Gospočić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
18827/21
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
17.06.2025
Članovi
10
10-1
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
Tematske ključne reči
sloboda govora
povreda ugleda / kleveta
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na slobodu izražavanja podnositeljke predstavke.

Komšije podnositeljke izgradile su farmu na kojoj drže divljač. Podnositeljka je tvrdila da je farma izgrađena nelegalno i da je izložena preteranoj buci životinja i neprijatnim mirisima. Podnela je više pritužbi protiv komšija i lokalnih službenika, tvrdeći da su počinili razne nezakonite radnje, ali su sve njene pritužbe odbačene.

Godine 2019. podnositeljka je proglašena krivom za krivično delo teškog sramoćenja svojih komšija, jer je u privatnom razgovoru, pred tri osobe u kancelariji, izjavila da su oni „kriminalci koji su u mafiji sa predsednikom opštine“. Krivični sud je naveo da je podnositeljka podnela brojne pritužbe protiv komšija i predsednika opštine, te da se nije mogla osuditi za klevetu, jer se nije moglo dokazati da je bila svesna da su njene izjave neistinite. Međutim, pošto su te izjave ipak bile pogodne da nanesu štetu časti i ugledu njenih komšija, a izgovorene su pred tri osobe, sud ju je proglasio krivom za teško sramoćenje prema članu 148(2) Krivičnog zakonika. U međuvremenu, komšije su protiv nje pokrenule i parnični postupak zbog istih izjava, i pravnosnažnom presudom od 3. marta 2020. godine, podnositeljka je obavezana da im isplati naknadu štete u iznosu od 6.000 kuna (oko 800 evra).

Podnositeljka se žali na osnovu člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, tvrdeći da je došlo do povrede njenog prava na slobodu izražavanja.

Ključno pravno pitanje koje je Sud razmatrao bilo je da li sankcija (prekršajna ili krivična) izrečena podnosiocu predstavlja srazmerni i opravdan udar na pravo na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10. Takođe, razmatrano je da li u konkretnim okolnostima nacionalne vlasti imaju dovoljno opravdanja za ograničavanje tog prava.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 10 i naveo da krivično gonjenje zbog izjava koje se tiču javnog interesa mora biti u skladu sa visokim nivoom zaštite slobode izražavanja, posebno kada je reč o govoru koji se odnosi na pitanja javnog interesa.

U konkretnom slučaju, Sud je našao da se sporna izjava izjava podnositeljke tiče kritike koja je od javnog interesa, da sankcije koje su joj izrečene jesu bile pravno zasnovane, ali nisu bile srazmerne u odnosu na značaj svrhe koju su nastojale ostvariti. Sud primećuje i da nacionalni sudovi nisu pokazali dovoljnu pažnju značaju zaštite „slobodnog govora“ u demokratskom društvu. Na osnovu toga, Sud je zaključio da je Republika Hrvatska prekršila član 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET GOSPOČIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 18827/21) 

PRESUDA 

STRASBOURG

17. lipnja 2025.

Ova presuda je konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Gospočić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Jovan Ilievski, predsjednik,
Péter Paczolay,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 18827/21) protiv Republike Hrvatske koji je 29. ožujka 2021., na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“), Sudu podnijela hrvatska državljanka, gđa Darinka Gospočić („podnositeljica zahtjeva”), rođena 1965. godine, živi u Stubičkim Toplicama te koju zastupa g. M. Križanović, odvjetnik u Zagrebu;

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovoru u pogledu slobode izražavanja te da se preostali dio zahtjeva proglasi nedopuštenim; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. svibnja 2025., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Zahtjev se odnosi na pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja u vezi s njezinom kaznenom osudom za kazneno djelo teškog sramoćenja.
  2. Susjedi podnositeljice zahtjeva izgradili su poljoprivredno gospodarstvo za uzgoj divljači (jelena lopatara). Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je gospodarstvo izgrađeno nezakonito te da je bila izložena neugodnim mirisima i pretjeranoj buci životinja. Podnijela je nekoliko prijava protiv susjeda i lokalnih dužnosnika, navodeći da su počinili različite nezakonite radnje, ali su njezine prijave odbačene.
  3. Podnositeljica zahtjeva je 2017. godine pozvana u geodetski ured u vezi s izmjerom poljoprivrednog gospodarstva susjeda. Izražavajući svoje nezadovoljstvo izmjerom, pred troje drugih ljudi je izgovorila da su njezini susjedi „kriminalci, mafijaši u sprezi s gradonačelnikom te da su se udružili radi činjenja kriminalnih radnji u cilju ostvarenja svojih osobnih interesa“.
  4. Nakon privatne tužbe susjeda, 8. veljače 2019. godine, Općinski sud u Zlataru proglasio je podnositeljicu zahtjeva krivom za teško sramoćenje, kazneno djelo prema čl. 148. st. 2. Kaznenog zakona. Osuđena je na uvjetnu novčanu kaznu od 30 dnevnih iznosa, odnosno 3.000 kuna (otprilike 400 eura). Kazneni sud je istaknuo da je podnijela brojne prijave protiv svojih susjeda i gradonačelnika te da iz tog razloga ne može biti osuđena za klevetu jer se ne može dokazati da je bila svjesna da su njezine izjave neistinite. Međutim, njezine izjave, koje je izrekla pred tri druge osobe, ipak su mogle uzrokovati povredu ugleda i časti njezinih susjeda. Nadalje je sud smatrao da, budući da su se njene izjave ticale privatnih i obiteljskih okolnosti susjeda, njoj nije bilo dopušteno pokušati dokazati njihovu istinitost niti postojanje ozbiljnih razloga zbog kojih je povjerovala u njihovu istinitost, odnosno, okolnosti koje bi mogle isključiti protupravnost njezinog čina.
  5. Njezinu žalbu, u kojoj je tvrdila da je prvostupanjski sud počinio pogrešku prilikom ocjene dokaza i da nikad nije izrekla sporne izjave, odbio je Županijski sud u Varaždinu presudom od 27. kolovoza 2019. kojom je potvrdio obrazloženje Općinskog suda.
  6. U svojoj ustavnoj tužbi, podnositeljica zahtjeva navela je, između ostalog, da je povrijeđeno njezino pravo na slobodu izražavanja, tvrdeći da kazneni sudovi ne samo da nisu razlikovali činjenične izjave od vrijednosnih sudova, nego također nisu uspjeli utvrditi da su njezini susjedi pretrpjeli bilo kakvu štetu koja bi mogla biti osnovom njezine osude. Rješenjem od 30. rujna 2020., koju je zastupnik podnositeljice zahtjeva zaprimio 21. listopada 2020., Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva. Pri ispitivanju njenog prigovora u pogledu poštenosti suđenja, Ustavni sud smatrao je da je podnositeljica zahtjeva propustila već u svojoj žalbi navesti da bi se njezine izjave trebale smatrati vrijednosnim sudovima te da stoga nije pravilno iscrpila domaća pravna sredstva. Glede njenog prigovora u odnosu na slobodu izražavanja, napominjući da ostvarivanje prava na slobodu izražavanja ne smije ugrožavati pravo na ugled drugih osoba, Ustavni sud proglasio ga je očigledno neosnovanim.
  7. U međuvremenu, susjedi podnositeljice zahtjeva protiv nje su pokrenuli i parnični postupak zbog istih izjava te je pravomoćnom presudom od 3.ožujka 2020., podnositeljici zahtjeva naloženo platiti im naknadu štete u iznosu od 6.000 kuna (otprilike 800 eura).
  8. Podnositeljica zahtjeva pred Sudom je prigovorila da je njezina osuda za kazneno djelo teškog sramoćenja predstavljala povredu njezinog prava na slobodu izražavanja. 

OCJENA SUDA 

NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

A. Prethodno pitanje u vezi s opsegom zahtjeva              

  1. Vlada je pozvala Sud da ispita opseg zahtjeva, tvrdeći da podnositeljica Sudu nije podnijela prigovor u vezi prava iz članka 10.
  2. Sud napominje da je podnositeljica zahtjeva izričito prigovorila pred Sudom, između ostalog, povredi njezinog prava na slobodu izražavanja u kaznenom postupku protiv nje, dakle, podnijela je isti prigovor kojeg je već podnijela na domaćoj razini (vidi st. 6. i 14. ove presude)

B. Dopuštenost

  1. Vlada je prvo tvrdila da su sporne izjave, koje su bile uvredljive i čiji je jedini cilj bio povreda časti i ugleda susjeda podnositeljice zahtjeva, nisu pod zaštitom članka 10. Konvencije, te da bi podnositeljičin prigovor u tom pogledu trebao biti proglašen nedopuštenim jer je nespojiv ratione materiae sodredbama Konvencije.
  2. Uzimajući u obzir kontekst u kojem su sporne izjave izrečene – prilikom izmjere susjedova poljoprivrednog gospodarstva zbog kojeg je podnositeljica zahtjeva neuspješno podnijela brojne prijave službenim tijelima – Sud se ne može složiti da su izjave predstavljale samo bezobzirno ocrnjivanje te da je njihova jedina svrha bila vrijeđanje. Čini se da je podnositeljica zahtjeva željela izraziti, iako na uvredljiv način, svoje nezadovoljstvo radom poljoprivrednog gospodarstva i reakcijom, odnosno nedostatkom reakcije, tijela na njezine prijave (suprotno tome Rujak protiv Hrvatske (odluka), br. 57942/10, st. 25.-31., 2. listopada 2012.; i usporedi s Mesić protiv Hrvatske, br. 19362/18, st. 33.-35., 5. svibnja 2022.). Slijedom navedenog, ovaj prigovor mora biti odbijen.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva jer nije iznijela prigovor povezan s člankom 10. već u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude. Konkretno, trebala je ranije tvrditi da su sporne izjave predstavljale vrijednosne sudove (vidi stavak 6. gore). Također, Vlada je tvrdila da se u svojoj ustavnoj tužbi podnositeljica zahtjeva samo pozvala na povredu prava na slobodu izražavanja, bez iznošenja konkretnih argumenata u tom pogledu.
  4. Sud primjećuje da je u svojoj ustavnoj tužbi podnositeljica zahtjeva podnijela konkretne argumente u prilog navodne povrede njenog prava na slobodu izražavanja, izričito prigovarajući tome na način koji ne ostavlja sumnju da je prigovor, koji je kasnije podnesen Sudu, stvarno bio istaknut na domaćoj razini. (vidi st. 6. ove presude i usporedi s Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (odl.), nos. 29426/08 i 29737/08, st. 36., 10. prosinca 2013.). Što je još važnije, Ustavni sud ispitao je osnovanost njenog prigovora u odnosu na slobodu izražavanja i odbacio ga kao očigledno neosnovanog (vidi st. 6. gore). Konačno, Sud smatra da priroda spornih izjava, odnosno, jesu li ili nisu predstavljale vrijednosni sud a ne činjenične izjave, nije pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, već argument koji će primjerenije biti razmotren prilikom ispitivanja osnovanosti predmeta. Vladin prigovor zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava stoga se također mora odbiti.
  5. Sud napominje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu čl. 35. st. 3. (a) Konvencije ili nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

C. Osnovanost

  1. S obzirom na prethodno utvrđenje da se podnositeljica zahtjeva može pozvati na čl. 10. Konvencije u ovom predmetu (vidi st. 12. ove presude), i uzimajući u obzir sudsku praksu povezanu s predmetom spora  (vidi, na primjer, Mesić, prethodno citirano, st. 76.), Sud smatra da osuda podnositeljice zahtjeva za kazneno djelo teškog sramoćenja predstavlja miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja. Takvo miješanje bilo je propisano zakonom, čl. 148. st. 2. Kaznenog zakona (vidi st. 4 ove presude) te je težilo legitimnom cilju zaštite ugleda njezinih susjeda. Ono što dodatno treba utvrditi jest je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“. 17. Opća načela utvrđena u sudskoj praksi Suda pri ocjenjivanju nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja u interesu zaštite ugleda ili prava drugih sažeto je u Axel Springer AG protiv Njemačke ([VV], br. 39954/08, st. 84.-88., 7. veljače 2012.), i Miljević protiv Hrvatske (br. 68317/13, st. 48.52., 56.-59. i 66.-67., 25. lipnja 2020.), među mnogim drugim izvorima. Sud se mora uvjeriti jesu li u ovom predmetu primijenjena odgovarajuća načela.
  2. Sud prvo napominje da domaći sudovi nisu proveli test balansiranja između prava na slobodu izražavanja podnositeljice zahtjeva i prava na ugled njezinih susjeda. Konkretno, temeljili su svoje odluke na činjenici da su izjave podnositeljice zahtjeva mogle nanijeti štetu časti i ugledu njezinih susjeda, bez razmatranja njihovog sadržaja ili konteksta u kojem su izgovorene. Ustavni sud samo je općenito napomenuo da je potrebno provesti test balansiranja između dva suprotstavljena prava i, bez da je sam proveo takav test, proglasio je prigovor podnositeljice zahtjeva nedopuštenim (vidi st. 6. ove presude). Takvo ograničeno ispitivanje predmeta od strane domaćeg suda je samo po sebi problematično (vidi Milisavljević protiv Srbije, br. 50123/06, st. 38., 4. travnja 2017.).
  3. Štoviše, Sud je dosljedno smatrao da je postojanje postupovnih jamstava u korist okrivljenika u postupku zbog teškog sramoćenja jedan od čimbenika koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja na temelju čl. 10. Konvencije. Posebice, važno je da okrivljenik ima stvarnu mogućnost dokazati da je postojala dovoljna činjenična osnova za njegove navode (vidi Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, st. 155., ESLJP 2015.). Sud je svjestan činjenice da je, prema domaćem pravu, obrana istinitosti isključena kada sporne izjave uključuju osobne i obiteljske okolnosti (vidi st. 4. ove presude). U ovom predmetu, podnositeljici zahtjeva je to izričito onemogućeno, a domaći sudovi nisu obrazložili zašto smatraju da bi sporne izjave – optuživanje njezinih susjeda da su kriminalci – trebale biti obuhvaćene tom iznimkom.
  4. Sud također primjećuje da su postupci u pitanju bili kaznene prirode, čiji je ishod bila osuda podnositeljice zahtjeva i upis u njenu kaznenu evidenciju. Iako se novčana kazna izrečena podnositeljici zahtjeva – otprilike 400 EUR – ne čini pretjerano značajnom, Sud napominje da ona predstavlja mjesečni prihod podnositeljice zahtjeva i da je, u skladu s čl. 43. Kaznenog zakona, podnositeljica u konačnici bila suočena s prijetnjom od 30 dana zatvora u slučaju neplaćanja. Iako je Sud smatrao da se kaznena mjera kao odgovor na teško sramoćenje ne može, kao takva, smatrati nerazmjernom u odnosu na cilj koji se nastoji postići (vidi Radio France i ostali protiv Francuske, br. 53984/00, st. 40., ESLJP 2004-II), također je u mnogim slučajevima primijetio neizbježan odvraćajući učinak takve sankcije, a činjenica da je kazna bila uvjetna nije promijenila taj zaključak (vidi, na primjer, Cumpǎnǎ i Mazǎre protiv Rumunjske [GC], br. 33348/96, st. 116., ESLJP 2004-XI).  
  5. U ovom predmetu, sporne izjave bile su nesumnjivo uvredljive i mogle su izazvati štetu susjedima podnositeljice zahtjeva. Međutim, uzimajući u obzir posebne okolnosti u kojima su izrečene – pred tri osobe u privatnom uredu – Sud ne može ne primijetiti da domaća tijela nisu uzela u obzir te okolnosti i nisu provela primjereni test razmjernosti kako bi utvrdila je li zbog takvih izjava bilo opravdano kazniti [podnositeljicu zahtjeva] (usporedi s, mutatis mutandis, Matalas protiv Grčke, br. 1864/18, st. 55. i 59.-60., 25. ožujka 2021.) ili bi sredstva dostupna na temelju građanskog prava bila dovoljna za zaštitu ugleda susjeda podnositeljice zahtjeva (vidi Kanellopoulou protiv Grčke, br. 28504/05, st. 38., 11. listopada 2007.).
  6. S obzirom na gore navedeno, Sud zaključuje da domaći sudovi nisu primijenili standarde koji su bili u skladu s načelima ugrađenima u čl. 10. Konvencije te u konačnici nisu postigli pravednu ravnotežu između prava na slobodu izražavanja podnositeljice zahtjeva i suprotstavljenog prava na zaštitu ugleda njezinih susjeda. Posebice, priroda i težina izrečene kazne nije bila razmjerna legitimnom cilju koji su domaća tijela nastojala postići. Stoga su domaći sudovi prekoračili ono što bi predstavljalo „nužno“ ograničenje prava na slobodu izražavanja podnositeljice zahtjeva (usporedi s Mătăsaru Republike Moldavije, br. 69714/16 i 71685/16, st. 35.-36., 15. siječnja 2019.).
  7. Stoga je došlo do povrede čl. 10. Konvencije.
  8. Podnositeljica zahtjeva potraživala je ukupno 10.000,00 eura na ime naknade imovinske štete, neimovinske štete te troškova i izdataka nastalih u različitim postupcima koje je pokrenula pred domaćim sudovima i Sudom. Međutim, naglasila je da se 3.683,10 EUR od navedenog iznosa odnosi na troškove i izdatke nastale u vezi sa postupkom kojemu prigovara.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Vlada je osporila ta potraživanja.
  2. Sud ne razaznaje nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne imovinske štete; stoga odbija ovo potraživanje.
  3. Međutim, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela neimovinsku štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje 2.600 eura, uvećano za sav porez koji bi se mogao zaračunati na taj iznos.
  4. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim podnositeljici zahtjeva dosuditi 890 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Ustavnim sudom i Sudom, uvećano za sav porez koji bi joj se mogao zaračunati. U pogledu preostalog dijela njezinog zahtjeva na ovoj osnovi, Sud ponavlja da prema domaćem pravu, i to čl. 502. st. 2. Zakona o kaznenom postupku – podnositeljica zahtjeva može tražiti obnovu kaznenog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. Stoga se preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima mora odbiti imajući u vidu činjenicu da će moći potraživati naknadu tih troškova i izdataka ako se postupak kojemu prigovara obnovi (vidi, na primjer, Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09, stavak 84., 19. rujna 2013.).

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. proglašava zahtjev dopuštenim;
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;
  3. presuđuje,

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i)   2.600 EUR (dvije tisuće šesto eura), uvećano za sav porez koji bi se mogao zaračunati, na ime naknade neimovinske štete;

(ii) 890 EUR (osamsto devedeset eura), uvećano za sav porez koji bi se mogao zaračunati, na ime troškova i naknada;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 17. lipnja 2025., u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

       Dorothee von Arnim

Jovan Ilievski

         zamjenica tajnika

predsjednik

 _______________

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

SECOND SECTION

CASE OF GOSPOČIĆ v. CROATIA

(Application no. 18827/21)

JUDGMENT

STRASBOURG

17 June 2025

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Gospočić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Jovan Ilievski, President,
 Péter Paczolay,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 18827/21) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 29 March 2021 by a Croatian national, Ms Darinka Gospočić (“the applicant”), who was born in 1965, lives in Stubičke Toplice and was represented by Mr M. Križanović, a lawyer practising in Zagreb;

the decision to give notice of the complaint concerning freedom of expression to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 27 May 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns the applicant’s right to freedom of expression in connection with her criminal conviction for an offence of defamation.

2.  The applicant’s neighbours constructed a farm on which they raise wild game (fallow deer). The applicant maintained that the farm had been built illegally and that she has been exposed to unpleasant smells and excessive noise from the animals. She had lodged several complaints against the neighbours and local officials, alleging various unlawful actions on their part, but her complaints were dismissed.

3.  In 2017 the applicant was invited to a land surveyor’s office concerning a survey conducted of the neighbours’ farm. Expressing her disagreement with the survey, she uttered, in front of three other people, that her neighbours were “criminals, who were in mafia with the town chairman, and who had conspired to commit criminal offences for their personal gain”.

4.  Following a private action by the neighbours, on 8 February 2019 the Zlatar Municipal Court found the applicant guilty of defamation (teško sramoćenje), a criminal offence under Article 148(2) of the Penal Code. She was convicted to a suspended fine in the amount equivalent to 30 times her daily income, that is, 3,000 Croatian kunas (HRK; approximately 400 euros (EUR)). The criminal court noted that she had filed numerous complaints against her neighbours and the town chairman and that she could therefore not be convicted of slander (kleveta), since it could not be shown that she had been aware that her statements had been untrue. However, her statements, which she had uttered in front of three other persons, were nonetheless susceptible of causing harm to her neighbours’ honour and reputation. It further held that, since those statements concerned her neighbours’ personal and family circumstances, she was not allowed to attempt to prove their veracity nor were there any serious reasons for which she held them to be true – i.e., circumstances which could exclude the unlawfulness of her act.

5.  Her appeal, in which she argued that the first-instance court erred in the assessment of the evidence, maintaining that she had never uttered the impugned statements, was dismissed by the Varaždin County Court’s judgment of 27 August 2019, which endorsed the reasoning of the Municipal Court.

6.  In her constitutional complaint, the applicant alleged, inter alia, a violation of her right to freedom of expression, arguing that the criminal courts not only failed to differentiate between a factual statement and a value judgment but also failed to establish that her neighbours had suffered any damage which could serve as a basis for her conviction. By a decision of 30 September 2020, notified to the applicant’s representative on 21 October 2020, the Constitutional Court declared her constitutional complaint inadmissible. In examining her fairness complaint, the Constitutional Court held that the applicant had failed to raise already in her appeal that her statements were to be regarded as value judgments and that therefore she had not properly exhausted domestic remedies. As regards her freedom of expression complaint, noting that the exercise of one’s right to freedom of expression should not endanger the right to reputation of others, the Constitutional Court declared it manifestly ill-founded.

7.  Meanwhile, the applicant’s neighbours also instituted civil proceedings against her for the same statements and, by a final judgment of 3 March 2020, the applicant was ordered to pay them damages in the amount of HRK 6,000 (approximately EUR 800).

8.  Before the Court, the applicant complained that her criminal conviction for the offence of defamation amounted to a violation of her right to freedom of expression.

THE COURT’S ASSESSMENT

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

  1. Preliminary issue concerning the scope of the application

9.  The Government invited the Court to examine the scope of the application, submitting that the applicant did not raise an Article 10 complaint before the Court.

10.  The Court notes that the applicant explicitly complained before the Court, among other things, about the violation of her right to freedom of expression in the criminal proceedings against her, thus submitting the same complaint she had already raised at the domestic level (see paragraphs 6 above and 14 below).

  1. Admissibility

11.  The Government firstly argued that the impugned statements, which were insulting and whose sole aim was to violate the honour and reputation of the applicant’s neighbours, were not protected by Article 10 of the Convention and that the present complaint should be declared inadmissible as incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention.

12.  Taking into account the context in which the impugned statements were made – at an occasion concerning a survey of the neighbours’ farm about which the applicant had, unsuccessfully, lodged numerous complaints with the authorities – the Court cannot agree that the statements amounted only to wanton denigration and their sole intent was to insult. Rather, it appears that the applicant intended to express, albeit in an offensive manner, her dissatisfaction with the operation of the farm and the authorities’ (lack of) reaction to her complaints (contrast with Rujak v. Croatia (dec.), no. 57942/10, §§ 25-31, 2 October 2012; and compare with Mesić v. Croatia, no. 19362/18, §§ 33-35, 5 May 2022). It follows that this objection must be rejected.

13.  The Government further argued that the applicant had failed to exhaust domestic remedies in that she had failed to put forward her Article 10 complaint already in her appeal against the first-instance judgment. In particular, she should have argued earlier that the impugned statements constituted value judgments (see paragraph 6 above). Moreover, the Government argued that in her constitutional complaint the applicant merely invoked, without putting forward any specific argument in that regard, a violation of her right to freedom of expression.

14.  The Court notes that in her constitutional complaint the applicant submitted specific arguments in support of the alleged violation of her right to freedom of expression, explicitly complaining about it in a manner which leaves no doubt that the same complaint that was subsequently submitted to the Court had also been raised at the domestic level (see paragraph 6 above and contrast with Merot d.o.o. and Storitve Tir d.o.o. v. Croatia (dec.), nos. 29426/08 and 29737/08, § 36, 10 December 2013). More importantly, the Constitutional Court examined the merits of her freedom of expression complaint, and declared it inadmissible for being manifestly ill-founded (see paragraph 6 above). Lastly, the Court considers that the nature of the impugned statements, that is, whether or not they were value judgments rather than factual statements, is not a matter of exhaustion of domestic remedies but rather an argument which will more appropriately be addressed when examining the merits of the case. It follows that the Government’s nonexhaustion objection must also be rejected.

15.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

16.  In the light of its above finding that the applicant may rely on Article 10 of the Convention in the present case (see paragraph 12 above), and having regard to its case-law on the matter (see, for example, Mesić, cited above, § 76), the Court considers that the applicant’s conviction for the offence of defamation constituted an interference with her right to freedom of expression. That interference was prescribed by law, namely Article 148(2) of the Penal Code (see paragraph 4 above), and pursued the legitimate aim of the protection of her neighbours’ reputation. What remains to be established is whether that interference was “necessary in a democratic society”.

17.  The general principles established in the Court’s case-law for assessing the necessity of an interference with the right to freedom of expression in the interests of the protection of the reputation or rights of others have been summarised in Axel Springer AG v. Germany ([GC], no. 39954/08, §§ 84-88, 7 February 2012), and Miljević v. Croatia (no. 68317/13, §§ 48-52, 56-59 and 66-67, 25 June 2020), among many other authorities. The Court has to satisfy itself whether the relevant standards were applied in the present case.

18.  The Court firstly notes that the domestic courts failed to undertake any balancing exercise between the applicant’s right to freedom of expression and her neighbours’ right to reputation. In particular, they based their decisions on the fact that the applicant’s statements had been susceptible of causing damage to her neighbours’ honour and reputation, without making any reference to their content or to the context in which they had been uttered. The Constitutional Court provided only a general observation on the need to balance the two competing rights and, undertaking no such analysis itself, declared the applicant’s complaint inadmissible (see paragraph 6 above). Such a limited examination of the case by the domestic courts is in itself problematic (see Milisavljević v. Serbia, no. 50123/06, § 38, 4 April 2017).

19.  Moreover, the Court has consistently held that the existence of procedural safeguards for the benefit of a defendant in defamation proceedings is among the factors to be taken into account in assessing the proportionality of an interference under Article 10 of the Convention. In particular, it is important for the defendant to be afforded a realistic chance to prove that there was a sufficient factual basis for his allegations (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 155, ECHR 2015). The Court is mindful of the fact that, under domestic law, the defence of truth was excluded when the impugned statements concerned personal and family circumstances (see paragraph 4 above). In the present case, the applicant was expressly denied such an opportunity without the domestic courts offering any reasons as to why they considered that the statements in question – accusing her neighbours of being criminals – should be considered to fall under that exemption.

20.  The Court also observes that the proceedings at issue were of a criminal nature, leading to the applicant’s conviction and an entry in her criminal record. While the fine imposed on her – some EUR 400 – might not seem particularly significant, the Court notes that it constituted the applicant’s monthly income and that, pursuant to Article 43 of the Penal Code, she ultimately faced the threat of 30 days’ imprisonment in case of default. Although the Court has held that a criminal measure as a response to defamation cannot, as such, be considered disproportionate to the aim pursued (see Radio France and Others v. France, no. 53984/00, § 40, ECHR 2004-II), it has also noted on many occasions the inevitable chilling effect of such a sanction, and the fact that the sentence was suspended did not alter that conclusion (see, for example, Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 116, ECHR 2004-XI).

21.  In the present case, the impugned statements were undoubtedly offensive and capable of causing prejudice to the applicant’s neighbours. However, having regard to the specific circumstances in which they were uttered – in the presence of three persons in a private office – the Court cannot but note that the domestic authorities failed to take into account those circumstances and to conduct an adequate proportionality assessment in order to find whether such statements warranted a criminal sanction (compare with, mutatis mutandisMatalas v. Greece, no. 1864/18, §§ 55 and 59-60, 25 March 2021) or whether the means available under civil law would have sufficed to protect the reputation of the applicant’s neighbours (see Kanellopoulou v. Greece, no. 28504/05, § 38, 11 October 2007).

22.  In light of the above, the Court concludes that the domestic courts failed to apply standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 of the Convention and to ultimately strike a fair balance between the applicant’s right to freedom of expression and the competing right to protection of their reputation of her neighbours. In particular, the criminal sanction imposed on her was disproportionate in its nature and severity to the legitimate aim pursued by the domestic authorities. Thus, the domestic courts went beyond what would have amounted to a “necessary” restriction on the applicant’s freedom of expression (compare also Mătăsaru v. the Republic of Moldova, nos. 69714/16 and 71685/16, §§ 35-36, 15 January 2019).

23.  There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

24.  The applicant claimed 10,000,000 euros (EUR) in total, covering claims in respect of pecuniary damage, non-pecuniary damage and costs and expenses, in relation to various proceedings she had instituted before the domestic courts and the Court. However, she specified that EUR 3,683.10 of that amount pertained to costs and expenses she had incurred in connection with the proceedings complained of.

25.  The Government contested these claims.

26.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim.

27.  However, the Court finds that the applicant must have sustained nonpecuniary damage. Ruling on an equitable basis, the Court awards her EUR 2,600 under that head, plus any tax that may be chargeable.

28.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 890 for costs and expenses incurred in the proceedings before the Constitutional Court and the Court, plus any tax that may be chargeable to her. As to the remainder of her claim under this head, the Court reiterates that under the domestic law – namely, under section 502(2) of the Criminal Procedure Act – the applicant may seek the reopening of the criminal proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention. Therefore, the remainder of her claim for costs and expenses incurred before the domestic courts must be rejected, given that she will be able to have them reimbursed should the proceedings complained of be reopened (see, for example, Stojanović v. Croatia, no. 23160/09, § 84, 19 September 2013).

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
  3. Holds,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 2,600 (two thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 890 (eight hundred ninety euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 17 June 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim             Jovan Ilievski
 Deputy Registrar                   President

 
 

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava Axel Springer AG v. Germany ([GC], 39954/08   07.02.2012.

Sud je u predmetu Axel Springer AG protiv Nemačke (presuda Velikog veća), od 7.2.2012. godine, Miljević protiv Hrvatske od 25.6.2020. godine i brojnim dugim ove vrste, uspostavio standard za ocenu nužnosti mešanja u pravo na slobodu izražavanja radi zaštite ugleda ili prava drugih.

Sud se u donošenju odluke u predmetu Gospočić protiv Hrvatske pozvao upravo na ovu svoju praksu.

LINK na PRESUDU / ODLUKU

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 68317/13 - Miljević protiv Hrvatske   25.06.2020.

Sud je u predmetu Axel Springer AG protiv Nemačke (presuda Velikog veća), od 7.2.2012. godine, Miljević protiv Hrvatske od 25.6.2020. godine i brojnim dugim ove vrste, uspostavio standard za ocenu nužnosti mešanja u pravo na slobodu izražavanja radi zaštite ugleda ili prava drugih.

Sud se u donošenju odluke u predmetu Gospočić protiv Hrvatske pozvao upravo na ovu svoju praksu.

LINK na PRESUDU / ODLUKU
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Axel Springer AG protiv Nemačke
Presuda Axel Springer AG v. Germany ima ogroman značaj u evropskoj sudskoj praksi jer:
- Utvrđuje jasan test za balans između slobode medija i prava na privatnost.
- Postavlja referentni standard koji se citira u desetinama kasnijih presuda
- Jača zaštitu novinarskog rada i istakla da javne ličnosti moraju imati viši prag tolerancije prema objavama o njima.

Ova presuda je postavila šest kriterijuma koje se danas rutinski koriste u svim slučajevima gde treba uravnotežiti član 8 (privatnost) i član 10 (sloboda izražavanja):
1. Doprinos raspravi od javnog interesa – da li informacija doprinosi društveno relevantnoj debati?
2. Koliko je poznata osoba na koju se tekst odnosi – da li je reč o javnoj ličnosti ili privatnom licu?
3. Predmet izveštavanja i ponašanje te osobe pre objave – da li se sama osoba izložila javnosti?
4. Način pribavljanja informacija i njihova verodostojnost – da li su informacije tačne i pribavljene zakonito?
5. Sadržaj, forma i posledice objavljivanja – da li je ton teksta senzacionalistički ili objektivan?
6. Težina sankcija izrečenih novinarima/medijima – da li su kazne bile proporcionalne?
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine