Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET AĆIMOVIĆ PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 61237/00)
PRESUDA
STRASBOURG 9.
listopada 2003.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Aćimović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,
g. P. LORENZEN,
g. G. BONELLO,
gđa N. VAJIĆ,
gđa S. BOTOUCHAROVA,
g. V. ZAGREBELSKY,
gđa E. STEINER, suci,
i g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. rujna 2003. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 61237/00) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ljubomir Aćimović ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 16. kolovoza 2000. godine.
2. Podnositelja zahtjeva, kojemu je bila dodijeljena pravna pomoć, zastupala je gđa Melita Šimić, odvjetnica iz Rijeke. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa Lidija Lukina-Karajković.
3. Podnositelj zahtjeva naveo je kako mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je postupak povodom njegovog zahtjeva za naknadu štete prekinut zbog izmjene zakona.
4. Zahtjev je dodijeljen u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1.
5. Dana 1. studenoga 2001. Sud je izmijenio sastav svojih odjela (pravilo 25. stavak 1.). Ovaj je predmet dodijeljen u rad novosastavljenom Prvom odjelu (pravilo 52. stavak 1).
6. Odlukom od 7. studenoga 2002. Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.
7. I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). Nakon konzultacija sa strankama, Vijeće je odlučilo da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 3. in fine).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
8. Podnositelj zahtjeva rođen je 1927. i živi u Zagrebu.
9. Od 1. kolovoza 1992. do 31. kolovoza 1995. Hrvatska je vojska koristila kuću podnositelja zahtjeva u Gospiću (Hrvatska) za svoje vojne potrebe. Nakon što su pripadnici vojske otišli podnositelj zahtjeva kuću je zatekao uništenu, a stvari su mi bile odnesene.
10. Dana 20. ožujka 1996. podnositelj zahtjeva pokrenuo je pred Općinskim sudom u Zagrebu građanski postupak za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.
11. Na pripremnom ročištu 18. studenoga 1997. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za izuzeće od plaćanja sudskih pristojbi. Sud je saslušao podnositelja zahtjeva koji je izjavio da sa kćeri, zetom i unukom živi u stanu u Zagrebu koji je u njegovom vlasništvu. Izjavio je i da je vlasnik manje kuće te da mu mirovina iznosi 1.624 hrvatskih kuna (HRK) mjesečno. Sud je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva za izuzeće od plaćanja sudskih pristojbi i pozvao ga da u roku od šezdeset dana plati sudske pristojbe u iznosu od 6.780 HRK.
12. Dana 21. studenoga 1997. podnositelj zahtjeva žalio se protiv te odluke Županijskom sudu u Zagrebu. Pisani primjerak žalbe podnio je Općinskom sudu u Zagrebu. U žalbi je naveo kako mu je mirovina jedini prihod te kako uzdržava kćer. Nadalje, imovina podnositelja zahtjeva nije bila od velike vrijednosti jer mu je kuća bila uništena. Plaćanjem nametnutih pristojbi ugrozio bi vlastitu egzistenciju i egzistenciju osoba koje uzdržava.
13. Međutim, Općinski sud u Zagrebu nije proslijedio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu kao žalbenom sudu jer nije postojala pisana sudska odluka o zahtjevu podnositelja zahtjeva za izuzeće od sudskih pristojbi što je bio preduvjet za žalbu. Dana 31. prosinca 1998. plaćanje sudskih pristojbi palo je u zastaru, pa je time to pitanje postalo nebitno.
14. Dana 6. studenoga 1999. Sabor je donio Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima prema kojem se prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj.
15. Dana 28. studenoga 1999. postupak je prekinut.
16. U međuvremenu je, dana 24. kolovoza 2000., podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu kojom je osporio ustavnost naprijed navedenog propisa. Ustavni sud još nije donio odluku o toj tužbi.
17. Osim toga, podnositelj zahtjeva podnio je i ustavnu tužbu kojom je prigovarao duljini postupka.
18. Dana 18. prosinca 2000. Ustavni je sud odbacio ovu drugu tužbu utvrđujući kako pravo podnositelja zahtjeva da se o njegovom građanskom zahtjevu odluči u razumnom roku nije povrijeđeno, jer zbog izmjena propisa sudovi nisu mogli postupati u njegovom predmetu.
19. Dana 14. srpnja 2003. Sabor je donio novi propis koji uređuje odgovornost za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
20. Članak 184. (a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 112/99) predviđa da se prekidaju svi postupci pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici vojnih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
21. Osim toga, taj je Zakon Vladi nametnuo obvezu da Saboru predloži donošenje posebnog zakona koji uređuje odgovornost za tu štetu najkasnije u roku od šest mjeseci od stupanja Zakona na snagu.
22. Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine od 23. srpnja 2003, br. 117/2003, u daljnjem tekstu "Zakon o odgovornosti") sada uređuje okolnosti u kojima je Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju su uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
23. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je bio lišen prava na pristup sudu jer je Općinski sud u Zagrebu prekinuo postupak slijedom izmjena Zakona o obveznim odnosima. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj“
24. Vlada je pozvala Sud da zaključi kako zahtjev ne ukazuje ni na kakvo postojanje povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. U vezi s time, ustvrdila je kako je podnositelj zahtjeva imao pristup sudu jer je pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo građanski postupak za naknadu štete. Činjenica da je sud na temelju propisa iz 1999. prekinuo postupak nije utjecala na pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak prekinut samo privremeno do donošenje novog propisa o šteti povezanoj s ratom.
25. Što se tiče novodonesenog propisa, Vlada je tvrdila kako on podnositelju zahtjeva omogućuje pristup sudu.
26. U svojoj se daljnjoj raspravi Vlada pozvala na sudsku praksu Suda i navela kako zakonodavcu u načelu u građanskim stvarima nije zabranjeno donošenje novih retroaktivnih odredbi radi uređenja prava koja proistječu iz postojećih zakona.
27. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako činjenica da je tijekom razdoblja koje je prethodilo donošenju novoga propisa bio spriječen nastaviti svoj postupak pred domaćim sudovima predstavlja povredu njegovog prava na pristup sudu. Smatrao je kako su njegovi izgledi za dobivanje spora prema novom propisu vrlo slabi.
28. Što se tiče standarda zaštite zajamčenih člankom 6. stavkom 1. Konvencije, Sud ponavlja kako je u njega ugrađeno "pravo na sud" kojeg pravo na pristup, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, predstavlja samo jedan vid.
29. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako nemalegitimni cilj i ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1502, stavak 50.)
30. Sud osobito vodi računa o opasnostima koje se kriju u primjeni retroaktivnih zakona kojiimaju učinak djelovanja na sudsko rješavanje spora u kojem je država jedna od stranaka, uključujući i slučajeve koji imaju za posljedicu da je nemoguće uspjeti u sporu koji je u tijeku.. Načelo vladavine prava i pojam poštenog suđenja zahtijevaju da svi razlozi na kojih se poziva u opravdavanju takvih mjera budu tretirani s najvećim mogućim stupnjem opreza (vidi presudu u predmetu Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece od 9. prosinca 1994., Serija A br. 301-B, str. 82, stavak 49., presuda u predmetu National & Provincial Building Society, the Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom od 23.listopada 1997., Reports 1997-VII, str. 2363, stavak 112.).
31. Međutim, članak 6. stavak 1. ne može se tumačiti kao da sprječava svako miješanje vlasti u sudski postupak koji je u tijeku, a u kojem su stranka.
32. Sud primjećuje kako je postupak koji se vodio protiv Republike Hrvatske povodom zahtjeva podnositelja zahtjeva za naknadu štete uzrokovane od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga prekinut odlukom Općinskog suda u Zagrebu od 28. studenoga 2000. na temelju propisa iz 1999., te kako su hrvatske vlasti 14. srpnja 2003. donijele novi propis o tom pitanju.
33. Sud nadalje bilježi kako je do 6. studenoga 1999. podnositelj zahtjeva imao pravo, nedvosmisleno priznato u domaćem pravu, od Republike Hrvatske tražiti naknadu štete koju su na njegovoj imovini nanijeli pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Na prava podnositelja zahtjeva utjecale su dvije zakonske mjere, koje su obje imale retroaktivni učinak na prava podnositelja zahtjeva. Prvo, zakonske izmjene iz 1999. spriječile su da se o građanskom zahtjevu podnositelja zahtjeva donese odluka kroz razdoblje od otprilike tri godine i osam mjeseci. Drugo, Zakon o odgovornosti iz 2003. sudu je omogućio nastaviti postupati u predmetu podnositelja zahtjeva, ali se ipak umiješao u prethodno utvrđeno pravo podnositelja zahtjeva da traži naknadu štete od države, nametnuvši nove uvjete pod kojima je država odgovorna za štetu nanesenu na imovini podnositelja zahtjeva.
34. Sud bilježi kako su uvjeti koji se odnose na odgovornost za naknadu štete utvrđeni na način da sudovima ostavljaju široki prostor za tumačenje. Tek treba vidjeti kako će sudovi koji primjenjuju Zakon o odgovornosti tumačiti njegove odredbe. Svakako će u svakom pojedinom slučaju morati ocijeniti može li se dosuditi naknada štete. U svakom slučaju, nije posao Suda nagađati o ishodu domaćeg postupka u ovom predmetu.
35. Imajući na umu naprijed navedene okolnosti, ne može se reći da je novi propis narušio prava podnositelja zahtjeva iz članka 6. stavka 1. na način da bi ga lišio prava na pristup sudu.
36. Međutim, sud naglašava kako je u predmetima Kutić i Multiplex utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, jer je mogućnost da sud odluči o njihovom zahtjevu prekinuta kroz dugo vremensko razdoblje kao rezultat intervencije zakonodavca (vidi predmete Kutić v. Croatia, br. 48778/99, ECHR 2002- II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, 19. lipnja 2003.).
37. U ovom predmetu, kao i u predmetima Kutić i Multiplex, Sud primjećuje kako je postupak prekinut čak prije nego što je prvostupanjski sud donio bilo kakvu presudu o zahtjevu podnositelja zahtjeva građanske naravi za naknadu štete.
38. Postupak je prekinut odlukom Općinskog suda u Zagrebu od 28. studenoga 2000. Međutim, postupak je de facto u prekidu od 6. studenoga 1999. kad je donesen Zakon o dopuni Zakona o obveznim odnosima koji predviđa da se prekidaju svi postupci pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici vojnih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Prema tom zakonu Općinski sud u Zagrebu nije mogao nastaviti ispitivati zahtjev podnositelja zahtjeva, barem do 14. srpnja 2003. kad je donesen novi propis.
39. Sud bilježi kako su domaće vlasti sebi nametnule obvezu to pitanje urediti u roku od šest mjeseci, ali se nisu pridržavale tog samo-nametnutog roka, te su ga prekoračile za više od tri godine.
40. Sud smatra kako je podnositelj zahtjeva imao vitalan interes da domaći sudovi odluče o njegovom zahtjevu te da je dulje vremena ostavljen u neizvjesnosti u pogledu ishoda postupka koji je pokrenuo protiv države. Ta se neizvjesnost pojačala nakon što je prošlo šest mjeseci tijekom kojih je trebao biti, a nije bio, donesen novi propis, . Kad su domaće vlasti prekoračile samo-nametnuti rok, postalo je potpuno neizvjesno kad će se i hoće li se uopće ukloniti prepreke koje su sprječavale sud da odluči o zahtjevu građanske naravi podnositelja zahtjeva.
41. U tim okolnostima Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa koji je bio osiguran prema nacionalnom zakonodavstvu bio dostatan da se podnositelju zahtjeva osigura "pravo na sud".
42. Sud stoga utvrđuje da dugo razdoblje tijekom kojeg je podnositelju zahtjeva bilo onemogućeno da o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi kao posljedica zakonodavne mjere predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
43. Članak 41. Konvencije predviđa:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
44. Podnositelj zahtjeva tražio je 80.000 hrvatskih kuna na ime nematerijalne štete.
45. Vlada nije dala primjedbe u pogledu traženja podnositelja zahtjeva.
46. Sud smatra kako se utvrđena povreda ne može nadoknaditi pukim utvrđivanjem povrede. Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR kao naknadu nematerijalne štete.
B. Troškovi i izdaci
47. Podnositelj zahtjeva, koji je primio pravnu pomoć Vijeća Europe u vezi s izlaganjem svog predmeta, nije tražio povrat sredstava za naknadu troškova i izdataka. Stoga mu Sud na to ime ne dosuđuje nikakav iznos.
C. Zatezna kamata
48. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
2. presuđuje
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete koje treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja, uvećane za sve poreze koje bude potrebno zaračunati;
(b) da se od isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
4. odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. listopada 2003. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren NIELSEN Christos ROZAKIS
Zamjenik Tajnika Predsjednik
FIRST SECTION
CASE OF AĆIMOVIĆ v. CROATIA
(Application no. 61237/00)
JUDGMENT
STRASBOURG
9 October 2003
FINAL
09/01/2004
In the case of Aćimović v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
MrC.L. Rozakis, President,
MrP. LORENZEN,
MrG. BONELLO,
MrsN. Vajić,
MrsS. Botoucharova,
MrV. Zagrebelsky,
MrsE. Steiner, judges,
and Mr S. NIELSEN, Deputy Section Registrar,
Having deliberated in private on 18 September 2003,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 61237/00) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ljubomir Aćimović (“the applicant”), on 16 August 2000.
2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms M. Šimić, a lawyer practising in Rijeka. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms L. Lukina-Karajković.
3. The applicant alleged that his right of access to a court had been violated because the proceedings he had instituted concerning a compensation claim had been stayed as a consequence of a change in the law.
4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court).
5. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.
6. By a decision of 7 November 2002, the Chamber declared the application partly admissible.
7. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1). The Chamber decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 3 in fine).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
8. The applicant was born in 1927 and lives in Zagreb.
9. From 1 August 1992 until 31 August 1995 the Croatian army used the applicant's cottage in Gospić, Croatia, for military purposes. After the members of the army had left, the applicant found that the house had been wrecked and his possessions removed.
10. On 20 March 1996 the applicant instituted civil proceedings for damages against the Republic of Croatia with the Zagreb Municipal Court (Općinski sud).
11. At the preliminary hearing on 18 November 1997 the applicant lodged an application to be exempted from payment of the court fees. The court heard the applicant, who stated that he lived with his daughter, son-in-law and grandchild in a flat in Zagreb which he owned. He also stated that he owned a small cottage and that his pension amounted to 1,624 kunas (HRK) per month. The court rejected the applicant's application for exemption from payment of the court fees and ordered him to pay the amount of HRK 6,780 within sixty days.
12. On 21 November 1997 the applicant appealed against the above decision to the Zagreb County Court (Županijski sud). He submitted a written copy of the appeal to the Zagreb Municipal Court. In the appeal he stated that his pension was his only income and that he had to support his daughter. Furthermore, his possessions were of no great value since his cottage had been wrecked. By paying the fees imposed, he would have jeopardised his own means of subsistence and those of the persons whom he supported.
13. However, the Zagreb Municipal Court did not forward the appeal to the Zagreb County Court, as the appellate court, because there was no written court decision on the applicant's application to be exempted from the court fees, which was a prerequisite for an appeal. On 31 December 1998 the statutory limitation period for non-payment of court fees expired and the issue thus became irrelevant.
14. On 6 November 1999 Parliament introduced a change to the Civil Obligations Act to the effect that all proceedings concerning claims in respect of damage resulting from acts carried out by members of the Croatian army and police in the performance of their duties during the Homeland War in Croatia were to be stayed.
15. On 28 November 2000 the proceedings were stayed.
16. In the meantime, on 24 August 2000, the applicant filed a constitutional complaint challenging the constitutionality of the above legislation. The Constitutional Court has not yet adopted any decision on that complaint.
17. The applicant also filed a constitutional complaint about the length of the proceedings.
18. On 18 December 2000 the Constitutional Court dismissed the latter complaint, finding that the applicant's right to have his civil claim decided within a reasonable time had not been violated as the courts had not been in a position to proceed with his case on account of the changes in legislation.
19. On 14 July 2003 Parliament passed new legislation concerning liability for damage resulting from acts carried out by members of the Croatian army and police in the performance of their duties during the Homeland War in Croatia.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
20. Section 184 (a) of the 1999 Civil Obligations (Amendment) Act (Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima, Official Gazette no. 112/1999) provided that all proceedings instituted against the Republic of Croatia in respect of damage caused by members of the Croatian army and police in the performance of their duties during the Homeland War in Croatia from 17 August 1990 to 30 June 1996 were to be stayed.
21. The Act also imposed an obligation on the government to submit to Parliament special legislation regulating liability for such damage within six months at the latest from the Act's entry into force.
22. The Act on the liability of the Republic of Croatia for damage caused by members of the Croatian army and police in the performance of their duties during the Homeland War (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Official Gazette, no. 117/2003 – “the Liability Act”) now regulates the circumstances in which the Republic of Croatia is liable for damage caused by members of the army and the police during the Homeland War.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION
23. The applicant complained that he had been deprived of his right of access to a court because the Zagreb Municipal Court had stayed the proceedings pursuant to the legislative amendments to the Civil Obligations Act. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”
24. The Government invited the Court to conclude that the application did not disclose any appearance of a violation of Article 6 § 1 of the Convention. In this connection they submitted that the applicant had enjoyed access to a court because he had instituted civil proceedings for damages before the Zagreb Municipal Court. The fact that the court had stayed the proceedings pursuant to the 1999 legislation did not affect the applicant's right of access to a court because the proceedings had been stayed only temporarily until the enactment of new legislation on the war-related damage.
25. As to the newly enacted legislation, the Government argued that it afforded the applicant access to a court.
26. In their further arguments the Government relied on the Court's case-law and stated that in principle the legislature was not precluded in civil matters from adopting new retrospective provisions to regulate rights arising under existing laws.
27. The applicant argued that the fact that, during the period prior to the enactment of the new legislation, he had been prevented from pursuing his case before the domestic courts amounted to a violation of his right of access to a court. He maintained further that his prospects of winning his case under the new legislation were very poor.
28. As to the standards of protection guaranteed by Article 6 § 1, the Court reiterates that it embodies the “right to a court”, of which the right of access, that is, the right to institute proceedings before a court in civil matters, constitutes one aspect.
29. However, this right is not absolute, but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State. In this respect, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation, although the final decision as to the observance of the Convention's requirements rests with the Court. It must be satisfied that the limitations applied do not restrict or reduce the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Stubbings and Others v. the United Kingdom, judgment of 22 October 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, p. 1502, § 50).
30. The Court is especially mindful of the dangers inherent in the use of retrospective legislation which has the effect of influencing the judicial determination of a dispute to which the State is a party, including where the effect is to make pending litigation unwinnable. Respect for the rule of law and the notion of a fair trial require that any reasons adduced to justify such measures be treated with the greatest possible degree of circumspection (see Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301-B, p. 82, § 49, and National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom, judgment of 23 October 1997, Reports 1997-VII, p. 2363, § 112).
31. However, Article 6 § 1 cannot be interpreted as preventing any interference by the authorities with pending legal proceedings to which they are a party.
32. The Court observes that the proceedings concerning the applicant's claim for damages against the Republic of Croatia as a result of the acts of members of the Croatian army were stayed by the Zagreb Municipal Court's decision of 28 November 2000, pursuant to the 1999 legislation, and that the Croatian authorities adopted new legislation on the issue on 14 July 2003.
33. The Court notes further that until 6 November 1999 the applicant had a right, clearly recognised in domestic law, to seek compensation from the Republic of Croatia for damage caused to his property by members of the Croatian army. The applicant's rights were affected by two legislative measures, both of which had a retrospective effect on them. Firstly, as a result of the 1999 amendment, the applicant was prevented for approximately three years and eight months from having his civil claim decided by a court. Secondly, the Liability Act of 2003 enables a court to proceed with the applicant's case, but nevertheless interferes with the applicant's previously established right to compensation from the State by imposing new conditions under which the State is liable for damage caused to the applicant's property.
34. The Court notes that the conditions for liability are set in broad terms that give the courts scope as to their interpretation. It is yet to be seen how the courts applying the Liability Act will interpret its provisions. Certainly, they will have to assess in each individual case whether damages can be awarded. It is not for the Court, in any event, to speculate on the outcome of the domestic proceedings concerning the present case.
35. In view of the above circumstances it cannot be said that the new legislation impaired the applicant's rights under Article 6 § 1 of the Convention in a manner that would deprive him of his right of access to a court.
36. However, the Court points out that in Kutić and Multiplex it found a violation of the applicants' right of access to a court under Article 6 § 1 of the Convention in so far as the possibility to have their claim determined by a court was stayed for a long period of time as a result of the intervention of the legislature (see Kutić v. Croatia, no. 48778/99, ECHR 2002-II, and Multiplex v. Croatia, no. 58112/00, 10 July 2003).
37. In the present case, as in Kutić and Multiplex, the Court notes that the proceedings were stayed even before the first-instance court had adopted any judgment concerning the applicant's civil claim for damages.
38. The proceedings were stayed by virtue of the Zagreb Municipal Court's decision of 28 November 2000. However, the proceedings had been stayed de facto since 6 November 1999, when the Civil Obligations (Amendment) Act was passed, which provided that all proceedings concerning damage caused by members of the Croatian army and police in the performance of their duties during the Homeland War in Croatia from 17 August 1990 to 30 June 1996 were to be stayed. Pursuant to that Act, the Zagreb Municipal Court was not able to continue examining the applicant's claim, at least until 14 July 2003, when new legislation was enacted.
39. The Court notes that the domestic authorities imposed on themselves an obligation to regulate the matter within six months, but that they failed to comply with this self-imposed time-limit and exceeded it by more than three years.
40. The Court considers that the applicant had a vital interest in having his claim decided by the domestic courts and that he was left in a prolonged state of uncertainty as to the outcome of the proceedings that he had instituted against the State. That uncertainty intensified after six months had passed, when new legislation was supposed to be adopted but was not. Once the self-imposed time-limit was exceeded by the domestic authorities, it became a matter of complete uncertainty when the obstacles preventing the applicant from having his civil claim decided by a court would be removed, if at all.
41. In these circumstances the Court cannot accept that the degree of access afforded under the national legislation was sufficient to secure the applicant the “right to a court”.
42. The Court finds, therefore, that the fact that, for a long period of time, the applicant was prevented from having his civil claim determined by the domestic courts as a consequence of a legislative measure constitutes a violation of Article 6 § 1 of the Convention.
II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
43. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
44. The applicant claimed 80,000 Kunas for non-pecuniary damage.
45. The Government did not comment on the claim.
46. The Court considers that the violation found cannot be compensated for by the mere finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis and having regard to the circumstances of the case, the Court awards the applicant 4,000 euros as compensation for non-pecuniary damage.
B. Costs and expenses
47. The applicant, who received legal aid from the Council of Europe in connection with the presentation of his case, did not seek the reimbursement of costs and expenses. Accordingly, the Court does not award any sum under this head.
C. Default interest
48. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
2. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable on the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
3. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 9 October 2003, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren NIELSEN Christos Rozakis
Deputy Registrar President
baza unakrsnih veza