Kaločai Sobonja protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
19857/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
04.07.2023
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Tematske ključne reči
najbolji interes deteta
porodični sporovi
razvod braka
roditeljsko pravo
VS deskriptori
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.3.2 Veze sa drugima
1.8.4 Porodični život
1.8.10 Porodični odnosi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnositelјka predstavke je 8. jula 1999. godine podnela zahtev za razvod braka sa K.T. i samostalno vršenje roditelјskog prava nad njihovo dvoje dece (dečakom M., rođenim 23. oktobra 1996. godine, i devojčicom R., rođenom 7. jula 1998. godine). Opštinski sud u Somboru je 21. februara 2001. godine usvojio njene zahteve. Dana 18. novembra 2002. i 8. oktobra 2003. godine, tu presudu su potvrdili kako Okružni sud u Somboru, tako i Vrhovni sud. Presuda nije izvršena i M. je nastavio da živi sa K.T.

Dana 19. februara 2003. godine, K.T. je zatražio preispitivanje presude od 21. februara 2001. godine, tražeći samostalno vršenje roditelјskog prava nad dečakom. Opštinski sud je 19. februara 2008. godine usvojio zahteve K.T. i Sud je dodelio samostalno vršenje roditelјskog prava K.T. nad M., i dodelio prava na održavanje ličnih odnosa sa dotičnim detetom podnositelјki predstavke. Podnositelјka predstavke je uložila žalbu na ovu odluku.

Okružni sud je 16. maja 2008. godine ukinuo presudu od 19. februara 2008. godine u delu koji se odnosi na vršenje roditelјskog prava nad M., uz konstataciju da Opštinski sud, između ostalog, nije utvrdio koja strana poseduje bolјe kapacitete za vršenje roditelјskog prava nad M., i da nije uzeo u obzir najbolјi interes dotičnog deteta.

Dana 2. decembra 2008. godine, Opštinski sud je ponovo dodelio samostalno vršenje roditelјskog prava K.T. nad M., pozivajući se na želјu deteta da ostane sa ocem i na mišlјenje veštaka da je dodelјivanje vršenja samostalnog roditelјskog prava K.T. bilo u najbolјem interesu M. Naknadne žalbe koje je uložila podnositelјka predstavke bile su bez uspeha. Konačnu odluku o ovom pitanju doneo je Vrhovni sud 2. septembra 2009. godine. Opštinski sud je 11. juna 2009. godine obustavio izvršni postupak u vezi sa presudom od 21. februara 2001. godine.

Tokom ovog perioda, podnositelјka predstavke je bila u mogućnosti da svog sina vidi nekoliko puta godišnje u periodima od po nekoliko sati.

Podnositelјka predstavke je 6. novembra 2009. godine podnela ustavnu žalbu Ustavnom sudu Srbije zbog neizvršenja presude iz 2001. godine, prekomerne dužine dve grupe postupaka za utvrđivanje vršenja roditelјskog prava i propusta države da joj obezbedi održavanje ličnih odnosa sa M., kao i da joj se omogući da vrši svoja roditelјska prava u periodu između 1998. i 2009. godine. Ustavni sud je 14. jula 2011. godine odbio pritužbu podnositelјke predstavke.

U obraćanju ESLJP, podnositelјka predstavke se prituživala na osnovu člana 8. da organi na domaćem nivou nisu uspeli da joj obezbede održavanje ličnih odnosa sa svojim sinom, i da izvrše presudu od 21. februara 2001. godine u njenu korist, što je na kraju dovelo do usvajanja nove presude kojom je vršenje roditelјskog prava nad njenim sinom povereno njenom bivšem mužu.

Sud ističe da obostrano uživanje roditelјa i deteta u zajedničkom društvu predstavlјa osnovni element „porodičnog života” u smislu člana 8. Konvencije, kao i da je, u slučajevima koji se tiču odnosa osobe sa njegovim ili njenim detetom, dužnost pravosudnih organa da pokažu izuzetnu revnost s obzirom na rizik da protek vremena može dovesti do de facto rešavanja stvari. Ova obaveza, koja je odlučujuća pri proceni da li je predmet saslušan u razumnom roku kako se to zahteva članom 6. stav 1. Konvencije, takođe čini deo proceduralnih zahteva obuhvaćenih članom 8.

Sud ističe da je rešavanje spora pred domaćim sudovima trajalo više od deset godina, od kojih pet i po godina potpada pod nadležnost Suda ratione temporis. U nedostatku bilo kakvih dokaza da je podnositelјka predstavke doprinela bilo kakvom odlaganju postupka, Sud smatra da su nacionalni pravosudni organi propustili da ispoštuju svoju obavezu da brzo deluju i da pokažu izuzetnu revnost prilikom ispitivanja njenog slučaja. Dugotrajno ispitivanje predmeta rezultiralo je de facto utvrđivanjem stvari, i sprečilo je podnositelјku predstavke da razvije smislen odnos sa svojim sinom. Tokom predmetnog perioda, podnositelјka predstavke takođe nije bila u mogućnosti da redovno viđa svog sina, pri čemu u većini slučajeva njihovo ostavrivanje ličnog odnosa nije trajao duže od dva sata.

Sud zaklјučuje da su vlasti propustile da preduzmu sve neophodne korake, koji su se razumno mogli očekivati u dâtim okolnostima, da obezbede delotvorno uživanje roditelјskih prava podnositelјki predstavke, ili da na bilo koji drugi način omoguće njeno ponovno spajanje sa njenim sinom. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 8. Konvencije.

Podnositelјka predstavke se takođe prituživala da je druga grupa postupaka za utvrđivanje vršenja roditelјskog prava bio u suprotnosti sa uslovom razumnog roka iz člana 6. Sud smatra da nema potrebe da donese posebnu odluku o prihvatlјivosti i osnovanosti predmetne žalbe.

Preuzmite presudu u pdf formatu

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ЧЕТВРТО ОДЕЉЕЊЕ

 ПРЕДМЕТ КАЛОЧАИ СОБОЊА против СРБИЈЕ

(Представка број 19857/10)

 ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

4. јул 2023. године

Ова пресуда је правоснажна, али може бити предмет редакцијске измене.

 У предмету Калочаи Собоња против Србије,

Европски суд за људска права (Четврто одељење), на заседању Одбора у саставу:

Faris Vehabović, председник,
Iulia Antoanella Motoc,
Branko Lubarda, судије,
и Branimir Pleše, в.д. секретара одељења,

Имајући у виду:

представку (број 19857/10) против Републике Србије коју је 29. марта 2010. године, у складу са чланом 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција”), Суду поднела држављанка Србије, гђа Ерика Калочаи Собоња (у даљем тексту: „подноситељка представке”), рођена 1969. године и која живи у Новом Саду, а коју је заступала гђа Д. Ђапић, адвокат из Сомбора;

одлуку да се о притужбама у вези са спором о старатељству над децом обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада”), коју је заступала гђа В. Родић, њен заступник пред Европским судом за људска права у релевантном периоду, а потом и њена наследница у тој канцеларији, гђа З. Јадријевић Младар, и да се остатак представке прогласи неприхватљивим;

Запажања страна у спору;

чињеницу да Влада није уложила приговор на испитивање представке од стране Одбора;

Након већања на затвореној седници одржаној 13. јуна 2023. године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

I. ПОСТУПАК ЗА УТВРЂИВАЊЕ ВРШЕЊА РОДИТЕЉСКОГ ПРАВА НАД ДЕЦОМ

  1. Подноситељка представке је 8. јула 1999. године поднела захтев за развод брака са К.Т. и самостално вршење родитељског права над њихово двоје деце (дечаком М., рођеним 23. октобра 1996. године, и девојчицом Р., рођеном 7. јула 1998. године). Општински суд у Сомбору је 21. фебруара 2001. године усвојио њене захтеве. Дана 18. новембра 2002. и 8. октобра 2003. године, ту пресуду су потврдили како Окружни суд у Сомбору, тако и Врховни суд. Пресуда није извршена и М. је наставио да живи са К.Т.
  2. Дана 19. фебруара 2003. године, К.Т. је затражио преиспитивање пресуде од 21. фебруара 2001. године, тражећи самостално вршење родитељског права над М.
  3. Општински суд је 23. фебруара 2004. године обуставио извршење пресуде од 21. фебруара 2001. године до окончања поступка.
  4. Општински суд је 19. фебруара 2008. године усвојио захтеве К.Т. Суд је доделио самостално вршење родитељског права К.Т. над М., и доделио права на одржавање личних односа са дотичним дететом подноситељки представке. Подноситељка представке је уложила жалбу на ову одлуку.
  5. Окружни суд је 16. маја 2008. године укинуо пресуду од 19. фебруара 2008. године у делу који се односи на вршење родитељског права над М., уз констатацију да Општински суд, између осталог, није (i) утврдио која страна поседује боље капацитете за вршење родитељског права над М., и (ii) да није узео у обзир најбољи интерес дотичног детета.
  6. Дана 2. децембра 2008. године, Општински суд је поново доделио самостално вршење родитељског права К.Т. над М., позивајући се на жељу потоњег да остане са оцем и на мишљење вештака да је додељивање вршења самосталног родитељског права К.Т. било у најбољем интересу М. Накнадне жалбе које је уложила подноситељка представке биле су без успеха. Коначну одлуку о овом питању донео је Врховни суд 2. септембра 2009. године.
  7. Општински суд је 11. јуна 2009. године обуставио извршни поступак у вези са пресудом од 21. фебруара 2001. године.

II. КОНТАКТ ПОДНОСИТЕЉКЕ ПРЕДСТАВКЕ СА М.

  1. Према пресуди од 2. децембра 2008. године, подноситељка представке је у неколико наврата пре 10. марта 2005. године одржавала контакт са М. који није трајао дуже од два до три сата. Она је била у могућности да свог сина види неколико пута годишње. Поред тога, 17. и 24. децембра 2005. године, у периоду између 26. и 31. децембра 2005. године, у периоду између 5. и 13. јануара 2006. и 7. јануара 2008. године, М. је ноћио у кући подноситељке представке након што је за то добио сагласност од К.Т. Након тога, М. је посетио подноситељку представке само једном, у августу 2009. године.
  2. Према наводима Владе, подноситељка представке је радила као секретар у школи коју је похађао М., и могла је свакодневно да виђа свог сина.

III. КРИВИЧНИ ПОСТУПАК ПРОТИВ К.Т.

  1. Општински суд је 22. децембра 2005. године утврдио да је К.Т. крив за отмицу детета у односу на М., у периоду од 18. новембра 2002. до 22. децембра 2005. године, и осудио га на казну затвора у трајању од шест месеци, тј. условну казну у трајању од три године. Његова пресуда је постала правоснажна 28. марта 2006. године.

IV. ЖАЛБА ПРЕД УСТАВНИМ СУДОМ

  1. Подноситељка представке је 6. новембра 2009. године поднела уставну жалбу Уставном суду Србије. Тражила је обештећење за: (i) неизвршење пресуде из 2001. године; (ii) прекомерну дужину две групе поступака за утврђивање вршења родитељског права; и (iii) пропуст државе да јој обезбеди одржавање личних односа са М., и да јој омогући да врши своја родитељска права у периоду између 1998. и 2009. године.
  2. Уставни суд је 14. јула 2011. године одбио притужбу подноситељке представке на дужину и правичност поступка за утврђивање вршења родитељског права као неосновану, и одбацио притужбу о наводно прекомерној дужини прве групе поступака за утврђивање вршења родитељског права, као и извршног поступка који је уследио, као неблаговремено поднете. Даље је по укратко одбацио жалбу подноситељке представке о повреди њених родитељских права, јер „није навела уставнавноправне разлоге за тврдњу о повреди тих права”.

ОЦЕНА СУДА

I. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 8. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подноситељка представке се притуживала на основу члана 8. да органи на домаћем нивоу нису успели (i) да јој обезбеде одржавање личних односа са својим сином, и (ii) да изврше пресуду од 21. фебруара 2001. године у њену корист, што је на крају довело до усвајања нове пресуде којом је вршење родитељског права над њеним сином поверено њеном бившем мужу.

A. Допуштеност

1. Поднесци странака

  1. Влада је тврдила да подноситељка представке није исцрпила домаће правне лекове у вези са својим притужбама. Конкретно, пре доношења пресуде од 21. фебруара 2001. године у њену корист, она је требало да затражи одређивање привремене мере како би убрзала и олакшала своје вршење родитељског односа са М. Влада је даље напоменула да је Уставни суд одбацио жалбу подноситељке представке.
  2. Подноситељка представке је тврдила да је подношењем уставне жалбе прописно испоштовала услове прихватљивости утврђене Конвенцијом.

2. Оцена Суда

(a) Компатибилност ratione temporis

  1. Суд примећује да је, у складу са општеприхваћеним принципима међународног права, држава уговорница обавезана Конвенцијом само у погледу догађаја који су се десили након њеног ступања на снагу. Суд даље констатује да је Конвенција ступила на снагу 3. марта 2004. године у односу на Србију, те да су се неки од догађаја који се помињу у представци у овом предмету заправо одиграли пре наведеног датума. Суд стога има надлежност ratione temporis да испита притужбе подноситељке представке само у оној мери у којој се тичу догађаја који су се одиграли 3. марта 2004. године или након тог датума. Ипак, из разлога контекста и приликом испитивања ситуације на коју се подноситељка представке жали у целини, Суд ће такође узети у обзир све релевантне догађаје пре тог датума (видети, на пример, Милановић против Србије, број 44614/07, став 78, од 14. децембра 2010. године, са даљим референцама).

(b) Приговор Владе о неисцрпљивању домаћих правних лекова

  1. Суд понавља да се Уставна жалба, у принципу, сматра делотворним правним средством у смислу члана 35, став 1. у погледу свих представки поднетих против Републике Србије од 7. августа 2008. године (видети, међу осталим изворима, Неговановић и други против Србије, бр. 29907/16 и 3 других, став 67, од 25. јануара 2022. године). Суд примећује да је подноситељка представке у уставном поступку тражила, између осталог, обештећење услед неизвршења пресуде којом јој је додељено вршење родитељског права над сином, као и због пропуста државе да јој обезбеди одржавање личних односа са њим. Суд сходно томе прихвата да је подноситељка представке изнела суштину својих притужби Уставном суду, дајући му прилику да спречи или исправи наводне повреде. Штавише, сȃм Уставни суд није одбацио притужбе подноситељке представке на основу тога што није исцрпела ниједан други, ранији, делотворни правни пут. Стога би такође било неоправдано формалистички да Суд сада утврди другачије (видети горенаведени став 12.; видети такође, mutatis mutandis, Драган Петровић против Србије, број 75229/10, ст. 55. и 57, од 14. априла 2020. године, и Неговановић и други, цитиран горе, став 67.).
  2. Имајући у виду горе наведено, Суд одбацује приговор Владе у вези са захтевом за исцрпљивањем домаћих правних средстава.

(c) Закључак

  1. Суд констатује да предметна притужба није ни очигледно неоснована нити неприхватљива по било ком другом основу наведеном у члану 35. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

B. Основаност

1. Поднесци страна

  1. Подноситељка представке је остала при својим притужбама.
  2. Влада није уочила никакву повреду права подноситељке представке. По њеном мишљењу, домаћи судови су решили спор око вршења родитељског права у потпуности у складу са стандардима Конвенције, заснивајући своје одлуке на најбољим интересима детета. Предметни поступак је био сложен и осетљиве природе. Судови су пажљиво проценили ситуацију. Они су саслушали обе стране, као и вештаке и сведоке. Домаће власти су уложиле све напоре како би обезбедиле одржавање личних односа подноситељке представке са својим дететом.

2. Оцена Суда

  1. Суд понавља да обострано уживање родитеља и детета у заједничком друштву представља основни елемент „породичног живота” у смислу члана 8. Конвенције (видети, међу осталим изворима, Olsson против Шведске (број 1), од 24. марта 1988. године, став 59, Серија А број 130, и Зорица Јовановић против Србије, број 21794/08, став 68, ЕСЉП 2013).
  2. Иако је суштински циљ члана 8. да појединца заштити од произвољног мешања јавних власти, ту постоје, поред тога, и позитивне обавезе својствене делотворном „поштовању” породичног живота (видети, међу осталим изворима, Marckx против Белгије, од 13. јуна 1979. године, став 31, Серија А бр. 31, и Зорица Јовановић против Србије, цитиран горе, став 69.). Ово укључује и обавезу националних власти да предузму мере у циљу поновног спајања родитеља са њиховом децом и да омогуће таква поновна спајања (видети, на пример, В.А.М. против Србије, број 39177/05, став 132, од 13. марта 2007. године). Ово се такође односи и на случајеве у којима се спорови о одржавању личних односа и утврђивању вршења родитељског права над децом јављају између родитеља и/или других чланова породице деце (видети Gluhaković против Хрватске, број 21188/09, став 56, од 12. априла 2011. године).
  3. Суд је већ утврдио да неделотворно, а нарочито одложено, вођење поступка за утврђивање вршења родитељског права и одређивање контаката може довести до повреде позитивних обавеза из члана 8. (видети Eberhard и М. против Словеније, бр. 8673/05 и 9733/05, став 127, од 1. децембра 2009. године, и S.I. против Словеније, број 45082/05, став 69, од 13. октобра 2011. године). У случајевима који се тичу односа особе са његовим или њеним дететом, дужност је правосудних органа да покажу изузетну ревност с обзиром на ризик да протек времена може довести до de facto решавања ствари. Ова обавеза, која је одлучујућа при процени да ли је предмет саслушан у разумном року како се то захтева чланом 6. став 1. Конвенције, такође чини део процедуралних захтева обухваћених чланом 8. (видети, на пример, Süß против Немачке, број 40324/98, став 100, од 10. новембра 2005. године, и Strömblad против Шведске, број 3684/07, став 80, од 5. априла 2012. године).
  4. Након што је испитао поднеске страна у спору о овом питању, Суд не може да прихвати да је поступком доношења одлуке у овом предмету обезбеђено дужно поштовање интереса подноситељке представке заштићених чланом 8. С тим у вези, он се позива на дужину поступка за утврђивање вршења родитељског права над дететом. Судско решавање спора трајало је више од десет година, од којих пет и по година потпада под надлежност Суда ratione temporis (видети горенаведене ст. 1. и 6.). У недостатку било каквих доказа да је подноситељка представке допринела било каквом одлагању поступка, Суд сматра да су национални правосудни органи пропустили да испоштују своју обавезу да брзо делују и да покажу изузетну ревност приликом испитивања њеног случаја. Дуготрајно испитивање предмета резултирало је de facto утврђивањем ствари, и спречило је подноситељку представке да развије смислен однос са својим сином.
  5. Током предметног периода, подноситељка представке такође није била у могућности да редовно виђа свог сина, при чему у већини случајева њихово оставривање личног односа није трајао дуже од два сата (видети став 8. горе).
  6. Суд на крају има на уму чињеницу да је задатак домаћих власти био отежан услед лоших односа у породици. Међутим, недостатак сарадње између разведених родитеља не представља околност која сâма по себи може ослободити власти од њихових обавеза у смислу члана 8. (видети Zawadka против Пољске, број 48542/99, став 67, од 23. јуна 2005. године). Домаће власти годинама нису предузимале довољно делотворне мере као одговор на опструктивно понашање К.Т., као и у погледу постизања помирења сукобљених интереса страна у спору. Иако је тачно да је К.Т. био осуђен за отмицу детета 2006. године (видети горенаведени став 10.), таква мера одређена од стране власти, у одсуству предузимања било каквих позитивних корака зарад обезбеђивања приступа подноситељке представке њеном сину, се не може сматрати адекватним одговором на ургентност ситуације.
  7. Узимајући у обзир горе наведено, Суд закључује да су српске власти пропустиле да предузму све неопходне кораке, који су се разумно могли очекивати у дâтим околностима, да обезбеде делотворно уживање родитељских права подноситељки представке, или да на било који други начин омогуће њено поновно спајање са њеним сином. Сходно томе, дошло је до кршења члана 8. Конвенције.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подноситељка представке се такође притуживала да је друга група поступака за утврђивање вршења родитељског права био у супротности са условом разумног рока из члана 6. Имајући у виду чињенице у предмету, поднеске страна у спору и своје налазе дате горе, Суд сматра да је испитао главно правно питање постављено у предметној представци, те да нема потребе да донесе посебну одлуку о прихватљивости и основаности предметне жалбе (видети, mutatis mutandis, Центар за правне ресурсе у име Valentin Câmpeanu против Румуније [ВВ], број 47848/08, став 156, ЕСЉП 2014).

ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подноситељка представке је тражила износ од 20.000 евра (ЕУР) на име нематеријалне штете.
  2. Влада је оспорила овај захтев.
  3. Суд сматра да је подноситељка представке засигурно претрпела одређену нематеријалну штету. Имајући у виду природу повреде утврђене у овом предмету и дајући своју процену на правичној основи, у складу са захтевима члана 41. Конвенције, Суд додељује подноситељки представке износ од 4.000 евра (ЕУР) у вези с тим/ у погледу овога, као и било који порез који се може наплатити на тај износ.
  4. Подноситељка представке је такође тражила износе од 365.200 динара (РСД) и 107.500 динара (РСД) на име трошкова и издатака насталих пред домаћим судовима и пред судом. Такође је тражила надокнаду од840 евра (ЕУР) на име трошкова превода.
  5. Влада је сматрала да су тражени износи у вези са домаћим поступцима постављени превисоко и да су непоткрепљени, остављајући преостала потраживања Суду на одлучивање.
  6. Према судској пракси Суда, подноситељка представке има право на надокнаду трошкова и издатака само у оној мери у којој је доказано да су стварно и нужно настали и да су разумни у погледу њиховог износа. У конкретном предмету, имајући у виду документацију у свом поседу и горенаведене критеријуме, Суд сматра да је разумно досудити подноситељки представке износ од 2.500 евра (ЕУР), којим би се покрили трошкови по свим тачкама.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

1. Проглашава жалбу на основу члана 8. Конвенције прихватљивом;

2. Утврђује да је дошло до повреде члана 8. став 1. Конвенције;

3. Утврђује да нема потребе за засебним одлучивањем о прихватљивости или основаности притужбе на основу члана 6. Конвенције;

4. Утврђује

(a) да Тужена држава треба да подноситељки представке исплати, у року од три месеца, следеће износе који ће бити конвертовани у националну валуту Тужене по важећем курсу на дан измирења;

(i) 4.000 евра (ЕУР) (словима: четири хиљаде евра), као и било који порез који се може наплатити у погледу нематеријалне штете;

(ii) 2.500 евра (ЕУР) (словима: две хиљаде пет стотина евра), као и било који порез који се може наплатити подноситељки представке у погледу трошкова и издатака;

(b) да, од истека наведених три месеца до измирења, треба да исплати затезну камату на горе наведене износе по стопи која је једнака граничној каматној стопи Европске централе банке током периода неиспуњавања обавеза, уз додатак од три процентна поена;

5. Одбацује преостали део захтева подноситељке представке за правичним задовољењем.

 

Састављено на енглеском језику и достављено у писаном облику дана 4. јула 2023. године, у складу са правилом 77, ст. 2. и 3. Пословника Суда.

Branimir Pleše
в.д. секретара одељења

Faris Vehabović
председник

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF KALOČAI SOBONJA v. SERBIA

(Application no. 19857/10) 

JUDGMENT 

STRASBOURG

4 July 2023

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Kaločai Sobonja v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Faris Vehabović, President,
 Iulia Antoanella Motoc,
 Branko Lubarda, judges,
and Branimir Pleše, Acting Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 19857/10) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 29 March 2010 by a Serbian national, Ms Erika Kaločai Sobonja (“the applicant”), who was born in 1969, lives in Novi Sad and was represented by Ms D. Đapić, a lawyer practising in Sombor;

the decision to give notice of the complaints concerning the child custody dispute to the Serbian Government (“the Government”), represented by Ms V. Rodić, their Agent before the European Court of Human Rights at the relevant time, and subsequently by her successor in that office, Ms Z. Jadrijević Mladar, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

the Government not having objected to the examination of the application by a Committee;

Having deliberated in private on 13 June 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

  1. CHILD CUSTODY PROCEEDINGS

1.  On 8 July 1999 the applicant filed for dissolution of her marriage with K.T. and sole custody of their two children (a boy, M., born on 23 October 1996, and a girl, R., born on 7 July 1998). On 21 February 2001 the Sombor Municipal Court granted her claims. On 18 November 2002 and 8 October 2003 that judgment was upheld by the Sombor District Court and the Supreme Court respectively. The judgment was not enforced and M. continued to live with K.T.

2.  On 19 February 2003 K.T. asked for revision of the judgment of 21 February 2001, seeking sole custody of M.

3.  On 23 February 2004 the Municipal Court stayed the enforcement of the judgment of 21 February 2001 pending the outcome of the proceedings.

4.  On 19 February 2008 the Municipal Court granted K.T.’s claims. The court awarded sole custody of M. to K.T. and granted contact rights to the applicant. The applicant appealed.

5.  On 16 May 2008 the District Court quashed the judgment of 19 February 2008 in the part concerning the custody of M., noting, inter alia, that the Municipal Court had failed (i) to determine which party had better capacity to have custody of M. and (ii) to take into account where his best interests lay.

6.  On 2 December 2008 the Municipal Court again granted sole custody of M. to K.T., referring to the former’s wish to stay with his father and to the experts’ opinion that granting custody to K.T. was in M.’s best interests. The subsequent appeals lodged by the applicant were to no avail. The final decision on the matter was taken by the Supreme Court on 2 September 2009.

7.  On 11 June 2009 the Municipal Court discontinued the enforcement proceedings in respect of the judgment of 21 February 2001.

  1. THE APPLICANT’S CONTACT WITH M.

8.  According to the judgment of 2 December 2008, on several occasions prior to 10 March 2005, the applicant’s contact with M. lasted no more than two to three hours. She could see her son several times a year. In addition to that, on 17 and 24 December 2005, between 26 and 31 December 2005, between 5 and 13 January 2006 and on 7 January 2008 M. stayed overnight in the applicant’s house, having obtained K.T.’s consent. Thereafter, M. visited the applicant only once, in August 2009.

9.  According to the Government, the applicant worked as a secretary at the school which M. attended and was able to see her son on a daily basis.

  1. CRIMINAL PROCEEDINGS AGAINST K.T.

10.  On 22 December 2005 the Municipal Court found K.T. guilty of child abduction in respect of M., as regards the period between 18 November 2002 and 22 December 2005, and sentenced him to six months’ imprisonment, suspended for three years. His conviction became final on 28 March 2006.

  1. APPLICATION TO THE CONSTITUTIONAL COURT

11.  On 6 November 2009 the applicant lodged an appeal with the Constitutional Court of Serbia. She sought redress for: (i) non-enforcement of the judgment of 2001; (ii) the excessive length of the two sets of custody proceedings; and (iii) the State’s failure to ensure her contact with M. and enable her to exercise her parental rights between 1998 and 2009.

12.  On 14 July 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s complaint about the length and fairness of the custody proceedings as being manifestly ill-founded and dismissed the complaint about the allegedly excessive length of the first set of custody proceedings, taken together with the ensuing enforcement proceedings, as out of time. It further summarily dismissed the applicant’s complaint of a violation of her parental rights, as “she had failed to submit constitutional reasons to claim a breach of those rights”.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

13.  The applicant complained under Article 8 that the national authorities had failed (i) to ensure her contact with her son and (ii) to enforce the judgment of 21 February 2001 in her favour, which had ultimately led to the adoption of a new judgment awarding custody of her son to her ex-husband.

  1. Admissibility
    1. The parties’ submissions

14.  The Government submitted that the applicant had failed to exhaust domestic remedies in respect of her complaints. In particular, before to the adoption of the judgment of 21 February 2001 in her favour, she should have asked for an interim measure to expedite and facilitate her contacts with M. The Government further noted that the applicant’s appeal had been dismissed by the Constitutional Court.

15.  The applicant argued that, by lodging a constitutional appeal, she had duly complied with the admissibility requirements set forth in the Convention.

  1. The Court’s assessment

(a)  Compatibility ratione temporis

16.  The Court observes that, in accordance with the generally accepted principles of international law, a Contracting Party is only bound by the Convention in respect of events occurring after its entry into force. It further notes that the Convention entered into force in respect of Serbia on 3 March 2004 and that some of the events referred to in the application in the present case did indeed take place before that date. The Court therefore has jurisdiction ratione temporis to examine the applicant’s complaints only in so far as they concern events that occurred on or after 3 March 2004. It will nevertheless, for reasons of context and while examining the situation complained of as a whole, also take into account any and all relevant events prior to that date (see, for example, Milanović v. Serbia, no. 44614/07, § 78, 14 December 2010, with further references).

(b)  The Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies

17.  The Court reiterates that, a constitutional appeal has, in principle, been considered by the Court as an effective remedy within the meaning of Article 35 § 1 in respect of all applications introduced against Serbia as of 7 August 2008 (see, among other authorities, Negovanović and Others v. Serbia, nos. 29907/16 and 3 others, § 67, 25 January 2022). It observes that in the constitutional proceedings the applicant sought, inter alia, redress for non-enforcement of the judgment awarding her custody of her son and for the State’s failure to ensure her contact with him. The Court accordingly accepts that the applicant brought the substance of her complaints to the attention of the Constitutional Court, giving it an opportunity to prevent or to put right the alleged violations. Furthermore, the Constitutional Court itself did not reject the applicant’s complaints on the grounds that she had not exhausted any other, prior, effective legal avenue. It would hence also be unduly formalistic for the Court to now hold otherwise (see paragraph 12 above; see also, mutatis mutandisDragan Petrović v. Serbia, no. 75229/10, §§ 55 and 57, 14 April 2020, and Negovanović and Others, cited above, § 67).

18.  Regard being had to the above, the Court dismisses the Government’s objection regarding the requirement to exhaust domestic remedies.

(c)  Conclusion

19.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

20.  The applicant maintained her complaints.

21.  The Government did not discern any violation of the applicant’s rights. In their opinion, the national courts had resolved the custody dispute in full compliance with the Convention standards, having based their decisions on the best interests of the child. The proceedings in question had been complex and of a sensitive nature. The courts had carefully assessed the situation. They had heard both parties and also experts and witnesses. The domestic authorities had made every effort to ensure the applicant’s contact with the child.

  1. The Court’s assessment

22.  The Court reiterates that the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Olsson v. Sweden (no. 1), 24 March 1988, § 59, Series A no. 130, and Zorica Jovanović v. Serbia, no. 21794/08, § 68, ECHR 2013).

23.  Even though the primary object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by public authorities, there are, in addition, positive obligations inherent in effective “respect” for family life (see, among other authorities, Marckx v. Belgium, 13 June 1979, § 31, Series A no. 31, and Zorica Jovanović, cited above, § 69). These include an obligation for the national authorities to take measures with a view to reuniting parents with their children and to facilitate such reunions (see, for example, V.A.M. v. Serbia, no. 39177/05, § 132, 13 March 2007). This also applies to cases where contact and custody disputes concerning children arise between parents and/or other members of the children’s family (see Gluhaković v. Croatia, no. 21188/09, § 56, 12 April 2011).

24.  The Court has already established that ineffective, and, in particular, delayed, conduct of custody and contact proceedings may give rise to a breach of the positive obligations under Article 8 (see Eberhard and M. v. Slovenia, nos. 8673/05 and 9733/05, § 127, 1 December 2009, and S.I. v. Slovenia, no. 45082/05, § 69, 13 October 2011). In cases concerning a person’s relationship with his or her child, it is the duty of the judicial authorities to exercise exceptional diligence in view of the risk that the passage of time may result in a de facto determination of the matter. This duty, which is decisive in assessing whether a case has been heard within a reasonable time as required by Article 6 § 1 of the Convention, also forms part of the procedural requirements implicit in Article 8 (see, for example, Süß v. Germany, no. 40324/98, § 100, 10 November 2005, and Strömblad v. Sweden, no. 3684/07, § 80, 5 April 2012).

25.  Having examined the parties’ submissions on the matter, the Court is unable to accept that the decision-making process in the present case ensured due respect for the applicant’s interests safeguarded by Article 8. In this connection, it refers to the length of the child custody proceedings. The judicial determination of the dispute lasted over ten years, of which five and a half years fall within the Court’s competence ratione temporis (see paragraphs 1 and 6 above). In the absence of any evidence that the applicant contributed to any delay in the proceedings, the Court considers that the national judicial authorities failed to comply with their duty to act swiftly and to exercise exceptional diligence when examining her case. The protracted examination of the case resulted in a de facto determination of the matter and prevented the applicant from developing a meaningful relationship with her son.

26.  During the period at issue the applicant was also unable to see her son on a regular basis, with most of their instances of contact lasting no more than two hours (see paragraph 8 above).

27.  The Court is lastly mindful of the fact that the domestic authorities’ task was made difficult by the strained relationship within the family. However, a lack of cooperation between separated parents is not a circumstance which can by itself exempt the authorities from their obligations under Article 8 (see Zawadka v. Poland, no. 48542/99, § 67, 23 June 2005). For years, the domestic authorities failed to take sufficiently effective action in response to K.T.’s obstructive behaviour and to reconcile the conflicting interests of the parties concerned. While it is true that K.T. was convicted of child abduction in 2006 (see paragraph 10 above), such a measure on the part of the authorities, in the absence of any positive steps to ensure the applicant’s access to her son, cannot be seen as an adequate response to the urgency of the situation.

28.  Regard being had to the above, the Court concludes that the Serbian authorities failed to take all necessary steps that could reasonably be expected in the given circumstances to ensure effective enjoyment by the applicant of her parental rights or to otherwise facilitate her reunion with her son. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

29.  The applicant also complained that the second set of custody proceedings had been in breach of the reasonable-time requirement set out in Article 6. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties and its findings above, the Court considers that it has examined the main legal question raised in the present application and that there is no need to give a separate ruling on the admissibility and merits of this complaint (see, mutatis mutandis, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014).

 APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

30.  The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

31.  The Government contested this claim.

32.  The Court considers that the applicant has certainly suffered some non-pecuniary damage. Having regard to the nature of the violation found in the present case and making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 4,000 in this connection, plus any tax that may be chargeable on that amount.

33.  The applicant also claimed 365,200 Serbian dinars (RSD) and RSD 107,500 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court respectively. She also sought reimbursement of EUR 840 in respect of translation costs.

34.  The Government considered the amounts claimed in respect of the domestic proceedings excessive and unsubstantiated, leaving the remaining claims to the Court’s discretion.

35.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to their quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,500 covering costs under all heads.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under Article 8 of the Convention admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to rule separately on the admissibility or the merits of the complaint under Article 6 of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 July 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Branimir Pleše                                                      Faris Vehabović
 Acting Deputy Registrar                                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti