Marčić i šesnaest drugih podnosilaca predstavke protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
17556/05
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
30.10.2007
Članovi
P1-1
Kršenje
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
radni sporovi
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke protiv Državne zajednice Srbija i Crna Gora, čiji je sledbenik Republika Srbija, od dana 3. jula 2006. godine. Svi podnosioci su, u datom trenutku, bili državljani Državne zajednice Srbija i Crna Gora a živeli su u Vladičinom Hanu, Surdulici, Relincu, Suvoj Moravi, Suvoj Moravi, Prekodolcu, Vladičinom Hanu, Ravnoj Reci, Suvoj Moravi, Surdulici, Vladičinom Hanu, odnosno Vladičinom Hanu. Oslonili su se na povredu Čl. 1. Protokola broj 1.

Svi podnosioci, izuzev dvanaestog, šesnaestog i sedamnaestog, su bili zaposleni u u Mehanizaciji, organizaciji udruženog rada, pod nazivom Erozija, koje se nalazilo u Srbiji, Vladičinom Hanu. Očevi dvanaestog, šesnaestog i sedamnaestog podnosioca su takodje radili za istog poslodavca, ali su preminuli 1994. godine, odnosno 2001. godine. Navedeni radnici su pokrenuli parnični postupak protiv poslodavca, kod Osnovnog suda udruženog rada u Vranju, zbog neisplaćenih zarada. Dana 10. marta 1988. godine, Okružni privredni sud u Leskovcu, pokrenuo je stečajni postupak protiv poslodavca podnosilaca, a dana 10. oktobra 1988. godine, Osnovni sud udruženog rada je obavestio Okružni privredni sud o zahtevima tužilaca, koje je Okružni privredni sud i priznao dana 15. oktobra 1990. godine i dosudio podnosiocima odredjene iznose izražene u američkim dolarima (USD). Dana 27. decembra 1990. godine, Okružni privredni sud u Vranju, doneo je odluku sa tačno navedenim iznosima, izraženim u jugoslovenskim dinarima (JU Din), a dana 12. februara 1991. godine, ovu odluku potvrdjuje i Viši privredni sud Srbije. Podnosioci su naknadno obavestili Okružni privredni sud da bi prihvatili i 40/% vrednosti njihovih zahteva izraženih u američkim dolarima. Dana 13. marta 1996. godine, odnosno 28. avgusta 2001. godine, Opštinski sud u Vladičinom Hanu je proglasio dvanaestog, šesnaestog i sedamnaestog podnosioca za zakonske naslednike njihovih očeva. Dana 13. decembra 2004. godine, podnosioci su uputili dopis Okružnom privrednom sudu, tražeći pristup sudskom spisu, kopiju odluke kojom se zaključuje stečajni postupak, dokaz da je oduka objavljena i primerak "naslovne strane" spisa, kojim se izričito naznačuje da je postupak završen, ali u odgovoru dobijaju samo primerak "naslovne strane". Dana 7. marta 2005. godine i dana 1. aprila 2005. godine, podnosioci se se žalili Okružnom privrednom sudu i predsedniku Višeg privrednog suda Srbije, sa zahtevom da se postupak ubrza, i naznačili da je prošlo 16 godina od pokretanja postupka.

Evropski Sud za ljudska prava je proglasio predstavku dopuštenom i utvrdio povredu Čl. 1. Protokola broj 1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

  

Пресуда је објављена у "Службеном гласнику РС", бр. 107/2007 од 23.11.2007. године и 42/2008.

"САВЕТ ЕВРОПЕ 
ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ДРУГО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ МАРЧИЋ И ШЕСНАЕСТ ДРУГИХ 
ПОДНОСИЛАЦА ПРЕДСТАВКЕ против СРБИЈЕ
(Представка бр. 17556/05)

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР
30. октобар 2007. године

Ова пресуда ће постати правноснажна у околностима предвиђеним чланом 44. став 2. Конвенције. Могуће су редакторске промене.

У предмету Марчић и шеснаест других подносилаца представке против Србије,

Европски суд за људска права (Друго одељење) заседајући у већу у чијем су саставу били:

гђа Ф. ТУЛКЕНС, председник (F. Tulkens),

г. А. Б. БАКА (A. B. BAKA), 

г. Г. БОНЕЛО (G. BONELLO), 

г. И. КАБРАЛ БАРЕТО (I. Cabral Barreto),

г. М. УГРЕКХЕЛИДЗЕ (M. Ugrekhelidze),

гђа А. МУЛАРОНИ (M. MULARONI),

г. Д. ПОПОВИЋ, судије

и гђа С. ДОЛЕ, (S. DOLLÉ), секретар Одељења,

после већања на затвореној седници одржаној 9. октобра 2007. године, изриче следећу пресуду, која је усвојена на тај дан:

ПОСТУПАК

1. Предмет је формиран на основу представке (бр. 17556/05) против државне заједнице Србија и Црна Гора, чији је следбеник Србија од 3. јуна 2006. године (видети став 34. у даљем тексту), коју су Суду поднели по члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту "Конвенција") г. Србислав Марчић и шеснаест других подносилаца представке (у даљем тексту "подносиоци представке", видети став 4. у даљем тексту), дана 5. маја 2005. године.

2. Подносиоце представке је пред Судом заступао г. Д. Видосављевић, адвокат из Лесковца. Владу државне заједнице Србија и Црна Гора а, касније, Владу Србије (у даљем тексту "Влада") заступао је њен заступник, г. С. Царић.

3. Дана 12. јануара 2006. године Суд је одлучио да Владу обавести о представци. Примењујући члан 29. став 3. Конвенције, решио је да донесе одлуку о прихватљивости и основаности представке истовремено.

ЧИЊЕНИЦЕ

4. Подносиоци представке, г. Србислав Марчић (први подносилац представке), г. Стеван Костић (други подносилац представке), г. Славко Пешић (трећи подносилац представке), г. Радослав Песић (четврти подносилац представке), г. Часлав Стошић (пети подносилац представке), г. Сретен Стојановић (шести подносилац представке), г. Будимир Стајић (седми подносилац представке), г. Петар Песић (осми подносилац представке), г. Слађан Станисављевић (девети подносилац представке), г. Бранко Динић (десети подносилац представке), г. Саћип Демић (једанаести подносилац представке), г. Драган Живковић (дванаести подносилац представке), г. Драган Николић (тринаести подносилац представке), г. Зоран Станојевић (четрнаести подносилац представке), г. Миле Миленковић (петнаести подносилац представке), гђа Бранка Мирчић (шеснаести подносилац представке) и гђа Љиљана Петровић (седамнаести подносилац представке) су сви, у релевантном тренутку, били грађани државне заједнице Србија и Црна Гора а живели су у Владичином Хану, Сурдулици, Релинцу, Сувој Морави, Сувој Морави, Прекодолцу, Владичином Хану, Равној Реци, Сувој Морави, Сурдулици, Владичином Хану, односно Владичином Хану. 

I. ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

А. Грађанска парница и стечајни поступак

5. Осамдесетих година двадесетог века сви подносиоци представке су били, сем дванаестог, шеснаестог и седамнаестог, запослени у Механизацији, основној организацији удруженог рада државног предузећа под називом Ерозија, које се налазило у Владичином Хану, Србија.

6. Отац дванаестог подносиоца представке као и отац шеснаестог и седамнаестог подносиоца представке такође су радили за истог послодавца али су они преминули 1994. године, односно 2001. године.

7. Неодређеног дана горе наведени радници покренули су парнични поступак против Механизације код Основног суда удруженог рада у Врању, захтевајући исплату плата које су зарадили док су радили на једном пројекту у Ираку.

8. Дана 10. марта 1988. године Окружни привредни суд у Лесковцу је покренуо стечајни поступак против Механизације (дужник), а његова одлука објављена је у Службеном листу Социјалистичке Савезне Републике Југославије од 8. априла 1988. године. 

9. Изгледа да је исти суд неколико дана пре овог датума покренуо посебан стечајни поступак против Ерозије.

10. Дана 10. октобра Основни суд удруженог рада је обавестио Окружни привредни суд о захтевима тужилаца који су били изражени у америчким доларима (УСД).

11. Дана 15. октобра 1990. године Окружни привредни суд је признао ове захтеве како следи: УСД 5.240,80 за првог подносиоца представке; УСД 4.980,80 за другог подносиоца представке; УСД 2.269,30 за трећег подносиоца представке; УСД 3.244,95 за четвртог подносиоца представке; УСД 4.935,55 за петог подносиоца представке; УСД 839,00 за шестог подносиоца представке; УСД 4.872,95 за седмог подносиоца представке; УСД 4.181,20 за осмог подносиоца представке; УСД 5.055,85 за деветог подносиоца представке; УСД 5.003,55 за десетог подносиоца представке; УСД 2.838,10 за једанаестог подносиоца представке; УСД 5.173,25 за оца дванаестог подносиоца представке; УСД 4.186,80 за тринаестог подносиоца представке; УСД 4.768,40 за четрнаестог подносиоца представке; УСД 4.800,00 за петнаестог подносиоца представке и УСД 3.447,50 за оца шеснаестог и седамнаестог подносиоца представке.

12. Дана 27. децембра 1990. године, узимајући у обзир девизни курс и део уновчене стечајне масе за расподелу, Окружни привредни суд је донео званичну одлуку са тачно наведеним износима у југословенским динарима (ЈУ Дин.) које дужник треба да плати: ЈУ Дин. 2.139,00 првом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 2.031,00 другом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 925,00 трећем подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.323,00 четвртом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 2.013,00 петом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 342,00 шестом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.988,00 седмом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.705,00 осмом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 2.062,00 деветом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 2.041,00 десетом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.157,00 једанаестом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 2.110,00 за оца дванаестог подносиоца представке; ЈУ Дин. 1.708,00 тринаестом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.945,00 четрнаестом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.956,00 петнаестом подносиоцу представке; ЈУ Дин. 1.406,00 за оца шеснаестог и седамнаестог подносиоца представке. Сви износи су требали да буду плаћени у року од петнаест дана од датума када је одлука Вишег привредног суда постала правноснажна.

13. Дана 12. фебруара 1991. године одлуку Окружног привредног суда је потврдио Виши привредни суд Србије и она је тиме постала правоснажна.

14. Изгледа да су подносиоци захтева накнадно обавестили Окружни привредни суд суд да би били спремни да прихвате 40% вредности њихових захтева у америчким доларима (видети став 11. у горњем тексту).

15. Дана 13. марта 1996. године односно 28. августа 2001. године, Општински суд у Владичином Хану је прогласио дванаестог, шеснаестог и седамнаестог подносиоца представке за законске наследнике њихових очева.

16. Дана 13. децембра 2004. године подносиоци представке су упутили допис Окружном привредном суду тражећи приступ судском спису, копију званичне одлуке којом се закључује стечајни поступак, доказ да је та одлука, ако је донета, објављена у Службеном листу и додатни примерак "насловне стране" судског списа којом се изричито назначује да је тај поступак завршен.

17. У одговору, они су добили само оверени примерак "насловне стране" судског списа којом се изричито назначује да је поступак о коме је реч закључен.

18. Дана 7. марта 2005. године и 1. априла 2005. године подносиоци представке су се жалили Окружном привредном суду и председнику Вишег привредног суда Србије. Тражили су да се поступак убрза и указали да предмет није решен више од 16 година и да тек треба да добију додељене износе.

19. Изгледа да је дужник измирио захтеве свих других поверилаца у стечајном поступку. 

Б. Остале релевантне чињенице

20. Влада је доставила примерак обрасца који је издао Секретаријат Окружног привредног суда, који, inter alia, садржи датум "27. децембар 1990. године" поред стандардне штампане рубрике под насловом "по окончању свих односа из стечајног поступка".

II. РЕЛЕВАНТНО ДОМАЋЕ ПРАВО

А. Прописи о унутрашњој организацији судова

1. Правилник о унутрашњем пословању судова 
(објављен у Службеном гласнику Републике Србије - Сл. гласник РС - бр. 91/93, 27/95 и 29/00)

21. Чланови 209. и 210, inter alia, наводе да се посебни знаци морају ставити поред регистарског броја предмета, означавајући да је поступак закључен. 

2. Судски пословник (објављен у Сл. гласнику РС бр. 65/03 и 115/05)

22. Пословник из 2003. године је ставио ван снаге Пословник из 1993. године у јулу 2003. године.

23. Чланови 236. и 237. Пословника из 2003. године одговарају, у релевантном делу, тексту горе наведених чланова 209. и 210. Пословника из 1993. године. 

Б. Релевантне одредбе које се тичу стечајног поступка

24. У складу са чланом 146. Закона о принудном поравнању, стечају и ликвидацији, који је објављен у Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије - Сл. лист СФРЈ - бр. 84/89, као и у Службеном листу Савезне Републике Југославије - Сл. лист СРЈ - бр. 37/93 и 28/96 и чланом 120 каснијег Закона о стечајном поступку из 2004. године, који је објављен у Сл. гласнику РС бр. 84/04, стечајни суд мора да изврши исплату повериоцима еџ оффицио у року од петнаест дана одмах пошто одлука о расподели дужничке масе постане правноснажна.

25. Према члану 99. Закона из 1989. године и члану 73. Закона из 2004. године, почев од датума покретања стечајнох поступка, против истог дужника се не може покренути посебан извршни поступак у вези са главним захтевима поверилаца, док се сваки поступак који може бити у току мора прекинути.

26. У складу са члановима 149. и 151. Закона из 1989. године, као и чланом 125. Закона из 2004. године, стечајни суд ће усвојити званичну одлуку по закључењу стечајног поступка. Ова одлука ће се затим објавити у Службеном листу и доставити надлежном државном органу ради "регистрације". 

В. Закон о основама својинскоправних односа 
(објављен у Сл. листу СФРЈ бр. 6/80 и 36/90; Сл. листу СРЈ бр. 29/96 и Сл. гласнику РС бр. 115/05)

27. Члан 20. предвиђа да се имовина може стећи ex lege, законском трансакцијом, наслеђивањем или на основу одлуке коју је држава донела у складу са законом.

28. Члан 36. предвиђа да се имовина преминулог преноси ex lege на законске наследнике у тренутку смрти. 

Г. Релевантне одредбе Закона о наслеђивању

29. Члан 130. Закона о наслеђивању из 1974. године (објављен у Службеном листу Социјалистичке Републике Србије - Сл. лист СРС бр. 52/74, 1/80 и 25/82) као и члан 212. став 1. каснијег Закона о наслеђивању из 1995. године (објављен у Сл. гласнику РС бр. 46/95) предвиђају да се имовина преминулог преноси ex lege на законске наследнике у тренутку смрти.

Д. Закон о облигационим односима 
(објављен у Сл. листу СФРЈ бр. 29/78, 39/85, 45/89 и 57/89 као и у Сл. листу СРЈ бр. 31/93)

30. Члан 371. предвиђа да сви захтеви застаревају у року од десет година, сем ако овај закон не предвиђа другачије.

31. Члан 379. став 1. предвиђа, inter alia, да сви захтеви признати правноснажном судском одлуком застаревају у року од десет година, укључујући и оне захтеве који би иначе застарели у краћем временском року.

32. Члан 360. став 3. предвиђа да суд неће узимати у обзир да ли је дати захтев застарео сем ако и док дужник у том смислу не стави одређену примедбу.

Ђ. Релевантне одредбе Закона о судијама

33. Релевантне одредбе овог закона наведене су у пресуди В. А. М. против Србије (бр. 39177/05, став 70, 13. март 2007. године).

Е. Суд Србије и Црне Горе и сукцесија државне заједнице Србија и Црна Гора

34. Релевантне одредбе у вези са Судом Србије и Црне Горе и сукцесијом државне заједнице Србија и Црна Гора наведене су у пресуди Матијашевић против Србије (бр. 23037/04, ставови 12, 13 и 16 - 25, 19. септембар 2006. године).

ПРАВО

I. СМРТ ПРВОГ ПОДНОСИОЦА ПРЕДСТАВКЕ

35. Први подносилац представке је преминуо дана 31. марта 2006. године.

36. Дана 10. маја 2006. године Општински суд у Владичином Хану је прогласио супругу првог подносиоца представке, госпођу Марицу Марчић, за његовог јединог законског наследника.

37. Дана 30. маја 2006. године гђа Марчић је обавестила Суд да жели да остане настави поступак који је покренуо њен супруг.

38. Влада је оспорила овај захтев.

39. С обзиром на релевантно домаће законодавство (видети став 29. у горњем тексту), као и на чињеницу да она има "дефинитиван материјални интерес" у стечајном поступку у питању (видети, mutatis mutandisAhmet Sadik против Грчке, Ахмет Садик против Грчке, пресуда од 15. новембра 1996. године, Извештаји о пресудама и одлукама 1996-V, став 26), Суд налази да, без обзира на друге прелиминарне примедбе Владе, гђа Марчић има основ да настави поступак уместо њеног супруга.

40. Према томе, сама гђа Марчић ће у даљем тексту бити први подносилац представке.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 1 ПРОТОКОЛА БР. 1

41. Подносиоци представке су се жалили, према члану 1 Протокола бр. 1, на немогућност да се њихови захтеви изврше, пошто је исплате наложио Окружни привредни суд правноснажном одлуком од 27. децембра 1990. године.

Члан 1 протокола бр. 1 гласи како следи:

"Свако физичко и правно лице има право на неометано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим начелима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не утичу на право државе да примењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу с општим интересима или да би обезбедила наплату пореза или других дажбина или казни." 

А. Прихватљивост

1. Ratione temporis

42. Влада је приметила да је стечајни поступак завршен 27. децембра 1990. године (видети став 20. у горњем тексту) и указала да је тужена држава ратификовала Протокол бр. 1 дана 3. марта 2004. године. Она је такође потврдила да нема доказа да је одлука о окончању стечајног поступка објављена у Службеном листу, али је затим истакла да је, у сваком случају, право подносилаца представке на извршење одлуке Окружног привредног суда застарело са 12. фебруаром 2001. године, у складу са чланом 371. Закона о облигационим односима (видети ставове 30, 31, 12, односно 13. у горњем тексту). Према томе, представка је са Конвенцијом у целини некомпатибилна ratione temporis

43. Подносиоци представке су оспорили ове тврдње.

44. Суд примећује да, по признању Владе, одлука о окончању стечајног поступка никада није објављена у Службеном листу, без обзира на изричите домаће захтеве (видети став 26. у горњем тексту). Друго, не постоји доказ да је Окружни привредни суд икада донео одлуку ове врсте. Треће, у судском спису Окружног привредног суда нема унетих података који указују на то да је поступак о коме је реч завршен (видети ставове 16-17. и 21-23. у горњем тексту). Четврто, стандардна штампана рубрика и датум на које се Влада позива у ставу 20. у горњем тексту су недовољно јасни да би ово додатно расветлили, посебно с обзиром на чињеницу да је сама одлука Окружног привредног суда од 27. децембра 1990. године постала правноснажна дана 12. фебруара 1991. године. Суд према томе закључује да се мора сматрати да спорни стечајни поступак још траје.

45. Најзад, Суд сматра да захтеви подносилаца представке да се изврши одлука Окружног привредног суда нису застарели. Посебно, наведени суд је био а и даље је у обавези ex officio да изврши своје одлуке (видети став 24. у горњем тексту) а, у сваком случају, он је могао усвојити ову примедбу једино да ју је изричито поставио дужник (видети став 32. у горњем тексту).

46. Због тога се притужбе подносилаца представке не могу прогласити некомпатибилним ratione temporis према члану 35. став 3. Конвенције. Сходно томе, примедбе Владе у том смислу се морају одбити.

2. Ratione personae

47. Влада је приметила да први, дванаести, шеснаести и седамнаести подносилац представке нису признати као повериоци у оквиру стечајног поступка. Представка је стога у односу на ова лица била некомпатибилна ratione personae.

48. Ова четири подносиоца представке су оспорила примедбе Владе позивајући се на члан 35. Закона о имовини.

49. Суд примећује да подносиоци представке у питању заиста нису признати као повериоци у наведеном поступку. Међутим, он такође примећује да релевантно домаће законодавство предвиђа да се имовина преминулог преноси ex lege на наследнике у тренутку смрти, и сматра да се примедба Владе према члану 1. Протокола бр. 1 мора одбити (видети став 28. у горњем тексту као и, mutatis mutandisKuljanin protiv Hrvatske (одлука), бр. 77627/01, 3. јун 2004. године).

3. Исцрпљеност домаћих правних средстава

50. Влада је изнела да подносиоци представке нису исцрпели сва делотворна правна средства. Посебно, они нису тражили извршење правноснажне одлуке Окружног привредног суда у складу са Законом о извршном поступку. Даље, подносиоци представке се нису жалили на одлагање о коме је реч Надзорном одбору Врховног суда нити су поднели посебну притужбу Суду Србије и Црне Горе (видети ставове 33-34 у горњем тексту). Најзад, они се нису посебно позвали на члан 1. Протокола бр. 1 пред домаћим органима.

51. Подносиоци представке су оспорили делотворност ових средстава и подсетили на начело iura novit curia.

52. Суд је већ утврдио да се притужбе Надзорном одбору Врховног суда и Суду Србије и Црне Горе не могу сматрати делотворним у смислу његове утврђене судске праксе према члану 35. став 1. Конвенције (видети, mutatis mutandisВ. А. М. против Србије, цитиран у горњем тексту, ставови 85-88. и 119, 13. март 2007. године). Он не види ни један разлог да одступи од овог става у конкретном случају. Суд такође сматра да је Закон о извршном поступку био нерелевантан, с обзиром да је искључиво било на Окружном привредном суду да изврши своју одлуку од 27. децембра 1990. године (видети ставове 24. и 25. у горњем тексту). Најзад, пошто подносиоци представке нису имали на располагању делотворна правна средства, Суд примећује да је њихов наводни пропуст да се посебно ослоне на члан 1. Протокола бр. 1 пред домаћим судовима постао споран. На основу горе наведеног, Суд сматра да се примедба Владе мора одбацити.

4. Закључак

53. Суд сматра да притужбе подносилаца представке нису очигледно неосноване у смислу члана 35. став 3. Конвенције и не налази други основ да их прогласи неприхватљивим.

Б. Основаност

1. Аргументи које су изнеле стране 

54. Влада је тврдила да није било повреде члана 1. протокола бр. 1. Посебно, спорно неизвршење је у оквиру надлежности Суда ratione temporis само неких три године. У том периоду и после четрнаест година претходне неактивности, подносиоци представке су поднели само три притужбе домаћим судским органима. Стечајни поступак је такође био веома сложен, с обзиром на број поверилаца и потешкоће при утврђивању тачних износа њихових односних захтева. Најзад, чак и под претпоставком да су подносиоци имали "имовину" у оквиру значења члана 1. Протокола бр. 1, не може се сматрати да су накнадно били "лишени" исте пошто наводно лишавање само по себи "није коначно".

55. Подносиоци представке су приметили да нису обавезни да подносе поновљене притужбе због закашњења о коме је реч пошто постоји ex officio обавеза на страни Вишег привредног суда да изврши сопствену правноснажну одлуку. Даље, наведени суд није предузео одговарајуће мере да успешно и брзо оконча спорни поступак. Најзад, подносиоци представке су се позвали на члан 20. Закона о имовини (видети став 27. у горњем тексту) и истакли да су лишени својих државина почев од фебруара 1991. године, од када је одлука Вишег привредног суда од 27. децембра 1990. године постала правноснажна. 
.

2. Релевантна начела

56. Суд примећује да "захтев" може да представља "државину" у смислу члана 1. Протокола бр. 1 ако је довољно утврђено да се може извршити (видети Burdov против Русије, бр. 59498/00, став 40, ЕЦХР 2002-III). Он даље подсећа да је обавеза државе да користи сва доступна законска средства на располагању како би се правноснажна судска одлука извршила, чак и у случајевима који укључују судски спор између приватних странака (видети, mutatis mutandisFuklev против Украјине, бр. 48553/99, став 96, ЕЦХР 2002-VII). Најзад, Суд подсећа да држава мора обезбедити да се поступци предвиђени релевантним домаћим законодавством морају у потпуности поштовати (видети Fuklev против Украјине, цитиран у горњем тексту, став 91), без непотребног одлагања, и да је целокупан систем извршења делотворан и по закону и у пракси.

3. Оцена Суда

57. Суд примећује да одлука Окружног привредног суда од 27. децембра 1990. године, иако правноснажна и извршна од фебруара 1991. године, тек треба да се изврши. Штавише, спорна ситуација је трајала више од три године и седам месеци од када је тужена држава ратификовала Протокол бр. 1 дана 3. марта 2004. године, до датума усвајања ове пресуде, што је период који спада у надлежност овог Суда ratione temporis.

58. Суд даље примећује да се, како би се утврдила оправданост закашњења о коме је реч, мора узети стање предмета на дан ратификације (видети, mutatis mutandisStyranowski против Пољске, пресуда од 30. октобра 1998. године, Извештаји 1998-VIII) и примећује да је на дан 3. марта 2004. године неизвршење на које се жали већ било нерешено скоро тринаест година.

59. Најзад, Суд примећује чињеницу да није било покушаја да се изврши одлука Окружног привредног суда у целом овом периоду, иако не постоји доказ да се ово закашњење може приписати недостатку средстава код дужника што би, да су постојала, до сада требало да има за резултат закључење стечајног поступка, као и престанак дужника као правног лица (видети став 26. у горњем тексту). Најзад, не постоји ништа што указује да је спорни поступак посебно сложен нити да је право подносилаца представке на извршење наведене одлуке постало застарело (видети став 45. у горњем тексту).

60. У таквим околностима и без обзира да ли је дужник и даље државно предузеће, Суд сматра да српски судски органи нису обезбедили извршење одлуке Окружног привредног суда од 27. децембра 1990. године. Он према томе налази да је тужена држава спречила подносиоце представке да приме новац који су они очекивали по закону. Сходно томе дошло је до повреде члана 1. Протокола бр. 1.

III. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. КОНВЕНЦИЈЕ

61. С обзиром на свој став у вези са чланом 1. Протокола бр. 1, Суд проглашава идентичне притужбе подносилаца представке прихватљивим према члану 6. став 1. али не налази да је потребно да се оне разматрају посебно према овој одредби што се тиче основаности (видети, mutatis mutandisDavidescu против Румуније, бр. 2252/02, став 57, 16. новембар 2006. године).

IV. ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

62. Члан 41. Конвенције предвиђа:

"Када Суд утврди прекршај Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној странци."

63. Подносиоци представке су тражили правично задовољење у својој представци коју су поднели 5. маја 2005. године али нису испоштовали правило 60 Пословника Суда као и члан 5. односних Практичних упутстава, после тога. Сходно томе, Суд сматра да не постоји потреба да им се по том основу додели било каква сума (видети Apostol против Грузије, бр. 40765/02, став 70, ЕЦХР 2006).

64. Мора се, међутим, приметити да пресуда којом Суд налази повреду Конвенције или њених протокола намеће туженој држави законску обавезу не само да односним лицима плати суме додељене путем правичног задовољења односним лицима, већ и да изабере, уз надзор Комитета министара, опште и/или, према случају, појединачне мере које ће бити усвојене у њеном домаћем правном поретку како би се утврђена повреда окончала (исто, став 71).

65. С обзиром на свој став у овом конкретном случају, Суд сматра да тужена држава мора обезбедити, одговарајућим средствима, извршење одлуке Окружног привредног суда од 27. децембра 1990. године (исто, ставови 72. и 73).

ИЗ ГОРЕ НАВЕДЕНИХ РАЗЛОГА, СУД ЈЕДНОГЛАСНО

1. Проглашава представку прихватљивом,

2. Утврђује да је дошло до повреде члана 1. Протокола бр. 1, 

3. Утврђује да је потребно да се притужба посебно разматра према члану 6. став 1. Конвенције,

4. Утврђује да тужена држава, у року од три месеца од датума када ова пресуда постане правоснажна, у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, обезбеди, одговарајућим средствима, извршење одлуке Окружног привредног суда од 27. децембра 1990. године.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми на дан 30. октобра 2007. године у складу са правилом 77. ставови 2. и 3. Пословника Суда. 

 

С. ДОЛЕ (S. Dollé)
Секретар
  Ф. ТУЛКЕНС ( F. Tulkens)
Председник

 

 

 

 

ИЗМЕНЕ

 

 

 

По сравњењу са изворним текстом утврђено је да су се у преводу Пресуде Европског суда за људска права Маричић и шеснаест других подносилаца представке против Србије (Представка бр. 17556/05), објављене у "Службеном гласнику РС", број 107 од 23. новембра 2007. године, поткрале грешке, па се даје

 

Исправка превода Пресуде Европског суда за људска права Маричић и шеснаест других подносилаца представке против Србије (Представка број 17556/05)

 

Исправка је објављена у "Службеном гласнику РС", бр. 42/2008 од 20.4.2008. године.

 

- у делу Чињенице глава I. Околности предмета одељак под А. Грађанска парница и стечајни поступак у тачки 13. уместо речи: "привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 14. уместо речи: "привредни суд" треба да стоје речи: "Окружни привредни суд";

 

- у тачки 16. уместо речи: "Вишем привредном суду" треба да стоје речи: "Окружном привредном суду";

 

- у тачки 18. уместо речи: "привредном суду" треба да стоје речи: "Окружном привредном суду";

 

- у одељку под Б. Остале релевантне чињенице уместо речи: "Секретаријат привредног суда" треба да стоје речи: "Секретаријат Окружног привредног суда";

 

- у делу Право глава II. Наводна повреда члана 1 Протокола бр.1 у тачки 41. у првом пасусу уместо речи: "Виши привредни суд" треба да стоје речи: "Окружни привредни суд";

 

- у одељку под А. Прихватљивост пододељак 1. Ratione temporis у тачки 42. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 44. уместо речи: "Виши привредни суд" треба да стоје речи: "Окружни привредни суд", а у трећој и четвртој реченици уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 45. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у пододељку 3. Исцрпљеност домаћих правних средстава у тачки 50. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 52. уместо речи: "Вишем привредном суду" треба да стоје речи: "Окружном привредном суду";

 

- у одељку под Б. Основаност пододељак 1. Аргументи које су изнеле стране у тачки 54. уместо речи: ""државине"" треба да стоји реч: ""имовину"", а уместо речи: "истих" треба да стоји реч: "исте";

 

- у тачки 55. уместо речи: "не постоји" треба да стоји реч "постоји";

 

- у пододељку 2. Релевантна начела у тачки 56. уместо речи: "законодавство" треба да стоје речи: "судски спор";

 

- у пододељку 3. Оцена суда у тачки 57. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 59. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у тачки 60. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у глави IV. Примена члана 41. Конвенције у тачки 65. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда";

 

- у делу Из горе наведених разлога, Суд једногласно (изрека Пресуде) у тачки 4. уместо речи: "Вишег привредног суда" треба да стоје речи: "Окружног привредног суда".

 

- Из Републичког секретаријата за законодавство

 

 

COUR EUROPÉENNE DES DROITS DE L’HOMME

EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

SECOND SECTION
CASE OF MARČIĆ AND 16 OTHERS v. SERBIA
(Application no. 17556/05)

JUDGMENT

STRASBOURG
30 October 2007

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Marčić and 16 others v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Mrs F. TULKENS, President,

Mr A.B. BAKA,

Mr G. BONELLO,

Mr I. CABRAL BARRETO,

Mr M. UGREKHELIDZE,

Mrs A. MULARONI,

Mr D. POPOVIĆ, judges,

and Mrs S. DOLLÉ, Section Registrar,

Having deliberated in private on 9 October 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 17556/05) against the State Union of Serbia and Montenegro, succeeded by Serbia on 3 June 2006 (see paragraph 34 below), lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") by Mr Srbislav Marčić and 16 others ("the applicants"; see paragraph 4 below), on 5 May 2005.

2. The applicants were represented before the Court by Mr D. Vidosavljević, a lawyer practising in Leskovac. The Government of the State Union of Serbia and Montenegro and, subsequently, the Government of Serbia ("the Government") were represented by their Agent, Mr S. Carić.

3. On 12 January 2006 the Court decided to communicate the application to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time.

THE FACTS

4. The applicants, Mr Srbislav Marčić (the "first applicant"), Mr Stevan Kostić (the "second applicant"), Mr Slavko Pešić (the "third applicant"), Mr Radoslav Pesić (the "fourth applicant"), Mr Časlav Stošić (the "fifth applicant"), Mr Sreten Stojanović (the "sixth applicant"), Mr Budimir Stajić (the "seventh applicant"), Mr Petar Pesić (the "eighth applicant"), Mr Slađan Stanisavljević (the "ninth applicant"), Mr Branko Dinić (the "tenth applicant"), Mr Saćip Demić (the "eleventh applicant"), Mr Dragan Živković (the "twelfth applicant"), Mr Dragan Nikolić (the "thirteenth applicant"), Mr Zoran Stanojević (the "fourteenth applicant"), Mr Mile Milenković (the "fifteenth applicant"), Ms Branka Mirčić (the "sixteenth applicant") and Ms Ljiljana Petrović (the "seventeenth applicant") were all, at the relevant time, citizens of the State Union of Serbia and Montenegro who lived in Vladičin Han, Surdulica, Relince, Suva Morava, Suva Morava, Prekodolce, Prekodolce, Vranje, Vladičin Han, Žitorađe, Prekodolce, Vladičin Han, Ravna Reka, Suva Morava, Surdulica, Vladičin Han and Vladičin Han, respectively. 

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The civil and insolvency proceedings

5. In the 1980s all the applicants, except for the twelfth, sixteenth and seventeenth, were employed with "Mehanizacija", an organisational unit (osnovna organizacija udruženog rada) of a State-owned company called "Erozija", based in Vladičin Han, Serbia.

6. The father of the twelfth applicant and that of both the sixteenth and seventeenth applicants also worked for the same employer but they died in 1994 and 2001 respectively.

7. On an unspecified date the aforementioned employees issued civil proceedings against "Mehanizacija" before the Labour Court (Osnovni sud udruženog rada) in Vranje, seeking the payment of salaries which they had earned while working on a project in Iraq. 

8. On 10 March 1988 the Commercial Court (Okružni privredni sud) in Leskovac opened insolvency proceedings (stečajni postupak) in respect of "Mehanizacija" ("the debtor"), its decision being published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia dated 8 April 1988.

9. Several days prior to this date, the same court appears to have instituted separate insolvency proceedings in respect of "Erozija".

10. On 20 October 1988 the Labour Court informed the Commercial Court about the plaintiffs’ claims which had been specified in US Dollars ("USD").

11. On 15 October 1990 the Commercial Court recognised these claims as follows: USD 5,240.80 in respect of the first applicant; USD 4,980.80 in respect of the second applicant; USD 2,269.30 in respect of the third applicant; USD 3,244.95 in respect of the fourth applicant; USD 4,935.55 in respect of the fifth applicant; USD 839 in respect of the sixth applicant; USD 4,872.95 in respect of the seventh applicant; USD 4,181.20 in respect of the eighth applicant; USD 5,055.85 in respect of the ninth applicant; USD 5,003.55 in respect of the tenth applicant; USD 2,838.10 in respect of the eleventh applicant; USD 5,173.25 in respect of the twelfth applicant’s father; USD 4,186.80 in respect of the thirteenth applicant; USD 4,768.40 in respect of the fourteenth applicant; USD 4,800.00 in respect of the fifteenth applicant; and USD 3,447.50 in respect of the father of the sixteenth and the seventeenth applicants.

12. On 27 December 1990, taking into account the currency exchange rate and the available assets converted into cash (deo unovčene stečajne mase za raspodelu), the Commercial Court adopted a formal decision specifying the exact amounts to be paid by the debtor in Yugoslav Dinars ("YUD"): YUD 2,139 to the first applicant; YUD 2,031 to the second applicant; YUD 925 to the third applicant; YUD 1,323 to the fourth applicant; YUD 2,013 to the fifth applicant; YUD 342 to the sixth applicant; YUD 1,988 to the seventh applicant; YUD 1,705 to the eight applicant; YUD 2,062 to the ninth applicant; YUD 2,041 to the tenth applicant; YUD 1,157 to the eleventh applicant; YUD 2,110 to the twelfth applicant’s father; YUD 1,708 to the thirteenth applicant; YUD 1,945 to the fourteenth applicant; YUD 1,956 to the fifteenth applicant; YUD 1,406 to the father of the sixteenth and the seventeenth applicants. All sums were to be paid within fifteen days of the date when the decision of the Commercial Court became final.

13. On 12 February 1991 the Commercial Court’s decision was upheld by the High Commercial Court (Viši privredni sud Srbije) and it thereby became final.

14. The claimants appear to have subsequently informed the Commercial Court that they would be willing to accept 40% of their claims in USD (see paragraph 11 above).

15. On 13 March 1996 and 28 August 2001, respectively, the Municipal Court (Opštinski sud) in Vladičin Han declared the twelfth, sixteenth and seventeenth applicants to be their fathers’ legal heirs.

16. On 13 December 2004 the applicants sent a letter to the Commercial Court seeking access to the case file, a copy of the formal decision concluding the insolvency proceedings, proof that such a decision, if issued, was published in the Official Gazette and an additional copy of the "cover page" of the case file specifically indicating that the proceedings had ended.

17. In response, they received only a certified copy of the "cover page" without the prescribed indication that the proceedings in question had been concluded.

18. On 7 March 2005 and 1 April 2005 the applicants complained to the Commercial Court and the President of the High Commercial Court. They requested that the proceedings be expedited and noted that the case had been pending for more than 16 years but that they were yet to receive the amounts awarded.

19. It would appear that all the other creditors in the insolvency proceedings had their claims met by the debtor.

B. Other relevant facts

20. The Government provided a copy of a form issued by the Registry of the Commercial Court, containing, inter alia, the date "27 December 1990" next to the standard printed rubric entitled "on completion of all business arising from the insolvency proceedings".

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Rules on the internal organisation of the courts

1. Rules of Court 1993 (Pravilnik o unutrašnjem poslovanju sudova; 
published in the Official Gazette of the Republic of Serbia - OG RS - nos. 91/93, 27/95 and 29/00) 

21. Articles 209 and 210, inter alia, stated that special symbols had to be placed next to the registered number of a case, indicating that the proceedings had been concluded.

2. Rules of Court 2003 (Sudski poslovnik; published in OG RS nos. 65/03 and 115/05)

22. The 2003 Rules repealed the 1993 Rules in July 2003.

23. Articles 236 and 237 of the 2003 Rules correspond, in the relevant part, to the aforementioned text of Articles 209 and 210 of the 1993 Rules.

B. Relevant provisions concerning insolvency proceedings

24. In accordance with Article 146 of the Composition, Insolvency and Liquidation Act 1989 (Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia – OG SFRY – no. 84/89, as well as in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia – OG FRY – nos. 37/93 and 28/96) and Article 120 of the subsequent Insolvency Procedure Act 2004 (Zakon o stečajom postupku; published in OG RS no. 84/04), the insolvency court has to pay the creditors ex officio within fifteen days of/immediately after the decision on the division of the debtor’s assets becomes final.

25. Under Article 99 of the 1989 Act and Article 73 of the 2004 Act, starting with the date of institution of the insolvency proceedings, no separate enforcement proceedings in respect of the creditors’ main claims can be brought against the same debtor, while any such proceedings which might still be ongoing must be discontinued.

26. In accordance with Articles 149 and 151 of the 1989 Act, as well as Article 125 of the 2004 Act, the insolvency court shall adopt a formal decision upon the "conclusion" (zaključenje) of the insolvency proceedings. This decision shall then be published in the Official Gazette and forwarded to the State’s competent "registration" body.

C. Property Act (Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa; 
published in OG SFRY nos. 6/80 and 36/90; OG FRY no. 29/96 and OG RS no. 115/05)

27. Article 20 provides that property can be acquired ex lege, through a legal transaction, by means of inheritance, or on the basis of a decision issued by the State in accordance with the law.

28. Article 36 provides that the deceased’s property shall be transferred ex lege to the legal heirs, at the moment of death.

D. Relevant provision of inheritance law

29. Article 130 of the Inheritance Act 1974 (Zakon o nasleđivanju, published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Serbia – OG SRS nos. 52/74, 1/80 and 25/82) and Article 212 § 1 of the subsequent Inheritance Act 1995 (Zakon o nasleđivanju, published in OG RS no. 46/95) both provide that the deceased’s estate shall be transferred ex lege to the legal heirs at the moment of death.

E. Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; 
published in OG SFRY nos. 29/78, 39/85, 45/89 and 57/89, as well as OG FRY no. 31/93)

30. Article 371 provides that all claims shall become time-barred (zastarevaju) within ten years, unless this Act states otherwise.

31. Article 379 § 1 provides, inter alia, that all claims recognised by a final court decision shall become time-barred within ten years, including those claims which would otherwise have become time-barred within a shorter period of time.

32. Article 360 § 3 provides that courts shall not take into account whether a given claim is time-barred unless and until there is a specific objection by the debtor to this effect.

F. Relevant provisions of the Judges Act

33. The relevant provisions of this Act are set out in the V.A.M. v. Serbia judgment (no. 39177/05, § 70, 13 March 2007).

G. The Court of Serbia and Montenegro and the succession of the State Union of Serbia and Montenegro

34. The relevant provisions concerning the Court of Serbia and Montenegro and the succession of the State Union of Serbia and Montenegro are set out in the Matijašević v. Serbia judgment (no. 23037/04, §§ 12, 13 and 16-25, 19 September 2006). 

THE LAW

I. THE FIRST APPLICANT’S DEATH

35. On 31 March 2006 the first applicant died.

36. On 10 May 2006 the Municipal Court (Opštinski sud) in Vladičin Han declared the first applicant’s wife, Mrs Marica Marčić, to be his sole legal heir.

37. On 30 May 2006 Mrs Marčić informed the Court that she wished to maintain the proceedings lodged by her husband.

38. The Government contested this request.

39. Given the relevant domestic legislation (see paragraph 29 above), as well as the fact that she has a "definite pecuniary interest" in the insolvency proceedings at issue (see, mutatis mutandisAhmet Sadik v. Greece, judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, § 26), the Court finds, without prejudice to the Government’s other preliminary objections, that Mrs Marčić has standing to proceed in her husband’s stead.

40. Mrs Marčić shall, therefore, herself be referred to as "the first applicant" hereinafter.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 
OF PROTOCOL NO. 1

41. The applicants complained, under Article 1 of Protocol No. 1, about the inability to enforce their claims, payments having been ordered by the Commercial Court’s final decision of 27 December 1990.

Article 1 of Protocol No. 1 reads as follows:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his [or her] possessions. No one shall be deprived of his [or her] possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties." 

A. Admissibility

1. Ratione temporis

42. The Government submitted that the insolvency proceedings had ended on 27 December 1990 (see paragraph 20 above) and noted that the respondent State had ratified Protocol No. 1 on 3 March 2004. They also acknowledged that there was no evidence that the decision to terminate the insolvency proceedings had been published in the Official Gazette, but then went on to point out that, in any event, the applicants’ right to have the Commercial Court’s decision enforced had become time-barred by 12 February 2001, in accordance with Article 371 of the Obligations Act (see paragraphs 30, 31, 12 and 13 above, respectively). The application as a whole was therefore incompatible ratione temporis with the Convention.

43. The applicants contested these submissions.

44. The Court notes that, as conceded by the Government, no decision to conclude the insolvency proceedings has ever been published in the Official Gazette, notwithstanding the explicit domestic requirements (see paragraph 26 above). Secondly, there is no evidence that the Commercial Court had even adopted a decision of this sort. Thirdly, there are no entries in the Commercial Court’s case file indicating that the proceedings in question had ended (see paragraphs 16-17 and 21-23 above). Fourthly, the standard printed rubric and the date referred to by the Government in paragraph 20 above are insufficiently clear to shed any additional light, particularly given the fact that the Commercial Court’s decision of 27 December 1990 had itself only become final on 12 February 1991. The Court concludes, therefore, that the impugned insolvency proceedings must be deemed to be still ongoing.

45. Finally, the Court considers that the applicants’ requests to have the Commercial Court’s decision enforced are not time-barred. In particular, the said court was and still is under an ex officio obligation to enforce its own decisions (see paragraph 24 above) and, in any event, it could only have accepted this objection had it been specifically raised by the debtor (see paragraph 32 above).

46. The applicants’ complaints cannot therefore be declared incompatible ratione temporis under Article 35 § 3 of the Convention. Accordingly, the Government’s objections in this respect must be dismissed.

2. Ratione personae

47. The Government noted that the first, twelfth, sixteenth and seventeenth applicants were not recognised as creditors within the insolvency proceedings. The application in respect of those persons was thus incompatible ratione personae.

48. These four applicants contested the Government’s submissions and, in so doing, referred to Article 36 of the Property Act.

49. The Court notes that the applicants in question have indeed not been formally recognised as creditors within the said proceedings. It also observes, however, that the relevant domestic legislation provides that a deceased’s estate shall be transferred ex lege to the heirs at the moment of death, and considers that the Government’s objection under Article 1 of Protocol No. 1 must therefore be dismissed (see paragraph 28 above; see also, mutatis mutandis, Kuljanin v. Croatia (dec.), no. 77627/01, 3 June 2004).

3. Exhaustion of domestic remedies

50. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies. In particular, they did not seek enforcement of the Commercial Court’s final decision in accordance with Enforcement Procedure Act. Further, the applicants had not complained about the delay in question to the Supreme Court’s Supervisory Board or lodged a separate complaint to the Court of Serbia and Montenegro (see paragraphs 33-34 above). Finally, they had failed to specifically invoke Article 1 of Protocol No. 1 before the domestic authorities.

51. The applicants contested the effectiveness of these remedies and recalled the principle of "iura novit curia".

52. The Court has already held that complaints to the Supreme Court’s Supervisory Board and the Court of Serbia and Montenegro could not be deemed effective within the meaning of its established case-law under Article 35 § 1 of the Convention (see, mutatis mutandis, V.A.M. v. Serbia, cited above, §§ 85-88 and 119, 13 March 2007). It sees no reason to depart from those findings in the present case. The Court also considers that the Enforcement Procedure Act was irrelevant, given that it was solely up to the Commercial Court to enforce its own decision of 27 December 1990 (see paragraphs 24 and 25 above). Finally, there being no effective remedies at the applicants’ disposal, the Court notes that their alleged failure to specifically rely on Article 1 of Protocol No. 1 before the domestic courts has become moot. In view of the above, the Court considers that the Government’s objection must be rejected.

4. Conclusion

53. The Court considers that the applicants’ complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare them inadmissible. The complaints must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Arguments of the parties

54. The Government argued that there had been no violation of Article 1 of Protocol No. 1. In particular, the impugned non-enforcement has been within the Court’s competence ratione temporis for some three years only. During this time and after fourteen years of prior inaction, the applicants filed only three complaints with the domestic judicial authorities. The insolvency proceedings were also very complex, given the number of creditors and the difficulties in establishing the accurate amounts of their respective claims. Finally, even assuming that the applicants had "possessions" within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, they could not be considered to have been subsequently "deprived" of them as the alleged deprivation was itself "not definitive".

55. The applicants noted that they were not obliged to submit repeated complaints about the delay in question since there was an ex officio obligation on the part of the Commercial Court to enforce its own final decision. Further, the said court did not take adequate steps to bring the impugned proceedings to a successful and speedy conclusion. Lastly, the applicants referred to Article 20 of the Property Act (see paragraph 27 above) and stressed that they have been deprived of their possessions as of February 1991, which is when the Commercial Court’s decision of 27 December 1990 had become final. 

2. Relevant principles

56. The Court notes that a "claim" can constitute a "possession", within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, if it is sufficiently established to be enforceable (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 40, ECHR 2002-III). It further recalls that it is the Sate’s responsibility to make use of all available legal means at its disposal in order to enforce a final court decision, even in cases involving litigation between private parties (see, mutatis mutandis, Fuklev v. Ukraine, no. 71186/01, §§ 89-91, 7 June 2005; Sovtransavto Holding v. Ukraine, no. 48553/99, § 96, ECHR 2002-VII). Finally, the Court reiterates that the State must make sure that the procedures provided for in the relevant domestic legislation are fully complied with (see Fuklev v. Ukraine, cited above, § 91), without undue delay, and that the overall enforcement system is effective both in law and in practice.

3. The Court’s assessment

57. The Court notes that the Commercial Court’s decision of 27 December 1990, although final and enforceable as of February 1991, has yet to be executed. Moreover, the impugned situation has continued for more than three years and seven months since the respondent State’s ratification of Protocol No. 1 on 3 March 2004, until the date of adoption of the present judgment, being the period which falls within this Court’s competence ratione temporis.

58. The Court further observes that, in order to determine the reasonableness of the delay in question, regard must be had to the state of the case on the date of ratification (see, mutatis mutandis, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports 1998-VIII), and notes that on 3 March 2004 the non-enforcement complained of had already been pending for almost thirteen years.

59. Finally, the Court takes notice of the fact that there have been no attempts to enforce the Commercial Court’s decision throughout this period, even though there is no evidence that this delay could be attributed to the debtor’s lack of means which, had it existed, should by now have resulted in the conclusion of the insolvency proceedings as well as the termination of the debtor as a legal entity (see paragraph 26 above). Finally, there is nothing to suggest that the impugned proceedings have been particularly complex or that the applicants’ right to have the said decision enforced has become time-barred (see paragraph 45 above).

60. In such circumstances and irrespective of whether the debtor is still a State-owned company, the Court considers that the Serbian judicial authorities have failed to secure the enforcement of the Commercial Court’s decision of 27 December 1990. It therefore finds that the respondent State has prevented the applicants from receiving the money which they had legitimately expected to receive. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

61. Having regard to its finding in respect of Article 1 of Protocol No. 1, the Court declares the applicants’ identical complaints made under Article 6 § 1 admissible, but does not find it necessary to examine them separately under this provision on the merits (see, mutatis mutandis, Davidescu v. Romania, no. 2252/02, § 57, 16 November 2006).

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

62. Article 41 of the Convention provides:

"If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

63. The applicants claimed just satisfaction in their application introduced on 5 May 2005, but have failed to comply with Rule 60 of the Rules of Court, as well as Article 5 of the related Practice Direction, thereafter. Accordingly, the Court considers that there is no call to award them any sum on that account (see Apostol v. Georgia, no. 40765/02, § 70, ECHR 2006).

64. It must, however, be noted that a judgment in which the Court finds a violation of the Convention or of its Protocols imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in its domestic legal order to put an end to the violation found (ibid., § 71).

65. Having regard to its finding in the instant case, the Court considers that the respondent State must secure, by appropriate means, the enforcement of the Commercial Court’s final decision of 27 December 1990 (ibid., §§ 72 and 73).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

3. Holds that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds that the respondent State shall, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, secure, by appropriate means, the enforcement of the Commercial Court’s decision of 27 December 1990.

Done in English, and notified in writing on 30 October 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

S. Dollé
Registrar
  F. Tulkens
President"

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude