Miklić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
42613/19
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
18.03.2025
Članovi
5
5-1
Kršenje
5
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
Tematske ključne reči
posedovanje, proizvodnja i promet narkotika
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode
lišenje slobode
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2.7 Pritvor
1.5.2.16 Vreme trajanja pritvora
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na zakonitost pritvora podnosioca predstavke.

Dana 22. aprila 2018. godine, policijski službenici su zatekli podnosioca predstavke u posedu približno 23 kilograma marihuane, upakovane u više pojedinačnih paketa, kao i tri mobilna telefona i papir sa adresama. Istog dana je lišen slobode i protiv njega je podneta krivična prijava zbog neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Dana 30. maja 2018. godine nadležno tužilaštvo je podiglo optužnicu. Od 24. aprila 2018. godine, nacionalni pravosudni organi su doneli rešenje o određivanju pritvora prema podnosiocu predstavke, koji je povremeno produžavan, zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog dela, s obzirom na to da je lice ranije više puta osuđivano za krivična dela slične prirode.

Prema članu 131, stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, od trenutka podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude, sud ne određuje unapred trajanje pritvora, već je u obavezi da svaka dva meseca proverava da li i dalje postoje zakonski uslovi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru, te donosi rešenje o produženju ili ukidanju pritvora.

Jedno takvo rešenje o produženju pritvora doneto je 26. oktobra 2018. godine i postalo je pravosnažno 5. novembra 2018. godine. Podnosilac predstavke je dana 15. februara 2019. godine podneo zahtev za ukidanje pritvora, navodeći da sud nije u zakonskom roku (dva meseca od poslednjeg pravosnažnog rešenja) ispitao da li i dalje postoje uslovi za pritvor i da li je isti trebalo da bude produžen ili ukinut. Dana 20. februara 2019. godine, Opštinski sud u Rijeci održao je ročište i doneo rešenje kojim je pritvor podnosiocu predstavke produžen, obrazlažući da i dalje postoje razlozi za pritvor. Sud je naveo da je rok iz člana 131. stav 3. Zakona o krivičnom postupku instruktivan, te da njegovo prekoračenje samo po sebi ne vodi automatskom ukidanju pritvora, ukoliko su razlozi za pritvor i dalje prisutni. Pritom je uzeto u obzir da je reč o teškom krivičnom delu, visini zaprećene kazne, ranijim osudama okrivljenog, kao i činjenica da je u pritvoru već proveo deset meseci. Podnosilac je dana 25. februara 2019. godine izjavio žalbu protiv tog rešenja, ali je Županijski sud u Rijeci dana 4. marta 2019. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Sud je ocenio da član 131. stav 3. ima za cilj da obezbedi redovnu kontrolu zakonskih osnova za dalji pritvor, te da su u konkretnom slučaju ti uslovi i dalje postojali. Dana 3. maja 2019. godine, Opštinski sud u Rijeci je ponovo ispitao i produžio pritvor. Dana 18. juna 2019. godine, podnosilac je osuđen prvostepenom presudom na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a istog dana mu je pritvor produžen. Dana 24. juna 2019. godine, okrivljeni je zatražio da otpočne sa izdržavanjem kazne pre pravosnažnosti presude, što mu je odobreno. Presuda je postala pravosnažna dana 23. oktobra 2019. godine.
U međuvremenu, podnosilac predstavke je podneo ustavnu tužbu protiv rešenja Županijskog suda od 4. marta 2019. godine, tvrdeći da je njegovo zadržavanje u pritvoru nakon 5. januara 2019. godine bilo nezakonito, jer nadležni sud nije izvršio dvomesečnu zakonsku kontrolu opravdanosti dalje primene mere pritvora.

Ustavni sud je dana 29. juna 2019. godine, većinom glasova (9 prema 2), odbio ustavnu tužbu kao neosnovanu. Ustavni sud je zaključio da je prekoračenje dvomesečnog roka za preispitivanje (koje je u ovom slučaju iznosilo mesec i deset dana) bilo neodmereno, ali da nije dovelo do stanja pravne nesigurnosti koje bi opravdalo ocenu o nezakonitosti pritvora.

Evropski sud za ljudska prava je, suprotno tome, ocenio da u domaćem pravnom sistemu ne postoje dovoljne garancije da se spreči proizvoljno produžavanje pritvora, jer sudska praksa koja dvomesečni rok tumači kao isključivo instruktivan ne postavlja jasan prag prekoračenja. Sud je istakao da takva praksa ne tretira pravo na slobodu sa dužnom ozbiljnošću.

Shodno navedenom, Sud je utvrdio da je pritvor podnosioca predstavke u periodu od 5. januara 2019. do 20. februara 2019. godine bio proizvoljan i stoga nezakonit u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

U vezi sa prigovorom da nije obezbeđena delotvorna sudska kontrola pritvora, Sud je zaključio da je taj prigovor dopušten u smislu člana 5. stav 4. Konvencije, ali nije našao za shodno da ga posebno ispituje, jer je već utvrđena povreda člana 5. stav 1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET MIKLIĆ protiv HRVATSKE

 (Zahtjev br. 42613/19)

PRESUDA 

STRASBOURG

18. ožujka 2025.

Ova presuda je konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

 

U predmetu Miklić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Gediminas Sagatys, predsjednik,
Davor Derenčinović,
Juha Lavapuro, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 42613/19) protiv Republike Hrvatske koji je 2. kolovoza 2019. Sudu podnio, na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“), hrvatski državljanin, g. Krunoslav Miklić („podnositelj zahtjeva“), koji je rođen 1982. godine, živi u Zagrebu, te kojeg zastupa g. G. Marjanović, odvjetnik u Rijeci;

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“), koju zastupa njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o navedenom zahtjevu;

očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. veljače 2025., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Predmet se odnosi na zakonitost istražnog zatvora podnositelja zahtjeva.
  2. Dana 22. travnja 2018. policija je zatekla podnositelja zahtjeva u posjedu gotovo 23 kilograma marihuane pakirane u pojedinačne pakete, tri mobitela i papir s adresama. Uhićen je i protiv njega je podnesena kaznena prijava zbog neovlaštene proizvodnje i prometa drogama. Protiv podnositelja zahtjeva je 30. svibnja 2018. godine podignuta optužnica.
  3. S početkom od dana 24. travnja 2018. godine, nacionalna pravosudna tijela odredila su, a potom i povremeno produžavala istražni zatvor podnositelju zahtjeva u vezi s kaznenim postupkom koji se vodio protiv istog, zbog opasnosti od ponavljanja djela (podnositelj zahtjeva je prethodno u više navrata osuđivan na kaznu zatvora za kaznena djela slične prirode).
  4. Prema odredbama članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, od podnošenja optužnice nadležnom sudu do donošenja prvostupanjske presude, sud ne određuje trajanje istražnog zatvora, već svaka dva mjeseca ispituje postoje li zakonski uvjeti za [daljnju primjenu] istražnog zatvora, te treba li istražni zatvor [rješenjem] produljiti ili ukinuti.
  5. Jedno takvo rješenje na temelju kojeg se podnositelju zahtjeva produljuje istražni zatvor doneseno je 26. listopada 2018., a postalo je pravomoćno 5. studenog 2018. godine.
  6. Dana 15. veljače 2019. godine podnositelj zahtjeva je zatražio da mu se ukine istražni zatvor tvrdeći kako sud nije ispitao, dva mjeseca nakon što je prethodno rješenje o produljenju istražnog zatvora postalo pravomoćno, je li primjena istražnog zatvora i dalje opravdana te nije odlučio o produljenju ili ukidanju istražnog zatvora.
  7. Dana 20. veljače 2019. godine Općinski sud u Rijeci održao je ročište na kojemu je odlučeno da je podnositelju zahtjeva potrebno produljiti istražni zatvor, s obzirom na to da je utvrđeno kako i dalje postoje razlozi za produljenje istražnog zatvora. Obrazloženo je kako je vremenski rok od dva mjeseca naveden u članku 131. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske instruktivan te kako nepridržavanje tog roka ne može rezultirati ukidanjem istražnog zatvora ako i dalje postoje razlozi za istražni zatvor. Sud je također smatrao kako nepoštivanje vremenskog roka od dva mjeseca za preispitivanje osnovanosti istražnog zatvora, u slučaju podnositelja zahtjeva, nije dovelo do nerazmjernosti propisane mjere, s obzirom na težinu djela, moguću kaznu, činjenicu da je podnositelj zahtjeva prethodno u više navrata osuđivan za kaznena djela slične prirode, okolnost da je do tog trenutka u istražnom zatvoru proveo deset mjeseci, te da nije ni osporio postojanje zakonskih uvjeta za produljenje njegovog istražnog zatvora.
  8. Protiv tog rješenja podnositelj zahtjeva je 25. veljače 2019. godine uložio žalbu koju je Županijski sud u Rijeci 4. ožujka 2019. odbio, ističući kako je svrha članka 131. stavka 3. redovita kontrola postojanja zakonskih uvjeta  za [daljnju primjenu] istražnog zatvora, koji u slučaju podnositelja zahtjeva nedvojbeno i dalje postoje.
  9. Općinski sud u Rijeci naknadno je preispitao i produljio istražni zatvor podnositelju zahtjeva rješenjem od 3. svibnja 2019. godine.
  10. Podnositelj zahtjeva je prvostupanjskom presudom od 18. lipnja 2019. godine osuđen na četiri godine zatvora, a sud mu je isti dan preispitao i produljio istražni zatvor. Podnositelj zahtjeva je 24. lipnja 2019. godine zatražio početak izdržavanja kazne zatvora prije pravomoćnosti presude, što mu je i odobreno. Prvostupanjska presuda postala je pravomoćna 23. listopada 2019. godine.
  11. U međuvremenu, podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2019. godine (vidi stavak 8. ove presude), tvrdeći da je propust da se ispita postoje li i dalje zakonski razlozi za njegov istražni zatvor dva mjeseca nakon pravomoćnosti rješenja od 5. studenog 2018. godine o produljenju istražnog zatvora, učinio istražni zatvor koji je izdržavao nakon 5. siječnja 2019. protuzakonitim.
  12. Dana 29. lipnja 2019. godine, Ustavni sud je s devet glasova za i dva protiv odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu.
  13. Ustavni sud je istaknuo sljedeće: (i) istražni zatvor nakon podnošenja optužnice može trajati do pravomoćnosti prvostupanjske presude, a za konkretno kazneno djelo posjedovanja droge u trajanju od najduže dvije godine do donošenja takve presude; (ii) nakon podnošenja optužnice nije određeno trajanje istražnog zatvora, već je svrha preispitivanja svaka dva mjeseca bila redovito ispitivanje zakonitosti produljenja istražnog zatvora; (iii) u skladu s dugotrajnom sudskom praksom Vrhovnog suda, vremenski rok od dva mjeseca bio je instruktivan te prekoračenje tog roka ne jamči oslobođenje; (iv) podnositelj zahtjeva se tijekom spornog razdoblja nalazio u istražnom zatvoru na temelju rješenja od 26. listopada 2018. godine u kojem su jasno navedene osnove za njegov istražni zatvor te protiv kojeg podnositelj zahtjeva nije podnio žalbu; (v) podnositelj zahtjeva iskoristio je drugu zakonsku mjeru (propisanu člankom 128. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske) i predložio da mu se ukine istražni zatvor, zbog čega su sudovi preispitali osnovanost njegovog istražnog zatvora po brzom postupku, i (vi) podnositelj zahtjeva nije osporio zakonske uvjete svog istražnog zatvora, već je zatražio da se on ukine isključivo zato što je vremenski rok od dva mjeseca za preispitivanje istekao. Ustavni sud je zaključio da prekoračenjem dvomjesečnog roka za preispitivanje osnovanosti istražnog zatvora, koji je prekoračen za jedan mjesec i deset dana, podnositelj zahtjeva nije doveden u stanje neizvjesnosti u pogledu razloga i trajanja njegovog istražnog zatvora.
  14. Ustavni sud je nadalje istaknuo kako, osim zakonom predviđenog preispitivanja svaka dva mjeseca, na temelju članka 128. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, okrivljenici imaju neograničeno pravo podnositi prijedloge za ukidanje istražnog zatvora. Podnositelj zahtjeva je to pravo iskoristio dana 15. veljače 2019. godine, a već 20. veljače 2019. nadležni je sud održao ročište i potvrdio da i dalje postoje zakonski razlozi za njegov istražni zatvor. Žalbeni je sud ispitao žalbu koju je podnositelj zahtjeva zatim podnio za samo sedam dana. Podnositelju zahtjeva je prema tome omogućena djelotvorna sudska kontrola zakonitosti istražnog zatvora.
  15. Ustavni sud je u konačnici naglasio kako je u svakom predmetu potrebno ocijeniti je li prekoračenje vremenskog roka od dva mjeseca za preispitivanje istražnog zatvora dovelo do povrede članka 5. stavaka 1. i 4. Konvencije.
  16. Podnositelj zahtjeva pred Sudom prigovara kako je njegov istražni zatvor nakon 5. siječnja 2019. godine bio nezakonit s obzirom na to da domaći sudovi nisu ispitali, dva mjeseca nakon pravomoćnosti rješenja o produljenju njegovog istražnog zatvora od 5. studenog 2018., postoje li i dalje razlozi za istražni zatvor kao i treba li mu istražni zatvor produljiti ili ukinuti, te da iz istog razloga nije provedena djelotvorna sudska kontrola njegovog istražnog zatvora. Pozvao se na članak 5. stavke 1., 4. i 5. i članak 6. stavak 1. Konvencije. 

OCJENA SUDA

  1. Sud smatra da prigovore treba ispitati na temelju članka 5. stavaka 1. i 4. Konvencije.

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEPRIDRŽAVANJA  VREMENSKOG ROKA ZA SUDSKU KONTROLU

  1. Sud napominje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a) Konvencije niti nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
  2. Prilikom utvrđivanja je li podnositelj zahtjeva bio lišen slobode u skladu s člankom 5. stavkom 1. Konvencije, Sud napominje da je istražni zatvor podnositelju zahtjeva određen u vezi s kaznenim postupkom koji je protiv njega pokrenut zbog opasnosti od ponavljanja djela (vidi prethodni stavak 3.) i kako sukladno tome spada u domašaj članka 5. stavka 1. točke  (c).
  3. Što se tiče pitanja je li podnositeljev istražni zatvor bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ prema zahtjevima članka 5. stavka 1., Sud primjećuje da do 5. siječnja 2019. godine, kada je istekao rok od dva mjeseca za preispitivanje istražnog zatvora iz članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, Općinski sud u Rijeci još nije o tome donio rješenje. Tek 46 dana kasnije, 20. veljače 2019. godine, sud je naložio produljenje istražnog zatvora podnositelja zahtjeva; ovo je rješenje potvrdio Županijski sud u Rijeci dana 4. ožujka 2019. godine (vidi prethodne stavke 7.- 8.). 
  4. Sud nadalje primjećuje da prema tekstu članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, domaći sudovi nisu imali nikakvo diskrecijsko pravo u pogledu poštovanja roka od dva mjeseca; bili su dužni najmanje svaka dva mjeseca donijeti novo rješenje o produljenju istražnog zatvora.
  5. Međutim, Sud isto tako primjećuje da su, unatoč ovom nepridržavanju zakonskog vremenskog roka za preispitivanje istražnog zatvora podnositelja zahtjeva, domaći sudovi, uključujući Ustavni sud, s obzirom na dobro utvrđenu sudsku praksu Vrhovnog suda (vidi, primjerice, Kž 365/2006-3 od 5. svibnja 2006.; Kž 688/2011-4 od 23. prosinca 2011., i Kž 109/13-4 od 6. ožujka 2013.), utvrdili da istražni zatvor podnositelja zahtjeva prema domaćem pravu nije postao nezakonit, ni od 5. siječnja 2019. nadalje, ni u razdoblju između 5. siječnja 2019. i 20. veljače 2019. godine. I dalje su postojali razlozi za istražni zatvor podnositelja zahtjeva u tom potonjem razdoblju, navedeni u rješenju od 26. listopada 2018. godine, koje je postalo pravomoćno dana 5. studenog 2018. godine (vidi prethodne stavke 7., 8. i 13.- 15.).
  6. Sud je prema tome spreman prihvatiti da je istražni zatvor podnositelja zahtjeva u razdoblju između 5. siječnja 2019. i 20. veljače 2019. godine, kao i njegov istražni zatvor nakon tog datuma, i dalje bio zakonit prema domaćem pravu (za razliku od slučaja G.K. protiv Poljske, br. 38816/97, stavak 76., od 20. siječnja 2004.). Međutim, ponavlja da nacionalno pravo također mora biti određene kvalitete: mora sadržavati jasna i dostupna pravila kojima se uređuju okolnosti u kojima je lišavanje slobode dopušteno i mora posebno zadovoljiti test predvidljivosti (vidi Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stavak 76., od 9. srpnja 2009.).
  7. S tim u vezi, Sud utvrđuje da sudska praksa domaćih sudova, na temelju koje su sudovi ovlašteni donijeti rješenje o produljenju istražnog zatvora osobe u određenom, nejasno definiranom vremenskom roku nakon isteka zakonskog roka iz članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, unosi element nesigurnosti u primjenu te odredbe. Takva sudska praksa stoga dovodi u pitanje predvidljivost primjene domaćeg prava koje je posrijedi (usporedi H.W. protiv Njemačke, br. 17167/11, stavak 81., od 19. rujna 2013.).
  8. Sud nadalje utvrđuje da, prema svojoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi, nijedan pritvor koji se mora smatrati proizvoljnim ne može biti u skladu s člankom 5. stavkom 1. (vidi S., V. i A. protiv Danske [VV], br. 35553/12 i 2 druge, stavak 74., od 22. listopada 2018.). Jedan od relevantnih elemenata u ocjeni treba li se pritvor neke osobe, unatoč tome što je u skladu s domaćim pravom, smatrati proizvoljnim i stoga protivnim članku 5. stavku 1., jest brzina kojom su domaći sudovi izdali novo rješenje o određivanju pritvora nakon isteka prethodnog. Daljnji relevantni elementi uključuju postojanje odgovarajućih zaštitnih mjera protiv nerazumnih odgoda, složenost postupka i ponašanje podnositelja zahtjeva (vidi H.W. protiv Njemačke, gore citirano, stavci 68.-73. i 82.).
  9. Sud u tom smislu ističe kako je podnositelj zahtjeva bio zadržan u istražnom zatvoru a da nije doneseno potrebno rješenje o produljenju njegovog istražnog zatvora tijekom 46 dana. Navedeno razdoblje se ne može smatrati zanemarivim, s obzirom na stroge standarde koje je Sud razvio u svojoj praksi glede poštivanja zahtjeva brzine pri zamjeni isteklih rješenja o određivanju pritvora od strane država (usporedi H.W. protiv Njemačke, gore citirano, stavak 83.).
  10. Sud nadalje ističe kako se ne može reći da je podnositelj zahtjeva pridonio kašnjenjima u postupku preispitivanja: kašnjenje je uzrokovano činjenicom da je postupak preispitivanja pokrenut sa zakašnjenjem, tek nakon što je podnositelj zahtjeva upozorio domaće sudove o isteku vremenskog roka (vidi prethodni stavak 6.). Sud nadalje napominje da kašnjenje nije uzrokovano nepredvidivom složenošću postupka. Nadalje, vremenski rok o kojem je riječ bio je poznat domaćim vlastima, a podnositelj zahtjeva je bio u istražnom zatvoru od travnja 2018. godine, dakle bio je pod nadzorom vlasti dulje vrijeme.
  11. Konačno, Sud ne nalazi dovoljno jasne zaštitne mjere kojima bi se osiguralo da rješenje o puštanju podnositelja zahtjeva iz istražnog zatvora neće biti neopravdano odgođeno. S tim u vezi primjećuje kako je postupak preispitivanja pokrenut na inicijativu podnositelja zahtjeva (vidi prethodni stavak 6. i usporedi Erkalo protiv Nizozemske, br. 23807/94, stavak 57., od 2. rujna 1998.). Nadalje, iako Ustavni sud vodi računa o potrebi ispitivanja u svakom slučaju je li postupak preispitivanja pružio dostatnu zaštitu od prekomjernih odgoda (vidi prethodni stavak 15.), Sud primjećuje da sudska praksa Vrhovnog suda koju slijede niži sudovi, prema kojoj je vremenski rok od dva mjeseca tek instruktivan, ne postavlja nikakav prag [koji označava trenutak] nakon kojeg prekoračenje vremenskog roka  postaje problem (usporedi H.W. protiv Njemačke, gore citirano, stavak 89.). Stoga se čini da [se u praksi Vrhovnog suda] temeljno pravo na slobodu ne shvaća dovoljno ozbiljno.
  12. S obzirom na prethodno navedeno, Sud zaključuje da se istražni zatvor podnositelja zahtjeva u razdoblju između 5. siječnja 2019. i 20. veljače 2019. godine mora smatrati proizvoljnim i stoga nezakonitim u smislu članka 5. stavka 1.
  13. Sukladno navedenom, istražni zatvor podnositelja zahtjeva u tom razdoblju predstavlja povredu članka 5. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 4. KONVENCIJE

  1. U vezi prigovora podnositelja zahtjeva o tome da nije provedena djelotvorna sudska kontrola njegovog istražnog zatvora jer su domaći sudovi prekoračili rok za ispitivanje postoje li i dalje razlozi za njegov istražni zatvor i treba li njegov istražni zatvor produljiti ili ukinuti, Sud smatra, s obzirom na svoja prethodno iznesena utvrđenja na temelju članka 5. stavka 1., da prigovor na temelju članka 5. stavka 4. treba proglasiti dopuštenim, ali da ne treba zasebno ispitati njegovu osnovanost (usporedi Miklić protiv Hrvatske, br. 41023/19, stavak 81., od 7. travnja 2022.).

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 18.000 eura (EUR) kao „pravednu naknadu za pretrpljenu štetu“. Također je potraživao 1.500 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 9.000 EUR na ime neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji se mogu dodatno zaračunati podnositelju zahtjeva.
  4. S obzirom na dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi 1.500 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećano za sve poreze koji se podnositelju zahtjeva mogu dodatno zaračunati.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. proglašava zahtjev dopuštenim;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije;

  3. presuđuje da nema potrebe ispitivati osnovanost prigovora na temelju članka 5. stavka 4. Konvencije;

  4. presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i)  9.000 EUR (devet tisuća eura), uvećano za sve poreze koji se mogu zaračunati, na ime neimovinske štete;

(ii)1.500 EUR (tisuću petsto eura), uvećano za sve poreze koji se mogu zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka; (b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio podnositeljevog zahtjeva za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 18. ožujka 2025., u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   

       Dorothee von Arnim

Gediminas Sagatys

         zamjenica tajnika

predsjednik

 

______________________

prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MIKLIĆ v. CROATIA

(Application no. 42613/19)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 March 2025

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Miklić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Gediminas Sagatys, President,
 Davor Derenčinović,
 Juha Lavapuro, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 42613/19) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 2 August 2019 by a Croatian national, Mr Krunoslav Miklić (“the applicant”), who was born in 1982, lives in Zagreb and was represented by Mr G. Marjanović, a lawyer practising in Rijeka;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik,

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 25 February 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns the lawfulness of the applicant’s pre-trial detention.

2.  On 22 April 2018 the police found the applicant in possession of almost 23 kilograms of marijuana packed in individual packages, three mobile phones and a paper with addresses. They arrested him and lodged a criminal complaint against him on drug-related charges. An indictment was brought against the applicant on 30 May 2018.

3.  Starting from 24 April 2018, the national judicial authorities ordered and then periodically extended the applicant’s pre-trial detention in connection with the criminal proceedings against him, on the basis of the risk of reoffending (the applicant had previously been sentenced on several occasions to imprisonment for similar criminal offences).

4.  Under Article 131 § 3 of the Croatian Code of Criminal Procedure, from the submission of the indictment to the competent court until the adoption of the first-instance judgment, the court does not fix the duration of pre-trial detention, but shall examine, every two months, whether the statutory grounds for detention subsisted, and consequently whether the detention shall be extended or lifted.

5.  One such decision extending the applicant’s pre-trial detention was rendered on 26 October 2018 and became final on 5 November 2018.

6.  On 15 February 2019 the applicant asked that his pre-trial detention be lifted arguing that the court had failed to examine, two months after the earlier decision extending his detention had become final, whether it was still justified and decide on its extension or lifting.

7.  On 20 February 2019 the Rijeka Municipal Court held a hearing and decided that the applicant’s detention should be extended, finding that the grounds for it persisted. It explained that the two-month time-limit from Article 131 § 3 of the Croatian Code of Criminal Procedure was an indicative one, and that the failure to comply with it could not result in lifting the pretrial detention if the grounds for detention persisted. The court also held that the failure, in the applicant’s case, to comply with the two-month timelimit for review of detention did not lead to disproportionality of the measure, having regard to the gravity of the offence, the possible sentence, the fact that the applicant had previously been convicted on multiple occasions for similar criminal offences, the circumstance that he had up to that point been in pretrial detention for ten months, and that he had not even disputed that the statutory grounds for his detention persisted.

8.  On 25 February 2019 the applicant lodged an appeal against that decision, which the Rijeka County Court dismissed on 4 March 2019, stressing that the purpose of Article 131 § 3 was to regularly review the existence of statutory grounds for pre-trial detention, which in the applicant’s case undisputedly persisted.

9.  The Rijeka Municipal Court subsequently reviewed and extended the applicant’s pre-trial detention by a decision of 3 May 2019.

10.  On 18 June 2019 the applicant was convicted at first instance to four years’ imprisonment, and on the same day the court reviewed and extended his detention. On 24 June 2019 the applicant asked to start serving his prison sentence before the finality of the judgment, which was granted. The firstinstance judgment became final on 23 October 2019.

11.  Meanwhile, the applicant lodged a constitutional complaint against the Rijeka County Court’s decision of 4 March 2019 (see paragraph 8 above), arguing that the failure to examine, two months after the decision extending his pre-trial detention had become final on 5 November 2018, whether the legal grounds for his detention persisted, had rendered his pre-trial detention after 5 January 2019 unlawful.

12.  On 29 June 2019 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as unfounded by nine votes to two.

13.  The Constitutional Court noted that: (i) pre-trial detention after the submission of the indictment could last until the first-instance judgment became final and, for the particular drug offence, a maximum of two years until the adoption of that judgment; (ii) once the indictment was submitted there was no fixing of the duration of pre-trial detention, but the two-month review served to regularly examine its lawfulness; (iii) pursuant to the Supreme Court’s longstanding case-law, the two-month time-limit was of an indicative nature, and exceeding it did not guarantee release; (iv) the applicant had been in pre-trial detention during the impugned period on the basis of a decision of 26 October 2018, which had clearly provided the grounds for his pre-trial detention, and which the applicant had not challenged by an appeal; (v) the applicant had used another safeguard (set in Article 128 of the Croatian Code of Criminal Procedure) and had asked that his detention be lifted, which had caused his detention to be speedily reviewed by the courts, and (vi) the applicant had not challenged the statutory grounds for his pre-trial detention but had asked that it be lifted only because the two-month time-limit for review had expired. The Constitutional Court concluded that by exceeding the two-month time-limit for review of detention, by one month and ten days, the applicant had not been put in a state of uncertainty as regards the grounds for and duration of his pre-trial detention.

14.  The Constitutional Court further pointed out that, in addition to the two-month review provided by law, pursuant to Article 128 of the Croatian Code of Criminal Procedure, detainees had the unlimited right to ask for release. The applicant had exercised that right on 15 February 2019, and already on 20 February 2019 the relevant court had held a hearing and had confirmed that the grounds for his pre-trial detention persisted. The appellate court had examined the applicant’s subsequent appeal in seven days only. The applicant had thus benefited from an effective judicial review of the lawfulness of his pre-trial detention.

15.  The Constitutional Court lastly stressed that in each case an assessment had to be made as to whether exceeding the two-month time-limit for review of detention had led to a breach of Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention.

16.  Before the Court the applicant complained that his pre-trial detention after 5 January 2019 had been unlawful because the domestic courts had failed to examine, two months after the decision extending his pre-trial detention had become final on 5 November 2018, whether the grounds for detention subsisted and whether his detention should be extended or lifted, and that for the same reason he had not had an effective judicial review of his pre-trial detention. He relied on Article 5 §§ 1, 4 and 5 and Article 6 § 1 of the Convention.

THE COURT’S ASSESSMENT

17.  The Court considers that the complaints fall to be examined under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE NON-COMPLIANCE WITH THE TIME‑LIMIT FOR JUDICIAL REVIEW

18.  The Court notes that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

19.  In determining whether the applicant was deprived of his liberty in accordance with Article 5 § 1 of the Convention, the Court notes that the applicant’s pre-trial detention was ordered in connection with the criminal proceedings instituted against him, on the basis of the risk of reoffending (see paragraph 3 above) and that it therefore fell within the ambit of subparagraph (c) of Article 5 § 1.

20.  As to whether the applicant’s detention was “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” as required by Article 5 § 1, the Court observes that on 5 January 2019, when the two-month time-limit under Article 131 § 3 of the Croatian Code of Criminal Procedure for review of pre-trial detention expired, the Rijeka Municipal Court had not yet taken its decision. It was only 46 days later, on 20 February 2019, that the court ordered the continuation of the applicant’s pre-trial detention; this decision was upheld by the Rijeka County Court on 4 March 2019 (see paragraphs 78 above).

21.  The Court further notes that under the wording of Article 131 § 3 of the Croatian Code of Criminal Procedure, the domestic courts did not have any discretion as regards the compliance with the two-month time-limit; they were obliged to take a new decision on the continuation of pre-trial detention at least every two months.

22.  However, the Court equally observes that, despite this non‑compliance with the statutory time-limit for review of the applicant’s detention, the domestic courts, including the Constitutional Court, having regard to the well-established case-law of the Supreme Court (see, for example, Kž 365/2006-3 of 5 May 2006; Kž 688/2011-4 of 23 December 2011, and Kž 109/13-4 of 6 March 2013), found that the applicant’s pre-trial detention had not become unlawful under domestic law, neither from 5 January 2019 onwards, nor, at least, in the period between 5 January 2019 and 20 February 2019. The applicant’s pre-trial detention in that latter period remained based on the decision of 26 October 2018, which became final on 5 November 2018 (see paragraphs 7, 8 and 13-15 above).

23.  The Court is thus ready to accept that the applicant’s pre-trial detention between 5 January 2019 and 20 February 2019, as well as his detention after that date, remained lawful under domestic law (contrast G.K. v. Poland, no. 38816/97, § 76, 20 January 2004). However, it reiterates that national law must also be of a certain quality: it must contain clear and accessible rules governing the circumstances in which deprivation of liberty is permissible and must notably satisfy the test of foreseeability (see Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 76, 9 July 2009).

24.  In that connection the Court finds that the domestic courts’ case-law, which authorises the courts to take their decision on a person’s continued pretrial detention within a certain, not clearly defined time after the expiry of the statutory time-limit set out in Article 131 § 3 of the Croatian Code of Criminal Procedure, introduces an element of uncertainty in the application of that provision. That case-law therefore raises an issue in relation to the foreseeability of the application of the domestic law at issue (compare H.W. v. Germany, no. 17167/11, § 81, 19 September 2013).

25.  The Court further reiterates that, under its well‑established case-law, no detention which must be considered arbitrary can be compatible with Article 5 § 1 (see S., V. and A. v. Denmark [GC], nos. 35553/12 and 2 others, § 74, 22 October 2018). One of the relevant elements in assessing whether a person’s detention, despite its compliance with domestic law, must be considered arbitrary and thus contrary to Article 5 § 1 is the speed with which domestic courts issued a fresh detention order after the expiry of a previous one. Further relevant elements include the existence of adequate safeguards against unreasonable delays, the complexity of the proceedings and the applicant’s conduct (see H.W. v. Germany, cited above, §§ 68-73 and 82).

26.  The Court notes in this respect that the applicant was remanded in pretrial detention without the necessary decision on the continuation of his detention having been taken for 46 days, which period cannot be considered negligible having regard to the strict standards laid down in its case‑law on the question of State compliance with the requirement for a speedy replacement of expired detention orders (compare H.W. v. Germany, cited above, § 83).

27.  The Court further observes that the applicant cannot be said to have contributed to the delays in the review procedure: the delay was caused by the fact that the review proceedings were initiated belatedly, only after the applicant had warned the domestic courts about the expiry of the time-limit (see paragraph 6 above). The Court further notes that the delay was not caused by an unforeseeable complexity of the proceedings. Furthermore, the timelimit in question was known to the domestic authorities and the applicant was in detention since April 2018 and thus under the authorities’ supervision for some time.

28.  Finally, the Court cannot discern sufficiently clear safeguards to ensure that a decision on the applicant’s release from detention would not be unreasonably delayed. It notes in this connection that it was the applicant’s own initiative which set in motion the review procedure (see paragraph 6 above and compare Erkalo v. the Netherlands, no. 23807/94, § 57, 2 September 1998). Furthermore, although the Constitutional Court is vigilant of the necessity to examine in each case whether the procedure followed in the review proceedings afforded sufficient protection from excessive delays (see paragraph 15 above), the Court observes that the Supreme Court’s case-law followed by the lower courts, according to which the two-month time-limit for review is of an indicative nature, does not set any threshold as to when exceeding that time-limit becomes an issue (compare H.W. v. Germany, cited above, § 89). It thereby does not seem to take the fundamental right to liberty sufficiently seriously.

29.  In view of the foregoing, the Court concludes that the applicant’s detention between 5 January 2019 and 20 February 2019 must be considered as arbitrary and thus unlawful for the purposes of Article 5 § 1.

30.  Accordingly, the applicant’s detention during that period was in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

31.  As to the applicant’s complaint that he did not have an effective judicial review of his pre-trial detention because the domestic courts had exceeded the time-limit for examining whether the grounds for his detention subsisted and whether his detention should be extended or lifted, the Court considers, having regard to its findings under Article 5 § 1 above, that the complaint under Article 5 § 4 should be declared admissible but that it does not need to be examined separately on its merits (compare Miklić v. Croatia, no. 41023/19, § 81, 7 April 2022).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

32.  The applicant claimed 18,000 euros (EUR) as “just compensation of damages suffered”. He also claimed EUR 1,500 in respect of costs and expenses incurred before the Court.

33.  The Government contested these claims.

34.  The Court awards the applicant EUR 9,000 in respect of nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

35.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 1,500 for the costs and expenses incurred in the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to him.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to examine the merits of the complaint under Article 5 § 4 of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 March 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                       Gediminas Sagatys
 Deputy Registrar                                President

 

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.