Vučković i drugi protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
17153/11, 17157/11, 17160/11, 17163/11, 17168/11, 17173/11, 17178/11, 17181/11, 17182/11, 17186/11, 17343/11, 17344/11, 17362/11, 17364/11, 17367/11, 17370/11, 17372/11, 17377/11, 17380/11, 17382/11, 17386/11, 17421/11, 17424/11, 17428/11, 17431/11, 17435/11, 17438/11, 17439/11, 17440/11, 17443/11
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
28.08.2012
Članovi
14
14+P1-1
35
35-1
41
46
46-2
P1-1
P1-1-1
Kršenje
14
14+P1-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
diskriminacija
međunarodni pravni standardi
pravo na imovinu
tužba za naknadu imovinske štete
VS deskriptori
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Na osnovu 30 pojedinačnih predstavki formiran je predmet. Podnosioci predstavki su srpski državljani, i bili su rezervisti koje je Jugoslovenska vojska mobilisala tokom intervencije Organizacije severnoatlanskog pakta u Srbiji. Bili su u vojnoj službi od marta do juna 1999. i na osnovu toga imali su pravo na određene dnevnice, putne i druge troškove, koje je Vlada nakon demobilizacije odbila da ispuni. Osnovni sud u Nišu presudio je protiv podnosilaca predstavki, zbog neblagovremene tužbe, što je, po žalbi potvrdio Apelacioni sud. Zatim su se žalili Ustavnom sudu, jer odluka Apelacionog suda u Nišu nije bila dosledna odlukama drugih apelacionih sudova u Srbiji.

Sud je jednoglasno odlučio da predstavke združi, i proglasio većinom glasova pritužbe po članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1, kao i pritužbe prema članu 1. Protokola broj 12, dopuštenim, a jednoglasno preostale pritužbe nedopuštenim. sud je utvrdio glasovima 6 prema 1 da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 i jednoglasno da nema potrebe da se pritužbe prema članu 1. Protokola broj 12 posebno razmatraju. Utvrđeno je i glasovima 6 prema 1 da Tužena vlada mora, u roku od šest meseci od datuma kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, preduzeti sve odgovarajuće mere da obezbedi isplatu predmetnih ratnih dnevnica bez diskriminacije svima onima koji na njih imaju pravo, pri čemu se podrazumeva da u vezi sa tim može biti neophodna određena razumna i brza činjenična i/ili administrativna verifikacija. Sud je odlučio većinom glasova da odloži, u periodu od šest meseci od datuma kada ova presuda postane pravosnažna, sve slične predstavke koje su već podnete Sudu, bez štete za ovlašćenje Suda da u svakom trenutku proglasi nedopuštenim svaki takav predmet ili da ga skine sa liste slučajeva u skladu sa Konvencijom. Sud odbija jednoglasno zahteve podnosilaca predstavke za pravično zadovoljenje. U okviru presude postoji izdvojeno mišljenje sudije o povredi člana 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola 1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

Пресуда Европског суда за људска права

Пресуда је објављена у "Службеном гласнику РС", бр. 1/2017 од 6.1.2017. године

ДРУГО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ ВУЧКОВИЋ И ДРУГИ ПОДНОСИОЦИ ПРЕДСТАВКЕ против СРБИЈЕ 
(представка број 17153/11 и 29 других представки наведених у Прилогу ове пресуде)

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

28. август 2012. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима предвиђеним чланом 44. став 2. Конвенције. Могуће су редакторске промене.

 

У предмету Вучковић и други против Србије, Европски суд за људска права (Друго одељење), на заседању Већа у саставу:

Françoise Tulkens, председник,

Danutė Jočienė,

Dragoljub Popović,

Isabelle Berro-Lefèvre,

András Sajó,

Işıl Karakaş,

Guido Raimondi, судије,

и Françoise Elens-Passos, заменик секретара одељења,

после већања на затвореној седници одржаној 10. јула 2012. године, изриче следећу пресуду, која је усвојена на тај дан:

ПОСТУПАК

1. Предмет је формиран на основу тридесет посебних представки против Србије које су Суду поднете према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: "Конвенција"), 14. фебруара 2011. године. Сви подносиоци представки су били држављани Србије, а њихови лични подаци наведени су у Прилогу ове пресуде.

2. Подносиоце представки је пред Судом заступао г. С. Алексић, адвокат из Ниша. Владу Србије ("Влада") заступао је њен заступник, г. С. Царић.

3. Подносиоци представки жалили су се на дискриминацију и недоследност домаће судске праксе у вези са исплатом дневница одобрених свим резервистима који су били у Војсци Југославије у периоду од марта до јуна 1999. године.

4. Представке су 24. августа 2011. године достављене Влади. Одлучено је такође да се њихова допуштеност и основаност разматра истовремено (члан 29. став 1.).

ЧИЊЕНИЦЕ

I. ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

5. Чињенице овог предмета, како су их странке приказале, могу се сумирати на следећи начин.

A. Контекст и поступци које су покренули подносиоци представки

6. Сви подносиоци представки су били резервисти које је Југословенска војска мобилисала у вези са интервенцијом Организације северно атланског пакта у Србији. Они су били у војној служби од марта до јуна 1999. године, и на основу тога су имали право на одређену дневницу, као што је признато једним бројем решења и наредби из априла 1999. године потписаних од стране тадашњег начелника Генералштаба Војске Југославије. Ова решења и наредбе се и сами заснивају на релевантним подзаконским актима усвојеним у складу са законодавством о војној служби, конкретно Правилником о накнади путних и других трошкова у Војсци Југославије), која су измењена у марту 1999. године.

7. Међутим, после демобилизације Влада је одбила да испуни своју обавезу према резервистима, укључујући и подносиоце представки.

8. Резервисти су касније организовали серију јавних протеста, од којих су се неки завршили отвореним сукобом са полицијом. Коначно, после продужених преговора, Влада је 11. јануара 2008. године постигла споразум са неким резервистима, посебно са оним са пребивалиштем у општинама Куршумлија, Лебане, Бојник, Житорађа, Дољевац, Прокупље и Блаце, којим је њима загарантована исплата у шест месечних рата. Ово плаћање је требало да се изврши преко њихових општина, предвиђене су збирне суме за сваку општину. Наведене општине су изабране због статуса "неразвијених", који је подразумевао да су резервисти угрожени, односно лошег имовинског стања. Са своје стране, предметни резервисти прихватили су да се одрекну свих преосталих тужби по основу службе у војсци за 1999. годину које су још биле у току пред парничним судовима, као и свих других потраживања с тим у вези. Најзад, предвиђено је да ће критеријуме за расподелу предметне "финансијске помоћи" утврдити Комисија састављена од представника локалне управе и представника самих резервиста.

9. Подносиоци представке, као и сви други резервисти без пријављеног пребивалишта у наведеним општинама, нису могли добити помоћ на основу Споразума од 11. јануара 2008. године.

10. Подносиоци представке су због тога 26. марта 2009. године поднели парничну тужбу против Тужене државе, тражећи исплату дневница и тврдећи да су дискриминисани.

11. Основни суд у Нишу је 8. јула 2010. године пресудио против подносилаца представке. Тиме је он потврдио валидност правног основа њихове тужбе, али је констатовао, као што је Тужена истакла, да је важећи период застарелости био три године од њихове демобилизације, у складу са чланом 376. став 1. Закона о облигационим односима. Тужба подносилаца представки је према томе поднета неблаговремено.

12. Апелациони суд у Нишу је 16. новембра 2010. године потврдио ову пресуду по жалби, која је тиме постала правоснажна. У образложењу пресуде Апелациони суд је констатовао да су периоди застарелости и од три и од пет година прописани чланом 376. ст. 1 и 2. Закона о облигационим односима већ били истекли пре него што су подносиоци представки поднели парничну тужбу (видети став 40. у даљем тексту).

13. Пошто им је уручена одлука Апелационог суда, подносиоци представке су се 21. јануара 2011. године даље жалили Уставном суду. У жалби су, између осталог, изнели да спорна пресуда Апелационог суда у Нишу није доследна бројним пресудама које су донели други апелациони судови у Србији - тј. окружни судови док су постојали, као и виши и апелациони судови после тога - који су на исте чињенице примењивали дужи, десетогодишњи период застарелости и тако пресуђивали у корист тужилаца (видети члан 371. Закона о облигационим односима у ставу 39. у даљем тексту). Подносиоци представки су се такође позвали на Споразум закључен између Владе и неких резервиста од 11. јануара 2008. године, који је искључивао све остале резервисте укључујући и њих саме.

14. Поступак пред Уставним судом је још у току.

Б. Остале грађанске парнице

15. У периоду од 2002. године до почетка марта 2009. године првостепени и апелациони судови широм Србије пресуђивали су и у корист резервиста у ситуацији као што је ситуација подносилаца представки и против њих, ослањајући се на трогодишњи /петогодишњи или десетогодишњи рок застарелости.

16. У међувремену, 2003. године и 2004. године, Врховни суд је усвојио два правна схватања, а оба су подразумевала да би важећи период застарелости требало да буде три/пет година сходно члану 376. ст. 1 и 2. Закона о облигационим односима (видети ст. 40, 43 и 44 у даљем тексту).

17. Влада је такође тврдила да је Врховни суд усвојио још једно правно схватање о овом питању 2009. године, са истим дејством али одређеније, али то мишљење није никада објављено у "Билтену судске праксе".

18. У периоду од 25. фебруара 2010. године до 15. септембра 2011. године разни апелациони судови суштински су пресуђивали у складу са правним схватањима Врховног суда из 2003. године и 2004. године (видети, на пример, решења Вишег суда у Краљеву, Гж. 1476/11 од 15. септембра 2011. године; Вишег суда у Ваљеву, Гж. 252/10 од 25. фебруара 2010. године, 806/10 од 27. маја 2010. године, 1301/10 од 30. септембра 2010. године, 1364/10 од 4. новембра 2010. године и 355/11 од 24. марта 2011. године; Вишег суда у Крушевцу, Гж. 38/11 од 27. јануара 2011. године, 282/11 од 7. априла 2011. године и 280/11 од 26. априла 2011. године; као и Апелационог суда у Нишу, Гж. 2396/10 од 23. јуна 2010. године, 3379/2010 од 2. јула 2010. године, 2373/2010 од 21. јула 2010. године и 4117/2010 од 30. новембра 2010. године).

19. У периоду од 17. јуна 2009. године до 23. новембра 2011. године донет је и један број одлука у којима су апелациони судови пресудили против резервиста, мада по другом основу. Конкретно, њихове тужбе, за разлику од тужби подносилаца представки, су одбачене због управне природе, и као такве, биле су ван надлежности парничних судова (видети решење Окружног суда у Београду Гж. 7773/09 од 17. јуна 2009. године, као и решења Вишег суда у Београду Гж. 11139/10, 11636/10 и 10897/10 од 17. новембра 2010. године, 23. новембра 2011. године и 23. новембра 2011. године).

20. Основни суд у Лесковцу је 17. јула 2010. године усвојио пресуду због изостанка у корист једног резервисте (П. бр. 1745/07). Према информацијама које су странке доставиле, нема доказа да је ова пресуда икада постала правоснажна.

В. Додатне чињенице у вези са Споразумом од 11. јануара 2008. године

21. Влада је 17. јануара 2008. године потврдила Споразум од 11. јануара 2008. године, и одлучила да предметним општинама исплати износе наведене у њему.

22. Влада је 28. августа 2008. године формирала радну групу са задатком да обради захтеве свих других резервиста, тј. оних који немају пребивалиште у наведених седам општина. Међутим, пошто је са разним групама резервиста разговарала о овом питању, ова радна група је коначно закључила да њихови захтеви нису прихватљиви, између осталог, због тога: (i) што нису ускладили или специфицирали своје захтеве; (ii) што су неки њихови представници имали нејасан став како да их заступају; (iii) што су недостајала државна средства која би се могла употребити у ту сврху; и (iv) што су у већини случајева, ратне дневнице већ исплаћене резервистима.

23. Повереница за заштиту равноправности, канцеларија типа омбудсмана основана на основу Закона о забрани дискриминације (објављен у "Службеном гласнику РС", број 22/09) је 26. јула 2011. године изнела мишљење о притужбама једне организације која је заступала интересе резервиста у ситуацији као што је ситуација подносилаца представки. Она је закључила да су они дискриминисани на основу пријављеног пребивалишта, тј. због тога што нису имали пребивалиште у седам привилегованих општина, и препоручила Влади да предузме све неопходне мере како би се обезбедило да сви резервисти добију исплате утврђене одлуком од 17. јануара 2008. године. Влада је такође позвана да Повереници достави одговарајући "акциони план" у року од тридесет дана. У образложењу одлуке Поверенице констатовано је, између осталог, да су предметне исплате, дневнице, без обзира што их је Влада сматрала социјалном помоћи која се додељује угроженима, а да то најбоље показује чињеница да су предметни резервисти морали да се одрекну тужби у вези са дневницама као и чињеница да резервисти са пребивалиштем у седам дотичних општина појединачно никада нису имали обавезу да доказују имовинско стање и социјалну угроженост. Због тога, јасно је да није било објективног и разумног оправдања за различито третирање резервиста само на основу пребивалишта.

24. Министарство рада и социјалне политике је 7. децембра 2011. године констатовало да би преговоре требало наставити са разним групама резервиста и да би, ако је могуће, финансијску помоћ требало доделити најугроженијим од њих.

Г. Допис од 16. марта 2009. године

25. Министарство економије и регионалног развоја је 16. марта 2009. године упутило допис Министарству правде, у коме се, између осталог, наводи да постоје бројне парнице у вези са запошљавањем, против постојећих или бивших друштвених предузећа, које могу угрозити економску стабилност земље. Оно је стога ургирало код Министарства правде да размотри могућност да се судови обавесте да прекину одређене врсте ових парница до краја 2009. године, као и да се одустане од извршења свих већ донетих правоснажних пресуда у тим поступцима. Према извештајима бројних медија, пошто га је примило, Министарство правде је тај допис проследило Врховном суду, који га је затим факсом проследио председницима апелационих судова ради информације.

26. Врховни суд је 23. марта 2009. године обавестио јавност да је одбацио препоруку Министарства економије и регионалног развоја. Он је, између осталог, констатовао да је правосуђе Србије независно у односу на извршне и законодавне огранке Владе.

II. РЕЛЕВАНТНО ДОМАЋЕ ПРАВО И ПРАКСА

А. Устав Републике Србије (објављен у "Службеном гласнику Републике Србије" - "Сл. гласник РС", број 98/06)

27. Релевантне одредбе Устава гласе како следи:

Члан 21. ст. 2. и 3.

"Свако има право на једнаку законску заштиту, без дискриминације.

Забрањена је свака дискриминација по било ком основу, а нарочито по основу расе, пола, националног или друштвеног порекла, рођења, вероисповести, политичког или другог уверења, имовинског стања, културе, језика, старости, психичког или физичког инвалидитета."

Члан 32. став 1.

"Свако има право на ... [правично суђење пред] ... судом ... [у одлучивању] ... о његовим [или њеним] правима и обавезама ..."

Члан 36. став 1.

"Јемчи се једнака заштита права ...пред судовима."

Члан 170.

"Уставна жалба се може изјавити против појединачних аката или радњи државних органа или организација којима су поверена јавна овлашћења, а којима се повређују или ускраћују људска или мањинска права и слободе зајемчене Уставом, ако су исцрпљена или нису предвиђена друга правна средства за њихову заштиту."

Б. Пракса Уставног суда

28. Уставни суд је 9. јуна 2010. године и 17. фебруара 2011. године одбио две посебне уставне жалбе које су уложили резервисти у ситуацији као што је ситуација подносилаца представки. Наведени суд је, између осталог, констатовао да су одлуке парничних судова усвојене против њих, биле "засноване на важећем домаћем законодавству". Подносиоци жалбе се међутим нису никада конкретно жалили због недоследности релевантне судске праксе нити да су били дискриминисани (Уж. 460/08 и Уж. 2293/10).

29. Уставни суд је 17. фебруара 2011. године, у још једном предмету као што је предмет подносилаца представки, између осталог, практично игнорисао притужбу због различитог третмана две групе резервиста на основу Споразума од 11. јануара 2008. године. Он нарочито није дао суштинску оцену питања које су поставили подносиоци представки, уз даљу констатацију да нису понудили одговарајући доказ у вези са постојањем недоследне судске праксе о том питању (Уж. 2901/10).

30. У још једном предмету као што је предмет подносилаца представки, Уставни суд је 7. априла 2011. године пресудио против подносилаца жалбе у вези са њиховом притужбом на исход њиховог предмета пред нижим судовима. У самој одлуци није било позивања на Споразум од 11. јануара 2008. године, па остаје нејасно да ли су подносиоци жалбе уопште поставили ово питање (Уж. 4421/10).

31. У предмету као што је предмет подносилаца представки, али у ком су парнични судови одбацили захтеве резервиста као захтеве ван њихове надлежности ratione materiae (видети, на пример, став 19. у горњем тексту), Уставни суд је 8. марта 2012. године пресудио у корист подносилаца жалбе који су тврдили да је судска пракса недоследна (пресуде донете у њиховим предметима и неколико других пресуда које су судови донели 2002. године) и наложио да спорни парнични поступак буде поновљен. У вези са притужбом подносилаца представки због дискриминације, Уставни суд је резоновао да наведена недоследност не представља дискриминацију пошто спорне судске одлуке нису биле донете на основу личног својства подносилаца представки. У образложењу суда такође није било позивања на Споразум од 11. јануара 2008. године (Уж. 2289/09).

32. Одлуком Уж. 61/09, усвојеном 3. марта 2011. године, и одлукама Уж. 553/09, 703/09 и 792/09, усвојеним 17. марта 2011. године, као и одлукама Уж. 2133/09, 1928/09, 1888/09, 1695/09, 1578/09, 1575/09, 1524/09, 1318/09 и 1896/09, донетим између 7. октобра 2010. године и 23. фебруара 2012. године, Уставни суд је утврдио постојање недоследности домаће судске праксе у парничном контексту, а затим је утврдио да се тиме повредило начело правне сигурности, које је саставни део права подносилаца представки на правично суђење. Притужбе подносилаца представки у смислу да је исто стање имало за последицу и њихову дискриминацију, Уставни суд је одбацио као очигледно неосноване, пошто спорне судске одлуке нису биле донете на основу личних својстава подносилаца представки. Није наложено понављање поступка. Горе наведене одлуке односиле су се на питања која фактички немају везе са личним својством подносилаца представки у овом предмету.

В. Закон о парничном поступку (објављен у "Сл. гласнику РС", бр. 125/04 и 111/09)

33. Члан 2. став 1. прописује, између осталог, да све странке имају право на једнаку заштиту њихових права.

34. Члан 476. утврђује околности у којима се може донети пресуда због изостанка, на основу, између осталог, пропуста туженог да се појави пред судом упркос томе што му је уручен судски позив.

35. Члан 422.10 прописује да се поступак може поново покренути ако Европски суд за људска права донесе пресуду у односу на Србију у вези са истим или сличним правним питањем.

Г. Закон о уређењу судова (објављен у "Сл. гласнику РС", бр. 63/01, 42/02, 27/03, 29/04, 101/05 и 46/06)

36. Члан 40. ст. 2. и 3. прописује, између осталог, да се седница одељења Врховног суда одржава ако постоји неко питање у вези са доследношћу његове судске праксе. Правна схватања усвојена на основу тога су обавезујућа за већа односног одељења.

Д. Правилник о накнади путних и других трошкова у Војсци Југославије (објављен у "Војном службеном гласнику", бр. 38/93, 23/93, 3/97, 11/97, 12/98, 6/99 и 7/99)

37. Овај правилник утврђује релевантне појединости у вези са надокнадом трошкова насталих у вези са војном службом.

Ђ. Закон о облигационим односима (објављен у "Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије, бр. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 и "Службеном листу Савезне Републике Југославије, број 31/93)

38. Члан 360. став 3. прописује да се судови не морају, током поступка пред њима, обазирати на застарелост осим ако се дужник није позвао на њу.

39. Члан 371. прописује да је општи рок застарелости за парничне тужбе десет година, уколико није другачије предвиђено.

40. Члан 376. ст. 1. и 2. прописује, између осталог, да је рок застарелости захтева за накнаду три године од тренутка када је подносилац захтева сазнао за штету, али да је, у сваком случају, апсолутна застарелост пет година од настанка штете.

41. Чланови 387. и 388. прописују, између осталог, да се рок застарелости прекида када дужник призна предметни захтев, директно или индиректно, као и када подносилац захтева поднесе парничну тужбу с тим у вези.

42. Члан 392 §§ 1-3 прописује, између осталог, да је дејство таквог прекида да важећи период застарелости почиње да тече као нови од тренутка када дужник прихвати предметни захтев, односно од завршетка грађанске парнице.

Ж. Правна схватања која је усвојио Врховни суд

43. Врховни суд је 26. маја 2003. године утврдио, између осталог, да, потпуно одвојено од надлежности управних органа у вези са захтевима резервиста за дневницама, парнични судови имају надлежност да одлучују о основаности у свим односним предметима у којима они траже накнаду штете (видети став 40. у горњем тексту) на основу противзаконитог акта Државе (правно схватање Грађанског одељења Врховног суда Србије утврђено на седници од 26. маја 2003. године, објављено у Билтену Врховног суда број 1/04).

44. Врховни суд је 6. априла 2004. године у суштини поново потврдио правно схватање од 26. маја 2003. године, проширујући његову примену на одређена друга "права на основу службе у војсци". Он је такође констатовао да је у међувремену било одређене недоследности пред судовима (правно схватање Грађанског одељења Врховног суда утврђено на седници од 6. априла 2004. године, објављено у "Билтену Врховног суда", број 1/04).

ПРАВО

I. ЗДРУЖИВАЊЕ ПРЕДСТАВКИ

45. Суд сматра да би, у складу са Правилом 42 став 1. Пословника Суда, представке требало здружити, с обзиром на слично чињенично и правно стање.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. СТАВ 1. КОНВЕНЦИЈЕ

46. Према члану 6. став 1. Конвенције, подносиоци представки су се жалили због недоследне судске праксе судова у Србији, посебно због тога што је Апелациони суд у Нишу одбио њихове захтеве и што су други парнични судови усвојили идентичне захтеве других резервиста на основу другачијег тумачења важећих рокова застарелости.

47. Члан 6. став 1, у релевантном делу, гласи како следи:

"Свако, током одлучивања о његовим грађанским правима и обавезама ..., има право на правичну ... расправу ... пред независним ... судом..."

A. Наводи странака

48. Влада је навела да је Уставни суд до сада пресудио у двадесет три случаја као што је случај подносилаца представки. У двадесет једном од ових случајева, у релевантном делу, он је одбио притужбе, а у преостала два притужбе је одбацио из процесних разлога. Влада је, међутим, остала при ставу да ниједан од подносилаца представки у тим случајевима није прописно тврдио и/или документовао притужбе на недоследност судске праксе (видети, на пример, ст. 28-30. у горњем тексту).

49. Влада је даље Суду доставила примерак одлуке Уставног суда од 8. марта 2012. године (видети став 31. у горњем тексту), која је, како је тврдила, пример делотворности уставне жалбе, иако у мало другачијем контексту.

50. Пошто је решавање жалбе подносилаца представки у току пред Уставним судом, Влада је остала при ставу да су њихове притужбе преурањене у смислу члана 35. став 1. Конвенције.

51. Алтернативно, Влада је тврдила да чињенице конкретног случаја јасно указују да није било повреде члана 6. став 1. Конвенције. Посебно: (i) Врховни суд је усвојио два правна схватања, 2003. године, односно 2004. године, у којима се наводи да би требало да се примене рокови застарелости од три/пет година; (ii) она је 2009. године усвојила посебно правно схватање у том смислу, којим се уклања преостала неизвесност; (iii) од тог времена домаћа правна пракса по овом питању је доследна, тј. првостепени и другостепени судови јединствено су примењивали рокове застарелости од три/пет година, сем у узгредној пресуди због изостанка донетој пред првостепеним судом где надлежан парнични суд није могао да узме у обзир рок застарелости због пропуста туженог да му на то уложи приговор. Влада је закључила да је због тога подносиоцима представки од почетка требало да буде јасно да ће њихови захтеви бити одбачени као застарели.

52. Најзад, Влада је навела да препорука садржана у допису Министарства економије од 16. марта 2009. године иначе није примењена (видети ст. 25. и 26. у горњем тексту). Она према томе није релевантна за предметни случај.

53. Запажања подносилаца представки, после достављања њиховог предмета Влади, поднета су по истеку рока који је Суд утврдио. Председник Већа је због тога одлучио да, према Правилу 38 став 1. Пословника Суда, она не би требало да буду укључена у спис предмета који ће Суд разматрати (видети такође став 20. Практичног упутства о писаним поднесцима). Сва ажурирања чињеница су, међутим, прикључена списима и прослеђена Влади ради информације.

Б. Оцена Суда

54. У недавној пресуди Великог већа у предмету Nejdet Şahin и Perihan Şahin против Турске ([ВВ], број 13279/05, 20. октобар 2011. године), Суд је подсетио на главна начела која се примењују у предметима у вези са питањем противречних судских одлука (ст. 49-58). Она се могу сумирати на следећи начин:

(i) Улога Суда није да се бави чињеничним или правним погрешкама које је наводно учинио национални суд осим и у оној мери у којој су повређена права заштићена Конвенцијом (видети García Ruiz против Шпаније [ВВ], број 30544/96, став 28., ЕЦХР 1999-I). На исти начин, није задатак Суда да упоређује, сем у случају очигледне произвољности, различите одлуке домаћих судова, чак и када су донете у наизглед сличним поступцима, с обзиром да се независност ових судова мора поштовати (видети Ādamsons против Latvia, број 3669/03, став 118., 24. јун 2008. године);

(ii) Постојање супротних судских одлука је стална карактеристика правних система који се заснивају на мрежи судећих и жалбених судова, са надлежношћу на одређеној територији. Такве разлике могу се јавити у оквиру истог суда. Ово се само по себи не може сматрати супротно Конвенцији (видети Santos Pinto против Португала, број 39005/04, став 41, 20. мај 2008. године, и Tudor Tudor, цитиран у горњем тексту, став 29.);

(iii) Критеријуми којима се Суд руководи приликом оцене да ли су супротне одлуке различитих домаћих судова, који су одлучивали у последњој инстанци, у сагласности са правом на правично суђење према члану 6. став 1. Конвенције, састоји се у установљавању да ли постоје "дубоке и дуготрајне разлике" у судској пракси домаћих судова, да ли домаће право предвиђа механизам за превазилажење ових разлика, те да ли се тај механизам примењује и какав је ефекат те примене (видети Iordan Iordanov и други, цитиран у горњем тексту, ст. 49-50; видети такође Beian (број 1), цитиран у горњем тексту, ст. 34-40; Ştefan и Ştef против Румуније, бр. 24428/03 и 26977/03, ст. 33-36, 27. јануар 2009. године; Schwarzkopf и Taussik, цитиран у горњем тексту, 2. децембар 2008. године; Tudor Tudor, цитиран у горњем тексту, став 31.; и Ştefănică и други, цитиран у горњем тексту, став 36.);

(iv) Оцена Суда заснива се такође и на принципу правне сигурности који је имплицитно садржан у свим члановима Конвенције и представља суштински аспект владавине права (видети, међу другим ауторитетима, Beian (број 1), цитиран у горњем тексту, став 39.; Iordan Iordanov и други, цитиран у горњем тексту, став 47.; и Ştefănică и други, цитиран у горњем тексту, став 31.);

(v) Принцип правне сигурности гарантује, између осталог, извесну стабилност и доприноси поверењу јавности у судове. Опстајање противречних судских одлука, с друге стране, може довести до правне несигурности која би вероватно довела до умањења поверења јавности у правни систем, при чему је јасно да је такво поверење један од суштинских елемената државе која се заснива на владавини права (видети Paduraru против Румуније, став 98., број 63252/00, ЕЦХР 2005-XII (изводи); Vinčić и други против Србије, бр. 44698/06 и други, став 56., 1. децембар 2009. године; и Ştefănică и други, цитирани у горњем тексту, став 38.);

(vi) Међутим, захтеви за правном сигурношћу и заштитом легитимног поверења јавности, не дају стечено право на доследност судске праксе (видети Unédic против Француске, број 20153/04, став 74., 18. децембар 2008. године). Развој судске праксе није сам по себи противречан исправној примени правде јер пропуст да се одржи динамичан и развојни приступ могао би довести до ризика ометања реформе или напретка (видети Atanasovski против Бивше Југословенске Републике Македоније, број 36815/03, став 38., 14. јануар 2010. године).

55. Ако се вратимо на предметни случај, Суд прво примећује да су се подносиоци представки жалили на одбијање њихових захтева од стране Апелационог суда у Нишу и усвајање од стране других парничних судова идентичних захтева које су поднели други резервисти на основу другачијег тумачења важећих рокова застарелости.

56. Друго, јасно је да је по овом питању постојала противречна судска пракса у периоду од 2002. године до почетка марта 2009. године, а можда и после тога, али је изгледа од фебруара 2010. године она делотворно усаглашена на другостепеној инстанци у складу са правним схватањима Врховног суда из 2003. године и 2004. године, тј. доследном применом рокова застарелости од три/пет година, а не општег рока од десет година (видети ст. 15-18, 39. и 40. у горњем тексту). У том контексту од малог је значаја да ли је Врховни суд 2009. године усвојио додатно правно схватање (видети став 17. у горњем тексту).

57. Треће, подносиоци представки су захтев поднели 26. марта 2009. године, док је Основни суд донео пресуду против њих 8. јула 2010. године, применивши рок застарелости од три године (видети ст. 10. и 11. у горњем тексту). Према томе, произлази да је релевантна пракса другостепених судова усаглашена мање од годину дана после подношења тужбе подносилаца представки и, у сваком случају, више од четири месеца пре доношења првостепене пресуде у њиховом случају.

58. Четврто, уочава се да је 17. јула 2010. године Основни суд у Лесковцу донео пресуду због изостанка у корист једног резервисте, тј. пресуду на основу пропуста туженог да се појави пред судом иако је уредно позван (видети став 34. у горњем тексту). Међутим, према информацијама странака, нема доказа да је ова пресуда постала правоснажна (видети став 20. у горњем тексту). Даље се уочава да, као што је Влада истакла, члан 360. став 3. Закона о облигационим односима прописује да парнични судови не могу, у току поступка пред њима, узимати у обзир рок застарелости уколико дужник није истакао приговор у том смислу (видети став 38. у горњем тексту). Нема назнаке да је у предметном случају дужник/тужени то учинио. Суд најзад примећује да је наведена пресуда Основног суда у Лесковцу та која би се пре могла сматрати изузетком у односу на судску праксу која је већ била усаглашена до фебруара 2010. године, а не обрнуто (видети, mutatis mutandisTomić и други против Црне Горе, бр. 18650/09 и други, став 57., 17. април 2012. године, још није правоснажна).

59. Пето, међутим, без обзира на допис од 16. марта који је припремило Министарство економије и чији је садржај за жаљење, он је био небитан за притужбе подносилаца представки пошто се односи на другачију врсту предмета и, у сваком случају, није никада ни примењен (видети ст. 25. и 26. у горњем тексту).

60. У таквим околностима, не може се рећи, бар у оној мери у којој се ради о подносиоцима представки, да је у односној судској пракси било "дубоких и дуготрајних разлика", нити је то довело до правне несигурности у посматраном периоду. Према томе, Суд сматра да су притужбе подносилаца представки с тим у вези очигледно неосноване и да се морају одбацити у складу са чланом 35. ст. 3 (а) и 4. Конвенције.

61. Суд даље сматра да у светлу овог закључка није неопходно да се донесе одлука о примедби Владе да ли би исте притужбе требало одбацити као преурањене.

III. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 14 КОНВЕНЦИЈЕ

62. Подносиоци представки су се даље жалили због дискриминације на основу Споразума од 11. јануара 2008. године (видети ст. 8 и 21 у горњем тексту). Они су се ту ослонили на члан 14. Конвенције.

63. Суд је ове притужбе упутио Влади према члану 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1.

64. Наведене две одредбе гласе како следи:

Члан 14. Конвенције

"Уживање права и слобода предвиђених у овој Конвенцији обезбеђује се без дискриминације по било ком основу, као што су пол, раса, боја коже, језик, вероисповест, политичко или друго мишљење, национално или социјално порекло, повезаност с неком националном мањином, имовина, рођење или други статус."

Члан 1. Протокола број 1

"Свако физичко и правно лице има право на неометано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим начелима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не утичу на право државе да примењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу с општим интересима или да би обезбедила наплату пореза или других дажбина или казни."

A. Допуштеност

65. Влада је тврдила да би притужбе подносилаца представки требало одбацити као преурањене пошто је решавање по њиховој жалби пред Уставним судом у току.

66. С тим у вези они су се позвали на одлуку Уставног суда Уж. 2901/10 од 17. фебруара 2011. године, приметивши да се у њој положај подносилаца жалбе не пореди са положајем резервиста који су добили накнаду на основу Споразума од 11. јануара 2008. године пошто није било доказа да су подносиоци жалбе икада тражили да закључе споразум ове врсте са Владом (видети став 29. у горњем тексту). Међутим, у бројним другим предметима Уставни суд је стално пресуђивао у корист подносилаца жалби (видети ст. 31. и 32. у горњем тексту).

67. У својим поднесцима пре достављања предметног случаја Влади, подносиоци представки су остали при ставу да, и поред тога што су је употребили, уставна жалба не може, у посебним околностима њиховог предмета, да се сматра делотворним правним средством.

68. Суд подсећа да према члану 35. став 1. Конвенције, он може да се бави неком представком тек пошто су исцрпљена сва домаћа правна средства. Сврха члана 35. је да државама уговорницама пружи прилику да спрече или исправе наводне повреде против њих пре него што се те тврдње проследе Суду (видети, на пример, Mifsud против Француске (одлука) [ВВ], број 57220/00, став 15., ЕЦХР 2002-VIII). Обавеза исцрпљења домаћих правних средстава захтева од подносиоца представке да нормално користи правна средства која су делотворна, довољна и доступна у погледу повреда његових или њених права према Конвенцији. Да би било делотворно, правно средство мора бити у стању да директно исправи предметно стање ствари (видети Balogh против Мађарске, број 47940/99, став 30., 20. јул 2004. године).

69. У погледу терета доказивања, на Влади, која тврди да нису исцрпљена домаћа правна средства, је да задовољи Суд да је правно средство било делотворно, доступно и у теорији и у пракси у релевантном тренутку (видети, између осталог, Vernillo против Француске, пресуда од 20. фебруара 1991. године, серија A број 198, стр. 11-12, став 27., и Dalia против Француске, пресуда од 19. фебруара 1998. године, Извештаји 1998-I, стр. 87-88, став 38.). Једном, када је овај терет доказа задовољен, на подносиоцу представке је да установи да је правно средство које је Влада понудила заправо исцрпљено или да је из неког разлога неадекватно и неделотворно у посебним околностима и да су постојале посебне околности које су њега или њу ослобађале тог захтева (видети Dankevich против Украјине, број 40679/98, став 107., 29. април 2003. године).

70. У вези са правним системима који пружају уставну заштиту основних људских права и слобода, Суд примећује да је, у начелу, на оштећеном појединцу да провери обим те заштите (видети Vinčić и други против Србије, цитиран у горњем тексту, став 51.).

71. Ако се вратимо на предметни случај, Суд примећује да се притужбе подносилаца представки пред њим односе на дискриминацију која проистиче из Споразума од 11. јануара 2008. године, које се треба разликовати од евентуалних посебних притужби у смислу да је спорна недоследна судска пракса имала за последицу дискриминацију резервиста пред самим парничним судовима (видети, на пример, ст. 31. и 32. у горњем тексту).

72. Даље, према информацијама које су Суду биле доступне, притужбе као што су притужбе подносилаца представки подносиоци жалбе су посебно уложили у предмету Уж. 2901/10, али их је Уставни суд 17. фебруара 2011. године игнорисао, не понудивши никакву суштинску оцену тог питања (видети став 29. у горњем тексту). Заиста, Влада је то признала у својим запажањима, али је остала при ставу да нема доказа да су подносиоци жалбе у тим предметима уопште тражили да закључе споразум као што је Споразум од 11. јануара 2008. године. Међутим, ова тврдња, чак и под претпоставком да је релевантна за подносиоце представки у предметном случају, не извлачи се на основу чињеница пошто су између Владе и резервиста, генерално, вођени дуготрајни преговори, али без резултата, о проширењу начела прихваћених 11. јануара 2008. године и на све друге, а подносиоци представки лично су јасно показали да се држе овог става тиме што су 26. марта 2009. године покренули парнични поступак (видети ст. 8, 23 и 10 у горњем тексту, тим редом).

73. Најзад, преостала пракса Уставног суда на коју се Влада позвала је ирелевантна пошто се она односи на недоследну судску праксу и/или сваку дискриминацију која произлази само из њене недоследности, или на питања која у потпуности нису везана за ситуацију подносилаца представки у конкретном случају. У сваком случају, чак и у тим случајевима Уставни суд није утврдио никакву дискриминацију (видети ст. 31. и 32. у горњем тексту).

74. У таквим околностима, јасно је да упркос чињеници да "би уставну жалбу требало, у начелу, сматрати делотворним домаћим правним средством у оквиру значења члана 35. став 1. Конвенције у односу на све представке поднете [против Србије] од 7. августа 2008. године" (видети Vinčić и други против Србије, цитиран у горњем тексту, став 51.), овај посебан пут накнаде не може се сматрати делотворним у вези са предметима који укључују притужбе као што су притужбе које су истакли подносиоци представки.

75. Суд, због тога, одбацује примедбу Владе с тим у вези. Штавише, он налази да притужбе подносилаца представки нису очигледно неосноване у оквиру значења члана 35. став 3. Конвенције. Није утврђена ниједна друга основа да се оне прогласе недопуштеним. Због тога се оне морају прогласити допуштеним.

Б. Основаност

1. Наводи странака

76. Влада је тврдила да подносиоци представки нису били дискриминисани.

77. Прво, Споразум од 11. јануара 2008. године пре се односио на једну врсту социјалне помоћи него на исплату дневница. Друго, средства Владе су ограничена, због чега је одлучено да се помогне најугроженијим резервистима, тј. онима са пребивалиштем у најнеразвијеним општинама Србије. Треће, ти резервисти су морали да се одрекну свих њихових захтева у вези са војном службом док су подносиоци представки, као и сва друга лица у њиховој ситуацији, задржали могућност да се обрате парничним судовима ради накнаде.

78. С обзиром на горе наведено, прихватајући да су подносиоци представки заиста били другачије третирани у поређењу са њиховим колегама са пријављеним пребивалиштем у једној од седам општина, Влада је тврдила да је постојало разумно и објективно оправдање за овакво поступање.

79. Као што је већ примећено, запажања подносилаца представки после достављања њиховог предмета Влади поднета су по истеку рока који је Суд одредио. Председник Већа је због тога одлучио, према Правилу 38 став 1. Пословника Суда, да њих не би требало укључити у спис предмета који ће Суд разматрати (видети такође став 20. Практичног упутства о писаним поднесцима). Ажурирање чињеница у спису предмета је међутим дозвољено и оне су прослеђене Влади ради информације.

2. Релевантна начела

80. Суд подсећа да члан 14. допуњава остале материјалне одредбе Конвенције и Протокола, али није самосталан пошто се примењује искључиво у вези са "уживањем права и слобода" заштићених тим одредбама. Примена члана 14. не мора да претпоставља повреду једног од материјалних права према Конвенцији. Довољно је - а такође и неопходно - да чињенице предмета спадају "у оквир" једног или више чланова Конвенције (видети Burden против Уједињеног Краљевства [ВВ], број 13378/05, став 58., ЕЦХР 2008-). Забрана дискриминације из члана 14. стога превазилази уживање права и слобода које свака држава мора да гарантује према Конвенцији и Протоколима. Она такође важи за она додатна права, која спадају у оквир било ког члана Конвенције, која је држава уговорница добровољно одлучила да их обезбеди. Ово начело је добро утврђено у судској пракси Суда. Оно је први пут изражено у предмету "у вези са одређеним аспектима закона о употреби језика у образовању у Белгији" против Белгије (основаност) (пресуда од 23. јула 1968. године, серија A број 6, став 9.).

81. Суд је такође утврдио у својој судској пракси да само разлике у поступању на основу карактеристике која се може идентификовати, или "положаја", могу да се сведу на дискриминацију у смислу члана 14. (Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen против Данске, 7. децембар 1976. године, став 56., серија A број 23). Штавише, да би неко питање проистекло из члана 14. мора да постоји разлика у поступању са лицима у аналогним, или релевантно сличним ситуацијама (D.H. и други подносиоци представке против Републике Чешке [ВВ], број 57325/00, став 175., ЕЦХР 2007; Burden против Уједињеног Краљевства [ВВ], цитиран у горњем тексту, став 60.). Таква разлика у поступању је дискриминаторна ако за њу не постоји објективно и разумно оправдање, другим речима, ако она не тежи легитимном циљу или ако не постоји разуман однос пропорционалности између употребљених средстава и циља који се настоји остварити. Државе уговорнице уживају простор за процену у оцени да ли и у ком обиму разлике у иначе сличним ситуацијама оправдавају другачије поступање (Burden против Уједињеног Краљевства [ВВ], цитиран у горњем тексту, став 60.).

3. Оцена Суда

(a) Примена члана 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1

82. Суд примећује да су дневнице подносилаца представки званично признате као неизмирена новчана обавеза Тужене државе из 1999. године (видети став 6. у горњем тексту). Суд такође примећује да су исплате на које се позива у Споразуму од 11. јануара 2008. године, тј. искључење подносилаца из тог споразума, саме по себи повезане са поменутим правом (видети ст. 8. и 21. у горњем тексту). Према томе, произлази да се притужбе подносилаца представки односе на права која су "довољно новчане" природе да спадају у оквир члана 1. Протокола број 1 (видети, mutatis mutandis, Willis против Уједињеног Краљевства, број 36042/97, став 36., ЕЦХР 2002-IV).

83. Суд даље сматра да, пошто су подносиоци представки наводно дискриминисани по основу разлике обухваћене чланом 14. Конвенције, наиме на основу њиховог пријављеног пребивалишта (видети, mutatis mutandis, Carson и други против Уједињеног Краљевства [ВВ], број 42184/05, став 66., ЕЦХР 2010), та одредба се мора такође применити на њихове притужбе.

(б) Сагласност са чланом 14. Конвенције узето заједно са чланом 1. Протокола број 1

84. Суд примећује да су исплате на које се односи Споразум од 11. јануара 2008. године и које је Влада потврдила 17. јануара 2008. године, јасно дневнице, а не социјална помоћ додељена угроженим лицима. У том смислу Суд у потпуности подржава оцену које је дала Повереница за заштиту равноправности описану у ставу 23. у горњем тексту.

85. Даље, наведени Споразум предвиђао је да је резервистима са територија општина Куршумлија, Лебане, Бојник, Житорађа, Дољевац, Прокупље и Блаце загарантована постепена исплата дела њихових права. Ове општине су очигледно изабране због њиховог "статуса неразвијених", што подразумева социјалну угроженост резервиста. Сами резервисти, међутим, нису били у обавези да приложе ниједан доказ из кога би се утврдило њихово имовно стање, односно, социјална угроженост, док подносиоци представки у предметном случају, као и сви други резервисти без пријављеног пребивалишта у овим општинама, нису могли да добију помоћ према Споразуму, тј. накнадној одлуци Владе којом га потврђује, независно од њихових средстава. Стога, иако се приговор Владе у смислу ограничених средстава не узима олако, у контексту постојања "легитимног циља", њен одговор на читаву ситуацију био је произвољан (видети став 23. у горњем тексту).

86. Најзад, сугестија Владе да су, за разлику од резервиста са пребивалиштем у једној од наведених седам општина, подносиоци представки имали прилику да се обрате парничним судовима ради накнаде је окретање у круг, пошто су подносиоци представки управо покушали да то ураде, али узалуд.

87. С обзиром на горе наведено и без обзира на простор Државе за процену, Суд не може а да не закључи да није било "објективног и разумног оправдања" за другачији третман подносилаца представки само на основу њиховог пребивалишта. Према томе, дошло је до повреде члана 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1.

IV. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 1. ПРОТОКОЛА БРОЈ 12

88. Притужбе подносилаца представки због дискриминације Суд је такође доставио Влади према члану 1. Протокола број 12.

89. Међутим, с обзиром на оно што је утврдио према члану 14. у горњем тексту, Суд ове притужбе проглашава допуштеним, али сматра да се њихова основаност не мора разматрати посебно (видети, mutatis mutandis, Savez crkava "Riječ života" и други против Хрватске, број 7798/08, ст. 114 и 115., 9. децембар 2010. године).

V. ЧЛАН 41 КОНВЕНЦИЈЕ

90. Члан 41. Конвенције прописује:

"Када Суд утврди прекршај Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној странци."

91. Сваки подносилац представке тражио је 3.000 евра на име претрпљене материјалне и нематеријалне штете, као и 250 евра за настале трошкове у вези са поступком пред Судом. Подносиоци представки су такође приметили да би се предметни парнични поступак могао поновити (видети став 35. у горњем тексту).

92. Влада је тврдила да су ови захтеви закаснели.

93. Суд примећује да су захтеви подносилаца представки за правичну накнаду наведени на обрасцу представке, али да су заправо само поновљени (достављени поштом) 5. марта 2012. године, четири дана по истеку рока да се то уради, који је одредио сам Суд пошто је добио почетна запажања Владе. Према томе, подносиоци представки нису поштовали Правило 60 ст. 2. и 3. Пословника Суда, а ни став 5. Практичног упутства о захтевима за правичну накнаду, који, у релевантном делу, предвиђа да ће Суд "такође одбацити захтеве наведене на обрасцу представке који међутим нису поновљени у одговарајућој фази поступка и захтеве поднете ван рока". Захтеви подносилаца представки за правичну накнаду се због тога морају одбити.

VI. ПРИМЕНА ЧЛАНА 46. КОНВЕНЦИЈЕ

94. Члан 46. Конвенције прописује:

"1. Високе стране уговорнице се обавезуjу да се повинуjу правоснажноj пресуди Суда у сваком предмету у коме су странке.

2. Правоснажна пресуда Суда се доставља Комитету министара коjи надгледа њено извршење."

95. С обзиром на ове одредбе, произлази, између осталог, да пресуда којом Суд налази повреду намеће држави законску обавезу да не само исплати додељене суме подносиоцима представки путем правичне накнаде, већ и да изабере, уз надзор Комитета министара, опште и/или, према случају, појединачне мере које ће бити усвојене у домаћем правном систему да би се окончала повреда коју је Суд утврдио и да исправи, колико је могуће, њено дејство (видети Scozzari и Giunta против Италије [ВВ], бр. 39221/98 и 41963/98, став 249., ЕЦХР 2000-VIII).

96. С обзиром на горе наведено, као и на више од 3.000 представки тренутно пред Судом којима се поставља исто питање дискриминације (директно или индиректно), Тужена држава мора, у року од шест месеци од датума када ова пресуда постане правоснажна у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, предузети све одговарајуће мере да обезбеди исплату предметних дневница без дискриминације свима онима који на њих имају право. Подразумева се да у вези са тим може бити неопходна одређена разумна и брза чињенична и/или административна верификација.

97. У вези са сличним представкама које су већ поднете Суду, Суд одлучује да одложи њихово разматрање у наведеном периоду. Ова одлука не штети овлашћењу Суда да у сваком тренутку прогласи недопуштеном било који такав предмет или да га скине са листе случајева у складу са Конвенцијом.

 

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД

 

1. одлучује једногласно да представке здружи;

2. проглашава већином гласова притужбе по члану 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1, као и притужбе према члану 1. Протокола број 12, допуштеним;

3. проглашава једногласно преостале притужбе недопуштеним;

4. утврђује гласовима 6 према 1 да је дошло до повреде члана 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1;

5. утврђује једногласно да нема потребе да се притужбе према члану 1. Протокола број 12 посебно разматрају;

6. утврђује гласовима 6 према 1 да Тужена влада мора, у року од шест месеци од датума када ова пресуда постане правоснажна у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, предузети све одговарајуће мере да обезбеди исплату предметних ратних дневница без дискриминације свима онима који на њих имају право, при чему се подразумева да у вези са тим може бити неопходна одређена разумна и брза чињенична и/или административна верификација;

7. одлучује већином гласова да одложи, у периоду од шест месеци од датума када ова пресуда постане правоснажна, све сличне представке које су већ поднете Суду, без штете за овлашћење Суда да у сваком тренутку прогласи недопуштеним сваки такав предмет или да га скине са листе случајева у складу са Конвенцијом;

8. Одбија једногласно захтеве подносилаца представке за правично задовољење.

 

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми на дан 28. августа 2012. године, у складу са правилом 77 ст. 2. и 3. Пословника Суда.

Françoise Elens-Passos
Заменик секретара

 

Françoise Tulkens
Председник

У складу са чланом 45. став 2. Конвенције и Правилом 74 став 2. Пословника Суда, одвојено мишљење судије Sajó приложено је уз ову пресуду.

F.T.

F.E.P.

ДЕЛИМИЧНО САГЛАСНО И ДЕЛИМИЧНО ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ SAJÒ

Потпуно сам сагласан са колегама у вези са њиховим закључком да се притужбе због наводне повреде члана 6. став 1. Конвенције морају одбацити. Међутим, са жаљењем морам да издвојим мишљење о повреди члана 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1. Гласао сам против допуштености притужбе поднете с тим у вези, делимично с обзиром на чињенице утврђене у контексту допуштености притужбе према члану 6. став 1.

Жалба подносилаца представке налази се пред Уставним судом. У односу на Србију уставна жалба сматра се углавном делотворним правним средством које би требало исцрпети (Vinčić и други против Србије, бр. 44698/06 и друге, децембар 2009. године). У том предмету Суд је навео да би "уставну жалбу требало у начелу сматрати делотворним домаћим правним средством ... у односу на све подносиоце представки" (став 51.). У постојећој пресуди наводи се наводи да је на Влади да докаже да је да правни лек - уставна жалба била делотворна у релевантном тренутку. Овај став занемарује чињеницу да је у предмету Vinčić тај терет промењен. Штавише, не може се доказати негативно. Као што је Влада показала, Уставни суд се бавио одлукама у вези са другим резервистима, с обзиром на недоследност судске праксе. У предмету у коме је одлука донета 17. фебруара 2011. године у коме су се подносиоци представке такође позвали на дискриминацију (став 29.), Уставни суд је прихватио да се притужба може односити на право на једнаку заштиту, али је сматрао да је ствар застарела. Ово се односи како на захтеве на основу члана 6. став 1, као и на захтеве на основу чл. 14. у вези са чланом 1. Протокола број 1.

Изгледа да је Суд мишљења да је Споразумом из 2008. године о исплати неким групама резервиста створено право на које се не може применити рок застаревања. Наравно, правна природа Споразума и могућност његове примене на подносиоце представки су питања која се блиско односе на питања тумачења домаћег права. Није на међународном суду да нуди своје тумачење овог права у одсуству домаћег тумачења, посебно имајући у виду да Уставни суд разматра ово питање.

Чак и ако претпоставимо да је представка допуштена, нисам сигуран да се члан 14. може применити, пошто у предметном случају нема права на имовину које би иницирало примену члана 14. У ставу 82. Суд констатује да су "дневнице подносилаца представки званично признате као преостала обавеза државе из 1999. године (видети став 6. у горњем тексту)", и наводи да се притужбе подносилаца представки тичу права која су "довољно новчане" природе да спадају у оквир члана 1. Протокола број 1 (видети, mutatis mutandisWillis против Уједињеног Краљевства, број 36042/97, став 36., ЕЦХР 2002-IV). У предмету Willis, међутим, износ и услови примењивости законски дефинисане помоћи нису оспорени, већ само да подносилац представке на њу није имао право по основу дискриминације. Предметни случај је другачији. "Захтев" може представљати "имовину" у смислу члана 1. Протокола број 1 ако је довољно утврђен да се може извршити (Stran Greek Refineries и Stratis Andreadis против Грчке, 9. децембар 1994. године, став 59., серија A број 301-Б). Ниједан суд никада није у корист подносилаца усвојио тужбени захтев, чије право остаје непризнато; нити они имају признат посебан захтев које није извршен само због застарелости. Ниједан суд није признао неки одређени захтев. Првостепени суд је само признао да тужбени захтев има правну природу захтева за накнаду штете, али није могао да одлучи о његовој основаности (наиме, да ли су подносиоци представки имали право на дати износ накнаде или не), због тога што је био спречен да то учини услед исправног става о наступању застарелости. Стога, захтев подносилаца представке за накнаду штете остаје спекулативан.

Може се, наравно, тврдити да су подносиоци представки имали легитимно очекивање према Споразуму. У том контексту, најмање доказиво, рок застарелости се не би применио. У том случају, међутим, Суд би требало да сачека на правоснажну пресуду Уставног суда, такође с обзиром на чињеницу да у оној мери у којој је Споразум важио за подносиоце представки (предмет спора), сигурно га је требало спровести постепено. Постоји радна група са задатком да обради захтеве свих резервиста, мада није јасно да ли је та група задужена да поступа ex gratia или да признаје одређене захтеве. С обзиром на prima facie повољније поступање са захтевима неких других резервиста, потпуно уважавам и разумем став мојих колега, али сматрам да је у околностима овог случаја, чак и с обзиром на узнемирујућа одуговлачења, требало да превагне принцип супсидијарности.

Прилог

Број

Представка број

Име подносиоца представке
Датум рођења
Пребивалиште

1.

17153/11

Бобан ВУЧКОВИЋ
27/09/1971
Ниш

2.

17157/11

Љубиша ВЕЛИЧКОВИЋ
24/08/1954
Село Прва Кутина

3.

17160/11

Игор ВЕЛИЧКОВИЋ
10/06/1979
Ниш

4.

17163/11

Саша ГРОЗДАНОВИЋ
29/04/1975
Нишка Бања

5.

17168/11

Драган ГРОЗДАНОВИЋ
05/12/1967
Нишка Бања

6.

17173/11

Љубиша МИЛОШЕВИЋ
03/10/1959
Ниш

7.

17178/11

Миодраг НИКОЛИЋ
29/02/1956
Нишка Бања

8.

17181/11

Синиша МИЛОШЕВИЋ 
03/10/1958
Ниш

9.

17182/11

Грујица МАРКОВИЋ
25/06/1965
Ниш

10.

17186/11

Радомир ТОДОРОВИЋ
15/07/1958
Нишка Бања

11.

17343/11

Дејан ЗДРАВКОВИЋ
19/11/1971
Сићево

12.

17344/11

Марјан МИТИЋ
10/02/1969
Ниш

13.

17362/11

Бранислав МИЛИЋ
15/08/1944
Ниш

14.

17364/11

Мирослав СТОЈКОВИЋ
01/09/1947
Дољевац

15.

17367/11

Дејан СЕКУЛИЋ
09/08/1970
Нишка Бања

16.

17370/11

Славољуб ЛУЋКОВИЋ
24/06/1955
Ниш

17.

17372/11

Горан ЛАЗАРЕВИЋ
17/08/1970
Ниш

18.

17377/11

Горан МИТИЋ
15/02/1979
Ниш

19.

17380/11

Петар АДАМОВИЋ
02/08/1952
Ниш

20.

17382/11

Радисав ЗЛАТКОВИЋ
12/04/1952
Ниш

21.

17386/11

Јован РАНЂЕЛОВИЋ
25/02/1944
Ниш

22.

17421/11

Братислав МАРКОВИЋ 
26/05/1949
Нишка Бања

23.

17424/11

Десимир МАРКОВИЋ 
08/07/1965
Ниш

24.

17428/11

Ћаслав СПАСИЋ
21/02/1960
Ниш

25.

17431/11

Љубиша НИКОЛИЋ
05/12/1958
Село Јелашница

26.

17435/11

Драган ЂОРЂЕВИЋ
19/02/1957
Нишка Бања

27.

17438/11

Радиша ЋИРИЋ
10/02/1958
Нишка Бања

28.

17439/11

Синиша ПЕШИЋ
31/10/1961
Ниш

29.

17440/11

Бобан ЦВЕТКОВИЋ
28/08/1967
Нишка Бања

30.

17443/11

Горан ЈОВАНОВИЋ
15/01/1965
Суви До

 

 

SECOND SECTION

CASE OF VUČKOVIĆ AND OTHERS v. SERBIA 
(Application no. 17153/11 and the 29 others listed 
in the Annex to the attached judgment)

JUDGMENT

STRASBOURG 
28 August 2012

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vučković and Others v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,

Danutė Jočienė,

Dragoljub Popović,

Isabelle Berro-Lefèvre,

András Sajó,

Işıl Karakaş,

Guido Raimondi, judges,

and Françoise Elens-Passos, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 July 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

98. The case originated in thirty separate applications against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") on 14 February 2011. The applicants’ were all Serbian nationals, and their further personal details are set out in the Annex to this judgment.

99. The applicants were represented by Mr S. Aleksić, a lawyer practising in Niš. The Serbian Government ("the Government") were represented by their Agent, Mr S. Carić.

100. The applicants complained about discrimination and inconsistent domestic case-law as regards the payment of per diems granted to all reservists who had served in the Yugoslav Army between March and June 1999.

101. On 24 August 2011 the applications were communicated to the Government. It was also decided to rule on their admissibility and merits at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

102. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

A. The context and the proceedings brought by the applicants

103. The applicants were all reservists who had been drafted by the Yugoslav Army in connection with the North Atlantic Treaty Organisation’s intervention in Serbia. They remained in military service between March and June 1999, and were thus entitled to a certain per diem, as recognised in a number of decisions and orders of April 1999 signed by the then Chief of Staff of the Yugoslav Army. These decisions and orders were themselves based on the relevant bylaws adopted in accordance with the armed services legislation, specifically the Army Rules on the Reimbursement of Expenses (Pravilnik o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije) as amended in March 1999.

104. However, following the demobilisation the Government refused to honour their obligation to the reservists, including the applicants.

105. The reservists subsequently organised a series of public protests, some of which ended in open confrontation with the police. Ultimately, following protracted negotiations, on 11 January 2008 the Government reached an agreement with some of the reservists, in particular those residing in the municipalities of Kuršumlija, Lebane, Bojnik, Žitorađa, Doljevac, Prokuplje and Blace, whereby the latter were guaranteed payment in six monthly instalments. This payment was to be effected through their respective municipalities, aggregate sums having been specified per each municipality. The said municipalities were chosen because of their "underdeveloped" status, implying the reservists’ indigence. For their part, the reservists in question accepted to renounce all of their outstanding claims based on their military service in 1999 which were still pending before the civil courts, as well as any other claims in this connection. It was, lastly, stipulated that the criteria for the distribution of the "financial aid" in question shall be set out by a Commission consisting of local government representatives and the representatives of the reservists themselves.

106. The applicants, just like all other reservists without a registered residence in the listed municipalities, could not benefit from the agreement of 11 January 2008.

107. On 26 March 2009 the applicants therefore filed a civil claim against the respondent State, seeking payment of their per diems and alleging discrimination.

108. On 8 July 2010 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Niš ruled against the applicants. In so doing, it acknowledged the valid legal basis of their claim but noted that, as pointed out by the respondent, the applicable prescription period had been three years as of their demobilisation, in accordance with Article 376 § 1 of the Obligations Act. The applicants’ claim had thus been filed out of time.

109. On 16 November 2010 the Appeals Court (Apelacioni sud) in Niš upheld this judgment on appeal, and it thereby became final. In its reasoning the Appeals Court noted that both the three-year and the five-year prescription periods provided in Article 376 §§ 1 and 2 of the Obligations Act had already elapsed before the applicants filed their civil claim (see paragraph 40 below).

110. Having been served with the Appeals Court’s decision, on 21 January 2011 the applicants lodged a further appeal with the Constitutional Court (Ustavni sud). Therein they maintained, inter alia, that the impugned judgment of the Appeals Court in Niš was inconsistent with numerous judgments adopted by the other appellate courts in Serbia - i.e. the district courts (okružni sudovi) while they existed, as well as the high courts and the appeals courts (viši i apelacioni sudovi) thereafter - which on the same facts applied a longer, ten-year, prescription period and thus ruled in favour of the plaintiffs (see Article 371 of the Obligations Act at paragraph 39 below). The applicants also referred to the agreement concluded between the Government and some of the reservists of 11 January 2008, which agreement excluded all of the remaining reservists including themselves.

111. The proceedings before the Constitutional Court are still pending.

B. Other civil suits

112. Between 2002 and early March 2009 the first instance and appellate courts across Serbia ruled both in favour of the reservists in a situation such as the applicants’ and against them, relying on the three-year/five-year or the ten-year prescription periods respectively.

113. In the meantime, in 2003 and 2004, the Supreme Court adopted two legal opinions (pravna shvatanja), both of which implied that the applicable prescription period should be three/five years pursuant to Article 376 §§ 1 and 2 of the Obligations Act (see paragraphs 40, 43 and 44 below).

114. It was also alleged by the Government that the Supreme Court had adopted a further legal opinion on the matter in 2009, to the same effect but in more specific terms, but no such opinion has ever been published in its official Bulletin (Bilten sudske prakse).

115. Between 25 February 2010 and 15 September 2011 various appellate courts substantively ruled in compliance with the Supreme Court’s opinions of 2003 and 2004 (see, for example, the decisions of the High Court in Kraljevo, Gž. 1476/11 of 15 September 2011; the High Court in Valjevo, Gž. 252/10 of 25 February 2010, 806/10 of 27 May 2010, 1301/10 of 30 September 2010, 1364/10 of 4 November 2010 and 355/11 of 24 March 2011; the High Court in Kruševac, Gž. 38/11 of 27 January 2011, 282/11 of 7 April 2011 and 280/11 of 26 April 2011; as well as the Appeals Court in Niš, Gž. 2396/10 of 23 June 2010, 3379/2010 of 2 July 2010, 2373/2010 of 21 July 2010 and 4117/2010 of 30 November 2010).

116. Between 17 June 2009 and 23 November 2011 there were also a number of decisions where the appellate courts ruled against the reservists, albeit on a different ground. Specifically, their claims, unlike the claims of the applicants in the present case, were rejected as administrative in nature, and as such outside the competence of the civil courts (see the decision of the District Court in Belgrade Gž. 7773/09 of 17 June 2009, as well as the decisions of the High Court in Belgrade Gž. 11139/10, 11636/10 and 10897/10 of 17 November 2010, 23 November 2011 and 23 November 2011 respectively).

117. On 17 July 2010 the Court of First Instance in Leskovac adopted a default judgment in favour of a reservist (P.br. 1745/07). According to the information provided by the parties, there is no evidence that this judgment had ever become final.

C. Additional facts as regards the agreement of 11 January 2008

118. On 17 January 2008 the Government endorsed the agreement of 11 January 2008, and decided to pay to the municipalities in question the amounts specified therein.

119. On 28 August 2008 the Government set up a working group tasked with addressing the requests of all other reservists, i.e. those not resident in the said seven municipalities. However, having discussed the issue with various groups of reservists, this working group ultimately concluded that their demands were not acceptable, inter alia, because: (i) they had not harmonised or specified their requests; (ii) some of their representatives had had dubious standing to represent them; (iii) there had been a lack of State funds which could be used for this purpose; and (iv) in most cases, war per diems had already been paid to the reservists.

120. On 26 July 2011 the Commissioner for the Protection of Equality (Poverenica za zaštitu ravnopravnosti), an Ombudsman-type office established on the basis of the Prohibition of Discrimination Act (published in OG RS no. 22/09), considered the complaints brought by an organisation representing the interests of reservists in a situation such as the applicants’. In so doing, she concluded that they had been discriminated against on the basis of their registered residence, i.e. as non-residents of the seven privileged municipalities, and recommended to the Government to take all necessary measures in order to ensure that all reservists be afforded the payments recognised by their decision of 17 January 2008. The Government was also invited to provide the Commissioner with an appropriate "action plan" within a period of thirty days. In its reasoning, the Commissioner’s decision noted, inter alia, that the payments in question were per diems, notwithstanding that the Government had chosen to consider them as social benefits awarded to persons in need (socijalna pomoć), and that this was best exemplified by the fact that the reservists in question had had to renounce their legal claims concerning the per diems as well as the fact that the individual reservists resident in the seven municipalities at issue were never under an obligation to prove their indigence (imovinsko stanje i socijalnu ugroženost). This being so, there was clearly no objective and reasonable justification for the differential treatment of reservists merely on the basis of their residence.

121. On 7 December 2011 the Ministry for Labour and Social Affairs (Ministarstvo rada i socijalne politike) noted that the discussions should continue with the various groups of reservists and that, if possible, financial support should be offered to the most indigent among them.

D. The memorandum of 16 March 2009

122. On 16 March 2009 the Ministry of Economy and Regional Development (Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja) sent a memorandum to the Ministry of Justice (Ministarstvo pravde), stating, inter alia, that there were numerous employment-related civil suits, brought against current or former socially-owned companies, which could endanger the country’s economic stability. It thus urged the Ministry of Justice to review the possibility of advising the courts to suspend certain types of these suits until the end of 2009, as well as to desist from the enforcement of any final judgments already adopted in these proceedings. According to numerous media reports, having received it, the Ministry of Justice forwarded the memorandum to the Supreme Court (Vrhovni sud), which then faxed it to the presidents of the appellate courts for information.

123. On 23 March 2009 the Supreme Court informed the public that it had rejected the recommendation of the Ministry of Economy and Regional Development. In so doing, it noted, inter alia, that the Serbian judiciary was independent of the executive as well as the legislative branches of Government.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution of the Republic of Serbia (Ustav Republike Srbije; published in the Official Gazette of the Republic of Serbia - OG RS - no. 98/06)

124. The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 21 §§ 2 and 3

"Everyone shall have the right to equal legal protection, without discrimination.

All direct or indirect discrimination based on any grounds, particularly on the grounds of race, sex, national or social origin, birth, religion, political or other opinion, property status, culture, language, age, mental or physical disability shall be prohibited."

Article 32 § 1

"Everyone shall have the right to ... [a fair hearing before a] ... tribunal ... [in the determination] ... of his [or her] rights and obligations ..."

Article 36 § 1

"Equal protection of rights before the courts of law ... shall be guaranteed."

Article 170

"A constitutional appeal may be lodged against individual decisions or actions of State bodies or organisations exercising delegated public powers which violate or deny human or minority rights and freedoms guaranteed by the Constitution, if other legal remedies for their protection have already been exhausted or have not been prescribed."

B. The Constitutional Court’s case-law

125. On 9 June 2010 and 17 February 2011 the Constitutional Court rejected two separate constitutional appeals lodged by reservists who were in a situation such as the applicants’. The said court noted, inter alia, that the civil courts’ decisions rendered against them, respectively, had been "based on the applicable domestic legislation". The appellants, however, never specifically complained about the inconsistency of the relevant case-law or being discriminated against (Už. 460/08 and Už. 2293/10).

126. On 17 February 2011, in another case such as the applicants’, the Constitutional Court, inter alia, effectively ignored a complaint about the differential treatment of the two groups of reservists stemming from the agreement of 11 January 2008. In particular, it offered no substantive assessment of the issue raised by the appellants, noting further that they had not offered adequate proof as regards the existence of inconsistent case-law on the matter (Už. 2901/10).

127. On 7 April 2011, in yet another case such as the applicants’, the Constitutional Court ruled against the appellants as regards their complaint about the outcome of their case before the lower courts. There was no reference in the decision itself to the agreement of 11 January 2008 and it remains unclear as to whether this issue was ever raised by the appellants (Už. 4421/10).

128. On 8 March 2012, in a case such as the applicants’ but where the civil courts had rejected the reservists claims as being outside of their competence ratione materiae (see, for example, paragraph 19 above), the Constitutional Court ruled in favour of the appellants who had alleged inconsistent case-law (between the judgments adopted in their cases and several other judgments adopted by the courts in 2002) and ordered that the impugned civil proceedings be re-opened. As regards the appellants’ discrimination complaint, the Constitutional Court reasoned that the said inconsistency did not amount to discrimination since the impugned court decisions had not been rendered on the basis of the appellants’ personal status (ličnog svojstva). There was also no reference in the court’s reasoning to the agreement of 11 January 2008 (Už. 2289/09).

129. In decision Už. 61/09, adopted on 3 March 2011, and decisions Už. 553/09, 703/09 and 792/09, all adopted on 17 March 2011, as well as in decisions Už. 2133/09, 1928/09, 1888/09, 1695/09, 1578/09, 1575/09, 1524/09, 1318/09 and 1896/09, rendered between 7 October 2010 and 23 February 2012, the Constitutional Court noted the existence of inconsistent domestic case-law in the civil context and then went on to find that this had been in breach of the principle of judicial certainty as an integral part of the appellants’ right to a fair trial. The appellants’ complaints to the effect that the same situation had also resulted in discrimination against them, was rejected by the Constitutional Court as manifestly ill-founded, since the impugned court decisions had not been rendered on the basis of the appellants’ personal status. No re-opening of the proceedings was ordered. The above-cited decisions concerned matters which were factually unrelated to the applicants’ situation in the present case.

C. The Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku; published in OG RS nos. 125/04 and 111/09)

130. Article 2 § 1 provides, inter alia, that all parties shall be entitled to the equal protection of their rights.

131. Article 476 sets out the circumstances in which a default judgment (presuda zbog izostanka) may be adopted, based on, inter alia, the respondent’s failure to appear before the court despite being duly served with the summons.

132. Article 422.10 provides that a case may be reopened if the European Court of Human Rights has in the meantime rendered a judgment in respect of Serbia concerning the same or a similar legal issue.

D. The Courts Organisation Act (Zakon o uređenju sudova; published in OG RS nos. 63/01, 42/02, 27/03, 29/04, 101/05 and 46/06)

133. Article 40 §§ 2 and 3 provides, inter alia, that a meeting of a division (sednica odeljenja) of the Supreme Court shall be held if there is an issue as regards the consistency of its case-law. Any opinions (pravna shvatanja) adopted thereupon shall be binding for the panels (veća) of the division in question.

E. The Army Rules on the Reimbursement of Expenses (Pravilnik o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije, published in the Official Military Gazette nos. 38/93, 23/93, 3/97, 11/97, 12/98, 6/99 and 7/99)

134. These Rules set out the relevant details concerning the reimbursement of expenses incurred in connection with military service.

F. The Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 and the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia no. 31/93)

135. Article 360 § 3 provides that courts may not, in the course of proceedings before them, take into account negative prescription periods unless an objection to this effect has been made by the debtor.

136. Article 371 states that the general negative prescription period for civil claims shall be ten years, unless provided otherwise.

137. Article 376 §§ 1 and 2 provides, inter alia, that the negative prescription period for seeking civil compensation shall be three years as of when the claimant learned of the damage in question, but that, in any event, the absolute deadline shall be five years as of when the damage occurred.

138. Articles 387 and 388 provide, inter alia, that the running of a negative prescription period shall be interrupted by the debtor’s acceptance of the claim at issue, directly or indirectly, as well as by the claimant’s lodging of a civil action in this respect.

139. Article 392 §§ 1-3 provides, inter alia, that the effect of such an interruption shall be that the applicable period shall start running anew as of the debtor’s acceptance of the claim in question and the conclusion of the civil suit, respectively.

G. The legal opinions adopted by the Supreme Court

140. On 26 May 2003 the Supreme Court held, inter alia, that, quite apart from the competence of the administrative authorities in respect of the reservists’ claims concerning their per diems, civil courts shall have jurisdiction to rule on the merits in all related cases where they seek damages (see paragraph 40 above) based on the State’s alleged malfeasance (pravno shvatanje Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije utvrđeno na sednici od 26. maja 2003. godine, published in the Supreme Court’s Bulletin no. 1/04).

141. On 6 April 2004 the Supreme Court essentially reaffirmed the opinion of 26 May 2003, extending its application to certain other "military entitlements". It also noted that there have been some inconsistencies before the courts in the meantime (pravno shvatanje Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije utvrđeno na sednici od 6. aprila 2004. godine, published in the Supreme Court’s Bulletin no. 1/04).

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

142. The Court considers that, in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court, the applications should be joined, given their similar factual and legal background.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

143. Under Article 6 § 1 of the Convention, the applicants complained about the inconsistent case-law of the Serbian courts, in particular the rejection of their own claims by the Appeals Court in Niš and the acceptance by other civil courts of identical claims filed by their fellow reservists based on a different interpretation of the applicable prescription periods.

144. Article 6 § 1, in so far as relevant, reads as follows:

"In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ..."

A. The parties’ submissions

145. The Government stated that the Constitutional Court had to date ruled in twenty-three cases such as the applicants’. In twenty-one of those cases, in the relevant part, it had rejected the complaints on their merits, and in the remaining two it had dismissed the complaints on procedural grounds. The Government maintained, however, that none of the appellants in those cases had properly argued and/or documented their complaints of inconsistent case-law (see, for example, paragraphs 28-30 above).

146. The Government further provided the Court with a copy of the Constitutional Court’s decision of 8 March 2012 (see paragraph 31 above), which, they argued, exemplified the effectiveness of the constitutional appeal, albeit in a slightly different context.

147. Since the applicants’ appeal was still pending before the Constitutional Court, the Government maintained that their complaints were premature within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention.

148. In the alternative, the Government contended that the facts of the present case clearly disclosed no violation of Article 6 § 1 of the Convention. In particular: (i) the Supreme Court had adopted two legal opinions, in 2003 and 2004 respectively, indicating that the applicable prescription periods should be three/five years; (ii) in 2009 it had adopted a specific opinion to this effect, removing any residual uncertainty; (iii) as of that time the domestic case-law on the issue has been consistent, i.e. the first and second instance courts universally applying the three/five-year prescription periods, except for the odd default judgment rendered at fist instance where the competent civil court could not take prescription into account because of the respondent’s failure to raise this objection before it. The Government concluded that it should therefore have been obvious to the applicants from the outset that their claims would be rejected as time-barred.

149. Finally, the Government stated that the recommendation contained in the memorandum issued by the Ministry of Economy on 16 March 2009 was never implemented (see paragraphs 25 and 26 above). It was therefore of no relevance to the present case.

150. The applicants’ observations, following the communication of their case to the Government, were submitted after the expiration of the time-limit set by the Court. The President of the Chamber, therefore decided, pursuant to Rule 38 § 1 of the Rules of Court, that they should not be included in the case file for the Court’s consideration (see also paragraph 20 of the Practice Direction on Written Pleadings). All factual updates, however, were admitted to the file and transmitted to the Government for information.

B. The Court’s assessment

151. In its recent Grand Chamber judgment in Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, 20 October 2011), the Court reiterated the main principles applicable in cases concerning the issue of conflicting court decisions (§§ 49-58). These can be summarised as follows:

(i) It is not the Court’s function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999-I). Likewise, it is not its function, save in the event of evident arbitrariness, to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings, as the independence of those courts must be respected (see Ādamsons v. Latvia, no. 3669/03, § 118, 24 June 2008);

(ii) The possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction. Such divergences may also arise within the same court. That, in itself, cannot be considered contrary to the Convention (see Santos Pinto v. Portugal, no. 39005/04, § 41, 20 May 2008, and Tudor Tudor, cited above, § 29);

(iii) The criteria that guide the Court’s assessment of the conditions in which conflicting decisions of different domestic courts ruling at last instance are in breach of the fair trial requirement enshrined in Article 6 § 1 of the Convention consist in establishing whether "profound and long-standing differences" exist in the case-law of the domestic courts, whether the domestic law provides for machinery for overcoming these inconsistencies, whether that machinery has been applied and, if appropriate, to what effect (see Iordan Iordanov and Others, cited above, §§ 49-50; see also Beian (no. 1), cited above, §§ 34-40; Ştefan and Ştef v. Romania, nos. 24428/03 and 26977/03, §§ 33-36, 27 January 2009; Schwarzkopf and Taussik, cited above, 2 December 2008; Tudor Tudor, cited above, § 31; and Ştefănică and Others, cited above, § 36);

(iv) The Court’s assessment has also always been based on the principle of legal certainty which is implicit in all the Articles of the Convention and constitutes one of the fundamental aspects of the rule of law (see, amongst other authorities, Beian (no. 1), cited above, § 39; Iordan Iordanov and Others, cited above, § 47; and Ştefănică and Others, cited above, § 31);

(v) The principle of legal certainty guarantees, inter alia, a certain stability in legal situations and contributes to public confidence in the courts. The persistence of conflicting court decisions, on the other hand, can create a state of legal uncertainty likely to reduce public confidence in the judicial system, whereas such confidence is clearly one of the essential components of a State based on the rule of law (see Paduraru v. Romania, § 98, no. 63252/00, ECHR 2005-XII (extracts); Vinčić and Others v. Serbia, nos. 44698/06 and others, § 56, 1 December 2009; and Ştefănică and Others, cited above, § 38);

(vi) However, the requirements of legal certainty and the protection of the legitimate confidence of the public do not confer an acquired right to consistency of case-law (see Unédic v. France, no. 20153/04, § 74, 18 December 2008). Case-law development is not, in itself, contrary to the proper administration of justice since a failure to maintain a dynamic and evolutive approach would risk hindering reform or improvement (see Atanasovski v. "the Former Yugoslav Republic of Macedonia", no. 36815/03, § 38, 14 January 2010).

152. Turning to the present case, the Court firstly notes that the applicants complained about the rejection of their own claims by the Appeals Court in Niš and the acceptance by other civil courts of identical claims filed by their fellow reservists based on a different interpretation of the applicable prescription periods.

153. Secondly, there had clearly been conflicting case-law between 2002 and early March 2009 on this issue, and perhaps beyond that, but as of February 2010 it would appear to have been effectively harmonised at second instance in accordance with the Supreme Court’s opinions of 2003 and 2004, i.e. by consistent application of the three/five-year prescription periods rather than the general ten-year deadline (see paragraphs 15-18, 39 and 40 above). It is in this context of little relevance as to whether an additional opinion was adopted by the Supreme Court in 2009 (see paragraph 17 above).

154. Thirdly, the applicants filed their claim on 26 March 2009, whilst the Court of First Instance ruled against them on 8 July 2010, applying the three-year prescription period (see paragraphs 10 and 11 above). It follows therefore that the relevant appellate case-law had been harmonised less than a year after the introduction of the applicants’ claim and, in any event, more than four months before the adoption of the first instance judgment in their case.

155. Fourthly, it is noted that on 17 July 2010 the Court of First Instance in Leskovac adopted a default judgment in favour of a reservist, i.e. a judgment based on the respondent’s failure to appear in court despite being duly summoned (see paragraph 34 above). However, according to the information provided by the parties, there is no evidence that this judgment had ever become final (see paragraph 20 above). It is further noted that, as pointed out by the Government, Article 360 § 3 of the Obligations Act provides that civil courts may not, in the course of proceedings before them, take prescription into account unless a specific objection to this effect has been made by the debtor (see paragraph 38 above). There is no indication that in the case at issue the debtor/respondent had actually done so. The Court lastly notes that it is the said judgment of the Court of First Instance in Leskovac that could be considered as an exception to the case-law which had already been harmonised by February 2010, rather than the other way round (see, mutatis mutandis, Tomić and Others v. Montenegro, nos. 18650/09 and others, § 57, 17 April 2012, not yet final).

156. Fifthly, however regrettable its content may be, the memorandum of 16 March 2009, prepared by the Ministry of Economy, was irrelevant to the applicants’ complaints since it referred to a different type of case and was, in any event, never implemented (see paragraphs 25 and 26 above).

157. In such circumstances, it cannot be said, at least in so far as the applicants are concerned, that there had been "profound and long-standing differences" in the relevant case-law, nor that this had resulted in judicial uncertainty, during the period in question. The Court therefore considers that the applicants’ complaints in this respect are manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

158. The Court further finds that in the light of this conclusion it is not necessary to rule on the Government’s objection as to whether the same complaints should be rejected as premature.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

159. The applicants further complained about discrimination against them stemming from the agreement of 11 January 2008 (see paragraphs 8 and 21 above). In so doing, they relied on Article 14 of the Convention.

160. The Court communicated these complaints to the Government under Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1.

161. The said two provisions read as follows:

Article 14 of the Convention

"The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status."

Article 1 of Protocol No. 1

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties."

A. Admissibility

162. The Government maintained that the applicants’ complaints should be rejected as premature since their appeal was still pending before the Constitutional Court.

163. In this respect they referred to the Constitutional Court’s decision Už. 2901/10 of 17 February 2011, noting that it did not compare the appellants’ situation to that of the reservists who had benefited from the agreement of 11 January 2008 since there had been no evidence that the appellants had ever sought to conclude an agreement of this sort with the Government (see paragraph 29 above). However, in numerous other cases the Constitutional Court had repeatedly ruled in favour of the appellants (see paragraphs 31 and 32 above).

164. In their submissions prior to the communication of the present case to the Government, the applicants maintained that, despite making use of it, the constitutional appeal could not, in the specific circumstances of their case, be considered as an effective domestic remedy.

165. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his or her Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of remedying directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

166. In terms of the burden of proof, it is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one, available in theory and in practice at the relevant time (see, inter alia, Vernillo v. France, judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, § 27, and Dalia v. France, judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, pp. 87-88, § 38). Once this burden has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from this requirement (see Dankevich v. Ukraine, no. 40679/98, § 107, 29 April 2003).

167. As regards legal systems which provide constitutional protection for fundamental human rights and freedoms, the Court notes that, in principle, it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Vinčić and Others v. Serbia, cited above, § 51).

168. Turning to the present case, the Court notes that the applicants’ complaints before it concern discrimination stemming from the agreement of 11 January 2008, which are to be distinguished from possible separate complaints to the effect that the impugned inconsistent case-law had resulted in discrimination against the reservists before the civil courts themselves (see, for example, paragraphs 31 and 32 above).

169. Further, according to the information which has been made available to the Court, the complaints such as the applicant’s were specifically made by the appellants in case Už. 2901/10, but on 17 February 2011 the Constitutional Court effectively ignored them, offering no substantive assessment of the issue whatsoever (see paragraph 29 above). Indeed, the Government in their observations admit as much, but maintain that there was no evidence that the appellants in those cases had ever sought to conclude an agreement such as the one of 11 January 2008. However, this assertion, even assuming its relevance to the applicants in the present case, is not born out by the facts since there had been extensive negotiations between the Government and the reservists in general, albeit to no avail, on extending the principles accepted on 11 January 2008 to everyone else, and the applicants personally had clearly shown their adherence to this position by bringing their own civil case on 26 March 2009 (see paragraphs 8, 23 and 10 above, in that order).

170. Finally, the remaining Constitutional Court jurisprudence referred to by the Government is irrelevant since it concerned the inconsistent case-law and/or any discrimination resulting from this inconsistency only, or matters which were entirely unrelated to the applicants’ situation in the present case. In any event, even in those cases no discrimination had been established by the Constitutional Court (see paragraphs 31 and 32 above).

171. In such circumstances, it is clear that notwithstanding the fact that "a constitutional appeal should, in principle, be considered as an effective domestic remedy within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention in respect of all applications introduced [against Serbia] as of 7 August 2008" (see Vinčić and Others v. Serbia, cited above, § 51), this particular avenue of redress cannot be deemed effective as regards cases involving complaints such as the ones put forth by the applicants.

172. The Court, therefore, rejects the Government’s objection in this respect. It finds, moreover, that the applicants’ complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. No other grounds for declaring them inadmissible have been established. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

173. The Government maintained that the applicants had not been discriminated against.

174. Firstly, the agreement of 11 January 2008 concerned a sort of social benefit rather than the payment of per diems. Secondly, Government’s resources were finite, which was why it was decided to support those reservists in the greatest need of assistance, i.e. those residing in the most underdeveloped municipalities in Serbia. Thirdly, these reservists had had to renounce any and all of their legal claims concerning their military service whilst the applicants, as well as all other persons in their situation, had retained the possibility to turn to the civil courts for redress.

175. In view of the above, accepting that the applicants had indeed been treated differently compared to their colleagues with a registered residence in one of the seven municipalities, the Government argued that there was a reasonable and objective justification for this course of action.

176. As already noted above, the applicants’ observations following the communication of their case to the Government were submitted after the expiration of the time-limit set by the Court. The President of the Chamber therefore decided, pursuant to Rule 38 § 1 of the Rules of Court, that they should not be included in the case file for the Court’s consideration (see also paragraph 20 of the Practice Direction on Written Pleadings). All factual updates, however, were admitted to the file and transmitted to the Government for information.

2. The relevant principles

177. The Court recalls that Article 14 complements the other substantive provisions of the Convention and the Protocols, but has no independent existence since it applies solely in relation to the "enjoyment of the rights and freedoms" safeguarded by those provisions. The application of Article 14 does not necessarily presuppose the violation of one of the substantive Convention rights. It is sufficient - and also necessary - for the facts of the case to fall "within the ambit" of one or more of the Convention Articles (see Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 58, ECHR 2008-). The prohibition of discrimination in Article 14 thus extends beyond the enjoyment of the rights and freedoms which the Convention and Protocols require each State to guarantee. It applies also to those additional rights, falling within the general scope of any Convention article, for which the Contracting State has voluntarily decided to provide. This principle is well entrenched in the Court’s case-law. It was expressed for the first time in the Case "relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium" v. Belgium (Merits) (judgment of 23 July 1968, Series A no. 6, § 9).

178. The Court has also established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or "status", are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v. Denmark, 7 December 1976, § 56, Series A no. 23). Moreover, in order for an issue to arise under Article 14 there must be a difference in the treatment of persons in analogous, or relevantly similar, situations (D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 175, ECHR 2007; Burden v. the United Kingdom [GC], cited above, § 60). Such a difference of treatment is discriminatory if it has no objective and reasonable justification, in other words, if it does not pursue a legitimate aim or if there is no reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised. The Contracting State enjoys a margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a different treatment (Burden v. the United Kingdom [GC], cited above, § 60).

3. The Court’s assessment

(a) Applicability of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1

179. The Court notes that the applicants’ per diems had been formally recognised as the respondent State’s outstanding pecuniary obligation as of 1999 (see paragraph 6 above). The Court also notes that the payments referred to in the agreement of 11 January 2008, i.e. the applicants’ exclusion therefrom, were themselves connected to the said entitlements (see paragraphs 8 and 21 above). It follows, therefore, that the applicants’ complaints concern rights which are of a "sufficiently pecuniary" nature to fall within the ambit of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandis, Willis v. United Kingdom, no. 36042/97, § 36, ECHR 2002-IV).

180. The Court considers further that, since the applicants were allegedly discriminated against on a ground of distinction covered by Article 14 of the Convention, namely their registered residence (see, mutatis mutandis, Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 66, ECHR 2010, respectively), that provision must also be applicable to their complaints.

(b) Compliance with Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1

181. The Court notes that the payments referred to in the agreement of 11 January 2008 and endorsed by the Government on 17 January 2008, were clearly per diems, not social benefits awarded to persons in need. In this respect it fully endorses the reasoning offered by the Serbian Commissioner for the Protection of Equality described at paragraph 23 above.

182. Further, the said agreement provided that the reservists residing in the municipalities of Kuršumlija, Lebane, Bojnik, Žitorađa, Doljevac, Prokuplje and Blace would be guaranteed gradual payment of a part of their entitlements. These municipalities were apparently chosen because of their "underdeveloped status", which implied the reservists’ indigence. The reservists themselves, however, were never under an obligation to provide any proof in this regard, whilst the applicants in the present case, just like all other reservists without a registered residence in these municipalities, could not benefit from the agreement, i.e. the Government’s subsequent decision endorsing it, irrespective of their means. Hence, even though the Government’s submission regarding their limited resources is not to be taken lightly, in the context of a possible "legitimate aim", their response to the entire situation was nothing short of arbitrary (see paragraph 23 above).

183. Finally, the Government’s suggestion that, unlike the reservists with a residence in one of the said seven municipalities, the applicants had an opportunity to turn to the civil courts for redress is a circular one since this is exactly what the applicants attempted to do, but to no avail.

184. In view of the foregoing and notwithstanding the State’s margin of appreciation, the Court cannot but conclude that there was no "objective and reasonable justification" for the differential treatment of the applicants merely on the basis of their residence. There has accordingly been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12

185. The applicants’ discrimination complaints were also communicated by the Court to the Government under Article 1 of Protocol No. 12.

186. However, having regard to its finding under Article 14 above, the Court declares these complaints admissible but considers that they need not be examined separately on their merits (see, mutatis mutandis, Savez crkava "Riječ života" and Others v. Croatia, no. 7798/08, §§ 114 and 115, 9 December 2010).

V. ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

187. Article 41 of the Convention provides:

"If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

188. Each applicant claimed EUR 3,000 for the pecuniary and non-pecuniary damage suffered, as well as EUR 250 for the costs and expenses incurred in connection with the proceedings before the Court. The applicants also noted that the civil proceedings at issue could be re-opened (see paragraph 35 above).

189. The Government maintained that these claims were belated.

190. The Court notes that the applicants’ just satisfaction claims were set out on the application form but were only resubmitted (posted) on 5 March 2012, four days after the expiry of their time-limit for so doing, which time-limit had itself been imposed upon the Court’s transmission of the Government’s initial observations. The applicants have therefore failed to comply with Rule 60 §§ 2 and 3 of the Rules of Court, as well as paragraph 5 of the Practice Direction on Just Satisfaction Claims, which, in so far as relevant, provides that the Court "will also reject claims set out on the application form but not resubmitted at the appropriate stage of the proceedings and claims lodged out of time". The applicants’ just satisfaction claims must therefore be dismissed.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

191. Article 46 of the Convention provides:

"1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution."

192. Given these provisions, it follows, inter alia, that a judgment in which the Court finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned any sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress, in so far as possible, the effects thereof (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII).

193. In view of the above, as well as more than 3,000 applications currently pending before the Court raising the same discrimination issue (directly or indirectly), the respondent Government must, within six months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, take all appropriate measures to secure non-discriminatory payment of the war per diems in question to all those entitled. It is understood that certain reasonable and speedy factual and/or administrative verification procedures may be necessary in this regard.

194. As regards many similar applications already pending before it, the Court decides to adjourn them during the said interval. This decision is without prejudice to the Court’s power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list in accordance with the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Decides unanimously to join the applications;

2. Declares by a majority the complaints under Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, as well as the complaints under Article 1 of Protocol No. 12, admissible;

3. Declares unanimously the remaining complaints inadmissible;

4. Holds by 6 votes to 1 that there has been a violation of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1;

5. Holds unanimously that there is no need to examine separately the complaints under Article 1 of Protocol No. 12;

6. Holds by 6 votes to 1 that the respondent Government must, within six months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, take all appropriate measures to secure non-discriminatory payment of the war per diems in question to all those entitled, it being understood that certain reasonable and speedy factual and/or administrative verification procedures may be necessary in this regard;

7. Decides by a majority to adjourn, for six months from the date on which the present judgment becomes final, all similar applications already pending before the Court, without prejudice to the Court’s power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list of cases in accordance with the Convention;

8. Dismisses unanimously the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 28 August 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Françoise Elens-Passos
Deputy Registrar

 

Françoise Tulkens
President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Sajó is annexed to this judgment.

F.T.

F.E.P.

PARTLY CONCURRING AND PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE SAJÒ

I am in full agreement with my colleagues regarding their conclusion that the complaints with regard to the alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention must be rejected. However, to my regret I have to dissent regarding the finding of a violation of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1. I voted against the admissibility of the complaint submitted in that regard, partly in view of the facts established in the context of the admissibility of the Article 6 § 1 complaint.

The applicant’s appeal is pending before the Constitutional Court. In respect of Serbia a constitutional appeal is considered a generally effective remedy to be exhausted (Vinčić and Others v. Serbia, nos. 44698/06 and others, December 2009). In that case the Court stated that "a constitutional appeal should, in principle, be considered an effective domestic remedy ... in respect of all applications" (paragraph 51). The present judgment argues that it is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one at the relevant time. This position disregards the fact that Vinčić reversed that burden. Moreover, one cannot prove a negative. As the Government have demonstrated, the Constitutional Court dealt with decisions concerning other reservists, considering inconsistencies in the case law. In a case decided on 17 February 2011 where the applicants also referred to discrimination (paragraph 29) the Constitutional Court accepted that the complaint could be related to the right to equal protection, but it stated that the issue was the statute of limitations. These considerations apply to the applicants’ claims both under Article 6 and under Article 14 in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1.

It seems that the Court is of the opinion that the 2008 Agreement on the payment to some groups of reservists created a right that is not subject to the statute of limitations. Of course, the legal nature of the Agreement and its applicability to the applicants are matters intimately related to the interpretation of domestic law. It is not for an international court to offer its interpretation of this law in the absence of domestic interpretation, especially where the Constitutional Court is considering the matter.

Even assuming that the application is admissible, I am not convinced that Article 14 is applicable as there is no possession right in the present case that would trigger the applicability of Article 14. The Court notes, in paragraph 82 of the judgment, that "the applicants’ per diems had been formally recognised as the respondent State’s outstanding pecuniary obligation as of 1999 (see paragraph 6 above)", and states that the applicants’ complaints concern rights which are of a "sufficiently pecuniary" nature to fall within the ambit of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandis, Willis v. the United Kingdom, no. 36042/97, § 36, ECHR 2002-IV). In Willis, however, the amount and the conditions of applicability of a statutorily defined benefit were not contested, only that the applicant was not entitled to it on discriminatory grounds. The present case is different. A "claim" can constitute a "possession" within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 if it is sufficiently established to be enforceable (Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, § 59, Series A no. 301-B). No court ever established an enforceable claim in respect of the applicants, whose entitlement remains unrecognised; nor do they have a recognised specific claim that is not enforceable only because of the statute of limitations. No court ever recognised a specific claim. The court of first instance recognised the claim only in the sense that it had the legal nature of a damage compensation claim, but it could not rule on the merits (that is, whether the applicants were or were not entitled to a given amount of compensation) because it was barred from doing so by its correct finding that the statute of limitations applied. Therefore the applicants’ claim for damages remains speculative.

One could, of course, argue that the applicants had a legitimate expectation under the Agreement. In that context, at least arguably, the statute of limitations would not apply. In that case, however, the Court should have waited for the final judgment of the Constitutional Court, also in view of the fact that in so far as the Agreement was applicable to the applicants (a disputed matter) it was certainly to be implemented gradually. There is a working group tasked with addressing the requests of all reservists, though it is not clear that the group is charged to act ex gratia or in recognition of specific claims. Given the prima facie more favourable handling of the claims of some other reservists, I fully respect and understand the position of my colleagues, but I find that in the circumstances of the case, even in view of the troubling delays, considerations of subsidiarity should have prevailed.

Annex

No.

Application
nos.

Applicant’s name
Date of birth
Place of residence

1.

17153/11

Boban VUČKOVIĆ
27/09/1971
Niš

2.

17157/11

Ljubiša VELIČKOVIĆ
24/08/1954
Selo Prva Kutina

3.

17160/11

Igor VELIČKOVIĆ
10/06/1979
Niš

4.

17163/11

Saša GROZDANOVIĆ
29/04/1975
Niška Banja

5.

17168/11

Dragan GROZDANOVIĆ
05/12/1967
Niška Banja

6.

17173/11

Ljubiša MILOŠEVIĆ
03/10/1959
Niš

7.

17178/11

Miodrag NIKOLIĆ
29/02/1956
Niška Banja

8.

17181/11

Siniša MILOŠEVIĆ
03/10/1958
Niš

9.

17182/11

Grujica MARKOVIĆ
25/06/1965
Niš

10.

17186/11

Radomir TODOROVIĆ
15/07/1958
Niška Banja

11.

17343/11

Dejan ZDRAVKOVIĆ
19/11/1971
Sićevo

12.

17344/11

Marjan MITIĆ
10/02/1969
Niš

13.

17362/11

Branislav MILIĆ
15/08/1944
Niš

14.

17364/11

Miroslav STOJKOVIĆ
01/09/1947
Doljevac

15.

17367/11

Dejan SEKULIĆ
09/08/1970
Niška Banja

16.

17370/11

Slavoljub LUČKOVIĆ
24/06/1955
Niš

17.

17372/11

Goran LAZAREVIĆ
17/08/1970
Niš

18.

17377/11

Goran MITIĆ
15/02/1979
Niš

19.

17380/11

Petar ADAMOVIĆ
02/08/1952
Niš

20.

17382/11

Radisav ZLATKOVIĆ
12/04/1952
Niš

21.

17386/11

Jovan RANĐELOVIĆ
25/02/1944
Niš

22.

17421/11

Bratislav MARKOVIĆ
26/05/1949
Niška Banja

23.

17424/11

Desimir MARKOVIĆ
08/07/1965
Niš

24.

17428/11

Časlav SPASIĆ
21/02/1960
Niš

25.

17431/11

Ljubiša NIKOLIĆ
05/12/1958
Selo Jelašnica

26.

17435/11

Dragan ĐORĐEVIĆ
19/02/1957
Niška Banja

27.

17438/11

Radiša ĆIRIĆ
10/02/1958
Niška Banja

28.

17439/11

Siniša PEŠIĆ
31/10/1961
Niš

29.

17440/11

Boban CVETKOVIĆ
28/08/1967
Niška Banja

30.

17443/11

Goran JOVANOVIĆ
15/01/1965
Suvi Do

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 14+P1-1 | DIC | Guberina protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 1942/2018 od 27.04.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1776/17 od 13.07.2017. godine.

Predmet se odnosi na, kako je tužilac naveo, diskriminatorno postupanje Privrednog suda u Pačevu i privrednog apelacionog suda, koji su u procesu koji se odnosi na proceduru javne nabavke stali na stranu Opštine Kovin koja je sporni postupak sprovela.
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude