EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
ČETVRTI ODJEL
BOBIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 26529/10)
PRESUDA
Strasbourg
3. maja 2012.
Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.
U predmetu Bobić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući u vijeću u sastavu:
Lech Garlicki, predsjednik,
David Thór Björgvinsson,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydijeva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. aprila 2012. godine, donijelo je sljedeću presudu:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je aplikacijom (br. 26529/10) protiv Bosne i Hercegovine, koju je 20. aprila 2010., Sudu podnijela gđa Amira Bobić (aplikantica), državljanka Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija).
2. Aplikanticu je zastupala advokatska kancelarija Muhić i drugi iz Tuzle. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je gđa Monika Mijić.
3. Aplikantica se žalila na neprovođenje odluke koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) donio 27. juna 2007. u njenu korist.
4. Dana 16. decembra 2010. aplikacija je dostavljena Vladi. Odlučeno je da se dopustivost i meritum razmatraju istovremeno (član 29. stav 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI SLUČAJA
5. Aplikanitica je rođena 1957. godine i živi u Bijeljini.
6. Od 1979. do 1992. godine aplikantica je radila kao računovođa u preduzeću koje je bilo u društvenom vlasništvu i pružalo usluge ishrane (preduzeće), u Bijeljini, na teritoriji današnje Republike Srpske. Tokom rata od 1992. do 1995. godine, preduzeće je otpustilo sve radnike bošnjačke i hrvatske nacionalnosti uključujući i aplikanticu. Relevantna odluka glasi:
„Uzimajući u obzir posebnu prirodu usluga koje pruža ovo preduzeće, svi zaposlenici bošnjačkog i hrvatskog porijekla ne treba više da dolaze na posao od 22. jula 1992.“
7. Nakon neuspjelog parničnog postupka, koji je aplikantica pokrenula protiv preduzeća, ona je 4. maja 2000. uložila apelaciju Domu za ljudska prava (domaće tijelo za zaštitu ljudskih prava formirano u skladu s Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir iz 1995. godine).
8. Preduzeće je privatizirano 2002. godine.
9. Dana 27. juna 2007. Ustavni sud (koji je preuzeo predmete Doma za ljudska prava) naložio je Republici Srpskoj (jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini) da: prvo, osigura vraćanje aplikantice na posao u roku od tri mjeseca od dana donošenja predmetne odluke; drugo, da joj se isplate zaostale plaće za period od 13. decembra 1996. (kada je aplikantica pokrenula parnični postupak protiv preduzeća) do 27. juna 2007., zajedno sa zateznom kamatom po zakonskoj stopi i svim doprinosima koji proizlaze iz radnog odnosa, kao i da joj se nastavi isplaćivanje plaća i doprinosa do njenog povratka na posao; i treće, da se aplikantici isplaćuje po 20 konvertibilnih maraka (KM) za svaki radni dan počev od dana donošenja odluke do njenog povratka na posao. Republika Srpska trebalo je da isplati zatezne kamate na navedene iznose po godišnjoj stopi od 10% po isteku roka od tri mjeseca do izmirenja obaveza.
10. Dana 23. augusta 2007. Vlada Republike Srpske dostavila je bivšem poslodavcu na izvršenje odluku od 17. juna 2007. Dana 25. septembra 2007. bivši poslodavac obavijestio je Vladu Republike Srpske da se odluka ne može provesti jer aplikanticino radno mjesto više ne postoji. Poslodavac je nadalje tvrdio da nije dužan izvršiti odluku pošto nije bio strana u postupku pred Ustavnim sudom. Dana 23. oktobra 2007. Republika Srpska obavijestila je bivšeg poslodavca da je dužan, u skladu s pravilom 56. Poslovnika Ustavnog suda (vidjeti tačku 15. u tekstu), da izvrši odluku od 27. juna 2007.
11. Dana 15. juna 2010. Republika Srpska je aplikantici isplatila iznos od 16.807,47 KM u skladu s trećom tačkom naloženom u odluci Ustavnog suda, za period do 10. juna 2010. (glavnica od 13.380 KM i zatezne kamate u iznosu od 3.427,47 KM). Izgleda da je Republika Srpska nastavila da isplaćuje po 20 KM za svaki radni dan.
12. Dana 8. decembra 2010. Ustavni sud utvrdio je da je njegova naredba pod tačkom 3. odluke od 27. juna 2007. izvršena. Isto tako je utvrdio da naredba pod tačkom 1. nije izvršena, ali da je neizvršenje te tačke opravdano. U tom smislu, Sud se pozvao na obrazloženje koje je preduzeće dostavilo Vladi Republike Srpske (vidjeti tačku 10. u tekstu). I na kraju, Ustavni sud nije uopće spominjao naredbu pod tačkom 2.
13. Na svojoj sjednici od 9. marta 2011. Vlada Republike Srpske zaključila je da je preduzeće, a ne Republika Srpska, odgovorno za izvršenje odluke Ustavnog suda od 27. juna 2007.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
14. U skladu s članom 239. Krivičnog zakona iz 2003. godine (koji je objavljen u ''Službenom glasniku BiH'', br. 3/03, 37/03, 32/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), neprovođenje odluke Ustavnog suda predstavlja krivično djelo:
“Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”
15. Pravilo 56. Pravila procedure za rješavanje predmeta bivšeg Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine (objavljena u ''Službenom glasniku BiH'', br. 38/07) kao i pravilo 74. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda (objavljen u ''Službenom glasniku BiH'', br. 60/05, 64/08 i 51/09) navode da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Nadalje, pravilo 74. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda navodi da su svi organi vlasti dužni da, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom, provode odluke Ustavnog suda.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU
16. Aplikantica se žalila na neprovođenje konačne i izvršne odluke koju je Ustavni sud donio u njenu korist. Ona se pozvala na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza …, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.”
Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:
„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“
A. Dopustivost
17. Vlada je tvrdila da aplikacija nije kompatibilna ratione personae jer se država (a Republika Srpska je jedan od entiteta) ne može smatrati odgovornom za djelovanje i nedjelovanje privatnih pravnih lica.
18. Aplikantica se nije s tim saglasila.
19. Sud napominje da su postojala izvjesna neslaganja između Vlade Republike Srpske i samog preduzeća u pogledu obaveze izvršenja odluke Ustavnog suda (vidjeti tačke 10. i 13. u tekstu). Aplikanticin bivši poslodavac zaista je bio privatna pravna osoba od 2002. godine i država, odnosno Republika Srpska nije imala nikakvu kontrolu nad njim. Međutim, Sud ponavlja da, u skladu sa ustaljenom praksom Suda, država mora u razumnim granicama osigurati izvršenje presuda donesenih protiv treće osobe koja nije državni činilac (vidjeti Kesyan protiv Rusije, no. 36496/02, tačka 65, od 19. oktobra 2006.). Zbog toga treba odbaciti primjedbu Vlade
20. Sud ističe da ova žalba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3(a) Konvencije. Sud isto tako ističe da žalba nije nedopustiva ni po nekom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustivom.
B. Meritum
21. Vlada je tvrdila da odluka Ustavnog suda navodi alternativne naredbe. Pošto je Republika Srpska postupila u skladu s naredbom pod tačkom 3. Odluke i aplikantici isplaćivala naknadu od 20 KM po radnom danu (vidjeti tačku 11. u tekstu) zbog toga što joj nije omogućeno vraćanje na prijašnje radno mjesto, nije bilo potrebno aplikanticu vratiti na radno mjesto i isplatiti joj zaostale plaće i doprinose.
22. Aplikantica je saglasna s tim da joj je Republika Srpska isplatila iznos od 16.807,47 KM kako je naloženo u tački 3. Odluke, od 27. juna 2007., i nastavila sa isplatom 20 KM za svaki radni dan. Međutim, aplikantica je tvrdila da Republika Srpska nije postupila u skladu s naredbama pod brojem 1. i 2, tj. nije joj osigurala vraćanje na radno mjesto i isplatu zaostalih plaća za period od 13. decembra 1996. do 27. juna 2007., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i svim doprinosima iz radnog odnosa, kao ni daljnju isplatu plaća i doprinosa do ponovnog vraćanja na posao (vidjeti tačku 9.).
23. Opći principi u pogledu neizvršenja domaćih presuda izloženi su u presudi Jeličić protiv Bosne i Hecegovine, no. 41183/02, tačke 38-39. i 48, ECHR 2006-XII. Sud posebno ističe da u slučajevima kada organi vlasti, koji su obavezni da djeluju s ciljem izvršenja presude, ne postupe u skladu s tim, njihova neaktivnost može dovesti do odgovornosti države na osnovu člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola br. 1 (vidjeti također Fuklev protiv Ukrajine, no. 71186/01, tačke 84. i 89.-93., 7. juni 2005.).
24. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud naglašava da je konačna i izvršna odluka od 27. juna 2007. sadržavala tri odvojene naredbe (vidjeti tačku 9.). Među stranama u postupku nije sporno da je Republika Srpska postupila u skladu s trećom naredbom iz te odluke. Što se tiče prve naredbe iz presude, preduzeće je tvrdilo da ne može aplikanticu vratiti na njeno bivše radno mjesto pošto ono više ne postoji (vidjeti tačku 10. u tekstu). Sud primjećuje da je Ustavni sud prihvatio ovakav argument ne navodeći razloge zbog kojih je smatrao opravdanim neprovođenje te naredbe (vidjeti tačku 12. u tekstu). Iako sa žaljenjem, Sud je ipak spreman da se slaglasi sa zaključkom Ustavnog suda u pogledu prve naredbe.
25. Što se tiče drugog zaključka sporne odluke, Ustavni sud nije pružio nikakvo objašnjenje zašto Republika Srpska nije postupila u skladu s tim zaključkom.
26. Nadalje, suprotno onom što je Vlada tvrdila (vidjeti tačku 21. u tekstu), iz teksta odluke od 27. juna 2007. jasno je da su naredbe iz odluke kumulativnog karaktera. Ovo je zaista potvrdio i Ustavni sud (iako je taj sud odlučio da je neizvršenje prve naredbe bilo opravdano, dok o drugoj naredbi nije ništa naveo). U skladu s tim, Sud nije saglasan s tvrdnjom Vlade da je odluka od 27. juna 2007. u potpunosti izvršena. Vlada i dalje ima obavezu da izvrši drugu naredbu iz odluke Ustavnog suda.
27. Imajući u vidu navedeno, jasno se vidi da je prošlo više od četiri godine otkako je predmetna odluka domaćeg suda postala konačna, a da aplikantici još uvijek nije isplaćena nadoknada u vezi sa zaostalim plaćama za period od 13. decembra 1996. do 27. juna 2007. uključujući i zateznu kamatu po zakonskoj stopi i sve doprinose, kao ni nadoknada u pogledu neisplaćene zarade i doprinosa nakon gore navedenog perioda, zajedno sa zateznom kamatom po godišnjoj stopi od 10% nakon isteka roka od tri mjeseca od donošenja odluke domaćeg suda. U skladu s tim, Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13. KONVENCIJE
28. Aplikantica se također žalila da nema efikasnog domaćeg pravnog lijeka za njenu pritužbu na neprovođenje.
29. Član 13. navodi:
„Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred domaćim organima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u obavljanju svoje službene dužnosti.“
30. Vlada nije dostavila nikakve komentare u vezi s ovim.
31. Sud konstatira da je ova pritužba povezana s razmatranom pritužbom i, stoga, mora isto tako biti proglašena dopustivom.
32. S obzirom na navedeni stav Suda u vezi s članom 6. i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati da li je u ovom slučaju bilo i kršenja člana 13. Konvencije.
III. NAVODNA POVREDA ČLANA 14. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA br. 12 UZ KONVENCIJU
33. Aplikantica je tvrdila da je odbijanje provođenja odluke Ustavnog suda bazirano na istoj vrsti diskriminacije kao i njeno otpuštanje s posla. Aplikantica se pozvala na član 14. Konvencije i član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Član 14. Konvencije navodi:
„Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili druga okolnost.“
Član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju glasi:
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.“
34. Vlada je osporavala ovu tvrdnju.
35. Sud napominje da je otpuštanje aplikantice očigledno bilo po osnovu etničkog porijekla (vidjeti tačku 6. u tekstu). Sasvim je jasno da je takav čin neprihvatljiv po Konvenciji. Međutim, pitanje koje je aplikantica pokrenula je izvan nadležnosti Suda ratione temporis. Što se tiče neprovođenja odluke Ustavnog suda, Sud naglašava da je bivši aplikanticin poslodavac privatno preduzeće. Zato država nije bila nadležna da aplikanticu vrati na posao, nego samo da preduzme potrebne mjere da pomogne u provođenju konačne odluke kojom je naloženo njeno vraćanje na posao. Aplikantica nije uspjela da dokaže da se prema nekoj drugoj osobi koja je bila u sličnoj situaciji postupalo drugačije, tj. da je Republika Srpska bila aktivnija u pogledu osiguranja ponovnog vraćanja na posao neke osobe druge nacionalnosti. Shodno tome, aplikantica nije obezbijedila prima facie dokaz koji bi državi postavio obavezu da opravda razliku u tretmanu (uporediti s D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, ECHR 2007-IV). Prema tome, ova pritužba je očigledno neosnovana i mora se odbaciti u skladu s članom 35. stav 3(a) i 4. Konvencije.
IV. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
36. Član 41. Konvencije predviđa:
„ Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo dotične visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj strani”
A. Šteta
37. U vezi s materijalnom štetom, aplikantica je zahtijevala da se predmetna odluka Ustavnog suda provede u cjelini. Aplikantica je isto tako tražila da joj se isplati iznos od 13.000 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je ovaj iznos smatrala pretjerano visokim i bez konkretnih dokaza.
38. U vezi s neisplaćenim dugom po presudi, Sud je ranije utvrdio da najbolji način nadoknade zbog neprovođenja jeste da se osigura potpuno provođenje predmetnih presuda domaćih sudova (vidjeti Jeličić, gore citirana, tačka 53., i Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br: 337/04, 36022/04 i 45219/04, tačka 31., od 18. decembra 2007.). Ovaj princip može se također primijeniti na ovaj slučaj s obzirom na utvrđenu povredu. Stoga Sud smatra da je Vlada dužna isplatiti aplikantici zaostali dug po odluci Ustavnog suda od 27. juna 2007. (vidi tačku 27. u tekstu). Nadalje, u određenim okolnostima predmetnog slučaja (posebno u okolnostima u kojima je aplikantica otpuštena s posla i nemogućnosti vraćanja aplikantice na posao), vršeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi, kako je predviđeno članom 41. Konvencije, Sud aplikantici dosuđuje i 6.000 eura kao naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu i mogući porez na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
39. Aplikantica je također tražila naknadu u visini 1.900 eura na ime troškova i izdataka koje je imala pred domaćim sudovima i Sudom u Strasbourgu.
40. Vlada je ovaj iznos smatrala pretjeranim.
41. U skladu s praksom Suda, aplikantica ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da su oni stvarno i neophodno nastali i da su razumni u pogledu visine (vidjeti, npr. Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, tačka 54. ECHR 2000-XI). Sud napominje da je aplikanticin zastupnik prvu aplikaciju dostavio na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine, a na zahtjev Suda, pismeno izjašnjenje dostavio je na engleskom jeziku. U skladu s tarifom lokalne advokatske komore, koju Sud smatra prihvatljivom u okolnostima predmetnog slučaja, aplikantica ima pravo na iznos od 1.700 eura. Pored toga, Sud dosuđuje i 100 eura za sekretarske i druge troškove.
42. Prema tome, Sud aplikantici dosuđuje ukupan iznos od 1.800 eura plus porez koji može biti zaračunat na taj iznos.
C. Zatezna kamata
43. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
proglašava žalbe po članu 6. i 13. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju dopuštenima, dok je ostatak aplikacije nedopušten;
presuđuje da je došlo do povrede člana6. Konvencije;
presuđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
presuđuje da nema potrebe razmatrati žalbu po članu 13. Konvencije;
presuđuje
(a) tužena država treba isplatiti aplikantici, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, neisplaćeni dug po presudi Ustavnog suda od 27. juna 2007. i da u istom roku aplikantici isplati navedene iznose koje treba pretvoriti u konvertibilne marke prema važećem kursu na dan isplate:
(i) 6.000 eura (šest hiljada eura) plus svi porezi koji mogu biti zaračunati na ovaj iznos, na ime materijalne i nematerijalne štete;
(ii) 1.800 (hiljadu osam stotina eura) plus svi porezi koji mogu biti zaračunati na ovaj iznos, na ime troškova i izdataka;
(b) po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda;
Lawrence Early Lech Garlicki
registrar predsjednik
______________________________________________________
Prevod presude preuzet sa http://www.mhrr.gov.ba/
FOURTH SECTION
CASE OF BOBIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA
(Application no. 26529/10)
JUDGMENT
STRASBOURG
3 May 2012
03/08/2012
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Bobić v. Bosnia and Herzegovina,
The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:
Lech Garlicki, President,
David Thór Björgvinsson,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, judges
and Lawrence Early, Section Registrar,
Having deliberated in private on 10 April 2012,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 26529/10) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Ms Amira Bobić (“the applicant”), on 30 April 2010.
2. The applicant was represented by Muhić & Others, a law firm based in Tuzla. The Bosnian-Herzegovinian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.
3. The applicant complained, in particular, of the non-enforcement of a decision of 27 June 2007 of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) in her favour.
4. On 16 December 2010 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicant was born in 1957 and lives in Bijeljina.
6. From 1979 until 1992 she worked as an accountant in a socially-owned catering company (“the company”) in Bijeljina, in what is today the Republika Srpska. During the 1992-95 war the company dismissed all its employees of Bosniac and Croat origin, including the applicant. The relevant decision reads as follows:
“Given the special nature of the services performed by the company, all employees of Bosniac and Croat origin should no longer come to work from 22 July 1992”.
7. Following unsuccessful civil proceedings pursued by the applicant against the company, on 4 May 2000 she appealed to the Human Rights Chamber (a domestic human-rights body set up under Annex 6 to the 1995 General Framework Agreement for Peace).
8. In 2002 the company was privatised.
9. On 27 June 2007 the Constitutional Court (which inherited the cases of the Human Rights Chamber) ordered the Republika Srpska (one of the two Entities of Bosnia and Herzegovina) the following: first, to secure the applicant’s reinstatement within three months of the date of delivery of that decision; second, to pay her outstanding salary for the period from 13 December 1996 (when the applicant initiated civil proceedings against the company) until 27 June 2007, together with default interest at the statutory rate and all work-related benefits, as well as to continue to pay the applicant her salary and all work-related benefits until her reinstatement; and third, to pay the applicant 20 convertible marks (BAM) per working day starting from the date of delivery of that decision until her reinstatement. The Republika Srpska was to pay default interest on the above amounts at the annual rate of ten percent from the expiry of the three-month period until settlement.
10. On 23 August 2007 the Republika Srpska Government transmitted the decision of 27 June 2007 to the company for enforcement. On 25 September 2007 the company informed the Republika Srpska Government that the decision could not be enforced because the applicant’s post no longer existed. It claimed, furthermore, that it was not its responsibility to enforce the decision since it had not been a party to the proceedings before the Constitutional Court. On 23 October 2007 the Republika Srpska informed the company that, in accordance with Rule 56 of the Rules of the Constitutional Court (see paragraph 15 below), it was indeed the company’s duty to enforce the decision of 27 June 2007.
11. On 15 June 2010 the Republika Srpska paid the applicant BAM 16,807.47 in respect of the third order from the Constitutional Court’s decision for the period until 10 June 2010 (the principal debt in the amount of BAM 13,380 and default interest on that sum in the amount of BAM 3,427.47). It would appear that it has continued to pay the amount of BAM 20 per working day since then.
12. On 8 December 2010 the Constitutional Court held that the third order from its decision of 27 June 2007 had been enforced. It further held that the first order had not been enforced, but that its non-enforcement was justified. In this connection, it relied on the reasoning which the company had provided to the Republika Srpska Government (see paragraph 10 above). Lastly, the Constitutional Court did not say anything as regards the second order.
13. At its session of 9 March 2011 the Republika Srpska Government concluded that it was the company’s responsibility to enforce the Constitutional Court’s decision of 27 June 2007, and not the responsibility of the Republika Srpska.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
14. Under Article 239 of the Criminal Code 2003 (published in Official Gazette of Bosnia and Herzegovina (“OG BH”) nos. 3/03, 37/03, 32/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 and 8/10), non-enforcement of a decision of the Constitutional Court is a criminal offence:
“An official of the State, the Entities or the Brčko District who refuses to enforce a final and enforceable decision of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, the Court of Bosnia and Herzegovina, the Human Rights Chamber, or the European Court of Human Rights, or who prevents the enforcement of any such decision, or who frustrates the enforcement of any such decision in some other way, shall be punished by imprisonment for a term of between six months and five years.”
15. Rule 56 of the Rules for processing the cases of the former Human Rights Chamber (published in OG BH no. 38/07), as well as Rule 74 § 1 of the Rules of the Constitutional Court (published in OG BH nos. 60/05, 64/08 and 51/09) provides that the decisions of the Constitutional Court are final and binding on every legal and physical person. Furthermore, Rule 74 § 2 of the Rules of the Constitutional Court provides that all public bodies have a duty to enforce its decisions within their respective competence as established in the Constitution and the law.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION
16. The applicant complained of the non-enforcement of a final and enforceable decision of the Constitutional Court in her favour. She relied on Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.
Article 6, in so far as relevant, provides:
“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.”
Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention reads as follows:
“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.
The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”
A. Admissibility
17. The Government maintained that the application was incompatible ratione personae because the State (and the Republika Srpska as one of its Entities) cannot be held responsible for the acts and omissions of private legal entities.
18. The applicant disagreed.
19. The Court notes that there were some disagreements between the Republika Srpska Government and the company concerning the duty to enforce the Constitutional Court’s decision (see paragraphs 10 and 13 above). The applicant’s former employer had indeed been a private legal entity since 2002 and the State, or the Republika Srpska, did not exercise any control over it. However, the Court reiterates its established case-law that the State must also, within reason, ensure the execution of judgments against third parties who are not State actors (see Kesyan v. Russia, no. 36496/02, § 65, 19 October 2006). The Government’s objection must, therefore, be dismissed.
20. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
21. The Government submitted that the Constitutional Court’s decision contained alternative orders. Since the Republika Srpska had complied with the third one by paying the applicant compensation for not being reinstated in the amount of BAM 20 per working day (see paragraph 11 above), there was no need to reinstate the applicant and pay her outstanding salary and work-related benefits.
22. The applicant agreed that the Republika Srpska paid BAM 16,807.47 in respect of the third order of the decision of 27 June 2007 and continued to pay BAM 20 per working day since then. However, she argued that it had failed to enforce the first and the second order, namely, to secure her reinstatement and to pay her outstanding salary for a period from 13 December 1996 until 27 June 2007, together with default interest at the statutory rate, and all work-related benefits, as well as to continue with the payment of her salary and work-related benefits until her reinstatement (see paragraph 9 above).
23. The general principles relating to the non-enforcement of domestic judgments were set out in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina, no. 41183/02, §§ 38-39 and 48, ECHR 2006-XII. The Court has held in particular that when the authorities are obliged to act in order to enforce a judgment and they fail to do so, their inactivity can engage the State’s responsibility on the grounds of Article 6 § 1 and Article 1 of Protocol No. 1 (see also Fuklev v. Ukraine, no. 71186/01, §§ 84 and 89-93, 7 June 2005).
24. Turning to the present case, the Court notes that the final and enforceable decision of 27 June 2007 contained three separate orders (see paragraph 9 above). It is not in dispute between the parties that the Republika Srpska had enforced the third order from that decision. As regards the first order, the company argued that the applicant could not be reinstated because her post no longer existed (see paragraph 10 above). The Court notes that the Constitutional Court accepted this argument, without however giving any details as to why it considered that the non-enforcement of that particular order was justified (see paragraph 12 above). While this is a matter of regret the Court is nevertheless prepared to agree with the Constitutional Court’s conclusion as regards the first order.
25. As regards the second order from the impugned decision, the Constitutional Court did not offer any explanation whatsoever on the failure of the Republika Srpska to enforce it.
26. Furthermore, contrary to what has been argued by the Government (see paragraph 21 above), it is clear from the wording of the decision of 27 June 2007 that the orders set out therein are of a cumulative nature. Indeed, this was confirmed by the Constitutional Court (although that court held that the non-enforcement of the first order was justified and did not say anything as regards the second order). The Court, accordingly, disagrees with the Government’s claim that the decision of 27 June 2007 has been fully enforced. The Government therefore has a continuing obligation under the Constitutional Court’s decision to enforce the second order.
27. Having regard to the above, it is clear that more than four years have passed since the domestic decision at issue became final and that the applicant has not yet received compensation in respect of her outstanding salary for the period from 13 December 1996 until 27 June 2007, together with default interest at the statutory rate and all work-related benefits, and compensation in respect of her outstanding salary and work-related benefits for the period thereafter, together with default interest at the annual rate of ten percent from the expiry of the three-month period of the date of delivery of the domestic decision. Accordingly, the Court concludes that there has been a breach of Article 6 of the Convention and of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION
28. The applicant further complained that she had not had an effective domestic remedy for her non-enforcement complaint.
29. Article 13 provides:
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
30. The Government did not submit any comments in this regard.
31. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.
32. Having regard to its finding above under Article 6 and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 13 of the Convention.
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF, AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12 TO, THE CONVENTION
33. The applicant claimed that the refusal to enforce the Constitutional Court’s decision was based on the same discriminatory reason as her dismissal. She relied on Article 14 of, and Article 1 of Protocol No. 12 to, the Convention.
Article 14 of the Convention provides:
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention provides:
“1. The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.
2. No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”
34. The Government contested that argument.
35. The Court notes that the applicant’s dismissal was clearly based on her ethnic origin (see paragraph 6 above). Such an act would be clearly unacceptable under the Convention. However, this issue raised by the applicant falls outside the Court’s competence ratione temporis. As regards the non-enforcement of the Constitutional Court’s decision, the Court notes that the applicant’s former employer is a private company. Thus, the State was not competent to reinstate her, but only to take the necessary measures to facilitate the enforcement of the final judicial decision ordering her reinstatement. The applicant has failed to show that any person in a situation similar to hers has been treated differently, that is, that the Republika Srpska has been more active in securing the reinstatement of a person of another ethnic origin. Accordingly, she has failed to produce prima facie evidence placing the burden on the State to justify a difference in treatment (compare D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, ECHR 2007‑IV). Therefore, this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
36. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
37. In respect of pecuniary damage, the applicant demanded that the Constitutional Court’s decision in question be fully enforced. She further claimed 13,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. The Government considered the amount claimed to be excessive and unsubstantiated.
38. As regards the payment of the outstanding judgment debt, the Court has previously found that the most appropriate form of redress in non-enforcement cases is indeed to ensure full enforcement of the domestic judgments in question (see Jeličić, cited above, § 53, and Pejaković and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 337/04, 36022/04 and 45219/04, § 31, 18 December 2007). This principle applies equally to the present case, having regard to the violation found. It therefore considers that the Government should pay the applicant the outstanding debt owed to her under the Constitutional Court’s decision of 27 June 2007 (see paragraph 27 above). Furthemore, in the particular circumstances of the present case (notably, the context in which the applicant was dismissed and the impossibility of her reinstatement), and making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court further awards the applicant EUR 6,000 by way of compensation for pecuniary and non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.
B. Costs and expenses
39. The applicant also claimed EUR 1,900 for the costs and expenses incurred before the Court.
40. The Government considered the amount claimed to be excessive.
41. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI). The Court notes that the applicant’s representative submitted an initial application in one of the official languages of Bosnia and Herzegovina and, at the request of the Court, written pleadings in English. Having regard to the tariff fixed by the local bar associations, which the Court considers reasonable in the circumstances of this case, the applicant is entitled to approximately EUR 1,700. In addition, the Court awards the sum of EUR 100 for secretarial and other expenses.
42. The Court therefore awards the applicant EUR 1,800 in total, plus any tax that may be chargeable.
C. Default interest
43. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaints concerning Articles 6 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention;
3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
4. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;
5. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the outstanding debt owed to her under the Constitutional Court’s decision of 27 June 2007 and to pay the applicant, within the same time-limit, the following amounts, to be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement:
(i) EUR 6,000 (six thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary and non-pecuniary damage;
(ii) EUR 1,800 (one thousand eight hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 3 May 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Lawrence Early Lech Garlicki
Registrar President