H.P. i drugi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
58282/19
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
19.05.2022
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na spor o starateljstvu nad decom i njihovo navodno zlostavljanje (druga podnositeljka i treći podnosilac predstavke) od strane njihove majke.

K.P. Nakon razvoda prvog podnosioca od K.P. 2014. godine odlučeno je da će njihova deca živeti s majkom, a dok je otac (prvi podnosilac) imao prava na redovno vidjanje sa decom. Krajem 2015., nakon što je policija obaveštena da K.P. sprečava susrete dece s ocem i emocionalno ih zlostavlja, protiv nje je pokrenuta istraga zbog povrede prava dece. Ona je priznala da je kriva za delo koje joj je stavljeno na teret i pristala je da potraži stručnu pomoć i da se upiše u školu roditeljstva kako bi izbegla suđenje. Sredinom 2017. godine, krivična prijava je odbačena. U međuvremenu, 2016. godine prvi podnosilac pokrenuo je sudski postupak u kojem je predložio da deca žive s njim jer K.P. sprečava njihovo viđanje i manipuliše decom i emocionalno ih zlostavlja. Multidisciplinarnim veštačenjem navodi o emocionalnom zlostavljanju su potvrđeni.

U konačnom izveštaju nadležnog centra za socijalni rad iz februara 2018. navedeno je da oba roditelja imaju topao odnos sa decom i temeljne roditeljske veštine. Navedeno je i da je uprkos napretku ostvarenom kroz razne tretmane, K.P. i dalje nedovoljno samokritična, zbog čega postoji rizik od ponavljanja neprimerenog roditeljskog postupanja. Obrazac ponašanja K.P. uočila je Poliklinika, koja je i radila veštanje dece, a uočen je i u školi koju su deca pohađala. Budući da je prvi podnosilac pokazao bolje veštine u odgoju, centar za socijalni rad je predložio da deca žive s njim, a da s majkom ostvaruju lične odnose. Nakon ovoga deca su se preselila kod oca.

U žalbenom postupku, septembra 2018. Županijski sud u Zagrebu preinačio je prvostepenu presudu i naložio je da se deca vrate majci, nakon čega su se deca preselila kod majke.

Krajem 2018. i početkom 2019. nadležni centar za socijalni rad podneo je dve nove krivične prijave protiv K.P. zbog neprimerenog ponašanja prema deci, uključujući i fizičko zlostavljanje. Ove prijave su kasnije odbačene usled nedostatka dokaza.

Podnosioci predstavke prigovorili su da su, odlučivši da će deca živeti s K.P., vlasti propustile da zaštitite decu od daljnjeg zlostavljanja. Prigovorili su i da Županijski sud u Zagrebu nije naveo relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku te da je jedan od razloga diskriminirajući. Pozvali su se na članove 3., 8., 13. i 14. Konvencije.

Razmatrajući predmet, Sud zaključuje da Županijski sud u Zagrebu nije izneo relevantne i dovoljne razloge kojima bi pokazao da je sproveo detaljno ispitivanje celokupne porodične i uravnoteženu i razumnu ocenu interesa svake osobe vodeći neprestano računa o tome da utvrdi šta bi bilo u najboljem interesu dece, kako to zahteva član 8. Konvencije. Pritom ne samo da je prekoračio široku slobodu procene koja je dodeljena državama u pitanjima roditeljske brige o deci već je i propustio da efikasno zaštiti drugu podnositeljku i trećeg podnosioca od mogućeg daljnjeg zlostavljanja. Sud stoga zaključuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

Što se tiče ostalih navoda o povredama drugih članova Konvencije, Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja otvorena u ovoj predstavci. Stoga smatra da ostale prigovore nije potrebno posebno razmatrati.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET H.P. I DRUGI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 58282/19)

PRESUDA 

STRASBOURG

19. svibnja 2022. 

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu H.P. i drugi protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Péter Paczolay, predsjednik,
Alena Poláčková,
Davor Derenčinović, suci,
i Liv Tigerstedt, zamjenica tajnice Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 58282/19) protiv Republike Hrvatske koji je troje hrvatskih državljana, čiji su relevantni podaci navedeni u priloženoj tablici („podnositelji zahtjeva”) i koje je zastupala gđa S. Bezbradica Jelavić, odvjetnica iz Zagreba, podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 6. studenoga 2019.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala

njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o zahtjevu; odluku da ime podnositelja zahtjeva ne bude objavljeno; odluku da se zahtjevu dade prvenstvo (pravilo 41. Poslovnika Suda); očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. travnja 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Predmet se odnosi na spor o roditeljskoj skrbi i navodno zlostavljanje druge podnositeljice i trećeg podnositelja zahtjeva od strane njihove majke, K.P. Nakon razvoda prvog podnositelja od K.P. 2014. godine odlučeno je da će njihova djeca, druga podnositeljica i treći podnositelj, živjeti s majkom, a prvi podnositelj zahtjeva imao je prava na redovito ostvarivanje osobnih odnosa.
  2. U studenome 2015., nakon što je policija obaviještena da K.P. sprječava susrete i ostvarivanje osobnih odnosa djece s ocem i emocionalno ih zlostavlja, protiv nje je pokrenuta kaznena istraga zbog povrede prava djece. U listopadu 2016. K.P. je priznala da je kriva za djelo koje joj je stavljeno na teret i pristala je potražiti stručnu pomoć i upisati se u školu roditeljstva kako bi odgodila kazneni progon protiv sebe. U srpnju 2017. kaznena prijava protiv K.P. je odbačena jer je ispunila navedene uvjete.
  3. U međuvremenu, 2016. godine prvi podnositelj zahtjeva pokrenuo je sudski postupak u kojem je predložio da djeca žive s njim jer K.P. sprječava njihovo ostvarivanje osobnih odnosa te manipulira djecom i emocionalno ih zlostavlja. Multidisciplinarnim vještačenjem od 10. lipnja 2016. od strane Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba zaključeno je da je drugu podnositeljicu i trećeg podnositelja majka emocionalno zlostavljala.
  4. U konačnom izvješću nadležnog centra za socijalnu skrb (dalje u tekstu: „CZSS”) od 23. veljače 2018. navedeno je da oba roditelja imaju topao odnos s djecom i temeljne roditeljske vještine. U izvješću je navedeno da je, unatoč napretku ostvarenom kroz razne tretmane, K.P. i dalje nedostatno samokritična, zbog čega postoji rizik od ponavljanja neprimjerenog roditeljskog postupanja. Obrazac ponašanja K.P. uočila je Poliklinika, a uočen je i u školi koju su djeca pohađala. Budući da je prvi podnositelj pokazao bolje vještine u odgoju, CZSS je predložio da djeca žive s njim, a da s majkom ostvaruju osobne odnose. Posebna skrbnica djece suglasila se s tim prijedlogom.
  5. Dana 30. travnja 2018. Općinski građanski sud u Zagrebu, prihvaćajući u cijelosti preporuku CZSS-a, naložio je da se djeca odmah presele kod oca, što su i učinila.
  6. U žalbenom postupku, dana 4. rujna 2018. Županijski sud u Zagrebu preinačio je prvostupanjsku presudu i naložio je da se djeca vrate majci. Primjećujući da posljednje izvješće CZSS-a ne sadržava nikakve informacije o zlostavljanju djece, drugostupanjski sud nije prihvatio preporuku CZSS-a. K.P. je išla na suportivnu terapiju i savjetovanje, ostvarila je značajan napredak i postala samokritičnija u vezi s odgojem djece i svojim ponašanjem prema njima. Prema mišljenju suda, mogući rizik od ponavljanja neprimjerenog roditeljskog postupanja prema djeci ne može se prihvatiti kao razlog za promjenu odluke o tome s kim će djeca živjeti jer je riječ samo o pretpostavljenoj budućoj mogućnosti. S obzirom na to da su djeca imala jednako snažnu emocionalnu vezu s oba roditelja i nisu imala snažnu želju da žive s jednim od roditelja, da je majka bila izrazito motivirana da živi sa svojom djecom te da simptomi koji upućuju na emocionalno zlostavljanje više nisu postojali, nije bilo naznaka da bi djeca bila u opasnosti ako bi živjela s majkom, s kojom su živjela od rođenja. Prema mišljenju suda, svaka promjena u njihovim životima mogla je predstavljati rizik od razvoja poremećaja mentalnog zdravlja, osobito zato što se radilo o maloj djeci, koja su inače privrženija majci.
  7. U listopadu 2018. druga podnositeljica i treći podnositelj vratili su se živjeti s K.P.
  8. Ustavna tužba podnositelja zahtjeva odbijena je 9. travnja 2019., a troje od dvanaest sudaca Ustavnog suda podnijelo je suprotstavljeno mišljenje.
  9. U međuvremenu, u studenome 2018. i ožujku 2019. nadležni CZSS podnio je dvije nove kaznene prijave protiv K.P. zbog neprimjerenog ponašanja prema djeci, uključujući i zbog tjelesnog zlostavljanja. Nadležna tijela kaznenog progona odbacila su kaznene prijave u rujnu 2020. zbog nepostojanja osnovane sumnje.
  10. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da su, odlučivši da će djeca živjeti s K.P., vlasti propustile zaštititi djecu od daljnjeg zlostavljanja. Prigovorili su i da Županijski sud u Zagrebu nije naveo relevantne i dostatne razloge za svoju odluku te da je jedan od razloga diskriminirajući. Pozvali su se na članke 3., 8., 13. i 14. Konvencije.

OCJENA SUDA

NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

A. Uvodna napomena

  1. Kako je pojašnjeno u njihovu očitovanju, podnositelji zahtjeva prvenstveno osporavaju presudu Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2018., kojom je naloženo da druga podnositeljica i treći podnositelj žive s K.P. Prema njihovu mišljenju, u navedenoj presudi djeca nisu zaštićena od daljnjeg zlostavljanja. U takvim okolnostima, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 124., 20. ožujka 2018.), Sud smatra najprikladnijim predmet ispitati na temelju članka 8. Konvencije.
  2. Vlada nije osporila da prvi podnositelj zahtjeva ima aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u ime svoje maloljetne djece. S obzirom na to da prvi podnositelj zahtjeva ima roditeljsko pravo u odnosu na svoju djecu, iako ona više ne žive s njim, te da se ovaj predmet odnosi i na pitanja roditeljske skrbi i na navodno zlostavljanje djece, Sud utvrđuje da prvi podnositelj ima aktivnu legitimaciju postupati u njihovo ime (usporedi Petrov i X protiv Rusije, br. 23608/16, stavak 83., 23. listopada 2018.; i R.B. i M. protiv Italije, br. 41382/19, stavak 42., 22. travnja 2021.).

B. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da je prigovor podnositelja zahtjeva o navodnom zlostavljanju djece podnesen prekasno, jer je prvi kazneni postupak okončan 2017. godine, ili preuranjen, jer je drugi kazneni postupak još uvijek u tijeku. Ustvrdila je i da prvi podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva navodne povrede jer osobno nije bio podvrgnut nikakvom zlostavljanju. S obzirom na činjenicu da se, kako je prethodno navedeno, glavna pritužba podnositelja zahtjeva u predmetu odnosi na presudu Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2018. (vidi stavak 11. ove presude), Sud utvrđuje da se ovi prigovori moraju odbaciti.
  2. Vlada je nadalje tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu pretrpjeli značajnu štetu s obzirom na to da se za njih ništa nije promijenilo jer su djeca ostala s majkom. S tim u vezi, Sud podsjeća da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavlja temeljni element obiteljskog života i da domaće mjere koje ometaju takvo uživanje predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno tom odredbom (vidi Strand Lobben i drugi protiv Norveške [VV], br. 37283/13, stavak 202., 10. rujna 2019.). Stoga se ne može reći da pravomoćna sudska presuda kojom je preinačena prvostupanjska odluka na temelju koje su podnositelji zahtjeva već počeli zajedno živjeti te kojom je naloženo da druga podnositeljica i treći podnositelj žive odvojeno od prvog podnositelja nije dovela do značajne štete za njihovo uživanje zajedničkog obiteljskog života. Prema tome, ovaj se prigovor jednako tako mora odbiti.
  3. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

C. Osnovanost

  1. Opća načela o pozitivnim obvezama država u slučajevima kada postoji sumnja na zlostavljanje djece sažeta su u predmetu M. i M. protiv Hrvatske (br. 10161/13, stavci 136. i 164., ECHR 2015 (izvadci)), a opća načela o sporovima o roditeljskoj skrbi sažeta su u predmetu Petrov i X (gore naveden, stavci 98. – 102.).
  2. U ovom predmetu, kako je gore navedeno (vidi stavak 14. ove presude), presuda Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2018. dovela je do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njihova obiteljskog života. Osim toga, podnositelji zahtjeva prigovorili su da je navedena presuda dovela i do propusta države da zaštiti djecu od daljnjeg zlostavljanja od strane K.P., što je dovelo do kršenja pozitivne obveze države na temelju Konvencije. Iako se granice između pozitivnih i negativnih obveza države na temelju Konvencije ne mogu precizno definirati, Sud podsjeća da su primjenjiva načela ipak slična. U oba se konteksta posebice treba uzeti u obzir pravična ravnoteža koju je potrebno uspostaviti između suprotstavljenih interesa, a koja je u svakom slučaju podložna slobodi procjene koju uživa država (vidi, primjerice, Lazoriva protiv Ukrajine, br. 6878/14, stavak 62., 17.travnja 2018.).
  3. Prema svojoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi, kada odlučuje je li odbijanje povjeravanja roditeljske skrbi bilo opravdano na temelju članka 8. stavka 2. Konvencije, Sud treba uzeti u obzir to jesu li, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi koji su navedeni kao opravdanje za poduzetu mjeru relevantni i dostatni. Nedvojbeno, razmatranje onoga što je u najboljem interesu djeteta od presudne je važnosti u svakom predmetu ove vrste (vidi Sahin protiv Njemačke [VV], br. 30943/96, stavak 64., ECHR 2003-VIII; C. protiv Finske, br. 18249/02, stavak 52., 9. svibnja 2006.; i Z.J. protiv Litve, br. 60092/12, stavak 96., 29. travnja 2014.). Prema navodima Odbora Ujedinjenih naroda za prava djeteta, procjena najboljeg interesa djeteta također uključuje ocjenu sigurnosti i integriteta djeteta u danom trenutku, kao i mogućeg budućeg rizika i štete te drugih posljedica odluke za sigurnost djeteta (vidi Opći komentar br. 14 (2013.) o pravu djeteta da se prvenstveno vodi računa o njegovim najboljim interesima (članak 3. stavak 1.), usvojen 29. svibnja 2013., stavci 71. – 74.).
  4. Među strankama nije sporno da je K.P. djecu emocionalno zlostavljala. U gotovo svim vještačenjima u ovom predmetu upozoravalo se na njene neprimjerene metode roditeljskog odgoja. U nalazu od 10. lipnja 2016. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba jasno je navela da njezino ponašanje predstavlja emocionalno zlostavljanje djece (vidi stavak 3. ove presude), što je i ona priznala tijekom kaznenog postupka protiv nje (vidi stavak 3. ove presude), kao i Vlada u svojem očitovanju o predmetu.
  5. Sud smatra da je prethodno navedeno moralo imati veliku težinu u uspostavljanju ravnoteže od strane domaćih sudova koji su odlučivali je li u najboljem interesu djece da žive s K.P. ili s prvim podnositeljem zahtjeva. Međutim, unatoč tome što su bili svjesni situacije u kojoj djeca žive, umjesto da žurno postupaju kako bi zaštitili drugu podnositeljicu i trećeg podnositelja od utvrđenog emocionalnog zlostavljanja, u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi koji je trajao više od tri godine domaći su sudovi u konačnici odlučili da djeca trebaju živjeti s K.P.
  6. Razmatrajući razloge za takvu odluku, Sud primjećuje da se Županijski sud u Zagrebu u svojoj presudi od 4. rujna 2018. godine pozvao, s jedne strane, na napore koje je K.P. pokazala pohađajući tečaj roditeljstva i, s druge strane, na uopćenu izjavu da su mala djeca obično privrženija majci (vidi stavak 6. ove presude). Sud te razloge ne smatra uvjerljivima. Kao prvo, Sud ne vidi kako bi pohađanje tečaja roditeljstva i shvaćanje da njezino prijašnje ponašanje nije bilo primjereno moglo prevagnuti nad brojnim vještačenjima i preporukama nadležnog CZSS-a u kojima se upozoravalo na rizik od daljnjeg emocionalnog zlostavljanja, osobito s obzirom na novi kazneni postupak koji se vodio protiv K.P. u relevantno vrijeme (vidi stavak 9. ove presude). Doista, čini se da se u izjavi Županijskog suda u Zagrebu da mogući rizik od ponavljanja neprimjerenog roditeljskog postupanja štetnog za djecu ne može biti dostatan razlog za promjenu postojećeg uređenja roditeljske skrbi jer je riječ samo o pretpostavci o budućoj mogućnosti (vidi stavak 6. ove presude) jasno zanemaruje zahtjev da se upravo takav budući rizik uzme u obzir pri procjeni najboljeg interesa djeteta (vidi stavak 18. ove presude).
  7. Štoviše, Sudu je vrlo teško prihvatiti izjavu Županijskog suda u Zagrebu da su mala djeca obično privrženija majci, jer se čini da je takva izjava stereotipna i diskriminirajuća prema muškarcima. Štoviše, Sud ne vidi kako bi takva pristrana tvrdnja mogla biti relevantna ili dostatna u okolnostima ovog predmeta, u kojem su djeca izričito izjavila da su podjednako privržena obama roditeljima i da nemaju jasnu želju s kojim bi roditeljem htjela živjeti (vidi stavak 6. ove presude).
  8. Gore navedena razmatranja dovoljna su da Sud zaključi da Županijski sud u Zagrebu nije iznio relevantne i dostatne razloge kojima bi pokazao da je proveo detaljno ispitivanje cjelokupne obiteljske situacije i proveo uravnoteženu i razumnu ocjenu interesa svake osobe vodeći neprestano računa o tome da utvrdi što bi bilo u najboljem interesu djece, kako to zahtijeva članak 8. (usporedi gore navedeni predmet Petrov i X, stavak 112.). Pritom ne samo da je prekoračio široku slobodu procjene koja je dodijeljena državama u pitanjima roditeljske skrbi već je i propustio učinkovito zaštititi drugu podnositeljicu i trećeg podnositelja od mogućeg daljnjeg zlostavljanja.
  9. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

OSTALI PRIGOVORI

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su i na temelju članaka 3., 13. i 14. Konvencije da Županijski sud u Zagrebu nije zaštitio djecu od daljnjeg zlostavljanja, da je dao diskriminirajuće razloge za svoju odluku i da podnositelji nemaju mogućnost podnijeti žalbu jer je njegova presuda odmah postala pravomoćna.
  2. Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoja gore navedena utvrđenja (vidi stavke 22. i 23. ove presude), Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja otvorena u ovom zahtjevu. Stoga smatra da su preostali prigovori podnositelja zahtjeva dopušteni, ali da nije potrebno donijeti posebnu odluku o njima (vidi Centar za pravna istraživanja u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014).

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Prvi podnositelj zahtjeva potraživao je 7.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, a druga podnositeljica i treći podnositelj potraživali su svatko po 20.000,00 eura po toj osnovi. Podnositelji zahtjeva potraživali su i 9.473,25 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada je te iznose smatrala pretjeranima i nepotkrijepljenima.
  3. S obzirom na svoja gore navedena utvrđenja, Sud podnositeljima zahtjeva zajednički dosuđuje iznos od 7.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi im se mogli zaračunati, koji treba uplatiti prvom podnositelju zahtjeva.
  4. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim i zajednički dosuditi iznos od 5.000,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljima zahtjeva, koji treba uplatiti prvom podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
  3. presuđuje da nije potrebno ispitati preostale prigovore;
  4. presuđuje

(a)   da tužena država prvom podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i)   7.500,00 EUR (sedam tisuća petsto eura) zajednički podnositeljima, na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 5.000,00 EUR (pet tisuća eura) zajednički podnositeljima, na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi im se mogli zaračunati;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 19. svibnja 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

             

            Liv Tigerstedt 

Péter Paczolay

         Zamjenica tajnice

Predsjednik

 

PRILOG

 

Br.

Ime podnositelja / podnositeljice zahtjeva

Godina rođenja

Državljanstvo

Prebivalište

1.

H.P.

1977.

hrvatsko

Zagreb

2.

D.P.

2010.

hrvatsko

Zagreb

3.

M.P.

2009.

hrvatsko

Zagreb

_________

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

 ______________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Ureda Zastupnika Republiek Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF H.P. AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 58282/19)

JUDGMENT

STRASBOURG

19 May 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of H.P. and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

 Péter Paczolay, President,
 Alena Poláčková,
 Davor Derenčinović, judges,
and Liv Tigerstedt, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 58282/19) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 6 November 2019 by three Croatian nationals, whose relevant details are listed in the appended table (“the applicants”), and who were represented by Ms S. Bezbradica Jelavić, a lawyer practising in Zagreb;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik;

the decision not to have the applicants’ names disclosed;

the decision to give priority to the application (Rule 41 of the Rules of Court);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 26 April 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns a custody dispute and alleged abuse of the second and third applicants by their mother, K.P. Following the first applicant’s divorce from K.P. in 2014, the couple’s children, the second and third applicants, were ordered to live with their mother, and the first applicant had regular contact rights.

2.  In November 2015, after the police were informed that K.P. was obstructing the children’s contacts with their father and emotionally abusing them, a criminal investigation was opened against her for violation of the children’s rights. In October 2016 K.P. admitted to the charges against her and agreed to seek professional help and enrol in a parenting school in order to postpone the prosecution against her. In July 2017 the charges against K.P. were dismissed because she had fulfilled the aforementioned conditions.

3.  Meanwhile, in 2016 the first applicant instituted court proceedings requesting that the children live with him because K.P. was obstructing their contacts, as well as manipulating and emotionally abusing the children. A multidisciplinary expert report dated 10 June 2016 by the Polyclinic for the Protection of Children in Zagreb concluded that the second and third applicants had been emotionally abused by their mother.

4.  The final report of the relevant social welfare centre (hereinafter: “the SWC”) dated 23 February 2018 noted that both parents had a loving relationship with the children and basic parenting skills. The report stated that, despite her progress through various treatments, K.P. had remained insufficiently self-critical which created a risk of repeated inadequate parenting. K.P.’s behavioural pattern had been observed by the Polyclinic as well as at the children’s school. Since the first applicant demonstrated better upbringings skills, the SWC proposed that the children live with him and maintain contact with their mother. The children’s appointed guardian ad litem agreed with that proposal.

5.  On 30 April 2018 the Zagreb Municipal Court, accepting in full the recommendation of the SWC, ordered that the children immediately move to live with their father, which they did.

6.  On appeal, on 4 September 2018, the Zagreb County Court reversed the first-instance judgment and ordered that the children return to live with their mother. Noting that the latest report of the SWC did not contain any information on abuse of the children, the second-instance court did not accept the SWC’s recommendation. K.P. had attended supportive therapy and counselling, had made notable progress and had become more self-critical about the children’s upbringing and her behaviour towards them. In the court’s opinion, the potential risk of repeated inadequate parenting harmful to the children could not be accepted as the reason to alter the custody decision because it was merely an assumed future possibility. Given that the children had an equally strong emotional bond with both parents and had no strong preference of the parent they wanted to live with, that the mother was extremely motivated to live with her children, and that the symptoms suggesting emotional abuse no longer obtained, there was no indication that the children would be in danger were they to live with their mother, with whom they had lived since birth. In the court’s view, any change in their lives could pose a risk of development of mental health disorders and this was particularly so because the case involved young children, who were normally more attached to their mother.

7.  In October 2018 the second and third applicants returned to live with K.P.

8.  The applicants’ constitutional complaint was dismissed on 9 April 2019, with three out of twelve judges of the Constitutional Court dissenting.

9.  Meanwhile, in November 2018 and March 2019 the relevant SWC filed two fresh criminal complaints against K.P. for inappropriate behaviour towards her children, including physical abuse. The criminal complaints were dismissed by the competent prosecuting authorities in September 2020 for lack of reasonable suspicion.

10.  The applicants complained that, by deciding that the children would live with K.P., the authorities failed to protect them from further abuse. They also complained that the Zagreb County Court failed to put forward relevant and sufficient reasons for its decision and that one of its reasons was discriminatory. They relied on Articles 3, 8, 13 and 14 of the Convention.

THE COURT’S ASSESSMENT

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

  1. Preliminary remark

11.  As clarified in their observations, the applicants are primarily contesting the Zagreb County Court’s judgment of 4 September 2018, which ordered that the second and third applicants live with K.P. In their view, the said judgment failed to protect the children from further abuse. In such circumstances, being the master of the case before it (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 124, 20 March 2018), the Court considers it most appropriate to examine the case under Article 8 of the Convention.

12.  The Government did not contest that the first applicant had standing to lodge an application on behalf of his minor children. Given that the first applicant has parental authority in respect of his children, although they no longer live with him, and that the present case concerns both custody issues and alleged abuse of children, the Court finds that he has standing to act on their behalf (compare Petrov and X v. Russia, no. 23608/16, § 83, 23 October 2018; and R.B. and M. v. Italy, no. 41382/19, § 42, 22 April 2021).

  1. Admissibility

13.  The Government argued that the applicants’ complaint concerning alleged abuse of the children had been belated, because the first set of criminal proceedings had been terminated in 2017, or premature, because the second set of criminal proceedings had still been pending. They also submitted that the first applicant could not claim to be a victim of the alleged violation because he had personally not been subjected to any sort of abuse. In view of the fact that, as stated above, the applicants’ main grievance in the case concerns the Zagreb County Court’s judgment of 4 September 2018 (see paragraph 11 above), the Court finds that these objections must be rejected.

14.  The Government further claimed that the applicants did not suffer any significant disadvantage because nothing had changed for them as the children remained to live with their mother. In this connection, the Court recalls that mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of family life, and that domestic measures hindering such enjoyment amount to an interference with the right protected by this provision (see Strand Lobben and Others v. Norway [GC], no. 37283/13, § 202, 10 September 2019). It can therefore not be said that a final court judgment overturning a first-instance decision according to which the applicants had already began living together and ordering the second and third applicants to live separately from the first applicant did not result in significant disadvantage for their enjoyment of family life together. Consequently, this objection must equally be dismissed.

15.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

16.  General principles concerning the States’ positive obligations in cases of suspected abuse of children have been summarised in M. and M. v. Croatia (no. 10161/13, §§ 136 and 164, ECHR 2015 (extracts)), and those concerning custody disputes in Petrov and X (cited above, §§ 98-102).

17.  In the present case, as stated above (see paragraph 14 above), the Zagreb County Court’s judgment of 4 September 2018 interfered with the applicants’ right to respect for their family life. In addition, the applicants complained that the said judgment also resulted in the failure of the State to protect the children from further abuse by K.P. thus breaching the State’s positive obligation under the Convention. While the boundaries between the State’s positive and negative obligations under the Convention do not lend themselves to precise definition, the Court recalls that the applicable principles are nonetheless similar. In both contexts regard must be had in particular to the fair balance that has to be struck between the competing interests, subject in any event to the margin of appreciation enjoyed by the State (see, for example, Lazoriva v. Ukraine, no. 6878/14, § 62, 17 April 2018).

18.  According to its well-established jurisprudence, in determining whether the refusal of custody was justified under Article 8 § 2 of the Convention, the Court has to consider whether, in the light of the case as a whole, the reasons adduced to justify such a measure were relevant and sufficient. Undoubtedly, consideration of what lies in the best interests of the child is of crucial importance in every case of this kind (see Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, § 64, ECHR 2003VIII; C. v. Finland, no. 18249/02, § 52, 9 May 2006; and Z.J. v. Lithuania, no. 60092/12, § 96, 29 April 2014). According to the United Nations Committee on the Rights of the Child, assessing the best interest of the child also includes the safety and integrity of the child at the current time, as well as the possibility of future risk and harm and other consequences of the decision for the child’s safety (see General Comment No. 14 (2013) on the right of the child to have his or her best interests taken as a primary consideration (Art. 3, para. 1), adopted on 29 May 2013, paragraphs 71-74).

19.  It is not disputed between the parties that the children had been emotionally abused by K.P. Virtually all expert opinions in the present case warned about her inadequate parenting methods. The report of 10 June 2016 by the Polyclinic for the Protection of Children in Zagreb clearly stated that her behaviour amounted to emotional abuse of the children (see paragraph 3 above), which she also admitted during the criminal proceedings against her (see paragraph 3 above), as did the Government in their observations on the case.

20.  The Court considers that the foregoing must have weighed heavily in the balance of the domestic courts deciding whether it was in the best interest of the children to live with K.P. or the first applicant. However, despite being aware of the situation the children were living in, instead of acting expeditiously in protecting the second and third applicants from the established emotional abuse, in custody proceedings which lasted for over three years, the domestic courts ultimately decided that the children should live with K.P.

21.  Turning to the reasons for such a decision, the Court notes that the Zagreb County Court in its judgment of 4 September 2018 referred to, on the one hand, K.P.’s shown efforts in attending parenting classes and, on the other, a generalised statement that young children were usually more attached to their mother (see paragraph 6 above). The Court does not find these reasons convincing. Firstly, it does not see how attending parenting classes and understanding that her previous conduct had not been appropriate could override the numerous expert opinions and recommendations by the relevant SWC warning about the risk of further emotional abuse, in particular given the fresh criminal proceedings which had been pending against K.P. at the material time (see paragraph 9 above). Indeed, the Zagreb County Court’s statement that the potential risk of repeated inadequate parenting harmful to the children could not be sufficient reason to alter an existing custody arrangement because it was merely an assumed future possibility (see paragraph 6 above) seems to be in clear disregard of the requirement to precisely take such future risk into account in assessing the best interests of the child (see paragraph 18 above).

22.  What is more, the Court has serious difficulties in accepting the Zagreb County Court’s statement that young children are usually more attached to their mother, as it appears to be stereotyping and discriminatory towards men. Moreover, the Court cannot see how such a biased argument could be relevant or sufficient in the circumstances of the present case, where the children expressly stated that they were equally attached to both parents and had no clear preference which parent they wanted to live with (see paragraph 6 above).

23.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the Zagreb County Court failed to put forward relevant and sufficient reasons to show that it had conducted an in-depth examination of the entire family situation and made a balanced and reasonable assessment of the respective interests of each person, exercising a constant concern for determining what would be in the best interests of the children, as required by Article 8 (compare Petrov and X, cited above, § 112). In doing so, it not only overstepped the wide margin of appreciation afforded to the States in custody matters, but also failed to efficiently protect the second and third applicants from further potential abuse.

24.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

OTHER COMPLAINTS

25.  The applicants also complained under Articles 3, 13 and 14 of the Convention that the Zagreb County Court failed to protect the children from further abuse, that it gave discriminatory reasons for its decision and that the applicants had no possibility of appeal because its judgment had immediately become final.

26.  Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties, and its findings above (see paragraphs 22 and 23 above), the Court considers that it has examined the main legal questions raised in the present application. It thus considers that the applicants’ remaining complaints are admissible but that there is no need to give a separate ruling on them (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

27.  The first applicant claimed 7,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage and the second and third applicants claimed EUR 20,000 each under that head. The applicants also claimed EUR 9,473,25 in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

28.  The Government found those amounts excessive and unsubstantiated.

29.  In view of the findings above, the Court awards the applicants, jointly, EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them, to be paid to the first applicant.

30.  Having regard to the documents in its possession, the Court also considers it reasonable to award the applicants, jointly, EUR 5,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicants, to be paid to the first applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to examine the remaining complaints;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay to the first applicant, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros) jointly to the applicants, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros) jointly to the applicants, plus any tax that may be chargeable to them, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 May 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Liv Tigerstedt                              Péter Paczolay
 Deputy Registrar                          President

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde