Osmanović protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
67604/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
06.11.2012
Članovi
5
5-3
5-4
Kršenje
5
5-4
Nekršenje
5-3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 5-4) Ispitivanje od strane suda
Tematske ključne reči
lišenje slobode
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2.12 Sudsko preispitivanje lišenja slobode
1.5.2.16 Vreme trajanja pritvora
Zbirke
Veće
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Sažetak
Podnosilac predstavke uhapšen je 9.10.2009. pod sumnjom da je počinio prekršaj protiv javnog reda i mira. Istog dana Policijska uprava Istarska optužila ga je pred Prekršajnim sudom u Puli da je remetio javni red i mir te da su on i još dve osobe napali dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti. Sud mu je odredio zadržavanje u trajanju od osam dana. On je uložio žalbu na ovu odluku, nakon čega je Visoki prekršajni sud RH potvrdio prvostepenu odluku. Nakon što je protekao rok od osam dana, podnosilac predstavke je pušten na slobodu.

Podneo je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći kako nije bilo razloga za određivanje njegovog zadržavanja, da niži sudovi nisu naveli takve razloge te da tvrdnja kako je postojala bojazan da bi on mogao ponoviti delo nije ni na koji način bila potkrepljena dokazima. Posebno je naglasio da nije bio osuđivan za ista ili slična dela. Prigovorio je i da ga sudija prekršajnog suda nije saslušala pre nego što mu je odredila zadržavanje. Ustavni sud utvrdio je kako je ova ustavna tužba nedopuštena zbog toga što je podnosilac u međuvremenu pušten na slobodu.

Podnosilac predstavke prigovara da odluka o njegovom zadržavanju nije bila dovoljno obrazložena, te da postupak kojim je nastojao pobiti odluku o zadržavanju nije bio u skladu sa garancijama koje daje član 5. Konvencije. Sud je odlućio da ove prigovore ispita na osnovu člana 5., stav 3. i 4. Konvencije.

Sud naglašava da je član 5. Konvencije, zajedno s članovima 2., 3. i 4. u prvom redu osnovnih prava koja štite fizičku sigurnost pojedinca te da je stoga od najveće važnosti. Njegova ključna svrha je da spreči proizvoljna ili neopravdana lišenja slobode, kao i da se osoba optužena za krivično delo se mora pustiti na slobodu dok traje suđenje, osim ako država može dokazati da postoje „merodavni i neophodni“ razlozi koji opravdavanju nastavak lišenja slobode te osobe.

Sud ističe da je u ovom predmetu, nakon što je bio uhapšen pod sumnjom da je počinio delo remećenja javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti i nanošenjem teških povreda jednome od njih, podnosilac odmah izveden pred sudiju Prekršajnog suda u Puli koji je ispitao okolnosti predmeta i naložio osmodnevno zadržavanje podnosioca zbog bojazni da bi ponovio delo. Prekršajni sud u Puli u svom se obrazloženju pozvao na težinu remećenja javnog reda i mira i na posebne okolnosti predmeta i to na teške povrede koje je zadobio jedan od napadnutih policijskih službenika. Visoki prekršajni sud, postupajući kao žalbeni sud po žalbi podnosioca, zauzeo je isti pristup i prihvatio obrazloženje Prekršajnog suda u Puli. S obzirom na ovakvu pozadinu, Sud smatra, imajući na umu činjenicu da je podnosilac bio optužen za remećenje javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti, da su domaće vlasti dale merodavne i neophodne razloge kao opravdanje za kratko osmodnevno razdoblje zadržavanja podnositelja.
Stoga nije došlo do povrede člana 5., stav 3. Konvencije.

Podnosilac dalje tvrdi da je Ustavni sud povredio njegovo pravo na efikasni sudski nadzor koji se zasniva na članu 5., stav 4. Konvencije kad je utvrdio da je njegova ustavna tužba nedopuštena bez ispitivanja osnovanosti njegovih prigovora. Sud ističe kako je Ustavni sud utvrdio da je ustavna tužba podnosioca kojom je nastojao pobiti zakonitost i osnove svog zadržavanja nedopuštena samo zbog toga što je onu međuvremenu bio pušten na slobodu. Sud je ranije već u svojoj praksi, u ovakvim oklolnostima, donosio odluke da bivši pritvorenik može imati pravni interes za utvrđivanjem nezakonitosti pritvora, čak i nakon puštanja na slobodu, jer se na primer može postaviti pitanje “izvršnog prava na naknadu“ zajamčenog članom 5. stav 5. Konvencije. Sud ističe kako na osnovu člana 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Hrvatske svako može podneti ustavnu tužbu ako smatra da mu je, pojedinačnim aktom tela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama ili o sumnji ili odnosno optužbi zbog krivičnog dela, povređeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda i razumno je očekivati da će se njegova ustavna tužba ispitati i da će u skladu s tim o njoj biti i odlučeno. Imajući to na umu, Sud smatra da je Ustavni sud, utvrdivši da je ustavna tužba podnosioca nedopuštena samo zato što više nije bio zadržan, lišio tu ustavnu tužbu svakog daljeg učinka koji je ona mogla imati, čime nisu ispunjeni zahtevi efikasnosti preispitivanja kako to zahteva član 5., stav 4. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede člana 5., stav 4. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET OSMANOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 67604/10)

PRESUDA

STRASBOURG

6. studenog 2012.

Ova  će presuda  postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.                

U predmetu Osmanović protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Khanlar Hajiyev,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci, i
g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. listopada 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 67604/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 29. listopada 2010. godine hrvatski državljanin, g. Kabir Osmanović („podnositelj“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija“).
  2. Podnositelja je zastupao g. N. Sladaković, odvjetnik iz Pule. Hrvatsku vladu (“Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 24. listopada 2011. godine Vlada je obaviještena o prigovorima koji se odnose na razloge podnositeljeva pritvora i na odluku Ustavnog suda kojom je utvrđeno da je podnositeljeva ustavna tužba nedopuštena. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I.   OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj je rođen 1985. godine i živi u Puli.
  2. Dana 9. listopada 2009. godine podnositelj je uhićen pod sumnjom da je počinio prekršaj protiv javnog reda i mira. 
  3. Istoga je dana Policijska uprava Istarska optužila podnositelja pred Prekršajnim sudom u Puli da je remetio javni red i mir te da su on i još dvije osobe napali dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti.
  4. Tog istog dana podnositelj je doveden sutkinji Prekršajnog suda u Puli koja mu je, nakon što ga je saslušala, odredila zadržavanje u trajanju od osam dana temeljem članka 135., stavka 1. Prekršajnog zakona u vezi s navedenom optužbom. Obrazloženje glasi kako slijedi:  

 „PU Istarska podnijela je dana 09.10.2009 god. ovom sudu optužni prijedlog po žurnom postupku protiv okr. Kabira Osmanovića  (uhićenje) zbog dijela prekršaja iz čl' 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sa prijedlogom određivanja mjere opreza zadržavanje, jer se okrivljenik ponavlja u činjenju istovrsnih prekršaja. Budući da je riječ o teškom narušavanju javnog reda i mira, u kojem je Nenad Ratajac zadobio teške tjelesne ozljede, a osobite okolnosti opravdavaju bojazan da bi okr. mogao počiniti istovrsni prekršaj, ovaj sudac je prihvatio prijedlog podnositelja optužnog akta te odredio zadržavanje okr. u trajanju od 8 (osam) dana.“

  1. Dana 12. listopada 2009. godine podnositelj je uložio žalbu, tvrdeći kako odluka kojom mu je određeno zadržavanje nije bila dovoljno obrazložena.
  2. Dana 14. listopada 2009. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske potvrdio je prvostupanjsku odluku. Mjerodavni dio obrazloženja glasi kako slijedi:

“... Razmotrivši predmet, uz ocjenu navoda žalbe, odlučujući sukladno odredbi članka 211. stavka 3. PZ vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdio da je pravilna i zakonita odluka prvostupanjskog suda o zadržavanju okrivljenika. 

Naime i ovaj Sud smatra da je pravilna odluka prvostupanjskog suca koji je donio  odluku o zadržavanju okrivljenika u navedenom trajanju jer postoji bojazan da će ponoviti istovrsni prekršaj,  a što proizlazi iz okolnosti počinjenja prekršaja opisanog u optužnom prijedlogu kao i iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu.

Dakle određivanjem zadržavanja okrivljenika sprječava se moguća situacija da  okrivljenik  ne ponovi istovrsni prekršaj.“

  1. Dana 17. listopada 2009. godine, nakon što je protekao rok od osam dana, podnositelj je pušten na slobodu.
  2. Dana 20. studenog 2009. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći kako nije bilo razloga za određivanje njegova zadržavanja, da niži sudovi nisu naveli takve razloge te da tvrdnja kako je postojala bojazan da bi on mogao ponoviti djelo nije ni na koji način bila potkrijepljena dokazima. Posebno je naglasio da nije bio osuđivan za ista ili slična djela. Prigovorio je i da ga sutkinja nije saslušala prije nego što mu je odredila zadržavanje.
  3. Dana 25. ožujka 2010. godine Ustavni sud utvrdio je kako je podnositeljeva ustavna tužba nedopuštena zbog toga što je podnositelj u međuvremenu bio pušten na slobodu. Odluka je dostavljena podnositelju dana 30. travnja 2010. godine.
  4. Dana 20. travnja 2010. godine Prekršajni sud u Puli utvrdio je da je podnositelj kriv za remećenje javnog reda i mira te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet dana. U izrečenu kaznu uračunato je vrijeme tijekom kojeg je podnositelj bio zadržan.
  5. Dana 17. svibnja 2010. godine podnositelj je uložio žalbu Visokom prekršajnom sudu protiv presude Prekršajnog suda u Puli, koju je međutim povukao 1. travnja 2011. godine. 
  6. Dana 21. listopada 2011. godine Visoki prekršajni sud utvrdio je da je podnositeljeva žalba od 17. svibnja 2010. godine nedopuštena jer je odustao od žalbe.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavni dio Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, br. 5/1990, 47/1990 i 29/1994) glasi:

Članak 6.

“Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom .....od  ili kaznom zatvora do 60 dana.“

  1. Mjerodavni dio Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br.107/2007) glasi:

Zadržavanje

Članak 135.

“1.  Ako je protiv određene osobe podnesen optužni prijedlog za prekršaj propisan zakonom, a radi se o prekršaju protiv javnog reda i mira, prekršaju vezanom za nasilje u obitelji ili prekršaju za koji se može izreći kazna zatvora ili novčana kazna veća od 10.000 kuna, sud može sam ili na prijedlog tužitelja, nakon što je ispitao okrivljenika i utvrdio da ne postoje razlozi za odbacivanje optužnog prijedloga iz članka 161. ovoga Zakona, odrediti zadržavanje te osobe ako:

1. postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se i dr.);

2. postoji opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za prekršajni postupak ili da će ometati prekršajni postupak utjecajem na svjedoke ili sudionike;

3. osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti istovrsni prekršaj."

  1. Članak 62., stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“, br. 29/2002) glasi:

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)....“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5.,  STAVKA 3. i 4. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara da odluka o njegovom zadržavanju nije bila dovoljno obrazložena, te da postupak kojim je nastojao pobiti odluku o zadržavanju nije bio u skladu sa jamstvima koje daje članak 5. Konvencije.   Sud će ove prigovore ispitati temeljem članka 5., stavaka 3. i 4. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi: 

“3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka... ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.“

4.  Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.“

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da je povukavši žalbu protiv prvostupanjske presude u prekršajnom postupku podnositelj priznao kako se ne smatra žrtvom bilo kakve povrede domaćeg prava ili Konvencije. Da je ostao kod svoje žalbe protiv prvostupanjske presude, podnositelj bi Visokom prekršajnom sudu bio dao priliku za ocjenu njegovog zadržavanja koje je bilo uračunato u kaznu. Također ističu da podnositelj u ustavnoj tužbi koju je podnio Ustavnom sudu nije govorio o pitanjima koja je otvorio pred Sudom.   
  2. Podnositelj pobija ovo stajalište, tvrdeći da se prvostupanjska presuda i odluke o njegovom zadržavanju odnose na dva različita pitanja koja se ne mogu povezivati. Također tvrdi da je iscrpio sva dostupna domaća pravna sredstva u postupku koji se odnosi na njegovo zadržavanje. 

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da prema članku 35. stavku 1. Konvencije može rješavati neku stvar tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. dati svim državama ugovornicama priliku da spriječe ili isprave povrede navedene protiv njih prije nego što ti navodi budu dostavljeni Sudu (vidi, na primjer, presude u predmetima Hentrich protiv Francuske, od 22. rujna 1994., stavak 33., Serija A br.296-A i Remli protiv Francuske, od 23. travnja 1996., stavak 33., Izvješća 1996-II). Stoga prigovor podnesen Sudu prvo treba biti podnesen, barem u biti, odgovarajućim nacionalnim sudovima, u skladu s formalnim zahtjevima domaćega prava i u propisanim rokovima. Drukčije stajalište značilo bi udvostručivanje domaćega procesa i postupka pred Sudom, što bi se teško moglo smatrati spojivim sa supsidijarnim značajem Konvencije (vidi predmet Gavril Yosifov protiv Bugarske, br. 74012/01, stavak 42., 6. studenog 2008.). Ipak, obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava zahtijeva samo da podnositelj redovno upotrijebi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i raspoloživa u odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije (vidi predmete Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004. i John Sammut and Visa Investments Limited protiv Malte (odl.), br. 27023/03, 28. lipnja 2005.).  
  2. Sud bilježi da se podnositeljevi prigovori podneseni Sudu temeljem članka 5. Konvencije tiču navodnog nepostojanja dovoljne osnove i odgovarajućeg obrazloženja odluka kojima je naloženo njegovo zadržavanje, kao i navodnih nedostataka u postupku za pobijanje njegovog zadržavanja.
  3. Podnositelj je pobijao odluku o zadržavanju podnijevši žalbu i ustavnu tužbu. Obje su bile neuspješne. Iz tog je razloga iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva protiv odluke o njegovom zadržavanju, iste one koju sad pobija pred Sudom. 
  4. Kad je kasnije donesena presuda o osnovanosti optužbe protiv podnositelja, ona se ni na koji način nije odnosila na osnove za njegovo zadržavanje. Činjenica da je u toj presudi vrijeme koje je podnositelj bio zadržan uračunato u izrečenu kaznu odnosi se na domaća pravila o izricanju kazne, a ne na osnovu ili postupak za određivanje njegovog zadržavanja.  Stoga, suprotno tvrdnji Vlade, povlačenjem žalbe protiv odluke kojom je osuđen, podnositelj nije ni na koji način izrazio da nije žrtva povrede za koju tvrdi da se dogodila. 
  5. Sud nadalje bilježi da je podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdio kako   Prekršajni sud nije dao dovoljno osnova za svoju odluku. Nadalje naveo je da tvrdnja tog suda da je postojala bojazan da bi on mogao ponoviti djelo nije ni na koji način bila potkrijepljena dokazima. Stoga Sud smatra da je podnositelj domaćim vlastima dao odgovarajuću priliku za ocjenu osnove i obrazloženja njegovog zadržavanja.   
  6. S obzirom na ovu pozadinu, Vladin prigovor u odnosu na podnositeljev položaj žrtve i iscrpljenje domaćih pravnih sredstava treba odbiti.
  7. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Spojivost odluka kojima je naložen podnositeljev pritvor s člankom 5., stavkom 3. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj tvrdi da kada je Prekršajni sud u Puli naložio njegovo zadržavanje nisu postojale nikakve okolnosti koje bi mogle opravdati bojazan da će ponoviti djelo. Ističe da nije bio prethodno osuđivan ni kazneno gonjen za ista ili slična djela. Podnositelj također tvrdi da domaći sudovi nisu dali mjerodavne i dostatne razloge kad su odredili njegovo zadržavanje. 
  2. Vlada tvrdi, ponavljajući tvrdnje domaćih sudova, da su postojali mjerodavni i dostatni razlozi koji su opravdavali bojazan da bi podnositelj mogao ponoviti djelo, a temeljili su se na svim mjerodavnim okolnostima predmeta. Prema mišljenju Vlade, odluke domaćih sudova bile su dovoljno obrazložene i temeljile su se na ocjeni mjerodavnih razloga za određivanje podnositeljevog zadržavanja. 

(b)  Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Sud ponavlja da je članak 5. Konvencije, zajedno s člancima 2., 3. i 4. u prvom redu temeljnih prava koja štite tjelesnu sigurnost pojedinca te da je stoga od najveće važnosti (vidi Castravet protiv Moldavije, br. 23393/05, stavak 29., 13. ožujka 2007.). Ključna mu je svrha spriječiti proizvoljna ili neopravdana lišenja slobode (vidi Lukanov protiv Bugarske, presuda od 20. ožujka 1997. Izvješća 1997-II, stavak 41.; Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, stavak 171., ECHR 2004-II, stavak 46. i Ilaşcu i ostali protiv Moldavije i Rusije [VV], br. 48787/99, stavak 461., ECHR 2004-VII).
  2. Osoba optužena za kazneno djelo uvijek se mora pustiti na slobodu dok traje suđenje, osim ako država može dokazati da postoje „mjerodavni i dostatni“ razlozi koji opravdavanju nastavak lišenja slobode te osobe (vidi  predmet Yağcı and Sargın protiv Turske, 8. lipnja 1995., stavak 52., Serija A br. 319 -A).
  3. Postojanost osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila djelo uvjet je sine qua non zakonitosti nastavka lišenja slobode, ali nakon određenog proteka vremena ona više nije dostatna. U takvim predmetima Sud mora utvrditi opravdavaju li ostale osnove koje su navele sudske vlasti nastavak lišenja slobode (vidi predmet Contrada protiv Italije, 24. kolovoza 1998., stavak 54, Izvješća 1998-V; I.A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII; Toth protiv Austrije, 12. prosinca 1991., stavak 67., Serija A br. 224 i B. protiv Austrije, 28. ožujka 1990., stavak 42., Serija A br. 175.).
  4. Argumenti za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti „općeniti i apstraktni“ (vidi Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 30229/99, stavak 63., ECHR 2003-XII). Kad zakon predviđa predmnjevu u odnosu na čimbenike mjerodavne za osnovu nastavka pritvora, treba uvjerljivo dokazati postojanje konkretnih okolnosti koje pretežu nad pravilom da se poštuje pojedinačna sloboda (vidi predmet Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud prvo bilježi kako među strankama nije sporno da lišenje podnositelja slobode u vezi s postupkom zbog povrede javnog reda i mira ulazi u opseg članka 5., stavka 3. Konvencije.
  2. Sud bi u tom pogledu također ponovio da se povreda javnog reda i mira mora smatrati „kaznenim djelom“ u smislu članka 5. stavka 1. (c) Konvencije (vidi predmet Steel i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., stavak 49., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VII) te da se podstavak (c) članka 5. stavka 1. mora čitati zajedno i sa podstavkom (a) i sa stavkom 3., koji s njim čini cjelinu (vidi predmet Ciulla protiv Italije, 22.veljače 1989., stavak 38., Serija A br. 148.).
  3. Razdoblje zadržavanja podnositelja koje treba razmotriti počelo je 9. listopada 2009. godine, na dan uhićenja, a završilo 17. listopada 2009.godine kad je podnositelj pušten na slobodu, što ukupno iznosi osam dana. 
  4. U tom pogledu, i uzimajući u obzir važnost temeljnih prava koja štite slobodu i tjelesnu sigurnost pojedinca, Sud smatra kako vlasti moraju uvjerljivo dokazati opravdanost svakog razdoblja zadržavanja, bez obzira koliko je kratko (vidi Belchev protiv Bugarske, br. 39270/98, stavak 82., 8. travnja 2004. i naprijed citirani predmet Castravet, stavak 33.).
  5. Sud bilježi da je u ovom predmetu, nakon što je bio uhićen pod sumnjom da je počinio djelo remećenja javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti i nanošenjem teških povreda jednome od njih, podnositelj odmah doveden pred suca pojedinca Prekršajnog suda u Puli koji je ispitao okolnosti predmeta i naložio osmodnevno zadržavanje podnositelja zbog bojazni da bi ponovio djelo.  
  6. Prekršajni sud u Puli u svom se obrazloženju pozvao na težinu remećenja javnog reda i mira i na osobite okolnosti predmeta i to na teške povrede koje je zadobio jedan od napadnutih policijskih službenika. Visoki prekršajni sud, postupajući kao žalbeni sud po podnositeljevoj žalbi, zauzeo je isti pristup i prihvatio obrazloženje Prekršajnog suda u Puli.
  7. S obzirom na ovakvu pozadinu, Sud smatra, imajući na umu činjenicu da je podnositelj bio optužen za remećenje javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti, da su domaće vlasti dale mjerodavne i dostatne razloge kao opravdanje za kratko osmodnevno razdoblje zadržavanja podnositelja. 
  8. Stoga nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije.

2.  Propust Ustavnog suda da odluči o osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj tvrdi da je Ustavni sud povrijedio njegovo pravo na učinkovit sudski nadzor temeljem članka 5., stavka 4. Konvencije kad je utvrdio da je njegova ustavna tužba nedopuštena bez ispitivanja osnovanosti njegovih prigovora. 
  2. Vlada tvrdi da je podnositelj uložio žalbu protiv odluke kojom mu je bio naložen pritvor, te da je Visoki prekršajni sud ispitao osnovanost te žalbe. Naglašavaju da je podnositelj podnio svoju ustavnu tužbu nakon što je bio pušten na slobodu a u takvim okolnostima Ustavni sud nije mogao odlučiti o osnovanosti njegovih prigovora. 

(b)  Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, 18. lipnja 1971., stavak 76., Serija A br. 12. i  Ismoilov i ostali protiv Rusije, 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru, kako bi se toj osobi omogućilo brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora koje može dovesti, kad je to prikladno, do puštanja te osobe na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega neće biti dovoljno dostupno i djelotvorno, kao što se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev protiv Bugarske, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmete Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, stavci 46. i 55., ECHR 2002-I).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud bilježi kako je Ustavni sud utvrdio da je podnositeljeva ustavna tužba kojom je nastojao pobiti zakonitost i osnove svog zadržavanja nedopuštena samo zbog toga što je podnositelj u međuvremenu bio pušten na slobodu.
  2. Sud je već utvrdio povredu članka 5., stavka 4. Konvencije u nekoliko predmeta protiv Hrvatske, kad je Ustavni sud utvrdio da su ustavne tužbe nedopuštene samo zbog toga što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom je produljen podnositeljev pritvor. Sud je presudio da je to što Ustavni sud nije odlučio o osnovanosti podnositeljevih prigovora u tim okolnostima učinilo nemogućim osigurati pravilno i smisleno djelovanje sustava za preispitivanje njegovog pritvora, kako je to predviđeno nacionalnim pravom (vidi predmete Peša protiv Hrvatske, br.40523/08, stavak 126., 8. travnja 2010.; Hađi protiv Hrvatske, br.42998/08, stavak 47., 1. srpnja 2010.; Getoš-Magdić protiv Hrvatske, br. 56305/08, stavak 106., 2. prosinca 2010.; Bernobić protiv Hrvatske, br. 57180/09, stavak 93., 21. lipnja 2011. i Šebalj protiv Hrvatske, br. 4429/09, stavak 223., 28. lipnja 2011.).
  3. Sud bilježi da se ovaj predmet razlikuje od naprijed navedenih predmeta jer je Ustavni sud odlučio o podnositeljevoj ustavnoj tužbi nakon što je on bio pušten na slobodu.
  4. U tom je pogledu Sud već presudio da bivši pritvorenik može imati pravni interes za utvrđivanjem nezakonitosti pritvora, čak i nakon puštanja na slobodu, jer se na primjer može postaviti pitanje “ovršivog prava na naknadu“ zajamčenog člankom 5. stavkom 5. Konvencije (vidi predmet S.T.S. protiv Nizozemske, br. 277/05, stavak 61., 7. lipnja 2011.). Stoga i nakon toga treba nastaviti primjenjivati jamstvo učinkovitosti preispitivanja (vidi predmet Kormoš protiv Slovačke, br. 46092/06, stavak 93., 8. studenog 2011.).
  5. Sud bilježi kako temeljem članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu svatko može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je, pojedinačnim aktom tijela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili odnosno optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda i razumno je očekivati da će se njegova ustavna tužba ispitati i da će u skladu s tim o njoj biti i odlučeno.
  6. Imajući to na umu, Sud smatra da je Ustavni sud, utvrdivši da je podnositeljeva ustavna tužba nedopuštena samo zato što više nije bio zadržan, lišio tu ustavnu tužbu svakog daljnjeg učinka koji je ona mogla imati, čime nisu ispunjeni zahtjevi učinkovitosti preispitivanja kako to zahtjeva članak 5., stavak 4. Konvencije. 
  7. Stoga je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije.

II.  OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Podnositelj također prigovara temeljem članaka 6., 13. i 17. Konvencije, kao i temeljem članka 2. Protokola br. 7., bez bilo kakvog daljnjeg potkrepljenja svojih prigovora. 
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35., stavka 3., kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbiti temeljem članka 35., stavka 4. Konvencije.

III  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje: “Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj potražuje 20.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 2.500 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj potražuje i 30 EUR na ime poštanskih i ostalih troškova  nastalih u postupku pred Sudom.
  2. Vlada smatra da podnositelj nije ni u kom pogledu potkrijepio svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio te da je njihova visina bila razumna. Ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim podnositelju dosuditi traženi iznos od 30 EUR, uz sve poreze koji bi podnositelju mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na navodno nepostojanje obrazloženja odluke o zadržavanju podnositelja i navodne nedostatke u postupku za pobijanje njegovog zadržavanja dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;
  2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije;
  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije zbog propusta Ustavnog suda da odluči o osnovanosti podnositeljeve ustavne tužbe;  
  4. Presuđuje

(a)   da u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, tužena država podnositelju treba isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i)    2.500 EUR (dvije tisuće pet stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju mogli zaračunati;

(ii)   30 EUR (trideset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju mogli zaračunati;

(b)   da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do naplate na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio podnositeljevog zahtjeva za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 6. studenog 2012. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen

Anatoly Kovler

          tajnik

predsjednik

 _________________________

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF OSMANOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 67604/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

6 November 2012

FINAL

06/02/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Osmanović v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Anatoly Kovler, President,
 Nina Vajić,
 Khanlar Hajiyev,
 Mirjana Lazarova Trajkovska,
 Julia Laffranque,
 Linos-Alexandre Sicilianos,
 Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 16 October 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 67604/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Kabir Osmanović (“the applicant”), on 29 October 2010.

2.  The applicant was represented by Mr N. Sladaković, a lawyer practising in Pula. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  On 24 October 2011 the complaints concerning the reasons for the applicant’s detention and the Constitutional Court’s decision declaring the applicant’s constitutional complaint inadmissible were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1985 and lives in Pula.

5.  On 9 October 2009 the applicant was arrested on suspicion of a breach of public peace and order.

6.  On the same day, the Istarska Police Department (Policijska uprava Istarska) indicted the applicant in the Pula Minor Offences Court (Prekršajni sud u Puli) on charges that he had disturbed public peace and order in that he and two others had attacked two off-duty police officers.

7.  Still on the same day, the applicant was brought before a judge of the Pula Minor Offences Court who, after she had heard the applicant, remanded him in custody for eight days under Section 135 § 1 of the Minor Offences Act in connection with the above charges. The reasoning reads as follows:

“On 9 October 2009 the Istarska Police Department submitted to this court an indictment in urgent proceedings against the accused, Kabir Osmanović, in connection with a minor offence under section 6 of the Minor Offences against Public Order and Peace Act, with a request that he be remanded in custody because he had repeatedly committed similar offences. Since this case concerns a grave breach of public peace and order, in which N.R. sustained grievous bodily injury, and specific circumstances justify a fear that the accused would commit the same minor offence, the judge agreed to the request [by the police] and remands the accused in custody for a period of eight days.”

8.  On 12 October 2009 the applicant lodged an appeal, arguing that the decision remanding him in custody had not been sufficiently reasoned.

9.  On 14 October 2009 the High Minor Offences Court (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) upheld the first-instance decision. The relevant part of the reasoning reads as follows:

“... After considering this case and the allegations in the appeal, this panel of the High Minor Offences Court of the Republic of Croatia, on the basis of section 211(3) of the Minor Offences Act, has found that the first-instance decision on the accused’s detention was correct and lawful.

This court agrees with the first-instance judge who detained the accused for the said period because there was a risk that he might repeat the same minor offence, which arises from the circumstances in which the offence described in the indictment was committed, and from the medical documentation in the case file.

Remanding the accused in custody prevents him from repeating the same minor offence.”

10.  On 17 October 2009, when the eight-day time period had expired, the applicant was released from custody.

11.  On 20 November 2009 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) arguing that there had been no reason to remand him in custody, that the lower courts had not put forward any such reasons, and that the assertion that there was a risk that he might reoffend had not been substantiated in any way. In particular, he stressed that he had not previously been convicted of the same or similar offences. He also complained that the judge had not heard him prior to ordering his detention.

12.  On 25 March 2010 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the ground that the applicant had been released in the meantime. This decision was served on the applicant on 30 April 2010.

13.  On 20 April 2010 the Pula Minor Offences Court found the applicant guilty of a breach of the public peace and order and sentenced him to nine days’ imprisonment. The period of detention already served was to be included in his sentence.

14.  On 17 May 2010 the applicant lodged an appeal with the High Minor Offences Court against that judgment of the Pula Minor Offences Court, but withdrew it on 1 April 2011.

15.  On 21 October 2011 the High Minor Offences Court declared the applicant’s appeal of 17 May 2010 inadmissible on the ground that he had lost interest in pursuing his appeal.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

16.  The relevant part of the Minor Offences against Public Order and Peace Act (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, Official Gazette nos. 5/1990, 47/1990 and 29/1994) reads:

Section 6

“Anyone who behaves in a particularly offensive or rude manner in a public place by insulting citizens or disturbing the peace shall be liable to a fine ... or to a term of imprisonment not exceeding sixty days.”

17.  The relevant part of the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette, no. 107/2007) reads:

Detention

Section 135

“1.  If a person is indicted for a minor offence which concerns a breach of public order, or domestic violence, or is punishable by imprisonment or a fine above 10,000 [Croatian kunas], the court can, of its own motion or upon a proposal from the prosecutor, and after the defendant has been heard and it has been determined that there are no reasons to dismiss the indictment under Section 161 of this Act, remand that person in custody if:

1.  there are circumstances which show that there is a risk hat [the defendant] will abscond (or is in hiding);

2.  if there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the minor offences proceedings or might suborn witnesses, or where there is a risk of collusion;

3.  special circumstances justify the suspicion that the person concerned might reoffend.

18.  Section 62(1) of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu, Official Gazette no. 29/2002) reads:

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations or suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right) ...”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 5 §§ 3 AND 4 OF THE CONVENTION

19.  The applicant complained that there had not been sufficient reasoning for remanding him in custody, and that the proceedings by which he sought to challenge his detention had not been in conformity with the guarantees provided under Article 5 of the Convention. The Court shall examine these complaints under Article 5 §§ 3 and 4 of the Convention, which, in so far as relevant, read as follows:

“3.  Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

4.  Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A.  Admissibility

1.  The parties’ arguments

20.  The Government submitted that by withdrawing his appeal against the first-instance judgment in the minor offences proceedings the applicant had acknowledged that he did not consider himself to be a victim of any violation of the domestic law or the Convention. Had the applicant pursued his appeal against the first-instance judgment, the applicant would provide an opportunity to the High Minor Offences Court to asses his detention which had been deducted from his sentence. They also pointed out that the applicant had failed to address the issues he had raised before the Court in his constitutional complaint lodged with the Constitutional Court.

21.  The applicant contested this view, arguing that the first-instance judgment and the decisions on his detention had concerned two distinct issues which could not be associated. He also argued that he had exhausted all available domestic remedies in the proceedings concerning his detention.

2.  The Court’s assessment

22.  The Court reiterates that, in accordance with Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an issue after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Hentrich v. France, 22 September 1994, § 33, Series A no. 296-A, and Remli v. France, 23 April 1996, § 33, Reports 1996-II). Thus, the complaint submitted to the Court must first have been made to the appropriate national courts, at least in substance, in accordance with the formal requirements of domestic law and within the prescribed time-limits. To hold otherwise would mean to duplicate the domestic process with proceedings before the Court, which would hardly be compatible with the subsidiary character of the Convention (see Gavril Yosifov v. Bulgaria, no. 74012/01, § 42, 6 November 2008). Nevertheless, the obligation to exhaust domestic remedies requires only that an applicant make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004, and John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), no. 27023/03, 28 June 2005).

23.  The Court notes that the applicant’s complaints submitted before the Court under Article 5 of the Convention concern the alleged lack of sufficient grounds and adequate reasoning of the decisions ordering his detention, as well as alleged flaws in the procedure for challenging his detention.

24.  The applicant contested the decision to detain him by lodging an appeal and in a constitutional complaint, which were both unsuccessful. He has thus exhausted all domestic remedies available against the decision ordering his detention, the same decision he is now challenging before the Court.

25.  When a judgment on the merits of the charges held against the applicant was adopted later, it did not concern the grounds for his detention in any manner. The fact that in that judgment the applicant’s detention was deducted from his sentence concerned the domestic rules of sentencing, and not the ground nor the procedure for ordering his detention. Therefore, contrary to the Government’s contention, by withdrawing his appeal against his conviction the applicant did not in any way express that he was not a victim of the violation claimed.

26.  The Court further notes that in his constitutional complaint the applicant argued that the Minor Offences Court had not given sufficient ground for his decision. He further argued that the assertion that there was a risk that he might reoffend had not been substantiated in any way. Therefore, the Court considers that the applicant had given the domestic authorities an adequate opportunity to assess the grounds and reasoning for his detention.

27.  Against the above background, the Government’s objection in respect of the applicant’s victim status and the exhaustion of domestic remedies must be rejected.

28.  The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  Compliance of the decisions ordering the applicant’s detention with Article 5 § 3 of the Convention

(a)  The parties’ arguments

29.  The applicant submitted that when the Pula Minor Offences Court had ordered his detention there had been no circumstances that could justify the fear that he would reoffend. He pointed out that he had not been previously convicted of or prosecuted for the same or similar offences. The applicant also argued that the domestic courts had failed to provide relevant and sufficient reasons when ordering his detention.

30.  The Government argued, reiterating the arguments adduced by the domestic courts, that there had been relevant and sufficient reasons justifying the fear that the applicant might reoffend, which had been based on all relevant circumstances of the case. In the Government’s view the decisions of the domestic courts had been sufficiently reasoned and based on an assessment of the relevant reasons for ordering the applicant’s detention.

(b)  The Court’s assessment

(i)  General principles

31.  The Court reiterates that Article 5 of the Convention is, together with Articles 2, 3 and 4, in the first rank of the fundamental rights that protect the physical security of an individual, and as such its importance is paramount (see Castravet v. Moldova, no. 23393/05, § 29, 13 March 2007). Its key purpose is to prevent arbitrary or unjustified deprivations of liberty (see Lukanov v. Bulgaria, judgment of 20 March 1997, Reports 1997II, § 41; Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 171, ECHR 2004II, § 46; and Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], no. 48787/99, § 461, ECHR 2004VII).

32.  A person charged with an offence must always be released pending trial unless the State can show that there are “relevant and sufficient” reasons to justify the continued detention (see Yağcı and Sargın v. Turkey, 8 June 1995, § 52, Series A no. 319A).

33.  The persistence of reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. In such cases, the Court must establish whether the other grounds given by the judicial authorities continued to justify the deprivation of liberty (see Contrada v. Italy, 24 August 1998, § 54, Reports 1998-V; I.A. v. France, 23 September 1998, § 102, Reports 1998-VII; Toth v. Austria, 12 December 1991, § 67, Series A no. 224; and B. v. Austria, 28 March 1990, § 42, Series A no. 175).

34.  The arguments for and against release must not be “general and abstract” (see Smirnova v. Russia, nos. 46133/99 and 48183/99, § 63, ECHR 2003-IX). Where the law provides for a presumption in respect of factors relevant to the grounds for continued detention, the existence of specific matters outweighing the rule of respect for individual liberty must be convincingly demonstrated (see Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 84 in fine, 26 July 2001).

(ii)  Application of these principles to the present case

35.  The Court firstly notes that there is no dispute between the parties that depriving the applicant of liberty in connection with the proceedings for breach of public peace and order falls within the scope of Article 5 § 3 of the Convention.

36.  In this respect the Court would also reiterate that breach of the peace must be regarded as an “offence” within the meaning of Article 5 § 1 (c) of the Convention (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 49, Reports of Judgments and Decisions 1998VII) and that sub-paragraph (c) of Article 5 § 1 must be read in conjunction both with sub-paragraph (a) and with paragraph 3, which forms a whole with it (see Ciulla v. Italy, 22 February 1989, § 38, Series A no. 148).

37.  The period of the applicant’s detention to be taken into consideration began on 9 October 2009, the date of the arrest, and ended on 17 October 2009, when the applicant was released, which in total amounts to eight days.

38.  In this respect, and having regard to the importance of the fundamental rights that protect the liberty and physical security of an individual, the Court considers that justification for any period of detention, no matter how short, must be convincingly demonstrated by the authorities (see Belchev v. Bulgaria, no. 39270/98, § 82, 8 April 2004, and Castravet, cited above, § 33).

39.  The Court notes that in the present case, after the applicant had been arrested on suspicion of causing a breach of public peace and order by attacking two off-duty police officers and inflicting serious injuries to one of them, he was immediately brought before a single judge of the Pula Minor Offences Court who examined the circumstances of the case and ordered the applicant’s eight-day detention on the ground of the risk that he would reoffend.

40.  In its reasoning, the Pula Minor Offences Court relied on the gravity of the breach of public peace and order and particular circumstances of the case, namely the grave injuries sustained by one of the attacked police officers. The same approach was taken by the High Minor Offences Court which, acting as an appellate court upon the applicant’s appeal, endorsed the Pula Minor Offences Court’s reasoning.

41.  Against the above background, the Court considers, in view of the fact that the applicant was charged with breach of the public peace and order by attacking two off-duty police officers, that the domestic authorities provided relevant and sufficient reasons in justifying the short eight-day period of the applicant’s detention.

42.  There has accordingly been no violation of Article 5 § 3 of the Convention.

2.  Failure of the Constitutional Court to decide the applicant’s complaints on merits

(a)  The parties’ arguments

43.  The applicant contended that his right to an effective judicial supervision under Article 5 § 4 the Convention had been violated by the Constitutional Court when declaring his constitutional complaint inadmissible without examination of his complaints on merits.

44.  The Government argued that the applicant had lodged an appeal against the decision ordering his detention, and that it had been examined by the High Minor Offences Court on merits. They stressed that the applicant had lodged his constitutional complaint after he had been released from detention and that in such circumstances the Constitutional Court could not have decided his complaints on merits.

(b)  The Court’s assessment

(i)  General principles

45.  The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to persons who are arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandisDe Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person’s detention to allow that person to obtain speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandisStoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandisČonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002I).

(ii)  Application of these principles to the present case

46.  The Court notes that the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint by which he sought to challenge the lawfulness and grounds for his detention inadmissible solely on the ground that in the meantime the applicant had been released.

47.  The Court has already found a violation of Article 5 § 4 of the Convention in several cases against Croatia where the Constitutional Court declared constitutional complaints inadmissible solely on the ground that, in the meantime, a fresh decision had been adopted further extending an applicant’s detention. The Court held that the Constitutional Court’s failure to decide the merits of constitutional complaints in these circumstances made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of detention, as provided for by the national law (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 126, 8 April 2010; Hađi v. Croatia, no. 42998/08, § 47, 1 July 2010; Getoš-Magdić v. Croatia, no. 56305/08, § 106, 2 December 2010; Bernobić v. Croatia, no. 57180/09, § 93, 21 June 2011; and Šebalj v. Croatia, no. 4429/09, § 223, 28 June 2011).

48.  The Court notes that the present case differs from the above-mentioned cases in that the Constitutional Court decided on the applicant’s constitutional complaint after he had been released.

49.  In this respect the Court has already held that a former detainee may well have a legal interest in the determination of the lawfulness of his or her detention, even after release, as an issue can arise, for example, as regards the “enforceable right to compensation” guaranteed by Article 5 § 5 of the Convention (see S.T.S. v. the Netherlands, no. 277/05, § 61, 7 June 2011). Therefore the guarantee of efficiency of the review should continue to apply even thereafter (see Kormoš v. Slovakia, no. 46092/06, § 93, 8 November 2011).

50.  The Court notes that under section 62 of the Constitutional Court Act, anyone who deems that an individual act of a State body determining his or her rights and obligations, or a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms may lodge a constitutional complaint against such act and reasonably expect that his complaint would be examined and accordingly decided.

51.  Having that in mind, the Court considers that by declaring the applicant’s constitutional complaint inadmissible simply because he had no longer been detained, the Constitutional Court deprived it of whatever further effect it might have had which did not satisfy the requirement of effectiveness of the review as required under Article 5 § 4 of the Convention.

52.  There has accordingly been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

II.  OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

53.  The applicant also complained under Articles 6, 13 and 17 of the Convention, as well as Article 2 of Protocol No. 7 without any further substantiation of his complaints.

54.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

55.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

56.  The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

57.  The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

58.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant 2, 500 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B.  Costs and expenses

59.  The applicant also claimed EUR 30 for postal and other expenses for sending his submissions to the Court.

60.  The Government considered that the applicant failed to substantiate his claim for the costs and expenses in any respect.

61.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. Making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicant the requested sum of EUR 30 plus any tax that may be chargeable to the applicant on these amounts.

C.  Default interest

62.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaints concerning the alleged lack of reasoning in ordering the applicant’s detention and the alleged flaws in the procedure of challenging his detention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been no violation of Article 5 § 3 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention concerning the failure of the Constitutional Court to decide the applicant’s complaints on merits;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 30 (thirty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Søren Nielsen                      Anatoly Kovler
 Registrar                             President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti