Moreno Gómez protiv Španije

Država na koju se presuda odnosi
Španija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4143/02
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
16.11.2004
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
ekološki standardi
ekološko pravo
zagađenje bukom
upravni spor
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.5 Dom
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke se žalila na neprekidnu noćnu buku i narušavanje mira iz obližnjih noćnih klubova koji su radili u stambenoj četvrti u kojoj je stanovala, kao i na nepostupanje lokalnih vlasti u Valensiji (posebno Gradske uprave) koje nisu preduzele delotvorne mere da to spreče. Iako je Gradska uprava donela odgvoarajuću regulativu, ona niej u dovoljnoj meri poštovana, sve veći broj objekata je dobijao dozvolu za rad i problem se umesto da se reši, dodatno pogoršavao.

Domaći sudovi su odbili zahteve podnositeljke smatrajući da nije dokazala izloženost buci unutar samog doma, te da se član 8. ne primenjuje na ugrožavanje prava na dom van samog doma. Vlada je stoga tvrdila da nije bilo povrede prava na poštovanje doma.

Sud podseća da buka koja negativno utiče na privatni život i mirno uživanje doma aktivira zaštitu garantovanu članom 8. Konvencije, navodeći ranije izečenu ocenu da ozbiljno zagađenje životne sredine može uticati na dobrobit pojedinaca i sprečiti ih da uživaju u svojim domovima na način koji nepovoljno utiče na njihov privatni i porodični život, a da pritom ne ugrožava ozbiljno njihovo zdravlje.

Sud naglašava da država nije odgovorna samo za direktno mešanje javnih vlasti, već ima i pozitivnu obavezu da usvoji i sprovede mere koje štite privatni život građana u odnosima između samih pojedinaca.

Sud je utvrdio da je podnositeljka nesumnjivo izložena noćnom narušavanju mira koje joj remeti svakodnevni život kao i da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da podnosiiteljki predstavke zajamči pravo na poštovanje njenog doma i njenog privatnog života, čime je povredila član 8. Konvencije.
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
ČETVRTO ODELJENJE
 
PREDMET MORENO GÓMEZ PROTIV ŠPANIJE
(Predstavka 4143/02)
 
PRESUDA
 
STRAZBURG
16 Novembar 2004
 
PRESUDA JE PRAVNOSNAŽNA
16.02.2005.
Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima predviđenim članom 44. stav 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta redakcijskim izmenama.
 
U predmetu Moreno Gómez protiv Španije,
Europski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje), zasedajuću u Veću u sastavu:
  Sir NICOLAS BRATZA, predsednik,
  M. PELLONPÄÄ,
  J. CASADEVALL,
  S. PAVLOVSCHI,
  J. BORREGO BORREGO,
  E. FURA-SANDSTRÖM,
  L. MIJOVIC, sudije,
  i M. O’BOYLE, sekretar Odeljenja,
Nakon većanja na zatvorenoj sednici održanoj 29. juna i 26. oktobra 2004. godine,
donosi sledeću presudu, koja je usvojena ovog datuma:
 
POSTUPAK
  1. Predmet je nastao po predstavci (br. 4143/02) protiv Kraljevine Španije koju je Sudu, na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”), podnela španska državljanka gđa Pilar Moreno Gomez (u daljem tekstu: „podnositeljka predstavke”), dana 22. novembra 2001. godine.
  2. Podnositeljku predstavke zastupao je g. Andres Morei Navaro, advokat iz Valensije. Špansku vladu („Vlada”) zastupao je g. Ignasio Blasko Losano, zastupnik Vlade i rukovodilac Pravnog odeljenja Kancelarije za ljudska prava pri Ministarstvu pravde.
  3. Podnositeljka predstavke je tvrdila da je došlo do povrede njenog prava na poštovanje doma, suprotno članu 8. Konvencije.
  4. Predstavka je dodeljena Četvrtom odeljenju Suda (pravilo 52. stav 1. Poslovnika Suda). U okviru tog odeljenja obrazovano je veće koje će razmatrati predmet (član 27. stav 1. Konvencije), u skladu sa pravilom 26. stav 1. Poslovnika Suda.
  5. Odlukom od 29. juna 2004. godine, veće je proglasilo predstavku dopuštenom.
  6. Podnositeljka predstavke i Vlada podnele su pisana izjašnjenja o meritumu spora (pravilo 59. stav 1).
  7. Dana 14. septembra 2004. godine, podnositeljka predstavke je podnela pismeni odgovor na izjašnjenje Vlade, kao i svoj zahtev za pravično zadovoljenje. Vlada nije podnela nikakve primedbe na njen zahtev.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
  1. Podnositeljka predstavke je rođena 1948. godine i živi u Valensiji.
A. Činjenice
  1. Podnositeljka predstavke živi u stanu u stambenom naselju u Valensiji od 1970. godine.
  2. Od 1974. godine, Gradsko veće Valensije dozvoljavalo je otvaranje ugostiteljskih objekata, kao što su barovi, pabovi i diskoteke, u blizini njenog doma, što je onemogućavalo spavanje stanarima koji žive u tom području.
  3. Stanari su se prvi put žalili na vandalizam i buku u tom kraju pre 1980. godine.
  4. Imajući u vidu probleme prouzrokovane bukom, Gradsko veće Valensije je 22. decembra 1983. godine donelo odluku da više ne dozvoljava otvaranje noćnih klubova u tom području. Međutim, ta odluka nikada nije sprovedena i izdate su nove dozvole.
  5. Gradsko veće je 1993. godine naručilo veštačenje od strane stručnjaka. Veštak je utvrdio da su nivoi buke bili neprihvatljivi i da su prelazili dozvoljene granice. Subotom u 03.35 časova ujutru buka je prelazila 100 dBA Leq (decibela), krećući se u rasponu od 101 do 115,9 dBA Leq.
  6. Policijskim izveštajem od 31. januara 1995. godine Gradsko veće Valensije obavešteno je da noćni klubovi i diskoteke u zoni stanovanja podnositeljke predstavke redovno prekoračuju propisano radno vreme.Naveli su da su mogli da potvrde da su pritužbe lokalnih stanara bile osnovane.
  7. Dana 28. juna 1996. godine, Gradsko veće je usvojilo novu opštinsku odluku o buci i vibracijama, koja je objavljena 23. jula 1996. godine u Službenom listu pokrajine Valensija. Član 8. te odluke propisuje da u porodičnom stambenom području (kao što je ono u kom podnositeljka predstavke živi) spoljni nivoi buke ne smeju preći 45 dBA Leq između 22.00 i 08.00 časova. Član 30. odluke definiše „akustički zasićene zone” kao područja u kojima veliki broj objekata, aktivnost ljudi koji ih posećuju i saobraćaj izlažu lokalno stanovništvo visokim nivoima buke i nanose im ozbiljne smetnje.
  8. Najzad, opštinska odluka je precizirala uslove koji moraju biti ispunjeni da bi se neko područje proglasilo „akustički zasićenom zonom” (zona acústicamente saturada) i posledice tog proglašenja, koje su otvaranje novih ugostiteljskih objekata kao što su noćni klubovi i diskoteke, koje dovode do akustičke zasićenosti.
  9. Nakon odluke koju je Gradsko veće Valensije donelo na sednici plenuma 27. decembra 1996. godine, a koja je objavljena u Službenom listu pokrajine Valensija 27. januara 1997. godine, područje u kom je podnositeljka predstavke živela proglašeno je akustički zasićenom zonom.
  10. Uprkos tome, Gradsko veće je 30. januara 1997. godine izdalo dozvolu za otvaranje diskoteke u zgradi u kojoj je ona živela. Ta dozvola je naknadno proglašena nevažećom presudom Vrhovnog suda od 17. oktobra 2001. godine.
  11. Kako bi utvrdilo da li područje treba proglasiti akustički zasićenom zonom, Gradsko veće je izvršilo više merenja nivoa zvuka radi praćenja zagađenja bukom na tom području. U svakom od svojih izveštaja, laboratorija Gradskog veća navela je da su nivoi buke prelazili granice dozvoljene opštinskom odlukom.
B. Sudski postupci
  1. Podnositeljka predstavke bila je ogorčena zbog situacije koja ju je sprečavala da spava i odmara se i koja joj je prouzrokovala nesanicu i ozbiljne zdravstvene probleme. Dana 21. avgusta 1997. godine podnela je prethodni zahtev Gradskom veću Valensije, u kom se pozvala na član 15. (pravo na život i na fizički integritet) i član 18. stav 2. (pravo na privatnost i nepovredivost doma) Ustava. Zahtevala je 3.907 evra (650.000 pezeta) na ime pretrpljene štete i troškova ugradnje dvostrukih stakala.
  2. Ne primivši nikakav odgovor od vlasti, a u skladu sa Zakonom o zaštiti osnovnih prava (Zakon br. 62/1978), podnositeljka predstavke je 25. novembra 1997. godine podnela tužbu za ocenu zakonitosti Višem sudu pravde u Valensiji, navodeći povredu člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava.
  3. Dana 2. oktobra 1997. godine, Gradsko veće Valensije podneo je prigovor u kome je tvrdilo je da je tužba preuranjena i da je treba proglasiti nedopuštenom, budući da Gradsko veće još uvek može pronaći rešenje. Ovaj prigovor je odbijen odlukom od 27. oktobra 1997. godine.
  4. Dana 11. decembra 1997. godine, zastupnik Javnog tužilaštva izjasnio se da sud treba da odluči u korist podnosioca predstavke. Smatrao je da je došlo do povrede člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava i da je zahtev podnositeljke predstavke za naknadu štete bio opravdan.
  5. Presudom od 21. jula 1998. godine, donetom nakon javne rasprave uz učešće obeju strana,Viši sud pravde u Valensiji odbio je tužbu. Sud je utvrdio da su merenja vršena u ulaznom holu zgrade, a ne u stanu podnositeljke predstavke, te da stoga nisu mogla predstavljati povredu člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava; takođe je primetio da je u izveštaju medicinskog veštaka navedeno samo to da se podnositeljka predstavke već nekoliko godina leči od nesanice, bez navođenja dužine ili razloga tog lečenja.
  6. Dana 9. oktobra 1998. godine podnositeljka predstavke je podnela ustavnu žalbu (amparo) Ustavnom sudu. Pozivajući se na član 14. (jednakost) i član 24. (pravo na pravično suđenje) Ustava, ona se žalila da Viši sud pravde u svojoj presudi nije obrazložio svoju odluku niti je ocenio dokaze. Takođe se žalila na osnovu člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava na povredu svojih prava na život, fizički i psihički integritet, privatnost i nepovredivost doma.
  7. Odlukom od 29. maja 2000. godine, Ustavni sud je proglasio ustavnu žalbu dopuštenom i pozvao podnositeljku predstavke, zastupnika javnog tužilštva i Gradsko veće Valensije da podnesu svoja izjašnjenja. Istog dana zakazao jr usmenu raspravu o meritumu za 16. maj 2001. godine.
  8. Na raspravi održanoj 16. maja 2001. godine, kojoj su prisustvovale sve stranke, podnositeljka predstavke je ponovila svoja činjenična i pravna izjašnjenja, naglašavajući da je došlo do povrede njenih osnovnih prava.
  9. Gradsko veće Valensije istaklo je više prethodnih prigovora. Dalje je navelo da je žalba ograničena na odluku Višeg suda pravde u Valensiji. U pogledu navodne povrede člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava, navelo je da nema dokaza o nivoima buke unutar doma podnositeljke predstavke i da dotični organ ne bi trebalo da snosi isključivu odgovornost za buku kojoj je podnositeljka predstavke navodno bila izložena, budući da ima veoma ograničena sredstva na raspolaganju za borbu protiv nje.
  10. Zastupnik javnog tužilaštva veća saglasio se sa podnositeljkom predstavke da je došlo do povrede člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava. On je tvrdio da ustavnu žalbu treba smatrati hibridnom, budući da ona istovremeno optužuje Gradsko veće Valensije za propust da zaštiti osnovna prava utvrđena u članovima 15. i 18. Ustava i osporava odluku Višeg suda pravde u Valensiji, navodeći takođe i povredu člana 14. i člana 24. Ustava.
  11. U pogledu povrede člana 15. i člana 18. stav 2. Ustava, zastupnik javnog tužilaštva je naveo da je, u svetlu presuda Evropskog suda za ljudska prava, a posebno u predmetu López Ostra protiv Španije, došlo do povrede prava podnositeljke predstavke na nepovredivost njenog doma, budući da je okruženje u njenom domu postalo nepogodnim za uobičajeni svakodnevni život. Na osnovu prakse Suda, on je tražio da se pojam „doma” iz ustava šire definiše. 
  12. U pogledu nivoa buke unutar doma podnositeljke predstavke, zastupnik javnog tužilaštva smatrao je da je teret dokazivanja prenet na drugu stranu, budući da je u konkretnom slučaju bilo jasno da su službenici Gradskog veća u više navrata potvrdili da se prekoračuju maksimalno dozvoljeni nivoi buke. Shodno tome, nije smatrao neophodnim da se takav dokaz zahteva od podnositeljke predstavke.
  13. U presudi od 29. maja 2001. godine, koja je dostavljena 31. maja 2001. godine, Ustavni sud je odbio žalbu nakon što je prethodno odbio i prethodne prigovore Gradske uprave Valensije. Sud je presudio da je ustavna žalba (amparo) bila mešovite prirode, to jest da se u njoj ukazivalo na to da je Gradska uprava Valensije povredila član 15. i član 18. stav 2. Ustava, a da je Viši sud pravde Valensije povredio član 14. i član 24. Ustava
  14. U pogledu navodne povrede člana 14. i člana 24. Ustava, Ustavni sud je najpre primetio da nema pravo da ocenu dokaza Višeg suda zameni sopstvenom ocenom. Što se tiče tvrdnje podnositeljke predstavke da presuda ne sadrži dovoljna obrazloženja, Sud je primetio da se odluka Višeg suda ne može smatrati proizvoljnom niti nerazumnom. Sud je dalje uočio da podnositeljka predstavke nije navela odluke na koje se pozivala tvrdeći da je izvršena diskriminacija. Stoga nije bilo dokaza o bilo kakvoj povredi člana 14. i člana 24. Ustava.
  15. U pogledu navodne povrede člana 15. (pravo na život i fizički integritet) i člana 18. stav 2. (pravo na privatnost i nepovredivost doma) Ustava, Ustavni sud se pozvao na odluke u kojima je Evropski sud za ljudska prava zauzeo stav da, u slučajevima izuzetne težine, učestalo narušavanje životne sredine može povrediti pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. stav 1. Konvencije, čak i ako ne ugrožava zdravlje. Ustavni sud je, međutim, utvrdio:
„... do povrede člana 15. Ustava može doći samo ako nivo akustičke zasićenosti kom je lice izloženo usled činjenja ili nečinjenja organa javne vlasti prouzrokuje ozbiljnu i neposrednu štetu po njegovo ili njeno zdravlje.”
  1. Ustavni sud je utvrdio da taj kriterijum nije bio ispunjen u predmetu koji se pred njim vodio i istakao:
„... iako podnositeljka žalbe tvrdi da su je nivoi buke kojima je bila izložena doveli do nesanice, jedini dokaz koji je podnela jeste potvrda u kojoj se navodi da je primljena u bolnicu i da se obratila lekaru, bez ikakve naznake o periodu u kom je patila od nedostatka sna ili o uzroku tome. ...”
  1. Ustavni sud je utvrdio da podnositeljka predstavke nije dokazala direktnu vezu između buke i štete koju je pretrpela.
  2. Što se tiče tvrdnje o povredi člana 18. Ustava, Ustavni sud je dalje utvrdio da ona nije dokazala postojanje smetnji u svom domu koje bi predstavljale povredu te ustavne odredbe. Sud je naveo:
„... podnositeljka žalbe se ograničila na iznošenje opšte pritužbe navodeći da je poreklo buke bilo difuzno i da nije bilo ograničeno na jedan izvor, te da je akustička zasićenost proistekla iz kombinacije različitih buka. ... Suprotno tome, čitav njen slučaj se zasniva na nekoliko merenja nivoa zvuka izvršenih unutar njenog doma koja su dala različite rezultate ... i koja ne dokazuju da je došlo do povrede prava na koje se poziva. ...”
  1. Na kraju, Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu (amparo) iz sledećeg razloga:
„Shodno tome, u pogledu navodne povrede prava na koja se poziva, ustavna žalba se mora odbiti, budući da podnositeljka žalbe nije dokazala postojanje stvarne i delotvorne povrede osnovnih prava koja se može pripisati Gradskom veću Valensije.”
  1. Tu presudu je doneo Ustavni sud na sednici svih sudija (u punom sastavu). Međutim, dvoje sudija je izrazilo saglasna mišljenja. Prvi sudija je naveo da se presudom ograničava slobodan razvoj ličnosti u domu. Smatrao je da su uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi došlo do povrede osnovnih prava u razmatranom predmetu bili nerazumni i branio je potrebu da se govori o trostrukom sloju ustavne zaštite — u rasponu od prava na fizički i moralni integritet (član 15. Ustava), preko prava na nepovredivost doma i privatnost (član 18. stav 2. Ustava), pa sve do životne sredine pogodne za razvoj ličnosti (član 45. stav 1. Ustava).
  2. Drugi sudija je u svom saglasnom mišljenju ukazao na to da postoji prethodno pitanje koje nije adekvatno razmotreno, a to je stepen u kom se od nadležnog organa zahteva da pruži traženu zaštitu. Utvrđivanje obima te obaveze bilo je preduslov za utvrđivanje da li postoji ili ne postoji uzročno-posledična veza između nepostupanja organa i navodne povrede. Organi vlasti su bili dužni da vrše svoja ovlašćenja kada povreda osnovnih prava dostigne određeni nivo ozbiljnosti.
 
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
A. Ustav
  1. Relevantne odredbe Ustava glase:
Član 10. stav 2.
„Odredbe koje se odnose na osnovna prava i slobode priznate Ustavom tumačiće se u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i međunarodnim ugovorima i sporazumima koje je Španija ratifikovala u toj oblasti.”
Član 15.
„Svako ima pravo na život i na fizički i psihički integritet. ...”
Član 18. stav 2.
„Dom je nepovrediv. ...”
Član 45. stav 1.
„Svako ima pravo da uživa u životnoj sredini pogodnoj za razvoj ličnosti, kao i dužnost da je čuva. ...”
Član 53. stav 2.
„Svaki građanin ima pravo da traži zaštitu sloboda i prava priznatih u članu 14. i u prvom odeljku Glave II, podnošenjem tužbe pred redovnim sudovima po postupku zasnovanom na načelima hitnosti i prioriteta, kao i, u odgovarajućim slučajevima, podnošenjem ustavne žalbe (recurso de amparo) Ustavnom sudu...”
 
B. Zakon o zaštiti osnovnih prava (Zakon br. 62/1978)
  1. Član 6, koji je stavljen van snage Zakonom o upravnim sudovima od 13. jula 1998. godine (Zakon br. 29/1998), glasio je:
„... tužba za ocenu zakonitosti [upravnog akta] može se podneti u skladu sa procesnim pravilima utvrđenim u ovom članu protiv odluka organa javne vlasti koje podležu upravnom pravu i koje mogu uticati na ostvarivanje osnovnih prava ličnosti...”
 
C. Zakon o Ustavnom sudu 
  1. Relevantni delovi člana 44. Zakona o Ustavnom sudu glase:
„1. Ustavna žalba (amparo) zbog povreda prava i garancija koje uživaju ustavnosudsku zaštitu ... dopuštena je samo ako:
...
(c) se stranka koja se poziva na navodnu povredu formalno pozvala na nju u odgovarajućem postupku nakon što je saznala za njeno nastupanje.
 
D. Uredba o buci i vibracijama koju je Gradsko veće donelo 28. juna 1996. godine („Uredba”)
  1. Relevantne odredbe navedene opštinske odluke glase:
Član 8. stav 1.
„Dozvoljeni spoljni nivoi buke određuju se prema pretežnoj nameni svakog od područja označenih u urbanističkom planu grada i ne smeju prekoračiti:
Maksimalni nivoi buke:
...
Stambene zgrade sa više stambenih jedinica: Danju (od 08.00 do 22.00 časa): 55 dB (A) Noću (od 22.00 do 08.00 časova): 45 dB (A) ...”
Član 30.
„1. Akustički zasićene zone usled dodatnih uzroka jesu područja ili mesta u kojima veliki broj objekata, aktivnost ljudi koji ih posećuju i saobraćaj u prolazu izlažu lokalno stanovništvo visokim nivoima buke i nanose im ozbiljne smetnje.
2. Područje se može proglasiti akustički zasićenom zonom (zona acústicamente saturada) ako, iako pojedinačne aktivnosti ispunjavaju nivoe propisane ovom odlukom, nivo smetnji usled spoljne buke iz člana 8. bude prekoračen dva puta nedeljno u uzastopnim nedeljama, ili tri puta sa prekidima u periodu od trideset pet dana, i to za više od 20 dB (A).”
 
E. Veštačenje
  1. Relevantni delovi izveštaja koji je izradio g. X, profesor primenjene fizike, o merenjima nivoa zvuka izvršenim u četvrti u Valensiji u kojoj je podnositeljka predstavke živela, glase kako sledi:
„Rezultati dobijeni merenjima koja je akustička laboratorija Univerziteta u Valensiji vršila tokom više godina u navedenoj zoni, kao i merenjima drugih tela, pokazali su da su nivoi buke u okruženju u ovoj zoni, posebno noću i vikendom (naročito između 1:00 i 3:00 časa ujutru), izuzetno visoki. U tim periodima u dotičnoj zoni jednosatni ekvivalentni nivoi zvuka često prelaze 70 dB (A), dok maksimalni odgovarajući nivoi prelaze 80 dB (A).
U skladu sa tim, možemo reći da su nivoi buke u stambenim jedinicama u ovoj urbanoj zoni noću nepodnošljivo visoki i, samim tim, štetni po zdravlje i dobrobit stanara.
Zaključak se zasniva na činjenici da su, čak i sa zatvorenim prozorima (uključujući i u samom vrhuncu leta), unutrašnji nivoi buke veoma visoki. Valja napomenuti da je prema važećim propisima (građevinski normativ NBE-CA-88) minimalni zahtev za izolaciju fasade zgrada 30 dB (A). U praksi se ta vrednost nikada ne dostiže i uglavnom se kreće u rasponu od 15 do 20 dB (A).
Prema tome, u ovakvim okolnostima, noćni nivoi buke unutar stanova, na primer u spavaćim sobama koje gledaju na ulicu, mogu se proceniti na oko 50 dB (A), pri čemu maksimalni nivoi dostižu približno 60 dB (A). Ukazujemo na to da je ovo opšta procena i da je napravljena bez potrebe za vršenjem konkretnih merenja unutar dotičnih stanova.
Ovde treba objasniti da je razlika između 50 ili 60 dB (A) i 30 dB (A) ogromna. Tako povećanje sa 30 na 33 dB (A) ne predstavlja malo povećanje buke (kako bi to laik mogao pomisliti), već udvostručenje intenziteta dotične buke. Stručno razumevanje ovog izveštaja moguće je samo ako se pravilno shvati značenje jedinice „decibel” koja se ovde koristi.”
 
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE
  1. Podnositeljka predstavke se žalila na noćnu buku i narušavanje mira uzrokovano radom noćnih klubova u blizini njenog stana. Tvrdila je da su španske vlasti odgovorne i da je izloženost takvom udaru zvuka predstavljala povredu njenog prava na poštovanje doma, zajemčenog članom 8, koji glasi:
Član 8.
„1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, svog doma i svoje prepiske.
2. Javne vlasti se ne mešaju u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.” 
 
A. Izjašnjenja stranaka
1. Podnositeljka predstavke
  1. Podnositeljka predstavke se žalila na pasivnost organa lokalne samouprave u Valensiji, naročito Gradskog veća, koji nisu preduzeli mere kako bi sprečili noćno narušavanje mira. Navela je da Država nije ponudila nikakvo objašnjenje za to nepostupanje.
  2. Kao prvo, iako Gradsko veće Valensije nije bilo direktan izvor zagađenja bukom, ono je, prema tvrdnji podnositeljke predstavke, prouzrokovalo akustičku zasićenost izdavanjem neograničenog broja dozvola, bez preduzimanja mera u cilju poštovanja zakona. Podnositeljka predstavke se pozvala na načela uspostavljena u predmetu López Ostra protiv Španije (presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 303-C, stav 51), koja se tiču efekata zagađenja izvan doma, ali i okvira zaštite osnovnih prava, a posebno doma. Dodala je da je opštinskom odlukom propisano da se merenja emisije buke iz spoljašnjih izvora vrše na fasadi zgrade u kojoj se stan nalazi.
  3. U svojim dodatnim zapažanjima od 14. septembra 2004. godine, podnositeljka predstavke je primetila da nivo noćnog narušavanja mira (od 22:00 do 06:30 časova) koje prouzrokuje više od 127 noćnih klubova krši pravo na zdravlje, što potvrđuju i smernice Svetske zdravstvene organizacije. Za razliku od situacije u predmetu Hatton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Veliko veće] (br. 36022/97, ECHR 2003-VIII), njen dom se nije nalazio unutar niti u blizini područja od vitalnog značaja, kao što je područje od značaja za stratešku saobraćajnu ili komunikacionu infrastrukturu. Naglasila je da se njen dom nalazi u urbanoj, i to konkretno stambenoj zoni.
2. Vlada
  1. Vlada je tvrdila da je buka na koju se podnositeljka predstavke poziva poticala iz privatnih aktivnosti, te da prema tome nije bilo direktnog mešanja vlasti u pravo na privatnost doma i na poštovanje privatnog i porodičnog života. Dodali su da je Gradsko veće Valensije preduzelo različite mere kako bi rešilo problem akustičkog zagađenja u zoni u kojoj je podnositeljka predstavke živela. Neke od tih mera bile su priprema i donošenje obimnog i rigoroznog opštinskog propisa, proglašavanje zona zasićenih bukom, kao i sprovođenje politike kažnjavanja, oduzimanja dozvola i procesuiranja učinilaca prekršaja.
  2. Čak i pod pretpostavkom da je podnositeljka predstavke s vremena na vreme bila izložena akustičkom zagađenju i da je mogla da dokaže uticaj buke unutar svog doma, nadležni organi su već preduzeli dovoljne mere da pravovremeno otklone tu situaciju.
  3. Pored toga, sudovi su u svojim odlukama primetili da podnositeljka predstavke nije uspela da dokaže da je unutar svog doma bila izložena buci koja potiče od noćnog narušavanja mira, kao i da je, u svakom slučaju, zaštita iz člana 8. ograničena na dom i ne može se primeniti kada je predmet pritužbe koje se odnose na narušavanje mira izvan doma. Vlada je shodno tome tvrdila da se ne može utvrditi postojanje bilo kakvog mešanja u pravo podnositeljke predstavke na poštovanje njenog doma.
B. Ocena Suda
 
1. Opšta načela
  1. Član 8. Konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života, njegovog doma i njegove prepiske. Dom će obično biti mesto, fizički definisan prostor, u kom se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što ne znači samo pravo na sam fizički prostor, već i na mirno uživanje u tom prostoru. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne ili fizičke povrede, kao što je neovlašćeni ulazak u stan nekog lica, već obuhvataju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, štetne emisije, mirisi ili drugi oblici ometanja. Ozbiljna povreda može dovesti do kršenja prava nekog lica na poštovanje njegovog doma ako ga sprečava da uživa u pogodnostima svog doma (videti Hatton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gorenavedeno, stav 96).
  2. Tako je u predmetu Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 21. februara 1990. godine, Serija A br. 172, stav 40), Sud proglasio član 8. primenjivim jer je: „U svakom od ovih predmeta, premda u znatno različitom stepenu, buka koju stvaraju vazduhoplovi na aerodromu Hitrou nepovoljno uticala na kvalitet privatnog života podnosioca predstavke i na njihovo mirno uživanje doma”. U gore pomenutom predmetu López Ostra protiv Španije, koji se ticao zagađenja bukom i postrojenja za preradu otpada, Sud je naveo: „ozbiljno zagađenje životne sredine može uticati na dobrobit pojedinaca i sprečiti ih da uživaju u svojim domovima na način koji nepovoljno utiče na njihov privatni i porodični život, a da pritom ne ugrožava ozbiljno njihovo zdravlje”. U predmetu Guerra i drugi protiv Italije (presuda od 19. februara 1998. godine, Izveštaji o presudama i odlukama 1998-I, stav 57), Sud je primetio: „Direktan efekat toksičnih emisija na pravo podnosilaca predstavke na poštovanje njihovog privatnog i porodičnog života znači da je član 8. primenjiv”. Najzad, u predmetu Surugiu protiv Rumunije (br. 48995/99, 20. april 2004. godine), koji se ticao različitih aktivnosti od strane trećih lica koja su ulazila u dvorište podnosioca predstavke i istovarivala više zaprežnih kola stajskog đubriva ispred vrata i pod prozore kuće, i time narušavali njegov mir, Sud je utvrdio da su te aktivnosti predstavljale učestalo mešanje trećih lica u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma i da je član 8. Konvencije primenjiv.
  3. Iako je svrha člana 8. prvenstveno zaštita pojedinca od proizvoljnog mešanja javnih vlasti, on  može obavezati vlasti na preduzimanje mera kako bi se osiguralo poštovanje privatnog života, čak i u oblasti odnosa između samih pojedinaca (videti, između ostalih, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izveštaji 1996-IV, str. 1505, stav 62; i Surugiu protiv Rumunije, gorenavedeno, stav 59). Bilo da se predmet analizira u kontekstu pozitivne obaveze Države da preduzme razumne i odgovarajuće mere radi obezbeđivanja prava podnosilaca predstavke iz stava 1. člana 8, ili u kontekstu mešanja javne vlasti koje treba opravdati u skladu sa stavom 2, primenjiva načela su u velikoj meri slična. U oba konteksta mora se voditi računa o pravičnoj ravnoteži koju treba uspostaviti između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u celini. Pored toga, čak i u pogledu pozitivnih obaveza koje proističu iz prvog stava člana 8, pri uspostavljanju zahtevane ravnoteže ciljevi navedeni u drugom stavu mogu biti od određenog značaja (videti Hatton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gorenavedeno, stav 98).
  4. Sud ponavlja da Konvencija ima za cilj da garantuje prava koja su „delotvorna i delotvorno ostvariva”, a ne „teorijska ili iluzorna” (videti, između ostalih autoriteta, Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke, presuda od 24. juna 1993. godine, Serija A br. 260-B, stav 42).
2. Primena navedenih načela u konkretnom predmetu
  1. Ovaj predmet se ne tiče mešanja javnih vlasti u pravo na poštovanje doma, već njihovog nepreduzimanja mera kako bi se stalo na put povredama navedenog prava koje vrše treća lica, a na koje se podnositeljka predstavke poziva.
  2. Sud primećuje da podnositeljka predstavke živi u području koje je nesumnjivo izloženo noćnom narušavanju mira; to očigledno remeti podnositeljku u njenom svakodnevnom životu, naročito vikendom. Sud sada mora utvrditi da li je smetnja uzrokovana bukom dostigla minimalni nivo ozbiljnosti potreban da bi predstavljala povredu člana 8.
  3. Vlada je tvrdila da su domaći sudovi utvrdili da podnositeljka predstavke nije uspela da dokaže nivoe buke unutar svog doma. Sud smatra da bi bilo preterano formalistički zahtevati takve dokaze u konkretnom predmetu, budući da su gradske vlasti već proglasile zonu u kojoj podnositeljka predstavke živi akustički zasićenom zonom, što, prema odredbama opštinske odluke od 28. juna 1986. godine, označava područje u kom su lokalni stanari izloženi visokim nivoima buke koji im prouzrokuju ozbiljne smetnje (videti stav 44. gore). U ovom predmetu, činjenicu da su maksimalni dozvoljeni nivoi buke prekoračeni u više navrata su potvrdili službenici gradskog veća (videti stavove 14. i 19. gore). Shodno tome, čini se da nema potrebe zahtevati od lica iz akustički zasićene zone, poput one u kojoj živi podnositeljka predstavke, da podnosi dokaze o činjenici koja je opštinskom organu već zvanično poznata. Tako zastupnik javnog tužilaštva u domaćem postupku nije smatrao potrebnim da od podnositeljke predstavke zahteva podnošenje takvih dokaza (videti stav 31. gore) i dodao je da je u ovom predmetu došlo do prebacivanja tereta dokazivanja.
  4. S obzirom na jačinu buke - noću i iznad dozvoljenih nivoa - kao i na činjenicu da se ona nastavila tokom više godina, Sud utvrđuje da je došlo do povrede prava zaštićenih članom 8.
  5. Iako je Gradsko veće Valensije iskoristilo svoja ovlašćenja u ovoj oblasti kako bi usvojilo mere (kao što je odluka o buci i vibracijama) koje su u načelu trebalo da budu adekvatne za obezbeđivanje poštovanja zagarantovanih prava, ono je tolerisalo, a time i doprinelo, učestalom kršenju pravila koja je samo uspostavilo tokom posmatranog perioda. Propisi čiji je cilj zaštita zajamčenih prava malo služe ako se dosledno ne sprovode, pri čemu Sud ponovo naglašava da je svrha Konvencije zaštita delotvornih (stvarnih), a ne prividnih prava. Činjenice pokazuju da je podnositeljka predstavke pretrpela ozbiljnu povredu svog prava na poštovanje doma usled nepostupanja vlasti u rešavanju problema noćnog narušavanja mira.
  6. U ovakvim okolnostima, Sud utvrđuje da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da podnosiiteljki predstavke zajamči pravo na poštovanje njenog doma i njenog privatnog života, čime je povredila član 8. Konvencije.
  7. Shodno tome, došlo je do povrede te odredbe.
II. PRIMENA ČLANA 41. KONVENCIJE
    64. Član 41. Konvencije glasi:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih protokola, pa ako unutrašnje pravo visoke strane ugovornice o kojoj je reč omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”
A. Šteta
  1. Podnositeljka predstavke je potraživala 879 evra (EUR) na ime materijalne štete za ugradnju dvostrukih stakala u svojoj spavaćoj sobi. Takođe je potraživala 3.005 EUR na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada nije podnela nikakva izjašnjenja po ovoj tački.
  3. Sud primećuje da je jedini osnov za dosuđivanje pravičnog zadovoljenja podnositeljki predstavke u konkretnom slučaju bilo nepreduzimanje mera od strane nadležnih organa koje se od njih razumno moglo očekivati kako bi se prekinulo kršenje prava podnositeljke predstavke na poštovanje njenog doma. Sud stoga utvrđuje da je postojala uzročno-posledična veza između povrede Konvencije i materijalne štete koju je podnositeljka predstavke pretrpela. Ona stoga ima pravo na naknadu po tom osnovu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, kako se zahteva članom 41, Sud utvrđuje da je nepostupanje vlasti nesumnjivo prouzrokovalo podnositeljki predstavke nematerijalnu štetu za koju bi takođe trebalo da primi naknadu, te joj dosuđuje 3.884 EUR na ime materijalne i nematerijalne štete zajedno.
B. Troškovi i izdaci
  1. Podnositeljka predstavke je takođe potraživala 4.952,15 evra (EUR) na ime troškova i izdataka koje je imala pred domaćim sudovima i pred Sudom. U svom obračunu troškova, ona raščlanjuje svoj zahtev na: (1) honorar i troškove njenog zastupnika u postupku pred domaćim sudovima (2.091,53 EUR), (2) honorar i troškove njenog zastupnika u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava (2.091,53 EUR) i (3) troškove usluga prevođenja (769,10 EUR).
  2. Vlada nije podnela nikakva izjašnjenja po ovoj tački.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosioci predstavke mogu ostvariti pravo na naknadu troškova i izdataka samo u meri u kojoj je utvrđeno da su oni stvarno i nužno nastali i da su razumni u pogledu iznosa. U konkretnom slučaju, imajući u vidu materijale kojima raspolaže i navedene kriterijume, Sud smatra razumnim da podnositeljki predstavke dosudi iznos od 4.500 EUR.
C. Zatezna kamata
  1. Sud smatra prikladnim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke za davanje kratkoročnih kredita, kojoj treba dodati tri procentna poena.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 8. Konvencije;
2. Utvrđuje
(a) da je tužena država dužna da podnositeljki predstavke, u roku od tri meseca od dana kada presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, isplati sledeće iznose:
(i) 3.884 EUR (tri hiljade osam stotina osamdeset četiri evra) na ime materijalne i nematerijalne štete;
(ii) 4.500 EUR (četiri hiljade pet stotina evra) na ime troškova i izdataka;
(b) da se po isteku gorenavedena tri meseca do isplate na navedene iznose plaća prosta kamata po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke za davanje kratkoročnih kredita tokom perioda neizvršenja, uvećanoj za tri procentna poena;
3. Odbija preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje.
 
Sastavljeno na francuskom jeziku i pisanim putem saopšteno 16. novembra 2004. godine, u skladu sa pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.
Michael O’BOYLE                    Nicolas BRATZA
Sekretar                                   Predsednik
 
_______________________________
nezvanični prevod Pravosudna akademija
 
 
 

FOURTH SECTION

CASE OF MORENO GÓMEZ v. SPAIN

(Application no. 4143/02)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 November 2004

FINAL

16/02/2005

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.


In the case of Moreno Gómez v. Spain,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Sir Nicolas Bratza, President,
 Mr M. Pellonpää,
 Mr J. Casadevall,
 Mr  S. Pavlovschi,
 Mr  J. Borrego Borrego,
 Mrs E. Fura-Sandström,
 Ms  L. Mijovic, judges,
and Mr M. O’Boyle, Section Registrar,

Having deliberated in private on 29 June and 26 October 2004,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 4143/02) against the Kingdom of Spain lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Spanish national, Ms Pilar Moreno Gómez (“the applicant”), on 22 November 2001.

2.  The applicant was represented by Mr Andrés Morey Navarro, of the Valencia Bar. The Spanish Government (“the Government”) were represented by Mr Ignacio Blasco Lozano, Agent of the Government and Head of the Legal Department of the Human-Rights Office at the Ministry of Justice.

3.  The applicant alleged a breach of her right to respect for her home, contrary to Article 8 of the Convention.

4.  The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1 of the Rules of Court.

5.  By a decision of 29 June 2004 the Chamber declared the application admissible.

6.  The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

7.  On 14 September 2004 the applicant lodged a written reply to the Government’s observations and her claim for just satisfaction. The Government did not lodge any comments on her claim.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant was born in 1948 and lives in Valencia.

A. Background to the case

9.  The applicant has lived in a flat in a residential quarter of Valencia since 1970.

10.  Since 1974 the Valencia City Council has allowed licensed premises such as bars, pubs and discotheques to open in the vicinity of her home, making it impossible for people living in the area to sleep.

11.  Local residents first complained about vandalism and noise in the locality before 1980.

12.  In view of the problems caused by the noise, the Valencia City Council resolved on 22 December 1983 not to permit any more night clubs to open in the area. However, the resolution was never implemented and new licences were granted.

13.  In 1993 the City Council commissioned a report by an expert. The expert found that the noise levels were unacceptable and exceeded permitted levels. At 3.35 a.m. on Saturdays they were in excess of 100 dBA Leq (decibels), ranging from 101 to 115.9 dBA Leq.

14.  In a report of 31 January 1995 the police informed the Valencia City Council that nightclubs and discotheques in the sector in which the applicant lived did not systematically close on time. They said that they were able to confirm that the local residents’ complaints were founded.

15.  On 28 June 1996 the City Council approved a new bylaw on noise and vibrations, which was published on 23 July 1996 in the Official Gazette of Valencia province. Article 8 of the bylaw lays down that in a family residential area (such as the one in which the applicant lives) external noise levels were not to exceed 45 dBA Leq between 10 p.m. and 8 a.m. Article 30 of the bylaw defines “acoustically saturated zones” as areas in which the large number of establishments, activity of the people frequenting them and passing traffic expose local residents to high noise levels and cause them serious disturbance.

16.  Lastly, the bylaw specified the conditions that had to be satisfied for an area to be designated an “acoustically saturated zone” (zona acústicamente saturada) and the consequences of designation, which included a ban on new activities (such as nightclubs and discotheques) that led to acoustic saturation.

17.  Following a resolution of the Valencia City Council sitting in plenary session on 27 December 1996, which was published in the Official Gazette of the Valencia province on 27 January 1997, the area in which the applicant lived was designated an acoustically saturated zone.

18.  Nevertheless, on 30 January 1997 the City Council granted a licence for a discotheque to be opened in the building she lived in. The licence was subsequently declared invalid by a judgment of the Supreme Court of 17 October 2001.

19.  In order to determine whether the area should be designated an acoustically saturated zone, the City Council took various sound-level readings to monitor acoustic pollution there. In each of its reports the City Council laboratory indicated that the noise levels exceeded those permitted by the bylaw.

B.  Court proceedings

20.  The applicant was exasperated by the situation, which prevented her from sleeping and resting and caused her insomnia and serious health problems. On 21 August 1997 she lodged a preliminary claim with the Valencia City Council in which she relied on Article 15 (right to life and to physical integrity) and Article 18 § 2 (right to the privacy and inviolability of the home). She sought 3,907 euros (650,000 pesetas) for the damage she had sustained and the cost of installing double glazing.

21.  Having received no reply from the authorities and in accordance with the Fundamental Rights (Protection) Act (Law no. 62/1978), the applicant lodged an application for judicial review with the Valencia High Court of Justice on 25 November 1997, alleging a violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution.

22.  On 2 October 1997 the Valencia City Council lodged its written observations. It submitted that the application was premature and should be declared inadmissible, as the Council could still find a solution. This preliminary objection was dismissed in a decision of 27 October 1997.

23.  On 11 December 1997 the representative of state council’s office argued that the court should find in favour of the applicant. He considered that there had been a violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution and that the applicant’s claim for damages was justified.

24.  In a judgment of 21 July 1998, delivered after an adversarial hearing in public, the Valencia High Court of Justice dismissed the application for judicial review. It found that the readings had been taken in the entrance hall to the building, not in the applicant’s flat, and could not entail a violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution; it also noted that the medical expert’s report stated only that the applicant had been receiving treatment for insomnia for several years, without indicating the length of or reason for such treatment.

25.  On 9 October 1998 the applicant lodged an amparo appeal with the Constitutional Court. Relying on Articles 14 (equality) and 24 (right to a fair hearing) of the Constitution, she complained that the High Court of Justice had not given sufficient reasons in its judgment or assessed the evidence. She also complained under Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution of a violation of her rights to life, physical and mental integrity, privacy and the inviolability of the home.

26.  In a decision of 29 May 2000, the Constitutional Court declared the amparo appeal admissible and invited the applicant, the representative of state council’s office and the Valencia City Council to submit their observations. On the same day, it summoned the parties to a hearing on the merits on 16 May 2001.

27.  At the hearing on 16 May 2001, which was attended by all the parties, the applicant repeated her factual and legal submissions, stressing that there had been a violation of her fundamental rights.

28.  The Valencia City Council raised a number of preliminary objections. It further submitted that the appeal was confined to the decision of the Valencia High Court of Justice. With regard to the alleged violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution, it stated that there was no evidence of noise levels inside the applicant’s home and that the authority concerned should not bear sole responsibility for the noise to which the applicant had allegedly been exposed, as it had very limited means at its disposal to combat it.

29.  The representative of state council’s office agreed with the applicant that there had been a violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution. He argued that the amparo appeal should be regarded as hybrid, since it both accused the Valencia City Council of failing to defend the fundamental rights set out in Articles 15 and 18 of the Constitution and challenged the Valencia High Court of Justice’s decision, alleging a violation of Articles 14 and 24 of the Constitution also.

30.  As regards the violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution, the representative of state council’s office said that, in the light of the judgments of the European Court of Human Rights, in particular in the case of López Ostra v. Spain, there had been a violation of the applicant’s right to the inviolability of her home, as her home environment had been rendered unfit for ordinary everyday living. On the basis of the Court’s case-law, he sought a broader definition of the constitutional concept of the “home”.

31.  As regards noise levels inside the applicant’s home, the representative of state council’s office considered that the burden of proof had been reversed, as it was clear in the instant case that officials from the City Council had confirmed on a number of occasions that the maximum permitted noise levels were being exceeded. Consequently, he did not consider it necessary to require such proof from the applicant.

32.  In a judgment of 29 May 2001, which was served on 31 May 2001, the Constitutional Court dismissed the appeal after also dismissing the Valencia City Council’s preliminary objections. It ruled that the amparo appeal was hybrid in nature, that is to say that it alleged a violation of Articles 15 and 18 § 2 of the Constitution by the Valencia City Council and a breach of Articles 14 and 24 of the Constitution by the Valencia High Court of Justice.

33.  As regards the alleged violation of Articles 14 and 24 of the Constitution, the Constitutional Court began by noting that it was not entitled to substitute the High Court’s assessment of the evidence with its own. As to the applicant’s allegation that the judgment did not contain sufficient reasons, it noted that the High Court’s decision could not be regarded as arbitrary or unreasonable. It further observed that the applicant had not identified the decisions on which she relied in alleging discrimination. Thus, there was no evidence of any violation of Articles 14 and 24 of the Constitution.

34.  With regard to the alleged violation of Articles 15 (right to life and physical integrity) and 18 § 2 (right to privacy and to the inviolability of the home) of the Constitution, the Constitutional Court referred to the decisions in which the European Court of Human Rights had held that, in cases of exceptional gravity, repeated damage to the environment could infringe the right to respect for private and family life under Article 8 § 1 of the Convention, even if did not endanger health. The Constitutional Court held, however:

“... there may only be a violation of Article 15 of the Constitution if the level of acoustic saturation to which a person is exposed as a result of an act or omission of a public authority causes serious and immediate damage to his or her health.”

35.  The Constitutional Court found that that test had not been satisfied in the case before it and pointed out:

“... even though the appellant maintains that the noise levels to which she was exposed turned her into an insomniac, the only evidence she has adduced is a certificate stating that she was admitted to hospital and saw a doctor, without any indication of the period for which she had been suffering from lack of sleep or the cause thereof. ...”

36.  The Constitutional Court found that the applicant had not established a direct link between the noise and the damage she had sustained.

37.  As to the allegation of a violation of Article 18 of the Constitution, the Constitutional Court further found that she had not established the existence of a nuisance in her home that amounted to a violation of the constitutional provision. It stated:

“... the appellant has confined herself to making a general complaint by stating that the origin of the noise was diffuse and not restricted to a single source of production, and that the acoustic saturation resulted from a combination of noises. ... On the contrary, her entire case is based on a few sound-level readings taken inside her home which gave disparate results ... and do not establish that there has been a violation of the right relied on. ...”

38.  By way of conclusion, the Constitutional Court dismissed the amparo appeal on the following ground:

“Consequently, as regards the alleged violation of the rights relied on the amparo appeal must be dismissed, as the appellant has failed to prove the existence of a genuine effective breach of fundamental rights attributable to the Valencia City Council.”

39.  That judgment was delivered by the Constitutional Court sitting as a full court. However, two judges expressed concurring opinions. The first said that the judgment restricted the free development of the personality at home. He considered that the conditions that had to be satisfied for there to be a violation of fundamental rights in the case under consideration were unreasonable and he defended the need to speak of a triple layer of constitutional protection, ranging from the right to physical and moral integrity (Article 15 of the Constitution) to an environment that was suitable for personal development (Article 45 § 1 of the Constitution), via the right to privacy in the home (Article 18 § 2 of the Constitution).

40.  The second judge pointed out in his concurring opinion that there was a preliminary problem that had not been adequately dealt with, namely the degree to which the relevant authority was required to provide the requested protection. Determining the extent of that obligation was a prerequisite to establishing whether or not there existed a causal link between the authority’s failure to act and the alleged violation. The authorities were obliged to exercise their power when the breach of the fundamental rights attained a certain level of gravity.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The Constitution

41.  The relevant provisions of the Constitution are as follows:

Article 10 § 2

“The provisions relating to the fundamental rights and freedoms recognised under the Constitution shall be construed in accordance with the Universal Declaration of Human Rights and the international treaties and agreements which Spain has ratified in that sphere.”

Article 15

“Everyone shall have the right to life and to physical and mental integrity. ...”


Article 18 § 2

“The home shall be inviolable. ...”

Article 45 § 1

“Everyone shall have the right to enjoy an environment suitable for personal development and the duty to preserve it.

...”

Article 53 § 2

“Every citizen shall be entitled to seek protection of the freedoms and rights recognised in Article 14 and in the first section of Chapter II by bringing an action in the ordinary courts under a procedure designed to ensure priority and expedition and, in appropriate cases, by an appeal (recurso de amparo) to the Constitutional Court...”

B.  The Fundamental Rights (Protection) Act (Law no. 62/1978)

42.  Section 6, which was repealed by the Administrative Courts Act of 13 July 1998 (Law no. 29/1998), read as follows:

“... [a]n application for judicial review may be brought in accordance with the procedural rules set out in this section in respect of decisions of the public authorities that are subject to administrative law and liable to affect the exercise of the fundamental rights of the person...”

C.  The Constitutional Court Act

43.  The relevant parts of Article 44 of the Constitutional Court Act reads:

“1.  An amparo appeal for violations of rights and guarantees amenable to constitutional protection ... will lie only if:

...

(c)  the party relying on the alleged violation formally pleads it in the relevant proceedings after becoming aware of its occurrence.”

D.  The bylaw on noise and vibrations issued by the Valencia City Council on 28 June 1986

44.  The relevant provisions of the bylaw provide:

Article 8 § 1

“Permitted external noise-reception levels shall be determined by reference to the main user of each of the areas marked on the city development plan and shall not exceed:

Maximum reception levels:

...

Multiple family residence:

Daytime (from 8 a.m. to 10 p.m.): 55 dB (A)

Night-time (from 10 p.m. to 8 a.m.): 45 dB (A)

...”

Article 30

“1.  Zones that are acoustically saturated by additional causes are areas or places in which the large number of establishments, activity of the people frequenting them and passing traffic expose local residents to high noise levels and cause them serious disturbance.

2.  An area may be designated an acoustically saturated zone (ASZ) if, though individual activities are compliant with the levels set out in this bylaw, the level of disturbance due to external noise as referred to in Article 8 is exceeded twice-weekly in consecutive weeks, or three times intermittently over a period of 35 days, and exceeds 20 dB (A).”

E.  The expert report

45.  The relevant parts of the report drawn up by Mr X, a professor of applied physics, on the sound-level readings taken in the district in which the applicant lived in Valencia read as follows:

“The results obtained from measurements taken by the Valencia University acoustic laboratory over a period of several years in the said area and measurements taken by other bodies showed that ambient noise levels in this area, in particular at nights and weekends (especially between 1 a.m. and 3 a.m.) are extremely high. At these periods in the area concerned the hourly equivalent sound levels (Leq) frequently exceed 70 dB (A) and the maximum corresponding levels exceed 80 dB (A).

As a result, we can say that noise levels in dwellings in this urban area are intolerably high at night-time and, consequently, detrimental to the health and well-being of the residents.

This conclusion is based on the fact that, even with the windows closed (including in the height of summer), indoor noise levels are very high. It should be noted that under the current regulations (building norm NBE-CA-88) the minimum insulation requirement for the frontage of buildings is 30 dB (A). In practice, that figure is never attained and is generally in the region of 15 to 20 dB (A).

Consequently, in these circumstances, night-time noise levels inside the dwellings, for example in bedrooms overlooking the street, can be estimated at in the region of 50 dB (A), with maximum levels reaching approximately 60 dB (A). We would point out that this is a general estimate and is made without the need for specific measurements to be taken inside the dwellings concerned.

We should explain here that the difference between 50 or 60 dB (A) and 30 dB (A) is enormous. Thus, an increase from 30 to 33 dB (A) does not represent a slight increase in noise (as a layman might think) but the doubling in intensity of the corresponding noise. An informed reading of this report is only possible if the meaning of the “decibel” unit used here is correctly understood.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

46.  The applicant complained of noise and of being disturbed at night by nightclubs near her home. She alleged that the Spanish authorities were responsible and that the resulting onslaught of sound constituted a violation of her right to respect for her home, as guaranteed by Article 8, which provides:

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except as such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the well-being of the country, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”


A.  Submissions of the parties

1.  The applicant

47.  The applicant complained of inaction on the part of the local authorities in Valencia, in particular the City Council, which had failed to put a stop to the night-time disturbances. She said that the Government had not put forward any explanation for the failure to act.

48.  Firstly, although the Valencia City Council was not the direct source of the noise pollution, it had, in the applicant’s submission, caused the acoustic saturation by issuing an unlimited number of licences, without taking measures to comply with the law. The applicant referred to the principles that had been established in the case of Lopez Ostra v. Spain (judgment of 9 December 1994, Series A no. 303‑C, § 51), which concerned the effects of pollution outside the home but also the frame of reference for fundamental rights, in particular the home. She added that the municipal bylaw required measurements of noise emissions from external sources to be taken at the front of the building in which the dwelling was located.

49.  In her additional observations of 14 September 2004, the applicant observed that the level of the night-time disturbance (from 10 p.m. to 6. 30 p.m.) caused by more than 127 nightclubs infringed the right to health, as indeed was confirmed by the World Health Organisation’s guidelines. Unlike the position in the case of Hatton and Others v. the United Kingdom [GC] (no. 36022/97, ECHR 2003-VIII), her home was neither within nor adjacent to an area of vital importance, such as an area relevant to a strategic transport or communications infrastructure. She stressed that her home was in an urban area, specifically, a residential one.

2.  The Government

50.  The Government submitted that the noise to which the applicant referred came from private activities and that, consequently, there had not been direct interference by the authorities in the right to the intimacy of the home and to respect for private and family life. They added that the Valencia City Council had taken various measures in order to solve the problem of acoustic pollution in the area in which the applicant lived. These included preparing and approving a comprehensive and stringent municipal bylaw, designating acoustically saturated zones and a policy of imposing penalties, withdrawing licences and prosecuting offenders.

51.  Even assuming that the applicant had been exposed from time to time to acoustic pollution and had been able to prove the effect of the noise inside her home, the relevant authorities had already taken sufficient measures to remedy the situation.

52.  In addition, the courts had noted in their decisions that the applicant had failed to establish that she had been exposed to noise inside her home emanating from night-time disturbances and that, in any event, Article 8 protection was restricted to the home and could not apply when the subject matter of the complaint was a nuisance outside the home. The Government accordingly maintained that no interference with the applicant’s right to respect for her home could be found.

B.  The Court’s assessment

1.  General principles

53.  Article 8 of the Convention protects the individual’s right to respect for his private and family life, his home and his correspondence. A home will usually be the place, the physically defined area, where private and family life develops. The individual has a right to respect for his home, meaning not just the right to the actual physical area, but also to the quiet enjoyment of that area. Breaches of the right to respect of the home are not confined to concrete or physical breaches, such as unauthorised entry into a person’s home, but also include those that are not concrete or physical, such as noise, emissions, smells or other forms of interference. A serious breach may result in the breach of a person’s right to respect for his home if it prevents him from enjoying the amenities of his home (see Hatton and Others v. the United Kingdom cited above, § 96).

54.  Thus in the case of Powell and Rayner v. the United Kingdom (judgment of 21 February 1990, Series A no. 172, § 40), the Court declared Article 8 applicable because: “In each case, albeit to greatly differing degrees, the quality of the applicant’s private life and the scope for enjoying the amenities of his home ha[d] been adversely affected by the noise generated by aircraft using Heathrow Airport”. In the aforementioned case of López Ostra v. Spain, which concerned noise pollution and a waste-treatment plant, the Court said: “severe environmental pollution may affect individuals’ well-being and prevent them from enjoying their homes in such a way as to affect their private and family life adversely, without, however, seriously endangering their health”. In the case of Guerra and Others v. Italy (judgment of 19 February 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, § 57), the Court observed: “The direct effect of the toxic emissions on the applicants’ right to respect for their private and family life means that Article 8 is applicable”. Lastly, in the case of Surugiu v. Romania (no. 48995/99, 20 April 2004), which concerned various acts of harassment by third parties who entered the applicant’s yard and dumped several cartloads of manure in front of the door and under the windows of the house, the Court found that the acts constituted repeated interference by third parties with the applicant’s right to respect for his home and that Article 8 of the Convention was applicable.

55.  Although the object of Article 8 is essentially that of protecting the individual against arbitrary interference by the public authorities, it may involve the authorities’ adopting measures designed to secure respect for private life even in the sphere of the relations of individuals between themselves (see, among other authorities, Stubbings and Others v. the United Kingdom, judgment of 22 October 1996, Reports 1996-IV, pp. 1505, § 62; and Surugiu v. Romania, cited above, § 59). Whether the case is analysed in terms of a positive duty on the State to take reasonable and appropriate measures to secure the applicants’ rights under paragraph 1 of Article 8 or in terms of an interference by a public authority to be justified in accordance with paragraph 2, the applicable principles are broadly similar. In both contexts regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole. Furthermore, even in relation to the positive obligations flowing from the first paragraph of Article 8, in striking the required balance the aims mentioned in the second paragraph may be of a certain relevance (see Hatton and Others v. the United Kingdom, cited above, § 98).

56.  The Court reiterates that the Convention is intended to guarantee rights that are “practical and effective”, not “theoretical or illusory” (see, among other authorities, Papamichalopoulos and Others v. Greece, judgment of 24 June 1993, Series A no. 260-B, § 42).

2.  Application of the above principles in the instant case

57.  The present case does not concern interference by public authorities with the right to respect for the home, but their failure to take action to put a stop to third-party breaches of the right relied on by the applicant.

58.  The Court notes that the applicant lives in an area that is indisputably subject to night-time disturbances; this clearly unsettles the applicant as she goes about her daily life, particularly at weekends. The Court must now determine whether the nuisance caused by the noise attained the minimum level of severity required for it to constitute a violation of Article 8.

59.  The Government have argued that the domestic courts found that the applicant has failed to establish the noise levels inside her home. The Court considers that it would be unduly formalistic to require such evidence in the instant case, as the City authorities have already designated the area in which the applicant lives an acoustically saturated zone, which, according to the terms of the municipal bylaw of 28 June 1986, means an area in which local residents are exposed to high noise levels which cause them serious disturbance (see paragraph 44 above). In the present case, the fact that the maximum permitted noise levels have been exceeded has been confirmed on a number of occasions by council staff (see paragraphs 14 and 19 above). Consequently, there appears to be no need to require a person from an acoustically saturated zone such as the one in which the applicant lives to adduce evidence of a fact of which the municipal authority is already officially aware. Thus, in the domestic proceedings, the representative of state council’s office did not consider it necessary to require the applicant to adduce such evidence (see paragraph 31 above) and added that there had been a reversal of the burden of proof in the present case.

60.  In view of the volume of the noise – at night and beyond the permitted levels – and the fact that it continued over a number of years, the Court finds that there has been a breach of the rights protected by Article 8.

61.  Although the Valencia City Council has used its powers in this sphere to adopt measures (such as the bylaw concerning noise and vibrations) which should in principle have been adequate to secure respect for the guaranteed rights, it tolerated, and thus contributed to, the repeated flouting of the rules which it itself had established during the period concerned. Regulations to protect guaranteed rights serve little purpose if they are not duly enforced and the Court must reiterate that the Convention is intended to protect effective rights, not illusory ones. The facts show that the applicant suffered a serious infringement of her right to respect for her home as a result of the authorities’ failure to take action to deal with the night-time disturbances.

62.  In these circumstances, the Court finds that the respondent State has failed to discharge its positive obligation to guarantee the applicant’s right to respect for her home and her private life, in breach of Article 8 of the Convention.

63.  There has consequently been a violation of that provision.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

64.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

65.  The applicant claimed 879 euros (EUR) on account of pecuniary damage for the double glazing she had had installed in her bedroom. She also claimed EUR 3,005 for non-pecuniary damage.

66.  The Government did not make any submissions on this point.

67.  The Court notes that the sole ground for awarding the applicant just satisfaction in the instant case is the failure of the relevant authorities to take the action they could reasonably have been expected to take to put a stop to the infringement of the applicant’s right to respect for her home. The Court therefore finds that there was a causal link between the violation of the Convention and any pecuniary damage sustained by the applicant. She is therefore entitled to an award under that head. Ruling on an equitable basis, as required by Article 41, it finds that the authorities’ failure to take action undeniably caused the applicant non-pecuniary damage for which she should also receive compensation and awards her EUR 3,884 for pecuniary and non-pecuniary damage.

B.  Costs and expenses

68.  The applicant also claimed EUR 4,952.15 for the costs and expenses she had incurred before the domestic courts and the Court. In her statement of account, she breaks down her claim into (1) the fees and expenses of her representative in the proceedings before the domestic courts (EUR 2,091.53), (2) the fees and expenses of her representative in the proceedings before the European Court of Human Rights (EUR 2,091.53) and (3) the cost of translation services (EUR 769.10).

69.  The Government did not make any submissions on this point.

70.  Under the Court’s case-law, applicants may recover reimbursement of their costs and expenses only in so far as they have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the instant case, and having regard to the material before it and the aforementioned criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 4,500.

C.  Default interest

71.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

 

2.  Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following sums;

 (i)  EUR 3,884 (three thousand eight hundred and eighty-four euros) for pecuniary and non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 4,500 (four thousand five hundred euros) in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

3.  Dismisses the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in French and notified in writing on 16 November 2004, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Michael O’Boyle                 Nicolas Bratza
 Registrar                               President

 
 

Povezana praksa domaćih sudova

Apelacioni sud u Beogradu Gž 6206/21   20.04.2022.

U predmetu Gž 6206/21 Apelacionog suda u Beogradu, kojim je potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu u predmetu koji se odnosi na zagađenje bukom u do tada mirnoj beogradskoj ulici, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaklјučio da, u konkretnom slučaju, postoji odgovornost tuženog (Grad Beograd) u pogledu poslova iz nadležnosti koje su mu poverene članom 8 stav 1, 9 i 17 Zakona o zaštiti od buke u životnoj sredini, koji je bio na snazi u vreme pričinjene štete, kao i odgovornost po osnovu vršenja nadzora nad primenom zakona, te je, pošto je pravilno utvrdio da je tuženi bio dužan da poverene poslove obavlјa na način koji bi bio delotvorniji i koji bi u većoj meru umanjio izloženost tužilaca štetnom delovanju nedozvolјenog nivoa buke, a što nije učinio, pravilno utvrdio da su tužioci bili kontinuirano izloženi nivoima buke koji su štetno delovali na kvalitet njihovog svakodnevnog života, mogućnost psihofizičkog odmora i mir njihovog doma. Na taj način, prisutna buka je ometala njihov privatni i porodični život i sprečavala ih u obavlјanju svakodnevnih aktivnosti, zbog čega je tužiocima ugroženo pravo na poštovanje doma i njihovo dostojanstvo.

 

Ovde se dakle primenjuje princip koji je uspostavljen u presudi Moreno Gómez protiv Španije, Evropskog suda za ljudska prava.

LINK na PRESUDU / ODLUKU

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 16798/90   09.12.1994.
U predmetu Lopez Ostra protiv Španije, koji se tiče zagađenja bukom i specifizčnim jakim mirisima i postrojenja za preradu otpada fabrike za preradu kože, Sud je naveo: „ozbiljno zagađenje životne sredine može uticati na dobrobit pojedinaca i sprečiti ih da uživaju u svojim domovima na način koji nepovoljno utiče na njihov privatni i porodični život, a da pritom ne ugrožava ozbiljno njihovo zdravlje”. Time je Sud zauzeo stav koji je kasnije primenjen u više presuda da ugrožavanje doma i privatnog života ne mora biti fizičko, već i zvučno ili na drugi način koji dolazi od životne sredine.
 
I Lopez Ostra proitv Španije i Moreno Gomez protiv Španije često su citirane ne samo u praksi ESLJP već i u praksi drugih tela kao i domaćih sudova Republike Srbije
LINK na PRESUDU / ODLUKU
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je značajna jer se odnosi na čuvanje ličnih podataka podnosioca predstavke u službenim evidencijama. U konkretnom slučaju, čuvanje ovih podataka jeste bilo adekvatno, te nije došlo do kršenja prava iz člana 8 Konvencije.
Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Petrović i drugi protiv Hrvatske
Pri donošenju presude Sud se poziva na svoju presudu u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije i odluku Mik i Jovanović protiv Srbije, zbog veoma sličnih okolonosti predmeta i na presudu Varnava i drugi protiv Turske zbog kontinuirane povrede prava iz člana 8 zbog neizvesnosti o sudbini bližnjih.
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa rešenjima VKS po zahtevu za revizijom za premete koji su se ticali razumnog roka
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude