Gorraiz Lizarraga i drugi protiv Španije

Država na koju se presuda odnosi
Španija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
62543/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
27.04.2004
Članovi
6
6-1
8
34
35
35-1
P1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6) Postupak po ustavnoj žalbi
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Ravnopravnost stranaka
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(P1-1) Zaštita imovine
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
aktivna legitimacija
ekološki standardi
ekološko pravo
jednakost strana - ravnopravnost stranaka
VS deskriptori
1.6.5.3 Jednakost strana
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Presuda u ovom predmetu ima ključni uticaj na praksu ESLJP, pre svega zbog toga što je proširila i savremeno protumačila pojam „žrtve” u kontekstu delovanja udruženja građana i zaštite životne sredine.

Presuda uspostavlja stav Suda po kom organizacije za zaštitu životne sredine i nevladine organizacije mogu efikasno da zastupaju kolektivne interese svojih članova pred sudovima, a da pri tome sami članovi ne gube procesno pravo da se pred ESLJP pojave kao pojedinačne žrtve povrede prava. Ovim je Sud stvorio mehanizam za sprečavanje situacija u kojima bi država proceduralnim preprekama onemogućila građane da štite svoja osnovna imovinska i ekološka prava kada nastupaju udruženo.

Pitanje aktivne legitimacije pojedinačnih podnosilaca predstavke jeste centralno pravno pitanje u ovom predmetu, pre svega jer pojedinačni podnosioci predstavke ESLJP nisu bili stranke u osporenom postupku u svoje ime, već posredstvom udruženja koje su osnovali.

Sud naglašava da se pojam „žrtva” u članu 34. mora tumačiti na evolutivan način u svetlu uslova u savremenom društvu - u savremenim društvima, kada se građani suoče sa posebno složenim upravnim odlukama, obraćanje kolektivnim telima kao što su udruženja predstavlјa jedan od dostupnih načina, ponekad i jedini način koji im stoji na raspolaganju da efikasno zaštite svoje specifične interese.

Sud ističe da je aaktivna legitimacija udruženja za pokretanje sudskih postupaka radi zaštite interesa svojih članova priznata u zakonodavstvu većine evropskih zemalјa. To je upravo situacija koja je postojala u konkretnom predmetu. Sud ne može zanemariti tu činjenicu prilikom tumačenja pojma „žrtve”. Svako drugo, preterano formalističko tumačenje tog pojma učinilo bi zaštitu prava zajamčenih Konvencijom nedelotvornom i iluzornom.

Imajući u vidu posebne okolnosti predmeta, a posebno činjenicu da je udruženje podnosilac osnovano sa specifičnom svrhom odbrane interesa svojih članova pred sudovima i da su ti članovi bili direktno pogođeni projektom brane, Sud smatra da prvih petoro podnosilaca mogu tvrditi da su žrtve, u smislu člana 34, navodnih povreda Konvencije, kao i da su iscrpeli domaće pravne lekove u pogledu prigovora iz člana 6. stav 1. Konvencije.
U konkretnom predmetu, iako je nesporno da je postojao spor oko prava priznatog u domaćempravu, postojala je nesaglasnost u pogledu njegovog predmeta. Prema tvrdnji Vlade, spor se ni u jednom trenutku nije odnosio na imovinska ili privatna prava udruženja, već na očuvanje zakonitosti i kolektivnih prava, tako da nijedno „građansko” pravo nije bilo u pitanju. S druge strane, udruženje podnosilac je tvrdilo da je postupalo radi zaštite pojedinačnih i privatnih prava i interesa svojih članova.

Sam spor je nastao zbog plana državnih vlasti da izgrade branu čije bi akumulaciono jezero potopilo selo u kom su živeli podnosioci predstavke. Meštani su osnovali udruženje koje je uspešno izdejstvovalo sudsku odluku o privremenoj obustavi radova, a potom i delimično poništenje projekta pred Vrhovnim sudom. Međutim, tokom trajanja sudskog spora, zakonodavac je usvojio novi zakon o regionalnom planiranju, na osnovu kog je Ustavni sud utvrdio da je izvršenje presude Vrhovnog suda postalo nemoguće jer je projekat u međuvremenu usklađen sa novim zakonskim okvirom.
Podnosioci su pred ESLJP tvrdili da im je povređeno pravo na pravično suđenje usled zakonodavnog mešanja u postupak koji je bio u toku.

U odnosu na navodne podnosilaca predstavke da u procesu nije poštovan princip jednakosti stranaka u postupku, jer tokom postupka po zahtevu za ocenu ustavnosti, udruženje podnosilac predstavke nije bilo pozvano da dostavi svoje primedbe, za razliku od zastupnika države i državnog tužilaštva, Sud navodi da svi podnesci kojima su se potkrepljivali argumenti o neustavnosti zakona, a koje su podnosioci predstavke prethodno podneli preko udruženja podnosioca predstavke, jesu bili formalno spojeni sa ovim postupkom i Ustavni sud je u potpunosti odgovorio na te argumente. Pored toga, podnosioci predstavke nisu tražili dozvolu da učestvuju u postupku, iako su se mogli pozvati na raniju sudsku praksu Suda u predmetu Ruiz-Mateos. U skladu sa ovim, Sud zaključuje da nije bilo povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Što se tiče donošenja zakona o prostornom planiranju tokom postupka u vezi sa predloženom branom, Sud smatra da on nije usvojen sa ciljem zaobilaženja principa vladavine prava, kako su podnosioci u predstavci naveli. Zakon nije imao za cilj oduzimanje nadležnosti sudovima da odlučuju o zakonitosti predložene brane i nije se odnosio samo na područje obuhvaćeno izgradnjom brane, već je bio od opšte primene. Dalje, podnosioci predstavke su uspešno podneli zahtev za ocenu usklađenosti određenih odredaba tog zakona sa Ustavom i njihovi argumenti su razmatrani meritorno. Stoga, Sud zaključuje da je spor između podnosilaca predstavke i države vođen uz poštovanje načela pravičnog suđenja, dakle, nije bilo povrede člana 6 Konvencije.
Sud je smatrao da nema potrebe da posebno razmatra pritužbe podnete po članu 8. i članu 1. Protokola br. 1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDKSA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

 

PREDMET GORRAIZ LIZARRAGA I DRUGI protiv ŠPANIJE

(Predstavka broj 62543/00)

 

PRESUDA

 

STRAZBUR

27. april 2004. godine

 

PRESUDA JE PRAVNOSNAŽNA

10. novembra 2004. godine

 

U predmetu Gorraiz Lizarraga i drugi protiv Španije,

Evropski sud za lјudska prava, (Četvrto odelјenje), na zasedanju Veća u sastavu:

 Sir Nicolas Bratzapredsednik,
 
g. M. Pellonpää,
 
g. A. Pastor Ridruejo,
 
g. J. Casadevall,
 
g. S. Pavlovschi,

 g. L. Garlicki,
 
gđa E. Fura-Sandström, sudije,
i g. M. O'Boylesekretar Odelјenja,

Posle razmatranja predmeta na sednicama zatvorenim za javnost 4. novembra i 23. marta 2004.godine,

Izriče sledeću presudu, koja je usvojena poslednjeg gorenavedenog datuma:

 

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 62543/00) protiv Kralјevine Španije koju su Sudu, na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”), podneli petoro španskih državlјana: g. Mateo Kruz Goraiz Lisaraga, gđa Katalina Ečamendi Ero, g. Fransisko Havijer Goraiz Ečamendi , g. Migel Hesus Goraiz Ečamendi i g. Fermin Luis Goraiz Ečamendi („podnosioci”), kao i udruženje Coordinadora de Itoiz („udruženje podnosilac”), dana 12. septembra 2000. godine.
  2. Podnosioce su zastupali g. M. H. Bomont Aristu i g. H. L. Bomont Aristu, advokati sa praksom u Pamploni i Madridu. Špansku Vladu („Vlada”) zastupao je njen zastupnik, g. H. Borego Borego, načelnik Pravne službe za lјudska prava Ministarstva pravde, do 31. januara 2003. godine. Nakon toga, zastupao ju je g. I. Blasko Lozano, novi zastupnik Vlade i načelnik Pravne službe za lјudska prava Ministarstva pravde.
  3. Pozivajući se na član 6. stav 1. Konvencije, podnosioci su tvrdili da nisu imali pravično suđenje u sudskom postupku koji su pokrenuli radi obustave izgradnje brane Itoiz, u tome što im je uskraćena dozvola da učestvuju u postupku povodom upućivanja prethodnog pitanja u pogledu ustavnosti Zakona Autonomne Pokrajine br. 9/1996 od 17. juna 1996. godine, dok su zastupnik Države i Državno tužilaštvo imali mogućnost da podnesu svoje pismene primedbe Ustavnom sudu. Oni su se takođe žalili da je sporni zakon Autonomne Pokrajine donet sa cilјem da se spreči izvršenje pravosnažne presude Vrhovnog suda. Po njihovom mišlјenju, donošenjem tog zakona povređeno je njihovo pravo na pravično suđenje zagarantovano članom 6. stav 1, a za prvih petoro podnosilaca i njihovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i doma, zagarantovano članom 8. Konvencije, kao i njihovo pravo na mirno uživanje imovine, zagarantovano članom 1. Protokola br. 1.
  4. Pred predstavka je dodelјena Četvrtom veću Suda (pravilo 52. stav 1. Poslovnika Suda). U okviru tog veća, Veće koje će razmatrati predmet (član 27. stav 1. Konvencije) obrazovano je u skladu sa pravilom 26. stav 1. Poslovnika.
  5. Odlukom od 14. januara 2003. godine, Veće je proglasilo predstavku dopuštenom i rezervisalo svoj stav u pogledu preliminarnih pitanja Vlade o tome da li prvih petoro podnosilaca nemaju status „žrtve” i da li su propustili da iscrpe domaće pravne lekove, kao i u pogledu prigovora da član 6. stav 1. nije primenjiv na postupak koji je pokrenulo udruženje podnosilac.
  6. Dana 1. aprila 2003. godine, Veće je odlučilo, imajući u vidu okolnosti predmeta, da odbije zahtev za privremenu meru iz pravila 39. Poslovnika Suda koji su podneli podnosioci.
  7. Podnosioci i Vlada su podneli svoje pismene primedbe o meritumu predmeta (pravilo 59. stav 1).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Prvih petoro podnosilaca su pojedinačni španski državlјani koji žive u Itoizu (pokrajina Navara). Treći podnosilac je takođe predsednik i zakonski zastupnik šestog podnosioca, udruženja Coordinadora de Itoiz. Prvi, drugi, četvrti i peti podnosilac su članovi ovog udruženja.

A. Pozadina predmeta

  1. Predmet je nastao iz građevinskog projekta iz februara 1989. godine za izgradnju brane u Itoizu (pokrajina Navara), koja bi dovela do plaplјenja tri rezervata prirode i nekoliko malih sela, uklјučujući Itoiz, u kome podnosioci žive. Prema navodima Vlade, ukupan broj vlasnika zemlјišta pogođenih izgradnjom brane je 159, od kojih trinaest živi u samom Itoizu.
  2. Dana 6. maja 1988. godine osnovano je udruženje Coordinadora de Itoiz; u njegovom statutu se, između ostalog, navodi da je njegov cilј „usklađivanje napora njegovih članova usmerenih na protivlјenje izgradnji brane Itoiz i zastupanje alternativnog načina života na tom lokalitetu, zastupanje i zaštita područja pogođenog izgradnjom brane i interesa tog područja pred svim zvaničnim organima svih nivoa, bilo da su lokalni, pokrajinski, državni ili međunarodni, kao i podizanje svesti javnosti o uticaju ove brane”.
    Ministarskim dekretom od 2. novembra 1990. godine, Ministarstvo javnih radova usvojilo je projekat brane Itoiz.

B. Upravni spor pred Nacionalnim sudom (Audiencia Nacional)

  1. Godine 1991. sela obuhvaćena izgradnjom brane i udruženje podnosilac podneli su tužbu u upravnom sporu Nacionalnom sudu (Audiencia Nacional) protiv ministarskog dekreta od 2. novembra 1990. godine. Tužba se zasnivala na nekoliko navoda o nezakonitostima koje su, po njihovom mišlјenju, opterećivale postupak informisanja javnosti o predloženoj brani, na činjenici da je projekat usvojen bez prethodnog odobrenja hidroloških planova za svaki rečni sliv ili nacionalnog hidrološkog plana, kao i na nedostatku javnog ili društvenog interesa kome bi projekat služio. Oni su takođe tvrdili da je projekat u suprotnosti sa zakonodavstvom o zaštiti životne sredine, budući da nije izrađena studija o proceni uticaja na životnu sredinu. Konačno, skrenuta je pažnja suda na uticaj projekta na rezervate prirode i staništa unutar predmetnog područja u svetlu preporuka Saveta Evrope o građevinskim radovima u Pirinejima i zajedničke polјoprivredne politike Evropske unije.
  2. Presudom od 29. septembra 1995. godine, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) delimično je usvojio tužbeni zahtev, smatrajući posebno da je, prema zakonu, planirana brana morala da se zasniva na nacionalnom hidrološkom planu, koji nije bio izrađen kada je projekat odobren. Sud je takođe prihvatio zahtev za precizno određivanje zaštitnih zona oko rezervata prirode pogođenih branom i za specifikaciju korišćenja kamenoloma koje bi bilo neophodno za njenu izgradnju.
  3. Udruženje podnosilac je podnelo zahtev za hitno izvršenje presude i, posebno, za obustavu radova na izgradnji brane. Odlukom od 24. januara 1996. godine, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) doneo je rešenje o odlaganju izvršenja/obustavi radova, ali je naložio da se preduzmu neophodne mere kako bi se obezbedio završetak već započetih radova i održavanje i bezbednost već završenih radova, uz uslov da udruženje podnosilac uplati jemstvo.
  4. Sve stranke u postupku podnele su žalbe (súplica) protiv odluke od 24. januara 1996. godine. U kontekstu privremenog izvršenja svoje presude od 29. septembra 1995. godine i, posebno, radi očuvanja zaštitnih zona oko tri rezervata prirode pogođena projektom, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) je, odlukom od 6. marta 1996. godine, zabranio punjenje akumulacije i preselјenje obuhvaćenog stanovništva.

C. Donošenje Zakona Autonomne Pokrajine Navara br. 9/1996

  1. Dana 17. juna 1996. godine Parlament Autonomne Pokrajine Navare (parlamento foral de Navarra) doneo je Pokrajinski zakon (ley foral) br. 9/1996 o prirodnim lokalitetima Navare („Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996.”). Ovim zakonom izmenjen je Zakon Autonomne Pokrajine br. 6/1987 od 10. aprila 1987. godine, posebno u pogledu mogućnosti preklasifikacije zaštitnih zona ili izvođenja aktivnosti unutar njih u svrhu izgradnje infrastrukture za koju je proglašen opšti ili javni interes. Prema navodima podnosilaca, ovaj zakon je omogućio nastavak radova na izgradnji brane, uz posledičnu degradaciju zaštićenog prirodnog lokaliteta.
    Primenjujući Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, Vlada Autonomne Pokrajine je donela Dekret br. 307/1996 od 2. septembra 1996. godine, kojim su određene periferne zaštitne zone za određene rezervate prirode i stroge rezervate prirode u Navari.

D. Žalba po vanrednom pravnom leku (kasacija) Vlade i Vlade Autonomne Pokrajine Navare protiv presude Nacionalnog suda (Audiencia Nacional)

  1. U međuvremenu, zastupnik Države i Vlada Autonomne Pokrajine Navare podneli su žalbu po vanrednom pravnom leku (kasaciju) protiv presude Nacionalnog suda (Audiencia Nacional) od 29. septembra 1995. godine. Presudom od 14. jula 1997. godine, Vrhovni sud je definitivno poništio projekat brane u delu koji se odnosi na zaštitne zone od 500 metara oko rezervata prirode RN 9, 10 i 11. Kao rezultat ove presude, veličina planirane brane, a time i područja koje treba da bude poplavlјeno, smanjena je, čime je selo Itoiz, u kome se nalazila nepokretna imovina podnosilaca, spašeno od potapanja.

E. Postupak za izvršenje presude Vrhovnog suda

  1. Radi izvršenja presude Vrhovnog suda, rešenjem od 4. septembra 1997. godine, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) proglasio je konačnim mere privremenog izvršenja naložene 6. marta 1996. godine, a koje se odnose na zabranu punjenja akumulacije i druge povezane radove. Pre odlučivanja o pitanju eventualne obustave radova na izgradnji zagata (nasipa), Nacionalni sud (Audiencia Nacional) je pozvao stranke da se izjasne i podnesu svoje pismene primedbe o posledicama novog Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, posebno u pogledu zaštitnih zona oko svih rezervata prirode predviđenih tim zakonom, kao i o uticaju maksimalnog nivoa poplavnog talasa na zaštitne zone rezervata na koje se odnosio poništeni projekat.
  2. Centralni državni organi i Vlada Autonomne Pokrajine Navare tvrdili su pred Nacionalnim sudom (Audiencia Nacional) da je izvršenje presude Vrhovnog suda od 14. jula 1997. godine postalo pravno nemoguće, utoliko što je Zakonom Autonomne Pokrajine iz 1996. godine ukinut status zaštitne zone za područje unutar rezervata prirode koje je trebalo da bude poplavlјeno. Shodno tome, uzimajući u obzir tu zakonsku izmene, postalo je moguće izvođenje planiranih javnih radova unutar tih zaštitnih zona.
  3. Udruženje podnosilac je osporilo argumentaciju vlasti, tvrdeći da je Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine neprimenjiv u konkretnom predmetu, budući da je donet nakon upravnih odluka donetih u osporenom postupku i nakon presude Nacionalnog suda (Audiencia Nacional) i dva rešenja o privremenom izvršenju. Alternativno, udruženje podnosilac je zatražilo da se određene odredbe Zakona Autonomne Pokrajine upute Ustavnom sudu radi donošenja prethodne odluke o njihovoj ustavnosti, posebno onih koje ovlašćuju ukidanje statusa zaštitne zone za tri rezervata prirode u području koje treba poplaviti, što bi, prema navodima udruženja podnosioca, omogućilo završetak radova i dovelo do toga da akumulacija pokrije područje predviđeno prvobitnim planovima.

F. Upućivanje prethodnog pitanja Ustavnom sudu

  1. Rešenjem od 1. decembra 1997. godine, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) zatražio je od Ustavnog suda da odluči o prethodnom pitanju koje je podnelo udruženje podnosilac. Rešenjem od 21. maja 1998. godine, Ustavni sud je proglasio zahtev nedopuštenim zbog određenih nedostataka u njegovom podnošenju, koji su se, međutim, mogli otkloniti.
  2. Radi otklanjanja gorenavedenih nedostataka, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) je 28. maja 1998. godine pozvao stranke kako bi saslušao njihove izjašnjenja o određenim aspektima Zakona Autonomne Pokrajine čija je ustavnost osporena pred Ustavnim sudom, kao i o ustavnosti člana 18. stav 3. (A.1.) i (B) tog zakona. Udruženje podnosilac je podnelo svoje pismene primedbe 10. juna 1998. godine. Rešenjem od 17. juna 1998. godine, Nacionalni sud (Audiencia Nacional) ponovo je zatražio od Ustavnog suda da odluči o prethodnom pitanju ustavnosti i proširio je pitanje kako bi obuhvatilo novu tačku koju je istaklo udruženje podnosilac, odnosno član 18. stav 3. (B) (B.1.) Zakona Autonomne Pokrajine.
  3. Rešenjem od 21. jula 1998. godine, Ustavni sud je proglasio dopuštenim pitanja pokrenuta u okviru prethodnog pitanja. Na osnovu člana 37. stav 2. Zakona o uređenju sudova, dostavio je obaveštenje o pitanjima Kongresu poslanika, Senatu, Vladi i Parlamentu Navare, kao i španskoj Vladi, i pozvao ih da podnesu svoje pismene primedbe u roku od petnaest dana. Ustavni sud je pismene primedbe zastupnika Države primio 4. septembra 1998. godine. Vlada i Parlament Navare podneli su svoje pismene primedbe 11, odnosno 15. septembra 1998. godine. Pismene primedbe Vrhovnog državnog tužioca podnete su 29. septembra 1998. godine. Predsednik Kongresa poslanika naveo je da Kongres neće podnositi primedbe. Predsednik Senata zatražio je da se Senat smatra strankom u postupku i ponudio svoju pravnu pomoć. Dana 1. marta 2000. godine Nacionalni sud (Audiencia Nacional) je prosledio Ustavnom sudu podneske koje je podnelo udruženje podnosilac tokom postupka pred njim. Ovi podnesci, od 29. septembra 1997, 10. juna 1998. i 28. februara 2000. godine, formalno su uvršteni u spise predmeta kod Ustavnog suda.

G. Presuda Ustavnog suda

  1. U presudi od 14. marta 2000. godine, Ustavni sud je, zasedajući u punom sastavu (Velikom veću), odlučio da su osporene odredbe Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine u skladu sa Ustavom. Na samom početku je primetio da je izvršenje presude Vrhovnog suda od 14. jula 1997. godine, donete u skladu sa Zakonom Autonomne Pokrajine Navare br. 6/1987, postalo nemoguće od stupanja na snagu Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, utoliko što je poništeni projekat bio u skladu sa novim zakonom.
  2. Ispitujući svrhu Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, Ustavni sud je zauzeo sledeći stav:

„... Nјegova svrha je uspostavlјanje opšteg sistema zaštite životne sredine prirodnih lokaliteta u Autonomnoj Pokrajini Navari. Shodno tome, ovaj sistem zaštite [bio je] primenjiv ... na rezervate prirode koji su već identifikovani u prethodnom zakonu Autonomne Pokrajine, iako se suštinska razlika između pravnih režima uspostavlјenih ovim dvama zakonima sastoji u uređenju perifernih zaštitnih zona.”

  1. Ustavni sud je utvrdio, kao prvo, da se ovo ne može smatrati zakonskim rešenjem za konkretan problem tri periferne zone oko tri rezervata prirode pogođena izgradnjom brane Itoiz i, kao drugo, da su izjave i parlamentarne inicijative pojedinih političara koje su, po mišlјenju Nacionalnog suda (Audiencia Nacional), pokazivale da je glavni cilј Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. bio da spreči izvršenje presude Vrhovnog suda, beznačajne za procenu toga da li je došlo do povrede načela zakonitosti. Ustavni sud je takođe odlučio da je, imajući u vidu značaj pitanja pokrenutog izgradnjom brane Itoiz, koje se nije moglo jednostavno zanemariti, bilo opravdano to što je u obrazloženju koje je pratilo Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine posebno pomenuta svrha i sredstva zaštite životne sredine u perifernim zaštitnim zonama oko tri gorenavedena rezervata prirode.
  2. U pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, utoliko što je Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine sada sprečavao izvršenje presude Vrhovnog suda kojom je delimično poništen projekat brane Itoiz, Ustavni sud je smatrao da činjenica da je u međuvremenu donet novi zakon kojim se menja pravni režim primenjiv na periferne zaštitne zone i zamenjuje prethodni zakon na osnovu kog je projekat proglašen delimično ništavim, sama po sebi nije nespojiva sa pravom na izvršenje sudskih odluka, kako je to zajamčeno članom 24. Ustava.
  3. Pozivajući se na sudsku praksu Evropskog suda za lјudska prava i, posebno, na presude u predmetima Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis protiv Grčke (9. decembar 1994, Serija A br. 301-B) i Papageorgiou protiv Grčke (22. oktobar 1997, Izveštaji o presudama i odlukama 1997-VI), Ustavni sud je ispitao da li je nemogućnost izvršenja presude Vrhovnog suda kao posledica donošenja Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine bila opravdana u svetlu vrednosti i dobara zaštićenih Ustavom. Nakon što je utvrdio da je zaštita životne sredine zajamčena Ustavom, Ustavni sud je ispitao da li je šteta nastala usled neizvršenja sporne presude bila srazmerna zaštićenim ili osporenim interesima ili je, sa druge strane, bila bespredmetna, prekomerna ili uzrok jasne neravnoteže između suprotstavlјenih interesa. Utvrdio je da su i presuda Vrhovnog suda od 14. jula 1997. godine i novi Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. imali za cilј garantovanje postojanja periferne zaštitne zone oko tri rezervata prirode pogođena izgradnjom brane. Ustavni sud je dalјe primetio da sistem perifernih zaštitnih zona uveden ovim novim zakonom sam po sebi nije smatran arbitrarnim u odluci Nacionalnog suda (Audiencia Nacional); niti su nove granice zona smatrane odgovornim za ozbilјno degradiranje životne sredine. Shodno tome, zauzeo je stav da je ravnoteža opštih interesa poštovana i da nema jasnog nedostatka proporcionalnosti između suprotstavlјenih interesa. Prema tome, osporene odredbe nisu se mogle smatrati suprotnim članu 24. stav 1. Ustava.
  4. U pogledu argumenta da su se nova pravna pravila koja uređuju periferne zaštitne zone oko rezervata prirode našla u zakonu, a ne u podzakonskom aktu (uredbi/pravilniku), kao što je to ranije bio slučaj, te da je to podnosiocima uskratilo mogućnost kontrole akata uprave putem upravnog spora ili izvršnog postupka, Ustavni sud je primetio da ne postoji zakonska odredba koja zahteva da se određene materije uređuju podzakonskim aktima. Dodao je da novi zakon ne predstavlјa pojedinačni/posebni zakon donet za konkretan slučaj (ad causam zakon), već je po formi i suštini opšteg karaktera, te je istakao da se zakoni mogu osporavati pred Ustavnim sudom putem pravnog leka predviđenog članom 163. Ustava.
    Shodno tome, Ustavni sud je odbio zahtev za donošenje prethodne odluke. Presuda je objavlјena u Službenom glasniku dana 14. aprila 2000. godine.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

  1. Relevantne odredbe Ustava glase:

Član 161. stav 1.

„Ustavni sud je nadležan za celu teritoriju Španije i nadležan je da odlučuje o:

(a) žalbama/zahtevima za ocenu neustavnosti zakona i propisa sa zakonskom snagom ...;

(b) pojedinačnim ustavnim žalbama (recurso de amparo) zbog povrede prava i sloboda iz člana 53. stav 2. Ustava, pod okolnostima i na način utvrđen zakonom;

(c) sporovima između Države i Autonomne Pokrajine ili između različitih Autonomnih Pokrajina o obimu njihovih nadležnosti. ...”

Član 163.

„Ako u toku postupka sudski organ smatra da bi odredba koja ima status zakona, a koja je primenjiva u postupku i od čije punovažnosti zavisi njegova odluka, mogla biti u suprotnosti sa Ustavom, uputiće to pitanje Ustavnom sudu pod okolnostima, na način i sa dejstvom – koje ni u kom slučaju neće uklјučivati odlažuće dejstvo – koji se uređuju zakonom.”

Član 164.

„1. Presude Ustavnog suda objavlјuju se u Službenom glasniku Države zajedno sa svim izdvojenim mišlјenjima. Konačne su od narednog dana od dana objavlјivanja i protiv njih nije dozvolјena žalba. Presude kojima se zakon ili pravilo sa zakonskom snagom proglašavaju neustavnim, kao i sve presude koje nemaju isklјučivo dejstvo in personam (prema određenom licu), obavezujuće su za sve.

2. Osim ako u presudi nije drugačije navedeno, delovi zakona koji nisu proglašeni neustavnim ostaju na snazi.”

 

B. Organski zakon br. 2/1979 o Ustavnom sudu – Glava III, „O pitanjima ustavnosti koje upućuju sudije i sudovi”

  1. Relevantne odredbe ovog zakona glase:

Član 35.

„1. Kada sudije ili sudovi, po službenoj dužnosti ili na zahtev stranke, smatraju da bi odredba koja ima status zakona, a koja je primenjiva u postupku i od čije punovažnosti zavisi njegova odluka, mogla biti u suprotnosti sa Ustavom, uputiće predmet Ustavnom sudu, u skladu sa odredbama ovog zakona.

2. Nadležni sudija ili sud uputiće zahtev tek kada je predmet spreman za suđenje i u roku predviđenom za donošenje presude. Moraju precizirati za koji se zakon ili odredbu sa statusom zakona tvrdi da je neustavna i za koji se član Ustava smatra da je povređen. Takođe moraju navesti tačne razloge zbog kojih ishod postupka zavisi od punovažnosti osporene odredbe. Pre donošenja konačne odluke o tome da li da uputi pitanje Ustavnom sudu, sudija ili sud će najpre saslušati izjašnjenja koja stranke i zastupnik Državnog tužilaštva žele da daju u pogledu relevantnosti pitanja u okviru neproduživog roka od deset dana koji važi za svakog od njih. Sudija donosi odluku u roku od tri dana nakon toga, bez potrebe za dalјim radnjama. Protiv te odluke nije dozvolјena žalba. Međutim, pitanje ustavnosti može se ponovo pokrenuti u potonjem postupku sve dok presuda ne postane pravosnažna.”

Član 36.

„Sudija ili sud upućuje pitanja ustavnosti Ustavnom sudu slanjem overene kopije spisa glavnog predmeta i svih izjašnjenja datih na osnovu prethodnog člana.”

Član 37.

„1. Po prijemu spisa predmeta, Ustavni sud sprovodi postupak predviđen u stavu 2. ovog člana. Međutim, on može obrazloženom odlukom proglasiti upućeno pitanje nedopuštenim nakon što sasluša izjašnjenje isklјučivo Vrhovnog državnog tužioca, ukoliko nisu ispunjeni procesni uslovi ili je upućeno pitanje očigledno neosnovano.

2. Ustavni sud obaveštava Kongres poslanika i Senat (preko njihovih predsednika), Vrhovnog državnog tužioca i Vladu (preko Ministarstva pravde) o upućenom pitanju. Ako se ono odnosi na zakon ili odredbu sa statusom zakona koju je donela Autonomna Pokrajina, obaveštavaju se i zakonodavni i izvršni organi te Pokrajine. Svako od ovih tela ima pravo da stupi u postupak pred Ustavnim sudom i da da svoje izjašnjenje o pitanju ustavnosti u okviru neproduživog roka od petnaest dana koji važi za svakog od njih. Po isteku tog roka, Ustavni sud donosi presudu u roku od petnaest dana, osim ako donese obrazloženu odluku u kojoj objašnjava zašto smatra da je duži rok – koji ne može biti duži od trideset dana – neophodan.”

 

C. Zakon Autonomne Pokrajine br. 9/1996 od 17. juna 1996. godine o prirodnim lokalitetima u Navari („Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996.”)

  1. U obrazloženju Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine navodi se da tekst ima dva cilјa: kao prvo, uspostavlјa pravni sistem specifičan za Navaru radi zaštite, očuvanja i unapređenja onih delova njene teritorije koji sadrže prirodna dobra dostojna zaštite u skladu sa španskim zakonodavstvom i direktivama Evropske unije o zaštiti životne sredine; kao drugo, zakon ima za cilј usklađivanje zakonodavstva o prirodnim lokalitetima koje je donela Autonomna Pokrajina Navara.
  2. Posebno, zakon navodi rezervate prirode i prirodne lokalitete u Navari koji su zaštićeni zakonom i određuje njihove granice. Takođe utvrđuje, za svaku vrstu zaštićenog lokaliteta, vrste aktivnosti i korišćenja koji su dozvolјeni ili zabranjeni. Član 18. glasi:

„Periferne zaštitne zone

1. Putem pokrajinskog zakona, Parlament Navare može odrediti granice ... perifernih zaštitnih zona oko Strogih rezervata prirode i Rezervata prirode, koje mogu biti diskontinuirane i čija je namena sprečavanje spolјnog uticaja na životnu sredinu ili predeo.

...

3. Propisi koji uređuju aktivnosti i korišćenje zemlјišta unutar perifernih zaštitnih zona Strogih rezervata prirode, Rezervata prirode i Parkova prirode su sledeći:

(A) Građevinski neobojene aktivnosti / Aktivnosti koje ne uklјučuju gradnju

(A.1.) Može se odobriti sledeće: ... – Aktivnosti povezane sa izgradnjom infrastrukture koja je u javnom ili opštem interesu. ...

(B) Građevinske aktivnosti

(B.1.) Može se odobriti sledeće:

...

-  Infrastruktura proglašena da je u javnom ili opštem interesu.

...”

 

PRAVO

  1. Pozivajući se na član 6. stav 1. Konvencije, podnosioci su tvrdili da u sudskom postupku koji su pokrenuli radi obustave izgradnje brane Itoiz nisu imali pravično suđenje u tome što su sprečeni da učestvuju u postupku povodom odlučivanja o prethodnom pitanju ustavnosti Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, dok su zastupnik Države i Državno tužilaštvo imali mogućnost da podnesu svoje pismene primedbe Ustavnom sudu.
    Oni su se takođe žalili da je donošenje Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine imalo za cilј da spreči izvršenje pravosnažne presude Vrhovnog suda. Donošenjem tog zakona povređeno je njihovo pravo na pravično suđenje zajamčeno članom 6. stav 1. Konvencije, a u pogledu prvih petoro podnosilaca i njihovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i doma, zaštićeno članom 8. Konvencije, kao i njihovo pravo na mirno uživanje imovine, zajamčeno članom 1. Protokola br. 1.

I. PRETHODNI PRIGOVORI VLADE

A. U pogledu nedostatka statusa „žrtve” kod podnosilaca i neiscrplјivanja domaćih pravnih lekova

  1. Vlada je istakla da prvih petoro podnosilaca, koji su se obratili Sudu, nisu učestvovali u domaćem postupku koji se preispituje u ovoj predstavci. Pored toga, ni u jednom trenutku tokom osporenog postupka domaći sudovi nisu bili obavešteni o njihovom postojanju niti o postojanju njihove imovine. U tom kontekstu, Vlada je naglasila da objašnjenje podnosilaca zašto nisu učestvovali u domaćem postupku -  naime, da bi to zahtevalo dug i skup postupak - nije ozbilјno. U pogledu imovine podnosilaca, primetila je da su postupci eksproprijacije za tu imovinu u toku i da su podnosioci u mogućnosti da u njima brane svoja „građanska prava i obaveze” bez ikakvih problema.
  2. Podnosioci su naglasili jasne posledice osporenog postupka po njihova građanska prava. Kao prvo, istakli su da svi oni žive u Itoizu, gde se nalazi njihova nepokretna imovina. Izgradnja brane dovela bi do plaplјenja ovog područja, a samim tim i njihovih domova i druge imovine. Pored toga, tvrdili su da su, kao članovi udruženja Coordinadora de Itoiz od njegovog osnivanja 1988. godine, učestvovali u postupku preko tog udruženja kao svog posrednika. Naglasili su neospornu direktnu vezu između njih i štete koja bi nastala izgradnjom brane, te su tvrdili da je upotreblјeni pravni lek bio jedini koji bi, u slučaju uspeha, omogućio definitivnu zaštitu njihovih građanskih prava i interesa. U vezi sa tim, naglasili su da bi postupali nerazumno da je svako od njih podneo posebnu pojedinačnu tužbu/žalbu protiv predložene brane i tako ušao u dugačak i skup postupak sa istim konačnim ishodom kakav je postiglo udruženje. Štaviše, bilo je jasno da su od samog početka poverili udruženju odbranu svojih građanskih prava i interesa. To je, štaviše, bio logičan rezultat jednog od proklamovanih cilјeva udruženja, a to je „odbrana alternativnog načina života na tom lokalitetu”. U zaklјučku, tvrdili su da mogu da se smatraju žrtvama povrede u smislu člana 34. Konvencije.
  3. Sud podseća da, da bi se neko mogao pozvati na član 34. Konvencije, moraju biti ispunjena dva uslova: podnosilac mora spadati u jednu od kategorija podnosilaca navedenih u članu 34, i mora biti u stanju da dokaže da je žrtva povrede Konvencije. Prema ustalјenoj sudskoj praksi Suda, pojam „žrtve” mora se tumačiti autonomno i nezavisno od domaćih pojmova kao što su oni koji se odnose na pravni interes ili pravnu/poslovnu sposobnost za postupanje. Pored toga, da bi podnosilac mogao da tvrdi da je žrtva povrede Konvencije, mora postojati dovolјno direktna veza između podnosioca i štete za koju smatra da je pretrpeo usled navodne povrede (videti, između ostalih autoriteta, Tauira and Others protiv Francuske, br. 28204/95, odluka Komisije od 4. decembra 1995, Odluke i izveštaji 83-B, str. 112; Association des amis de Saint-Raphaël et de Fréjus and Others protiv Francuske, br. 38192/97, odluka Komisije od 1. jula 1998, DR 94-B, str. 124; Comité des médecins à diplômes étrangers v. France and Others protiv Francuske (odl.), br. 39527/98 i 39531/98, 30. mart 1999).

1. U pogledu toga da li je udruženje podnosilac imalo status „žrtve”

  1. U pogledu navoda udruženja podnosioca o povredi člana 6. stav 1. Konvencije, Sud primećuje da je to udruženje imalo svojstvo stranke u postupku koji je pokrenulo pred domaćim sudovima radi zaštite interesa svojih članova. Shodno tome, smatra da se udruženje podnosilac može smatrati žrtvom, u smislu člana 34, navodnih propusta u okviru odredbe na koju se poziva (videti Association for the Protection of Car Purchasers and Others protiv Rumunije (odl.), br. 34746/97, 10. jula 2001).

2. U pogledu statusa „žrtve” kod prvih petoro podnosilaca i iscrplјivanja domaćih pravnih lekova

  1. Sud na samom početku primećuje da je pitanje statusa žrtve, u svrhe člana 34. Konvencije, u konkretnom predmetu usko povezano sa zahtevom iscrplјivanja domaćih pravnih lekova iz člana 35. stav 1. U pogledu ove poslednje tačke, on ponavlјa da se član 35. stav 1. mora primenjivati sa određenim stepenom fleksibilnosti i bez preteranog formalizma (videti, između ostalih autoriteta, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991, Serija A br. 200, str. 18, stav 34). Sud je dalјe priznao da pravilo o iscrplјivanju domaćih pravnih lekova nije ni apsolutno niti se može primenjivati automatski; prilikom preispitivanja da li je ono poštovano, od suštinske je važnosti imati u vidu posebne okolnosti svakog pojedinačnog predmeta (videti Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, Serija A br. 40, str. 18, stav 35). To znači, posebno, da Sud mora realistično uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lekova u pravnom sistemu dotične Visoke strane ugovornice, već i kontekst u kome oni funkcionišu, kao i lične okolnosti podnosioca. On zatim mora ispitati da li je, u svim okolnostima predmeta, podnosilac učinio sve što se od njega razumno moglo očekivati da iscrpi domaće pravne lekove (videti, mutatis mutandis, sledeće presude: Akdivar and Others protiv Turske, 16. septembar 1996, Izveštaji 1996-IV, str. 1211, stav 69; Aksoy protiv Turske, 18. decembar 1996, Izveštaji 1996-VI, str. 2276, st. 53–54; i Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 40, 22. maj 2001).
  2. U konkretnom predmetu, Sud primećuje da je udruženje podnosilac osnovano sa specifičnom svrhom odbrane interesa svojih članova od posledica izgradnje brane po njihovu životnu sredinu i domove. Pored toga, postupak pred domaćim sudovima, preko posrednika udruženja, odnosio se ne samo na spor oko zakonitosti ministarskog dekreta kojim se odobravaju odgovarajući radovi u svetlu primenjivog zakonodavstva o izgradnji brana, već je takođe naglašavao uticaj projekta na imovinska prava i način života članova udruženja usled promene njihovog mesta stanovanja. U svojim pravnim lekovima, udruženje podnosilac je, postupajući u ime svojih članova, više puta naglašavalo da bi izgradnja brane dovela do plavlјenja nekoliko malih sela, uklјučujući zaselak Itoiz, gde su podnosioci imali svoje porodične domove. Iz ove perspektive, neosporno je da je projekat javnih radova, sa svim što je nosio sa sobom (eksproprijacija imovine, preselјenje stanovništva), imao direktne i dalekonežne posledice kako po imovinska prava podnosilaca, tako i po način života njihovih porodica (videti, mutatis mutandis, Association des amis de Saint-Raphaël et de Fréjus and Others, gorenavedenu, str. 131). Doduše, podnosioci nisu bili stranke u osporenom postupku u sopstveno ime, već preko posrednika udruženja koje su osnovali radi odbrane svojih interesa. Međutim, kao i druge odredbe Konvencije, i pojam „žrtva” u članu 34. mora se tumačiti na evolutivan način u svetlu uslova u savremenom društvu. Zaista, u savremenim društvima, kada se građani suoče sa posebno složenim upravnim odlukama, obraćanje kolektivnim telima kao što su udruženja predstavlјa jedan od dostupnih načina, ponekad i jedini način koji im stoji na raspolaganju da efikasno zaštite svoje specifične interese. Štaviše, aktivna legitimacija udruženja za pokretanje sudskih postupaka radi zaštite interesa svojih članova priznata je u zakonodavstvu većine evropskih zemalјa. To je upravo situacija koja je postojala u konkretnom predmetu. Sud ne može zanemariti tu činjenicu prilikom tumačenja pojma „žrtve”. Svako drugo, preterano formalističko tumačenje tog pojma učinilo bi zaštitu prava zajamčenih Konvencijom nedelotvornom i iluzornom.
  3. Imajući u vidu posebne okolnosti predmeta, a posebno činjenicu da je udruženje podnosilac osnovano sa specifičnom svrhom odbrane interesa svojih članova pred sudovima i da su ti članovi bili direktno pogođeni projektom brane, Sud smatra da prvih petoro podnosilaca mogu tvrditi da su žrtve, u smislu člana 34, navodnih povreda Konvencije, kao i da su iscrpeli domaće pravne lekove u pogledu prigovora iz člana 6. stav 1. Konvencije.

B. Primenjivost člana 6. stav 1. Konvencije

1. Argumenti pred Sudom

  1. Prema tvrdnji Vlade, nijedan od postupaka koje je pokrenulo udruženje podnosilac - bilo pred Nacionalnim sudom (Audiencia Nacional), Vrhovnim sudom ili Ustavnim sudom - nije se odnosio na „građanska prava i obaveze” u smislu člana 6. stav 1. Tužba koju je podnelo udruženje podnosilac imala je za cilј očuvanje zakonitosti i odbranu kolektivnih interesa kao što je zaštita životne sredine. Spor se ni u jednom trenutku nije ticao zaštite privatnih imovinskih prava. To je bilo potpuno jasno iz podnesaka koje je udruženje podnelo u prilog svojim različitim pravnim lekovima, a jasno je izraženo i u različitim odlukama domaćih sudova. Na kraju, problem neizvršenja presude Vrhovnog suda od 14. jula 1997. godine nije uticao ni na kakvo privatno pravo.
  2. Pored toga, Vlada je smatrala da se konkretan predmet ne može porediti sa predmetom Ruiz-Mateos protiv Španije (presuda od 23. juna 1993, Serija A br. 262). Dok je Zakon o eksproprijaciji Rumase bio poseban zakon (lex specialis) koji je prvenstveno pogodio porodicu Ruiz-Mateos, Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine bio je zakon opšteg karaktera koji je uticao na veliki broj lјudi - odnosno, ne samo na udruženje podnosioca i njegove članove, već i na desetine hilјada lјudi koji bi imali koristi od izgradnje brane Itoiz. Osim toga, Opšti obim ovog zakona izričito su priznali i Nacionalni sud i Ustavni sud. Dok se ustavno pitanje u predmetu Ruiz-Mateos nesumnjivo odnosilo na imovinska prava podnosilaca, pitanje u konkretnom predmetu nije se ticalo građanskih prava i obaveza, već zakonitosti predložene brane. Iz toga je sledilo da član 6. stav 1. nije bio primenjiv.
  3. Podnosioci su odbacili argumentaciju Vlade. Bili su neosporno da je udruženje podnosilac postupalo radi zaštite pojedinačnih i privatnih prava i interesa svojih članova; istovremeno, bilo je jasno da se presuda Vrhovnog suda od 14. jula 1997. godine odnosila na zaštitu i konačno očuvanje njihovih ličnih prava i interesa kao članova udruženja. Po njihovom mišlјenju, građanska prava članova udruženja bila su u pitanju od samog početka postupka, budući da je predložena brana pretila da presudno utiče na njihovu imovinu i način života. Tako je u tužbi/podnesku koju je udruženje podnelo protiv ministarskog dekreta od 2. novembra 1990. godine jasno navedeno da bi izgradnja brane imala za posledicu eksproprijaciju čitavog niza polјoprivrednih i drugih imanja, kao i preselјenje dotičnog stanovništva. Te posledice u pogledu imovine i pojedinaca pogođenih izgradnjom brane udruženje podnosilac je više puta isticalo tokom različitih postupaka. U zaklјučku, suprotno tvrdnjama Vlade, pred domaćim sudovima su nesumnjivo bila u pitanju „građanska” prava u smislu člana 6. stav 1.

2. Ocena Suda

  1. Sud ponavlјa da, da bi član 6. stav 1. bio primenjiv u svom „građanskom” aspektu, mora postojati spor (contestation) oko nekog „prava” za koje se, barem sa osnovanim razlozima, može tvrditi da je priznato u domaćem pravu. Spor mora biti stvaran i ozbilјan; može se odnositi ne samo na samo postojanje prava, već i na njegov obim i način vršenja. Ishod postupka mora biti direktno odlučujući za dotično pravo: sama neznatna veza ili udalјene posledice nisu dovolјne da bi član 6. stav 1. stupio na snagu (videti, na primer, sledeće presude: Le Compte, Van Leuven and De Meyere protiv Belgije, 23. jun 1981, Serija A br. 43, str. 21-22, stav 47; Fayed protiv Ujedinjenog Kralјevstva, 21. septembar 1994, Serija A br. 294-B, str. 45-46, stav 56; Masson and Van Zon protiv Holandije, 28. septembar 1995, Serija A br. 327-A, str. 17, stav 44; Balmer-Schafroth and Others protiv Švajcarske, 26. avgust 1997, Izveštaji 1997-IV, str. 1357, stav 32; i Athanassoglou and Others protiv Švajcarske [VV], br. 27644/95, stav 43, ESLjP 2000-IV; takođe videti Syndicat des médecins exerçant en établissement hospitalier privé d'Alsace and Others protiv Francuske (odl.), br. 44051/98, 31. avgust 2000).
  2. U konkretnom predmetu, iako je nesporno da je postojao spor oko prava priznatog u domaćem pravu, postojala je nesaglasnost u pogledu njegovog predmeta. Prema tvrdnji Vlade, spor se ni u jednom trenutku nije odnosio na imovinska ili privatna prava udruženja, već na očuvanje zakonitosti i kolektivnih prava, tako da nijedno „građansko” pravo nije bilo u pitanju. S druge strane, udruženje podnosilac je tvrdilo da je postupalo radi zaštite pojedinačnih i privatnih prava i interesa svojih članova.
  3. Sud primećuje da su postupci pred Nacionalnim sudom, a potom i pred Vrhovnim sudom, pored odbrane javnog interesa, imali za cilј i zaštitu određenih specifičnih interesa članova udruženja, odnosno njihovog načina života i nepokretnosti u dolini koja je trebalo da bude potoplјena. Što se tiče postupka pred Ustavnim sudom u vezi sa zahtevom za donošenje prethodne odluke o ustavnosti, podnosioci naglašavaju da je to bio jedini način da se ospori Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine, budući da bi samo utvrđivanje neustavnosti moglo imati za posledicu zaštitu kako životne sredine, tako i njihovih domova i druge nepokretne imovine.
  4. Doduše, aspekt spora koji se odnosio na odbranu javnog interesa nije se ticao građanskog prava na koje su prvih petoro podnosilaca mogli da se pozovu u sopstveno ime. Međutim, to nije bio slučaj sa drugim aspektom, naime sa posledicama izgradnje brane po njihov način života i imovinu. U svojim pravnim lekovima, udruženje podnosilac se žalilo na direktnu i konkretnu pretnju koja je visila nad ličnom imovinom i načinom života njegovih članova. Bez sumnje, ovaj aspekt pravnih lekova imao je „imovinsku” i građansku dimenziju, i zasnivao se na navodnoj povredi prava koja su takođe bila imovinske prirode (videti Procola protiv Luksemburga, presuda od 28. septembra 1995, Serija A br. 326, str. 14-15, stav 38).
  5. Iako su postupci pred Ustavnim sudom naizgled imali sva obeležja javnopravnog postupka, oni su ipak bili odlučujući za konačni ishod postupka koji su podnosioci pokrenuli pred redovnim sudovima radi poništavanja projekta izgradnje brane. U konkretnom predmetu, upravni i ustavni postupak su se čak činili toliko međusobno povezanima da bi njihovo odvojeno razmatranje bilo veštačko i znatno bi oslabilo zaštitu pruženu u pogledu prava podnosilaca. Pokretanjem pitanja ustavnosti Zakona Autonomne Pokrajine, podnosioci su iskoristili jedino, iako indirektno, sredstvo koje im je stajalo na raspolaganju da bi se žalili na mešanje u njihovu imovinu i način života (videti gorenavedeni predmet Ruiz-Mateos, str. 24, stav 59). Stoga Sud smatra da se postupak u celini može smatrati takvim da se odnosi na građanska prava prvih petoro podnosilaca kao članova udruženja.
  6. Shodno tome, član 6. stav 1. Konvencije bio je primenjiv na osporeni postupak.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Prema tvrdnji podnosilaca, u postupku pred Ustavnim sudom povodom ispitivanja pitanja ustavnosti koje je uputio Nacionalni sud (Audiencia Nacional) nije poštovano načelo jednakosti strana u postupku, kao sastavni deo prava na pravično suđenje zajamčenog članom 6. stav 1. Konvencije.
  2. Podnosioci su u vezi sa tim tvrdili da su onemogućeni da učestvuju u postupku odlučivanja o prethodnom pitanju ustavnosti, dok su zastupnik Države i Državno tužilaštvo imali mogućnost da podnesu svoje pismene primedbe Ustavnom sudu. Usled toga, nisu bili u mogućnosti da pred tim sudom ističu svoje interese u pogledu ravnoteže koju je trebalo uspostaviti između suprotstavlјenih interesa.
  3. Podnosioci su takođe istakli da je Zakon Autonomne Pokrajine br. 9/1996 donet sa cilјem da se spreči izvršenje presude Vrhovnog suda, koja je postala pravosnažna i izvršna. Po njihovom mišlјenju, to je predstavlјalo mešanje zakonodavnog organa u ishod spora, što je u suprotnosti sa članom 6. stav 1, čiji relevantni deo glasi:

Radi zaštite njegovih građanskih prava i obaveza ..., svako ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred nezavisnim i neopredelјenim sudom osnovanim na osnovu zakona. ...”

  1. Sud će redom ispitati prigovor zasnovan na navodnoj povredi načela jednakosti strana u postupku, a zatim prigovor koji se odnosi na navodno mešanje zakonodavnog organa u ishod spora.

 

A. Navodna povreda načela jednakosti strana u postupku

1. Izjašnjenja stranaka

(a) Podnosioci

  1. Podnosioci su, kao prvo, istakli da je čitav niz odredaba Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine donet sa jedinom i isklјučivom svrhom da se zaobiđu razlozi za poništenje projekta izgradnje brane, a samim tim i da se onemogući izvršenje presude Vrhovnog suda koja je u tom pogledu postala pravosnažna. To nije bio zakon opšteg karaktera, već novi propis. Po njihovom mišlјenju, jedini način da se ospori Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. bio je obraćanje Ustavnom sudu radi donošenja prethodne odluke. Utvrđivanje neustavnosti imalo bi za posledicu zaštitu kako životne sredine, tako i njihovog građanskog prava na mirno uživanje domova, stambenih objekata i druge nepokretne imovine. Oni nisu bili u mogućnosti da brane svoje stavove niti da se suprotstave argumentima protivnih stranaka ni pred Nacionalnim sudom (Audiencia Nacional) ni pred Ustavnim sudom, uprkos činjenici da je upravo udruženje podnosilac zahtevalo da se pokrene postupak za donošenje prethodne odluke o ustavnosti. Pored toga, Ustavni sud u svojoj presudi nije uzeo u obzir nijedan od njihovih argumenata. U vezi sa tim, podnosioci su naglasili da bi, da su imali priliku da učestvuju u postupku pred Ustavnim sudom, mogli da ponove i razviju svoje argumente i razloge koje su smatrali relevantnim za svoj predmet. Podnosioci su tvrdili da je sve to zajedno dovelo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

(b) Vlada

  1. Vlada je primetila da se, dok se u predmetu Ruiz-Mateos predmet odnosio na zakon o eksproprijaciji koji je prvenstveno pogađao porodicu Ruiz-Mateos, u konkretnom predmetu Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine primenjivao uopšteno, pogodivši ne samo udruženje podnosioca i njegove članove, već i mnoge druge lјude koji bi imali koristi od izgradnje brane Itoiz, kako su to izričito naveli Nacionalni sud i Ustavni sud.

2. Ocena Suda

  1. Sud prihvata tvrdnju Vlade da se Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine razlikovao od Zakona o eksproprijaciji Rumase u pogledu broja obuhvaćenih lica. Ipak, podnosioci su se nalazili unutar uskog kruga lica koja su najdirektnije pogođena time što je Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine potvrdio projekat brane, koji su oni osporavali pred redovnim sudovima i u pogledu kog su donete presude u njihovu korist. Ovaj poseban interes u odnosu na Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. potvrđen je i odlukom Ustavnog suda o dopuštenosti njihovog zahteva da se zatraži prethodna odluka o ustavnosti određenih odredaba tog zakona.
  2. Sud ponavlјa da je načelo jednakosti strana u postupku deo šireg pojma pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Ono zahteva „pravičnu ravnotežu” između stranaka: svakoj stranci mora se pružiti razumna mogućnost da iznese svoj predmet pod uslovima koji je ne stavlјaju u značajno nepovolјniji položaj u odnosu na njenog protivnika ili protivnike (videti, između ostalog, sledeće presude: Ankerl protiv Švajcarske, 23. oktobar 1996, Izveštaji 1996-V, str. 1567-1568, stav 38; Nideröst-Huber protiv Švajcarske, 18. februar 1997, Izveštaji 1997-I, str. 107-108, stav 23; i Kress protiv Francuske [VV], br. 39594/98, stav 72, ESLjP 2001-VI).
  3. Sud je već u predmetu Ruiz-Mateos razmatrao pitanje poštovanja određenih garancija koje proističu iz pojma pravičnog suđenja u kontekstu ispitivanja pitanja ustavnosti pred španskim Ustavnim sudom. U tom predmetu Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. u pogledu pravičnosti postupka pred Ustavnim sudom. Odlučujući faktor za utvrđivanje povrede od strane Suda bio je u činjenici da je zastupnik Države unapred imao uvid u argumente porodice Ruiz-Mateos i da je zbog toga mogao da da svoje primedbe u poslednjoj instanci pred Ustavnim sudom, dok podnosioci nisu imali sličnu mogućnost da odgovore na njegove primedbe (gorenavedeni predmet, str. 26, st. 65. i 67).
  4. U konkretnom predmetu situacija je nešto drugačija. Kao prvo, dok se zakon o eksproprijaciji o kome je reč u predmetu Ruiz-Mateos mogao smatrati ad personam zakonom (pojedinačnim/posebnim zakonom za konkretno lice), u konkretnom predmetu Zakon Autonomne Pokrajine iz 1996. godine bio je opšteg karaktera i nije se odnosio samo na podnosioce.
  5. Pored toga, proglasivši pitanje ustavnosti dopuštenim 21. jula 1998. godine, Ustavni sud je o problemima pokrenutim u zahtevu za donošenje prethodne odluke obavestio Kongres poslanika, Senat, vladu i parlament Autonomne Pokrajine Navare i Vladi Španije, kako bi ta tela mogla da podnesu svoja izjašnjenja u okviru istog roka od petnaest dana (član 37. stav 2. Organskog zakona o Ustavnom sudu). Ustavni sud je primio izjašnjenje zastupnika Države 4. septembra 1998. godine. Vlada i parlament Autonomne Pokrajine Navare podneli su svoja izjašnjenja 11, odnosno 15. septembra 1998. godine. Vrhovni državni tužilac podneo je svoje izjašnjenje 29. septembra 1998. godine.
    Dana 1. marta 2000. godine, sekretar Prvog veća Nacionalnog suda prosledio je Ustavnom sudu podneske od 29. septembra 1997, 10. juna 1998. i 28. februara 2000. godine, koje je udruženje Coordinadora de Itoiz podnelo tokom postupka pred njim; oni su formalno združeni spisima predmeta pred Ustavnim sudom.
  6. Sud primećuje da postupak o ustavnosti zakona ne predviđa ni razmenu podnesaka ni javnu raspravu. Dakle, čak i pod pretpostavkom da su podnosioci formalno bili stranke u postupku, oni ne bi primili podneske koje su podneli ostali učesnici. Doduše, ne može se isklјučiti da je došlo do određenog oblika konsultacija između državnih organa koji su podneli svoja izjašnjenja Ustavnom sudu. Međutim, glavna razlika između konkretnog predmeta i predmeta Ruiz-Mateos leži u činjenici da su svi podnesci koje su podnosioci podneli preko udruženja podnosioca u prilog svojim argumentima o neustavnosti Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine (podnesci u periodu od septembra 1997. do januara 2000. godine) prosleđeni od strane Nacionalnog suda Ustavnom sudu, koji ih je formalno združio spisima predmeta pre odlučivanja o pitanju ustavnosti. Još jedna različita odlika između ova dva predmeta jeste to što je u ranijem predmetu porodica Ruiz-Mateos tražila od Ustavnog suda dozvolu da učestvuje u postupku, što je taj sud odbio (videti Ruiz-Mateos, str. 13, st. 17-18). U konkretnom predmetu u spisima nema ništa što bi ukazivalo na to da su se podnosioci u bilo kom trenutku obratili Ustavnom sudu sa zahtevom da učestvuju u postupku, iako su se u prilog takvom zahtevu mogli pozvati na raniju sudsku praksu Suda u predmetu Ruiz-Mateos. Konačno, Sud primećuje da je Ustavni sud u svojoj presudi opširno odgovorio na argumente koje su podnosioci podnosili tokom čitavog postupka.
  7. U zaklјučku, imajući u vidu posebne odlike postupka za donošenje prethodne odluke o ustavnosti, nije došlo do povrede same suštine načela jednakosti strana u postupku zajamčenog članom 6. stav 1. Konvencije.

B. Navodno mešanje zakonodavnog tela u ishod spora

  1. Pomatrano iz ugla podnosilaca, cilј donošenja Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine bio je sprečavanje izvršenja presude Vrhovnog suda, koja je postala pravosnažna i izvršna. Po njihovom mišlјenju, to je predstavlјalo mešanje zakonodavnog tela u ishod spora, suprotno načelu pravičnog suđenja zajamčenom članom 6. stav 1. Konvencije.
  2. Prema navodima Vlade, osporeni zakon je donet u javnom interesu i ni u kom slučaju sa cilјem da se utiče na sudsko odlučivanje u ovom predmetu.
  3. Sud je već imao priliku da odlučuje o navodima o intervenciji Države, putem zakonodavnog tela, radi uticaja na ishod predmeta u kome je bila stranka i u kome je već doneta odluka na njenu štetu prilikom ispitivanja o meritumu. To je bila situacija u predmetima Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis (gorenaveden), Papageorgiou (gorenaveden), National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society i Yorkshire Building Society („Building Societies”) protiv Ujedinjenog Kralјevstva (presuda od 23. oktobra 1997, Izveštaji 1997-VII) i Zielinski i Pradal i Gonzalez i drugi protiv Francuske [VV] (br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, ESLjP 1999-VII). S tim u vezi, Sud ponovo potvrđuje da, iako u načelu zakonodavno telo nije sprečeno da donosi nove odredbe sa retroaktivnim dejstvom radi regulisanja prava proisteklih iz postojećih zakona, načelo vladavine prava i pojam pravičnog suđenja sadržani u članu 6. isklјučuju bilo kakvo mešanje zakonodavnog tela u vršenje pravosuđa sa cilјem da se utiče na sudsko odlučivanje o sporu, osim iz pretežnih razloga od opšteg interesa (videti gorenavedene presude: Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis, str. 82, stav 49; Papageorgiou, str. 2288, stav 37; Building Societies, str. 2363, stav 112; i Zielinski i Pradal i Gonzalez i drugi, stav 57).
  4. U predmetima Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis, Papageorgiou i Zielinski i Pradal i Gonzalez i drugi, Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
  5. U predmetu Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis, dva suštinska obeležja navela su Sud na zaklјučak da je došlo do povrede prava na pravično suđenje: kao prvo, intervencija grčkog zakonodavnog tela u tom predmetu dogodila se u vreme kada je sudski postupak u kome je Država bila stranka bio u toku; kao drugo, činjenica da je Kasacioni sud odlučio da odloži raspravu iz razloga što se pred parlamentom nalazio predlog zakona koji se odnosio na taj predmet (isto, str. 81–82, stav 47).
  6. U predmetu Papageorgiou, kritiku Suda u pogledu mešanja podstakla su sledeća tri razmatranja: kao prvo, osporena zakonska odredba, odnosno član 26. Zakona br. 2020/1992, predviđala je da se svi zahtevi za povraćaj doprinosa koje su podnosioci prethodno uplatili Organizaciji za zapošlјavanje radne snage gase i da se svi postupci u vezi sa takvim zahtevima koji su u toku pred bilo kojim sudom obustavlјaju/brišu; kao drugo, član 26. bio je sadržan u zakonu čiji naslov nije imao nikakve veze sa tom odredbom, što je praksa zabranjena članom 74. stav 5. Ustava Grčke; konačno, osporena odredba je doneta nakon što je Javno električno preduzeće, koje je zapošlјavalo podnosioce, podnelo žalbu protiv presude Prvostepenog suda u Atini, koji je zasedao kao apelacioni sud, a pre rasprave pred Kasacionim sudom. U tim okolnostima, Sud je zaklјučio da je donošenje člana 26. u tako kritičnom trenutku postupka pred Kasacionim sudom u praktičnom smislu rešilo materijalnopravna pitanja i učinilo dalјi nastavak spora bespredmetnim (videti Papageorgiou, str. 2289, stav 38).
  7. U predmetu Zielinski i Pradal i Gonzalez i drugi, Sud je smatrao da je donošenje zakona sa retroaktivnim dejstvom imalo za posledicu potvrđivanje stava Države u postupku koji je pokrenut protiv nje i koji je još uvek bio u toku pred redovnim sudovima (isto, stav 58).
  8. Međutim, postoje značajne razlike između konkretnog predmeta i tih predmeta.
  9. Zajedničko obeležje predmeta koje je Sud prethodno razmatrao nalazi se u činjenici da je intervencija Države putem zakonodavnih akata bila usmerena bilo na to da utiče na ishod sudskih postupaka u toku, da spreči pokretanje postupka, ili da obesnaži pravosnažne i izvršne odluke kojima su priznata lična prava na isplatu. U konkretnom predmetu, spor između podnosilaca i Autonomne Pokrajine Navare odnosio se na regionalne razvojne planove, što je oblast u kojoj su izmene ili dopune zakonodavstva nakon sudske odluke opšteprihvaćene i uobičajene u praksi. Dok se poverioci, generalno gledano, mogu pozivati na čvrsta i nepovrediva prava, to nije slučaj sa pitanjima urbanističkog ili regionalnog planiranja, budući da je reč o oblasti koja se tiče prava drugačije prirode koja su po svojoj suštini promenlјiva/evolutivna. Politike urbanističkog i regionalnog planiranja predstavlјaju, par excellence, oblasti u kojima Država interveniše, posebno putem kontrole imovine u opštem ili javnom interesu. U takvim okolnostima, gde je opšti interes zajednice pretežan, Sud smatra da je polјe slobodne procene Države šire nego kada su u pitanju isklјučivo građanska prava (videti, mutatis mutandis, James i drugi protiv Ujedinjenog Kralјevstva, presuda od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 32, stav 46; Mellacher i drugi protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, Serija A br. 169, str. 29, stav 55; i Chapman protiv Ujedinjenog Kralјevstva [VV], br. 27238/95, stav 104, ESLjP 2001-I).
  10. Uprkos tome, delotvorna zaštita stranke u postupku i uspostavlјanje zakonitosti pretpostavlјaju obavezu upravnih organa da postupaju u skladu sa presudama domaćih sudova. Sud s tim u vezi ističe da upravni organi čine jedan od elemenata pravne države i da se njihovi interesi stoga poklapaju sa potrebom za pravilnim kretanjem pravosuđa. Kada upravni organi odbiju da postupe ili ne postupe po presudi, ili čak kada odlažu njeno izvršenje, garancije koje uživa stranka na osnovu člana 6. tokom sudske faze postupka gube svaki smisao (videti Antonetto protiv Italije, br. 15918/89, stav 28, 20. jul 2000). U konkretnom predmetu, Sud naglašava da odluke Nacionalnog suda u korist argumenata podnosilaca nisu ostale bez dejstva; naprotiv, upravni organi su uvek postupali u skladu sa njima. To je bio slučaj i sa obustavom građevinskih radova koju je Nacionalni sud naložio svojim odlukama od 24. januara i 6. marta 1996. godine (videti stavove 13–14 iznad). U svim trenucima, upravni organi su postupali u skladu sa sudskim odlukama donetim protiv njih.
  11. Sud primećuje da se situacija na koju se podnosioci žale ne može smatrati sličnom onoj u predmetu Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis, gde je Država intervenisala na odlučujući način kako bi prevagnula u svoju korist u postupku u kome je bila stranka. U konkretnom predmetu, donošenje Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine svakako nije imalo za cilј da oduzme nadležnost onim španskim sudovima koji su bili pozvani da ispitaju zakonitost projekta izgradnje brane. Doduše, u obrazloženju se izričito ukazivalo na periferne zaštitne zone oko rezervata prirode koji su obuhvaćeni branom, kao i na sam cilј zakona. Ipak, osporeni zakon se odnosio na sve zaštićene rezervate prirode i prirodna dobra Navare, a ne samo na područje pogođeno izgradnjom brane. Nјegova opšta primena ne dovodi se u sumnju. Pored toga, parlament Navare nije doneo zakon sa retroaktivnim dejstvom, što je potvrđeno i činjenicom da je, uprkos donošenju Zakona Autonomne Pokrajine 17. juna 1996. godine, Vrhovni sud, svega nekoliko nedelјa nakon usvajanja zakona, doneo presudu kojom je delimično ali definitivno poništio prvobitni projekat izgradnje brane. Iako je neosporno da je donošenje dotičnog zakona od strane parlamenta Navare u krajnjoj liniji bilo nepovolјno za argumente koje su izneli podnosioci, ne može se reći da je tekst usvojen sa cilјem da se zaobiđe načelo vladavine prava. U svakom slučaju, nakon što je Zakon Autonomne Pokrajine donet, zahtev podnosilaca da Ustavni sud donese prethodnu odluku o ustavnosti pojedinih njegovih odredaba je usvojen, i taj sud je odlučio o meritumu njihovih prigovora. Pred Ustavnim sudom argumenti podnosilaca razmatrani su na ravnopravnoj osnovi sa argumentima koje su podneli Vlada i parlament Navare. U zaklјučku, spor između podnosilaca i Države ispitali su španski sudovi uz poštovanje načela pravičnog suđenja zajamčenog članom 6. stav 1.
  12. Iz gore navedenih razloga, Sud zaklјučuje da mešanje zakonodavnog tela u ishod spora, kako to navode podnosioci, nije učinilo postupak nepravičnim. Shodno tome, nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1

  1. Podnosioci su tvrdili da je donošenje Zakona Autonomne Pokrajine iz 1996. godine predstavilo povredu njihovog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života i doma na osnovu člana 8. Konvencije, kao i prava na mirno uživanje imovine zajamčenog članom 1. Protokola br. 1.
  2. Sud primećuje da su prigovori podnosilaca u suštini isti kao oni koji su podneti na osnovu člana 6. stav 1. i prethodno razmotreni. Shodno tome, Sud smatra da nije potrebno posebno ih ispitivati na osnovu ostalih odredaba na koje su se podnosioci pozvali.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbija prethodne prigovore Vlade;
  2. Utvrđuje da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije u pogledu navodne povrede načela jednakosti strana u postupku;
  3. Utvrđuje da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije u pogledu navodnog mešanja zakonodavnog tela u ishod postupka;
  4. Utvrđuje da nije potrebno posebno ispitivati prigovore podnosilaca na osnovu člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1.

 

Sačinjeno na francuskom jeziku i saopšteno u pisanom obliku dana 27. aprila 2004. godine, shodno pravilu 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

 

Michael O'Boyle                                                                                     Nicolas Bratza

Sekretar                                                                                                 Predsednik

 

__________________________

Prevod Pravosudna akademija 

 

 

EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

FOURTH SECTION

CASE OF GORRAIZ LIZARRAGA AND OTHERS v. SPAIN

(Application no. 62543/00)

JUDGMENT

STRASBOURG

27 April 2004

FINAL

10/11/2004

 

In the case of Gorraiz Lizarraga and Others v. Spain,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Sir Nicolas BratzaPresident,
 Mr M. Pellonpää,
 Mr A. Pastor Ridruejo,
 Mr J. Casadevall,
 Mr S. Pavlovschi,

 Mr L. Garlicki,
 Mrs E. Fura-Sandström, judges,
and Mr M. O'BoyleSection Registrar,

Having deliberated in private on 4 November 2003 and 23 March 2004,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 62543/00) against the Kingdom of Spain lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by five Spanish nationals, Mr Mateo Cruz Gorraiz Lizarraga, Mrs Catalina Echamendi Erro, Mr Francisco Javier Gorraiz Echamendi, Mr Miguel Jesús Gorraiz Echamendi and Mr Fermín Luis Gorraiz Echamendi (“the applicants”), and by the Coordinadora de Itoiz association (“the applicant association”) on 12 September 2000.

2.  The applicants were represented by Mr M.J. Baumont Aristu and Mr J.L.Beaumont Aristu, lawyers practising in Pamplona and Madrid. The Spanish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr J. Borrego Borrego, Head of the Legal Department for Human Rights, Ministry of Justice, until 31 January 2003. They were subsequently represented by Mr I. Blasco Lozano, new Agent of the Government and Head of the Legal Department for Human Rights, Ministry of Justice.

3.  Relying on Article 6 § 1 of the Convention, the applicants submitted that they had not had a fair hearing in the judicial proceedings brought by them to halt construction of the Itoiz dam, in that they had been refused permission to take part in the proceedings concerning the reference of the preliminary question as to the constitutionality of Autonomous Community Law no. 9/1996 of 17 June 1996, whereas Counsel for the State and State Counsel's Office had been able to submit observations to the Constitutional Court.

They also complained that the Autonomous Community law in question had been enacted with a view to preventing execution of a Supreme Court judgment which had become final. In their opinion, the enactment of that law had interfered with their right to a fair trial as guaranteed by Article 6 § 1 and, for the first five applicants, with their right to respect for their private and family life and their homes, as guaranteed by Article 8 of the Convention, and their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

4.  The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5.  By a decision of 14 January 2003, the Chamber declared the application admissible and reserved its position on the Government's preliminary questions as to whether the first five applicants lacked “victim” status and had failed to exhaust domestic remedies, and on the objection that Article 6 § 1 was inapplicable to the proceedings brought by the applicant association.

6.  On 1 April 2003 the Chamber decided, having regard to the circumstances of the case, to dismiss a Rule 39 request submitted by the applicants.

7.  The applicants and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The first five applicants are individual Spanish nationals who live in Itoiz (Navarre province). The third applicant is also the chairperson and legal representative of the sixth applicant, the Coordinadora de Itoiz association. The first, second, fourth and fifth applicants are members of this association.

A.  Background to the case

9.  The case originated in an engineering project of February 1989 for the construction of a dam in Itoiz (Navarre province) which would result in the flooding of three nature reserves and a number of small villages, including Itoiz, where the applicants live. According to the Government, the total number of landowners affected by the dam's construction is 159, thirteen of whom live in Itoiz itself.

10.  On 6 May 1988 the Coordinadora de Itoiz association was set up; its articles of association state, inter alia, that its aim is “to coordinate its members' efforts to oppose construction of the Itoiz dam and to campaign for an alternative way of life on the site, to represent and defend the area affected by the dam and this area's interests before all official bodies at all levels, whether local, provincial, State or international, and to promote public awareness of the impact of the dam”.

By a ministerial decree of 2 November 1990, the Ministry of Public Works adopted the Itoiz dam project.

B.  The administrative appeal to the Audiencia Nacional

11.  In 1991 the villages concerned by the dam and the applicant association brought an administrative appeal before the Audiencia Nacional against the ministerial decree of 2 November 1990. The appeal was based on several allegations of unlawfulness which, in their opinion, had tainted the procedure for informing the public about the proposed dam, the fact that the project had been adopted without the prior approval of the hydrological plans for each river basin or of the national hydrological plan and the lack of any public or social interest served by the project. They also claimed that the project breached the legislation on environmental protection, since no environmental impact study had been commissioned. Finally, the court's attention was drawn to the project's impact on the nature reserves and habitat within the relevant area in the light of the Council of Europe's recommendations on engineering works in the Pyrenees and the European Union's common agricultural policy.

12.  In a judgment of 29 September 1995, the Audiencia Nacional partly upheld the appeal, considering in particular that, according to the law, the planned dam should have been based on the national hydrological plan, which had not been drawn up when the project was approved. The court also accepted the request for precise designation of the protection zones around the nature reserves affected by the dam and for a breakdown of the quarry use that would be necessary for its construction.

13.  The applicant association applied for immediate enforcement of the judgment and, in particular, for suspension of construction work on the dam. By a decision of 24 January 1996, the Audiencia Nacional granted a suspension order but directed that the necessary measures be taken to ensure the completion of work already begun and for the maintenance and safety of the work already completed, subject to the payment of security by the applicant association.

14.  All the parties to the proceedings lodged súplica appeals against the decision of 24 January 1996. In the context of the interim enforcement of its judgment of 29 September 1995 and, in particular, with a view to maintaining the protection zones around the three nature reserves affected by the project, the Audiencia Nacional, by a decision of 6 March 1996, prohibited the filling of the reservoir and displacement of the population concerned.

C.  Enactment by the Autonomous Community of Navarre of Autonomous Community Law no. 9/1996

15.  On 17 June 1996 the parliament of the Autonomous Community of Navarre (parlamento foral de Navarra) passed Autonomous Community Law (foral) no. 9/1996 on natural sites in Navarre (“the Autonomous Community law of 1996). This law amended Autonomous Community Law no. 6/1987 of 10 April 1987, particularly with regard to the possibility of reclassifying the protection zones or carrying out activities within them for the purpose of introducing infrastructure that had been declared in the general or public interest. According to the applicants, this Law enabled construction work on the dam to continue, with the consequent deterioration of the protected natural site.

In application of the Autonomous Community law of 1996, the Autonomous Community's government adopted Decree no. 307/1996 of 2 September 1996, which identified the peripheral protection zones for certain nature reserves and strict nature reserves in Navarre.

D.  Appeal on points of law by the State and the government of the Autonomous Community of Navarre against the Audiencia Nacional's judgment

16.  In the meantime, Counsel for the State and the government of the Autonomous Community of Navarre had appealed on points of law against the Audiencia Nacional's judgment of 29 September 1995. In a judgment of 14 July 1997, the Supreme Court definitively cancelled the dam project in so far as it concerned the 500-metre protection zones around nature reserves RN 9, 10 and 11. As a result of the judgment, the size of the planned dam, and thus of the area to be flooded, was reduced, so that the village of Itoiz, where the applicants' immovable property was located, was saved from flooding.

E.  Proceedings to enforce the Supreme Court's judgment

17.  In application of the Supreme Court's judgment, by a decision of 4 September 1997, the Audiencia Nacional declared final the interim enforcement measures ordered on 6 March 1996 concerning the prohibition on filling the reservoir and other related work. Before ruling on the question of the possible suspension of construction work on a dyke, the Audiencia Nacional invited the parties to appear before it so that they could submit observations on the consequences of the new Autonomous Community law of 1996, particularly with regard to the protection zones around all the nature reserves provided for in that law, and on the impact of the maximum flood levels on the protection zones of the reserves to which the cancelled project had referred.

18.  The central State authorities and the Navarre Autonomous Community's government argued before the Audiencia Nacional that it had become legally impossible to enforce the Supreme Court's judgment of 14 July 1997, in so far as the Autonomous Community law of 1996 had removed protection-zone status from the area within the nature reserves that was due be flooded. Accordingly, taking that legislative amendment into account, it had become possible to carry out the public-works schemes planned within those protection zones.

19.  The applicant association contested the authorities' argument, claiming that the Autonomous Community law of 1996 was inapplicable in the instant case, since it had been enacted following the administrative decisions in the proceedings in issue and subsequent to the Audiencia Nacional's judgment and the two interim enforcement orders. In the alternative, the applicant association requested that certain provisions in the Autonomous Community law be referred to the Constitutional Court for a preliminary ruling on their constitutionality, particularly those authorising the removal of protection-zone status from the three nature reserves in the area to be flooded, which, in the applicant association's submission, would allow the work to be completed and make the reservoir cover the area specified in the original plans.

F.  Reference of a preliminary question to the Constitutional Court

20.  By a decision of 1 December 1997, the Audiencia Nacional asked the Constitutional Court to rule on the preliminary question submitted by the applicant association.

By a decision of 21 May 1998, the Constitutional Court declared the application inadmissible on account of certain errors in its presentation which could nonetheless be corrected.

21.  In order to rectify the above-mentioned errors, the Audiencia Nacional summoned the parties on 28 May 1998 so that it could hear their submissions on certain aspects of the Autonomous Community law whose constitutionality had been challenged before the Constitutional Court, and on the constitutionality of section 18(3) (A.1.) and (B) of that law. The applicant association submitted its observations on 10 June 1998.

 By a decision of 17 June 1998, the Audiencia Nacional again asked the Constitutional Court to rule on the preliminary question as to constitutionality and extended the question to include a new point raised by the applicant association, namely section 18(3) (B) (B.1.) of the Autonomous Community law.

22.  By a decision of 21 July 1998, the Constitutional Court declared the issues raised in the preliminary question admissible. Under section 37(2) of the Judicature Act, it gave notice of the questions to the Chamber of Deputies, the Senate, the government and parliament of Navarre and the Spanish government, and invited them to file their observations within fifteen days. The Constitutional Court received Counsel for the State's observations on 4 September 1998. The government and parliament of Navarre submitted their observations on 11 and 15 September 1998 respectively. The Attorney General's observations were submitted on 29 September 1998. The Speaker of the Chamber of Deputies indicated that the Chamber would present no observations. The Speaker of the Senate asked that the Senate be considered a party to the proceedings and offered its assistance. On 1 March 2000 the Audiencia Nacional forwarded to the Constitutional Court the written pleadings submitted by the applicant association during the proceedings before it. These pleadings, dated 29 September 1997, 10 June 1998 and 28 February 2000, were formally included in the case file at the Constitutional Court.

G.  The Constitutional Court's judgment

23.  In a judgment of 14 March 2000, the Constitutional Court, sitting as a full court, held that the impugned provisions of the Autonomous Community law of 1996 were compatible with the Constitution. It observed at the outset that enforcement of the Supreme Court's judgment of 14 July 1997, delivered in accordance with Navarre Autonomous Community Law no. 6/1987, had become impossible since the entry into force of the Autonomous Community law of 1996, in that the cancelled project complied with the new law.

24.  Examining the purpose of the Autonomous Community law of 1996, the Constitutional Court held as follows:

“... Its purpose is to establish a general system for environmental protection of the natural sites in the Autonomous Community of Navarre. Accordingly, this protection system [was] applicable ... to the nature reserves already identified in the previous Autonomous Community law, even though the essential difference between the legal rules established by those two laws lies in the arrangements regarding the peripheral protection zones.”

25.  The Constitutional Court held, firstly, that this was not to be seen as a legislative solution for the particular problem of the three peripheral zones around the three nature reserves affected by construction of the Itoiz dam and, secondly, that statements and parliamentary initiatives by certain politicians which, in the opinion of the Audiencia Nacional, demonstrated that the main aim of the Autonomous Community law of 1996 was to prevent execution of the Supreme Court's judgment, were immaterial in assessing whether there had been a violation of the principle of lawfulness. The Constitutional Court also ruled that, given the significance of the question raised by the Itoiz dam's construction, which could not simply be ignored, it was justifiable that the explanatory memorandum accompanying the Autonomous Community law of 1996 specifically mentioned the aim and means of environmental protection in the peripheral protection zones around the three above-mentioned nature reserves.

26.  As to the alleged infringement of the right to a fair hearing, in so far as the Autonomous Community law of 1996 now prevented execution of the Supreme Court's judgment partly cancelling the Itoiz dam project, the Constitutional Court considered that the fact that in the meantime a new law had been passed amending the legal system applicable to the peripheral protection zones and replacing the previous law on the basis of which the project had been declared partly void was not in itself incompatible with the right to execution of judicial decisions as enshrined in Article 24 of the Constitution.

27.  Referring to the case-law of the European Court of Human Rights and, in particular, to the judgments in Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece (9 December 1994, Series A no. 301-B) and Papageorgiou v. Greece (22 October 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VI), the Constitutional Court examined whether the impossibility of executing the Supreme Court's judgment as a consequence of the enactment of the Autonomous Community law of 1996 was justified in view of the values and assets protected by the Constitution. Having held that environmental protection was enshrined in the Constitution, the Constitutional Court examined whether the prejudice arising from the failure to execute the judgment in issue was proportionate to the protected or disputed interests or was on the other hand purposeless, excessive or the cause of a clear imbalance between the interests at stake. It found that both the Supreme Court's judgment of 14 July 1997 and the new Autonomous Community law of 1996 were intended to guarantee the existence of a peripheral protection zone around the three nature reserves affected by the dam's construction. The Constitutional Court further noted that the system of peripheral protection zones introduced by this new law had not in itself been considered arbitrary in the Audiencia Nacional's decision; nor had the zones' new boundaries been held responsible for the serious deterioration of the environment. Accordingly, it held that the balance of general interests had been respected and that there was no clear lack of proportion between the conflicting interests. Consequently, the impugned provisions could not be held to be contrary to Article 24 § 1 of the Constitution.

28.  As to the argument that the new legal rules governing the peripheral protection zones around the nature reserves appeared in a law rather than in regulations, as had previously been the case, and that this deprived the applicants of the possibility of overseeing the administration's actions through an administrative appeal or enforcement proceedings, the Constitutional Court noted that there was no legal provision requiring that certain subjects be dealt with by regulations. It added that the new law did not amount to ad causam legislation, being general in form and in substance, and pointed out that laws could be challenged before the Constitutional Court through the remedy provided for in Article 163 of the Constitution.

Accordingly, the Constitutional Court dismissed the application for a preliminary ruling. The judgment was published in the Official Gazette on 14 April 2000.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Constitution

29.  The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 161 § 1

“The Constitutional Court shall have jurisdiction for the whole of Spanish territory and is competent to hear:

(a)  appeals against alleged unconstitutionality of laws and regulations having the force of law ...;

(b)  individual appeals for protection [recurso de amparo] against violation of the rights and liberties referred to in Article 53 § 2 of the Constitution, in the circumstances and manner laid down by law;

(c)  disputes between the State and an Autonomous Community or between different Autonomous Communities over the scope of their powers.

...

Article 163

“If in the course of proceedings a judicial body considers that a provision which has the status of law and is applicable in the proceedings and upon whose validity its decision depends might be contrary to the Constitution, it shall refer the issue to the Constitutional Court in the circumstances and manner and with the effects – which shall under no circumstances include suspensive effect – to be laid down by law.”

Article 164

“1.  Judgments of the Constitutional Court shall be published in the State's Official Gazette together with any dissenting opinions. They shall be final with effect from the day after their publication and no appeal shall lie against them. Judgments declaring a law or a rule having the force of law unconstitutional and all judgments that are not merely in personam shall be binding on everyone.

2.  Unless stated otherwise in the judgment, parts of the law not declared unconstitutional shall remain in force.”

B.  Institutional Law no. 2/1979 on the Constitutional Court – Chapter III, “On questions of constitutionality referred by judges and courts”

30. The relevant provisions of this law read as follows:

Article 35

“1.  When judges or courts, of their own motion or at the request of a party, consider that a provision which has the status of law and is applicable in the proceedings and upon whose validity its decision depends might be contrary to the Constitution, they shall refer the matter to the Constitutional Court, in accordance with the provisions of the present Law.

2.  The judge or court concerned shall make the referral only when the case is ready for trial and within the time allowed for giving judgment. They must specify which law or provision having the status of law is alleged to be unconstitutional and which Article of the Constitution is considered to have been breached. They must also state the precise reasons why the outcome of the proceedings depends on the validity of the contested provision. Before taking a final decision on whether to refer an issue to the Constitutional Court, the judge or court shall first hear any representations the parties and a representative of State Counsel's Office may wish to make regarding the relevance of the issue within a ten-day non-extendable time-limit that shall apply to each of them. The judge shall give his or her decision within three days thereafter, no further action being required. No appeal shall lie against that decision. However, the constitutionality issue may be raised again in subsequent proceedings until such time as the judgment has become final.”

Article 36

“A judge or court shall refer constitutionality issues to the Constitutional Court by sending a certified copy of the main case file and any representations made under the preceding Article.”

Article 37

“1.  On receipt of the case file the Constitutional Court shall follow the procedure laid down in paragraph 2 of this Article. However, it may in a reasoned decision declare the question referred inadmissible after hearing representations by the Attorney General alone if the procedural requirements have not been complied with or the question referred is manifestly ill-founded.

2.  The Constitutional Court shall inform the Chamber of Deputies and the Senate (through their respective Speakers), the Attorney General and the Government (through the Ministry of Justice) of the question referred. If it concerns a law or a provision having the status of law adopted by an Autonomous Community, the legislative and executive authorities of that Community shall also be informed. Each of these bodies shall be entitled to appear before the Constitutional Court and to make representations on the constitutionality issue within a non-extendable fifteen-day time-limit that shall apply to each of them. Once that period has expired, the Constitutional Court shall give judgment within fifteen days, unless it gives a reasoned decision explaining why it considers a longer period – not exceeding thirty days – to be necessary.”

C.  Autonomous Community Law no. 9/1996 of 17 June 1996 on natural sites in Navarre (“the Autonomous Community law of 1996”)

31. The explanatory memorandum to the Autonomous Community law of 1996 states that the text has two objectives: first of all, it establishes a legal system specific to Navarre in order to safeguard, preserve and improve those parts of its territory which contain natural assets worthy of protection in accordance with Spanish legislation and European Union directives on environmental protection; secondly, the law is intended to harmonise the legislation on natural sites enacted by the Autonomous Community of Navarre.

In particular, the law lists the nature reserves and natural sites in Navarre which are protected by law and establishes their boundaries. It also sets out, for each type of protected site, the types of activity and use which are authorised or prohibited. Section 18 reads as follows:

“Peripheral protection areas

1.  Through an autonomous law, the parliament of Navarre may identify the boundaries of ... peripheral protection zones around the Strict Nature Reserves and Nature Reserves, which may be discontinuous and shall be intended to avoid external impact on the environment or landscape.

...

3.  The regulations governing activities and land use within the peripheral protection zones of the Strict Nature Reserves, Nature Reserves and Nature Parks shall be as follows:

(A)  Non-construction activities

(A.1.)  The following may be authorised:

...

  Activities related to the creation of infrastructure which is in the public or general interest.

...

(B.)  Construction activities

(B.1.)  The following may be authorised:

...

  Infrastructure declared to be in the public or general interest.

...”

THE LAW

32.  Relying on Article 6 § 1 of the Convention, the applicants alleged that, in the judicial proceedings brought by them to halt construction of the Itoiz dam, they had not had a fair hearing in that they had been prevented from taking part in the proceedings concerning the preliminary ruling on the constitutionality of the Autonomous Community law of 1996, while Counsel for the State and State Counsel's Office had been able to submit their observations to the Constitutional Court.

They also complained that the enactment of the Autonomous Community law of 1996 had been intended to prevent the execution of a Supreme Court judgment that had become final. The law's enactment had infringed their right to a fair hearing as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention and, with regard to the first five applicants, their right to respect for their private and family lives and their homes, protected by Article 8 of the Convention, as well as their right to the peaceful enjoyment of their possessions, guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

I.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.  As to the applicants' lack of “victim” status and the non-exhaustion of domestic remedies

33.  The Government pointed out that the first five applicants, who had applied to the Court, had not participated in the domestic proceedings under review in the present application. In addition, at no point during the contested proceedings were the domestic courts appraised of their existence or that of their properties. In that connection, the Government emphasised that the applicants' explanation of why they had not taken part in the domestic proceedings – namely that this would have entailed long and costly proceedings - was not serious. As to the applicants' properties, they noted that expropriation proceedings in respect of those properties were ongoing and that the applicants were in a position to defend their “civil rights and obligations” in them without this raising any problem.

34.  The applicants emphasised the clear consequences of the contested proceedings on their civil rights. Firstly, they pointed out that they all lived in Itoiz, where their immovable property was situated. Construction of the dam would result in flooding of this area and, consequently, of their homes and other assets. In addition, they submitted that, as members of the Coordinadora de Itoiz association since its formation in 1988, they had taken part in the proceedings with that association as their intermediary. They stressed the indisputable direct link between them and the damage that would be sustained from the dam's construction, and submitted that the remedy used was the only one which, if successful, would have allowed for the definitive protection of their civil rights and interests. In this connection, they stressed that they would have been acting unreasonably had each of them brought a separate individual appeal against the proposed dam and thus entered long and costly proceedings with the same final outcome as that achieved by the association. Moreover, it was clear that, from the outset, they had entrusted the association with the defence of their civil rights and interests. Indeed, this was the logical result of one of the association's stated aims, namely the “defence of an alternative way of life on the site”. In conclusion, they contended that they could claim to be victims of a violation within the meaning of Article 34 of the Convention.

35.  The Court points out that, in order to rely on Article 34 of the Convention, two conditions must be met: an applicant must fall into one of the categories of petitioners mentioned in Article 34, and he or she must be able to make out a case that he or she is the victim of a violation of the Convention. According to the Court's established case–law, the concept of “victim” must be interpreted autonomously and irrespective of domestic concepts such as those concerning an interest or capacity to act. In addition, in order for an applicant to be able to claim to be a victim of a violation of the Convention, there must be a sufficiently direct link between the applicant and the harm which they consider they have sustained on account of the alleged violation (see, among other authorities, Tauira and Others v. France, no. 28204/95, Commission decision of 4 December 1995, Decisions and Reports (DR) 83-B, p. 112; Association des amis de Saint-Raphaël et de Fréjus and Others v. France, no. 38192/97, Commission decision of 1 July 1998, DR 94-B, p. 124; Comité des médecins à diplômes étrangers v. France and Others v. France (dec.), nos. 39527/98 and 39531/98, 30 March 1999).

1.  As to whether the applicant association was a “victim”

 

36.  In so far as the applicant association alleges a violation of Article 6 § 1 of the Convention, the Court notes that the association was a party to the proceedings brought by it before the domestic courts to defend its members' interests. Accordingly, it considers that the applicant association may be considered a victim, within the meaning of Article 34, of the alleged shortcomings under the provision relied upon (see Association for the Protection of Car Purchasers and Others v. Romania (dec.), no. 34746/97, 10 July 2001).

2.  As to the “victim” status of the first five applicants and the exhaustion of domestic remedies

37. The Court notes at the outset that the question of victim status, for the purposes of Article 34 of the Convention, is, in the instant case, closely linked to the requirement of exhaustion of domestic remedies contained in Article 35 § 1. As regards the last point, it reiterates that Article 35 § 1 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see, among other authorities, Cardot v. France, judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, p. 18, § 34). The Court has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see Van Oosterwijck v. Belgium, judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, p. 18, § 35). This means, in particular, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned, but also of the context in which they operate, as well as the personal circumstances of the applicant. It must then examine whether, in all the circumstances of the case, the applicant did everything that could reasonably be expected of him to exhaust domestic remedies (see, mutatis mutandis, the following judgments: Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, Reports 1996-IV, p. 1211, § 69; Aksoy v. Turkey, 18 December 1996, Reports 1996-VI, p. 2276, §§ 53-54; and Baumann v. France, no. 33592/96, § 40, 22 May 2001).

38.  In the instant case, the Court observes that the applicant association was established for the specific purpose of defending its members' interests against the consequences of the dam's construction on their environment and homes. In addition, the proceedings before the domestic courts, through the intermediary of the association, concerned not only a dispute over the lawfulness of the ministerial decree authorising the relevant work in the light of the applicable legislation on the construction of dams, but also emphasised the project's impact on the property rights and lifestyles of the association's members due to the change in their place of residence. In its appeals, the applicant association, acting on behalf of its members, repeatedly emphasised that the dam's construction would lead to the flooding of several small villages, including the hamlet of Itoiz, where the applicants had their family homes. From this perspective, it is undeniable that the public-works project, with all that it entailed (expropriation of property, population displacement) had direct and far-reaching consequences both on the applicants' property rights and on their families' lifestyles (see, mutatis mutandisAssociation des amis de Saint-Raphaël et de Fréjus and Others, cited above, p. 131). Admittedly, the applicants were not parties to the impugned proceedings in their own name, but through the intermediary of the association which they had set up with a view to defending their interests. However, like the other provisions of the Convention, the term “victim” in Article 34 must also be interpreted in an evolutive manner in the light of conditions in contemporary society. And indeed, in modern-day societies, when citizens are confronted with particularly complex administrative decisions, recourse to collective bodies such as associations is one of the accessible means, sometimes the only means, available to them whereby they can defend their particular interests effectively. Moreover, the standing of associations to bring legal proceedings in defence of their members' interests is recognised by the legislation of most European countries. That is precisely the situation that obtained in the present case. The Court cannot disregard that fact when interpreting the concept of “victim”. Any other, excessively formalistic, interpretation of that concept would make protection of the rights guaranteed by the Convention ineffectual and illusory.

39.  Having regard to the particular circumstances of the case, and especially the fact that the applicant association was set up for the specific purpose of defending its members' interests before the courts and that those members were directly concerned by the dam project, the Court considers that the first five applicants can claim to be victims, within the meaning of Article 34, of the alleged violations of the Convention, and that they have exhausted domestic remedies with regard to the complaints under Article 6 § 1 of the Convention.


B.  Applicability of Article 6 § 1 of the Convention

1.  Arguments before the Court

40.  According to the Government, none of the proceedings brought by the applicant association, whether before the Audiencia Nacional, the Supreme Court or the Constitutional Court, concerned “civil rights and obligations” within the meaning of Article 6 § 1. The action brought by the applicant association was intended to uphold the law and defend collective interests such as environmental protection. At no time did the dispute centre on the defence of private economic rights. This was perfectly clear from the memorials filed by the association in support of its various appeals, and was clearly expressed in the various decisions handed down by the domestic courts. Ultimately, the problem of non-enforcement of the Supreme Court's judgment of 14 July 1997 did not affect any private right.

41.  Furthermore, the Government considered that the instant case could not be compared to Ruiz-Mateos v. Spain (judgment of 23 June 1993, Series A no. 262). While the Rumasa expropriation law had been a specific law which primarily affected the Ruiz-Mateos family, the Autonomous Community law of 1996 was a general purpose law which affected many people, that is,. not only the applicant association and its members, but the tens of thousands of people who would benefit from construction of the Itoiz dam. Moreover, the general scope of the law had been expressly recognised by both the Audiencia Nacional and the Constitutional Court. While the constitutional issue in Ruiz-Mateos undoubtedly concerned the applicants' economic rights, the issue in the instant case did not concern civil rights and obligations, but the lawfulness of the proposed dam. It followed that Article 6 § 1 was not applicable.

42.  The applicants rejected the Government's argument. It was undeniable that the applicant association had acted to defend its members' individual and private rights and interests; at the same time, it was clear that the Supreme Court's judgment of 14 July 1997 concerned the protection and definitive safeguarding of their personal rights and interests as members of the association. In their opinion, the civil rights of the association's members had been at stake from the outset of the proceedings, in that their possessions and lifestyles were likely to be decisively affected by the proposed dam. Thus, in the memorial filed by the association against the ministerial decree of 2 November 1990, it was clearly stated that construction of the dam would entail the expropriation of a whole series of farming and other properties as well as displacement of the population concerned. Those consequences, in terms of the assets and individuals affected by the dam's construction, were pointed out on numerous occasions by the applicant association in the course of the various proceedings. In conclusion, contrary to the Government's submissions, “civil” rights within the meaning of Article 6 § 1 had unquestionably been in issue before the domestic courts.

2.  The Court's assessment

43.  The Court reiterates that for Article 6 § 1 to be applicable in its “civil” limb there must be a dispute (“contestation”) over a “right” that can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law. The dispute must be genuine and serious; it may relate not only to the actual existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise. The outcome of the proceedings must be directly decisive for the right in question: mere tenuous connections or remote consequences are not sufficient to bring Article 6 § 1 into play (see, for example, the following judgments: Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, 23 June 1981, Series A no. 43, pp. 21-22, § 47; Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, Series A no. 294-B, pp. 45-46, § 56; Masson and Van Zon v. the Netherlands, 28 September 1995, Series A no. 327-A, p. 17, § 44; Balmer-Schafroth v. Switzerland, 26 August 1997, Reports 1997-IV, p. 1357, § 32; and Athanassoglou and Others v. Switzerland [GC], no. 27644/95, § 43, ECHR 2000-IV; see also Syndicat des médecins exerçant en établissement hospitalier privé d'Alsace and Others v. France (dec.), no. 44051/98, 31 August 2000).

44. In the instant case, while it is common ground that a dispute existed over a right recognised under domestic law, there was disagreement as to its subject matter. According to the Government, at no point did the dispute focus on the association's economic or private rights, but instead on upholding the law and collective rights, so that no “civil” right was at stake. The applicant association, on the other hand, claimed to have acted to defend the individual and private rights and interests of its members.

45.  The Court notes that, in addition to defence of the public interest, the proceedings before the Audiencia Nacional and subsequently before the Supreme Court were intended to defend certain specific interests of the association's members, namely their lifestyle and properties in the valley that was due to be flooded. As to the proceedings before the Constitutional Court concerning the request for a preliminary ruling on constitutionality, the applicants emphasise that this was the only method of challenging the Autonomous Community law of 1996, in that only a finding of unconstitutionality could have had the result of protecting both the environment and their homes and other immovable property.

46.  Admittedly, the aspect of the dispute relating to defence of the public interest did not concern a civil right which the first five applicants could have claimed on their own behalf. However, that was not true with regard to the second aspect, namely the repercussions of the dam's construction on their lifestyles and properties. In its appeals, the applicant association complained of a direct and specific threat hanging over its members' personal assets and lifestyles. Without a doubt, this aspect of the appeals had an “economic” and civil dimension, and was based on an alleged violation of rights which were also economic (see Procola v. Luxembourg, judgment of 28 September 1995, Series A no. 326, pp. 14-15, § 38).

47.  While the proceedings before the Constitutional Court ostensibly bore the hallmark of public-law proceedings, they were nonetheless decisive for the final outcome of the proceedings brought by the applicants in the ordinary courts to have the dam project set aside. In the instant case, the administrative and constitutional proceedings even appeared so interrelated that to have dealt with them separately would have been artificial and would have considerably weakened the protection afforded in respect of the applicants' rights. By raising the question of the Autonomous Community law's constitutionality, the applicants used the single, albeit indirect, means available to them for complaining of interference with their property and lifestyles (see Ruiz-Mateos, cited above, p. 24, § 59). The Court therefore finds that the proceedings as a whole may be considered to concern the civil rights of the first five applicants as members of the association.

48. Accordingly, Article 6 § 1 of the Convention applied to the contested proceedings.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

49.  According to the applicants, the proceedings before the Constitutional Court to examine the question of constitutionality referred by the Audiencia Nacional did not respect the principle of equality of arms, an inherent part of the right to a fair hearing as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.

50.  The applicants argued in this connection that they had been prevented from taking part in the proceedings concerning the preliminary ruling on constitutionality, while Counsel for the State and State Counsel's Office had been able to submit their observations to the Constitutional Court. As a result, they had been unable to assert their interests before that court with regard to the balance to be struck between the conflicting interests.

51.  The applicants also submitted that Autonomous Community Law no. 9/1996 had been enacted in order to prevent execution of the Supreme Court's judgment, which had become final and enforceable. In their opinion, this amounted to interference by the legislature in the outcome of a dispute, contrary to Article 6 § 1, the relevant part of which states:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law. ...”

52.  The Court will examine in turn the complaint based on the alleged violation of the principle of equality of arms, then that concerning the legislature's alleged interference in the outcome of the dispute.

A.  Alleged violation of the principle of equality of arms

1.  The parties' submissions

(a)  The applicants

53.  The applicants submitted, firstly, that a number of the provisions of the Autonomous Community law of 1996 had been drafted for the sole and exclusive purpose of circumventing the grounds for cancellation of the dam project and, consequently, of rendering unenforceable the Supreme Court judgment which, in this respect, had become final. It was not a general law but, on the contrary, a new regulation. In their opinion, the only method of challenging the Autonomous Community law of 1996 was to apply to the Constitutional Court for a preliminary ruling. A finding of unconstitutionality would have had the effect of protecting both the environment and their civil right to peaceful enjoyment of their homes, dwelling houses and other immovable property. They had been unable to defend their point of view and counter the arguments put forward by the opposing parties before either the Audiencia Nacional or the Constitutional Court, despite the fact that it was the applicant association itself which had requested that a preliminary ruling on constitutionality be sought. Further, the Constitutional Court's judgment took no account of any of their arguments. In this regard, the applicants stressed that, had they had an opportunity to take part in the proceedings before the Constitutional Court, they would have been able to repeat and develop their arguments and the grounds that they considered relevant to their case. The applicants submitted that, taken together, this had resulted in a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

(b)  The Government

54.  The Government observed that, while in Ruiz-Mateos the case centred on an expropriation law impinging primarily on the Ruiz-Mateos family, in the instant case the Autonomous Community law of 1996 was of general application, affecting not only the applicant association and its members, but also many other people who would benefit from construction of the Itoiz dam, as expressly stated by the Audiencia Nacional and the Constitutional Court.

2.  The Court's assessment

55.  The Court accepts the Government's submission that the Autonomous Community law of 1996 differed from the Rumasa expropriation law in terms of the number of people affected. Nevertheless, the applicants were among the restricted circle of persons most directly affected by the Autonomous Community law of 1996's endorsement of the dam project, which they had challenged in the ordinary courts and with regard to which judgments in their favour had been given. This particular interest with regard to the Autonomous Community law of 1996 was confirmed by the Constitutional Court's decision on the admissibility of their request for a preliminary ruling on the constitutionality of certain provisions of that law.

56. The Court reiterates that the principle of equality of arms is part of the wider concept of a fair hearing within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. It requires a “fair balance” between the parties: each party must be afforded a reasonable opportunity to present their case under conditions that do not place them at a disadvantage vis-à-vis their opponent or opponents (see, inter alia, the following judgments: Ankerl v. Switzerlan, 23 October 1996, Reports 1996-V, pp. 1567-68, § 38; Nideröst-Huber v. Switzerland, 18 February 1997, Reports 1997-Ipp. 107-08, § 23; and Kress v. France [GC], no. 39594/98, § 72, ECHR 2001-VI).

57.  The Court has already considered, in Ruiz-Mateos, the question of respect for certain guarantees arising from the concept of a fair hearing in the context of examination of a question of constitutionality by the Spanish Constitutional Court. In that case, the Court found that there had been a violation of Article 6 § 1 with regard to the fairness of the proceedings before the Constitutional Court. The decisive factor in the Court's finding of a violation lay in the fact that Counsel for the State had had advance knowledge of the Ruiz-Mateos family's arguments and was consequently able to comment on them in the last instance before the Constitutional Court, whilst the applicants had not had a similar opportunity to reply to his remarks (loc. cit., p. 26, §§ 65 and 67).

58.  In the instant case, the situation is somewhat different. In the first place, while the expropriation law in issue in Ruiz-Mateos could be considered as ad personam legislation, in the present case the Autonomous Community law of 1996 was of general application and did not concern the applicants alone.

59.  In addition, having declared the question of constitutionality admissible on 21 July 1998, the Constitutional Court gave notice of the problems raised in the application for a preliminary ruling to the Chamber of Deputies, the Senate, the government and parliament of the Autonomous Community of Navarre, and the State government, so that those bodies could file their observations within the same fifteen-day period (Article 37 § 2 of the Institutional Law on the Constitutional Court). The Constitutional Court received Counsel for the State's observations on 4 September 1998. The government and parliament of the Autonomous Community of Navarre submitted their observations on 11 and 15 September 1998 respectively. The Attorney General submitted his on 29 September 1998.

On 1 March 2000 the registrar of the First Section of the Audiencia Nacional forwarded to the Constitutional Court the documents, dated 29 September 1997, 10 June 1998 and 28 February 2000, submitted by the Coordinadora de Itoiz association during the proceedings before it; these were formally joined to the case file at the Constitutional Court.

60.  The Court notes that proceedings on the constitutionality of a law do not provide for either an exchange of memorials or for a public hearing. Thus, even supposing that the applicants had formally been parties to the procedure, they would not have received the memorials submitted by the other participants. Admittedly, it cannot be ruled out that some form of consultation took place between those State authorities which submitted their observations to the Constitutional Court. However, a major difference between the instant case and Ruiz-Mateos lies in the fact that all the memorials filed by the applicants through the applicant association in support of their arguments as to the unconstitutionality of the Autonomous Community law of 1996 (memorials dating from September 1997 to January 2000) were forwarded by the Audiencia Nacional to the Constitutional Court, which formally joined them to the case file before ruling on the question of constitutionality. Another distinguishing feature between the two cases is that, in the earlier case, the Ruiz-Mateos family asked the Constitutional Court for leave to take part in the proceedings, a request that was dismissed by that court (see Ruiz-Mateos, p. 13, §§ 17-18). In the instant case there is nothing in the case file to suggest that the applicants applied to the Constitutional Court at any time for leave to take part in the proceedings, although they could have relied on the Court's previous case-law in Ruiz-Mateos to support such an application. Finally, the Court observes that the Constitutional Court replied at length in its judgment to the arguments submitted by the applicants throughout the entire proceedings.

61.  In conclusion, having regard to the special features of the procedure for a preliminary ruling on constitutionality, there has not been an infringement of the very essence of the principle of equality of arms as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.

 

B.  Alleged interference by the legislature in the outcome of the dispute

62.  According to the applicants, the aim of the enactment of the Autonomous Community law of 1996 was to prevent the execution of the Supreme Court's judgment, which had become final and enforceable. In their opinion, this amounted to an interference by the legislature in the outcome of the dispute, contrary to the principle of a fair hearing guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.

63.  According to the Government, the impugned law was adopted in the public interest and by no means for the purpose of influencing the judicial determination of the case.

64.  The Court has already had occasion to rule on allegations of intervention by the State, through the legislature, in order to influence the outcome of a case to which it was party in which a finding had already been made against it in the examination on the merits. This was the situation that obtained in Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis (cited above), Papageorgiou (cited above), National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society (“Building Societies”) v. the United Kingdom (judgment of 23 October 1997, Reports 1997-VII), and Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others v. France ([GC], nos. 24846/94 and 34165/96 to 34173/96, ECHR 1999-VII). On this subject, the Court reaffirms that, while in principle the legislature is not precluded from adopting new retrospective provisions to regulate rights arising under existing laws, the principle of the rule of law and the notion of fair trial enshrined in Article 6 preclude any interference by the legislature with the administration of justice designed to influence the judicial determination of a dispute save on compelling grounds of the general interest (see the following judgments cited above: Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis, p. 82, § 49; Papageorgiou, p. 2288, § 37; Building Societies, p. 2363, § 112; and Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others, § 57).

65.  In Stran Greek Refineries and Stratis AndreadisPapageorgiou and Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others, the Court found that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

66.  In Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis, two essential features led the Court to conclude that there had been an infringement of the right to a fair hearing: firstly, the Greek legislature's intervention in the case had taken place at a time when judicial proceedings in which the State was a party were pending; secondly, the fact that the Court of Cassation had decided to adjourn the hearing on the ground that a draft law concerning the case was before Parliament (loc. cit., pp. 81-82, § 47).

67.  In Papageorgiou, the Court's criticism of the interference was prompted by the following three considerations: firstly, the disputed legislative provision, namely section 26 of Law no. 2020/1992, provided that any claims for repayment of contributions previously paid by the applicants to the Manpower Employment Organisation were extinguished and that any proceedings concerning such claims pending in any court were to be struck out; secondly, section 26 was contained in a statute whose title bore no relation to that provision, a practice prohibited by Article 74 § 5 of the Greek Constitution; finally, the disputed provision had been enacted after the appeal had been lodged by the Public Electricity Company, which employed the applicants, against the judgment of the Athens Court of First Instance, sitting as an appellate court, and prior to the hearing before the Court of Cassation.

In those circumstances, the Court concluded that the enactment of section 26 at such a crucial point in the proceedings before the Court of Cassation resolved the substantive issues for practical purposes and made carrying on with the litigation pointless (see Papageorgiou, p. 2289, § 38).

68.  In Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others, the Court held that the passing of legislation with retrospective effect had had the effect of endorsing the State's position in the proceedings that had been brought against it and which were still pending in the ordinary courts (loc. cit., § 58).

69.  However, there are significant differences between the present case and those cases.

70.  A common feature of the cases previously examined by the Court lies in the fact that the State's intervention through legislative acts was intended either to influence the outcome of pending judicial proceedings, to prevent proceedings being opened, or to render void final and enforceable decisions which recognised personal rights to receive payment.

In the instant case, the dispute between the applicants and the Autonomous Community of Navarre concerned regional development plans, a sphere in which an amendment or change to legislation following a judicial decision is generally accepted and practised. Whilst creditors may, in general, avail themselves of firm and intangible rights, this is not the case with regard to issues of urban or regional planning, a sphere concerning rights of a different nature which are essentially evolutive. Urban and regional planning policies are, par excellence, spheres in which the State intervenes, particularly through control of property in the general or public interest. In such circumstances, where the community's general interest is pre-eminent, the Court takes the view that the State's margin of appreciation is greater than when exclusively civil rights are at stake (see, mutatis mutandisJames and Others v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1986, Series A no. 98, p. 32, § 46; Mellacher and Others v. Austria, judgment of 19 December 1989, Series A no. 169, p. 29, § 55; and Chapman v. the United Kingdom [GC], no. 27238/95, § 104, ECHR 2001-I).

71. Nevertheless, the effective protection of a party to proceedings and the restoration of legality presuppose an obligation on the administrative authorities' part to comply with the judgments of the domestic courts. The Court points out in this connection that the administrative authorities form one element of a State subject to the rule of law and their interests accordingly coincide with the need for the proper administration of justice. Where administrative authorities refuse or fail to comply, or even delay doing so, the guarantees enjoyed under Article 6 by a litigant during the judicial phase of the proceedings are rendered devoid of purpose (see Antonetto v. Italy, no. 15918/89, § 28, 20 July 2000). In the instant case, the Court would emphasise that the Audiencia Nacional's decisions in favour of the applicants' arguments did not remain inoperative; on the contrary, they were always complied with by the administrative authorities. This was so with regard to the suspension of construction work ordered by the Audiencia Nacional in its decisions of 24 January and 6 March 1996 (see paragraphs 13-14 above). At every point, the administrative authorities complied with the judicial decisions given against them.

72.  The Court notes that the situation complained of by the applicants cannot be considered similar to that in Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis, where the State had intervened in a decisive manner to sway in its favour the outcome of proceedings to which it was a party. In the instant case, the enactment of the Autonomous Community law of 1996 was certainly not intended to remove jurisdiction from those Spanish courts called upon to examine the lawfulness of the dam project. Admittedly, the explanatory memorandum referred specifically to the peripheral protection zones around the nature reserves affected by the dam and to the law's objective. Nevertheless, the disputed law concerned all of Navarre's protected nature reserves and natural sites, and not only the area affected by construction of the dam. Its general application is not open to doubt. In addition, the parliament of Navarre did not enact legislation with retrospective effect, as was proved by the fact that, notwithstanding the enactment of the Autonomous Community law on 17 June 1996, the Supreme Court, a few weeks after adoption of the law, delivered a judgment which partly but definitively cancelled the original dam project. Whilst it is undeniable that the parliament of Navarre's enactment of the law in question was ultimately unfavourable for the arguments put forward by the applicants, it cannot be said that the text was approved for the purpose of circumventing the principle of the rule of law. In any event, once the Autonomous Community law had been enacted, the applicants' request for a preliminary ruling by the Constitutional Court on the constitutionality of some of its provisions was granted, and that court ruled on the merits of their complaints. Before the Constitutional Court, the applicants' arguments were examined on the same footing as those submitted by the government and the parliament of Navarre. In conclusion, the dispute between the applicants and the State was examined by the Spanish courts in compliance with the principle of a fair trial as guaranteed by Article 6 § 1.

73.  For the above reasons, the Court concludes that the interference by the legislature in the outcome of the dispute, as alleged by the applicants, did not make the proceedings unfair. There has accordingly been no breach of Article 6 § 1 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

74.  The applicants alleged that the enactment of the Autonomous Community law of 1996 represented a violation of their right to respect for private and family life and their homes under Article 8 of the Convention, as well as of the right to the peaceful enjoyment of their possessions as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

75.  The Court notes that the applicants' complaints are substantially the same as those submitted under Article 6 § 1 and examined above. Accordingly, it considers that it is not necessary to examine them separately under the other provisions relied on.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Government's preliminary objections;

2.  Holds that there has been no breach of Article 6 § 1 of the Convention as regards the alleged violation of the principle of equality of arms;

3.  Holds that there has been no breach of Article 6 § 1 of the Convention as regards the alleged interference by the legislature in the outcome of the proceedings;

4.  Holds that it is not necessary to examine separately the applicants' complaints under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.


Done in French, and notified in writing on 27 April 2004, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Michael O'Boyle                        Nicolas Bratza
 Registrar                                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
U ovoj presudi je sud doneo odluku da nije došlo do povrede člana 6 Konvencije usled povrede prava na pravično suđenje u krivičnom predmetu.
Presuda Vrhovnog suda koja je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa ovom presudom, tiče se navoda o prekoračenju optužbe, kvalifikovanju činjenica i navodima da je došlo do bitne povrede postupka.
Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer obrađuje pitanje visine troškova u odnosu na dosuđenu naknadu.
Ukoliko je iznos troškova veći od dosuđene nadoknade, stranka koja pokreće postupak obeshrabrena je i često onemogućena da dođe do pravde upravo zbog troškova postupka koji vode ostvarivanju prava.
U praksi ESLJP ima više presuda koja se bave ovim pitanjem, a neke su direktno povezane sa ovom presudom u sekciji "Povezana praksa sudova i tužilaštava" u kome postoji zasebna podsekcija u kojoj su veze prema nekim od presuda ESLJP koje se bave ovim pitanjem.
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa nekoliko presuda domaćih sudova koje se odnose na zaštitu prava na pravično suđenje i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda "Buj protiv Hrvatske" od 1.6.2006. godine povezana je sa nekoliko rešenja domaćih sudova u kojima su sudovi odlučivali o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava je u presudama R.Kačapor i drugi protiv Srbije (2269/06 i 5 drugih od 15.1.2008, stav 97-99, 106-116 i 119-20), Crnišanin i drugi protiv Srbije (35835/05 i 3 druga od 13.1.2009. stav 124) i Stevanović i drugi protiv Srbije (43815/17 i 15 drugih od 27.8.2019. godine) utvrdio dobro uspostavljenju praksu u pogledu pitanja neisplaćenih zarada iz preduzeća u društvenom vlasništvu.
Ove presude smatraju se vodećim presudama kojima se uspostavlja stav Suda i odnosu na pitanje odgovornosti države za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom.
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda u predmetu "Galjardo Sančez protiv Italije" se često citira i u praksi domaćih sudova i u praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada se govori o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda "Horvat protiv Hrvatske" je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda povezana sa više rešenja domaćih sudova u kojima su se domaći sudovi bavili povredom prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis protiv Grčke" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
U predmetu "Kalashnikov protiv Rusije" je utvrđena povreda članova 3, 5 i 6 jer je podnosiocu produžavan pritvor više puta dok je predmet mirovao. Suštinski predmet se odnosi na dužinu trajanja postupka, dužinu produženja pritvora i uslove u pritvoru.
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
U javnoj bazi sudske prakse presuda je povezana više rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu, kojima se odbijaju prigovori podneti radi ubrzanja postupka podneti radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer se tiče hitnosti porodičnih predmeta. U ovom slučaju, govorimo o izvršenju presude da se dete vrati majci, koje nije moglo da se sprovede. Posledica toga jeste kidanje porodičnih veza između majke i deteta.
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa više presuda u javnoj bazi sudske prakse Vrhovnog suda, koje se odnose na pitanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Osmanović protiv Hrvatske
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda direktno povezana sa više rešenja sudova u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
U bazi sudske prakse Vrhovnog suda, presuda je povezana sa više rešenja apelacionih sudova i rešenja VKS u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Ova presuda je veoma značajna u praksi ESLJP i imala je veliki uticaj na razvoj sudske prakse o pravu na suđenje u razumnom roku i na efikasnost pravnih sredstava u državama članicama Saveta Evrope.
Sud je istakao da države imaju pozitivnu obavezu da obezbede da sudski postupci traju razumno dugo i da postoji delotvorno domaće pravno sredstvo kojim se može zaštititi to pravo.
Ovo je jedna od najznačajnijih “pilot” presuda u praksi ESLJP i koristi se kao osnova za rešavanje velikog broja sličnih slučajeva (tzv. “repetitivnih predstavki”) iz Italije i drugih zemalja gde je postojao sličan problem. Zahvaljujući ovoj presudi u ovim državama je došlo do promene zakonske regulative koja je donela reformu pravnog sistema kako bo se sudski postupci ubrzali, stvorili efikasni mehanizmi naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku i sprečilo gomilanje predmeta pred ESLJP.
Sudovi i zakonodavstva zemalja bivše Jugoslavije (npr. Srbija, Hrvatska, BiH) su preuzeli principe iz presude Scordino i uveli domaće mehanizme za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. U Srbiji je donet Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i uvedeno je pravo na pritužbu i naknadu zbog dužine postupka.
Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa odlukama domaćih sudova koje se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je značajna jer se odnosi na čuvanje ličnih podataka podnosioca predstavke u službenim evidencijama. U konkretnom slučaju, čuvanje ovih podataka jeste bilo adekvatno, te nije došlo do kršenja prava iz člana 8 Konvencije.
Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Petrović i drugi protiv Hrvatske
Pri donošenju presude Sud se poziva na svoju presudu u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije i odluku Mik i Jovanović protiv Srbije, zbog veoma sličnih okolonosti predmeta i na presudu Varnava i drugi protiv Turske zbog kontinuirane povrede prava iz člana 8 zbog neizvesnosti o sudbini bližnjih.
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
Ova presuda je često citirana u domaćoj sudskoj praksi i u praksi ESLJP zbog velikog broja predmeta koji se odnose na problematiku isplate stare devizne štednje.
Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je u bazi sudske prakse povezana sa više presuda Apelacionog suda u Novom Sadu u kojima je utvrđeno da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku usled čega je došlo do materijalne i nematerijalne štete po predlagača.
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100).
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude