shaking and crying and that she justifiably believed that her father was following her. They also acted discriminatory due to her Roma origin. When the applicant asked the police officers whether it was necessary to report the threats to the police station, they responded that there was no need, because she “had just reported them”.

(b) The Government

69. The Government argued that the police had acted promptly, professionally, responsibly and in accordance with their powers in relation to both events of which the applicant complained. As regards the event of 11 August 2015, the police took measures to establish the circumstances of the case within 10 minutes from the applicant’s call and immediately informed her about the outcome. They also advised the applicant to call the police again if B.S. tried to contact her or threaten her again.

70. The applicant did not complain about the work of the police after that nor did she call or send a written complaint to the prison system to report B.S. for threatening her. Only a month and a half later did she address the prison system with a complaint about the privileges granted to B.S., which were thereafter immediately revoked.

71. The Government further pointed out that the police were a service that could intervene in the event of a real and immediate risk to a person’s rights. In the applicant’s case, they had established that the applicant was safe, and that B.S. was still in prison in another town. The applicant did not seek any additional intervention or treatment, nor claim that any of her rights were immediately or directly jeopardised. There was no fear that anyone would harm her. Also, under the domestic law the applicant was the only person authorised to institute criminal proceedings for the criminal offence of threat by private prosecution before the competent court, which she never did.

72. In relation to the event of 3 September 2015, the Government maintained that a police patrol unit arrived within 12 minutes following the applicant’s call. They listened to the applicant and helped her calm down. They located B.S. and interviewed him. After it had been unequivocally established that there had been no immediate danger to the applicant, and since she did not seek further police intervention, she was escorted to her bus. The applicant did not complain about the conduct of the police on that day, and instead filed a complaint three weeks later.

73. Finally, the Government reiterated that the State Attorney’s Office had meanwhile opened an investigation to determine whether there had been any omissions in the police actions towards the applicant during both events, which was ongoing.

The third party’s comments

(a) The European Roma Rights Centre

74. The European Roma Rights Centre (“the ERRC”) submitted that Roma girls and women in Europe fared worse on a number of measures than Roma men who, in turn, fared worse than society as a whole. Roma girls and women were also more likely than non-Roma girls and women to be victims of human trafficking, domestic violence, forced or childhood marriage. Ascribing abuse against girls and women to “Roma culture” or “Roma tradition” was common; indeed, this was a familiar form of antigypsyism. While in some Roma communities stereotypical views about women and violence against women were pervasive, just as they were in many non-Roma groups, the idea that gender-based violence was inherent to Roma culture or tradition was not a neutral observation, but a dangerous stereotype.

75. When it came to domestic violence against Roma women, police and prosecutors viewed gender-based violence as “natural” in Roma communities thereby failing to provide the same response they would if the victim were not Roma. Discrimination by police and police failure to act meant that Roma in general were often unlikely to report crimes against them. Because of dangerous stereotypes about Roma culture, the situation was even worse for Roma girls and women who were victims of gender‑based violence. In this environment, Roma girls and women facing gender‑based violence experienced a specific kind of “intersectional” harm.

76. The ERRC urged the Court to describe the harm that Roma girls and women faced as intersectional when, for example, police refused to protect them from gender-based violence and on the basis of their race or ethnicity. When Roma girls and women who were victims of gender-based violence received a poorer response from police and such poor response was related to their race or ethnicity, it was particularly destructive of fundamental rights because it made the harm those girls and women face invisible; it silenced them, and it made it particularly unlikely that they and others like them would seek protection in the future.

77. The ERRC further submitted that, according to the EU Fundamental Rights Agency (“the FRA”), there was a poor relationship between police forces in Europe and Roma communities. Roma and other minorities were likely not to report in-person crimes: 69% of minorities did not report assaults or threats they had experienced and 84% did not report serious harassment. According to the FRA, such underreporting was mainly due to the lack of trust Roma had in the police, resulting from excessive police stops of Roma and from disrespectful treatment. Moreover, in 2012, the Canadian authorities compiled a report detailing systemic incitement to racial hatred and violence against Roma in Croatia, mostly concerning comments made by public officials as well as slow and inefficient responses by authorities to discrimination, intimidation, and violence.

78. In an individual case where a Roma girl or woman threatened with gender-based violence was ignored by the police and that failure was related to her ethnicity, the Court could make a broad finding, as in Opuz v. Turkey, (no. 33401/02, §§ 192-98, 9 June 2009). But such evidence will be rare; because stereotypes meant that gender-based violence against Roma girls and women was largely ignored, comprehensive data about police failures to protect them would be even harder to produce.

79. The ERRC further stressed that for a Roma victim of gender-based violence, the violence she experienced was a form of sex discrimination and perhaps race discrimination, depending on the circumstances. When the police refused to protect her, and that refusal was contaminated by considerations of her Roma ethnicity, that harm was compounded by race discrimination; it was intersectional harm that left the victim “particularly vulnerable”. It was important for the Court to use the term “intersectionality” to describe the particular kind of harm that occurred in these cases because of its well-hidden form and its destructive character for the fundamental rights of the people caught in the intersection.

(b) The Government’s reply to the third-party observations

80. The Government submitted that Croatia did not tolerate violence, especially violence against Roma or Roma women. A number of measures and activities were taken on national and local level in order to combat all forms of discrimination and violence against Roma minority. The Police Academy provided several curricula aimed at familiarising future police officers with the combat against discrimination and hate crimes. Furthermore, the Ministry of Interior carried out a number of preventive projects aimed at fighting violence against all minorities and against women.

81. Within the framework of the National Strategy for Roma, the Ministry of the Interior held a specific record of all violence against persons of Roma origin. Available data showed that in 2015 there were a total of 106 violent criminal acts against Roma women which accounted for 2,29% of all recorded female victims of criminal acts in Croatia in that year. In 2016 there were 121 female Roma victims of violent criminal acts which amounted to 2,53% of all recorded female victims of the same acts in that year. In 2017 there were 108 female Roma victims of violent criminal acts which amounted to 1,97% of all recorded female victims of the same acts in that year.

82. The Government argued that the third party’s submission were very general. It did not contain a statistical or any other data which could undisputedly relate to the Republic of Croatia or the status of Roma women in the Republic of Croatia. Also, the third party’s submission did not refer to the specific time or period of time in which these issues were detected in respect of Croatia.

The Court’s assessment

(a) General principles

83. The Court has previously held that the authorities have positive obligations – in some cases under Articles 2 or 3 of the Convention and in other instances under Article 8 taken alone or in combination with Article 3 – to: (a) establish and apply in practice an adequate legal framework affording protection against violence by private individuals; (b) take the reasonable measures in order to avert a real and immediate risk of recurrent violence of which the authorities knew or ought to have known, and to (c) conduct an effective investigation into the acts of violence (see, most recently, X and Others v. Bulgaria [GC], no. 22457/16, § 178, 2 February 2021; Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, § 164, 15 June 2021; and also Volodina v. Russia (no. 2), no. 40419/19, § 49, 14 September 2021, and the cases cited therein).

84. The Court reiterates that the obligation to conduct an effective investigation into all acts of domestic violence is an essential element of the State’s obligations under Article 3 of the Convention (see, as a recent authority, Tunikova and Others v. Russia, nos. 55974/16 and 3 others, § 114, 14 December 2021). To be effective, such an investigation must be prompt and thorough; these requirements apply to the proceedings as a whole, including the trial stage (see M.A. v. Slovenia, no. 3400/07, § 48, 15 January 2015, and Kosteckas v. Lithuania, no. 960/13, § 41, 13 June 2017). The authorities must take all reasonable steps to secure evidence concerning the incident, including forensic evidence. Special diligence is required in dealing with domestic violence cases, and the specific nature of the domestic violence must be taken into account in the course of the domestic proceedings. The State’s obligation to investigate will not be satisfied if the protection afforded by domestic law exists only in theory; above all, it must also operate effectively in practice, and that requires a prompt examination of the case without unnecessary delays (see Opuz, cited above, §§ 145-51 and 168; T.M. and C.M. v. the Republic of Moldova, no. 26608/11, § 46, 28 January 2014; and Talpis v. Italy, no. 41237/14, §§ 106 and 129, 2 March 2017). The effectiveness principle means that the domestic judicial authorities must on no account be prepared to let the physical or psychological suffering inflicted go unpunished. This is essential for maintaining the public’s confidence in, and support for, the rule of law and for preventing any appearance of the authorities’ tolerance of or collusion in acts of violence (see Okkalı v. Turkey, no. 52067/99, § 65, ECHR 2006‑XII (extracts)).

(b) Application of the general principles to the present case

(i) Whether the applicant was subjected to treatment contravening Article 3

85. Ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. An assessment of whether this minimum has been attained depends on many factors, including the nature and context of the treatment, its duration, and its physical and mental effects, but also the sex of the victim and the relationship between the victim and the author of the treatment. Even in the absence of actual bodily harm or intense physical or mental suffering, treatment which humiliates or debases an individual, showing a lack of respect for or diminishing his or her human dignity, or which arouses feelings of fear, anguish or inferiority capable of breaking an individual’s moral and physical resistance, may be characterised as degrading and also fall within the prohibition set forth in Article 3. It should also be pointed out that it may well suffice that the victim is humiliated in his or her own eyes, even if not in the eyes of others (see Bouyid v. Belgium [GC], no. 23380/09, §§ 86-87, ECHR 2015).

86. The Court will begin by noting that the applicant in the present case is a highly traumatised young woman of Roma origin, who had been the victim of appalling sexual abuse by a close family member at a very early age. Following B.S.’s conviction, she changed her name, hairstyle and place of residence, underwent extensive therapy and started a new life.

87. The applicant’s complaints to the Court concern the alleged failure by the authorities to protect her from intimidation and repeat victimisation by B.S. given his alleged serious threats to her life (see paragraph 48 above), and their failure to effectively investigate these alleged threats.

88. The Court has already acknowledged that threats are a form of psychological violence, and that a vulnerable victim may experience fear regardless of the objective nature of such intimidating conduct (see Volodina v. Russia, no. 41261/17, § 98, 9 July 2019; and Tunikova and Others, cited above, § 119). The United Nations Committee on the Elimination of Discrimination against Women has also indicated that, to be treated as such, gender-based violence does not need to involve a “direct and immediate threat to the life or health of the victim” (see Volodina, cited above, § 56). In the present case, the applicant maintained that she had been afraid of further abuse and retaliation by B.S. stemming from the indirect threat to her life she had received (see paragraph 66 above).

89. In view of her previous physical suffering and excessive psychological trauma, the Court does not doubt that the applicant’s fear had been both genuine and intense (see also the detailed description of her mental state in her constitutional complaint cited in paragraph 23 above). Coupled with the anxiety and feelings of powerlessness that the applicant experienced in the circumstances, the foregoing, in the Court’s view, amounted to inhuman treatment within the meaning of Article 3 of the Convention (compare Mudric v. the Republic of Moldova, no. 74839/10, § 45, 16 July 2013; Eremia v. the Republic of Moldova, no. 3564/11, § 54, 28 May 2013; and Volodina, cited above, § 75).

(ii) Whether the authorities discharged their obligations under Article 3

90. What the Court is called upon to examine in the present case is the adequacy of the protection of the applicant’s physical and psychological integrity following alleged serious threats she had received from B.S. during his prison leave.

91. In that connection, the Court notes that the applicant contacted the police on three separate occasions informing them about a serious threat by B.S. Given the circumstances of the present case, and bearing in mind that the prohibition of ill‑treatment under Article 3 of the Convention covers all forms of domestic violence, including death threats, and that every such act triggers the obligation to investigate, the authorities had the duty to investigate the allegations of serious threat to the applicant’s life (see Volodina, § 98, and Tunikova and Others, § 119, both cited above). However, at none of those occasions did the police start a proper criminal investigation, as they were under the obligation to do under domestic law (see paragraphs 33 and 34 above).

92. The first time, on 11 August 2015, the applicant called the emergency helpline stating that she was afraid because she thought that B.S. had escaped from prison and was threatening her through some relatives. She was reassured that B.S. had not escaped and was told that nothing could be done unless he came to her doorstep (see paragraph 10 above). From the materials in the case file, the Court cannot conclude whether during that conversation the applicant clearly stated that B.S. had uttered serious threats against her life.

93. The second time the police were made aware of the situation was on 3 September 2015, when they intervened at the bus station following the applicant’s call. When they arrived at the scene, the two male police officers found the applicant, a young Roma woman, extremely upset, shaking and crying (see paragraph 14 above). They also learned that she had been the victim of heinous sexual crimes by a close family member. At that occasion, as clearly recorded in the police report concerning the intervention drawn up on 13 October 2015, the applicant told the police that B.S. had threatened to kill her through her relatives (see paragraph 15 above).

94. The Court notes that under Croatian law no particular form is required for a criminal complaint; it can be submitted orally or in writing (see paragraph 33 above). Under the relevant legislation, the police are obliged to conduct a criminal inquiry whenever they learn of allegations that a criminal offence may have been committed for which prosecution is conducted ex officio (see paragraphs 33 and 34 above). A serious threat by a family member being a criminal act to be prosecuted ex officio, as noted above (see paragraphs 32 and 63 above), the police should have at least at that point begun criminal inquiries concerning the applicant’s allegations, not least by conducting interviews with the relatives mentioned by the applicant.

95. The police were further required to inform the competent State Attorney’s Office of the results of their criminal inquiries on the matter (see paragraphs 33 and 34 above; see also Remetin v. Croatia (no. 2), no. 7446/12, §§ 105 and 115, 24 July 2014). Even if the authorities eventually had concluded that the applicant’s allegations concerned a criminal offence prosecuted by private prosecution or that the acts complained of did not have the characteristics of a criminal offence, the police should have informed her accordingly (see paragraph 34 above) but they never did so.

96. Finally, the third time the applicant contacted the police was through a letter written by her lawyer complaining about the failure of the police to react to her concerns and requesting them to take adequate measures to protect her physical integrity. There again, the applicant expressly requested that her complaint about alleged serious threat by B.S. be forwarded to the competent State Attorney’s Office (see paragraph 19 above). However, this was never done, and instead her letter was perceived as a mere complaint about police work, resulting in an internal inquiry at the Ministry of the Interior. It was again not considered to constitute sufficient grounds for the police to start criminal inquiries with a view to establishing whether her allegations concerning serious threat to her life had been well-founded.

97. The applicant, supported by the third-party intervenor, claimed that the foregoing dismissive behaviour by the police officers had been the result of her Roma ethnic origin. However, neither the circumstances as submitted, nor any relevant evidence such as statistical data, substantiate the allegation of discrimination on grounds of the applicant’s Roma origin. Nevertheless, the Court notes that the above failure of the police to perceive the seriousness of the applicant’s allegations were not only in blatant disregard of the domestic law (see paragraph 93 above), but must have also exposed the applicant to constant fear and caused her to live in uncertainty for a prolonged period of time. In a case such as the present one, where the authorities were well aware of the applicant’s particular vulnerability on account of her sex, ethnic origin and past traumas, the Court considers that they should have reacted promptly and efficiently to her criminal complaints in order to protect her from the realisation of that threat as well as from intimidation, retaliation and repeat victimisation (see paragraph 45 above).

98. In sum, while it is true that B.S.’s prison leave was ultimately discontinued and that he was expelled from Croatia immediately upon his release from prison, the Court cannot disregard the fact that the police never even commenced criminal inquiries, let alone a serious investigation into the applicant’s allegations of serious threat, a criminal offence prosecuted ex officio under domestic law (see paragraphs 32 and 94 above), prior to the communication of the present application to the respondent Government.

99. What is more, in the Court’s view, the authorities never made a serious attempt to take a comprehensive view of the applicant’s case as a whole, including the domestic violence she had been exposed to previously, which is required in this type of cases (compare Tunikova and Others, cited above, § 116).

100. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the Croatian authorities failed to effectively investigate a particularly vulnerable rape victim’s allegation of a serious threat to her life, in violation of Article 3 of the Convention.

101. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties, and its findings above (see paragraph 100), the Court considers that it has examined the main legal question raised in the present application. It thus considers that the applicant’s remaining complaint under Article 3 concerning the authorities’ further failure to protect her from repeat victimisation and intimidation is admissible but that there is no need to give a separate ruling on it (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014).

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

102. The applicant also complained that, owing to her Roma origin, the domestic authorities adopted a dismissive attitude towards her allegations of threats by B.S., contrary to Article 14 of the Convention, which reads as follows:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

The parties’ submissions

103. The Government maintained that the applicant failed to exhaust domestic remedies because she never lodged a civil action against discrimination under the Prevention of Discrimination Act. They argued that the applicant had not been discriminated against by any state authority. The police reacted in a timely, prompt and professional manner to each of her calls and the applicant did not prove that the police had in any way treated her in a discriminatory manner or that they would have acted differently to any other non-Roma person in the same situation.

104. The applicant disagreed. She maintained that the police officers had acted unlawfully and unprofessionally, in a way that caused her emotional pain and suffering. Violations of her rights committed by the police through their acts and omissions had been directly related to the fact that she was of Roma origin. She stressed that such practice in Croatia had not been uncommon.

The Court’s assessment

1. Admissibility

105. The Court has already established that the Prevention of Discrimination Act provided two alternative avenues through which an individual can seek protection from discrimination: either raise his or her discrimination complaint in the proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or opt for separate civil proceedings, as provided for under section 17 of that Act (see paragraph 35 above).

106. Given that the applicant in the present case explicitly complained of discrimination both before the Ministry of the Interior and the Constitutional Court (see paragraphs 19 and 23 above), the Court considers that she was not required to pursue another remedy under the Prevention of Discrimination Act with essentially the same objective in order to meet the requirements of Article 35 § 1 of the Convention (see Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 50, 22 March 2016, and Jurčić v. Croatia, no. 54711/15, § 52, 4 February 2021). Accordingly, the Government’s objection must be dismissed.

107. The Court further notes that this complaint is neither manifestly ill‑founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

108. The Court notes that in its examination of the applicant’s complaints under Article 3 of the Convention it has already had regard to the applicant’s particular vulnerability as a Roma woman and a victim of serious sexual offences (see paragraphs 86, 93 and 97 above). In view of the foregoing, it considers that no separate issue under Article 14 of the Convention arises in the present case (compare Mile Novaković v. Croatia, no. 73544/14, §§ 75‑76, 17 December 2020).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

109. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

110. The applicant claimed 40,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

111. The Government contested that claim.

112. The Court considers that the applicant must have suffered non‑pecuniary damage which cannot be compensated by the mere finding of a violation in the present case. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 12,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

Costs and expenses

113. The applicant also claimed 35,790 Croatian kunas (HRK; approximately EUR 4,770) in respect of costs and expenses. In particular, she claimed HRK 10,790 in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 25,000 for those incurred before the Court.

114. The Government contested that claim.

115. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,500 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

Default interest

116. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

Declares, unanimously, the application admissible;
Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 3 of the Convention in respect of the lack of an effective investigation;

Holds, by six votes to one, that there is no need to examine the complaint under Article 3 of the Convention as regards the alleged State’s further failure to protect the applicant from intimidation and repeat victimisation;

Holds, unanimously, that no separate issue arises under Article 14 in conjunction with Articles 3 or 8 of the Convention;

Holds, by six votes to one,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,500 (four thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 September 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Marko Bošnjak
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) Partly dissenting opinion of Judge Wojtyczek;

(b) Partly dissenting opinion of Judge Derenčinović.

M.B.
R.D.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1. I fully agree with my colleagues that death threats should be thoroughly investigated, prosecuted and punished.

At the same time, criminal procedure law has to balance conflicting interests and to protect not only the alleged victims but also other persons against unfounded accusations of committing criminal offences. Therefore, a complaint addressed to the authorities by a private party alleging that someone has committed a criminal offence has to meet certain minimum requirements of substantiation and seriousness. Moreover, a person lodging a criminal complaint has to be duly informed about criminal responsibility for false accusation. Achieving the proper balance between all the conflicting interests in a specific case may be a very difficult exercise; therefore it is necessary to leave some margin of appreciation in this respect to the domestic authorities.

2. In the instant case, the applicant alleged that her father had conveyed death threats to her via her aunts. The applicant mentioned these indirect threats three times in her contact with the authorities (see paragraphs 9, 12‑15 and 19 of the judgment). The available material shows that the authorities considered that this information about the alleged criminal offence, as submitted at the relevant time by the applicant, had not been sufficiently substantiated and that, therefore, the allegations did not fulfil the minimum requirements for triggering an investigation.

I do not exclude the possibility that this assessment by the domestic authorities might have been unjustified; however, in the proceedings before the Court there is insufficient evidence to demonstrate that the assessment in question was incorrect, let alone that the domestic authorities acted in bad faith. Moreover, the latter had the benefit of being in direct contact with the different persons concerned and were better placed to assess the whole situation, including, inter alia, the non-verbal communication coming from the persons involved. I note furthermore that the authorities took several measures to protect the applicant (see, in particular, paragraphs 10, 12, 18, 25 and 26 of the judgment) and to establish the precise circumstances of the case (see paragraphs 27-31).

Be that as it may, once it became clear to the applicant that the police did not consider her allegations sufficiently substantiated, there was nothing to prevent her from formally filing a written criminal complaint to the police substantiating her allegations that a criminal offence had been committed with a sufficiently detailed account of the relevant events. There are no reasons to consider that such a substantiated written report would have not been duly examined and investigated by the authorities.

3. For the reasons set out above, I consider that it has not been established that the Croatian authorities have violated their obligations under Article 3 of the Convention.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE DERENČINOVIĆ

INTRODUCTION

1. I agree with the majority’s decision to find a violation of Article 3 of the Convention due to the failure of the authorities to conduct an effective investigation into the victim’s allegations. The applicant in this case is a particularly vulnerable young Roma woman whose father, previously convicted of rape and other serious criminal offences (incest) and misdemeanours (domestic violence) committed against her, threatened her with death through their relatives while he was temporarily released from the prison where he was serving his sentence (prison leave). The facts of the case indicate that the authorities did not take measures to investigate the applicant’s complaints effectively.

2. However, I believe that the approach taken by the majority is too narrow. Focusing exclusively on the lack of an effective criminal investigation and neglecting the context of the prolonged and repeated victimisation of the applicant by her father, the majority missed the opportunity to rule on the complaints about the failure of the authorities to take appropriate measures to protect the victim. The government’s positive obligations in countering domestic violence are not restricted to an effective investigation. They also include the obligation to protect victims of domestic violence (see Volodina v. Russia, no. 41261/17, § 86, 9 July 2019, with further references). This particularly applies in cases of repeat victimisation, such as the present one (see, for instance, another case against the respondent State concerning repeated acts of domestic violence, A v. Croatia, no. 55164/08, 14 October 2010). Given that not a single measure of victim protection was taken in this case, I have to disagree with the majority’s decision that “there is no need to give a separate ruling” on “the applicant’s remaining complaint under Article 3 concerning the authorities’ further failure to protect her from repeat victimisation and intimidation” (see paragraph 101 of the judgment).

3. I firmly believe that the failure to protect the applicant in this case was just as important as the lack of an effective investigation. It also resulted in severe adverse consequences for the victim. Failure to protect a particularly vulnerable victim from prolonged and repeated victimisation resulted in deep psychological trauma, intense suffering and fears for her future. Indeed, as the Court has already stressed, general and discriminatory passivity on the part of the law-enforcement authorities in the face of allegations of domestic violence can create a climate conducive to a further proliferation of violence committed against victims (see A and B v. Georgia, no. 73975/16, § 49, 10 February 2022). Therefore, I consider that the positive obligations in this case were violated not only because of the lack of an effective investigation but also because of the failure to protect a victim of severe domestic violence offences inflicted on her on multiple occasions, including a threat to her life, by her father before and after his conviction.

II. OBLIGATION TO PROTECT THE VICTIM

4. I cannot but agree with the finding of the majority that “the authorities never made a serious attempt to take a comprehensive view of the applicant’s case as a whole, including the domestic violence she had been exposed to previously, which is required in this type of cases” (see paragraph 99 of the judgment). In this regard, it is even more unclear to me why the majority, after finding that the complaint that refers to the obligation to protect the victim was admissible, refused to carry out an analysis and decide on the merits of the applicant’s remaining allegations regarding the failure of the authorities to protect her from repeat victimisation and intimidation.

5. The fact that the applicant was a vulnerable victim who changed her name, residence and physical appearance after being raped and abused by her father and who was again threatened by him during his prison leave gives rise in my opinion, without any doubt whatsoever, to positive obligations in terms of victim protection.

6. The standards established in the case-law of the Court are apparent. For a positive obligation to arise under Article 3 of the Convention, “it must be established that the authorities knew or ought to have known at the time of the existence of a real and immediate risk of ill-treatment of an identified individual from the criminal acts of a third party and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk” (see Đorđević v. Croatia, no. 41526/10, § 139, 24 July 2012). Moreover, in the context of domestic violence, the Court has explained that the risk of a real and immediate threat must be assessed taking due account of the particular context of domestic violence. In such a situation, there is not only a question of an obligation to afford general protection to society, but above all to take account of the recurrence of successive episodes of violence within a family. The Court has therefore found in many cases that, even when the authorities did not remain totally passive, they still failed to discharge their obligations under Article 3 of the Convention because the measures they had taken had not stopped the abuser from perpetrating further violence against the victim (see Volodina, cited above, § 86).

7. These standards have been developed in cases of domestic violence in which the Court has established that the authorities have “positive obligations ... to: (a) establish and apply in practice an adequate legal framework affording protection against violence by private individuals; (b) take the reasonable measures in order to avert a real and immediate risk of recurrent violence of which the authorities knew or ought to have known, and to (c) conduct an effective investigation into the acts of violence (see, most recently, X and Others v. Bulgaria [GC], no. 22457/16, § 178, 2 February 2021; Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, § 164, 15 June 2021; and also Volodina v. Russia (no. 2), no. 40419/19, § 49, 14 September 2021, and the cases cited therein)” (see paragraph 83 of the judgment).

8. In this regard, I would like to highlight that an inappropriate reaction to domestic violence is seldom restricted to an ineffective investigation. Failure to investigate domestic violence is often coupled with a failure to protect the victim (compare A v. Croatia, cited above). The lack of a victim-centred approach in applying the protective mechanisms results in a violation of the positive obligation to protect and assist the victims of domestic violence. Thus, in this case, apart from the failure to investigate allegations of serious threats, the police and other competent authorities did not conduct any risk assessment, not even a very rudimentary one, to protect the victim from repeat victimisation (compare Talpis v. Italy, no. 41237/14, § 116, 2 March 2017).

III. ABSENCE OF A RISK ASSESSMENT

9. It is evident from the applicant’s contact with the police (see paragraphs 9-15 of the judgment) and her complaint about the police’s work (see paragraphs 16-24 of the judgment) that the authorities did not conduct a proper risk assessment to protect her from repeat victimisation.

10. The obligation to protect victims means that all competent authorities (not just the police) must respond effectively and on a case-by-case basis by conducting a risk assessment and implementing risk management to eliminate the threat to the safety of domestic violence victims. Preconditions for such activities include standard operating procedures and cooperation between the competent authorities. In addition, the risk assessment must take into account repeated violence towards the victim, including death threats. The Court has elaborated on these standards in Kurt (cited above, §§ 167-74), requiring the authorities to undertake an “autonomous”, “proactive” and “comprehensive” risk assessment of treatment contrary to Article 3.

11. In the present case, after multiple complaints had been received from the applicant, not a single risk assessment measure was conducted. There was also not even a minimal degree of proactivity on the part of the competent authorities, or any cooperation on their part in protecting the victim. It has to be noted that all measures taken by the authorities were reactive (ex post facto) and were carried out in response to complaints by the applicant. It appears that she was somehow lost in the system, becoming completely invisible. This certainly resulted in the deepening of her feelings of insecurity, frustration and deep trauma, particularly in the light of her earlier victimisation and fears for the future. The applicant’s serious allegations of death threats were not effectively investigated, and she was not provided with appropriate protection or assistance. For instance, when the applicant called the emergency helpline on 11 August 2015 stating that her rapist had escaped from prison and that she was scared, she was reassured that B.S. had not escaped from prison and told to contact the nearest police station in the event that B.S. tried to contact her personally (see paragraph 10 of the judgment). Although it remains unclear whether during that conversation the applicant clearly stated that B.S. had uttered serious threats against her life, one cannot but notice the dismissive attitude of the helpline operator, who should have been professionally trained to deal with all types of situations, including one where a seriously traumatised individual expressed fears of repeat victimisation. A similar attitude could be seen in the police officers’ conduct on 3 September 2015, when they simply spoke to the suspect, who denied all accusations, and escorted both the applicant and B.S. to their respective buses, despite having been made aware that B.S. had threatened to kill the applicant through her relatives (see paragraph 13 of the judgment)

12. The profile of the perpetrator (with multiple convictions in Croatia and abroad for serious criminal offences and misdemeanours) and the victim (a young Roma woman, the daughter of the perpetrator, who was repeatedly raped and abused and changed her physical appearance, name and residence) were mainly ignored by the authorities. The police failed to conduct inquiries and to duly inform the public prosecutor about the victim’s allegations of being subjected to death threats. In parallel, they also failed to initiate a proper risk assessment. In domestic violence cases, a risk assessment should be conducted synergistically with an effective investigation. The same facts should be taken into account until some specific circumstances at a later stage justify bifurcation between these two procedures, both of which fall within the ambit of positive obligations under Article 3 of the Convention.

13. In this case, the failure of the police to conduct inquiries and to examine the applicant’s relatives to whom her father had allegedly expressed his intentions (threat to the life of the applicant) was not only detrimental from the perspective of the ineffective (in this case non-existent) investigation but also from the perspective of the risk assessment for the safety of the victim. The same goes for not taking any measures to check whether the applicant’s father had firearms outside the prison. Likewise, no additional interviews with the applicant were conducted to assess her situation and provide her with the assistance she might need after being subjected to the alleged repeat victimisation.

14. In this regard, it is worth noting the part of the Annual Report of the Ombudswoman for Gender Equality for 2015 cited in the judgment (relevant to the period relating to the present case), which states, among other things, that in dealing with cases of domestic violence the authorities “often do not take into account, nor do they state in the report or the indictment the entire context and chronology of violence between the family members, between the victims and perpetrators, especially the so-called history of domestic violence or previous violence, whether previously reported or not, but they exclusively deal with the event for which they are intervening” (see paragraph 42 of the judgment).

15. While it is true that the applicant’s father returned to prison soon after the threats to life directed at his daughter through their relatives and was not granted prison leave for some time (after the applicant, and not the police, had informed the prison authorities about the incident), it is evident from the case file that the ban on prison leave was merely temporary. Furthermore, the documents in the case file suggest that in deciding on his release from prison on probation, the competent authorities did not consider the applicant’s complaints about the death threats but only the prisoner’s health condition. Likewise, the expulsion order against the applicant’s father and the other measures taken by the authorities in this case were also issued outside the context of a risk assessment. The applicant’s father was expelled to Bosnia and Herzegovina, obviously not to protect the applicant from repeat victimisation but simply because he was a foreign citizen without any regularised status in Croatia. Nothing in the case file suggests that the applicant was informed of his release from prison on probation or of his expulsion.

IV. CONCLUSION

16. In the present case, there was no risk assessment, let alone an “autonomous” “proactive” and “comprehensive” one as required by the Court’s case-law. The authorities knew of the existence of a real and immediate risk of ill-treatment of an identified individual from the criminal offences of a third party, and they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk. Furthermore, they did not take into account the recurrence of successive episodes of violence within the family and consequently failed to discharge their obligation under Article 3 of the Convention to protect the victim from violence.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Zaštita uzbunjivača kroz Zakon o zaštiti uzbunjivača te analizu DIREKTIVE (EU) 2019/1937 Evropskog Parlamenta
zaštita uzbunjivača međunarodni pravni standardi praksa ESLjP
Privatnost i zaštita podataka o ličnosti kroz domaće i međunarodno pravo s osvrtom na korisnike Fejsbuka i interneta sa krivičnopravnog aspekta
visokotehnološki kriminal zaštita podataka o ličnosti međunarodni pravni standardi poštovanje privatnog života poštovanje privatnog i porodičnog života
Zaštita dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija u domaćem i međunarodnom pravu
Cyberbullying visokotehnološki kriminal Zakon o informacionoj bezbednosti zaštita dece na internetu međunarodni pravni standardi
Klauzula zabrane konkurencije u domaćem i međunarodnom pravu kroz sudsku praksu i MOR
zabrana konkurencije međunarodni pravni standardi radno pravo sudska praksa ugovor o radu
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Smernice o međunarodnoj zaštiti br. 14: Nekažnjavanje izbeglica zbog neregularnog ulaska ili boravka i ograničenja kretanja izbeglica u skladu sa članom 31. Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine
međunarodni pravni standardi prava izbeglica praksa UN komiteta
Delotvorni pravni lekovi i postupak azila
azil međunarodni pravni standardi prava izbeglica

Publikacije

Smernice za unapređenje sudske prakse u postupcima za naknadu štete žrtvama teških krivičnih dela u krivičnom postupku
žrtve krivičnog dela krivični postupak naknada štete žrtvama krivičnog dela priručnik sudska praksa
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Standard Operating Procedures (SOPs) for investigating national and transnational trafficking in persons cases among project countries, making use of international cooperation tools and techniques
žrtve krivičnog dela međunarodna saradnja u krivičnim stvarima trgovina ljudima
Najbolje prakse podrške deci žrtvama nasilja u digitalnom okruženju
žrtve nasilja bezbednost dece na internetu maloletnici nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju nadležnih institucija u cilju zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Odgovori na nedoumice i dileme oko primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Predlog za unapređivanje rada grupe za koordinaciju i saradnju u skladu sa zakonom o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Smernice za posredovanje u zapošljavanju žrtava nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite sa ciljem sprečavanja nasilja u porodici, uključujući i nasilje počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Veštine u dokazivanju krivičnog dela nasilje u porodici - vodič za delotvornu prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici
vodič žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Revija za kriminologiju i krivično pravo - tematski broj "Kazna doživotnog zatvora i uslovni otpust"
kazna doživotnog zatvora krivično pravo međunarodni pravni standardi standardi Evropskog suda za ljudska prava uslovni otpust
Nasilje u porodici - pregled međunarodnih standarda i jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava
diskriminacija žena međunarodni pravni standardi nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 6752/21 od 24.1.2024.
oduzimanje imovine tužba za naknadu imovinske štete postupanje policije iseljenje
Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 2000/2023 od 16.06.2023.
postupanje policije zabrana mučenja, ponižavajućeg i nečovečnog postupanja