Davidović protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
46198/18
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
04.03.2025
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Tematske ključne reči
najbolji interes deteta
poštovanje porodičnog života
postupak izvršenja
starateljstvo
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.4 Porodični život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predstavka se odnosi na odloženo izvršenje pravnosnažne presude donete u korist podnositelјke u postupku za određivanje staratelјstva nad detetom.

Podnositelјka i Ž.A. imaju jedno dete, rođeno 23. novembra 2011. godine. Dana 25. marta 2013. godine, nakon razdvajanja od Ž.A., podnositelјki je dodelјeno staratelјstvo nad njihovim detetom (koje je u to vreme bilo staro godinu dana i četiri meseca). Ta presuda je postala pravnosnažna 10. jula 2013. godine. Dana 18. novembra 2013. godine, Prvostepeni sud u Požarevcu - Sudska jedinica u Žagubici je izdao nalog za izvršenje gore navedene presude. Prvostepeni sud je 26. februara i 14. marta 2014. godine naložio Ž.A. da dođe do Centra za socijalni rad i preda dete podnositelјki. Prema zapisniku Prvostepenog suda od 11. marta 2014. godine, izvršenje presude nije bilo moguće jer spisi predmeta nisu bili dostupni. Izvršenje presude je stoga odloženo za 2. april 2014. godine. Taj pokušaj izvršenja presude je takođe bio neuspešan, jer Ž.A. nije bio propisno pozvan. Prvostepeni sud je zakazao novi datum za izvršenje presude, tj. 22. april 2014. godine, koje će se sprovesti u domu Ž.A. u prisustvu psihologa Centra, a uz pomoć policije. Na zakazani datum dete nije bilo moguće naći u prostorijama doma Ž.A. Isti niz okolnosti se dogodio i tokom naknadnih pokušaja izvršenja presude 22. maja i 15. jula 2014. godine. 7. Dana 21. jula 2014. godine Prvostepeni sud je Ž.A. izrekao kaznu zatvora dok ne postupi po nalogu za izvršenje presude. Dotični je izdržavanje kazne započeo tek 5. marta 2015. godine. Usledilo je još nekoliko bezuspešnih pokušaja preuzimanja detata. Dana 14. novembra 2017. godine izvršenje presude je konačno sprovedeno.

Ustavni sud je 25. januara 2018. godine utvrdio povredu prava podnositelјke na poštovanje porodičnog života, ali joj nije dosudio bilo kakvu naknadu na ime nematerijalne štete, ocenivši da utvrđivanje povrede predstavlјa dovolјno obeštećenje, s obzirom na to da joj je prethodno dosuđen iznos od EUR 500 na ime prekomerne dužine trajanja postupka izvršenja.

Podnositelјka se prituživala, na osnovu člana 8. Konvencije, na kašnjenje u izvršenju predmetne pravosnažne presude usled čega je bila sprečena da viđa svoje dete više od četiri godine, a naročito na odluku Ustavnog suda da joj ne dodeli naknadu.

Sud zaklјučuje da su srpske vlasti propustile da preduzmu sve neophodne korake, koji su se razumno mogli očekivati u datim okolnostima, da obezbede efektivno uživanje roditelјskih prava

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ ДАВИДОВИЋ против СРБИЈЕ

(Представка број 46198/18)

ПРЕСУДА 

СТРАЗБУР

04. март 2025. године

Ова пресуда је правноснажна, али може бити предмет редакцијске измене.

У предмету Давидовић против Србије,

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Одбора у саставу:

Peeter Roosma, председник,
Diana Kovatcheva,
Матеја Ђуровић, судије,
и Olga Chernishova, заменицa секретара Одељења,

Имајући у виду:

представку (број 46198/18) против Републике Србије коју је 21. септембра 2018. године, према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“), Суду поднела држављанка Србије, госпођа Санела Давидовић (у даљем тексту: „подноситељка“), рођена 1991. године и који живи у Жагубици, а коју је заступала госпођа Тасић, адвокатица из Лесковца; одлуку да се о приговору у вези са родитељским правима подноситељке обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту:

„Влада“), коју заступа њена заступница, госпођа З. Јадријевић Младар; Запажања страна у спору;

одлуку да одбаци приговор Владе на разматрање представке од стране Већа;

Након већања на затвореној седници одржаној 4. фебруара 2025. године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

 

ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

  1. Представка се односи на одложено извршење правноснажне пресуде донете у корист подноситељке у поступку за одређивање старатељства над децом.
  2. Подноситељка и Ж.А. имају једно дете, рођено 23. новембра 2011. године.
  3. Дана 25. марта 2013. године, након раздвајања од Ж.А., подноситељки је додељено старатељство над њиховим дететом (које је у то време било старо годину дана и четири месеца). Та пресуда је постала правноснажна 10. јула 2013. године.
  4. Дана 18. новембра 2013. године, Првостепени суд у Пожаревцу - Судска јединица у Жагубици (у даљем тексту: „Првостепени суд“) је издао налог за извршење горе наведене пресуде.
  5. Првостепени суд је 26. фебруара и 14. марта 2014. године наложио Ж.А. да дође до Центра за социјални рад (у даљем тексту: „Центар“) и преда дете подноситељки. Према записнику Првостепеног суда од 11. марта 2014. године, извршење пресуде није било могуће јер списи предмета нису били доступни. Извршење пресуде је стога одложено за 2. април 2014. године. Тај покушај извршења пресуде је такође био неуспешан, јер Ж.А. није био прописно позван.
  6. Дана 2. априла 2014. године, Првостепени суд је заказао нови датум за извршење пресуде, тј. 22. април 2014. године, које ће се спровести у дому Ж.А. у присуству психолога Центра, а уз помоћ полиције. На заказани датум дете није било могуће наћи у просторијама дома Ж.А. Исти низ околности се догодио и током накнадних покушаја извршења пресуде 22. маја и 15. јула 2014. године. 7.  Дана 21. јула 2014. године Првостепени суд је Ж.А. изрекао казну затвора док не поступи по налогу за извршење пресуде. Дотични је издржавање казне започео тек 5. марта 2015. године.
  7. Накнадни покушаји извршења 24. марта, 21. априла и 10. септембра 2015. године су били неуспешни, јер су баба и деда детета побегли са дететом, упркос новчаној казни која је изречена деди детета 3. априла 2015. године.
  8. Дана 5. новембра 2015. године, Првостепени суд је подноситељки досудио износ од 500 евра (EUR) на име прекомерне дужине извршења и наложио да се поступак убрза.
  9. Након још једног неуспелог покушаја извршења пресуде 24. децембра 2015. године, Центар је поднео извештај Првостепеном суду у коме се наводи да одузимање детета не би било у његовом најбољем интересу. На основу тог извештаја, Првостепени суд је 14. марта 2016. године обуставио поступак извршења.
  10. Дана 12. априла 2017. године, на захтев подноситељке, наложено је даље извршење у коме је Ж.А. дат рок од три дана да добровољно преда дете. Након што је Ж.А. одбио да поступи по налогу за извршење, Центар је поднео извештај Првостепеном суду у коме се наводи да је одузимање детета најпогоднији начин извршења пресуде.
  11. Дана 14. новембра 2017. године извршење пресуде је коначно спроведено.
  12. Уставни суд је 25. јануара 2018. године утврдио повреду права подноситељке на поштовање породичног живота, али јој није досудио било какву накнаду на име нематеријалне штете, оценивши да утврђивање повреде представља довољно обештећење, с обзиром на то да јој је претходно досуђен износ од EUR 500 на име прекомерне дужине трајања поступка извршења (видети став 9 горе). Он је утврдио да је у време подношења уставне жалбе пресуда о старатељству била неизвршена две године и месец дана. У том периоду, Првостепени суд је у два наврата наложио Ж.А. да преда дете, док је у шест наврата безуспешно покушао да му одузме дете уз помоћ полиције и психолога. Првостепени суд је такође одредио притвор Ж.А., али је он тек после осам месеци почео да издржава казну (видети став 7 горе), док је деда детета новчано кажњен само једном, при чему та казна није наплаћена. Упркос чињеници да је током целог процеса Ж.А. показивао неспремност за сарадњу кроз бекство са дететом, суд није применио сва расположива средства извршења предвиђена чланом 228. став 1. Закона о извршењу из 2011. године, нити је полиција предузела мере принуде према Ж.А. или трећим лицима која су ометала извршење, нити је обавестила тужилаштво у складу са чланом 231. став 3. Закона. Уставни суд је закључио да су неефективним поступањем извршног суда повређена родитељска права подноситељке представке у релевантном периоду.
  13. Подноситељка се притуживала, на основу члана 8. Конвенције, на кашњење у извршењу предметне правоснажне пресуде услед чега је била спречена да виђа своје дете више од четири године, а нарочито на одлуку Уставног суда да јој не додели накнаду.

ОЦЕНА СУДА

I. ДОПУШТЕНОСТ

Статус жртве подноситељке 

  1. Влада је навела да, с обзиром на одлуку Уставног суда, подноситељка више не може да тврди да је жртва, с обзиром на чињеницу да је повреда родитељског права подноситељке већ била утврђена и да је већ примила износ од EUR 500 на име прекомерне дужине извршења (видети став 13 горе).
  2. Суд примећује да је Уставни суд признао повреду права подноситељке. Међутим, Уставни суд је одбацио захтев подноситељке за накнаду нематеријалне штете, сматрајући да сȃмо утврђивање повреде представља довољно обештећење, имајући у виду да јој је претходно досуђен износ од EUR 500 на име прекомерне дужине извршења. Чак и ако се у обзир узме износ који је досуђен због прекомерне дужине извршења у контексту повреде родитељског права (видети став 9 горе), износ одштете досуђен на домаћем нивоу не може се сматрати одговарајућим нити довољним да се уклони статус жртве подноситељке, јер је знатно нижи од оног који је Суд генерално досуђивао у другим сличним предметима против Србије (видети, на пример, Кривошеј против Србије, број 42559/08, став 65, од 13. априла 2010. године; Миловановић против Србије, број 56065/10, ст. 96-99 и став 141, од 8. октобра 2019. године; и Попадић против Србије, број 7833/12, став 106, од 20. септембра 2022. године).
  3. Суд стога одбацује приговор Владе и сматра да подноситељка и даље може тврдити да је жртва у смислу члана 34. Конвенције. Суд даље констатује да притужба подноситељке није очигледно неоснована у смислу члана 35. став 3(а) Конвенције нити недопуштена по било ком другом основу. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

II. ОСНОВАНОСТ

  1. Општа начела којима се потврђују позитивне обавезе јавних власти својствене ефективном „поштовању“ породичног живота, према члану 8. Конвенције, сажета су у пресуди В.А.М. против Србије (број 39177/05, ст. 130-35, од 13. марта 2007. године).
  2. Уставни суд је у предметном случају већ утврдио да су домаћи органи извршили повреду родитељских права подноситељке (видети став 13 горе). Суд нема разлога да се не сложи са том проценом.
  3. Узимајући у обзир горе наведено, Суд закључује да су српске власти пропустиле да предузму све неопходне кораке, који су се разумно могли очекивати у датим околностима, да обезбеде ефективно уживање родитељских права подноситељки. Сходно томе, дошло је до кршења члана 8. Конвенције.

ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подноситељка је тражила износ од 4,500 евра (EUR) на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету.
  2. Влада је оспорила овај захтев.
  3. Имајући у виду природу повреде утврђене у предметном случају, узимајући у обзир износ досуђен на домаћем нивоу и дајући своју процену на правичној основи, како се захтева чланом 41. Конвенције, Суд додељује подноситељки износ од EUR 4.000 на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету, као и било који порез који се може наплатити на тај износ.
  4. Подноситељка је такође тражила износ од EUR 500 на име трошкова и издатака насталих пред домаћим судовима и пред Судом.
  5. Влада је навела да је тражени износ на име трошкова и издатака непоткрепљен доказима.
  6. Према пракси Суда, подноситељка има право на повраћај трошкова и издатака само у оној мери у којој је доказано да су стварно и нужно настали и да су разумни у погледу њиховог износа. У предметном случају, пошто подноситељка није доставила било какве доказе (рачуне или фактуре) у прилог својих потраживања у погледу трошкова и издатака, тај део њеног захтева се одбацује услед недостатка поткрепљења доказима.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

  1. Проглашава представку допуштеном;

  2. Утврђује да је дошло до повреде члана 8. став 1. Конвенције;

  3. Утврђује

(a) да Тужена држава треба да подноситељки исплати, у року од три месеца, износ од EUR 4.000 (четири хиљаде евра), заједно са било каквим порезом који се може наплатити, на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету, који ће бити конвертован у валуту Тужене државе по стопи која се примењује на дан исплате;

(b) да, по истеку горе наведена три месеца до исплате, треба исплатити обичну камату на горе наведени износ по стопи која је једнака најнижој каматној стопи Европске централе банке уз додатак од три процентна поена;

  1. Одбацује преостали део захтева подноситељке за правичним задовољењем.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 4. марта 2025. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

             

         Olga Chernishova

Peeter Roosma

       заменица секретара

председник

____________

превод пресуде преузет са сајта Заступника Србије пред ЕСЉП

 

 

THIRD SECTION

CASE OF DAVIDOVIĆ v. SERBIA

(Application no. 46198/18)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 March 2025

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Davidović v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Committee composed of:

 Peeter Roosma, President,
 Diana Kovatcheva,
 Mateja Đurović, judges,
and Olga Chernishova, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 46198/18) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 21 September 2018 by a Serbian national, Ms Sanela Davidović (“the applicant”), who was born in 1991, lives in Žagubica and was represented by Ms Tasić, a lawyer practising in Leskovac;

the decision to give notice of the complaint concerning the applicant’s parental rights to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar;

the parties’ observations;

the decision to dismiss the Government’s objection to examination of the application by a Committee;

Having deliberated in private on 4 February 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns the delayed enforcement of a final judgment made in the applicant’s favour in child custody proceedings.

2.  The applicant and Ž.A. had a child, who was born on 23 November 2011.

3.  On 25 March 2013, after separating from Ž.A., the applicant was awarded custody of their child (aged one year and four months at the time). That judgment became final on 10 July 2013.

4.  On 18 November 2013 the Žagubica court unit of the Požarevac Court of First Instance (hereinafter “the Court of First Instance”) issued an order for the enforcement of the above-mentioned judgment.

5.  On 26 February and 14 March 2014 the Court of First Instance ordered Ž.A. to appear in the Centre for Social Work (hereinafter “the Centre”) and hand over the child to the applicant. According to minutes of the Court of First Instance dated 11 March 2014, enforcement of the judgment was not possible because the case file was not available. Enforcement of the judgment was therefore postponed to 2 April 2014. That attempt at enforcement was also unsuccessful, because Ž.A. had not been properly summoned.

6.  On 2 April 2014 the Court of First Instance scheduled a new date for enforcement, namely 22 April 2014, to take place at Ž.A.’s home in the presence of a psychologist from the Centre, with the assistance of the police. On the appointed day the child could not be found on the premises of Ž.A.’s home. The same set of circumstances occurred during subsequent attempts at enforcement on 22 May and 15 July 2014.

7.  On 21 July 2014 the Court of First Instance ordered Ž.A.’s imprisonment until he had complied with the enforcement order. He did not begin serving the sentence until 5 March 2015.

8.  Subsequent attempts at enforcement on 24 March, 21 April and 10 September 2015 were unsuccessful, because the child’s grandparents had absconded with the child, despite a fine being imposed on the child’s grandfather on 3 April 2015.

9.  On 5 November 2015 the Court of First Instance awarded the applicant 500 euros (EUR) in respect of the excessive length of the enforcement and ordered the proceedings to be expedited.

10.  After yet another failed attempt at enforcement on 24 December 2015, the Centre submitted a report to the Court of First Instance, stating that to proceed with the enforcement by seizing the child would not be in his best interests. On the basis of that report, on 14 March 2016 the Court of First Instance suspended the enforcement proceedings.

11.  On 12 April 2017, upon the applicant’s request, a further enforcement was ordered in which Ž.A. was given a three-day period in which to voluntarily hand over the child. After Ž.A. had failed to comply with the enforcement order, the Centre submitted a report to the Court of First Instance, stating that the taking of the child was the most suitable method of enforcement.

12.  On 14 November 2017 the enforcement was finally carried out.

13.  On 25 January 2018 the Constitutional Court found a violation of the applicant’s right to respect for family life but did not award her any compensation for non-pecuniary damage, ruling that the finding of the violation represented sufficient redress, having regard to the fact that she had previously been awarded EUR 500 in respect of the excessive length of the enforcement (see paragraph 9 above). It found that at the time that the constitutional appeal was lodged, the custody judgment had been unenforced for two years and one month. During that period, the Court of First Instance had ordered Ž.A. to hand over the child twice and had unsuccessfully attempted to take the child from him on six occasions with assistance from the police and a psychologist. The Court of First Instance ordered Ž.A.’s imprisonment but he only began serving his sentence after a delay of eight months (see paragraph 7 above), whereas the child’s grandfather was fined only once, and that fine was not collected. Despite the fact that throughout the process Ž.A. demonstrated an unwillingness to cooperate by absconding with the child, the court did not apply all the available means of enforcement provided for in Article 228 § 1 of the Law on Enforcement of 2011, nor did the police take coercive measures against Ž.A. or third parties who had hindered the enforcement or even notify the prosecutor’s office accordingly, as required by Article 231 § 3 of the Law. The Constitutional Court concluded that the ineffective conduct of the enforcement court had violated the applicant’s parental rights during the relevant period.

14.  The applicant complained under Article 8 of the Convention about  the delay in the enforcement of the final judgment in question which had prevented her from seeing her child for more than four years and, in particular, about the Constitutional Court’s decision not to award her compensation.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. Admissibility

The applicant’s victim status

15.  The Government submitted that, in view of the Constitutional Court’s decision, the applicant could no longer claim to be a victim, having regard to the fact that the violation of the applicant’s parental rights had already been established and that she had already received the amount of EUR 500 in respect of the excessive length of the enforcement (see paragraph 13 above).

16.  The Court observes that the Constitutional Court acknowledged a violation of the applicant’s rights. However, the Constitutional Court dismissed the applicant’s request for compensation in respect of non-pecuniary damage, holding that the finding of the violation represented sufficient redress, bearing in mind that she had previously been awarded EUR 500 in respect of the excessive length of the enforcement. Even taking into consideration the amount awarded on account of the excessive length of enforcement in the context of the violation of parental rights (see paragraph 9 above), the amount of compensation awarded at domestic level cannot be considered appropriate and sufficient to remove the applicant’s victim status because it is significantly lower than that generally awarded by the Court in other similar cases brought against Serbia (see, for example, Krivošej v. Serbia, no. 42559/08, § 65, 13 April 2010; Milovanović v. Serbia, no. 56065/10, §§ 96-99 and 141, 8 October 2019; and Popadić v. Serbia, no. 7833/12, § 106, 20 September 2022).

17.  The Court therefore dismisses the Government’s objection and considers that the applicant may still claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention. It further notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

18.  The general principles confirming positive obligations of public authorities inherent in effective “respect” for family life, under Article 8 of the Convention, have been summarised in V.A.M. v. Serbia (no. 39177/05, §§ 130-35, 13 March 2007)).

19.  In the present case the Constitutional Court has already found that the domestic authorities had violated the applicant’s parental rights (see paragraph 13 above). The Court has no reason to disagree with that assessment.

20.  Regard being had to the above, the Court concludes that the Serbian authorities failed to take all necessary steps that could reasonably be expected in the given circumstances to ensure effective enjoyment by the applicant of her parental rights. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

21.  The applicant claimed 4,500 euros (EUR) in respect of the non-pecuniary damage suffered.

22.  The Government contested that claim.

23.  Given the nature of the violation found in the present case, taking into account the award made at the domestic level and making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

24.  The applicant also claimed EUR 500 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court, respectively.

25.  The Government submitted that the amount claimed in respect of costs and expenses was unsubstantiated.

26.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, as the applicant failed to submit any evidence (bills or invoices) in support of her claims for costs and expenses incurred, that part of her claim is rejected for lack of substantiation.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, which is to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 March 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Olga Chernishova              Peeter Roosma
 Deputy Registrar                President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti