Drago Tadić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25551/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
28.11.2023
Članovi
6
6-1
6-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
6-2
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Nezavisan sud
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET TADIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 25551/18)

PRESUDA

Članak 6. stavak 1. (kazneni aspekt) • Neovisan i nepristran sud • Objektivna nepristranost Vrhovnog suda, čiji je predsjednik navodno imao ulogu u kaznenim djelima za koja se podnositelju zahtjeva sudilo, povezanima s pokušajem utjecanja na sam Vrhovni sud u predmetu protiv poznatog političara, te je dao iskaz kao svjedok optužbe na suđenju podnositelju • Iskaz predsjednika nije bio ni „jedini” dokaz na kojem se temeljila podnositeljeva osuda ni „odlučujući” za ishod njegova predmeta • Podnositelj zahtjeva imao je priliku unakrsno ispitati predsjednika pred prvostupanjskim sudom, a svoje je navode protiv predsjednika prvi put iznio u svojim žalbama protiv presude prvostupanjskog suda • Suci Vrhovnog suda koji su ispitali podnositeljeve žalbe bili su dovoljno neovisni o predsjedniku i nisu bili ni pod kakvim nedopuštenim utjecajem predsjednika • Podnositeljeve bojazni u pogledu nedostatka nepristranosti nisu objektivno opravdane

Članak 6. stavak 1. (kazneni aspekt) i stavak 2. • Pravo na pošteno suđenje i na presumpciju nevinosti nije povrijeđeno činjenicom da su tijekom žalbenog postupka u medijima objavljene snimke telefonskih razgovora podnositelja zahtjeva koje je nadzirala Sigurnosnoobavještajna agencija • Suci Vrhovnog (žalbenog) suda vrlo su iskusni profesionalni suci educirani da zanemare utjecaje izvan suđenja • Osuda je potvrđena isključivo na temelju dokaza u spisu predmeta koji nije sadržavao sporne snimke • Nema dokaza koji ukazuju na to da su snimke utjecale na suce Vrhovnog suda 

STRASBOURG

28. studenoga 2023.

KONAČNA

28/02/2024

Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44 § 2 Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Tadić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel, suci,
Lorraine Schembri Orland, ad hoc sutkinja,
Frédéric Krenc,
Diana Sârcu, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 25551/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Drago Tadić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 24. svibnja 2018., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovorima o nedostatku nepristranosti Vrhovnog suda i povredi presumpcije nevinosti, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka,

povlačenje (na temelju pravila 28. Poslovnika Suda) iz postupka g. Davora Derenčinovića, suca izabranog u ime Republike Hrvatske, i imenovanje gđe Lorraine Schembri Orland od strane predsjednika za ad hoc sutkinju (pravilo 29. stavak 2.), nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. studenoga 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na kazneni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva proglašen krivim za udruživanje s više osoba s ciljem da plaćanjem novčanog iznosa utječu na Vrhovni sud da donese odluku povoljnu za poznatog političara kojemu se sudilo za ratni zločin.
  2. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da Vrhovni sud, kao žalbeni sud u njegovu predmetu, nije bio nepristran zbog okolnosti povezanih s njegovim predsjednikom, koji je dao iskaz kao svjedok optužbe. Prigovorio je i da je objavljivanje u medijima, dva mjeseca prije nego što je Vrhovni sud donio odluku u njegovu predmetu, snimaka njegovih telefonskih razgovora koje je izradila Sigurnosno-obavještajna agencija izvršilo pritisak na suce Vrhovnog suda da potvrde njegovu osudu i dovelo do povrede njegova prava na presumpciju nevinosti.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1961. i živi u Osijeku. Zastupala ga je gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica u Zagrebu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.

I. OSNOVNE INFORMACIJE

  1. U svibnju 2009. B. G.-a (poznatog političara) i još nekoliko osoba prvostupanjski sud proglasio je krivima za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva. B. G. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Optuženici i tužiteljstvo podnijeli su žalbe Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji ih je ispitao na sjednici održanoj od 31. svibnja do 2. lipnja 2010. Potonjeg datuma Vrhovni sud potvrdio je osudu B. G.-a, ali je njegovu kaznu smanjio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

II. ISTRAGA I KAZNENI POSTUPAK PROTIV PODNOSITELJA ZAHTJEVA

  1. Sigurnosno-obavještajna agencija saznala je da su podnositelj zahtjeva (koji je poduzetnik) i nekoliko drugih osoba navodno saznali da je Vrhovni sud donio odluku nepovoljnu za B. G.-a te se sumnjalo da su poduzeli korake kako bi utjecali na suce da tu odluku promijene prije nego što zainteresirane strane budu o njoj obaviještene. Sigurnosno-obavještajna agencija nadzirala je njihove telefonske razgovore u razdoblju od 4. do 20. srpnja 2010. Snimke tih razgovora nisu bile dio kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva koji je uslijedio.
  2. Dana 20. srpnja 2010. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu „USKOK”) podnio je zahtjev sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu za određivanje posebnih dokaznih radnji (i to nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta) protiv podnositelja i nekoliko drugih osoba zbog sumnje u počinjenje kaznenih djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela. Sudac istrage prihvatio je taj zahtjev i odredio primjenu posebnih dokaznih radnji od 20. srpnja do 20. rujna 2010.
  3. Dana 7. listopada 2010., pozivajući se na rezultate posebnih dokaznih radnji (vidi stavak 8. ove presude) i pretrage osumnjičenika, njihovih sredstava prijevoza, domova i drugih prostora, USKOK je pokrenuo istragu u odnosu na podnositelja zahtjeva i još četiri osobe. Tijekom istrage ispitani su brojni svjedoci. Neki od njih spomenuli su navodno sudjelovanje nekoliko osoba na visokim položajima u pravosuđu i području politike u pokušaju utjecanja na Vrhovni sud da svoju odluku promijeni u odluku koja je povoljna za B. G.-a.
  4. Dana 11. ožujka 2011., na prijedlog dvoje podnositeljevih suosumnjičenika, istražitelji su ispitali B. H.-a, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda. B. H. je istražiteljima rekao da je 14. srpnja 2010. ručao s podnositeljem i još nekoliko osoba. Nakon ručka podnositelj zahtjeva nasamo ga je pitao o predmetu protiv B. G.-a. Naime, podnositelj mu je rekao da „oni” znaju za odluku Vrhovnog suda i za mogućnost da služba evidencije, praćenja i proučavanja sudske prakse (dalje u tekstu: „služba evidencije”) predmet vrati na ponovno ispitivanje sudskom vijeću, koje zatim može izmijeniti svoju odluku. Podnositelj zahtjeva dalje je predložio da bi se, umjesto dodjele predmeta u rad sudskom savjetniku koji je trebao ispitati odluku vijeća nakon što se ona dostavi službi evidencije, predmet trebalo dodijeliti u rad određenom sucu Vrhovnog suda, konkretno, A. P.-u, koji je također radio u službi evidencije. Shvativši da podnositelj zahtjeva posjeduje povjerljive informacije, B. H. je sljedećeg jutra o svojem razgovoru s podnositeljem obavijestio Glavnog državnog odvjetnika.
  5. Dana 4. srpnja 2011. USKOK je na Županijskom sudu u Zagrebu podignuo optužnicu protiv podnositelja zahtjeva i još četiriju osoba zbog počinjenja kaznenih djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela i poticanja na protuzakonito posredovanje.
  6. USKOK je s podnositeljevim suokrivljenicima postigao sporazum o krivnji i kaznenopravnoj sankciji te je uslijedio postupak samo protiv podnositelja zahtjeva, koji je porekao optužbe koje su mu stavljene na teret.
  7. Tijekom suđenja Županijski sud u Zagrebu reproducirao je snimljene telefonske razgovore između podnositelja zahtjeva, njegovih bivših suokrivljenika i drugih osoba (vidi stavak 8. ove presude), pregledao je videosnimke i fotografije snimljene tijekom tajnog praćenja, pročitao je druge materijalne dokaze u spisu te je ispitao trideset svjedoka, uključujući podnositeljeve bivše suokrivljenike i predsjednika Vrhovnog suda B. H.-a. Svjedoke su unakrsno ispitali tužiteljstvo i obrana.
  8. U iskazu od 6. rujna 2012. predsjednik Vrhovnog suda B. H. ispitan je na okolnost da je 15. srpnja 2010. od voditeljice Službe evidencije Vrhovnog suda, sutkinje S. B. K., zatražio da ispitivanje odluke vijeća u predmetu protiv B. G.-a povjeri sucu A. P.-u, a ne sudskom savjetniku kojemu je prvotno bio povjeren taj zadatak. B. H. je ustvrdio da je to učinio da bi izbjegao bilo kakve prigovore u smislu da je sudski savjetnik, a ne sudac ispitao odluku donesenu u tom osjetljivom predmetu. Međutim, sudac A. P. u konačnici je odbio taj zadatak pa je odluku u konačnici ispitao sudski savjetnik.
  9. U iskazu koji je dao na kraju suđenja podnositelj je izjavio da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret. Objasnio je da je samo prikupljao informacije o predmetu protiv B. G.-a na zahtjev S. M.-a, novinara i prijatelja B. G.-a (a kasnije i njegova suokrivljenika). Ustvrdio je i da je na ručku 14. srpnja 2010. samo zamolio B. H.-a, predsjednika Vrhovnog suda, da mu objasni što se obično događa kada se odluka vijeća dostavi Službi evidencije. B. H. je odgovorio da će odluku vijeća u predmetu protiv B. G.-a najvjerojatnije ispitati sudac A. P. Podnositelj je od sudu preložio da ispita sutkinju S. B. K. kao svjedoka kako bi objasnila kada, kako i zašto je predsjednik Vrhovnog suda od nje zatražio da promijeni osobu u Službi evidencije koja će biti zadužena za ispitivanje odluke sudskog vijeća protiv B. G.-a te može li Služba evidencije doista vratiti predmet vijeću na ponovno ispitivanje. Tvrdio je da će njezin iskaz dokazati da on nije imao nikakve veze s odlučivanjem o tome kojemu će članu osoblja Službe evidencije u rad biti raspoređen predmet protiv B. G.-a. Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljev prijedlog da ispita sutkinju S. B. K. uz obrazloženje da se odnosi na utvrđivanje činjenica koje su nevažne za optužbe protiv podnositelja zahtjeva.
  10. Dana 27. veljače 2013. Županijski sud u Zagrebu donio je presudu kojom je podnositelja zahtjeva proglasio krivim za kaznena djela koja su mu stavljena na teret i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U presudi je Županijski sud u Zagrebu naveo da se tijekom lipnja i srpnja 2010., znajući da je žalbeni postupak u predmetu protiv B. G.-a i drugih osoba za ratni zločin u tijeku pred Vrhovnim sudom, a kako bi se donijela odluka povoljna za B. G.-a, podnositelj zahtjeva povezao S. J., B. Ć. T., S. M. i I. D. u zajedničko djelovanje: on i S. J. imali su zadatak pronaći osobe koje će (za novac) utjecati na suce Vrhovnog suda i osobe koje rade u Službi evidencije tog suda; S. M. i I. D. imali su zadatak prikupiti novac kojim će financirati ta kaznena djela; a B. Ć. T. imala je zadatak koordinirati postupanje svih sudionika. Županijski sud u Zagrebu utvrdio je da su, da bi ostvarili svoj plan, podnositelj zahtjeva i S. J. kontaktirali više osoba u vezi s predmetom protiv B. G.-a i da su se, nakon što su saznali da je vijeće Vrhovnog suda donijelo odluku, koju je trebala ispitati Služba evidencije, koja je predmet mogla vratiti na ponovno ispitivanje vijeću u slučaju da je odluka u suprotnosti sa sudskom praksom Vrhovnog suda, podnositelj zahtjeva i S. J. raspitivali o tome tko će u Službi evidencije biti zadužen za ispitivanje odluke vijeća, očekujući da će uspjeti vratiti predmet vijeću na ponovno ispitivanje. Štoviše, Županijski sud u Zagrebu utvrdio je da S. M. i I. D. nisu prikupili dogovoreni iznos novca pa je podnositelj zahtjeva posudio 50.000,00 eura od izvjesnog P. P.-a da bi ostvarili svoj plan. Dalje je utvrdio da je S. J. uspostavio kontakt s bivšom državnom tajnicom u Ministarstvu pravosuđa M. D. V. i da je, u skladu s podnositeljevim uputama, S. J. trebao M. D. V. dati određeni iznos novca da utječe na suce Vrhovnog suda u predmetu B. G.a; međutim, to se u konačnici nije dogodilo jer su S. M. i I. D., nakon što su posumnjali da ih vlasti prate, prekinuli sve daljnje aktivnosti.
  11. Županijski sud u Zagrebu te je činjenice utvrdio uglavnom na temelju snimaka tajnog nadzora (vidi stavak 8. ove presude), čiju autentičnost podnositelj nikada nije osporavao. Kad je riječ o iskazu svjedoka, uključujući iskaze podnositeljevih bivših suokrivljenika, koji su priznali krivnju – vidi stavak 12. ove presude, Županijski sud prihvatio ih je kao vjerodostojne u onim dijelovima u kojima su odgovarali drugim dokazima – ponajprije snimkama tajnog nadzora.
  12. Kad je riječ o činjenici da je podnositelj zahtjeva kontaktirao različite osobe kako bi prikupio informacije o žalbenom postupku protiv B. G.-a, Županijski sud u Zagrebu utvrdio je, inter alia, da je podnositelj zahtjeva 14. srpnja 2010. pitao predsjednika Vrhovnog suda B. H.-a o tom postupku. Primijetio je da se verzije B. H.-a i podnositelja zahtjeva razlikuju u pogledu toga što su točno rekli tijekom privatnog razgovora, ali je zaključio da su te razlike nevažne za predmet spora jer je neosporno da su njih dvojica razgovarali o postupku protiv B. G.-a na podnositeljevu inicijativu. Županijski sud u Zagrebu utvrdio je i da je podnositelj zahtjeva kontaktirao nekoliko drugih osoba u vezi sa žalbenim postupkom protiv B. G.-a, kao što su bivši predsjednik Republike Hrvatske, jedan poznati političar i osoba koja je imala veze na Vrhovnom sudu.
  13. Županijski sud u Zagrebu nadalje je utvrdio da je podnositelj zahtjeva nedvojbeno bio svjestan protupravnosti svojih radnji, osobito zato što su u nadziranim telefonskim razgovorima i tekstualnim porukama on i njegovi sugovornici govorili u šiframa kako bi prikrili značenje svojih izjava te zato što je u jednom trenutku podnositelj od supruge zatražio da njihove mobilne telefone baci u more kako bi prikrili dokaze. Osuđujući podnositelja zahtjeva na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, Županijski sud u Zagrebu cijenio je kao otegotnu okolnost činjenicu da je krajnji cilj njegovih aktivnosti bio utjecati na suce Vrhovnog suda da poduzmu nedopuštene radnje; nasuprot tome, sud je kao olakotnu okolnost naveo da podnositelj nije bio ranije osuđivan. 
  14. I podnositelj zahtjeva i tužiteljstvo podnijeli su žalbe protiv presude Vrhovnom sudu. Tužiteljstvo je tražilo da se podnositelju izrekne stroža kazna. Podnositelj zahtjeva tvrdio je, inter alia, da je imao samo manju ulogu – prikupiti informacije o žalbenom postupku protiv B. G.-a. Pripisivanje ključne uloge u tom predmetu njemu poslužilo je kao opravdanje za propust da se kazneno progone određene druge osobe čije je sudjelovanje otkriveno tijekom istrage. Tvrdio je da je jedini inkriminirajući dokaz protiv njega bio iskaz predsjednika Vrhovnog suda B. H.-a, čiji su navodi bili proturječni i nevjerodostojni. Istaknuo je da ga je B. H. prijavio Glavnom državnom odvjetniku jer je navodno predložio da se odluka vijeća Vrhovnog suda u predmetu protiv B. G.-a rasporedi u rad sucu A. P.-u u Službi evidencije, a nakon razgovora s podnositeljem B. H. je predmet rasporedio u rad upravo sucu A. P.-u, a ne sudskom savjetniku koji ga je inače trebao ispitati. Nadalje, istraga je pokazala da je B. H. bio u kontaktu s određenim drugim osobama; čijim je zahtjevima u vezi s predmetom protiv B. G.-a vjerojatno udovoljio, a B. H. je iskoristio razgovor s podnositeljem 14. srpnja 2010. da prikrije vlastite postupke. S tim u vezi prigovorio je zbog činjenice da je prvostupanjski sud odbio ispitati sutkinju S. B. K., koja je mogla razjasniti okolnosti povezane s činjenicom da je B. H. od nje zatražio da predmet protiv B. G.-a rasporedi u rad sucu A. P.-u. Sutkinja S. B. K mogla je razjasniti i to je li se ikada dogodilo da je Služba evidencije vratila predmet vijeću na ponovno ispitivanje i da je vijeće tada promijenilo svoju odluku u vezi s tim predmetom. Sa svoje strane podnositelj zahtjeva sumnjao je da je takav scenarij uopće moguć u praksi tvrdeći da to pitanje nije dovoljno uređeno primjenjivim zakonodavstvom.

Podnositelj zahtjeva detaljno je osporio i zaključke prvostupanjskog suda u pogledu drugih relevantnih činjenica te primjenu mjerodavnog prava. Na kraju je tvrdio da je bezuvjetna kazna zatvora koja mu je izrečena bila prestroga u usporedbi s uvjetnim osudama koje su primijenjene prema njegovim bivšim suokrivljenicima. Nadalje, u okolnostima u kojima neki od počinitelja inkriminiranih kaznenih djela koja se odnose na manipuliranje žalbenim postupkom protiv B. G.-a nikada nisu ni kazneno progonjeni, obrazloženje prvostupanjskog suda da njegova kazna služi svrsi generalne prevencije kriminala bilo je potpuno cinično.

III. ČLANAK OBJAVLJEN U MEDIJIMA

  1. Dok je žalbeni postupak bio u tijeku pred Vrhovnim sudom, dana 11. prosinca 2016. u novinama Nedjeljni jutarnji (nedjeljno izdanje dnevnih nacionalnih novina Jutarnji list) objavljen je članak pod naslovom „Kako je SOA [Sigurnosno-obavještajna agencija] otkrila upad u Vrhovni sud”. U članku se spominju snimke telefonskih razgovora između podnositelja zahtjeva, njegovih bivših suokrivljenika i nekih drugih osoba koje je Sigurnosno-obavještajna agencija nadzirala u razdoblju od 4. do 20. srpnja 2010. (vidi stavak 7 ove presude). Navedeno je da te snimke nisu dio kaznenog predmeta protiv podnositelja zahtjeva, koji je u to vrijeme bio u tijeku pred Vrhovnim sudom više od tri godine, ali da su općenito informacije koje su prikupile tajne službe vlastima poslužile kao pokazatelj o tome što se događa u „podzemlju”, kako bi mogle usmjeriti provođenje svoje istrage.

U članku su navedene optužbe protiv podnositelja zahtjeva, među ostalim i ta da je, kako bi pomogao B. G.-u u njegovu predmetu, navodno pokušavao stupiti u kontakt sa sucima Vrhovnog suda, predsjednikom Vrhovnog suda B. H.-om i određenim utjecajnim političarima.

Navedeno je da je iskaz predsjednika Vrhovnog suda u predmetu protiv podnositelja zahtjeva bio proturječan sadržaju spornih snimaka Sigurnosnoobavještajne agencije.

U članku se dalje navodi da su snimke važne jer pokazuju da je skupina ljudi uspjela napraviti „pravi upad” u jednu od najvažnijih institucija u Hrvatskoj. Budući da su se u snimljenim telefonskim razgovorima spominjala imena raznih sudaca i drugih javnih dužnosnika, od kojih su neki još uvijek bili na svojim položajima, bilo je važno o njima informirati javnost.

U članku se zatim nabrajaju suci, političari i druge osobe poznate u javnosti koji su se spominjali u snimljenim razgovorima te se ističe da je najzanimljiviji dio tih razgovora onaj koji se odnosi na susret podnositelja zahtjeva i predsjednika Vrhovnog suda B. H.-a 14. srpnja 2010. U članku se objašnjava da je u postupku protiv podnositelja zahtjeva B. H. iskazivao da je podnositelja 14. srpnja 2010. sreo slučajno, nakon što mu je podnositelj zahtjeva pristupio na ručku koji je organizirao s nekim drugim osobama. Zatim se citiraju transkripti telefonskih razgovora koji daju naslutiti da je ručak između podnositelja zahtjeva i B. H.-a bio namjerno unaprijed dogovoren kako bi mogli razgovarati o predmetu protiv B. G.-a.

U članku se citiraju i transkripti podnositeljevih telefonskih razgovora snimljenih neposredno nakon ručka s B. H.-om, prema kojima je podnositelj supruzi i drugim sugovornicima rekao da je s B. H.-om nasamo razgovarao dvadesetak minuta i da bi sve trebalo dobro završiti; B. H. je obećao da će pokušati uvjeriti izvjesnu M. i utvrditi hoće li vraćanje predmeta vijeću biti u redu. B. H. je navodno spominjao i mogućnost podnošenja tužbe „više gore”, ali mu je podnositelj zahtjeva rekao da je takav scenarij već „provaljen”. B. H. je zatim navodno priznao da se plaši izvjesnog B. Inače bi on „to odmah riješio”.

U članku se citiraju i transkripti telefonskih razgovora u kojima je podnositelj zahtjeva dogovarao posuđivanje novca od P. P.-a i telefonskih razgovora u kojima su podnositelj zahtjeva i njegovi sugovornici pohvalili to kako se bivši predsjednik Republike Hrvatske angažirao u toj stvari, dobre informacije koje im je dala M. D. V., i činjenicu da je izvjesni B. navodno potvrdio da će on biti „za” [plan da se predmet vrati na ponovno ispitivanje]. Članak je objavljen i na informativnom portalu Jutarnji.hr, na kojem se još uvijek mogu poslušati sporne snimke.

IV. ODLUKE VRHOVNOG SUDA I USTAVNOG SUDA

  1. Dana 7. veljače 2017. Vrhovni sud odbio je žalbe koje su podnijeli podnositelj zahtjeva i tužiteljstvo te je potvrdio podnositeljevu osudu. U presudi uopće nije spominjao članak u Nedjeljnom jutarnjem (vidi stavak 21 ove presude) ni snimke Sigurnosno-obavještajne agencije.

Utvrdio je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio pravo te je odgovorio na sve suprotne tvrdnje podnositelja zahtjeva. Inter alia, utvrdio je da je jasno da Služba evidencije Vrhovnog suda u praksi može predmet vratiti vijeću na ponovno ispitivanje. Složio se i s prvostupanjskim sudom da je iskaz sutkinje S. B. K. nevažan jer podnositeljevi navodi povezani s B. H.-om, koje je S. B. K. trebala pojasniti, u svakom slučaju nisu imali nikakve veze s utvrđivanjem činjenica relevantnih za optužbu protiv podnositelja. Naime, Vrhovni sud složio se s prvostupanjskim sudom da je jedino važno to da su podnositelj zahtjeva i B. H. razgovarali o žalbenom postupku protiv B. H.-a i Službi evidencije na inicijativu podnositelja zahtjeva, što je činjenica koju podnositelj zahtjeva i B. H. nisu osporavali. Konkretno, Vrhovni sud presudio je kako slijedi:

„... pitanje vjerodostojnosti navoda svjedoka B.H. koje [podnositelj zahtjeva] nastoji osporiti nadilazi činjenični opis inkriminacije [protiv podnositelja zahtjeva] i predstavlja segment u kojem [podnositelj zahtjeva] nagađa o postupcima svjedoka B.H. i njihovom cilju, a to nije predmet ovog postupka, niti je od utjecaja na opstojnost činjeničnog supstrata kojim se tereti [podnositelj zahtjeva], jer je između [podnositelja zahtjeva] i svjedoka B.H. nesporno da je do razgovora između njih o drugostupanjskom kaznenom predmetu protiv B.G. došlo upravo na inicijativu [podnositelja zahtjeva], kao i da se razgovaralo o tzv. službi evidencije sudske prakse na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.“

Vrhovni sud smatrao je da je prvostupanjski sud podnositelju zahtjeva pravilno izrekao kaznu jer je krajnji cilj njegovih aktivnosti bio utjecati na suce Vrhovnog suda u predmetu zbog kaznenih djela ratnog zločina, što je pokazivalo nepoštovanje najvišeg suda u Hrvatskoj i sustava vrijednosti države. Još je naveo da nije mogao preispitivati sankcije primijenjene prema podnositeljevim bivšim suokrivljenicima ni uspoređivati ih sa kaznom izrečenom podnositelju jer su oni osuđeni presudama na temelju sporazuma s tužiteljstvom, a presude protiv njih odmah su postale pravomoćne.

  1. U dvjema naknadnim ustavnim tužbama podnositelj je, inter alia, prigovorio da Vrhovni sud nije bio nepristran, kako to zahtijeva članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. stavak 1. Konvencije, jer je predsjednik tog suda bio doveden u situaciju da se „brani od javno iskazanih sumnji o upletenosti u inkriminirana kaznena djela, a Vrhovni sud, kao žalbeni sud, oko sebe podižući 'institucionalni samozaštitni štit' od kaznenog djela, povrijedio je ustavni zahtjev objektivne nepristranosti na podnositeljevu štetu, u smislu da nije poštovao ustavni zahtjev da ostane nepristran”. Tvrdio je da je nedostatak neutralnosti Vrhovnog suda u odnosu na njegov predmet bio vidljiv iz činjenice da je taj sud odbio propisno ispitati iskaz svojeg predsjednika i praktični rad Službe evidencije. Taj nedostatak neutralnosti nadalje se odražavao u razlozima koje je taj sud naveo u prilog njegovoj kazni. Na kraju, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je Vrhovni sud bio taj koji je pokazivao nepoštovanje sustava vrijednosti države kada je odbio podnositeljeve prijedloge da razjasni postupke svojeg predsjednika u predmetu protiv B. G.-a.

Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da je objavljivanje, dok je postupak bio u tijeku pred Vrhovnim sudom, snimaka njegovih telefonskih razgovora koje je izradila Sigurnosno-obavještajna agencija utjecalo na odluku Vrhovnog suda u odnosu na njegov predmet, uključujući i na kaznu koju mu je izrekao. Ustvrdio je da je objavljivanje tih snimaka, koje nisu korištene kao dokaz u kaznenom postupku protiv njega, samo osam tjedana prije sjednice Vrhovnog suda dokazalo da se „radilo o medijskoj kampanji pod pokroviteljstvom države koja je omogućila da informacije sadržane u nezakonitim dokazima postanu poznate sucima žalbenog suda”. Pozvao se na predmet Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije (br. 9043/05, stavak 105., ECHR 2014 (izvadci)), u kojem je Sud potvrdio da je žestoka medijska kampanja mogla negativno utjecati na poštenost suđenja i dovesti do odgovornosti države – i u smislu nepristranosti suda na temelju članka 6. stavka 1. i u pogledu presumpcije nevinosti sadržane u članku 6. stavku 2. Podnositelj u ustavnim tužbama nije osporavao autentičnost objavljenih snimaka njegovih telefonskih razgovora koje je izradila Sigurnosnoobavještajna agencija ni njihovih transkripata.

  1. Dana 13. ožujka 2018. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavne tužbe podnositelja zahtjeva kao neosnovane.

Ustavni sud ponovio je da navodno postupanje B. H.-a nije predmet postupka i da ne utječe na činjenice stavljene na teret podnositelju. Stoga nije bilo potrebe ispitati sutkinju S. B. K. na okolnosti postupaka B. H.-a. Utvrdio je i da je jasno da Služba evidencije može predmet vratiti vijeću na ponovno ispitivanje i da stoga nema potrebe ispitati sutkinju S. B. K. ni na tu okolnost.

Dalje je odgovorio na prigovor podnositelja zahtjeva da su se u odnosu na njegove tvrdnje o postupcima B. H.-a i nedosljednosti njegova iskaza „sudovi začahurili” radi očuvanja vlastitog integriteta. S tim u vezi Ustavni sud nije se složio s podnositeljem da je iskaz B. H.-a imao ključnu ulogu u postupku, već je naveo da je podnositelj osuđen na temelju opsežnog dokaznog materijala – prije svega zakonitih snimaka nadziranih telefonskih razgovora. Ponovio je da navodni postupci B. H.-a nisu važni za činjenice stavljene na teret podnositelju.

Ustavni sud na kraju je naveo da ne postoji veza između članka u medijima kojemu se prigovara i odluke Vrhovnog suda protiv podnositelja zahtjeva i da nema naznaka da Vrhovni sud u podnositeljevu predmetu zbog toga nije bio nepristran. Činjenica da je presuda donesena osam tjedana nakon objave članka mogla je biti samo posljedica, primjerice, dinamike suda u rješavanju predmeta. Zaključio je da su sudovi podnositelja zahtjeva osudili na temelju brojnih zakonitih dokaza i da su naveli opsežna obrazloženja za svoja utvrđenja. Činjenica da se podnositelj zahtjeva nije slagao s njima nije bila dostatna da se utvrdi da su suci bili „kontaminirani” spornim objavama u medijima.

  1. Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoćniku podnositelja zahtjeva 20. ožujka 2018.

V. OSTALE RELEVANTNE INFORMACIJE

  1. Dana 14. ožujka 2017. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv nakladnika novina Jutarnji list i Nedjeljni jutarnji i informativnog portala Jutarnji.hr. Tvrdio je da je nezakonito objavljivanje snimaka koje je izradila Sigurnosno-obavještajna agencija utjecalo na Vrhovni sud u kaznenom postupku protiv njega, otežalo njegov položaj u suđenju i povrijedilo njegova prava osobnosti. Parnični postupak još je uvijek u tijeku pred prvostupanjskim sudom.
  2. Dana 3. prosinca 2019. podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu protiv glavnog urednika Jutarnjeg lista i autora članka objavljenog u Nedjeljnom jutarnjem te protiv nepoznatih djelatnika Sigurnosnoobavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koji su navodno snimke Sigurnosno-obavještajne agencije dali vanjskim osobama. Domaće vlasti još uvijek provode istragu o tom pitanju.
  3. U međuvremenu, Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je 2015. presudu Vrhovnog suda protiv B. G.-a i drugih za ratni zločin (vidi stavak 6. ove presude). Postupak je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu koji je 27. listopada 2023. B. G.-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

  1. Mjerodavni članci Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 116.

„Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine.

Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima uređuje se zakonom.

Članak 120.

„ Sudačka dužnost je stalna.

Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti:

- ako to sam zatraži,

-  ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost,

-  ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,

-  ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškoga stegovnog djela tako odluči Državno sudbeno vijeće,

- kad navrši sedamdeset godina.

...

Sudac ne može biti premješten protivno njegovoj volji osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja suda u skladu sa zakonom.

Sudac ne može obavljati službu ili posao koje je zakon odredio kao nespojive sa sudačkom dužnošću...“

Članak 121.

„Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

...“

  1. Zakonom o Državnom sudbenom vijeću (Narodne novine Republike Hrvatske br. 116/2010, s naknadnim izmjenama i dopunama) uređuje se sastav, ovlasti i rad tijela koje ima ovlast imenovati i razrješavati suce – odnosno Državnoga sudbenog vijeća. Njime se, konkretno, uređuje postupak imenovanja sudaca, stegovna djela tijekom obnašanja sudačke dužnosti i stegovni postupak protiv sudaca. Mjerodavne odredbe zakona, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 42.1

„ U djelokrug Vijeća spada:

–  imenovanje sudaca,

–  imenovanje i razrješenje predsjednika sudova,

- imunitet sudaca,

–  premještaj sudaca,

–  vođenje stegovnog postupka i odlučivanje o stegovnoj odgovornosti sudaca,

–  odlučivanje o razrješenju sudaca,

–  sudjelovanje u osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika,

–  donošenje Metodologije izrade ocjene sudaca,

–  vođenje osobnih očevidnika sudaca, – vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.“

Članak 51.4

„ Za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske može biti imenovana osoba koja je najmanje 15 godina radila kao pravosudni dužnosnik, isto toliko godina bila odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni profesor pravnih znanosti koji ima položen pravosudni ispit i najmanje 15 godina radnog iskustva nakon položenog pravosudnog ispita i ugledni pravnik s položenim pravosudnim ispitom i najmanje 20 godina radnog iskustva, koji se dokazao svojim stručnim radom na određenom pravnom području, kao i stručnim i znanstvenim radovima.“

Članak 73.

„ (1) Sudac će biti udaljen s dužnosti:

–  ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ili dok se nalazi u pritvoru, – zbog osude za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti

ili

–  zbog počinjenoga teškoga stegovnog djela.

(2)  Sudac može biti udaljen s dužnosti:

–  ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina,

–  ako obavlja službu, posao ili aktivnost koji su nespojivi s obavljanjem sudačke dužnosti,

–  ako je ovlašteni predlagatelj u zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka predložio izricanje stegovne kazne razrješenja od dužnosti.

(3)  Zahtjev za udaljenje s dužnosti Vijeću podnosi predsjednik suda u kojem sudac obnaša sudačku dužnost, predsjednik neposredno višeg suda, nadležno sudačko vijeće ili predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

(4)   Odluku o udaljenju s dužnosti u slučaju iz stavka 1. ovoga članka donosi predsjednik suda [kad je dotični sudac zaposlen], a u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka odluku donosi Vijeće bez odgode.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine Republike Hrvatske br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 19.f

„(1) Vrhovni sud je nadležan:

1) odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova, osim ako drukčije nije propisano zakonom,

...

(2)     Vrhovni sud sudi u vijećima sastavljenim od tri suca, ...“

  1. Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine Republike Hrvatske br. 79/2006 i 105/2006) osnovana je Sigurnosno-obavještajna agencija radi prikupljanja, analize, obrade i ocjene podataka koji su od značenja za nacionalnu sigurnost. Mjerodavne odredbe tog zakona glase kako slijedi:

Članak 33.

„(1) SOA može prema građanima primjenjivati mjere tajnog prikupljanja podataka kojima se privremeno ograničavaju neka ustavna ljudska prava i temeljne slobode...

... (3) Mjere tajnog prikupljanja podataka jesu: 

1. tajni nadzor telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa: 

a) tajni nadzor sadržaja komunikacija,

...“

Članak 36.

„(1) Mjere tajnog prikupljanja podataka iz članka 33. stavka 3. točke 1. a), … ovoga Zakona mogu se poduzimati samo na temelju pisanog obrazloženog naloga za njihovo provođenje koje izdaje sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Suce ovlaštene za izdavanje pisanog naloga za provođenje mjera tajnog prikupljanja podataka određuje predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. …

...

(4)  ... Službene i druge osobe koje sudjeluju u postupku odlučivanja i u poduzimanju mjera dužne su kao tajnu čuvati sve podatke koje su saznale.“

Članak 39.

„(1) Sigurnosno-obavještajne agencije uspostavljaju i vode zbirke i registre osobnih podataka i druge evidencije prikupljenih podataka i dokumenata o podacima koji su u svezi s poslovima iz djelokruga rada sigurnosno-obavještajnih agencija te druge evidencije o njihovim poslovima i aktivnostima. 

(2)  Osobe koje su upoznate s podacima iz evidencija sigurnosno-obavještajnih agencija i dokumentima o tim podacima dužne su ih čuvati kao tajnu.“

Članak 91.

„Teže povrede službene dužnosti… su:

...

- priopćavanje podataka sigurnosno-obavještajnih agencija, bez obzira na stupanj tajnosti, neovlaštenim osobama, 

– iznošenje službenih dokumenata s oznakom tajnosti izvan radnih prostorija agencija, osim po odobrenju neposrednog rukovoditelja.“

  1. Sudski poslovnik (Narodne novine Republike Hrvatske br. 37/2014, 49/2014, 8/2015, 35/2015 i 123/2015) bio je podzakonski akt kojim se u relevantno vrijeme uređivalo unutarnje poslovanje sudova. Člankom 26. uređivala se automatska (nasumična) dodjela predmeta (dodjela novih predmeta u rad sucima obavljala se automatski, odnosno nasumce, kroz algoritam za dodjelu predmeta, nakon što budu upisani osnovni podaci o predmetu); člankom 27. uređivala se ručna dodjela predmeta. Članci 27. i 28. glasili su, u relevantnom dijelu, kako slijedi:

Članak 27.

„(1) Predmete u rad sucima dodjeljuje predsjednik sudskog odjela, a ako sudski odjel nije osnovan, predsjednik suda.

(2) Predmeti se razvrstavaju po datumu primitka. Ako je istodobno zaprimljeno više predmeta, predmeti se razvrstavaju prema abecednom redu prezimena stranaka protiv kojih se pokreće postupak.

(3) Tako razvrstani predmeti sucima pojedincima dodjeljuju se u rad prema abecednom redu njihovih prezimena, a sudskim vijećima prema abecednom redu prezimena predsjednika vijeća. Predsjednici vijeća dodjeljuju predmete u rad članovima vijeća prema abecednom redu njihovih prezimena. Prilikom dodjele predmeta vodit će se računa o ravnomjernoj podjeli predmeta te vrsti i složenosti predmeta.

...

(5) U sudovima u kojima su ustrojeni sudski odjeli predmeti se raspoređuju po abecednom redu prezimena sudaca u odjelu. 

...

(8) Predsjednik suda dužan je svaka tri mjeseca utvrđivati ravnomjernu radnu opterećenost sudaca. 

...

(10) U cilju utvrđivanja ravnomjerne radne opterećenosti, predsjednik suda će izmijeniti godišnji raspored poslova (izmjena dodjele novozaprimljenih predmeta) ili donijeti pisanu obrazloženu naredbu kojom će pojedine predmete predodijeliti drugom sucu ako neravnomjerna radna opterećenost pojedinih sudaca nije posljedica nepostizanja očekivanih prosječnih rezultata rada. 

(11)  U slučaju izuzeća ili druge opravdane spriječenosti suca kojem je predmet dodijeljen u rad, predsjednik suda će pisanom obrazloženom naredbom predmet predodijeliti drugom sucu.

...“

  1. Mjerodavne odredbe Poslovnika o radu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-235-IV/1999), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, kojim se uređivalo unutarnje poslovanje Vrhovnog suda, glasile su kako slijedi:

Članak 4.

„Predsjednik suda:

-   upravlja Vrhovnim sudom, - predstavlja Vrhovni sud,

-   usklađuje rad sudskih odjela i drugih ustrojstvenih jedinica u Vrhovnom sudu,

-   saziva i predsjedava Općoj sjednici Vrhovnog suda,

-   upravlja sudskom upravom i donosi u obavljanju poslova sudske uprave upravne akte, izdaje naredbe i daje upute,

-    potpisuje akte koje donosi,

-  nadzire materijalno-financijsko poslovanje Suda,

-     obavlja druge poslove utvrđene Ustavom, Zakonom o sudovima, Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, Sudskim poslovnikom i drugim aktima, - posredstvom Ministarstva pravosuđa i Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske uspostavlja suradnju s vrhovnim sudovima drugih država i sudjeluje u radu međunarodnih skupova u području rada sudova i surađuje s međunarodnim institucijama za zaštitu prava i drugo.

U poslovima sudske uprave predsjednik povjerava određene zadatke predsjednicima sudskih odjela i Tajništvu suda.“

Članak 47.

„Godišnjim rasporedom rada Vrhovnog suda određuje se raspored sudaca i tajnika u odjele, poslovi sudaca i pomoćnika sudaca, kao i poslovi vijeća u odjelima.       Godišnjim rasporedom određuje se zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, predsjednici odjela, njihovi zamjenici, predsjednici i članovi raspravnih vijeća te tajnici u odjelu i raspored u službe evidencije sudske prakse.“

Članak 48.

„ Godišnji raspored utvrđuje predsjednik Vrhovnog suda  temeljem prijedloga predsjednika odjela i mišljenja Opće sjednice Vrhovnog suda .

      Predsjednika odjela imenuje predsjednik Vrhovnog suda uz prethodno pribavljeno mišljenje sudaca odjela.

      Godišnji raspored donosi se, u pravilu, krajem kalendarske godine za narednu godinu.“

Članak 49. st.1

„Godišnjim rasporedom poslova utvrđuje se i način podjele predmeta u sudskim odjelima, temeljem mišljenja sjednice odjela.“

  1. U javno dostupnim godišnjim rasporedima Vrhovnog suda za 2016. i 2017., koje je donio predsjednik Vrhovnog suda B. H., u poglavlju IV. navedeno je sljedeće:

Raspored predmeta u rad

Sucima i sudskim savjetnicima raspoređuju se u rad sudski predmeti svih vrsta sukladno šifrarniku sudskih predmeta Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Sudske predmete u nadležnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rad sucima i sudskim savjetnicima raspoređuju predsjednici Građanskog i Kaznenog odjela sukladno odredbama članka 27. i 28. Sudskog poslovnika, na temelju kojih je ustrojena posebna tablica s organiziranim brojevima.

Predmeti zaprimljeni u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji su u sustavu e-Spisa raspoređuju se u rad sucima, sudskim savjetnicima i ostalim sudskim službenicima sukladno odredbama članka 26. Sudskog poslovnika.”

  1. Vlada se pozvala na odluke Ustavnog suda br. U-III-4571/2012 od 14. siječnja 2015., U-III-1339/2013 od 14. siječnja 2015. i U-III-8034/2014 od 20. svibnja 2015., u kojima je Ustavni sud ispitivao prigovore da je došlo do povrede presumpcije nevinosti zbog žestoke medijske kampanje.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG SUDJELOVANJA PREDSJEDNIKA VRHOVNOG SUDA U PREDMETU PODNOSITELJA ZAHTJEVA

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da Vrhovni sud, koji je postupao kao žalbeni sud u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega, nije bio nepristran jer se sumnjalo da je njegov predsjednik (koji nije zasjedao u žalbenom vijeću) imao ulogu u kaznenim djelima te je dao iskaz kao svjedok optužbe. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„… u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega … svatko ima pravo da … nepristrani sud pravično … ispita njegov slučaj …”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio dostupna domaća pravna sredstva s obzirom na to da u svojim žalbama Vrhovnom sudu nije iznio svoju zabrinutost da taj sud neće biti nepristran zbog sudjelovanja njegova predsjednika u predmetu. Nadalje, u svojim je ustavnim tužbama iznio samo određene nejasne tvrdnje, koje nisu omogućile Ustavnom sudu da to pitanje pravilno ispita.
  2. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je prigovor podnio Ustavnom sudu. Dalje je ustvrdio da nije imalo smisla tražiti izuzeće sudaca Vrhovnog suda jer bi to dovelo do situacije u kojoj ne bi bilo nikoga tko bi odlučio o njegovu predmetu u žalbenom postupku. U svakom slučaju, s obzirom na okolnosti, suci Vrhovnog suda trebali su ispitati pitanje svoje nepristranosti na vlastitu inicijativu.

2. Ocjena Suda

  1. Sud je ranije presudio da se, kad domaće pravo nudi mogućnost za uklanjanje uzroka zabrinutosti u pogledu nepristranosti suda ili suca, od podnositelja koji uistinu vjeruje da postoje takve dokazive okolnosti očekuje da im prvom prilikom prigovori. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da ispitaju podnositeljeve prigovore u relevantno vrijeme i osiguraju da njegova prava budu poštovana (vidi, primjerice, Miljević protiv Hrvatske, br. 68317/13, stavak 88., 25. lipnja 2020. i ondje navedene predmete).
  2. Sud primjećuje da u ovom predmetu, u kojem je podnositelj zahtjeva osporio nepristranost cijelog Vrhovnog suda zbog sudjelovanja predsjednika tog suda u predmetu, i u kojem je Vrhovni sud bio jedini sud koji je mogao odlučiti o žalbama u podnositeljevu predmetu, nije bilo moguće tražiti izuzeće svih sudaca Vrhovnog suda ili prijenos nadležnosti (vidi stavak 31 ove presude) (usporedi nasuprot tome predmet Kolesnikova protiv Rusije, br. 45202/14, stavak 55., 2. ožujka 2021.).
  3. Sud nadalje primjećuje da je u svojim žalbama Vrhovnom sudu podnositelj zahtjeva iznio navode protiv predsjednika tog suda, i to da njegov iskaz nije bio vjerodostojan i da je razgovor s podnositeljem zahtjeva iskoristio da bi prikrio svoje postupke (vidi stavak 20. ove presude). Nakon što je Vrhovni sud odbio te navode (vidi stavak 22. ove presude), podnositelj zahtjeva prigovorio je pred Ustavnim sudom da Vrhovni sud nije bio objektivno nepristran i neutralan jer je predsjednik tog suda, koji je dao iskaz kao svjedok optužbe, bio doveden u situaciju da se mora braniti od javno iskazanih sumnji da je sudjelovao u kaznenom djelu; stoga je Vrhovni sud oko sebe podignuo „institucionalni samozaštitni štit” i odbio je propisno ispitati svjedočki iskaz svojeg predsjednika i praktični rad svoje Službe evidencije (vidi stavak 23. ove presude).
  4. Iz toga proizlazi da je podnositelj zahtjeva svoj prigovor podnio Ustavnom sudu. Sud primjećuje da je Ustavni sud na njega stvarno i odgovorio iako ne u okviru pitanja nepristranosti suda (vidi stavak 24. ove presude).
  5. Sud zaključuje da je podnositelj zahtjeva nacionalnim tijelima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile (usporedi Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavci 144. – 146., ECHR 2010; Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48.,29. svibnja 2012.; i Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 32., 11. prosinca 2012.).
  6. Stoga se Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava mora odbiti.
  7. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u kaznenom postupku protiv njega predsjednik Vrhovnog suda B. H., koji je dao iskaz kao svjedok optužbe, bio doveden u situaciju da se mora braniti od javno iskazanih sumnji da je sudjelovao u počinjenju kaznenih djela. Tvrdio je da je u tim okolnostima Vrhovni sud, koji je postupao kao žalbeni sud u njegovu predmetu, štitio svojeg predsjednika i svoj integritet i nije postupao objektivno. Podnositelj zahtjeva iznio je sljedeće tvrdnje u prilog svojem zaključku.
  2. B. H. je bio predsjednik Vrhovnog suda cijelo vrijeme dok je davao iskaz protiv podnositelja zahtjeva i u trenutku kada je Vrhovni sud odlučivao o žalbama u podnositeljevu predmetu. Suci Vrhovnog suda koji su odlučivali o žalbama godinama su poznavali B. H.-a. B. H. je bio njihov nadređeni i stoga je bio osoba zadužena za utvrđivanje njihova godišnjeg rasporeda rješavanja predmeta, njihova izuzeća, njihovih godišnjih odmora i pokretanje stegovnog postupka protiv njih.
  3. Kao drugo, iskaz B. H.-a predstavljao je odlučujući dokaz koji je osigurao osudu podnositelja zahtjeva. No, njegove su izjave bile nedosljedne i nevjerodostojne. Umjesto da pažljivo ispita izjave B. H.-a i usporedi ih s onim što je B. H. stvarno učinio u vezi s dodjeljivanjem predmeta protiv B.G.-a u Službi evidencije Vrhovnog suda, Vrhovni sud samo je zaključio da u svakom slučaju postupci B. H.-a i njihov cilj nisu predmet postupka.
  4. Odbijanje Vrhovnog suda da ispravi propuste prvostupanjskog suda, odnosno da ispita sutkinju S. B. K. u vezi s uputama koje je primila od B. H.a u pogledu dodjele predmeta protiv B. G.-a unutar Službe evidencije i da ispita u nazočnosti stranaka zakonske odredbe primjenjive na postupak koji Služba evidencije treba slijediti prilikom vraćanja predmeta vijeću na ponovno ispitivanje, predstavljalo je dodatni dokaz da je Vrhovni sud pokušavao zaštititi vlastiti integritet i integritet svojeg predsjednika.
  5. Obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu kazne izrečene podnositelju zahtjeva predstavljalo je dodatni dokaz o pristranosti tog suda prema njemu jer nije usporedio njegovu kaznu sa sankcijama primijenjenima prema njegovim suokrivljenicima – od kojih su neki proglašeni krivima za još jedno kazneno djelo, koje njemu nije stavljeno na teret.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da sudjelovanje predsjednika Vrhovnog suda u predmetu nije utjecalo na nepristranost tog suda u odnosu na podnositelja zahtjeva.
  2. Kao prvo, istaknula je da je B. H. bio ispitan kao svjedok na temelju prijedloga dvoje podnositeljevih suokrivljenika. Kao drugo, istaknula je da je iskaz B. H.-a bio samo dio opsežnog dokaznog materijala protiv podnositelja zahtjeva.
  3. Nadalje je tvrdila da su suci Vrhovnog suda koji su odlučivali u predmetu podnositelja zahtjeva temeljito ispitali sve tvrdnje sadržane u žalbama. Ispitali su navode podnositelja zahtjeva povezane s predsjednikom Vrhovnog suda B. H.-om i zaključili da nemaju nikakve veze s optužbom protiv podnositelja zahtjeva, koja je dostatno dokazana.
  4. Nadalje, Vrhovni sud nije donio potpuno drukčiju odluku od one koju je donio prvostupanjski sud, čiju nepristranost podnositelj zahtjeva nikada nije doveo u pitanje, već je Vrhovni sud potvrdio osuđujuću presudu protiv podnositelja zahtjeva koju je donio prvostupanjski sud utvrdivši da se temeljila na pravilnom utvrđivanju činjenica i primjeni prava.
  5. Konačno, Vlada je tvrdila da bi, ako Sud utvrdi da Vrhovni sud nije bio nepristran samo zbog činjenice da je njegov predsjednik bio svjedok na suđenju, to značilo da osoba na takvom položaju nikada ne bi mogla dati iskaz u vezi s bilo kojim predmetom.

2. Ocjena Suda

  1. Mjerodavna konvencijska načela koja se odnose na nepristranost sudova sažeta su u predmetima Morice protiv Francuske ([VV], br. 29369/10, stavci 73. – 78., ECHR 2015) i Denisov protiv Ukrajine ([VV], br. 76639/11, stavci 60. – 65, 25. rujna 2018.).
  2. U ovom predmetu Sud ne smatra da postoji bilo kakvo pitanje povezano sa subjektivnom nepristranošću. Stoga će razmotriti pitanje nepristranosti sudaca Vrhovnog suda u svjetlu objektivnog testa (vidi gore navedeni predmet Denisov, stavci 61. – 63.).
  3. Nadalje, napominjući da postoji čvrsta veza između pojmova neovisnosti i objektivne nepristranosti (vidi Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala [VV], br. 55391/13 i dva druga zahtjeva, stavak 150.,6. studenoga 2018.), Sud će ta dva pitanja ispitati zajedno u mjeri u kojoj se odnose na ovaj predmet (usporedi Kleyn i drugi protiv Nizozemske [VV], br. 39343/98 i tri druga zahtjeva, stavak 192., ECHR 2003-VI; Salov protiv Ukrajine, br. 65518/01, stavak 82., ECHR 2005-VIII (izvadci); i Agrokompleks  protiv  Ukrajine, br. 23465/03, stavak 128., 6. listopada 2011.).
  4. Sud ponavlja da u ovakvim slučajevima čak i vanjski dojam može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava” (vidi De Cubber protiv Belgije, 26. listopada 1984., stavak 26., Serija A br. 86). Ono o čemu je ovdje zapravo riječ je povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnosti (vidi Castillo Algar protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 45., Izvješća 1998-VIII, i Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske, br. 24810/06, stavak 82., 22. prosinca 2009.).
  5. Međutim, iako dojam ima određenu važnost, on sam po sebi nije odlučujuć. Često je nužno odmaknuti se od prvotnog dojma i usredotočiti se na stvarnu situaciju (vidi  Parlov-Tkalčić, stavak 83.). Stoga, da bi se utvrdilo jesu li navodne bojazni podnositelja zahtjeva u pogledu pristranosti bile objektivno opravdane, dojam se mora ispitati u odnosu na objektivnu stvarnost na kojoj taj dojam počiva; odnosno, mora se utvrditi postoje li, sasvim neovisno od ponašanja sudaca, provjerljive činjenice koje mogu dovesti u pitanje njihovu nepristranost (vidi gore navedeni predmet Castillo Algar, stavak 45.).
  6. Sud na početku primjećuje da se predmet podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim sudom odnosio na navodni kažnjiv pokušaj utjecaja na postupak donošenja odluke samog Vrhovnog suda u predmetu od visokog značaja, pokušaj u kojem je, prema navodima podnositelja zahtjeva, sam predsjednik Vrhovnog suda imao ulogu i u kojem je predsjednik Vrhovnog suda dao iskaz kao svjedok. Situacija je bila osjetljiva i mogla je prima facie, prema mišljenju Suda, razumno izazvati određenu zabrinutost u pogledu nepristranosti i neovisnosti Vrhovnog suda kao takvog. Stoga se od Suda zahtijeva pažljivo ispitivanje, uzimajući u obzir i način na koji se Ustavni sud bavio predmetom prilikom ocjene ustavne tužbe podnositelja zahtjeva.
  7. Počevši od konkretne tvrdnje podnositelja zahtjeva u vezi s težinom pridanom iskazu predsjednika Vrhovnog suda (vidi stavak 49. ove presude), Sud primjećuje da njegove izjave nisu bile „jedini” dokaz na kojem se temeljila osuda podnositelja zahtjeva; nisu bile ni „odlučujuće” u smislu da bi vjerojatno bile odlučujuće za ishod predmeta (usporedi Breijer protiv Nizozemske (odl.), 41596/13, stavak 34., 3. srpnja 2018.; i usporedi nasuprot tome Craxi protiv Italije (br. 1), br. 34896/97, stavak 88., 5. prosinca 2002.).
  8. Činjenica da je podnositelj kontaktirao predsjednika Vrhovnog suda u vezi s predmetom protiv B. G.-a bila je samo jedna u nizu činjenica stavljenih na teret podnositelju, koje su sve zajedno predstavljale plan skupine osoba i brojne radnje koje su te osobe poduzele s ciljem da utječu na Vrhovni sud da svoju prvotnu odluku zamijeni odlukom povoljnom za B. G.-a.
  9. Činjenice stavljene na teret podnositelju utvrđene su uglavnom na temelju snimaka tajnog nadzora, čiju autentičnost podnositelj nikada nije osporio, te na temelju iskaza svjedoka, uključujući iskaze podnositeljevih bivših suokrivljenika, koji su priznali optužbe, koje iskaze su prvostupanjski sud i Vrhovni sud prihvatili kao vjerodostojne u onim dijelovima u kojima su odgovarali drugim dokazima (vidi stavak 17. ove presude).
  10. Nadalje, Sud primjećuje da su podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik unakrsno ispitali B. H.-a na glavnoj raspravi (vidi stavak 13. ove presude) i da je podnositelj zahtjeva svoje navode protiv B. H.-a prvi put iznio u svojim žalbama protiv presude prvostupanjskog suda (vidi stavke 15. i 20. ove presude).
  11. Kad je riječ o navodu da je B. H. sudjelovao u planu da se preinači odluka Vrhovnog suda u korist B. G.-a i da je u takvoj situaciji Vrhovni sud u podnositeljevu predmetu štitio svojeg predsjednika i vlastiti integritet te nije pravilno ispitao njegov predmet (vidi stavak 47. ove presude), Sud primjećuje da je podnositelja zahtjeva već bio osudio prvostupanjski sud, čiju nepristranost on nikada nije osporio (vidi stavak 16. ove presude). Vrhovni sud, kao žalbeni sud, detaljno je ispitao tvrdnje podnositelja zahtjeva i dao detaljno obrazloženje kada je potvrdio presudu prvostupanjskog suda (vidi stavak 22. ove presude). Prvostupanjski sud, Vrhovni sud i Ustavni sud složili su se da je jedini relevantan čimbenik u pogledu kontakta između podnositelja zahtjeva i predsjednika Vrhovnog suda bio taj što su njih dvojica razgovarala o žalbenom postupku protiv B. G.-a službi evidencije Vrhovnog suda na inicijativu podnositelja zahtjeva, što je bilo nesporno između podnositelja zahtjeva i B. H.-a (vidi stavke 16., 22. i 24. ove presude).
  12. Kad je riječ o prigovoru o propustu provjeravanja postupka koji Služba evidencije treba slijediti prilikom vraćanja predmeta vijeću na ponovno ispitivanje i propustu ispitivanja sutkinje S. B. K. kao svjedokinje (vidi stavak 50. ove presude), Sud primjećuje da su se Vrhovni sud i Ustavni sud složili da Služba evidencije očito može vratiti predmet vijeću na ponovno ispitivanje te da je potencijalni iskaz S. B. K. zapravo usmjeren na utvrđivanje postupaka B. H.-a u predmetu protiv B. G.-a, koji nisu bili predmet postupka i nisu utjecali na činjenice stavljene na teret podnositelju zahtjeva (vidi stavke 22. i 24. ove presude). S tim u vezi Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije ne dodjeljuje bilo kakvo pravo da se kazneno progone treće strane ili da ih se osudi za kazneno djelo (vidi Perez protiv Francuske [VV], br. 47287/99, stavak 70. ECHR 2004 I).
  13. Sud, štoviše, ne smatra da se otvara ikakvo pitanje u pogledu načina na koji je Vrhovni sud potvrdio kaznu koju je prvostupanjski sud izrekao podnositelju zahtjeva (vidi stavke 22. i 51. ove presude).
  14. Prelazeći na dio prigovora podnositelja zahtjeva koji se odnosi na navodno hijerarhijski odnos između sudaca Vrhovnog suda i njihova predsjednika (vidi stavak 48. ove presude) i ponavljajući da su pojmovi neovisnosti i objektivne nepristranosti usko povezani (vidi stavak 59. ove presude; vidi i Bochan protiv Ukrajine, br. 7577/02, stavak 68., 3. svibnja 2007.), Sudu preostaje ispitati pitanje jesu li suci Vrhovnog suda koji su odlučivali o žalbama u podnositeljevu predmetu bili dovoljno neovisni od predsjednika tog suda i jesu li bili pod nedopuštenim utjecajem predsjednika ili ne (vidi gore navedeni predmet Parlov-Tkalčić, stavak 87.).
  15. S tim u vezi Sud ponavlja da sudska neovisnost zahtijeva da suci ne budu izloženi neopravdanom utjecaju ne samo izvan sudstva već i unutar njega. Ta unutarnja neovisnost sudstva zahtijeva da ne budu izloženi uputama i pritisku drugih sudaca ili osoba s upravnim odgovornostima na sudu, kao što su predsjednik tog suda ili predsjednik odjela na tom sudu (vidi Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, stavak 36., ECHR 2000-X; Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stavak 182., 9. listopada 2008.; i Khrykin protiv Rusije, br. 33186/08, stavak 29., 19. travnja 2011.). Nepostojanje dostatnih mjera zaštite koje osiguravaju neovisnost sudaca unutar sudstva i posebice u odnosu na njihove nadređene može Sud navesti na zaključak da se za sumnje podnositelja zahtjeva u neovisnost i nepristranost suda može reći da su objektivno opravdane (vidi gore navedene predmete Parlov-Tkalčić, stavak 86., i Agrokompleks, stavak 137.).
  16. Sud primjećuje da su u relevantno vrijeme postojala konkretna pravila kojima se uređivalo raspoređivanje predmeta u rad sucima na Vrhovnom sudu (vidi stavke 33. i 35. ove presude). To znači da predmete nije raspoređivao predsjednik Vrhovnog suda prema vlastitom nahođenju (usporedi gore navedeni predmet Parlov-Tkalčić, stavak 89.) i ništa ne ukazuje na to da je B. H. odabrao suca izvjestitelja ili članove žalbenog vijeća u podnositeljevu predmetu (usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Daktaras, u kojem je predsjednik kaznenog odjela Vrhovnog suda odabrao suca izvjestitelja i članove vijeća). Nema dokaza ni da je predsjednik Vrhovnog suda predodijelio predmet podnositelja zahtjeva (usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Moiseyev).
  17. Sud primjećuje i da predsjednik Vrhovnog suda nije bio ovlašten izvjestiteljima ili članovima vijeća davati upute o tome kako odlučiti u nekom predmetu, a nema naznaka da je B. H. to učinio u predmetu podnositelja zahtjeva (usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Agrokompleks, stavak 138.).
  18. Sud će dalje ispitati jesu li postojali neki drugi elementi u odnosu između sudaca Vrhovnog suda koji su odlučivali u predmetu podnositelja zahtjeva u žalbenom postupku i predsjednika Vrhovnog suda koji su mogli ograničiti unutarnju neovisnost tih sudaca. U općenitijem smislu, postavlja se pitanje jesu li ovlasti dodijeljene predsjedniku Vrhovnog suda na temelju hrvatskog prava mogle stvoriti prikrivene pritiske zbog kojih su suci Vrhovnog suda bili podređeni svojem predsjedniku ili, u najmanju ruku, zbog kojih pojedini suci nisu bili voljni proturječiti željama svojeg predsjednika, odnosno, jesu li te ovlasti mogle imati „obeshrabrujući” učinak na unutarnju neovisnost sudaca (vidi gore navedeni predmet Parlov-Tkalčić, stavak 91.).
  19. U tom smislu, Sud primjećuje da na temelju hrvatskog prava suce Vrhovnog suda imenuje i razrješava Državno sudbeno vijeće, samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost pravosuđa u Hrvatskoj (vidi stavke 29. i 30. ove presude). Ovlast za vođenje stegovnog postupka protiv sudaca Vrhovnog suda te oslobađanje ili izricanje sankcije također je isključivo u nadležnosti Državnog sudbenog vijeća. Iako je predsjednik Vrhovnog suda imao ovlasti privremeno udaljiti suca Vrhovnog suda od obavljanja dužnosti, to je mogao učiniti samo u trima zakonom predviđenim situacijama (ibid.).
  20. Sud primjećuje i da suci Vrhovnog suda u Hrvatskoj ne podliježu ocjenjivanju rada (usporedi, mutatis mutandis, gore navedeni predmet Ramos Nunes de Carvalho e Sá, stavak 163.).
  21. Točno je da je kao predsjednik Vrhovnog suda sudac B. H. bio zadužen za utvrđivanje godišnjeg rasporeda poslova kojim se određuju zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, predsjednici odjela i njihovi zamjenici te predsjednici i članovi vijeća. Međutim, nije imao ovlast utvrđivati godišnji raspored poslova po vlastitom nahođenju, već je postupao na temelju prijedloga predsjednika odjela i mišljenja opće sjednice Vrhovnog suda te, u slučaju imenovanja predsjednika odjela, na temelju prethodnog mišljenja sudaca tog odjela (vidi stavak 34. ove presude).
  22. Iz toga proizlazi da su u pogledu napredovanja u karijeri i stege, odnosno područja koja bi potencijalno mogla imati najznačajniji utjecaj na unutarnju neovisnost sudaca (vidi gore navedeni predmet Parlov-Tkalčić, stavak 93.), ovlasti predsjednika Vrhovnog suda bile prilično ograničene.
  23. Prema tome, uzimajući u obzir sve konkretne okolnosti predmeta i jamstva usmjerena na zaštitu sudaca Vrhovnog suda od neprimjerenog unutarnjeg miješanja, Sud je uvjeren da su suci Vrhovnog suda koji su ispitivali podnositeljev predmet u žalbenom postupku bili dovoljno neovisni od predsjednika tog suda. Bojazni podnositelja zahtjeva u pogledu nedostatka njihove nepristranosti zbog navodno podređenog položaja u odnosu na njihova predsjednika ne može se smatrati objektivno opravdanima.
  24. Stoga nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu zahtjeva nepristranog suda zbog sudjelovanja predsjednika Vrhovnog suda u podnositeljevu predmetu.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVAKA 1. I 2. ZBOG OBJAVLJIVANJA SNIMAKA SIGURNOSNO-OBAVJEŠTAJNE AGENCIJE U MEDIJIMA

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je objavljivanje u medijima, dva mjeseca prije nego što je Vrhovni sud odlučio o njegovu predmetu, snimaka njegovih telefonskih razgovora koje je nadzirala Sigurnosno-obavještajna agencija izvršilo pritisak na suce Vrhovnog suda da potvrde njegovu osudu i dovelo do povrede njegova prava na presumpciju nevinosti. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije (gore citiran) i članak 6. stavak 2. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.”

1. Dopuštenost

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da su prigovori nespojivi ratione personae s Konvencijom jer su navodne povrede uzrokovale privatne strane, odnosno nakladnik i glavni urednik informativnog portala Jutarnji.hr i novina Jutarnji list i Nedjeljni jutarnji te novinar koji je napisao članak, što dokazuju tužba i kaznena prijava koje je podnositelj podnio protiv tih osoba.
  2. Podredno, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva navodnih povreda jer snimke koje je pribavila Sigurnosnoobavještajna agencija nedvojbeno nisu korištene u kaznenom postupku protiv njega, a članak u kojem se na njih upućuje nije se ni na koji način spominjao u presudi Vrhovnog suda.
  3. Vlada je na kraju tvrdila da podnositelj zahtjeva nije Ustavnom sudu prigovorio zbog navodne povrede prava na presumpciju nevinosti, bilo izričito, bilo u biti, iako je ustavna tužba predstavljala djelotvorno domaće pravno sredstvo za taj prigovor, kao što to dokazuje mjerodavna sudska praksa Ustavnog suda (vidi stavak 36. ove presude).

(ii) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da mediji ne bi imali što objaviti da snimke nije nezakonito otkrio netko iz Sigurnosno-obavještajne agencije. Upravo je zato podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih djelatnika Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva.
  2. Kad je riječ o prigovoru Vlade o tome da on nema status žrtve, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su način na koji su suci Vrhovnog suda ocijenili dokaze u njegovu predmetu i obrazloženje koje su dali za kaznu koja mu je izrečena pokazali da su bili pod utjecajem objavljenih snimaka Sigurnosno-obavještajne agencije. S tim u vezi, podnositelj je pozvao Sud da uzme u obzir sljedeće elemente: sadržaj snimaka; činjenicu da ih je izradila Sigurnosno-obavještajna agencija; činjenice da je Sigurnosno-obavještajna agencija mogla nadzirati telefonske razgovore samo na temelju odobrenja suca Vrhovnog suda; da su snimke i transkripti objavljeni u jednima od najčitanijih nacionalnih novina i informativnih portala; suci Vrhovnog suda zasigurno čitaju vijesti; Vrhovni sud nikada se nije distancirao od objavljenog članka niti ga je komentirao na bilo koji način; u pravnoj teoriji smatra se da je nemoguće ukloniti utjecaj koji su nezakoniti dokazi imali na um osobe; i predmet podnositelja zahtjeva već je bio u tijeku više od tri godine, a riješen je nedugo nakon što je sporni članak objavljen.
  3. Podnositelj zahtjeva na kraju je ustvrdio da je u svojoj ustavnoj tužbi u biti istaknuo prigovor o povredi svojeg prava na presumpciju nevinosti. Nadalje, 2017. podnio je tužbu za naknadu štete i kaznenu prijavu u vezi s objavljivanjem spornih snimaka i time dao priliku domaćim vlastima da isprave stvar.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je u predmetima o negativnom publicitetu u medijima njegova ocjena usmjerena na utjecaj medijske kampanje na poštenost suđenja; pritom je pitanje jesu li se sporne objave mogle pripisati vlastima ili jesu li se temeljile na informacijama koje su dale vlasti samo jedan od čimbenika koji se uzimaju u obzir (vidi Abdulla Ali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 30971/12, stavak 90., 30. lipnja 2015., i Paulikas protiv Litve, br. 57435/09, a stavak 59., 24. siječnja 2017.).
  2. Sud stoga odbija prigovore Vlade u pogledu nespojivosti ratione personae i u pogledu statusa žrtve (vidi stavke 82. i 83. ove presude).
  3. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da podnositelj zahtjeva nije pred Ustavnim sudom iznio svoj prigovor o povredi presumpcije nevinosti (vidi stavak 84. ove presude), Sud ponavlja da je presumpcija nevinosti koja je sadržana u članku 6. stavku 2. Konvencije jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje zahtijeva članak 6. stavak 1. (vidi Allenet de Ribemont protiv Francuske, 10. veljače 1995., stavak 35., Serija A br. 308; gore navedeni predmet Daktaras, stavak 41.; i gore navedeni predmet Paulikas, stavak 48.).
  4. Sud primjećuje da je u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva prigovorio da je objavljivanjem snimaka Sigurnosno-obavještajne agencije u medijima povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje (vidi stavak 23 ove presude). Pritom se pozvao na predmet Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije (br. 9043/05, stavak 105., ECHR 2014 (izvadci)), u kojem je Sud potvrdio da je žestoka medijska kampanja mogla negativno utjecati na poštenost suđenja i dovesti do odgovornosti države – i u smislu nepristranosti suda na temelju članka 6. stavka 1. i u pogledu presumpcije nevinosti sadržane u članku 6. stavku 2. Sud primjećuje da je Ustavni sud ispitao osnovanost podnositeljeva prigovora smatrajući da objavljivanjem snimaka u medijima nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje (vidi stavak 24. ove presude; i usporedi gore navedeni predmet Paulikas, stavak 40.).
  5. U skladu s tim, podnositelj zahtjeva dao je nacionalnim tijelima priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih iznose (usporedi Lelas protiv Hrvatske, br. 55555/08, stavci 45. i 47. – 52., 20. svibnja 2010., i Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, stavak 71., 4. listopada 2016.).
  6. Sud stoga odbija prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava.
  7. Sud primjećuje da ovi prigovori nisu ni očigledno neosnovani ni nedopušteni po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

2. Osnovanost

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su suci Vrhovnog suda koji su postupali kao žalbeni suci u njegovu predmetu zasigurno pročitali članak koji je sadržavao transkripte snimaka Sigurnosno-obavještajne agencije. O predmetu protiv podnositelja zahtjeva opsežno se izvještavalo u medijima, a članak se odnosio na samog predsjednika Vrhovnog suda. Izvor snimaka bila je nacionalna obavještajna agencija, a ne neka anonimna osoba.
  2. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da su snimke Sigurnosnoobavještajne agencije, iako nisu bile dio spisa predmeta, bile dostupne javnosti i sucima Vrhovnog suda tijekom cijelog razdoblja od njihova objavljivanja do sjednice Vrhovnog suda; prema tome, suci su ih mogli svakodnevno pregledavati. Sadržaj snimaka bio je takav da ostavlja dojam da je podnositelj zahtjeva kriv za zločine koji su mu stavljeni na teret. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, nijedan sudac nije mogao izbjeći da na njega utječu takve okolnosti.
  3. Prema navodima podnositelja zahtjeva, snimke nisu objavljene da bi se javnost informiralo o važnoj temi. Objavljene su šest godina nakon što su pribavljene, a samo osam tjedana prije nego što je žalbeno vijeće trebalo zasjedati u njegovu predmetu. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, objavljene su da bi se izvršio pritisak na suce Vrhovnog suda da potvrde njegovu osudu izrečenu presudom prvostupanjskog suda, koja je inače bila toliko manjkava da bi bez objave snimaka bila ukinuta. Upravo zato Državno odvjetništvo nikada nije doista istražilo tko je iz Sigurnosno-obavještajne agencije snimke otkrio medijima.

(ii) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da činjenica da su snimke koje je izradila Sigurnosnoobavještajna agencija objavljene u medijima dok je predmet podnositelja zahtjeva bio u tijeku pred Vrhovnim sudom ni na koji način nije utjecala na nepristranost tog suda.
  2. Te snimke nikada nisu bile dio kaznenog predmeta protiv podnositelja zahtjeva. Svi suci Vrhovnog suda koji su odlučivali u predmetu podnositelja zahtjeva bili su profesionalni suci s velikim iskustvom u ispitivanju složenih predmeta o kojima se opsežno izvještavalo u medijima, a svoju su odluku donijeli isključivo na temelju dokaza ispitanih tijekom suđenja.
  3. Nadalje, podnositelj zahtjeva nije podnio nikakve dokaze koji ukazuju na to da su suci Vrhovnog suda koji su odlučivali o žalbama u njegovu predmetu uopće bili svjesni da su snimke Sigurnosno-obavještajne agencije objavljene ni da su ih preslušali ili pročitali transkripte tih snimaka.
  4. U svakom slučaju, objavom članka nije se mogao izvršiti nedopušten pritisak na suce da potvrde osudu podnositelja zahtjeva jer je tužiteljstvo već imalo čvrste dokaze protiv podnositelja zahtjeva, zbog čega ga je prvostupanjski sud osudio.

(b) Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Sud ponavlja da, u određenim situacijama, žestoka medijska kampanja može negativno utjecati na poštenost suđenja i dovesti do odgovornosti države. To vrijedi i u smislu nepristranosti sudova na temelju članka 6. stavka 1. i u smislu presumpcije nevinosti sadržane u članku 6. stavku 2. (vidi gore navedeni predmet Paulikas, stavak 57.). Pritom Sud napominje da izvještavanje u medijima o trenutačnim događajima predstavlja ostvarivanje slobode izražavanja, zajamčene člankom 10. Konvencije. Ako postoji žestoka medijska kampanja u vezi s nekim suđenjem, ono što je odlučujuće nisu subjektivne bojazni osumnjičenika, koliko god bile razumljive, u vezi s nepostojanjem nepristranosti koja se zahtijeva od prvostupanjskog suda, već može li se bojazni osumnjičenika smatrati objektivno opravdanima u konkretnim okolnostima predmeta (vidi Butkevičius protiv Litve (odl.), br. 48297/99, 28. studenoga 2000., i G. C. P. protiv Rumunjske, br. 20899/03, stavak 46., 20. prosinca 2011.).
  2. Sud ponavlja i da se nakon intenzivnog negativnog publiciteta i dalje može provesti pošteno suđenje. U demokraciji će kazneni predmeti od visokog značenja neizbježno privući komentare medija; međutim, to ne može značiti da će bilo kakav medijski komentar neizbježno ugroziti pravo okrivljenika na pošteno suđenje – inače bi, što je zloglasniji zločin, manja bila vjerojatnost da će počiniteljima biti suđeno i da će biti osuđeni. Pristup Suda bio je taj da ispita postoje li dostatne mjere zaštite kako bi se osiguralo da je postupak u cjelini pošten. Bit će potrebni uvjerljivi dokazi da je zabrinutost u pogledu nepristranosti sudaca objektivno opravdana prije nego što se može utvrditi bilo kakva povreda članka 6. stavka 1. (vidi gore navedeni predmet Craxi, stavci 99. i 103., i Mustafa (Abu Hamza) protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 31411/07, stavak 39., 18. siječnja 2011., i ondje navedeni predmeti).
  3. Sud je ranije utvrdio neke od čimbenika relevantnih za ocjenu utjecaja medijske kampanje na poštenost suđenja. Ti čimbenici uključuju vrijeme koje je proteklo između medijske kampanje i početka suđenja (a posebice određivanja sastava prvostupanjskog suda); to jesu li se sporne objave mogle pripisati vlastima ili jesu li se temeljile na informacijama koje su dale vlasti; i to jesu li objave utjecale na suce i tako utjecale na ishod postupka (vidi Sutyagin protiv Rusije (odl.), br. 30024/02, i Beggs protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 15499/10, stavak 124., 16. listopada 2012.). Nadalje, nacionalni sudovi, koji su u potpunosti sastavljeni od profesionalnih sudaca, općenito imaju, za razliku od članova porote, odgovarajuće iskustvo i prošli su edukacije, što im omogućava da se odupru vanjskom utjecaju (vidi gore navedeni predmet Craxi, stavak 104., i Mircea protiv Rumunjske, br. 41250/02, stavak 75., 29. ožujka 2007.).

(ii) Primjena navedenih načela u ovom predmetu

  1. Sud primjećuje da je sporne snimke telefonskih razgovora podnositelja zahtjeva Sigurnosno-obavještajna agencija izradila prije nego što je pokrenuta istraga u odnosu na podnositelja zahtjeva te da, što podnositelj zahtjeva ne osporava, te snimke nisu korištene kao dokaz u kaznenom postupku niti su ikada bile dio spisa predmeta protiv podnositelja zahtjeva (vidi stavak 7. ove presude).
  2. Sud nadalje napominje da su te snimke i njihovi transkripti objavljeni u medijima u prosincu 2016., a da je sjednica žalbenog vijeća u predmetu podnositelja zahtjeva održana u veljači 2017. – samo osam tjedana kasnije (vidi stavke 21. i 22. ove presude).
  3. Sud nadalje primjećuje da su se objavljene snimke i njihovi transkripti odnosili na telefonske razgovore podnositelja zahtjeva s njegovim bivšim suokrivljenicima i drugim osobama u vezi s planom da se promijeni odluka Vrhovnog suda u korist B. G.-a. Prema tome, iako je u navedenom novinskom članku samo navedena optužba protiv podnositelja, pri čemu je naglašena činjenica da njegova osuda u prvom stupnju još nije pravomoćna, članak je ipak mogao utjecati na percepciju javnosti o podnositeljevoj krivnji (usporedi gore navedeni predmet Paulikas, stavak 61.).
  4. Nadalje, s obzirom na činjenicu da su snimke koje je izradila Sigurnosno-obavještajna agencija trebale ostati tajna i nisu se smjele priopćiti neovlaštenim osobama (vidi stavak 32. ove presude), Sud se slaže s podnositeljem zahtjeva da nisu mogle biti objavljene u medijima da ih nije otkrio državni agent koji je imao pristup tim snimkama.
  5. S tim u vezi, Sud primjećuje da je kaznena prijava koju je podnositelj zahtjeva podnio u prosincu 2019. protiv nepoznatih djelatnika Sigurnosnoobavještajne agencije i Državnog odvjetništva još uvijek u postupku pred domaćim tijelima (vidi stavak 27. ove presude).
  6. Međutim, važno je naglasiti da je činjenica da su vlasti bile izvor štetnih informacija relevantna za pitanje nepristranosti suda samo u onoj mjeri u kojoj bi čitatelji taj sadržaj mogli smatrati autoritativnijim uzimajući u obzir njegov izvor (vidi gore navedeni predmet Abdulla Ali, stavak 90.). Dok autoritativnost objavljenog sadržaja može zahtijevati, primjerice, duži protek vremena, nije vjerojatno da će sama po sebi dovesti do zaključka da pošteno suđenje od strane nepristranog suda više nije moguće. Konkretno, tvrdnje da je bilo kakvo otkrivanje štetnog sadržaja od strane vlasti bilo namjerno i s namjerom narušavanja poštenosti suđenja nebitne su za ocjenu utjecaja otkrivanja takvog sadržaja na nepristranost prvostupanjskog suda (ibid.).
  7. S tim u vezi Sud napominje da je podnositelja zahtjeva 2013. već osudio prvostupanjski sud na temelju snimaka tajnog nadzora koje su izrađene na zahtjev USKOK-a, čiju zakonitost i autentičnost podnositelj nikada nije osporio, te i na temelju iskaza svjedoka, uključujući iskaze podnositeljevih bivših suokrivljenika, koji su priznali optužbe, koji iskazi su prihvaćeni kao vjerodostojni u onim dijelovima u kojima su odgovarali drugim dokazima (vidi stavke 16. – 19. ove presude).
  8. Nadalje, Sud primjećuje da je dotični članak u medijima bio usmjeren na osobe iz pravosuđa i politike čija su se imena pojavila na snimkama Sigurnosno-obavještajne agencije, a posebice na predsjednika Vrhovnog suda B. H.-a (vidi stavak 21. ove presude). Sud je već utvrdio da okolnosti koje se odnose na navodno sudjelovanje B. H.-a u predmetu protiv B. G.-a nisu utjecale na nepristranost sudaca Vrhovnog suda u predmetu podnositelja zahtjeva (vidi stavak 80. ove presude).
  9. Sud nadalje primjećuje da podnositelj nikada nije osporio autentičnost objavljenih snimaka Sigurnosno-obavještajne agencije ili njihovih transkripta niti je ikada tvrdio da su na bilo koji način montirane ili izmijenjene prije objave u medijima (usporedi nasuprot tome Batiashvili protiv Gruzije, br. 8284/07, stavci 87. – 97., 10. listopada 2019.).
  10. Osim toga, Sud primjećuje da je Vrhovni sud odlučio o podnositeljevu predmetu u vijeću sastavljenom od vrlo iskusnih profesionalnih sudaca educiranih da zanemare bilo kakve utjecaje izvan suđenja (vidi stavke 30. i 31. ove presude; i usporedi gore navedene predmete Craxi, stavak 104., i Paulikas, stavak 62.). Ti suci uopće nisu spomenuli sporni članak u medijima ni snimke Sigurnosno-obavještajne agencije, a ništa u spisu ne ukazuje na to da su članak i snimke utjecali na njihovu ocjenu podnositeljeva predmeta. Potvrdili su osudu podnositelja zahtjeva isključivo na temelju dokaza sadržanih u spisu predmeta utvrdivši da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio pravo.
  11. Proizlazi da, bez obzira na kratko vremensko razdoblje koje je proteklo između objave snimaka Sigurnosno-obavještajne agencije u medijima i sjednice žalbenog vijeća u predmetu podnositelja zahtjeva, nema dokaza koji bi ukazivali na to da su suci Vrhovnog suda koji su odlučivali o žalbama u predmetu podnositelja zahtjeva bili pod utjecajem tih snimaka.
  12. Prethodna razmatranja dovoljna su da omoguće Sudu da zaključi da članak u medijima i objavljene snimke Sigurnosno-obavještajne agencije nisu doveli do povrede prava podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje ili presumpciju nevinosti na temelju članka 6. stavaka 1. i 2. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten
  2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 2. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 28. studenoga 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

            Hasan Bakırcı 

Arnfinn Bårdsen

                  Tajnik 

Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF DRAGO TADIĆ v. CROATIA

(Application no. 25551/18)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (criminal) • Independent and impartial tribunal • Objective impartiality of the Supreme Court whose president had allegedly played a role in criminal offences for which the applicant was tried, relating to an attempt to influence the Supreme Court itself in a case against a well-known politician, and gave testimony as a prosecution witness in the applicant’s trial • President’s testimony neither the “sole” evidence to ground his conviction nor “decisive” for the outcome of his case • Applicant given the opportunity to cross-examine the President before the trial court and made his allegations against the President for the first time in his appeals against the trial court’s judgment • Supreme Court judges who examined the applicant’s appeals were sufficiently independent from the President and free from any undue influence from him • Applicant’s fears as regards lack of impartiality not objectively justified

Art 6 § 1 (criminal) and § 2 • Right to a fair hearing and to be presumed innocent not breached by publication in the media during appeal proceedings of recordings of the applicant’s telephone conversations tapped by the Security Intelligence Agency • Supreme Court (appellate) judges highly experienced professional judges trained to disregard any suggestion from outside the trial • Conviction upheld strictly on the basis of the evidence in the case file which did not contain the impugned recordings • No evidence suggesting that the Supreme Court judges were influenced by the recordings

STRASBOURG

28 November 2023

FINAL

28/02/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revisions

In the case of Drago Tadić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen,
 Jovan Ilievski,
 Pauliine Koskelo,
 Saadet Yüksel, judges,
 Lorraine Schembri Orland, ad hoc judge,
 Frédéric Krenc,
 Diana Sârcu, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 25551/18) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Drago Tadić (“the applicant”), on 24 May 2018;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning the lack of impartiality of the Supreme Court and the breach of presumption of innocence and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

the withdrawal (under Rule 28 of the Rules of Court) from the case of Mr Davor Derenčinović, the judge elected in respect of the Republic of Croatia, and the appointment by the President of Ms Lorraine Schembri Orland to sit as ad hoc judge (Rule 29 § 2);

Having deliberated in private on 7 November 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns criminal proceedings in which the applicant was found guilty of conspiring with several persons with a view to influencing the Supreme Court, by means of paying a sum of money, to render a decision favourable to a well-known politician who was being tried for a war crime.

2.  The applicant complained that the Supreme Court, as the appellate court in his case, had not been impartial because of the circumstances surrounding its president, who had testified as a witness for the prosecution. He also complained that the publication in the media – two months before the Supreme Court had adopted a decision in his case – of recordings of his telephone conversations made by the Security Intelligence Agency had exerted pressure on the Supreme Court judges to uphold his conviction and had breached his right to be presumed innocent.

THE FACTS

3.  The applicant was born in 1961 and lives in Osijek. He was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb.

4.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

5.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. BACKGROUND INFORMATION

6.  In May 2009 B.G. (a well-known politician) and several other persons, were found guilty by the first-instance court of a war crime against the civilian population. B.G. was sentenced to ten years’ imprisonment. The defendants and the prosecution lodged appeals with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), which examined them in a session held from 31 May until 2 June 2010. On the latter date, the Supreme Court upheld B.G.’s conviction but reduced his sentence to eight years’ imprisonment.

  1. INVESTIGATION AND CRIMINAL PROCEEDINGS AGAINST THE APPLICANT

7.  The Security Intelligence Agency (Sigurnosno-obavještajna agencija) learned that the applicant (who was a businessman) and several other persons had allegedly become aware that the Supreme Court had adopted a decision that had been unfavourable to B.G. and were suspectedly taking steps with a view to influencing the judges to change that decision before the parties concerned were notified of it. The Security Intelligence Agency tapped their telephone conversations in the period between 4 and 20 July 2010. The recordings of those conversations were not part of the ensuing criminal proceedings against the applicant.

8.  On 20 July 2010 the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – hereinafter “the OSCOC”) asked an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to authorise the use of special investigative measures (namely, phone tapping and covert monitoring) against the applicant and several other persons on the grounds that they were suspected of conspiring for the purpose of committing criminal offences. The investigating judge granted the request and ordered the use of secretsurveillance measures from 20 July until 20 September 2010.

9.  On 7 October 2010, relying on the results of the special investigative measures (see paragraph 8 above) and searches of the suspects, their vehicles, homes and other premises, the OSCOC opened an investigation in respect of the applicant and four other persons. During the investigation, multiple witnesses were heard. Some of them mentioned the alleged involvement of several high-profile persons within the judiciary and the sphere of politics in the attempt to influence the Supreme Court to change its decision to one that was favourable to B.G.

10.  On 11 March 2011, at the proposal of two of the applicant’s cosuspects, the investigators questioned B.H., the President of the Supreme Court at the time. B.H. told the investigators that on 14 July 2010 he had had lunch with the applicant and several other persons. After lunch the applicant had asked him in private about the case against B.G. Notably, the applicant had told him that “they” knew about the Supreme Court’s decision and about the possibility of the Supreme Court’s service for recording, monitoring and studying judicial practice (Služba evidencije, praćenja i proučavanja sudske prakse – hereinafter “the Records Service”) remitting the case to the court’s panel, which could then alter its decision. The applicant had further suggested that instead of assigning the case to a court advisor who was supposed to examine the panel’s decision once it arrived in the Records Service, the case should be assigned specifically to a certain Supreme Court judge, A.P., who also worked in the Records Service. Having understood that the applicant was in possession of confidential information, the following morning B.H. had informed the State Attorney General of his conversation with the applicant.

11.  On 4 July 2011 the OSCOC indicted the applicant and four other persons in the Zagreb County Court with the criminal offences of conspiring for the purpose of committing criminal offences and instigating an illegal intercession.

12.  The OSCOC reached an agreement on guilt and sentencing with the applicant’s co-accused, and the proceedings ensued solely against the applicant, who denied the charges against him.

13.  During the trial, the Zagreb County Court played the recorded telephone conversations between the applicant, his former co-accused and other persons (see paragraph 8 above), inspected the video footage and photographs taken during their covert monitoring, examined other material evidence contained in the file, and heard thirty witnesses, including the applicant’s former co-accused, and the President of the Supreme Court, B.H. The witnesses were cross-examined by the prosecution and the defence.

14.  In his witness testimony of 6 September 2012, the President of the Supreme Court, B.H., was questioned about the fact that on 15 July 2010, he had asked the head of the Supreme Court’s Records Service, Judge S.B.K., to entrust Judge A.P. with examining the panel’s decision in the case against B.G., instead of the court advisor who had initially been entrusted with that task. B.H. submitted that he had done so in order to avoid any objections to the effect that a court advisor and not a judge had examined the decision rendered in that sensitive case. However, Judge A.P. had eventually declined to accept the task, and the decision had ultimately been examined by the court advisor.

15.  In the oral statement that he gave at the end of the trial, the applicant denied that he was guilty of the charges against him. He explained that he had merely been collecting information about the case against B.G. at the request of S.M., a journalist and a friend of B.G.’s (and afterwards his co-accused).

He also submitted that at the lunch held on 14 July 2010, he had only asked B.H., the President of the Supreme Court, to explain to him what normally happened when a panel decision arrived at the Records Service. B.H. had replied that the panel’s decision in the case against B.G. would most probably be examined by Judge A.P.

The applicant asked the court to hear Judge S.B.K. as a witness, so that she could explain when, how and why the President of the Supreme Court had asked her to change the person in the Records Service who would be in charge of examining the panel’s decision against B.G., and whether the Records Service could indeed remit the case to the panel. He argued that her testimony would prove that he had had nothing to do with deciding which member of the Records Service staff would be assigned to the case against B.G. The Zagreb County Court dismissed the applicant’s request that Judge S.B.K. be heard, reasoning that it was aimed at establishing facts that were irrelevant for the charges against the applicant.

16.  On 27 February 2013 the Zagreb County Court adopted a judgment finding the applicant guilty of the criminal offences with which he had been charged and sentencing him to two years’ imprisonment.

In its judgment, the Zagreb County Court noted that during June and July 2010 – knowing that the appellate proceedings in the case against B.G. and others concerning war crime were pending before the Supreme Court, and with a view to obtaining a decision favourable for B.G. – the applicant had associated S.J., B.Ć.T., S.M. and I.D. in a common enterprise: he and S.J. had been in charge of finding persons who would (in return for payment) influence the Supreme Court judges and persons working in that court’s Records Service; S.M. and I.D. had been in charge of gathering money with which to finance those criminal offences; and B.Ć.T. had been in charge of coordinating everyone’s actions.

The Zagreb County Court established that, in order to achieve their plan, the applicant and S.J. had contacted numerous persons regarding the case against B.G., and that upon learning that the Supreme Court panel had rendered its decision, which was to be reviewed by the Records Service, which could remit the case to the panel in the event that the decision was contrary to the Supreme Court’s case-law, the applicant and S.J. had enquired who in the Records Service would be in charge of examining the panel’s decision, expecting to succeed in remitting the case to the panel.

Moreover, the Zagreb County Court established that S.M. and I.D. had failed to gather the agreed amount of money, so the applicant had borrowed 50,000 euros from a certain P.P. for the purpose of achieving their plan. It further established that S.J. had made contact with the former State Secretary in the Justice Ministry, M.D.V., and that, in accordance with the applicant’s instructions, S.J. was about to give M.D.V. a sum of money in exchange for influencing the Supreme Court judges in B.G.’s case; in the end, however, that did not happen, as S.M. and I.D. – having started to suspect that they were being monitored by the authorities – ended all further action.

17.  The Zagreb County Court established those facts largely on the basis of the secret-surveillance recordings (see paragraph 8 above), whose authenticity the applicant never disputed. As to the testimony given by the witnesses, including that of the applicant’s former co-accused, who had confessed to the charges – see paragraph 12 above, the Zagreb County Court accepted it as credible in those parts where it corresponded to other evidence – primarily the secret-surveillance recordings.

18.  As to the fact that the applicant had been contacting different persons in order to gather information regarding the appellate proceedings against B.G., the Zagreb County Court established, inter alia, that the applicant had asked the President of the Supreme Court, B.H., about those proceedings on 14 July 2010. It noted that B.H.’s and the applicant’s versions differed as to what exactly had been said during their private conversation but concluded that those differences were irrelevant for the subject matter of the case since it was undisputed that the two had spoken about the proceedings against B.G. on the applicant’s initiative.

The Zagreb County Court also established that the applicant had had contact with several other persons regarding the appellate proceedings against B.G., such as a former President of Croatia, a certain well-known politician and a person who had connections at the Supreme Court.

19.  The Zagreb County Court further established that the applicant had undoubtedly been aware of the illegality of his actions, not least because in their tapped telephone conversations and text messages he and his interlocutors had spoken in code in order to obfuscate the meaning of their statements, and because at one point the applicant had asked his wife to throw their mobile telephones into the sea in order to cover up evidence. In sentencing the applicant to two years’ imprisonment, the Zagreb County Court held it against him that the ultimate goal of his actions had been to influence the Supreme Court judges to undertake unauthorised actions; conversely, the court noted in his favour that he had no other criminal convictions.

20.  The applicant and the prosecution both lodged appeals against the judgment with the Supreme Court.

The prosecution asked that a harsher sentence be imposed on the applicant.

The applicant argued, inter alia, that he had only played a minor role – that of collecting information about the appellate proceedings against B.G. Ascribing to him the key role in the affair had served to justify the failure to prosecute certain other persons whose involvement had been discovered during the investigation.

He argued that the only incriminating evidence against him had been the testimony of the President of the Supreme Court, B.H., whose allegations had been contradictory and not credible. He pointed out that B.H. had reported him to the State Attorney General for allegedly suggesting that the Supreme Court panel’s decision in the case against B.G. be assigned to Judge A.P. in the Records Service, whereas after his conversation with the applicant, B.H. had assigned the case precisely to judge A.P., instead of the court advisor who was normally supposed to examine it. Furthermore, the investigation had shown that B.H. had been in contact with certain other persons; whose requests to him in respect of the case against B.G. he had probably granted, and B.H. had used his conversation with the applicant on 14 July 2010 to cover up his own actions. In that connection he complained of the fact that the trial court had refused to hear Judge S.B.K., who could have clarified the circumstances surrounding the fact that B.H. had asked her to assign the case against B.G. to Judge A.P. Judge S.B.K. could also have clarified whether it had ever happened that the Records Service had remitted a case to the panel, and the panel had then altered its decision in respect of that case. For his part, the applicant doubted that such a scenario was even possible in practice, contending that the applicable legislation did not sufficiently regulate the matter.

The applicant also challenged in detail the trial court’s conclusions regarding the other relevant facts, and the application of the relevant law. He lastly argued that the non-suspended prison sentence imposed on him had been too strict compared with the suspended prison sentences imposed on his former co-accused. Moreover, in the circumstances where some of the perpetrators of the impugned criminal offences concerning manipulating the appellate proceedings against B.G. had never even been prosecuted, the trial court’s explanation that his sentence served the purpose of the general prevention of crime was entirely cynical.

  1. ARTICLE PUBLISHED IN THE MEDIA

21.  While the appeals were pending before the Supreme Court, on 11 December 2016 the newspaper Nedjeljni jutarnji (the Sunday edition of the daily national newspaper Jutarnji list) published an article entitled “How the [Security Intelligence Agency] discovered the infiltration of the Supreme Court” (Kako je SOA otkrila upad u Vrhovni sud).

The article referred to the recordings of telephone conversations between the applicant, his former co-accused and certain other persons tapped by the Security Intelligence Agency in the period between 4 and 20 July 2010 (see paragraph 7 above). It stated that those recordings did not form part of the criminal case against the applicant, which at that time had been pending before the Supreme Court for more than three years, but that in general information gathered by the secret services served as an indicator to the authorities of what was going on in the “underground”, so that they could focus the conduct of their investigation.

The article outlined the charges against the applicant, including that – in order to help B.G. in his case – he had allegedly been trying to make contact with Supreme Court judges, the President of the Supreme Court B.H. and certain influential politicians.

It stated that the witness testimony of the President of the Supreme Court in the case against the applicant had contradicted the content of the impugned Security Intelligence Agency recordings.

The article further stated that the recordings were important because they showed that a group of people had managed to “break into” one of the most important institutions in Croatia. Since the names of various judges and other public officials had come up in the recorded telephone conversations, some of whom were still in their posts, it was important to inform the public of them.

The article then enumerated the judges, politicians and other publicly known persons who had been mentioned in the recorded conversations, pointing out that the most interesting part of those conversations was that concerning the meeting between the applicant and the President of the Supreme Court, B.H., on 14 July 2010.

The article explained that in the proceedings against the applicant B.H. had testified that he had met the applicant on 14 July 2010 by chance, after the applicant had walked in on a lunch date that B.H. had had arranged with certain other persons. It then cited transcripts of telephone conversations suggesting that the lunch between the applicant and B.H. had purposefully been arranged beforehand in order for them to discuss the case against B.G.

The article also cited transcripts of the applicant’s telephone conversations recorded immediately after his lunch with B.H., according to which the applicant had told his wife and other interlocutors that he had spoken to B.H. for some twenty minutes in private and that things should work out satisfactorily; B.H. had promised to try to convince a certain M. and to determine whether a remittal of the case would work. B.H. had reportedly also referred to the possibility of lodging a complaint at “a higher instance”, but the applicant had told him that such a scenario had already been “nixed”. B.H. had then reportedly admitted that he was afraid of a certain B.; otherwise, he would have “taken care of things” immediately.

The article also cited transcripts of telephone conversations in which the applicant had arranged borrowing money from P.P., and telephone conversations in which the applicant and his interlocutors had commended the efforts exerted by the former President of Croatia in respect of the matter, the useful information given to them by M.D.V., and the fact that a certain B. had reportedly confirmed that he would be “in favour” [of the plan to have the case remitted].

The article was also published on the news portal Jutarnji.hr, where it is still possible to hear the impugned recordings.

  1. DECISIONS OF THE SUPREME COURT AND THE CONSTITUTIONAL COURT

22.  On 7 February 2017 the Supreme Court dismissed the appeals lodged by the applicant and the prosecution and upheld the applicant’s conviction. In its decision it did not refer to the Nedjeljni jutarnji article (see paragraph 21 above) or the Security Intelligence Agency’s recordings in any way.

It found that the trial court had properly established the relevant facts and correctly applied the law, addressing all the applicant’s arguments to the contrary. Inter alia, it found it clear that the Supreme Court’s Records Service could in practice remit the case to the panel for re-examination. It also agreed with the trial court that Judge S.B.K.’s witness testimony had been irrelevant, since the applicant’s allegations regarding B.H., which S.B.K. had been expected to clarify, had had in any event nothing to do with establishing the facts relevant for the accusation against the applicant. Specifically, the Supreme Court agreed with the trial court that it was only relevant that the applicant and B.H. had spoken about the appellate proceedings against B.G. and the Records Service at the applicant’s initiative, a fact which the applicant and B.H. did not dispute. In particular, the Supreme Court held:

“... the question of the credibility of B.H.’s statements – which [the applicant] seeks to dispute – goes beyond the factual description of the charges [against the applicant] and constitutes speculation on the part of [the applicant] about the actions of the witness B.H. and the goal thereof, which are not the subject of these proceedings; nor does it affect the establishment of the facts against [the applicant], because it is undisputed between [the applicant] and the witness B.H. that their conversation regarding the second-instance criminal proceedings against B.G. was initiated precisely by [the applicant], and that they spoke about the Supreme Court’s Records Service.”

The Supreme Court considered that the applicant’s sanction had been properly imposed by the trial court, since the ultimate goal of his actions had been to influence the Supreme Court judges in a case concerning a war crime, which demonstrated disrespect towards the highest court in Croatia and the country’s value system. It added that it could not have re-examined the sanctions imposed on the applicant’s former co-accused and compared them with the sentence imposed on the applicant since they had been convicted on the basis of an agreement with the prosecution, and the judgments against them had immediately become final.

23.  In two subsequent constitutional complaints, the applicant complained, inter alia, that the Supreme Court had not been impartial – as required by Article 29(1) of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske) and Article 6 § 1 of the Convention – because the president of that court had been placed in a position in which he had had “to defend himself from the publicly expressed suspicions of his being involved in the criminal offence, and the Supreme Court, as the appellate court – building around itself an ‘institutional self-protecting shield’ against the criminal offence –breached the constitutional requirement of objective impartiality to the applicant’s detriment, in the sense that it did not respect the constitutional requirement of remaining neutral”. He argued that the Supreme Court’s lack of neutrality in respect of his case had been evident from the fact that it had refused to properly scrutinise the witness testimony of its president and the practical work of the Records Service. That lack of neutrality had further been reflected in the reasons that that court had given in support of his sentence. Lastly, the applicant argued that it was the Supreme Court that had shown disrespect towards the country’s value system when it had dismissed the applicant’s requests to clarify the actions of its president in the case against B.G.

The applicant also complained that the publication of the Security Intelligence Agency’s recordings of his telephone conversations, while the proceedings had been pending before the Supreme Court, had influenced the Supreme Court’s decision in respect of his case, including the sentence it had imposed on him. He submitted that publishing those recordings, which had not been used as evidence in the criminal proceedings against him, merely eight weeks before the session of the Supreme Court, had demonstrated that “there [had been] a media campaign sponsored by the State that [had] allowed the information contained in the unlawful evidence to become known to the appellate court judges”. He referred to Natsvlishvili and Togonidze v. Georgia (no. 9043/05, § 105, ECHR 2014 (extracts)), where the Court had confirmed that a virulent media campaign could adversely affect the fairness of a trial and involve the State’s responsibility – both in terms of the impartiality of the court under Article 6 § 1, and with regard to the presumption of innocence embodied in Article 6 § 2.

In his constitutional complaints the applicant did not dispute the authenticity of the published Security Intelligence Agency’s recordings of his telephone conversations or the transcripts thereof.

24.  On 13 March 2018 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaints as unfounded.

The Constitutional Court reiterated that B.H.’s alleged actions had not been the subject matter of the proceedings and had not affected the facts established against the applicant. Accordingly, there had been no need to hear Judge S.B.K. with respect to B.H.’s actions. It also found it clear that the Records Service could remit the case to the panel, and that there was therefore no need to hear Judge S.B.K. in that regard either.

It further addressed the applicant’s complaint that “the courts had cocooned themselves” in respect of his arguments regarding the actions of B.H. and the inconsistency of his witness testimony in order to preserve their integrity. In that connection the Constitutional Court disagreed with the applicant that B.H.’ witness testimony had played a crucial role in the proceedings, noting instead that the applicant had been convicted on the basis of a large body of evidence – primarily lawful recordings of tapped telephone conversations. It reiterated that B.H.’s alleged actions were of no relevance to the facts established against the applicant.

The Constitutional Court lastly noted that there was no connection between the media article complained of and the Supreme Court’s decision against the applicant, and that there was no indication that the Supreme Court in the applicant’s case had been partial because of it. The fact that its judgment had been rendered eight weeks after the article’s publication could have merely been a consequence of, for instance, the court’s case-processing dynamics. It concluded that the courts had convicted the applicant on the basis of numerous items of lawful evidence and had given extensive reasons for their findings. The fact that the applicant had not agreed with them had been insufficient to hold that the judges had been “contaminated” by the disputed publications in the media.

25.  The Constitutional Court’s decision was served on the applicant’s representative on 20 March 2018.

  1. OTHER RELEVANT INFORMATION

26.  On 14 March 2017 the applicant lodged a civil claim against the publisher of the newspapers Jutarnji list and Nedjeljni jutarnji and the news portal Jutarnji.hr. He argued that the unlawful publication of the recordings made by the Security Intelligence Agency had influenced the Supreme Court in the criminal proceedings against him, aggravated his position in the trial and violated his personality rights. The civil proceedings are still pending before the first-instance court.

27.  On 3 December 2019 the applicant filed a criminal complaint against the editor-in-chief of Jutarnji list and the author of the article published in Nedjeljni jutarnji, and against the unidentified employees of the Security Intelligence Agency and the State Attorney’s Office (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) who had allegedly provided the Security Intelligence Agency’s recordings to outside parties. An investigation into this matter is still being conducted by the domestic authorities.

28.  In the meantime, in 2015 the Constitutional Court quashed the Supreme Court’s judgment against B.G. and others concerning war crime (see paragraph 6 above). The proceedings were remitted to the first-instance court which on 27 October 2023 sentenced B.G. to seven years’ imprisonment.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

29.  The relevant Articles of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 56/1990 with subsequent amendments) read:

Article 116

“The Supreme Court, as the highest court, ensures the uniform application of law and the equality of all in the application thereof.

The President of the Supreme Court is elected and dismissed by the Croatian Parliament according to a proposal made by the President of the Republic, with the prior opinion of the general session of the Supreme Court and of the relevant committee of the Croatian Parliament. The President of the Supreme Court is elected for a period of four years.

The establishment, scope, composition and organisation of courts, and proceedings before courts, are regulated by law.”

Article 120

“Judicial duty is permanent.

A judge will be dismissed from judicial duty if:

-  he or she so requests,

-  he or she permanently loses the ability to perform his or her duties,

-  he or she is convicted of a criminal offence that renders him or her unworthy to perform [his or her] judicial duty,

-  in accordance with the law, owing to [the fact that] a serious disciplinary offence [has been] committed, the National Judicial Council so decides,

-  when he or she turns 70 years old.

...

A judge cannot be transferred against his or her will, except in the event of the dissolution of the court [in question] or the reorganisation of that court in accordance with the law ...”

Article 121

“The National Judicial Council (Državno sudbeno vijeće) is an autonomous and independent body that ensures the autonomy and independence of the judiciary in the Republic of Croatia.

The National Judicial Council, in accordance with the Constitution and the law, independently decides on the appointment, promotion, transfer, dismissal and disciplinary responsibility of judges and presidents of courts, except for the President of the Supreme Court.

...”

30.  The National Judicial Council Act (Zakon o Državnom sudbenom vijeću, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 116/2010, with subsequent amendments) regulates the composition, powers and operation of the authority that has the power to decide on the appointment and dismissal of judges – namely, the National Judicial Council. It regulates, in particular, the process of appointment of judges, disciplinary offences in the course of the exercise of judicial office, and disciplinary proceedings against judges. The relevant provisions of the Act, as in force at the time, read:

Article 42(1)

“The National Judicial Council [decides on]:

-  the appointment of judges,

  the appointment and dismissal of court presidents,

-  the immunity of judges,

-  the transfer of judges,

-  conducting disciplinary proceedings and deciding on the disciplinary responsibility of judges,

-  the dismissal of judges,

-  participation in the training and development of judges and court officials,

-  the adoption of the methodology [to be employed in] evaluating judges,

-  keeping the personal records of judges,

-  the management and control of judges’ property cards [documents that list all assets owned by judges].”

Article 51(4)

“A person can be appointed as a judge of the Supreme Court if he or she has worked as a judicial official for at least fifteen years [or] has for the same number of years been an attorney or a notary public, a university professor of legal sciences who has passed the bar exam and at has least fifteen years of work experience after passing the bar exam, and a reputable a lawyer [who has passed the] bar exam and [has] at least twenty years of work experience, [and] who has proved him or herself through professional work in a certain legal field and through professional and scientific work.”

Article 73

“(1)  A judge shall be suspended from duty:

-  if criminal proceedings have been initiated against him or her in respect of a criminal offence punishable by a prison sentence of five years or more, or while he or she is in custody,

  because of a conviction for a criminal offence that renders him or her unworthy to perform the duties of a judge, or

-  owing to the commission of a serious disciplinary offence.

(2)  A judge may be suspended from office:

-  if criminal proceedings have been initiated against him or her in respect of a criminal offence punishable by up to five years’ imprisonment,

-  if he or she undertakes a service, job or activity that is incompatible with the performance of [his or her] judicial duty,

-  if in [lodging a] request for the initiation of disciplinary proceedings the authorised initiator [of that request] proposed dismissal as a disciplinary penalty.

(3)  A request for suspension shall be submitted to the National Judicial Council by the president of the court in which the judge holds judicial office, the president of the immediately higher court, the relevant judicial council, or the President of the Supreme Court.

(4)  A decision on suspension in the [scenarios] referred to in paragraph 1 of this Article shall be made by the president of the court [where the judge in question is employed]; ... in the [scenarios] referred to in paragraph 2 of this Article, the decision shall be made by the National Judicial Council without delay.”

31.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette of the Republic of Croatia, nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014), as in force at the material time, read:

Article 19.f

“(1)  The Supreme Court has jurisdiction to:

1.  decide at second instance appeals against decisions [delivered by] county courts, unless otherwise provided by law,

...

(2)  The Supreme Court [reaches decisions] in panels composed of three judges ...”

32.  The Act on the Security and Intelligence System of the Republic of Croatia (Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 79/2006 and 105/2006) established the Security Intelligence Agency for the purpose of the collection, analysis, processing and evaluation of data important for national security. Its relevant provisions read:

Article 33

“(1)  The Security Intelligence Agency may apply, in respect of citizens, secret data-collection measures that temporarily limit certain constitutional human rights and fundamental freedoms. ...

...

(3)  Secret data-collection measures are:

1.  the secret surveillance of telecommunications services, activities and traffic:

a)  the secret surveillance of the content of communications,

...”

Article 36

“(1)  Secret data-collection measures under Article 33 (3) (1.a) ... of this Act may be undertaken only on the basis of a written, reasoned order for their implementation issued by a judge of the Supreme Court. Judges authorised to issue a written order for the implementation of secret data-collection measures are [appointed] by the President of the Supreme Court. ...

...

(4)  ... Officials and other persons who participate in the decision-making process and in the undertaking of [secret data collection] measures are obliged to keep secret all the information that they learn.”

Section 39

“(1)  Security intelligence agencies establish and maintain collections and registers of personal data, and other records of collected data, and documents about data related to the work of the security intelligence agencies, and other records of their work and activities.

(2)  Persons who are familiar with data [contained in] the records of security intelligence agencies and documents are obliged to keep them secret.”

Section 91

“Serious violations of official duty ... are:

...

-  the [sharing] of data of security intelligence agencies, regardless of the level of secrecy [of the data in question], with unauthorised persons;

-  taking official documents that are marked secret outside the working premises of the agencies, except with the approval of the immediate manager.”

33.  The Court Rules (Sudski poslovnik, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 37/2014, 49/2014, 8/2015, 35/2015 and 123/2015) was a subordinate legislation that regulated the internal working of the courts at the material time. Article 26 regulated the automatic (random) assignment of cases (the allocation of new cases to judges was done automatically – that is, randomly – through the case allocation algorithm, after the basic data about the case had been entered); Article 27 regulated their manual assignment. Articles 27 and 28 read, in so far as relevant:

Article 27

“(1)  Cases are assigned to judges by the president of the court department, or – if no court department has been established – by the president of the court.

(2)  Cases are classified by date of receipt. If several cases are received at the same time, the cases are classified according to the alphabetical order of the surnames of the parties against whom the proceedings [in question] are initiated.

(3)  Cases classified in this manner are assigned to individual judges according to the alphabetical order of their surnames, and to judicial panels according to the alphabetical order of the surname of the president of the panel. Panel presidents assign cases to panel members according to the alphabetical order of their last names. When assigning cases, attention will be paid to the even distribution of cases and to their type and complexity.

...

(5)  In courts in which court departments have been established, cases are distributed according to the alphabetical order of the surnames of the judges in the department [in question].

...

(8)  The president of a court is obliged to assess the evenness of the workload [of that court’s] judges every three months.

...

(10)  In order to establish an even workload, the president of a court will change the annual work schedule (that is, change the assignment of newly received cases) or issue a written, reasoned order by which he or she will assign certain cases to another judge if the uneven workload of individual judges is not a consequence of their not achieving the expected average work results.

(11)  In the event of recusal or another justified [form of] indisposition on the part of the judge to whom [a certain] case has been assigned, the president of the court will reassign that case to another judge by means of a written reasoned order.

...”

34.  The relevant provisions of the Rules of Procedure of the Supreme Court (Poslovnik o radu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Su235IV/1999), as in force at the material time, which regulated the internal working of the Supreme Court, read:

Article 4

“The President of the court:

-  administers the Supreme Court,

-  represents the Supreme Court,

-  coordinates the work of the court departments and other organisational units within the Supreme Court,

-  convenes and presides over general sessions of the Supreme Court,

-  manages the judicial administration and issues – in the course of [undertaking his or her] judicial administration duties – administrative decisions, orders and instructions,

-  signs the decisions that he or she issues,

-  supervises the material and financial operations of the court,

-  performs other duties determined by the Constitution, the Courts Act, the Act on Civil Servants and Employees, the Court Rules of Procedure and other [legal] instruments,

-  through the Ministry of Justice and the Ministry of Foreign Affairs of the Republic of Croatia, establishes cooperation with the supreme courts of other countries and participates in the work of international gatherings in the field of court-related work, and cooperates with international institutions for the [purpose of] protecting law and order.

In matters relating to court administration, the president entrusts certain tasks to the presidents of court departments and to the court’s registry.”

Article 47

“The distribution of judges and secretaries to departments, and the assignments of judges and judges’ assistants and panels in the departments, are established by the annual working schedule of the Supreme Court.

The annual schedule establishes the deputy president of the Supreme Court, presidents of departments, their deputies, presidents and members of panels, secretaries in the departments and the appointment [of persons] to the Records Service.”

Article 48

“The annual schedule is established by the President of the Supreme Court on the basis of the proposal of presidents of departments and the opinion [expressed by] the general session of the Supreme Court.

The president of [each] department is appointed by the President of the Supreme Court with the prior opinion of the judges of that department.

The annual schedule shall be established, in principle, by the end of the calendar year for the following year.”

Article 49(1)

“The annual working schedule also sets the manner of the allocation of cases in court departments, on the basis of the opinion of the sessions of those departments.”

35.  The publicly available annual Supreme Court working schedules for 2016 and 2017, issued by the President of the Supreme Court B.H., in their chapter IV stated:

“1.  Assigning cases

Cases of all kinds are assigned to judges and court advisors pursuant to the Supreme Court’s codebook of court cases.

Court cases within the jurisdiction of the Supreme Court are assigned to judges and court advisors by the presidents of the Civil and Criminal Departments pursuant to Articles 27 and 28 of the Court Rules, on the basis of which a special table with organised numbers was set.

Cases received by the Supreme Court that are in the e-File (e-Spis) system are assigned to judges, court advisors and other court clerks, pursuant to Article 26 of the Court Rules.”

36.  The Government referred to the Constitutional Court’s decisions nos. U-III-4571/2012 of 14 January 2015, U-III-1339/2013 of 14 January 2015 and U-III-8034/2014 of 20 May 2015, in which the Constitutional Court examined complaints that there had been a breach of the presumption of innocence on account of a virulent media campaign.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE INVOLVEMENT OF THE SUPREME COURT’S PRESIDENT IN THE APPLICANT’S CASE

37.  The applicant complained that the Supreme Court, which had acted as the appellate court in the criminal proceedings against him, had not been impartial because its president (who had not sat in the appellate panel) had suspectedly played a role in the criminal offences, and had testified as a witness for the prosecution. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which reads:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an ... impartial tribunal ...”

  1. Admissibility
    1. The parties’ arguments

38.  The Government contended that the applicant had not exhausted the available domestic remedies, given that in his appeals to the Supreme Court he had failed to raise his concerns that that court would not be neutral owing to the involvement of its president in the case. Furthermore, in his constitutional complaints he had only made certain vague allegations, which had not allowed the Constitutional Court to properly examine the matter.

39.  The applicant replied that he had brought his complaint before the Constitutional Court. He further submitted that there had been no point in him requesting the recusal of the Supreme Court judges because that would have led to a situation in which there would have been no one to decide his case on appeal. In any event, given the circumstances, the Supreme Court judges should have examined the issue of their impartiality on their own initiative.

  1. The Court’ assessment

40.  The Court has held that when the domestic law offered a possibility of eliminating concerns regarding the impartiality of a court or a judge, it would be expected that an applicant who truly believed that there were arguable concerns on that account would raise them at the first opportunity. This would above all allow the domestic authorities to examine the applicant’s complaints at the relevant time in question and ensure that his or her rights were respected (see, for example, Miljević v. Croatia, no. 68317/13, § 88, 25 June 2020 and the cases cited therein).

41.  The Court notes that in the present case – where the applicant challenged the impartiality of the entire Supreme Court on account of the involvement of that court’s president in the case, and where the Supreme Court was the only court that could have decided the appeals in the applicant’s case (see paragraph 31 above) – seeking the withdrawal of all the Supreme Court judges or a transfer of jurisdiction was not possible (contrast Kolesnikova v. Russia, no. 45202/14, § 55, 2 March 2021).

42.  The Court further notes that in his appeals to the Supreme Court the applicant made allegations against that court’s president – namely, that his witness testimony had not been credible and that he had used his conversation with the applicant to cover up his own actions (see paragraph 20 above). After the Supreme Court had dismissed those allegations (see paragraph 22 above), the applicant complained to the Constitutional Court that the Supreme Court had not been objectively impartial and neutral because the president of that court, who had testified as a witness for the prosecution, had been placed in a position in which he had had to defend himself from publicly expressed suspicions that he was involved in a criminal offence; consequently, the Supreme Court had built around itself an “institutional self-protecting shield” and had refused to properly scrutinise its president’s witness testimony and the practical work of its Records Service (see paragraph 23 above).

43.  It follows that the applicant raised his complaint before the Constitutional Court. The Court notes that the Constitutional Court actually addressed it, albeit not under the issue of impartial tribunal (see paragraph 24 above).

44.  The Court concludes that the applicant provided the national authorities with the opportunity that is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention – namely, of putting right the violations alleged against them (compare Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 144-46, ECHR 2010; Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 48, 29 May 2012; and Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 32, 11 December 2012).

45.  The Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies must therefore be dismissed.

46.  The Court notes that the complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

(a)  The applicant

47.  The applicant submitted that in the criminal proceedings against him the President of the Supreme Court, B.H., who had testified as a witness for the prosecution, had been placed in a situation where he had had to defend himself from the publicly expressed suspicions that he had participated in perpetrating the criminal offences. He argued that in those circumstances, the Supreme Court – which had acted as the appellate court in his case – had been protecting its president and its own integrity and had not acted objectively. The applicant put forward the following arguments in support of his conclusion.

48.  B.H. had been the President of the Supreme Court during the entire time that he had given his witness testimony against the applicant and the moment the Supreme Court had decided the appeals in the applicant’s case. The Supreme Court judges who had decided the appeals had known B.H. for years. B.H. had been their superior and had therefore been the person tasked with determining their yearly case-processing schedule, their recusals, their annual leave, and instituting disciplinary proceedings against them.

49.  Secondly, B.H.’s testimony had amounted to decisive evidence which had secured the applicant’s conviction. Yet his statements had been inconsistent and not credible. Instead of carefully scrutinising B.H.’s statements and comparing them with what B.H. had actually done regarding assigning the case against B.G. in the Supreme Court’s Records Service, the Supreme Court had merely concluded that in any event B.H.’s actions and their goal had not been the subject matter of the proceedings.

50.  The refusal of the Supreme Court to remedy the failures of the trial court – namely, to hear Judge S.B.K. in respect of the instructions that she had received from B.H. regarding the assigning of the case against B.G. within the Records Service and to examine in the presence of the parties the legal provisions applicable to the procedure to be followed by the Records Service in remitting the case to the panel– had amounted to further evidence that the Supreme Court had been trying to protect its own integrity and that of its president.

51.  The Supreme Court’s reasoning in respect of the sentence imposed on the applicant had constituted further proof of its bias against him, since it had failed to compare his sentence with the sentences imposed on his co-accused – some of whom had been found guilty of an additional criminal offence with which he had not been charged.

(b)  The Government

52.  The Government argued that the involvement of the President of the Supreme Court in the case had not affected that court’s impartiality in respect of the applicant.

53.  They firstly pointed out that B.H. had been heard as a witness on the basis of a proposal made by two of the applicant’s co-accused. They secondly pointed out that B.H.’s witness testimony had formed only part of the large body of evidence against the applicant.

54.  They further contended that the Supreme Court judges deciding the applicant’s case had thoroughly examined all the arguments contained in the appeals. They had examined the applicant’s allegations regarding the President of the Supreme Court, B.H., and had concluded that they had had nothing to do with the accusation against the applicant, which had been sufficiently proved.

55.  Furthermore, the Supreme Court had not rendered an entirely different decision than that delivered by the trial court, on whose impartiality the applicant had never cast doubt. Rather, the Supreme Court had upheld the trial court’s conviction of the applicant, finding that it had been based on the correct establishment of facts and application of law.

56.  Lastly, the Government contended that, should the Court find that the Supreme Court had not been impartial merely owing to the fact that its president had been a witness in the trial, then that meant that a person of such standing would never be able to give witness testimony in respect of any case whatsoever.

  1. The Court’s assessment

57.  The relevant Convention principles concerning the impartiality of tribunals were summarised in Morice v. France ([GC], no. 29369/10, §§ 7378, ECHR 2015), and Denisov v. Ukraine ([GC], no. 76639/11, §§ 6065, 25 September 2018).

58.  In the present case the Court does not consider there to be any issue regarding subjective impartiality. It will therefore address the question of the impartiality of the Supreme Court judges in the light of the objective test (see Denisov, cited above, §§ 61-63).

59.  Furthermore, noting that the concepts of independence and objective impartiality are closely linked (see Ramos Nunes de Carvalho e Sá v. Portugal [GC], nos. 55391/13 and 2 others, § 150, 6 November 2018), the Court shall examine these two issues together as they relate to the present case (compare Kleyn and Others v. the Netherlands [GC], nos. 39343/98 and 3 others, § 192, ECHR 2003-VI; Salov v. Ukraine, no. 65518/01, § 82, ECHR 2005-VIII (extracts); and Agrokompleks v. Ukraine, no. 23465/03, § 128, 6 October 2011).

60.  The Court reiterates that in cases of this kind, even appearances may be of a certain importance – or, in other words, “justice must not only be done, it must also be seen to be done” (see De Cubber v. Belgium, 26 October 1984, § 26, Series A no. 86). What is at stake is the confidence that the courts in a democratic society must inspire in the public (see Castillo Algar v. Spain, 28 October 1998, § 45, Reports 1998‑VIII, and Parlov-Tkalčić v. Croatia, no. 24810/06, § 82, 22 December 2009).

61.  However, while appearances have a certain importance, they are not decisive in themselves. One must frequently look beyond appearances and concentrate on the realities of the situation (see Parlov-Tkalčićcited above, § 83). Therefore, in order to establish whether the applicant’s alleged fears as to partiality were objectively justified, appearances have to be tested against the objective reality behind them; that is, it must be determined whether, irrespective of the judges’ personal conduct, there are any ascertainable facts which may raise doubts as to their impartiality (see Castillo Algarcited above, § 45).

62.  The Court notes at the outset that the applicant’s case before the Supreme Court concerned an alleged criminal attempt of influencing the decision-making process of the Supreme Court itself in a high-profile case, an attempt where, according to the applicant’s allegations, the President of the Supreme Court himself had had a role, and where the President of the Supreme Court had given evidence in form of a witness statement. The situation was delicate and could prima facie, in the Court’s view, reasonably cause some concerns as to the impartiality and the independence of the Supreme Court as such. Thus, a close scrutiny is called for by the Court, also considering the manner by which the Constitutional Court engaged with the matter when assessing the applicant’s constitutional complaint.

63.  Starting with the applicant’s specific argument regarding the weight given to the President of the Supreme Court’s witness testimony (see paragraph 49 above), the Court notes that his statements were not the “sole” evidence used to ground the applicant’s conviction; nor were they “decisive” in the sense that they were likely to be decisive for the outcome of the case (compare Breijer v. the Netherlands (dec.), 41596/13, § 34, 3 July 2018; and contrast Craxi v. Italy (no. 1), no. 34896/97, § 88, 5 December 2002).

64.  The fact that the applicant contacted the President of the Supreme Court regarding the case against B.G. was only one among a number of facts established against the applicant, which altogether amounted to a plan by a group of persons and multiple actions they undertook with a view to influencing the Supreme Court to replace its original decision with one that was favourable to B.G.

65.  The facts against the applicant were established largely on the basis of the secret-surveillance recordings, whose authenticity the applicant never disputed, and on the basis of witness testimony, including that of the applicant’s former co-accused, who confessed to the charges, which was accepted by the trial court and the Supreme Court as credible in those parts where it corresponded to other evidence (see paragraph 17 above).

66.  Furthermore, the Court notes that the applicant and his attorney crossexamined B.H. at the main hearing (see paragraph 13 above) and that the applicant made his allegations against B.H. for the first time in his appeals against the trial court’s judgment (see paragraphs 15 and 20 above).

67.  As to the allegation that B.H. was involved in the plan to overturn the Supreme Court’s decision to the benefit of B.G. and that in such a situation the Supreme Court in the applicant’s case was protecting its president and its own integrity and failed to properly examine his case (see paragraph 47 above), the Court notes that the applicant was convicted already by the trial court, whose impartiality he never disputed (see paragraph 16 above). The Supreme Court, as the appellate court, scrutinised in detail the applicant’s arguments and provided detailed reasoning when upholding the trial court’s judgment (see paragraph 22 above). The trial court, the Supreme Court and the Constitutional Court all agreed that the only relevant factor in respect of the contact between the applicant and the President of the Supreme Court was that the two had spoken about the appellate proceedings against B.G. and the Supreme Court’s Records Service at the applicant’s initiative, which was undisputed between the applicant and B.H. (see paragraphs 16, 22 and 24 above).

68.  As to the complaint about the failure to verify the procedure to be followed by the Records Service when remitting a case to the panel, and to hear Judge S.B.K. as a witness (see paragraph 50 above), the Court notes that the Supreme Court and the Constitutional Court agreed that the Records Service was clearly able to remit the case to the panel, and that S.B.K.’s potential testimony was actually directed towards establishing B.H.’s actions in the case against B.G., which was not the subject matter of the proceedings and did not affect the facts established against the applicant (see paragraphs 22 and 24 above). In this connection the Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention does not confer any right to have a third party prosecuted or sentenced for a criminal offence (see Perez v. France [GC], no. 47287/99, § 70, ECHR 2004 I).

69.  The Court does not, moreover, find any issue with the manner in which the Supreme Court upheld the sentence imposed on the applicant by the trial court (see paragraphs 22 and 51 above).

70.  Moving to the part of the applicant’s complaint concerning the allegedly hierarchical relationship between the Supreme Court judges and their president (see paragraph 48 above), and reiterating that the concepts of independence and objective impartiality are closely linked (see paragraph 59 above; see also Bochan v. Ukraine, no. 7577/02, § 68, 3 May 2007), the remaining question for the Court to examine is whether the Supreme Court judges who decided the appeals in the applicant’s case were sufficiently independent of that court’s president and free from any undue influence from him (see Parlov-Tkalčićcited above, § 87).

71.  In that connection the Court reiterates that judicial independence demands that individual judges be free not only from undue influences outside the judiciary, but also from influence exerted within. This internal judicial independence requires that they be free from directives or pressure exerted by fellow judges or those who have administrative responsibilities within a court, such as the president of that court or the president of a division in that court (see Daktaras v. Lithuania, no. 42095/98, § 36, ECHR 2000‑X; Moiseyev v. Russia, no. 62936/00, § 182, 9 October 2008; and Khrykin v. Russia, no. 33186/08, § 29, 19 April 2011). The absence of sufficient safeguards securing the independence of judges within the judiciary and, in particular, vis-à-vis their judicial superiors, may lead the Court to conclude that an applicant’s doubts as to the independence and impartiality of a court may be said to have been objectively justified (see the above-cited cases of Parlov-Tkalčić, § 86, and Agrokompleks, § 137).

72.  The Court notes that at the material time there were particular rules in place governing the distribution of cases among judges within the Supreme Court (see paragraphs 33 and 35 above). This means that cases were not distributed by the President of the Supreme Court at his own discretion (compare Parlov-Tkalčić, cited above, § 89), and there is nothing to indicate that B.H. chose the rapporteur or members of the appellate panel in the applicant’s case (contrast Daktaras, cited above, where the president of the criminal division of the Supreme Court chose the judge rapporteur and the members of the panel). There is also no evidence that the President of the Supreme Court reassigned the applicant’s case (contrast Moiseyev, cited above).

73.  The Court also notes that the President of the Supreme Court was not authorised to give rapporteurs or members of a panel instructions regarding how to decide a case, and there is no indication that B.H. did so in the applicant’s case (contrast Agrokompleks, cited above, § 138).

74.  The Court shall further examine whether there were any other elements in the relationship between the Supreme Court judges who decided the applicant’s case on appeal and the President of the Supreme Court that were capable of curbing those judges’ internal independence. On a more general level the question is whether the powers conferred on the President of the Supreme Court under Croatian law were capable of generating latent pressures resulting in Supreme Court judges’ subservience to their president or, at least, making individual judges reluctant to contradict their president’s wishes, that is to say, of having “chilling” effects on the internal independence of judges (see Parlov-Tkalčić, cited above, § 91).

75.  In this respect the Court notes that under Croatian law, Supreme Court judges are appointed and dismissed by the National Judicial Council, an autonomous and independent body that ensures the autonomy and independence of the judiciary in Croatia (see paragraphs 29 and 30 above). The authority to conduct disciplinary proceedings against Supreme Court judges and to acquit or impose a penalty also lies exclusively with the National Judicial Council. While the President of the Supreme Court had the authority to temporarily suspend a Supreme Court judge, he could have done so only in three situations provided by law (ibid.).

76.  The Court also notes that Supreme Court judges in Croatia are not subject to performance appraisals (compare, mutatis mutandis, Ramos Nunes de Carvalho e Sá, cited above, § 163).

77.  It is true that, as the President of the Supreme Court, Judge B.H. was charged with establishing the annual working schedule that determined the Deputy President of the Supreme Court, presidents of departments and their deputies, and presidents and members of panels. However, he did not have the authority to set the annual working schedule at his own discretion but rather acted on the basis of the proposal of the presidents of departments and the opinion of the general session of the Supreme Court and, in case of appointing the department president, on the basis of the prior opinion of the judges of that department (see paragraph 34 above).

78.  It follows that, as regards career advancement and discipline, that is, areas that could potentially have the most significant impact on the internal independence of judges (see Parlov-Tkalčić, cited above, § 93), the powers of the President of the Supreme Court were rather limited.

79.  Accordingly, having regard to all the specific circumstances of the case and to the guarantees aimed at shielding the Supreme Court judges from improper internal interferences, the Court is satisfied that the Supreme Court judges who examined the applicant’s case on appeal were sufficiently independent of that court’s president. The applicant’s fears as regards the lack of their impartiality on account of their allegedly subordinate position in respect of their president cannot be regarded as objectively justified.

80.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the requirement for an impartial tribunal on account of the involvement of the President of the Supreme Court in the applicant’s case.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 2 ON ACCOUNT OF THE PUBLICATION IN THE MEDIA OF THE SECURITY INTELLIGENCE AGENCY’S RECORDINGS

81.  The applicant complained that the publication in the media, two months before the Supreme Court had decided his case, of the recordings of his telephone conversations tapped by the Security Intelligence Agency had exerted pressure on the Supreme Court judges to uphold his conviction and had breached his right to be presumed innocent. He relied on Article 6 § 1 of the Convention (cited above), and Article 6 § 2 of the Convention, which reads:

“Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.”

  1. Admissibility

(a)  The parties’ arguments

(i)     The Government

82.  The Government contended that the complaints were incompatible ratione personae with the Convention, since the alleged violations had been caused by private parties – that is, by the publisher and editor-in-chief of the news portal Jutarnji.hr and the newspapers Jutarnji list and Nedjeljni jutarnji and by the journalist who had authored the article, as evidenced by the civil claim and the criminal complaint lodged by the applicant against those persons.

83.  Alternatively, the Government argued that the applicant could not claim to be the victim of the alleged violations, since the recordings obtained by the Security Intelligence Agency had undisputedly not been used in the criminal proceedings against him, and the article that had referred to them had not in any way been referred to in the Supreme Court’s judgment.

84.  The Government lastly argued that the applicant had failed to complain about the alleged breach of his right to be presumed innocent to the Constitutional Court, either expressly or in substance, even though a constitutional complaint constituted an effective domestic remedy for that complaint, as evidenced by the relevant Constitutional Court’s case-law (see paragraph 36 above).

(ii)   The applicant

85.  The applicant replied that the media would have had nothing to publish had the recordings not been unlawfully leaked by someone from the Security Intelligence Agency. That was precisely why he had filed a criminal complaint against unidentified employees of the Security intelligence Agency and of the State Attorney’s Office.

86.  As to the Government’s objection regarding his lack of victim status, the applicant submitted that the manner in which the Supreme Court judges had assessed the evidence in his case and the reasoning that they had given for the sentence imposed on him had demonstrated that they had been influenced by the published Security Intelligence Agency recordings. In this connection, the applicant invited the Court to have regard to the following elements: the content of the recordings; the fact that they had been made by the Security Intelligence Agency; the facts that the Security Intelligence Agency could only tap telephone conversations on the basis of an approval given by a Supreme Court judge; that the recordings and the transcripts thereof had been published in one of the most-read national newspapers and news portals; the Supreme Court judges certainly read the news; the Supreme Court had never distanced itself from the published article or commented on it in any way; legal theory held that it was impossible to cure a mind tainted with unlawful evidence; and the applicant’s case had already been pending for more than three years and had been dealt with shortly after the impugned article had been published.

87.  The applicant lastly submitted that he had in substance raised the complaint concerning the breach of his right to be presumed innocent in his constitutional complaint. Furthermore, in 2017 he had lodged a civil claim for damages and a criminal complaint regarding the publication of the impugned recordings and had thereby given an opportunity to the domestic authorities to remedy the matter.

(b)  The Court’s assessment

88.  The Court notes that in cases concerning adverse press publicity its assessment is focused on the impact of a media campaign on the fairness of a trial; the question of whether the impugned publications were attributable to, or informed by, the authorities, being just one of the factors taken into consideration (see Abdulla Ali v. the United Kingdom, no. 30971/12, § 90, 30 June 2015, and Paulikas v. Lithuania, no. 57435/09, § 59, 24 January 2017).

89.  The Court therefore rejects the Government’s ratione personae and victim status objections (see paragraphs 82 and 83 above).

90.  As to the Government’s argument that the applicant had not raised before the Constitutional Court his complaint concerning the breach of the presumption of innocence (see paragraph 84 above), the Court reiterates that the presumption of innocence enshrined in Article 6 § 2 of the Convention is one of the elements of a fair criminal trial required by Article 6 § 1 (see Allenet de Ribemont v. France, 10 February 1995, § 35, Series A no. 308; Daktaras, cited above, § 41; and Paulikas, cited above, § 48).

91.  The Court observes that in his constitutional complaint the applicant complained that the publication in the media of the Security Intelligence Agency’s recordings had breached his right to a fair trial (see paragraph 23 above). In so doing he referred to Natsvlishvili and Togonidze v. Georgia (no. 9043/05, § 105, ECHR 2014 (extracts)), where the Court confirmed that a virulent media campaign could adversely affect the fairness of a trial and involve the State’s responsibility – both in terms of the impartiality of the court under Article 6 § 1, and with regard to the presumption of innocence embodied in Article 6 § 2. The Court notes that the Constitutional Court examined the applicant’s complaint on the merits, holding that the publication in the media of the recordings had not breached his right to a fair trial (see paragraph 24 above; and compare Paulikas, cited above, § 40).

92.  Accordingly, the applicant provided the national authorities with the opportunity that is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention – namely, of putting right the violations alleged against them (compare Lelas v. Croatia, no. 55555/08, §§ 45 and 4752, 20 May 2010, and Žaja v. Croatia, no. 37462/09, § 71, 4 October 2016).

93.  The Court therefore rejects the Government’s objection of nonexhaustion of domestic remedies.

94.  The Court notes that the complaints are neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. They must therefore be declared admissible.

  1. Merits

(a)  The parties’ arguments

(i)     The applicant

95.  The applicant contended that the Supreme Court judges who had acted as the appellate judges in his case had certainly read the article containing transcripts of the Security Intelligence Agency’s recordings. The case against the applicant had received extensive media coverage and the article had concerned the very President of the Supreme Court. The source of the recordings had been the national intelligence agency and not some anonymous person.

96.  The applicant further contended that even though the Security Intelligence Agency’s recordings had not been part of the case file, they had remained available to the public and the Supreme Court judges for the whole of the period from their publication until the session of the Supreme Court; therefore, the judges could have consulted them on a daily basis. The content of the recordings had been such as to give the impression of the applicant being guilty of the crimes that he had been charged with. In the applicant’s view, no judge could really have avoided being influenced by such circumstances.

97.  According to the applicant, the recordings had not been published in order to inform the public about an important topic. They had been published six years after they had been obtained, and only eight weeks before the appeal panel had been scheduled to hear his case. In the applicant’s view, they had been published in order to put pressure on the Supreme Court judges to uphold his conviction pronounced in the trial court’s judgment, which had otherwise been so flawed that without the publication of the recordings it would have been quashed. That was precisely why the State Attorney’s Office had never truly investigated who from the Security Intelligence Agency had leaked the recordings to the media.

(ii)   The Government

98.  The Government argued that the fact that the recordings made by the Security Intelligence Agency had been published in the media while the applicant’s case had been pending before the Supreme Court had not in any way affected the impartiality of that court.

99.  Those recordings had never formed part of the criminal case against the applicant. The Supreme Court judges who had decided the applicant’s case had all been professional judges with extensive experience in hearing complex cases subject to extensive media coverage, and they had made their decision solely on the basis of evidence examined during the trial.

100.  Furthermore, the applicant had not submitted any evidence to suggest that the Supreme Court judges who had decided the appeals in his case had even been aware that the Security Intelligence Agency’s recordings had been published, or that they had listened to them or read the transcripts thereof.

101.  In any event, the article could not have placed undue pressure on the judges to uphold the applicant’s conviction, because the prosecution had already had strong evidence against the applicant, which was why he had been convicted by the trial court.

(b)  The Court’s assessment

(i)     General principles

102.  The Court reiterates that, in certain situations, a virulent media campaign can adversely affect the fairness of a trial and involve the State’s responsibility. This is so with regard to both the impartiality of courts under Article 6 § 1, and the presumption of innocence embodied in Article 6 § 2 (see Paulikas, cited above, § 57). At the same time, the Court notes that press coverage of current events is an exercise of freedom of expression, guaranteed by Article 10 of the Convention. If there is a virulent press campaign surrounding a trial, what is decisive is not the subjective apprehensions of the suspect concerning the absence of prejudice required of the trial courts, however understandable, but whether, given the particular circumstances of the case, his or her fears can be held to be objectively justified (see Butkevičius v. Lithuania (dec.), no. 48297/99, 28 November 2000, and G.C.P. v. Romania, no. 20899/03, § 46, 20 December 2011).

103.  The Court also reiterates that a fair trial can still be held after intensive adverse publicity. In a democracy, high-profile criminal cases will inevitably attract comment by the media; however, that cannot mean that any media comment whatsoever will inevitably prejudice a defendant’s right to a fair trial – otherwise the greater the notoriety of a crime, the less likely that its perpetrators will be tried and convicted. The Court’s approach has been to examine whether there are sufficient safeguards to ensure that the proceedings as a whole are fair. It will require cogent evidence that concerns about the impartiality of judges are objectively justified before any breach of Article 6 § 1 can be found (see Craxi, cited above, §§ 99 and 103, and Mustafa (Abu Hamza) v. the United Kingdom (dec.), no. 31411/07, § 39, 18 January 2011, and the cases cited therein).

104.  The Court has previously identified some of the factors relevant to its assessment of the impact of a media campaign on the fairness of a trial. Such factors include the time that has elapsed between the press campaign and the commencement of the trial (and notably the determination of the trial court’s composition); whether the impugned publications were attributable to, or informed by, the authorities; and whether the publications influenced the judges and thus prejudiced the outcome of the proceedings (see Sutyagin v. Russia (dec.), no. 30024/02, and Beggs v. the United Kingdom (dec.), no. 15499/10, § 124, 16 October 2012). Furthermore, national courts – which are entirely composed of professional judges – generally possess, unlike members of a jury, appropriate experience and training, which enables them to resist any outside influence (see Craxi, cited above, § 104, and Mircea v. Romania, no. 41250/02, § 75, 29 March 2007).

(ii)   Application of the above principles in the present case

105.  The Court notes that the impugned recordings of the applicant’s telephone conversations were made by the Security Intelligence Agency before the investigation in respect of the applicant was opened and that, as uncontested by the applicant, they were not used as evidence in the criminal proceedings, nor did they ever form part of the case file against the applicant (see paragraph 7 above).

106.  The Court further notes that those recordings and the transcripts thereof were published in the media in December 2016, and that the session of the appeal panel in the applicant’s case was held in February 2017 – merely eight weeks later (see paragraphs 21 and 22 above).

107.  The Court further observes that the published recordings and the transcripts thereof concerned the applicant’s telephone conversations with his former co-accused and other persons regarding the plan to overturn the Supreme Court’s decision to the benefit of B.G. Accordingly, even though the above-mentioned newspaper article merely outlined the accusation against the applicant – emphasising the fact that his conviction at first instance was not yet final – it could nonetheless have influenced the public’s perception of the applicant’s guilt (compare Paulikas, cited above, § 61).

108.  Furthermore, having regard to the fact that the recordings made by the Security Intelligence Agency were supposed to remain a secret and not be communicated to unauthorised persons (see paragraph 32 above), the Court agrees with the applicant that they could not have been published in the media had they not been disclosed by a State agent who had access to them.

109.  In that connection the Court notes that the criminal complaint that the applicant filed in December 2019 against unidentified employees of the Security Intelligence Agency and the State Attorney’s Office is still pending before the domestic authorities (see paragraph 27 above).

110.  However, it is important to emphasise that the fact that the authorities were the source of the prejudicial information is relevant to the question of the impartiality of the tribunal only in so far as the material might be viewed by readers as more authoritative in the light of its source (see Abdulla Ali, cited above, § 90). While the authoritative nature of the published material may require, for example, a greater lapse of time, it is unlikely in itself to lead to the conclusion that a fair trial by an impartial tribunal is no longer possible. In particular, allegations that any disclosure of prejudicial material by the authorities was deliberate and was intended to undermine the fairness of the trial are irrelevant to the assessment of the impact of the disclosure on the impartiality of the trial court (ibid.).

111.  In that connection the Court notes that the applicant was convicted already by the trial court, in 2013, on the basis of the secret-surveillance recordings made at the OSCOC’s request, whose lawfulness and authenticity the applicant never disputed, and also on the basis of witness testimony – including that of the applicant’s former co-accused, who confessed to the charges – which was accepted as credible in those parts where it corresponded to other evidence (see paragraphs 16-19 above).

112.  Furthermore, the Court notes that the media article in question focused on persons from the judiciary and politics whose names came up in the Security Intelligence Agency’s recordings, and notably on the President of the Supreme Court, B.H. (see paragraph 21 above). The Court has already found that the circumstances concerning B.H.’s alleged involvement in the case against B.G. did not affect the impartiality of the Supreme Court judges in the applicant’s case (see paragraph 80 above).

113.  The Court further notes that the applicant never challenged the authenticity of the published Security Intelligence Agency recordings or the transcripts thereof, and nor did he ever argue that they had in any way been edited or modified before being published in the media (contrast Batiashvili v. Georgia, no. 8284/07, §§ 87-97, 10 October 2019).

114.  In addition, the Court observes that the Supreme Court decided the applicant’s case in a panel composed of highly experienced professional judges trained to disregard any suggestion from outside the trial (see paragraphs 30 and 31 above; and compare Craxi, § 104, and Paulikas, § 62, both cited above). Those judges did not in any way refer to the impugned media article or to the Security Intelligence Agency’s recordings, and nothing in the file suggests that their assessment of the applicant’s case was influenced by them. They upheld the applicant’s conviction strictly on the basis of the evidence contained in the case file, finding that the trial court had correctly established all the relevant facts and had correctly applied the law.

115.  It follows that, irrespective of the short period of time that elapsed between the publication by the media of the Security Intelligence Agency’s recordings and the session of the appeal panel in the applicant’s case, there is no evidence to suggest that the Supreme Court judges who decided the appeals in the applicant’s case were influenced by them.

116.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the media article and the published Security Intelligence Agency’s recordings did not breach the applicant’s right to a fair trial or the presumption of innocence under Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 28 November 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı                      Arnfinn Bårdsen
 Registrar                             President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde