Asenov i drugi protiv Bugarske

Država na koju se presuda odnosi
Bugarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
24760/94
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
28.10.1998
Članovi
3
5
5-1
5-3
5-4
6
6-1
13
25
25-1
26
27
27-2
34
35
35-1
35-3
41
Kršenje
3
5-3
5-4
13
25-1
Nekršenje
3
5-1
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 35-3-a) Zloupotreba prava na predstavku
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 34) Ometanje vršenja prava predstavke
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 5-3) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 5-3) Osnovanost predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 5-3) Sudija ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije
(Čl. 5-3) Bez odlaganja izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 3) Nečovečno kažnjavanje
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioci predstavke su Anton Assenov, rođen 1978.godine, i njegovi roditelji Fidanka Ivanova i Stefan Ivanov, svi državljani Bugarske, romskog porekla. Podnosioci predstavke tvrde da su žrtve povrede članova 3, 5, 6, 13, 14 i 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Septembra 1992.godine, g.Assenova (koji je tada imao 14 godina) zatekao je kako se kocka na gradskoj pijaci i uhapsio policajac koji tada nije bio na dužnosti. Policajac ga je onda odveo do obližnje autobuske stanice i pozvao pomoć. Roditelji g.Asenova su bili zaposleni na stanici. U pokušaju da dokaže da je sam u mogućnosti da kazni sina, g.Ivanov ga je udario parčetom šper-ploče. Došla su još dva policajca, i prema rečima podnosilaca predstavke, udarali su dečaka pendrecima. Između roditelja i policajaca je izbio sukob, mada je g.Asenov izgleda bio miran i neagresivan. Policajci su njega i oca vezali lisicama i odveli u policijsku stanicu gde su držani oko dva sata i pušteni bez optužbe. G.Asenov tvrdi da su ga policajci u stanici tukli pištoljem-igračkom i pendrekom i da su ga udarali pesnicama u stomak. Njegovu majku su tukli pendrekom
Sutradan su podnosioci predstavke posetili stručnjaka sudske medicine, koji je zaključio da su modrice mogle biti nanete na način kako su tvrdili podnosioci.
Upravnik Oblasne direkcije je na žalbu gđe Ivanove odgovoio pisanim putem da je postupanje pripadnika policije bilo zakonito i da neće pokrenuti krivični postupak protiv njih.
Oblasno vojno tužilaštvo je takođe odlučilo da ne pokreće krivični postupak. Podnosioci su se žalili i Vrhovnom vojnom tužilaštvu, koje je, pregledavši dosije, takođe odbilo da pokrene krivični postupak protiv tuženih pripadnika policije.
Nakon nekoliko ponovljenih žalbi podnosilaca predstavke, kao i pritiska od strane ministarstva pravosuđa, Vrhovno vojno tužilaštvo je tražilo od Oblasnog vojnog tužilaštva da izvrši dopunske istražne radnje, u vidu ispitivanja nezavisnih svedoka. Podnosioci predstavke nisu bili obavešteni o njihovim rezultatima.
U januaru 1995.godine, tužilac u Šumenu je ispitivao g.Asenova u vezi sa istragom o nizu krađa i razbojništava. G.Asenov je držan u pritvoru u policijskoj stanici u Šumenu od jula 1995.godine do marta 1996.godine. Podnosilac je tvrdio da je držan u nehumanim uslovima.
Podnosioci su podneli predstavku Komisiji u septembru 1993.godine. Nepoznatog dana su predstavnici tužilaštva i policije posetili podnosioce i zatražili od njih da se izjasne da li su podneli predstavku Komisiji. Septembra 1995.godine drugi i treći podnosilac predstavke su kod javnog beležnika overili izjavu da nisu predali predstavku Komisiji.
Komisija je predstavku prihvatila juna 1996.godine. U svim izveštaju od jula 1997.godine izrazila je mišljenje u vezi sa događajima iz septembra 1992.godine da nije bilo kršenja člana 3 (16 glasova prema 19, da je postojala povreda člana 13 (jednoglasno) i da nije bilo povrede člana 6 (jednoglasno).
U vezi sa događajima posle 1995.godine, jednoglasno je izrazila mišljenje da nisu postojale povrede stava 1 člana 5 i člana 3, ali da jesu postojale povrede stavova 3 i 4 člana 5 i da Bugarska nije poštovala svoje obaveze u vezi sa članom 25.
Član 3: niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Prilikom procene ponuđenih dokaza Komisija je uzela u obzir načelo da u slučajevima kada pojedinac tvrdi da je zadobio povrede u pritvoru Vlada ima obavezu da pruži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje kako je došlo do povreda.
Sud smatra da su modrice koje je pronašao lekar koji je pregledao g.Asenova navodile na zaključak da su njegove povrede, bilo da ih je nanela policija ili otac, dovoljno ozbiljne da bi predstavljale zlostavljanje po odredbama člana 3.
Sud smatra da lekarski nalaz, iskazi g.Asenova, činjenica da je držan u policijskoj stanici dva sata, kao i odsustvo bilo kakve izjave svedoka da su videli g.Ivanova kako tuče svog sina takvom žestinom da bi mogao da izazove navedene modrice, sve zajedno navode na postojanje opravdane sumnje da je navedene povrede mogla da nanese policija.
Sud je dalje zaključio da nisu postojale povrede stava 1 člana 6, jer se ne može reći da g.Asenovu nije omogućen pristup sudu niti pravo na pravično suđenje u određivanju njegovih građanskih prava.
Član 13: pravo na delotvoran pravni lek.
Sud je smatrao da postoji povreda člana 13, jer je tvrdnja g.Asenova da su ga zlostavljali policijski službenici bila potkrepljiva i da domaća istraga njegovih tvrdnji nije bila dovoljno temeljita i delotvorna.
Sud nije ustanovio da su uslovi u kojima je g.Asenov držan u pritvoru bili dovoljno okrutni da bi proizveli povredu člana 3 Konvencije.
G.Asenov je tvrdio da je njegov pritvor bio protivzakonit, u suprotnosti sa stavom1 član 5 Konvencije, koji glasi: svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u taksativno navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.
Da li je ispoštovan zahtev zakonitosti procenjuje se prema nacionalnim propisima. Sud kao ni Komisija ne nalazi dokaz da je pritvor podnosioca bio protivzakonit po bugarskom zakonu. Zaključili su da je g.Asenov pritvoren na osnovu osnovane sumnje da je počinio prestup, što stav 1 člana 5 dozvoljava, pa ne postoji njegova povreda.
G.Asenov koji je držan u pritvoru oko dve godine žalio se na povredu svojih prava zajemčenih stavom 3 član 5 Konvencije:
Svako ko je uhapšen ili lišen slobode biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
„Službeno lice“ mora biti nezavisno od izvršnih vlasti i stranaka. Sud je primetio da molbe g.Asenova da bude pušten na slobodu sudija nije razmotrio sve do septembra 1995.godine, tri meseca posle početka pritvora. Ovo za svrhe člana 5 stav 3 nije bilo „bez odlaganja“ u dovoljnoj meri.
Sud zaključuje da je postojala povreda stava 3 člana 5 zato što podnosilac nije bio izveden pred službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije. Sud podseća da je podnosilac bio maloletnik, pa je bilo potrebno da vlasti pokažu naročitu revnost da započnu suđenje u razumnom roku.
I komisija i Sud smatraju da je g.Asenovu bilo uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Podnosilac je tvrdio da je tužena država propustila da se pridržava stava 4 član 5 Konvencije:
Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito.
Sud smatra da imajući u vidu nedostatak mogućnosti za podnosioca da mu se tokom dve godine pritvora do suđenja sudski preispita zakonitost pritvora više nego jedan put, kao i propust suda da ga usmeno sasluša u toj jednoj jedinoj prilici, postojala je povreda stava 4 član 5 Konvencije.
Sva tri podnosioca su se žalila da im je država ometala delotvorno uživanje prava na pojedinačne žalbe, i to protivno odredbama stava 1 član 25 Konvencije, koji propisuje:
Komisija može da prima pojedinačne predstavke ako je Visoka strana ugovornica izjavila da priznaje nadležnost Komisije da prima takve predstavke. One strane ugovornice koje su dale takvu izjavu obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno vršenje ovog prava.
Sud je zaključio da je saslušanje g.Ivanova i gđe Ivanove od strane jednog ili više predstavnika domaće vlasti koje je podnosioce navelo da poreknu u izjavi pod zakletvom da su bili podneli bilo kakvu predstavku Komisiji, predstavljalo nepriličan pritisak čiji je cilj bio ometanje prava na pojedinačnu predstavku, pa je postojala povreda stava 1 člana 25 Konvencije.
Podnosioci su tražili pravično zadovoljenje, pa je Sud na osnovu pravične procene dodelio g.Asenovu 6.000.000 bugarskih leva.

Sa svega navedenog Sud:
1. Jednoglasno odbacuje prethodne prigovore Vlade;
2. Sa osam glasova prema jedan, smatra da nije postojala povreda člana 3 Konvencije u vezi sa optužbama g.Asenova o policijskom zlostavljanju;
3. Jednoglasno smatra da je postojala povreda člana 3 Konvencije zasnovana na propustu da se sprovede delotvorna službena istraga o optužbama g.Asenova o policijskom zlostavljanju;
4. Jednoglasno smatra da nije postojala povreda stava 1 člana 6 Konvencije;
5. Jednoglasno smatra da je postojala povreda člana 13 Konvencije;
6. Sa osam glasova prema jedan smatra da nije postojala povreda člana 3 Konvencije u smislu uslova u kojima je g.Asenov držan u pritvoru od jula 1995.godine;
7. Jednoglasno smatra da nije postojala povreda stava 1 člana 5 Konvencije;
8. Jednoglasno smatra da jeste postojala povreda stava 3 člana 5 Konvencije u tom smislu da g.Asenov nije bez odlaganja izveden pred suduju ili drugo službeno lice određeno zakonom da vrši sudsku funkciju;
9. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 3 člana 5 Konvencije utoliko što g.Asenov nije izveden pred sud u razumnom roku ili pušten na slobodu pred suđenje;
10. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 4 člana 5 Konvencije;
11. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 1 člana 25 Konvencije u odnosu na sva tri podnosioca;
12. Jednoglasno smatra da tužena država ima isplatiti, u roku od tri meseca:
(a) podnosiocu kao naknadu za nematerijalnu štetu iznos od 6.000 bugarskih leva;
(b) svim podnosiocima, za troškove sudskog postupka, iznos od 14.860 u bugarskim levima, po kursu koji se primenjuje na dan isplate, zajedno sa 7.600 bugarskih leva umanjeno za 38.087 francuskih franaka pretvorenih u bugarske leve po kursu na dan isplate, zajedno sa svim pripadajućim porezima;
(c) naplatu proste kamate po godišnjoj stopi od 5,08% na iznose dodeljene u bugarskim levima i 7,5% na iznose dodeljene u bugarskim levima po isteku gore navedena tri meseca pa do isplate;
13. Odbija ostatak zahteva za pravičnu naknadu.
Delimično izdvojeno mišljenje sudije Mifsuda Boničija:
Vezano za član 3 – njegovo je mišljenje da je u trenutku kada je izneta tvrdnja da je modrice g.Asenova nanela policija pendrecima nastala je obaveza Vlade da pruži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje kako su povrede nastale.
Takođe smatra da način kako se sa g.Asenovim postupalo u pritvoru predstavlja nečovečno postupanje, naročito imajući u vidu da se radilo o maloletniku sa kojim se postupalo kao sa odraslim kriminalcem.
Zzbog toga zaključuje da su bugarske vlasti prema mladoj osobi između 14 i 17 godine učinile povredu člana 3 Konvencije.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

VEĆE

ASSENOV I DRUGI protiv BUGARSKE

(Predstavka br. 24760/94)

 PRESUDA

28. oktobra 1998. godine

(SKRAĆENI PREVOD PRESUDE)

Podnosilac predstavke su Anton Assenov, rođen 1978. godine i njegovi roditelji Fidanka Ivanova i Stefan Ivanov, svi državljani Bugarske, romskog porekla. Podnosioci predstavke tvrde da su žrtve povrede članova 3, 5, 6, 13, 14 i 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koje je počinila Turska.

(...)

Činjenice

I Okolnosti ovog slučaja

  1. Podnosioci su bugarski državljani, članovi romske porodice nastanjene u mestu Šumen, u Bugarskoj. G. Anton Asenov je rođen 1978. godine, majka Fidanka Ivanova 1956. a otac Stefan Ivanov 1952. godine.

A. Događaji tokom i nakon 19. septembra 1992. godine

1. Hapšenje i pritvor

  1. Dana 19. septembra 1992. godine, g. Asenova (koji je tada imao 14 godina) zatekao je, kako se kocka na gradskoj pijaci, i uhapsio policajac koji nije bio na dužnosti; policajac ga je onda doveo do obližnje autobuske stanice i pozvao pomoć.
  2. Potom su roditelji g. Asenova, oboje zaposleni na stanici, zamolili da on bude pušten. U pokušaju da dokaže da je sam u mogućnosti da kazni sina, g. Ivanov ga je udario parčetom šperploče. Posle toga su stigla još dva policajca. Podnosioci tvrde da su oni udarali dečaka pendrecima. Između roditelja i policajaca tada je izbio sukob, mada je sam g. Asenov po svoj prilici bio miran i neagresivan. Policajci su njega i oca vezali lisicama i naterali da uđu u policijski automobil. U policijskoj stanici su držani oko dva časa i pušteni bez optužbe. G. Asenov tvrdi da su ga policajci u stanici tukli pištoljem – igračkom i pendrekom kao i da su ga udarali pesnicama u stomak.

2. Lekarski nalaz

  1. Sledećeg radnog dana, 21. septembra 1992. godine, podnosioci su posetili stručnjaka sudske medicine, kome su objasnili da su g. Asenova tri policajca tukla pendrecima i drškom pištolja a njegovu majku pendrekom.

(...)

Lekar je zaključio da su modrice mogle biti nanete na način kako su tvrdili podnosioci.

3. Istraga Oblasne direkcije za unutrašnje poslove

  1. Dana 2. oktobra 1992. godine, gđa Ivanova je podnela žalbu Oblasnoj direkciji za unutrašnje poslove, u kojoj je tvrdila da su joj sina tukli policajci na autobuskoj i policijskoj stanici, i zatražila da se odgovorni pripadnici policije kazne (vidi st. 58).

(...)

  1. Dana 13. novembra 1992. godine, upravnik Oblasne direkcije je podnosioce obavestio pismenim putem da je postupanje pripadnika policije bilo zakonito te da on neće pokrenuti krivični postupak protiv njih.

4. Istraga Oblasnog vojnog tužilaštva

  1. Dana 12. decembra 1992. godine, podnosioci su Oblasnom vojnom tužilaštvu u Varni podneli zahtev za krivično gonjenje policajaca.

(...)

  1. Dana 20. marta 1993. godine, vojno tužilaštvo je na osnovu nalaza istražitelja odlučilo da ne pokreće krivični postupak. (...)

5. Žalba Vrhovnom vojnom tužilaštvu

  1. Dana 15. aprila 1993. godine, podnosioci su se žalili Vrhovnom vojnom tužilaštvu.

(...)

  1. Dana 21. maja 1993. godine, Vrhovno vojno tužilaštvo je, pregledavši dosije, odbilo da pokrene krivični postupak protiv tuženih pripadnika policije iz istih razloga kao i oblasni tužilac.

(...)

6. Nastavak istražnih radnji od strane oblasnog vojnog tužilaštva

  1. Nakon nekoliko ponovljenih žalbi podnosilaca, kao i pritiska od strane ministarstva pravosuđa da preispita slučaj, Vrhovno vojno tužilaštvo je obavestilo Oblasno vojno tužilaštvo da bi preliminarna istraga protiv pripadnika policije morala da obuhvati iskaze nezavisnih svedoka, pa se moraju izvršiti dopunske istražne radnje.

(...)

  1. Koliko je poznato, ove dopunska istrage nisu zaključene nikakvom zvaničnom odlukom, jer podnosioci nisu bili obavešteni o njihovim rezultatima.

7. Žalba Vrhovnom tužilaštvu

  1. Dana 20. juna 1994. godine, podnosioci su podneli žalbu Vrhovnom tužilaštvu Bugarske. (...)
  2. Koliko je poznato, žalba je prosleđena Vrhovnom vojnom tužilaštvu, koje je advokata podnosilaca 28. juna 1994. godine obavestilo da ne postoje razlozi da se prethodna odluka promeni.

B. Hapšenje g. Asenova 27. juna 1995. godine i pritvor

1. Privođenje, pritvor i istraga

  1. U januaru 1995. godine, tužilac u Šumenu je ispitivao g. Asenova u vezi sa istragom o nizu krađa i razbojništava.

(...)

  1. Dana 27. jula, 2. avgusta, 7. avgusta i 15. avgusta 1995. godine, podnosilac je u prisustvu advokata učestvovao u smotrama radi utvrđivanja identiteta, za vreme kojih su ga identifikovale četiri žrtve pljački. Dana 28. avgusta 1995. godine, veštak koga je postavio istražni sudija podneo je izveštaj u vezi sa vrednošću predmeta koje su navodno ukrali podnosilac i njegovi saučesnici. Kasnije su optužbi pridodati dopunski navodi u vezi sa drugim krađama u kojima se sumnjalo da je g. Asenov učestvovao. Koliko je poznato, tokom istrage je ispitano oko šezdeset svedoka i navodnih žrtava, ali posle septembra meseca 1995. godine nisu prikupljeni nikakvi dokazi.

2. Pritvor do suđenja, od jula 1995. do jula 1997.

  1. G. Asenov je držan u pritvoru u policijskoj stanici u Šumenu od 27. jula 1995. do 25. marta 1996. godine.

    Strane se ne slažu u pogledu uslova u kojima je boravio. Podnosilac tvrdi da je držan u ćeliji površine 3 sa 1,80 metara, s vremena na vreme zajedno sa dvoje do četiri drugih zatvorenika, da je ćelija bila skoro u celini ispod zemlje, sa veoma malo svetla i svežeg vazduha; da u ćeliji nije imao mogućnosti za fizičke ili bilo kakve druge aktivnosti; i da je puštan samo dva puta dnevno, i to samo do toaleta. Vlada tvrdi da je ćelija bila 4,60 sa 3,50 metra i da je podnosilac delio sa samo jednim drugim pritvorenikom.

  2. Podnosilac je podneo veliki broj molbi za puštanje na slobodu, između ostalog, pozivajući se na činjenicu da nisu sakupljeni nikakvi novi dokazi protiv njega, da je imao zdravstvene probleme koje su uslovi pritvora pogoršali, te da je imao dvoje male dece. Izgleda da su neke molbe razmotrene pojedinačno, a druge zajedno, i to po nekoliko meseci nakon podnošenja.

(...)

C. Događaji nakon podnošenja predstavke Komisiji

  1. Podnosioci su predstavku podneli Komisiji 6. septembra 1993. godine. Marta 1995. godine su u prisustvu beležnika potpisali izjavu o imovnom stanju, sačinjenu na bugarskom, u kojoj su se izričito pozvali na predstavku Komisiji i naveli da je bila sačinjena za svrhe molbe Komisiji za pravnu pomoć.
  2. Dana 15. maja, 23. maja i 8. septembra 1995. godine, dva dnevna lista objavila su članke o ovom slučaju. Dva članka, u čijim je naslovima navedeno da je jedan romski kockar „doveo Bugarsku pred sud u Strazburu“, tvrdila su između ostalog da su u odgovoru na pitanja novinara podnosioci navodno porekli da su bili podneli predstavku Komisiji. (...)
  3. Nepoznatog dana su predstavnici tužilaštva i policije posetili podnosioce i zatražili od njih da se izjasne o tome da li su podneli predstavku Komisiji. Dana 8. septembra 1995. godine, drugi i treći podnosilac su posetili beležnika i potpisali izjavu u kojoj su porekli da su bili podneli predstavku Komisiji. (...)
  4. Izgleda da je ova izjava posle podneta tužilaštvu. Dana 19. septembra 1995. godine, Vrhovno vojno tužilaštvo je obavestilo Ministarstvo spoljnih poslova o izjavi. (...)

II Relevantno domaće pravo i praksa

A. Kockanje

  1. Po bugarskom zakonu kockanje je upravni prekršaj; osobe ispod 16 godina ne podležu njegovoj primeni (čl. 2(2) Zakona protiv špekulacije).

B. Ovlašćenja policije u vezi sa privođenjem i pritvorom 1992. godine

  1. Prema članu 20(1) Zakona o narodnoj policiji iz 1976. godine, koji je bio u primeni kada se razmatrani slučaj odvijao, pripadnik policije mogao je da privede u policijsku stanicu ili mesnu kancelariju samo lica: 

1. čiji se identitet ne može ustanoviti;
2. koja se nasilno ponašaju i ne pokore pošto su opomenuti;
3. koja odbiju da dobrovoljno dođu u policijsku stanicu bez ozbiljnog razloga za odbijanje, pošto su obaveštena shodno odedbama člana 16 ovog zakona;
4. koja namerno ometaju pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova u obavljanju svojih zadataka;
5. koja bez zakonskog ovlašćenja nose ili upotrebe vatreno oružje, drugo oružje ili opasne predmete;
6. u drugim slučajevima propisanim zakonom.

  1. Član 24(1) odnosio se na upotrebu sile od strane pripadnika policije. Upotreba sile „primerena svojstvima i ozbiljnosti prestupa i pruženog otpora“ (čl. 24(2)) bila je dozvoljena:

1. da bi se sprečilo nasilno ponašanje ili drugi ozbiljan prekršaj javnog reda;
2. u jasnim slučajevima nepokoravanja policijskim naredbama ili zabranama;
3. u toku privođenja ili prevoza kada postoji opasnost bežanja, ili opasnost za život lica koje se hapsi ili prevozi ili drugog lica.

C. Pravni lekovi za policijsko zlostavljanje

1. Krivično pravo

  1. Prema članu 190 Zakona o krivičnom postupku (1974):

Smatraće se da postoji dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično delo.

  1. Kod najvećeg broja ozbiljnih krivičnih dela, kao i onih za koja se sumnja da su ih počinila službena lica u vršenju dužnosti, krivični postupak se ne može pokrenuti na zahtev pojedinca, već samo na osnovu odluke javnog tužioca (Zakon o krivičnom postupku, članovi 192, 282, 283, 284 i 285).

(...)

2. Građansko pravo

  1. Zakon o obligacionim odnosima propisuje u članu 45 da lice koje je pretrpelo štetu može da traži nadoknadu podnošenjem tužbe protiv lica koje je svojim postupkom prouzrokovalo štetu. Zakon o državnoj odgovornosti za štete propisuje da lice koje je pretrpelo štetu zbog nezakonitog postupka službenog lica može da tuži državni organ koji je u pitanju.
  2. Članovi 182(d) i 183 građanskog zakonika propisuju da sud koji razmatra građansku tužbu:

182...mora odložiti postupak:

(d) u slučajevima kada se za vreme građanske parnice otkrije postojanje krivičnih elemenata čije je utvrđivanje od odlučujućeg značaja za ishod građanskog spora.

183. Postupak koji je odložen mora biti nastavljen po službenoj dužnosti ili zahtevu jedne od strana pošto su uklonjene odgovarajuće prepreke

Član 222 Građanskog zakonika propisuje:

Nalazi sadržani u pravosnažnoj odluci krivičnog suda u pogledu toga da li je delo izvršeno, njegove nezakonitosti i krivice počinioca, smatraće se obavezujućim za građanski sud u razmatranju građanskih posledica krivičnog dela.

D. Krivična dela koja je g. Asenov navodno počinio 1994. i 1995. godine

  1. U vezi sa navodnim provalama, g. Asenov je optužen za krivično delo čiji su elementi dugotrajna krivična aktivnost maloletnika koja se sastoji od provalnih krađa izvršenih uz pomoć saučesnika koja sadrže nasilan upad u zatvorene prostorije i krađu predmeta znatne vrednosti. Maksimalna kazna za ovo delo je tri godine zatvora (Krivični zakon iz 1968. godine, stavovi 1(3), 1(5) i 2 člana 195, u vezi sa stavom 1 člana 26 i stavom 1(3) člana 63).
  2. U vezi sa navodnim pljačkama, g. Asenov je optužen za dugotrajnu krivičnu aktivnost maloletnika, izvršenu uz pomoć saučesnika, koja se sastoji od pljački, što se definiše kao krađa uz pomoć upotrebe sile ili pretnji. Propisana kazna je do pet godina zatvora (Krivični zakon iz 1968. godine, stav 1 člana 198, u vezi sa stavom 1 člana 26 i stavom 1(2) člana 63).
  3. Na osnovu odredaba članova 23, 24 i 25 Krivičnog zakona, maksimalna kazna na koju je g. Asenov mogao biti osuđen za sve optužbe je šest i po godina zatvora.

E. Tužilaštvo

  1. Prema odredbama Zakona o krivičnom postupku kao i pravnoj teoriji i praksi, tužilac u krivičnom postupku ima dvostruku funkciju.

U prvoj fazi tužilac nadgleda istragu. Nadležan je između ostalog da istražnom sudiji daje obavezujuća uputstva; da učestvuje u ispitivanjima, pretresima ili bilo kom drugom istražnom postupku; da istražnom sudiji oduzme predmet i prebaci drugom; ili da celu istragu ili delove istrage sprovede samostalno. Može takođe da odlučuje da li da obustavi postupak, da naredi dodatne istražne radnje, ili da pripremi optužbu i podnese predmet sudu.

U pravosudnoj fazi je nadležan za krivično gonjenje optuženog.

  1. Istražni sudija je u izvesnoj meri nezavisan od tužioca u pogledu metoda rada i određenih istražnih postupaka, ali obavlja svoje dužnosti prema uputstvima tužioca i pod njegovim nadzorom (Zakon o krivičnom postupku, stav 2 člana 48 i član 201). Ako istražni sudija ima pritužbe na uputstva tužioca, može da se obrati višem tužiocu, čija je odluka izvršna.
  2. Član 86 Zakona o krivičnom postupku propisuje da i tužilac i istražitelj imaju obavezu da sakupljaju dokaze i protiv i u korist optuženog. Tokom celokupnog trajanja krivičnog postupka, tužilac mora da „vrši nadzor nad sprovođenjem zakonitosti“ (Zakon o krivičnom postupku, član 43).

F. Odredbe o pritvoru

1. Ovlašćenja tužilaštva da produži pritvor

  1. Optuženom, uključujući i maloletnom licu, može se produžiti pritvor odlukom istražitelja ili tužioca, mada se maloletnicima može produžiti pritvor samo u izuzetnim slučajevima. U slučajevima gde je pritvor produžen na osnovu odluke istražnog sudije bez prethodne saglasnosti tužioca, takvu odluku mora da potvrdi tužilac u roku od 24 časa. Tužilac takvu odluku obično donosi na osnovu spisa i bez saslušanja optuženog (Zakon o krivičnom postupku, članovi 152, 172, 201–203, 377 i 378).
  2. Istraga u krivičnom predmetu mora se zaključiti u roku od dva meseca. Produženje do šest meseci može da odobri oblasni tužilac, a vrhovni tužilac može da odobri produženje istrage do devet meseci. Ako se istraga produži, tužilac će odrediti da li da se optuženi zadrži u pritvoru (Zakon o krivičnom postupku, član 222).
  3. Ne postoji zakonsko ograničenje kojim bi se tužilac koji je optuženom odredio produženje pritvora ili potvrdio takvu odluku istražnog sudije sprečio da goni optuženog u bilo kakvom budućem krivičnom postupku. Ovo se u praksi često i događa.

2. Sudska revizija pritvora

  1. Lice kome je produžen pritvor ima mogućnost da odmah podnese nadležnom sudu žalbu protiv određivanja pritvora. Sud je obavezan da donese odluku u roku od tri dana od podnošenja žalbe (Zakon o krivičnom postupku, stav 5 člana 152).
  2. Uobičajena praksa u trenutku kada je g. Asenov uhapšen bila je da sud preispituje žalbe protiv produženja pritvora u odsustvu javnosti i bez učešća stranaka. Ako se žalba odbaci, sud ne obaveštava lice koje je podnelo o toj odluci.
  3. Stav koje je iznelo Prvo krivično odeljenje Vrhovnog suda je da u odlučivanju o takvim žalbama sud ne treba da razmatra da li postoji dovoljno dokaza u korist optužbe protiv pritvorenika, već samo zakonitost naloga o pritvoru. Nalog o pritvoru će biti zakonit jedino u odnosu na lica optužena za krivična dela koja su kažnjiva zatvorskom kaznom u trajanju manjem od deset godina ako postoji „stvarna opasnost“ da optuženi pobegne ili ponovno izvrši krivično delo (Odluka br. 24 u predmetu br. 268/95).
  4. U odluci objavljenoj 17. septembra 1992. godine, Prvo krivično odeljenje Vrhovnog suda je utvrdilo da se žalba protiv produženja pritvora može podneti samo jednom. Ponovna žalba je moguća samo u slučajevima kada je optuženi pušten na slobodu a onda ponovno pritvoren. U svim drugim slučajevima lice u pritvoru može da zatraži od tužioca da bude pušteno ako je došlo do promene okolnosti (Odluka br. 94 u predmetu br. 754/92).
  5. Povremena sudska revizija zakonitosti određivanja pritvora moguća je tek kada krivični predmet stigne pred sud, koji tada ima mogućnost da odredi da li da se optuženi pusti na slobodu ili ne.

Postupak pred Komisijom

  1. Podnosioci su se Komisiji obratili 6. septembra 1993. godine. Pozivajući se na član 3, stav 1 člana 6 i član 13 Konvencije, žalili su se na navodno zlostavljanje g. Asenova od strane policije u septembru 1992. godine i nepostojanje efikasnog domaćeg pravnog leka u tom pogledu; pozivajući se na član 3 i stavove 1, 3 i 5 člana 5, na produženje pritvora od meseca jula 1995. godine; i, pozivajući sa na član 25, na mere koje je tužilaštvo preduzelo u vezi sa njihovom predstavkom Komisiji.
  2. Komisija je predstavku (br. 24760/94) prihvatila 27. juna 1996. godine. U svom izveštaju od 10. jula 1997. godine, izrazila je mišljenje, u vezi sa događajima iz septembra 1992. godine, da nije bilo kršenja člana 3 (šesnaest glasova prema jedan), da je postojala povreda člana 13 (jednoglasno), i da nije bilo povrede člana 6 (jednoglasno).

U vezi sa događajima posle 1995. godine, jednoglasno je izrazila mišljenje da nisu postojale povrede stava 1 člana 5 i člana 3, ali da jesu postojale povrede stavova 3 i 4 člana 5 i da Bugarska nije poštovala svoje obaveze u vezi sa članom 25.

(...)

Pravo

I. Podnosioci

  1. Na raspravi pred sudom, zastupnik podnosilaca je objasnio da su za potrebe postupka pred Komisijom roditelji g. Asenova učestvovali u njegovim žalbama iz razloga što je on u vreme [navodnog kršenja] Konvencije bio maloletan. U ovom trenutku je situacija takva da je g. Asenov jedini podnosilac u vezi sa svim žalbama osim one u vezi sa članom 25 Konvencije, koju je podneo zajedno sa svojim roditeljima.
  2. Prema tome, Sud će u pogledu svih žalbi osim one u vezi sa članom 25 Konvencije odlučivati jedino da li je bilo povreda prava g. Asenova. U pogledu žalbe u vezi sa članom 25, ispitaće takođe da li je bilo povrede prava g. Ivanova i gđe Ivanove.

II Događaji za vreme i nakon 19. septembra 1992. godine

A. Prethodni prigovori Vladi

  1. Navodno nekorišćenje svih domaćih pravnih lekova 82. Vlada je tvrdila da je žalbu g. Asenova po članu 3 u vezi sa događajima od 19.septembra 1992. godine trebalo proglasiti neprihvatljivom zbog toga što svi domaći pravni lekovi nisu bili iscrpeni, prema članu 26 Konvencije, prema kome:

Komisija može uzeti predmet u razmatranje tek kada se iscrpe svi unutrašnji pravni lekovi, u skladu sa opšte priznatim načelima međunarodnog prava...

Prema podnesku vlade, pored toga što je podneo krivičnu prijavu protiv pripadnika policije, podnosilac je takođe mogao da pokrene građanski postupak prema članu 45 Zakona o obligacionim odnosima ili upravni postupak prema Zakonu o državnoj odgovornosti za štetu.

  1. Na raspravi pred Sudom, podnosilac je naveo da je bilo teško zamisliti kakve bi dodatne korake mogao da preduzme kako bi iskoristio pravne lekove koji formalno postoje u bugarskom pravu.
  2. U odluci o prihvatljivosti predstavke Komisija je navela da se ne bi moglo smatrati da bi nadoknada koja bi proistekla iz građanskog postupka mogla adekvatno da ispravi povredu člana 3. Komisija je utvrdila da su podnošenjem žalbi Oblasnoj direkciji unutrašnjih poslova kao i svim stepenima istražnih vlasti, podnosioci učinili sve što je bilo u njihovoj moći da bi doveli do pokretanja krivičnog postupka protiv pripadnika policije, čime su svoju žalbu predali u ruke vlastima koje su bile najnadležnije da sprovedu postupak.
  3. Sud podseća da pravilo o iscrpljenju svih domaćih pravnih lekova koje navodi član 26 obavezuje sva lica koja žele da svoju žalbu protiv države podnesu pred međunarodno pravosudno ili arbitražno telo da prvo iskoriste pravne lekove koje pruža pravni sistem u njihovoj državi, time lišavajući države tereta da odgovaraju pred međunarodnim telom za svoje postupke pre nego što su imale priliku da slučaj reše kroz sopstveni pravni sistem. Da bi se ovo pravilo ispoštovalo, podnosilac mora da ima normalan pristup postojećim pravnim lekovima, čiji obim mora da bude adekvatan da pruži naknadu za navodne povrede (videti presudu u slučaju Aksoy protiv Turske, 18. decembra 1996. Reports of Judgments and Decisions 1996-VI, str. 2275–76, st. 51 i 52).
  4. Sud podseća da prema bugarskom pravu nije moguće da podnosilac sam pokrene krivični postupak u vezi sa krivičnim delima navodno počinjenim od strane službenih lica u vršenju dužnosti (videti stav 58, gore). Sud navodi da su podnosioci podneli sijaset žalbi tužilaštvu na svim nivoima u kojima su tražili da se sprovede potpuna istraga o optužbama g. Asenova o navodnom zlostavljanju od strane policije kao i da se ta lica krivično gone (videti stavove 12–31, gore).

Sud zaključuje da pošto je iscrpeo sve mogućnosti koje su postojale u sistemu krivičnog prava podnosilac nije imao obavezu, kako nije bilo nikakvog krivičnog postupka u vezi sa njegovom žalbom, da preduzme još jedan pokušaj da ostvari pravdu vođenjem postupka za naknadu štete.

Sledi dakle da se prethodna primedba Vlade mora odbiti.

2. Navodna zloupotreba pravnog postupka

  1. Pored prethodnog, Vlada je tvrdila da optužbe podnosioca nisu bile potkrepljene i da im je cilj bio da zavedu Komisiju, što bi predstavljalo zloupotrebu prava na žalbu. Predstavku je dakle trebalo odbaciti, shodno odredbama stava 2 člana 27 Konvencije, prema kome:

Komisija proglašava neprihvatljivom svaku predstavku ... za koju smatra da je nespojiva sa odredbama ove Konvencije, očigledno neosnovana ili predstavlja zloupotrebu prava na predstavku.

  1. Pošto je razmotrila optužbe podnosioca, Komisija je u odluci o prihvatljivosti iznela stav da su one pokretale ozbiljna činjenična i pravna pitanja koja zahtevaju pažljivo ispitivanje osnovanosti.
  2. Sud nije našao nikakav osnov za zaključak da podnošenje predmeta Komisiji predstavlja zloupotrebu prava na žalbu.

Sledi dakle da se ova prethodna primedba Vlade mora odbiti.

B. Osnovanost žalbe

I. Navodna povreda člana 3 Konvencije

  1. Asenov tvrdi da su događaji od 19. septembra 1992. godine proizveli povrede člana 3 Konvencije, prema kome:

Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

On tvrdi da je član 3 prekršen iz dva razloga. Prvo, traži da Sud preispita medicinske dokaze i izjave svedoka, koje, kako je naveo, dokazuju da su ga okrutno prebili pripadnici policije.

Drugo, zajedno sa Evropskim centrom za prava Roma i organizacijom Amnesty International, podnosilac traži od Suda da donese odluku da, u svim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je počinjeno mučenje ili nečovečni ili ponižavajući postupci, sam propust nadležnih domaćih vlasti da sprovedu hitnu i nepristrasnu istragu predstavlja povredu člana 3.

  1. Vlada napominje da je medicinski nalaz podnosioca nepouzdan jer je izdat dva dana nakon dotičnog incidenta. U svakom slučaju, u odsustvu bilo kakve potvrde koja bi se odnosila na g. Ivanova, povrede koje su opisane u nalazu lekara slagale su se sa iskazima svedoka prema kojima je otac tukao sina tankom drvenom lajsnom.
  2. Prilikom procene ponuđenih dokaza, Komisija je uzela u obzir načelo da u slučajevima kada pojedinac tvrdi da je zadobio povrede jer je zlostavljan u pritvoru, Vlada ima obavezu da pruži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje kako je došlo do povreda (videti presudu u slučaju Ribitsch protiv Austrije od 4. decembra 1995. godine, Serija A br. 336, str., 25–26, stav 34, i gore pomenutu presudu u slučaju Aksoy, str. 2278, stav 61). Komisija je između ostalog prihvatila da je izbila prepirka na autobuskoj stanici između pripadnika policije i g. Ivanova i da je on udario svog sina lajsnom od šper-ploče da bi pokazao da sam može da disciplinuje svog sina a da su potom oba podnosioca držana u policijskoj stanici oko dva sata. Međutim, budući da je prošlo više od četiri godine od događaja i u odsustvu dovoljno nezavisne i pravovremene istrage od strane domaćih vlasti Komisija nije bila u stanju da odredi koja je verzija događaja verodostojnija, pa tako nije ustanovila da je došlo do bilo kakve povrede člana 3.
  3. Kako je Sud naglasio mnogo puta, član 3 potvrđuje jednu od osnovnih vrednosti demokratskog društva. Čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma ili kriminala, Konvencija izričito zabranjuje mučenje ili nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Za razliku od drugih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4, član 3 ne dozvoljava nikakve izuzetke ili derogacije po članu 15, čak i u slučaju vanrednog stanja koje ugrožava opstanak nacije (videti gore pomenutu presudu u slučaju Aksoy, str. 2278, st. 62).
  4. Sud podseća da zlostavljanje mora da dostigne izvesan prag okrutnosti da bi potpalo pod odredbe člana 3. Procena ovog praga je relativna stvar; on zavisi od svih okolnosti slučaja, kao što je trajanje postupka, njegove fizičke i/ili psihičke posledice, i, u nekim slučajevima, od pola, uzrasta i zdravstvenog stanja žrtve. Kod osobe koje je lišena slobode, primena fizičke sile koja nije strogo posledica njenog ponašanja krnji ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja povredu prava određenih članom 3 (vidi presudu u slučaju Tekin protiv Turske od 9. juna 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 1517–18, st. 52 i 53).
  5. Sud smatra da su modrice koje je pronašao lekar koji je pregledao g. Asenova (videti stav 11, gore) navodile na zaključak da su njegove povrede, bilo da ih je nanela policija ili otac, dovoljno ozbiljne da bi predstavljale zlostavljanje prema odredbama člana 3 (videti, na primer, presudu u slučaju protiv Velike Britanije od 23. septembra 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 2699, stav 21, kao i gore pomenutu presudu u slučaju Ribitsch, str. 9 i 26, stavovi 13 i 39). Ostaje da se razmotri da li se država može smatrati odgovornom po članu 3 u vezi sa ovim povredama.

(a) Navodno zlostavljanje od strane policije

  1. Sud podseća da Komisija na osnovu dokaza koji su joj predočeni nije bila u stanju da ustanovi na koji način su nanete povrede podnosiocu (videti stav 92, gore).
  2. Sud primećuje da je lekar koji je pregledao g. Asenova dva dana pošto je ovaj pušten iz policijskog pritvora ustanovio da su modrice na njegovom telu navodile na zaključak da je bio tučen tvrdim predmetom (videti stav 26 gore). Podnosilac tvrdi da su povrede naneli pripadnici policije i to pendrecima.
  3. Sud smatra da bi, budući da nije sporno da je podnosilac bio žrtva tuđeg nasilja dana 19. septembra 1992. godine i budući da nema naznaka da se bilo šta nezakonito dogodilo između toga dana i lekarskog pregleda, bilo pravično pretpostaviti da su modrice nanete 19. septembra 1992. godine i to u vezi sa hapšenjem.
  4. Sud takođe primećuje da je pripadnik policije koji je priveo podnosioca u svom iskazu naveo da je video kako g. Ivanov udara svog sina dva ili tri puta po leđima tankom drvenom lajsnom (videti stav 14, gore). Podnosioci ne osporavaju tvrdnju da je g. Ivanov udario g. Asenova na ovakav način, mada osporavaju da je to bilo učinjeno uz korišćenje takve sile ili učestalosti koje bi mogle da dovedu do modrica opisanih u lekarevom nalazu. Pošto je gđa Ivanova podnela žalbu 2. oktobra 1992. godine, službenik Oblasne direkcije unutrašnjih poslova razgovarao je sa podnosiocima i uzeo gore pomenuti pismeni iskaz od policajca koje je priveo podnosioca, kao i iskaze druge dvojice policajaca, koji nisu bili prisutni u trenutku kada je g. Ivanov udarao g. Asenova. Jedini nezavisni svedok s kojim je službenik Oblasne direkcije tada razgovarao nije mogao da se seti da li je na autobuskoj stanici došlo do bilo kakvog incidenta.

Jula 1993. godine, bez znanja podnosioca, uzete su izjave dva druga lica koja su bila prisutna na autobuskoj stanici. Jedno se nije dobro sećalo šta se događalo, a drugo, šofer autobusa, setio se da je video kako g. Ivanov udara sina lajsnom, ali nije mogao da kaže koliko dugo ili koliko jako.

Niko osim podnosioca nije naveo da je video pripadnike policije da udaraju g. Asenova. 100. Kao i Komisija (videti stav 92, gore), i Sud zaključuje da prema raspoloživim dokazima nije moguće utvrditi da li su povrede podnosiocu naneli pripadnici policije, kako je tvrdio.

(b) Valjanost istrage

  1. Međutim, Sud smatra da lekarski nalaz, iskazi g. Asenova, činjenica da je držan u policijskoj stanici dva sata, kao i odsustvo bilo kakve izjave svedoka da su videli g. Ivanova kako tuče svog sina takvom žestinon da bi mogao da izazove navedene modrice, svi zajedno navode na postojanje osnovane sumnje da je navedene povrede mogla da nanese policija.
  2. Sud smatra da u takvim okolnostima kada pojedinac iznese potkrepljivu tvrdnju da su ga ozbiljno i protivzakonito zlostavljali policija ili drugi državni službenici i to protivno članu 3 Konvencije, ta odredba, posmatrana u vezi s opštom dužnošću države po članu 1 Konvencije da „jemči svakome unutar svoje nadležnosti prava i slobode određene ... Konvencijom“, zahteva postojanje efikasne istrage. Ta istraga, kao i ona propisana odredbama člana 2, treba da bude u mogućnosti da dovede do nalaženja i kažnjavanja odgovornih (videti, u vezi sa članom 2 Konvencije, presudu u slučaju McCann i drugi protiv Velike Britanije od 27. septembra 1995. godine, Serija A br. 324, str. 49, stav 161, presudu u slučaju Kaya protiv Turske od 19. februara 1998. godine, Reports 1998-I, str. 324, stav 86, i presudu u slučaju Yasa protiv Turske od 2. septembra 1998. godine, Reports 1998-VI, str. 2438, stav 98.). Ako to ne bi bio slučaj, opšta pravna zabrana mučenja i nečovečnih i ponižavajućih postupaka i kažnjavanja, i pored svog fundamentalnog značaja (videti stav 93, gore), bila bi neefikasna u praksi i predstavnici države bi u nekim slučajevima mogli da skoro neometeno zloupotrebljavaju ona prava koja su im na raspolaganju.
  3. Sud navodi da su nakon žalbe gđe Ivanove državne vlasti ipak donekle istražile tvrdnje podnosioca. Međutim Sud nije ubeđen da je ta istraga bila dovoljno temeljna i delotvorna da bi ispunila zahteve člana 3. Naročito je nezadovoljavajuća činjenica da je istražitelj Oblasne direkcije unutrašnjih poslova bio spreman da zaključi da je povrede g. Asenovu naneo otac (videti stav 16, gore), bez obzira na nepostojanje bilo kakvog dokaza da je otac tukao sina silom koja bi bila potrebna da bi se nanele modrice opisane u lekarskom nalazu. Mada se incident dogodio na javnom mestu, na autobuskoj stanici, i mada ga je prema iskazima policajaca na licu mesta videlo oko dvadeset Roma i dvadeset šofera autobusa, izgleda da niko nije pokušao da ustanovi pravo stanje stvari nalaženjem i saslušavanjem tih svedoka odmah nakon incidenta, kada su sećanja još sveža. Umesto toga, u tom trenutku je uzeta izjava samo jednog svedoka, koji nije bio u stanju da se seti incidenta (vidi stav 99, gore).
  4. Prvobitna istraga, koju je preduzelo Oblasno vojno tužilaštvo, kao i istraga Vrhovnog vojnog tužilaštva bile su još površnije. Sud smatra naročito upadljivim zaključak do kojeg je Vrhovno vojno tužilaštvo došlo bez ikakvih dokaza da g. Asenov nije sledio naloge ovlašćenih lica: „čak i da maloletna osoba jeste tučena po telu, to se dogodilo kao posledica odbijanja naloga pripadnika policije“. Doći do takvog zaključka protivno je načelu člana 3 da je u vezi sa licem koje je lišeno slobode upotreba fizičke sile koja nije izrazito neophodna zbog ponašanja tog lica u principu povreda prava tog lica (videti stav 94, gore).
  5. Sud primećuje da je jula 1993. godine Vrhovno vojno tužilaštvo zaključilo da je u slučajevima navodnih policijskih zloupotreba potrebno uzeti iskaze nezavisnih svedoka (vidi stav 27, gore). Međutim, ispitivanje dva dodatna svedoka, od kojih se jedan jedva sećao incidenta, nije bilo dovoljno da ispravi sve nedostatke istrage do tog vremena.
  6. Posmatrano u svetlu gore navedenog, u imajući u vidu nepostojanje korenite i efikasne istrage potkrepljive tvrdnje podnosioca da su ga tukli pripadnici policije, Sud je ustanovio da jeste došlo do povrede člana 3 Konvencije.

2. Navodna povreda stava 1 člana 6 Konvencije

  1. Asenov tvrdi da mu je onemogućen delotvoran pristup sudu, što predstavlja povredu stava 1 člana 6 Konvencije, koji između ostalog propisuje:

Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.

  1. Podnosilac je naveo da je učinak odluke tužilaštva da ne pokrene krivični postupak protiv pripadnika policije koji su ga navodno zlostavljali bio da mu onemogući pristup sudu u vezi sa njegovim zahtevom za naknadom štete izazvane incidentom. Dakle, pošto nije pokrenut krivični postupak, nije mu omogućeno da učestvuje u njemu kao građanska stranka koja traži naknadu štete (videti stav 59, gore). Pored toga, mada priznaje da je, teorijski, mogao da povede građansku parnicu za naknadu štete, tvrdi da bi, pošto je ta šteta bila rezultat navodnog krivičnog dela, građanski sud po članu 182(d) Zakona o parničnom postupku (videti stavove 60 i 61, gore) bio obavezan da odloži svaki takav postupak sve do razrešenja pitanja krivične odgovornosti. Imajući u vidu široko rasprostranjenu praksu odugovlačenja u bugarskom pravosuđu, takvo odlaganje bi u praksi moglo da bude beskonačno.
  2. Komisija, kao i Vlada, napominje (vidi stav 82, gore) da Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o državnoj odgovornosti za štete sadrže mogućnost odštetnih zahteva u građanskim sudovima u vezi sa navodnim brutalnim postupcima policije. Da je podnosilac bio poveo takvu parnicu, građanski sud bi imao mogućnost da ga ispita na osnovu postojećeg dokaznog materijala, a da prvo mora da utvrdi krivičnu odgovornost. Prema bugarskoj sudskoj praksi, građanski sud bi bio u obavezi da odloži postupak u vezi sa članom 182(d) Zakona o parničnom postupku jedino ako bi otkrio postojanje novih „krivičnih elemenata“, na primer činjenica koje pre toga nisu bile dostupne tužilaštvu. Komisija nije smatrala da bi u slučaju podnosioca učinak ovog postupka bio da ograniči samu suštinu prava na pristup sudu.
  3. Sud primećuje da niko od stranaka pred njim nije osporio da bi odštetni zahtev od strane podnosioca, zasnovan na navodnom zlostavljanju od strane policije, obuhvatao „određivanje njegovih građanskih prava“. S tim u vezi je odlučio da je stav 1 člana 6 primenljiv.
  4. Sud takođe primećuje da podnosilac nije osporio da mu i Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o državnoj odgovornosti za štetu daju mogućnost da povede postupke pred građanskim sudom. On, međutim, tvrdi da bi takav postupak bio odložen, možda čak i beskonačno, primenom člana 182 (d) Zakona o parničnom postupku.
  5. Imajući u vidu bugarsku sudsku praksu na koju ukazuju obe strane (vidi stav 62, gore), Sud primećuje da je Vrhovni sud u jednom predmetu koji se ticao saobraćajne nesreće odredio da građanski sud nije vezan odlukom tužilaštva da se prekine istraga za krivično delo. Podnosilac tvrdi da se ovo pravilo ne bi primenilo u njegovom slučaju, koji je obuhvatao krivično delo mnogo ozbiljnije od saobraćajnog prekršaja. Međutim, ovo pitanje nije moguće rešiti jer g. Asenov nije pokušao da povede parnični postupak. Kako stvari stoje, ne može se reći da mu nije omogućen pristup sudu niti pravo na pravično suđenje u određivanju njegovih građanskih prava.
  6. Sledi da nije postojala povreda stava 1 člana 6 Konvencije.

3. Navodna povreda člana 13 Konvencije

  1. Podnosilac takođe tvrdi da mu nije bilo omogućeno korišćenje pravnog leka u pogledu njegovih žalbi u vezi sa Konvencijom, što predstavlja povredu člana 13, koji određuje: Svako kome su povređena prava ili slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima bez obzira da li su povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

On tvrdi da su u slučajevima navodnog zlostavljanja koje predstavlja povredu člana 3 državne vlasti shodno članu 13 obavezne da sprovedu pravovremenu i nepristrasnu istragu.

  1. Vlada tvrdi da su podnosiocu na raspolaganju stajali delotvorni pravni lekovi u vezi sa navodnim zlostavljanjem od strane policije. Ovo je dokazano činjenicom da je on podneo žalbe Oblasnoj direkciji u Šumenu, Oblasnom vojnom tužilaštvu u Varni i Vrhovnom vojnom tužilaštvu u Sofiji. Pošto su ispitala dokazni materijal, tužilaštva su odlučila da nije bilo osnova za pokretanje krivičnog postupka. S ovim u vezi je važno napomenuti da podnosilac nije potkrepio svoje tvrdnje niti pronašao svedoke koji bi pomogli u istrazi.
  2. Komisija je zaključila da je podnosilac mogao da opravda tvrdnju da je zlostavljan od strane policije. Službena istraga nije bila dovoljno temeljita i nezavisna da bi mogla da zadovolji član 13.
  3. Sud napominje da je članom 13 zajamčeno postojanje domaćeg pravnog leka kojim se ostvaruje suština prava i sloboda određenih Konvencijom ma kakav da je oblik u kojem ih štiti domaće pravo. Učinak ovog člana je dakle da zahteva da se osigura domaći pravni lek koji omogućuje nadležnim domaćim organima da se i pozabave suštinom žalbi u vezi sa Konvencijom i da odobre odgovarajući lek, mada se zemljama ugovornicama odobrava izvesna fleksibilnost u pogledu načina na koji se pridržavaju svojih obaveza u vezi s ovom odredbom.

Domet obaveze iz člana 13 je promenljiv u zavisnosti od prirode žalbe podnosioca u vezi s Konvencijom. U slučajevima gde pojedinac može da opravda tvrdnju da su ga zlostavljala službena lica protivno članu 3, pojam delotvornog pravnog leka podrazumeva, pored temeljite i efikasne istrage kakvu zahteva član 3 (vidi stav 102, gore), takođe i efikasan pristup podnosioca istražnom postupku kao i plaćanje odštete gde je to prikladno (videti presudu u slučaju Aksoy, str. 2286 i 2287, stavovi 95 i 98).

  1. Sud se poziva na prethodno iznete zaključke da je tvrdnja g. Asenova da su ga zlostavljali državni službenici bila potkrepljiva i da domaća istraga njegovih tvrdnji nije bila dovoljno temeljita i delotvorna.

Iz ovoga proističe da takođe postoji povreda člana 13.

II. Događaji meseca jula 1995. godine i kasnije

A. Prethodni prigovor Vlade

1. Navodno nekorišćenje svih domaćih pravnih lekova

  1. Stav Vlade je bio da je predstavku povodom događaja u toku jula 1995. godine i posle toga trebalo proglasiti neprihvatljivom prema odredbama člana 26 Konvencije (vidi stav 82, gore), jer je krivični postupak protiv podnosioca još uvek bio u toku. Pored toga, podnosilac nije Vrhovnom tužiocu podneo žalbu na nalog da mu se produži pritvor od 8. decembra 1995. godine (vidi stav 40, gore).
  2. Komisija je u svojoj odluci o prihvatljivosti zaključila da je podnosilac iskoristio sve pravne lekove koji su mu bili na raspolaganju u pogledu njegovih žalbi u vezi sa članom 5.
  3. Sud takođe napominje da se ova grupa žalbi g. Asenova odnosi na razne aspekte njegovog pritvora jula 1995. i kasnije. Sledi da nije od značaja što je krivični postupak protiv njega još uvek bio u toku kada je podneo predstavku Komisiji, budući da mu krivični postupak ne bi pružio nikakvo zadovoljenje u pogledu navodne protivzakonite prirode njegovog prethodnog pritvora.
  4. Sud takođe napominje da je g. Asenov, kao i njegovi roditelji u njegovo ime, tužiteljstvu i Oblasnom sudu u Šumenu podneo sijaset molbi da se on pusti na slobodu. O ovakvim okolnostima, Sud je zaključio da je podnosilac zadovoljio zahteve koje postavlja član 26 Konvencije (vidi stav 85, gore).

Sledi da se prethodne primedbe Vlade moraju odbaciti.

2. Navodna zloupotreba pravnog postupka

  1. Vlada je takođe tvrdila da je optužbe u vezi sa događajima jula 1995. godine i kasnije trebalo proglasiti neprihvatljivim na osnovu odredaba stava 2 člana 27 Konvencije (videti stav 87, gore) jer nisu predstavljale deo provobitne predstavke Komisiji i bile uzročno povezane sa predmetom prvobitne žalbe.
  2. Na pretresu pred Sudom, delegat Komisije je naveo da Vlada u fazi ispitivanja prihvatljivosti nije iznela nikakve primedbe u vezi sa navodnim nepostojanjem veze između raznih žalbi podnosioca, i izrazio mišljenje da bi Vladu trebalo sprečiti da izrazi takve primedbe pred Sudom. Delegat je naveo da u svakom slučaju podnosioci imaju pravo da se žale na svaku povredu svojih prava zajamčenih Konvencijom; stvar je postupka da li će se te žalbe razmatrati zajedno ili odvojeno.
  3. Sud se slaže da se, budući da prethodna primedba Vlade u vezi sa navodom zlouptrebom pravnog postupka nije bila izrečena pred Komisijom u fazi ocenjivanja prihvatljivosti, Vladi ospori da to učini pred Sudom (videti, između ostalog, presudu u slučaju Loizidu protiv Turske od 23. marta 1995. godine (preliminarni prigovori), Serija A br. 310, str. 19, stav 44).
  4. Vlada takođe tvrdi da optužbe o navodnom propustu Vlade da poštuje pravo na podnošenje žalbi na osnovu odredaba člana 25 Konvencije nisu bili potkrepljene te su očigledno neutemeljene.
  5. Sud nije našao dokaze o zloupotrebi pravnog postupka u vezi sa posmatranim žalbama.

Sud dakle odbija prethodnu primedbu Vlade.

B. Osnovanost žalbe

1. Navodna povreda člana 3 Konvencije

  1. U kontekstu žalbe u vezi sa stavom 1 člana 5 Konvencije (videti stav 137, gore), podnosilac se žali na uslove pritvora u policijskoj stanici u Šumenu. Tvrdi da su s njim boravila dva ili četiri odrasla pritvorenika u ćeliji 3 m sa 1,80 m, ispod zemlje, sa samo jednim ležajem i ograničenim dovodom vazduha i svetlosti. Tvrdi da mu je omogućavano da napusti ćeliju samo dva puta na dan, da ide u toalet.
  2. Vlada tvrdi da je ćelija u kojoj je držan g. Asenov u Šumenu bila površine 4,60 sa 3,50 m i da je u njoj boravio samo po jedan drugi pritvorenik.
  3. Komisija je smatrala da bi tvrdnje podnosioca o uslovima pritvora, mada su pokrenute u vezi sa članom 5, trebalo preispitati u vezi sa članom 3. Nakon ocenjivanja svih činjenica, nije našla da je dostignut nivo okrutnosti potreban da bi bila ustanovljena povreda člana 3.
  4. Sud primećuje da podnosilac nije izričito pokrenuo nikakvu žalbu po članu 3 Konvencije (videti stav 90, gore) u vezi sa uslovima pritvora pošto je uhapšen u julu 1995. godine. Međutim, on jeste izneo neke tvrdnje o tim uslovima u kontekstu svoje žalbe na zakonitost pritvora po stavu 1 člana 5.
  5. Sud napominje da on jedini ima pravo da oceni pravne osobine činjenica kakvim ih je Komisija ocenila prihvatljivim (videti presudu u slučaju Guerra i drugi protiv Italije od 19. februara 1998. godine, Reports 1998-I, str. 242, stav 44). Sledi da Sud ima pravo da razmotri tvrdnje podnosilaca na uslove njegovog pritvora u svetlu garancija protiv zlostavljanja koje pruža član 3.
  6. Sud primećuje da je g. Asenov, koji je tada imao 17 godina, držan u pritvoru ukupno skoro 11 meseci u policijskoj stanici u Šumenu. Sud takođe primećuje da se podnosilac i Vlada ne slažu oko tačnih uslova njegovog pritvora, naročito oko dimenzija ćelije i broja zatvorenika koji su je delili s njim, kao i da Komisija nije dala nikakav nalaz u pogledu tih detalja.
  7. Sud sa zabrinutošću navodi da je podnosilac, tada maloletno lice, držan skoro jedanaest meseci u uslovima koji bi po mišljenju Vrhovnog tužilaštva bili štetni po njegov fizički i psihički razvoj ako bi bili u dužem trajanju. Takođe treba primetiti da je čak i kada je odlučeno da se premesti trebalo još punih tri i po meseca da se prebaci u popravni dom u Bočinovcima (videti stav 40, gore).
  8. Zadatak je Suda, međutim, da odredi da li su ovi uslovi bili dovoljno okrutni da bi dostigli nivo koji je potreban da bi se ustanovila povreda člana 3 (videti stav 94, gore). Pri tom Sud mora da uzme u obzir sve okolnosti, kao što su veličina i stepen prenaseljenosti ćelije, sanitarni uslovi, rekretativne i vežbovne mogućnosti, zdravstvene usluge i nadzor, kao i zdravstveno stanje zatvorenika.
  9. Osim tvrdnji stranaka, Sudu nije predočen nikakav objektivan dokaz u vezi s uslovima pritvora podnosioca. Komisija je načinila generalnu procenu i ustanovila da uslovi u kojima je podnosilac držan u pritvoru nisu bili dovoljno okrutni da bi se smatrali povredom člana 3. Sud takođe napominje da je u jedinom postojećem zdravstvenom nalazu o podnosiocu za posmatrani period, dana 2. avgusta 1995. godine, pošto je bio u pritvoru oko mesec dana, navedeno da mu je zdravlje dobro, i da uprkos straha roditelja nije bilo razloga zasnovanog na srčanom oboljenju da se njegov pritvor ne produži.

Sud dakle nije ustanovio da su uslovi u kojima je g. Asenov držan u pritvoru bili dovoljno okrutni da bi proizveli povredu člana 3 Konvencije.

2. Navodne povrede stava 1 člana 5 Konvencije

  1. Asenov tvrdi da je njegov pritvor bio protivzakonit, u suprotnosti sa stavom 1 člana 5 Konvencije, koji propisuje:

Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(c) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;

On ne spori da je prvobitno bio pritvoren radi izvođenja pred sud na osnovu odredaba stava 1(c) člana 5. Međutim, navodi da je istraga o navodnim krivičnim delima koje je bio počinio bila zaključena septembra 1995. godine i tvrdi da je posle toga njegov pritvor predstavljao svojevrsnu kaznu koja je bila u suprotnosti sa pretpostavkom nevinosti. Pored toga, podseća Sud da se po bugarskom zakonu maloletnik može pritvoriti samo u izuzetnim slučajevima (videti stav 69, gore).

  1. Komisija primećuje da su vremenskim rokovima sadržanim u članu 222 Zakona o krivičnom postupku propisana ograničenja trajanja prethodnih istražnih radnji, ali ne i pritvora (videti stav 70, gore). Doduše, član 222 ipak propisuje da se produženje pritvora po produženju istrage mora potvrditi. Međutim, produženje pritvora podnosioca je zadovoljilo ovaj zahtev, jer ga je potvrdio Okružni sud 19. septembra 1995, kao i tužilaštva putem nekoliko odluka između oktobra te godine i oktobra 1996. godine. Nije se dakle činilo da je pritvor bio protivzakonit po bugarskim zakonima ili da je postojala povreda stava 1 člana 5 po bilo kom drugom osnovu.
  2. Sud napominje da se izrazi „zakonit“ i „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“ u stavu 1 člana 5 u suštini pozivaju na nacionalne zakone i izražavaju obavezu da se poštuju relevantna materijalna i proceduralna pravila; ali da pored toga zahtevaju da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. sprečavanjem samovoljnog lišavanja slobode (videti, na primer, presudu u slučaju Erkalo protiv Holandije od 2. septembra 1998. godine, Reports 1998-VI, str. 2477, stav 52).
  3. U ovom slučaju Sud, kao i Komisija, ne nalazi nikakav dokaz da je pritvor podnosioca bio protivzakonit po bugarskom zakonu. Štaviše, jasno je da je g. Asenov pritvoren na osnovu osnovane sumnje da je počinio prestup, što stav 1 člana 5 dozvoljava.
  4. Sud, dakle, nije ustanovio da je postojala nikakva povreda stava 1 člana 5 Konvencije.

3. Navodne povrede stava 3 člana 5 Konvencije

  1. Asenov, koji je držan u pritvoru oko dve godine, žalio se na povredu svojih prava zajamčenih stavom 3 člana 5 Konvencije, koji kaže:

Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1(c) ovog člana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

  1. Kao što se vidi iz gornjeg, podnosilac nije osporio da je njegov pritvor, bar u početnoj fazi, potpadao pod domašaj stava 1(c) člana 5. Sledi da je primenljiv stav 3 člana 5.

Sud će prvo preispitati da li se može reći da je g. Asenov bio „bez odlaganja priveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije”. Drugo, Sud će ispitati da li mu je omogućeno „pravo da mu se sudi u razumnom roku“, uključujući i to da li je trebalo da bude pušten na slobodu do suđenja.

(a) Pravo da bude bez odlaganja priveden pred sudiju ili drugo „službeno lice“

  1. Vlada je tvrdila da su razni tužioci koji su razmatrali molbe g. Asenova da bude pušten na slobodu bili „službena lica zakonom određena da obavljaju sudske funkcije“ u okviru značenja stava 3 člana 5, jer je po bugarskim zakonima tužilac potpuno nezavisan, obavezan da štiti javni interes i ovlašćen da odlučuje o jednom broju pitanja vezanih za krivični postupak, uključujući i odluku da li da optuženom produži pritvor.
  2. Komisija, sa kojom se podnosilac slaže, zaključila je da su, mada su po bugarskom pravu nezavisni, istražitelji u praksi pod kontrolom tužilaca u pogledu svakog pitanja u vezi s obavljanjem istrage, uključujući i to da li osumnjičenog treba ostaviti u pritvoru. Bilo je, dakle, objektivno prilično jasno da istražni sudija koji se bavio predmetom g. Asenova nije bio u dovoljnoj meri nezavisan od tužilaštva, koje će kasnije biti suprotstavljena strana u krivičnom postupku.
  3. Sud ponavlja da je sudska kontrola ometanja prava pojedinca na slobodu od strane izvršne vlasti neophodan sastavni deo garancija sadržanih u stavu 3 člana 5 (videti presudu u slučaju Aksoy, str. 2282, stav 76). Pre nego što se može reći da „službeno lice“ obavlja „sudske funkcije“ u okviru značenja ove odredbe, ono mora da ispuni određene zahteve koje pružaju garanciju osobi u pritvoru da neće biti samovoljnog ili neosnovanog lišavanja slobode (videti presudu u slučaju Schiesser protiv Švajcarske od 4. decembra 1979. godine, Serija A, br. 34, str. 13, stav 31). „Službeno lice“ mora dakle biti nezavisno od izvršnih vlasti i stranaka. Objektivni izgledi u trenutku kada se donosi odluka o pritvoru su u tom pogledu bitni: ako u tom ternutku izgleda da bi „službeno lice“ moglo u kasnijem krivičnom postupku da učestvuje na strani tužioca, njegova nepristrasnost i nezavisnost bi mogle biti sporne (videti presudu u slučaju Huber protiv Švajcarske od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, br. 188, str. 18, stav 43, i presudu u slučaju Brincat protiv Italije od 26. novembra 1992. godine, Serija A br. 249-A, str. 12, stav 21). „Službeno lice“ mora da lično sasluša osobu u pritvoru i ispita na osnovu pravnih merila da li je pritvor opravdan. Ako nije opravdan, „službeno lice“ mora imati ovlašćenje da izda obavezujući nalog da se lice u pritvoru pusti na slobodu (videti presudu u slučaju Schiesser, str. 13 i 14, stav 31, i presudu u slučaju Irska protiv Velike Britanije od 18. januara 1978. godine, Serija A br. 25, str. 76, stav 199).
  4. Sud je primetio na samom početku da molbe g. Asenova za puštanje na slobodu nije razmotrio sudija sve do 19. septembra 1995. godine (videti stav 38 u ovom tekstu), tri meseca posle početka pritvora. Ovo za svrhe stava 3 člana 5 očigledno nije bilo „bez odlaganja“ u dovoljnoj meri (videti, na primer, presudu u slučaju Brogan i drugi protiv Velike Britanije od 29. novembra 1988. godine, Serija A br. 145-B, str. 33, stav 62), uostalom, nije ni tvrđeno da je ovaj postupak bio adekvatan za svrhe zadovoljenja zahteva koje postavlja ova odredba.
  5. Sud podseća da je 28. jula 1995. godina g. Asenov izveden pred istražnog sudiju koji ga je saslušao, formalno ga optužio i izdao nalog da bude zadržan u pritvoru (vidi stav 33, gore). Sud napominje da po bugarskim zakonima istražni sudija nema ovlašćenje da donosi pravosnažne odluke u vezi sa puštanjem osumnjičenog lica na slobodu ili njegovim pritvorom. Umesto toga, svaku odluku koju donese istražni sudija može da poništi tužilac, koji takođe može da istražnom sudiji oduzme predmet ako nije zadovoljan njegovim pristupom (videti stavove 66 – 69, gore). Sledi da istražni sudija nije bio dovoljno nezavisan da bi se mogao označiti kao „službeno lice određeno da obavlja sudske funkcije“ u okviru značenja stava 3 člana 5.
  6. Tužilac A koji je potvrdio odluku istražnog sudije, nije lično saslušao g. Asenova (vidi stav 33, gore), a nisu ga saslušali ni ostali tužioci koji su kasnije odlučivali o produženju pritvora. U svakom slučaju, budući da je svaki od tih tužilaca mogao kasnije da deluje protiv podnosioca u krivičnom postupku (vidi stav 66, gore), oni nisu bilo dovoljno nezavisni i nepristrasni za svrhe stava 3 člana 5.
  7. Sud zaključuje da je postojala povreda stava 3 člana 5 zato što podnosilac nije bio „izveden pred službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije“.

(b) Pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu  do suđenja

  1. Stav Vlade je bio da je prethodna istraga bila složena i dugotrajna i da se sastojala od saslušanja jednog broja navodnih saučesnika i svedoka, kao i razmatranja nalaza veštaka. Dana 31. januara 1997. godine pojavila se potreba da tužilaštvo zatraži dopunske istražne radnje i preispitivanje svedoka, kada je postalo očigledno da postoji sukob interesa g. Asenova i navodnih saučesnika. Tokom celog istražnog postupka su podnosilac i njegovi roditelji stalno podnosili molbe da se on pusti na slobodu, a svaka molba je prouzrokovala prekid istrage dok se molba ne razmotri. U takvim se okolnostima ne bi moglo reći da g. Asenovu nije pružena mogućnost da bude izveden pred sud u razumnom roku.
  2. Pridajući naročit značaj činjenici da je od septembra 1995. pa do septembra 1996.godine istraga praktično mirovala, Komisija je zaključila da je g. Asenovu, koji je tada već bio u pritvoru preko 23 meseca, bilo uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku.
  3. Sud primećuje da je period koji treba uzeti u obzir počeo 27. jula 1995. godine i trajao do nepoznatog dana meseca jula 1997. godine, kada je osuđen za četiri pljačke (vidi stavove 33 i 48, gore). Njegov pritvor do suđenja trajao je dakle oko dve godine.
  4. Sud ponavlja da je, pre svega, obaveza domaćih sudskih vlasti da osiguraju da pritvor pred suđenje optužene osobe ne pređe razuman rok. U tom cilju moraju da razmotre sve okolnosti u korist i protiv postojanja stvarnog zahteva javnog interesa koji bi opravdao, imajući u vidu načelo pretpostavljene nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja slobode pojedinca, i da ih izlože u odlukama po molbama za puštanje na slobodu. Obrazloženje tih odluka, kao i istinite činjenice koje pritvorenik pomene u molbama za puštanje na slobodu su u suštini ono što Sud razmatra u donošenju odluke da li je postojala povreda stava 3 člana 5.

Opstajanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila prestup je nužna pretpostavka opravdanosti produženja pritvora, ali posle izvesnog vremenskog perioda više nije dovoljna: Sud tada mora da ustanovi da li su drugi razlozi koje navedu sudske vlasti dovoljni da bi opravdali produžetak lišavanja slobode. U slučajevima kada su ti razlozi „relevantni“ i „dovoljni“, Sud takođe mora da ustanovi da li su nadležne domaće vlasti pokazale „naročitu revnost“ u vođenju postupka (videti presudu u slučaju Toth protiv Austrije od 12. decembra 1991. godine, Serija A, br. 224, str. 18, stav 67). 155. Sud podseća da je u dve prilike kada je neki sud razmatrao zakonitost držanja g. Asenova u pritvoru puštanje na slobodu bilo odbijeno zato što je on bio optužen za nekoliko ozbiljnih krivičnih dela i da je njegova kriminalna aktivnost trajne prirode, tako da je postojala opasnost ponovnih krivičnih dela u slučaju puštanja na slobodu (videti stavove 38 i 47, gore).

  1. Sud primećuje da je 28. jula 1995. godine g. Asenov optužen za šesnaest ili više provala i razbojništava, neka od kojih uz upotrebu sile (vidi stav 33, gore). Mada je prvo ispitivan u vezi s istragom o nizu krađa u januaru 1995. godine (vidi stav 32, gore), nekoliko prestupa za koje je bio optužen dogodilo se kasnije, poslednji od njih je pljačka koja se dogodila 24. jula, tri dana pre nego što je uhapšen. U takvim okolnostima Sud zaključuje da se domaće vlasti nisu bez osnova bojale da bi podnosilac mogao da ponovi krivično delo ako bude pušten na slobodu.
  2. Međutim, Sud podseća da je podnosilac bio maloletnik pa je tako prema odredbama bugarskog zakona mogao biti držan u pritvoru samo u izuzetnim okolnostima (vidi stav 69, gore). Sledi da je bilo još važnije nego inače da vlasti pokažu naročitu revnost da započnu suđenje u razumnom roku.

Vlada tvrdi da su prošle dve godine pre nego što je slučaj dospeo pred sud zato što je bio komplikovan i zahtevao dugotrajnu istragu. Međutim, iz podataka koji su dostupni Sudu moze se izvesti zaključak da tokom jedne od tih godina – od septembra 1995. do septembra 1996. godine, u istrazi skoro ništa nije urađeno: nisu sakupljeni nikakvi novi dokazi a g. Asenov je saslušan samo jedan put, i to 21. marta 1996. godine (vidi stavove 34 i 42, gore). Štaviše, imajući u vidu značaj prava na slobodu, kao i na primer mogućnosti da se relevantna dokumenta mogu i kopirati a ne svakom prilikom slati ceo dosije odgovarajućim vlastima, nije trebalo dozvoliti da mnogobrojne molbe podnosioca da bude pušten na slobodu imaju za posledicu prekid istrage i odlaganje suđenja (vidi presudu u slučaju Toth, str. 21, stav 77).

  1. Imajući gornje u vidu, Sud nalazi da je g. Asenovu bilo uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku, protivno stavu 3 člana 5 Konvencije.

4. Navodna povreda stava 4 člana 5 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da je tužena država propustila da se pridržava stava 4 člana 5 Konvencije, koji propisuje:

Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.

  1. Vlada je istakla da je g. Asenov po tada važećim zakonima iskoristio mogućnost da se obrati sudu i zatraži preispitivanje zakonitosti svog pritvaranja. Mada saslušanje nije bilo javno, Okružni sud u Šumenu je razmotrio pismene predstavke stranaka.

Vlada je takođe obavestila Sud da je zakon izmenjen 8. avgusta 1997. godine i da sada u sličnim slučajevima propisuje javno saslušanje u prisustvu stranaka.

  1. Komisija i podnosilac su smatrali da je činjenica da je podnosilac tada bio maloletan i da je razlog koji je dat za produženje pritvora rizik da on ponovi prestup nalagala da se održi rasprava. Umesto toga, Okružni sud u Šumenu, koji pored toga nije ni bio nadležan da razmatra da li su optužbe protiv g. Asenova bile utemeljene dovoljnim dokazima (vidi stav 74, gore), preispitao je pitanje njegovog pritvora na zatvorenoj sednici, bez učešća stranaka (vidi stavove 38 i 73, gore). Posle ovoga za njega nije više bilo mogučnosti da traži još jednu sudsku reviziju njegovog pritvora sve dok slučaj nije stigao pred sud (vidi stavove 41, 47 i 75, gore). Posledica ovoga je povreda stava 4 člana 5 Konvencije, činjenica da se prvi lični susret podnosioca sa nepristrasnom sudskom vlašću dogodio tek 6. februara 1997. godine, to jest oko 19 meseci pošto je uhapšen.
  2. Sud podseća da prema stavu 4 člana 5 uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo da pokrene postupak za sudsko preispitivanje proceduralnih i suštinskih uslova koji su bitni za „zakonitost“ njenog lišavanja slobode, u smislu stava 1 člana 5 (videti stav 139, gore, takođe i presudu u slučaju Brogan i drugi, str. 34, stav 65).

Mada nije uvek neophodno da postupak u smislu stava 4 člana 5 bude praćen istim garancijama kao i one koje zahteva stav 1 člana 6 Konvencije u krivičnom i građanskom postupku (videti presudu u slučaju Megyeri protiv Nemačke od 12. maja 1992. godine, Serija A br. 237-A. str. 11, stav 22), mora da bude sudske prirode i da pruži jemstva koja odgovaraju lišavanju slobode koje je u pitanju. U slučaju osobe čiji pritvor potpada pod domašaj stava 1(c) člana 5, potrebna je rasprava (vidi presudu u slučaju Schiesser, str. 13, stavovi 30 i 31, presudu u slučaju Sanchez-Reisse protiv Švajcarske od 21. oktobra 1986. godine, Serija A br. 107, str. 19, stav 51, kao i presudu u slučaju Kampanis protiv Grčke od 13. jula 1995. godine, Serija A br. 318-B, str. 45, stav 47).

Pored toga, stav 4 člana 5 zahteva da se licu kome je određen pritvor da mogućnost da u razumnim razmacima pokreće postupak za preispitivanje zakonitosti svog pritvaranja (vidi presudu u slučaju Bezicheri protiv Italije od 25. oktobra 1989. godine, Serija A br. 164, str. 10– 11, stavovi 20 i 21). Imajući u vidu pretpostavku određenu Konvencijom da će takav pritvor biti strogo ograničenog trajanja (videti stav 154 u ovom tekstu), preispitivanje se mora ponavljati u kratkim vremenskim razmacima (videti presudu u slučaju Bezicheri).

  1. Sud podseća da je Okružni sud u Šumenu razmotrio molbu g. Asenova za puštanje na slobodu na zatvorenoj sednici i bez njegovog prisustva (videti stavove 38 i 73, gore). Mada Sud prihvata da je relevantni zakon kasnije dopunjen i sadrži odredbu o usmenom saslušanju u takvim slučajevima (videti stav 160, gore), on je ipak ograničen na razmatranje činjenica u predmetu podnosioca (videti presudu u slučaju Findlay protiv Velike Britanije od 25. februara 1997. godine, Reports 1997-I, str. 279, stav 67).
  2. Pored toga, Sud primećuje da prema bugarskim zakonima lice u pritvoru ima pravo da podnese zahtev za preispitivanje odluke o pritvoru pred sudom samo jednom (videti stav 75, gore). Po ovom osnovu je Sud u Šumenu 19. septembra 1995. godine odbacio drugi takav zahtev podnosioca (videti stav 41, gore).
  3. Imajući naročito u vidu nedostatak mogućnosti za podnosioca da mu se tokom dve godine pritvora do suđenja sudski preispita zakonitost pritvora više nego jedan put, kao i propust suda da ga usmeno sasluša u toj jednoj jedinoj prilici, Sud nalazi da je postojala povreda stava 4 člana 5 Konvencije.

5. Navodna povreda stava 1 člana 25 Konvencije

  1. Sva tri podnosioca su se žalila da im je država ometala delotvorno uživanje prava na pojedinačne žalbe, i to protivno odredbama stava 1 člana 25 Konvencije, koji propisuje:

Komisija može da prima predstavke upućene generalnom sekretaru Saveta Evrope od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih ovom Konvencijom od strane jedne od Visokih strana ugovornica, pod uslovom da je Visoka strana ugovornica protiv koje je predstavka podneta izjavila da priznaje nadležnost Komisije da prima takve predstavke. One Visoke strane ugovornice koje su dale takvu izjavu obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno vršenje ovog prava.

  1. U predstavkama Sudu Vlada je osporila postojanje dokaza u korist tvrdnje podnosioca da su osećali da su bili pod pritiskom službenih lica da potpišu neku izjavu pred beležnikom. 168. Komisija je utvrdila da nije moguće ustanoviti da li je posle hapšenja jula 1995. godine g. Asenov saslušavan u vezi sa svojom predstavkom Strazburu. Međutim, primetila je da su njegove roditelje ispitivali u vezi s tim predstavnici ili policije ili tužilaštva, i to u vreme kada im je sin bio u pritvoru.
  2. Komisija zaključuje da je jedino verovatno objašnjenje za izjavu pod zakletvom koju su dali podnosioci da su osećali da su pod pritiskom zbog svoje predstavke i da su želeli da umire vlasti.
  3. Sud podseća da obaveza država prema stavu 1 člana 25 Konvencije da ne ometaju pravo pojedinca da podnese i vodi svoj slučaj pred Komisijim daje pojedincu pravo proceduralne prirode koje se može izraziti u postupku pred Komisijom. Od izuzetnog je značaja za sistem pojedinačnih predstavki da podnosioci ili potencijalni podnosioci mogu da komuniciraju slobodno s organima Konvencije bez ikakve vrste pritiska vlasti da povuku ili izmene svoje žalbe (vidi presudu u slučaju Akvidar i drugi protiv Turske od 16. septembra 1996. godine, Reports 1996-IV, str. 1218–19, stavovi 103 i 105, i presudu u slučaju Kurt protiv Turske od 25. maja 1998. godine, Reports 1998-III, str. 1205–06, stav 159).
  4. Izraz „bez ikakve vrste pritiska“ mora da obuhvata ne samo neposrednu prinudu i flagrantne slučajeve zaplašivanja podnosilaca, već i druga neprilična dela ili kontakte čiji je cilj ubeđivanje ili obeshrabrivanje podnosilaca da ne traže pravni lek u vezi s Konvencijom (vidi presudu u slučaju Kurt, str. 1206, stav 160).

Pitanje da li kontakti vlasti i podnosioca jesu ili nisu neprihvatljivi s tačke gledišta člana 25 mora se ispitati u svetlu činjenica u svakom pojedinačnom slučaju. U ovom slučaju Sud primećuje da je predstavka Komisiji sadržavala ozbiljne optužbe o zloupotrebama od strane policije i tužilaštava. U odgovarajuće vreme g. Asenov je bio u produženom pritvoru, a imajući u vidu činjenice koje su navele Sud da ustanovi postojanje povreda stavova 3 i 4 člana 5, njegovi roditelji su mogli sasvim opravdano da se boje da postoji opasnost da tužilaštvo preduzme štetne postupke protiv njega. Vlasti su morale biti svesne da su podnosioci članovi manjinske zajednice i da su bili tema novinskih komentara (videti stav 50, gore), što je još više doprinelo slabljenju njihovog otpora na pritiske.

  1. Imajući te okolnosti u vidu, Sud je zaključio da je saslušanje g. Ivanova i gđe Ivanove od strane jednog ili više predstavnika tih vlasti, koje je podnosioce navelo da poreknu u izjavi pod zakletvom da su bili podneli bilo kakvu predstavku Komisiji (videti stav 51, gore) predstavljalo nepriličan pritisak čiji je cilj bio ometanje prava na pojedinačnu predstavku. Sledi da je postojala povreda stava 1 člana 25 Konvencije.

IV Primena člana 50 Konvencije 

  1. Podnosioci su tražili pravično zadovoljenje shodno članu 50 Konvencije, koji propisuje: Ako Sud nađe da je odluka ili mera koju je donela ili preduzela sudska ili bilo koja druga vlast neke Visoke strane ugovornice u celini ili delimično protivna obavezama koje proističu iz ove Konvencije i ako unutrašnje pravo te strane ugovornice omogućava samo delimičnu odštetu za posledice ove odluke ili mere, odlukom Suda, ako je to potrebno, daće se pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

A. Naknada nematerijalne štete

  1. G. Asenov je tražio naknadu za štetu koju je pretrpeo zbog mnogobrojnih povreda svojih prava određenih Konvencijom. G. Ivanov i gđa Ivanova su tražili nenovčanu naknadu povodom pritiska koji su na njih izvršile vlasti protivno odredbama stava 1 člana 25.
  2. Stav Vlade je bio da ne treba dodeliti nikakvu odštetu po odredbama člana 50.
  3. Sud smatra, imajući u vidu ozbiljnost i broj povreda koje su ustanovljene u ovom slučaju, da bi g. Asenovu trebalo dodeliti naknadu za nenovčanu štetu, mada je stav Suda da je zaključak o povredi stava 1 člana 25 zadovoljavajuća pravična naknada u vezi sa bilo kakvom nenovčanom štetom koju su pretrpeli g. Ivanov i gđa Asenova.

Na osnovu pravične procene, Sud g. Asenovu dodeljuje 6.000.000 bugarskih leva.

B. Sudski troškovi

  1. Podnosioci su tražili naknadu sudskih troškova u vrednosti od oko 14.860 funti (GBP) za svog bugarskog zastupnika i oko GBP 7.600 za svog britanskog zastupnika.
  2. Zastupnik Vlade je na raspravi naveo da su zahtevi preterani.
  3. Sud, uzimajući u obzir broj pitanja koja su se pojavila u slučaju kao i njihovu kompleksnost, dodeljuje tražene svote u celini, umanjene za sredstva za pravnu pomoć koja je uplatio Savet Evrope. Svotu dodeljenu bugarskom zastupniku g. Asenova treba pretvoriti u bugarske leve po kursu koji se primenjuje na dan isplate.

C. Kamata za neizvršenje obaveze

  1. Prema podacima koji su dostupni Sudu, zakonska kamata koja se primenljivala u Bugarskoj na dan usvajanja ove presude je 5,08% godišnje, a ona koja se primenljivala u Velikoj Britaniji 7,5% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Jednoglasno odbacuje prethodne prigovore Vlade;
  2. Sa osam glasova prema jedan smatra da nije postojala povreda člana 3 u vezi sa optužbama g. Asenova o policijskom zlostavljanju;
  3. Jednoglasno smatra da je postojala povreda člana 3 Konvencije zasnovana na propustu da se sprovede delotvorna službena istraga o optužbama g. Asenova o policijskom zlostavljanju;
  4. Jednoglasno smatra da nije postojala povreda stava 1 člana 6 Konvencije;
  5. Jednoglasno smatra da je postojala povreda člana 13 Konvencije;
  6. Sa osam glasova prema jedan smatra da nije postojala povreda člana 3 Konvencije u smislu uslova u kojima je g. Asenov držan u pritvoru od jula 1995. godine;
  7. Jednoglasno smatra da nije postojala povreda stava 1 člana 5 Konvencije;
  8. Jednoglasno smatra da jeste postojala povreda stava 3 člana 5 Konvencije u tom smislu da g. Asenov nije bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice određeno zakonom da vrši sudsku funkciju;
  9. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 3 člana 5 Konvencije utoliko što g. Asenov nije izveden pred sud u razumnom roku ili pušten na slobodu pred suđenje;
  10. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 4 člana 5 Konvencije;
  11. Jednoglasno smatra da je postojala povreda stava 1 člana 25 Konvencije u odnosu na sva tri podnosioca;
  12. Jednoglasno smatra da tužena država ima isplatiti, u roku od tri meseca:

(a) podnosiocu, kao naknadu za nematerijalnu štetu, iznos od 6.000.000 (šest miliona) bugarskih leva;

(b) svim podnosiocima, za troškove sudskog postupka, iznos od 14.860 GBP u bugarskim levima po kursu koji se primenjuje na dan isplate, zajedno sa 7.600 GBP, umanjeno za 38.087 francuskih franaka pretvorenih u GBP po kursu na dan isplate, zajedno sa svim pripadajućim porezima; i

(c) naplatu proste kamate po godišnjoj stopi od 5,08% na iznose dodeljene u bugarskim levima i 7,5% na iznose dodeljene u GBP po isteku gore pomenuta tri meseca pa do isplate;

  1. Odbija ostatak zahteva za pravičnu naknadu.

(...)

        Herbert Petzold,                                        Rudolf Bernhardt,

          Sekretar                                               Predsednik

Na osnovu stava 2 člana 51 Konvencije i stava 2 Pravila 53 Pravila Suda A, delimično izdvojeno mišljenje g. Mifsuda Boničija se pridodaje presudi

 

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MIFSUDA BONIČIJA

  1. Slažem se s ostalim sudijama po svim navodima osim sa dva koji se tiču člana 3 Konvencije.
  2. Anton Asenov je imao 14 godina kada je septembra 1992. godine u incidentu sa policijom zadobio modrice koje je Sud smatrao „dovoljno ozbiljnim da bi predstavljale zlostavljanje shodno odredbama člana 3.“ (videti stav 95 presude). Međutim, Sud nije mogao da ustanovi na osnovu dokaznog materijala da li je povrede nanela policija, kako je podnosilac tvrdio (stav 100).

Što se mene tiče, moj stav je da je u trenutku kada je izneta tvrdnja da su povrede nanete policijskim pendrecima i to u vezi sa hapšenjem g. Asenova, nastala obaveza Vlade da „pruži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje o tome kako su povrede nanete“ kako je čvrsto ustanovljeno praksom Suda, navedeno u stavu 92 presude.

Bugarske vlasti nisu ponudile potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje kako je došlo do toga da četrnaestogodišnji dečak zadobije tako ozbiljne povrede. Njegov otac je doduše priznao da je „uzeo komad šper-ploče i udario sina“ (stav 9) da bi pokazao svoj stav o njegovom ponašanju, ali šper-ploča ne može da nanese ozbiljne povrede koje je ustanovio lekar dva dana posle incidenta. Za razliku od toga, policijski pendreci mogu lako da prouzrokuju takve povrede.

  1. Ja takođe smatram da način na koji se sa podnosiocem (koji sada ima oko 17 godina) postupalo u zatvoru između jula 1995. i marta 1997. godine, kako je opisano u stavu 35 ove presude, sam po sebi predstavlja nečovečno postupanje, naročito imajući u vidu da imamo posla sa maloletnikom, sa kojim se u stvari postupalo kao sa punoletnim kriminalcem tako što je držan u maloj ćeliji zajedno sa jednim ili više odraslih kriminalaca.
  2. Ove činjenice me navode na zaključak da su prema mladoj osobi staroj između 14 i 17 godina bugarske vlasti prekršile odredbe člana 3 Konvencije.

(...)

 

Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava 

___________________________________
Preuzeto sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

CASE OF ASSENOV AND OTHERS v. BULGARIA

(90/1997/874/1086)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 October 1998

In the case of Assenov and Others v. Bulgaria[1],

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) and the relevant provisions of Rules of Court A[2], as a Chamber composed of the following judges:

MrR. Bernhardt, President,
MrL.-E. Pettiti,
MrsE. Palm,
MrA.B. Baka,
MrG. Mifsud Bonnici,
MrJ. Makarczyk,
MrD. Gotchev,
MrP. van Dijk,
MrV. Toumanov,

and also of Mr H. Petzold, Registrar, and Mr P.J. Mahoney, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 29 June and 25 September 1998,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 22 September 1997, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 of the Convention. It originated in an application (no. 24760/94) against the Republic of Bulgaria lodged with the Commission under Article 25 by three Bulgarian nationals, Mr Anton Assenov, Mrs Fidanka Ivanova and Mr Stefan Ivanov, on 6 September 1993.

The Commission’s request referred to Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Bulgaria recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 3, 5, 6, 13, 14 and 25 of the Convention

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of Rules of Court A, the applicants stated that they wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent them (Rule 30).

3.  The Chamber to be constituted included ex officioMr D. Gotchev, the elected judge of Bulgarian nationality (Article 43 of the Convention), and Mr R. Bernhardt, who was then Vice-President of the Court (Rule 21 § 4 (b)). On 25 September 1997, in the presence of the Registrar, the President of the Court, Mr R. Ryssdal, drew by lot the names of the other seven members, namelyMr L.-E. Pettiti, Mrs E. Palm, Mr A.B. Baka, Mr G. Mifsud Bonnici, Mr J. Makarczyk, Mr P. van Dijk and Mr V. Toumanov (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 5).

4.  As President of the Chamber (Rule 21 § 6), Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Bulgarian Government (“the Government”), the applicants’ lawyer and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 37 § 1 and 38). Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicants’ and Government’s memorials on 9 March 1998.

5.  On 2 and 13 February 1998 respectively, Mr Bernhardt granted leave to submit written comments to the European Roma Rights Center and Amnesty International (Rule 37 § 2). These were received by the Registrar on 29 and 30 April 1998.

6.  In accordance with the President’s decision, the hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 June 1998. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MsV.Djidjeva, Co-Agent, Ministry of Justice,Agent;

(b)for the Commission
MrM.A. Nowicki,Delegate;

(c)for the applicants
MsZ.Kalaydjieva,Counsel.

The Court heard addresses by Mr Nowicki, Ms Kalaydjieva and Ms Djidjeva.

AS TO THE FACTS

I.the CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7.  The applicants are a family of Bulgarian nationals, of Roma origin, who live in Shoumen, Bulgaria.

Mr Anton Assenov was born in 1978, and his parents, Mrs Fidanka Ivanova and Mr Stefan Ivanov, were born in 1956 and 1952 respectively.

A.Events of and following 19 September 1992

1.Arrest and detention

8.  On 19 September 1992, while gambling in the market square in Shoumen, Mr Assenov (then aged 14) was arrested by an off-duty policeman and taken to the nearby bus station, where the officer called for back-up.

9.  Subsequently Mr Assenov’s parents, who were both working at the bus station, came and asked for their son’s release. Mr Ivanov, as a way of showing that he would administer any necessary punishment, took a strip of plywood and hit his son. At some point two other policemen arrived. The applicants allege that these officers hit the boy with truncheons. A dispute ensued between the boy’s parents and the police, although it appears that Mr Assenov himself was unaggressive and compliant. He and his father were handcuffed and forced into a police car. They were taken to the police station, where they were detained for approximately two hours before being released without charge. Mr Assenov alleged to have been beaten with a toy pistol and with truncheons and pummelled in the stomach by officers at the police station.

2.Medical evidence

10.  On 21 September 1992, the first working day following the incident, the applicants visited a forensic medical expert. They explained to him that Mr Assenov had been beaten by three policemen with a truncheon and with the handle of a pistol and that his mother had been beaten with a truncheon. The doctor examined the two applicants and issued medical certificates.

11.  The certificate concerning the first applicant stated that the boy had a band-like haematoma about 5 cm long and 1 cm wide on the upper outer side of his right arm; three band-like haematomas, each about 6 cm long and 1 cm wide, on the right side of his chest; another bruise about 4 cm long on the left scapula; a haematoma 2 cm in diameter on the back of the head; and five grazes each about 5 cm long on the right chest.

The certificate concerning Mrs Ivanova stated that she had a bruise about 5 cm long on her left thigh.

The doctor concluded that the bruises could have been inflicted as described by the applicants.

3.Investigation by the District Directorate of Internal Affairs

12.  On 2 October 1992, Mrs Ivanova filed a complaint with the District Directorate of Internal Affairs (“the DDIA”), alleging that her son had been beaten at the bus and police stations, and requesting the prosecution of the officers responsible (see paragraph 58 below).

13.  The complaint was dealt with by Colonel P., an inspector with the personnel service of the DDIA. On 15 October 1992, Colonel P. heard each of the applicants and prepared written accounts of their oral testimony. Mr Assenov was heard in the presence of a teacher, Mr G. In their statements, the applicants gave the account of events set out in paragraphs 8–9 above.

14.  Colonel P. also ordered the three police officers present at the bus station and the officer who had been on duty at the police station to submit written explanations. This they did on 21, 22 and 26 October 1992.

According to these statements, Sergeant B., who was off-duty and out of uniform, had been passing the central bus station when he saw people gambling. He had arrested Mr Assenov and taken him to the bus station from where he had called the police officer on duty. Thereupon Mr Ivanov had appeared, shouted at the boy, and had hit him two or three times on the back with a plywood strip. He and his wife, who had arrived shortly thereafter, started protesting against their son’s arrest and pulling the boy. When Sergeants S. and V. arrived, the father had shouted, swore, and threatened the police officers, who told him to be quiet and asked him to come voluntarily to the police station. A crowd of about fifteen to twenty Roma had gathered; also present were approximately twenty drivers from the bus station. Since Mr Ivanov had continued his violent behaviour, the police officers had subdued him forcibly, handcuffed him and taken him and his son to the police station.

There officer S. had filled out a form recording the seizure of 100 levs from Mr Assenov and then released the two applicants. It was not true that they had been beaten at the police station.

15.  On 26 October 1992 Colonel P. also obtained a written statement from the traffic manager at the bus station. She stated that a policeman had brought a boy and had asked her to telephone the police for a car. She did not remember any disturbance having occurred.

16.  Based on this evidence, on 6 November 1992 Colonel P. drew up an internal note in which he made a summary of the facts and concluded that the boy had been beaten by his father.

17.  On 13 November 1992 the Director of the DDIA wrote to the applicants stating that the conduct of the police officers had been lawful and that he would not, therefore, open criminal proceedings against them.

4.Investigation by the regional military prosecution office

18.  On 12 December 1992 the applicants submitted a request for the criminal prosecution of the alleged offenders to the regional military prosecution office in Varna (“the RMPO”).

19.  On 30 December 1992 the RMPO ordered an inquiry to be carried out by investigator G. at the military investigation office in Shoumen.

20.  On 8 February 1993 investigator G. wrote to the Director of Police in Shoumen, instructing him to take evidence from the applicants and the police officers and to report back. Since there had already been an inquiry on the matter, on 15 February 1993 the DDIA sent to the investigator all the material already collected.

21.  It is disputed whether investigator G. heard the applicants personally. The Government allege that he did, but there is no record of this on file.

22.  On 20 March 1993 investigator G. drew up a one-page internal note summarising the facts and advising that criminal proceedings should not be brought against the officers, on the grounds that the allegations had not been proved and the evidence in the case was “contradictory”.

23.  On 24 March 1993, the RMPO decided, on the basis of the investigator’s advice, not to instigate criminal proceedings. The decision stated, inter alia, that Mr Ivanov had been hitting his son, shouting and pulling him, in disobedience of police orders, which had led to the applicants’ arrest (see paragraph 55 below), and that the evidence taken from witnesses did not confirm the use of physical violence by the police against the boy.

5.Appeal to the general military prosecution office

24.  On 15 April 1993 the applicants appealed to the general military prosecution office (“GMPO”). They stated that it was clear from the decision of non-prosecution that the only witnesses examined had been the police officers who were the suspects; that the medical certificates had not been taken into consideration; and that it was untrue that Mr Assenov and his father had disobeyed police orders.

25.  The appeal was submitted through the RMPO, which forwarded it to the GMPO on 30 April 1993, enclosing a letter advising that the complaint should be dismissed. A copy of this letter was sent to the applicants.

26.  On 21 May 1993 the GMPO, apparently after an examination of the file, refused to open criminal proceedings against the police officers on the same grounds as the lower prosecuting authority. The decision stated, interalia:

“A medical certificate is enclosed in the file, from which it appears that there were haematomas on the juvenile’s body, indicating superficial bodily harm, and corresponding, in terms of mechanism of infliction, to blows with a band-like solid object.

The deputy regional prosecutor correctly considered that even if blows were administered on the body of the juvenile, they occurred as a result of disobedience to police orders. The physical force and auxiliary means employed were in accordance with section 24(1), points 1 and 2, of the Law on National Police now in force [see paragraph 56 below].”

6.Further investigation by the regional military prosecution office

27.  Apparently as a result of continued complaints from the applicants and pressure from the Ministry of Justice to re-examine the matter, on 13 July 1993 the GMPO wrote to the RMPO, stating that preliminary inquiries regarding alleged police misconduct should include the examination of independent witnesses, and that further investigations should therefore be carried out.

28.  The RMPO took statements from a bus driver and a bus station employee on 29 and 30 July 1993 respectively. The driver stated that he had seen a Roma man hit his son with a lath. When the police car arrived, the father had thrown himself at the police officers and started fighting. The driver had taken the father’s arm to prevent him hitting the officers. He had not seen any of the officers hitting the boy. The other witness had a vague recollection of events and could not say whether or not the father had hit his son or the policemen had beaten them.


29.  These additional investigations apparently did not conclude with the delivery of a formal decision. Their results were not communicated to the applicants.

7.Appeal to the Chief General Prosecutor

30.  On 20 June 1994 the applicants appealed to the Chief General Prosecutor of Bulgaria. They again set out their version of events, adding that Mr Assenov’s beating had been accompanied by insults referring to the applicants’ Roma origin and pointing out that there had been a number of witnesses to the incident but that no effort had been made to take evidence from any of them. They argued that there was a contradiction between the finding of the RMPO that no physical force had been used and the conclusion of the GMPO, which established that there had been use of physical force, but that it had been legal, and they alleged violations of Articles 3, 6 and 14 of the Convention.

31.  This appeal was apparently transferred to the GMPO, which wrote to the applicants’ lawyer on 28 June 1994 stating that there were no grounds to overturn the previous decision.

B.Mr Assenov’s arrest on 27 July 1995 and subsequent detention

1.Arrest, detention and investigation

32.  In January 1995, Mr Assenov was questioned by the Shoumen prosecuting authorities in connection with an investigation into a series of thefts and robberies.

33.  He was arrested on 27 July 1995 and the following day, in the presence of his lawyer and a prosecutor (“K.”), he was questioned by an investigator and formally charged with ten or more burglaries, allegedly committed between 9 January and 2 May 1995, and six robberies committed between 10 September 1994 and 24 July 1995, all involving attacks on passers-by on the street. Mr Assenov admitted most of the burglaries but denied having committed the robberies.

The decision was taken to detain him on remand. This decision was approved the same day by another prosecutor, “A.” (see paragraph 69 below).


34.  On 27 July, 2 August, 7 August and 15 August 1995, the applicant took part in identification parades, at which he was identified by four robbery victims. A lawyer was present on all occasions. On 28 August 1995 an expert appointed by the investigator submitted a report concerning the value of the objects allegedly stolen by the first applicant and his accomplices. On an unspecified date additional charges, concerning other thefts in which Mr Assenov was suspected to have been an accomplice, were joined.

It would appear that, in the course of the investigation, approximately sixty witnesses and alleged victims were examined, but that no evidence was collected after September 1995.

2.Pre-trial detention, July 1995–July 1997

35.  Between 27 July 1995 and 25 March 1996, Mr Assenov was detained at the Shoumen police station.

There is a dispute between the parties as regards the conditions of his detention there. The applicant submits that he was held in a cell measuring 3 x 1.80 metres, which he shared at times with two to four other detainees; that the cell was almost entirely below ground level, with very limited light and fresh air; that he could not exercise or engage in any activity in his cell; and that he was let out of his cell only twice a day, to go to the toilet. The Government submit that the cell measured 4.60 x 3.50 metres and that the applicant shared it with only one other detainee.

36.  The applicant submitted numerous requests for release to the prosecuting authorities, referring, inter alia, to the facts that no further evidence had to be collected and that he was suffering from health problems exacerbated by the conditions of his detention and had two young children. It appears that some of these applications were assessed individually, and that others were grouped and examined several months after their submission.

37.  On 21 August 1995, Mr Assenov was examined by a doctor, who found that he was healthy. He was examined again on 20 September 1995, by a cardiologist from the Regional Hospital of Shoumen, who concluded that he did “not suffer from any cardiac disease, either congenital or acquired”, and that there were “no counter-indications against him remaining in detention, as far as his cardio-vascular status is concerned”.

38.  On 11 September 1995, Mr Assenov submitted a petition to the Shoumen District Court requesting his release (see paragraphs 72–76 below).


On 19 September 1995 a judge sittingin camera dismissed the petition, stating, inter alia, that the charges against Mr Assenov concerned serious crimes, and that his criminal activity had been persistent, giving rise to a danger that he would commit further crimes if released.

39.  On 13 October 1995, a district prosecutor dismissed two requests for Mr Assenov’s release. This refusal was confirmed on 19 October 1995 by a regional prosecutor.

40.  The applicants appealed to the Chief Public Prosecutor’s Office stating, inter alia, that there had been a “campaign” against them because of their application to the Commission.

In its decision of 8 December 1995 the Chief Public Prosecutor’s Office dismissed the applicants’ arguments and stated that, although the investigation had been completed by September 1995, it was still necessary to detain Mr Assenov because there was a clear danger that he would resume his criminal activities. However, the view was expressed that prolonged detention in the premises of the Shoumen police would be harmful to the applicant’s “physical and mental development” and that he should therefore be moved to the Boychinovzi juvenile penitentiary.

The transfer took place three and a half months later, on 25 March 1996.

41.  On an unspecified date in 1996, Mr Assenov again challenged his detention on remand before the Shoumen District Court.

On 28 March 1996 the court requested the case file from the district prosecutor’s office. Noting that an application had already been examined on 19 September 1995, it rejected the new petition as inadmissible (see paragraph 75 below).

42.  On 21 March 1996 the investigator opened a separate case file to deal with the robbery charges, in connection with which he questioned Mr Assenov and ordered his continued detention on remand. The following day the investigator drew up a report summarising the facts in the robbery case and sent it to the prosecutor proposing that an indictment be prepared.

43.  On 3 July 1996, a district prosecutor sent the robbery case back to the investigator with instructions to see one further witness. On 23 August 1996 the investigator returned the case file because the proposed witness had died. On 26 September 1996, the district prosecutor drew up an indictment in the case and, four days later, submitted it to the Shoumen District Court. The court held a hearing on 6 February 1997, where it heard four witnesses and adjourned the hearing to 29 May 1997 because of the non-attendance of two other witnesses.

44.  In the meantime, on 20 September 1996, the investigator completed the preliminary inquiry into the burglary case. On 25 October 1996, this case was sent to the regional prosecutor’s office with a proposal to indict
Mr Assenov. It appears that on 31 January 1997 the burglary case was referred back for further investigation.

45.  Between 5 July and 24 September 1996, Mr Assenov was again held at Shoumen police station, before being transferred to Belene Prison.

46.  Throughout 1996 the applicants continued to submit requests for Mr Assenov’s release to the prosecuting authorities. By decisions of 21 February and 17 June 1996 these requests were dismissed by the district prosecutor, on the grounds that the applications raised no new arguments, that there was still a danger of the applicant reoffending if released and that the cases would soon be sent for trial. On 8 October 1996 the regional prosecution office dismissed another request for release.

47.  On 4 November 1996, a District Court judge sitting in the robbery case examined in camera Mr Assenov’s petition for release. The judge refused to release Mr Assenov, taking into account the seriousness and the number of the crimes with which he had been charged and the fact that the trial would soon commence.

48.  In July 1997 Mr Assenov was convicted of four street robberies and sentenced to thirty months’ imprisonment.

According to the information available to the Court, he has not yet been indicted in relation to the burglary charges pending against him.

C.Events following the application to the Commission

49.  The applicants’ complaint was lodged with the Commission on 6 September 1993. In March 1995 they signed before a notary a statement of means, prepared in Bulgarian, referring expressly to their application to the Commission, and stating that it was done for purposes of their legal aid request to the Commission.

50.  On 15 May, 23 May and 8 September 1995 two daily newspapers published articles about the case. Two of the articles, under headlines stating that a Roma gambler had “put Bulgaria on trial in Strasbourg”, explained inter alia that, in response to questions from journalists, the applicants had allegedly denied having made an application to the Commission. The articles concluded that perhaps some Roma activists had pushed the case and misled Amnesty International.

51.  On an unspecified date the prosecuting authorities or the police approached the applicants and asked them to declare whether they had made an application to the Commission. On 8 September 1995, the second and third applicants visited a notary and signed a declaration in which they denied having made an application to the Commission. They further stated that they remembered having signed, in 1992 and 1993, some documents
prepared by human rights associations. However, they had not been given copies of the documents and did not know their contents. One of the documents had been in a foreign language.

52.  It would appear that this declaration was then submitted to the prosecuting authorities. On 19 September 1995 the GMPO wrote about it to the Ministry of Foreign Affairs.

53.  The transcript of Mr Assenov’s questioning after his arrest on 28 July 1995 establishes that he spoke to the investigator about the events of 19 September 1992, saying:

“In 1992 ... I was beaten by policemen ... [at the bus station]. Thereafter I obtained a medical certificate and my father complained to the police. They did not look at it seriously and he submitted it to the military prosecution office. They did not take it seriously either. Then my father heard that there were some people from an international human rights organisation [in town]. My father brought me there and showed them how I was beaten. In fact, after my release from the police my father brought me first to these people and then wrote to the police and to the prosecution authorities.”

Since the minutes record only that said by Mr Assenov, it cannot be established whether or not his statement was made in response to questioning.

ii.relevant domestic law and practice

A.Gambling

54.  Gambling is an administrative offence under Bulgarian law, for which individuals under sixteen years of age are not liable (section 2(2) of the Law against Speculation).

B.Police powers relevant to the 1992 arrests and detention

55.  Section 20(1) of the Law on National Police (1976), which applied at the relevant time, provided that a police officer could take to a police station or local government office only those persons:

“1.  whose identity may not be established;

2.  who behave violently and do not obey after warning;

3.  who refuse to come voluntarily to a police station without serious reasons for refusal, after having been notified under section 16 of the present Act;


4.  who wilfully create obstacles for the authorities of the Ministry of Internal Affairs in carrying out their duties;

5.  who carry or use without lawful permission firearms, other weapons or other dangerous objects;             

6.  in other cases prescribed by law.”

According to section 20(2) of this Law, in each of the above cases the police were required to carry out an immediate investigation and release the person held within three hours, unless it was necessary to take further lawful measures in respect of him or her.

56.  Section 24(1) contained provisions on the use of force by police officers. The use of force “adequate to the character and seriousness of the offence and resistance” (section 24(2)), was permitted:

“1.  to bring an end to violent conduct or other serious violation of the public order;

2.  in cases of obvious disobedience to police orders or prohibition;

3.  during arrest or convoy where there is danger of absconding or for the life of the person arrested or conveyed or for other persons.”

C.Remedies against ill-treatment by police

1.Criminal remedies

57.  Article 190 of the Code of Criminal Procedure (1974) (“CCP”) states:

“There shall be considered to exist sufficient evidence for the institution of criminal proceedings where a reasonable supposition can be made that a crime might have been committed.”

58.  In respect of most serious crimes, and all crimes allegedly committed by civil servants in the exercise of their duties, criminal proceedings cannot be brought by a private individual, but only by the decision of a public prosecutor (CCP, Articles 192 and 282–85).

According to Articles 192 and 194 § 3 of the CCP, when a prosecutor has refused to institute criminal proceedings, such proceedings can be instituted by a higher prosecutor upon the petition of the interested person or ex officio.

59.  The victim of an alleged crime can join criminal proceedings as a civil party in order to seek compensation (CCP, Chapter II, Articles 60–64).


2.Civil remedies

60.  The Law on Obligations and Contracts provides in section 45 that a person who has suffered damage can seek redress by bringing a civil action against the person who has, through his fault, caused the damage. The Law on State Responsibility for Damage provides that a person who has suffered damage due to the unlawful act of a civil servant can bring an action against the State authority concerned.

61.  The Code of Civil Procedure provides, in Articles 182(d) and 183, that a court examining a civil action:

“182.  … shall suspend the proceedings:

(d)whenever criminal elements, the determination of which is decisive for the outcome of the civil dispute, are discovered in the course of the civil proceedings.

183.  Proceedings which have been suspended shall be resumed ex officio or upon a party’s petition after the respective obstacles have been removed...”

Article 222 of the Code of Civil Procedure provides:

“The findings contained in a final judgment of a criminal court and concerning the issue whether the act in question has been committed, its unlawfulness and the perpetrator’s guilt, are binding on the civil court when it examines the civil consequences of the criminal act.”

62.  The parties have submitted to the Court a number of decisions of the Bulgarian Supreme Court as to the effect of the above provisions.

In decision no. 3421 of 18 January 1980 in case no. 1366/79, the First Civil Division of the Supreme Court held:

“In principle the fact of a crime may only be established under the procedures of the Code of Criminal Procedure. This is why, when an alleged civil right derives from a fact which constitutes a crime under the Criminal Code, the civil court, according to Article 182(d) of the Code of Civil Procedure, is obliged to suspend the civil proceedings.

This is necessary in order to respect the decision of the criminal court. It is mandatory for the civil courts regardless of the crime in issue. The mandatory binding force of the decisions of criminal courts is set out in Article 222 of the Code of Civil Procedure.”

In decision no. 12/1966, the Plenary Civil Division of the Supreme Court held as follows:

“The decision of the prosecution to terminate the criminal prosecution based on a finding that the accused is not guilty of committing the criminal act does not bind the civil court which examines the civil consequences of this act... [T]he civil court, on the
basis of evidence [collected] in the course of the civil proceedings, can reach different factual findings, for example that the tort was in fact caused by the same person, the criminal prosecution against whom had been terminated.

If in the course of the civil proceedings, after collection of evidence, fresh criminal circumstances are discovered, the determination of which is decisive for the outcome of the civil dispute, the court is obliged to suspend the proceedings in accordance with Article 182(d) of the Code of Civil Procedure.”

In interpretative decision no. 11 of 3 January 1967 (Yearbook 1967), the Civil Assembly of the Supreme Court of Bulgaria held:

“… In principle a civil court may not establish whether any particular act constitutes a crime. But when the criminal proceedings were closed under Article 6 § 21 of the Code of Criminal Procedure [where the criminal procedure was closed following the death of the alleged perpetrator, expiry of the time-limit for prosecution or where an amnesty has been granted], the criminal court does not make a decision whether the act constitues a crime. In such cases, the law – Article 97 § 4 of the Code of Civil Procedure – provides a possibility for the civil court to establish in a separate procedure whether the act constitutes a crime and who was the perpetrator.”

In decision no. 817 of 13 December 1988 in case no. 725, a claim for damages arising out of a car accident, the Fourth Civil Division of the Supreme Court held:

“In dismissing the claim, the first-instance court had found that the only one responsible for the car accident was the claimant, who, at a distance of about ten metres, suddenly jumped in front of the car in order to cross the street and therefore, despite the measures taken by the driver, the collision was not avoided.

This conclusion was based on the fact that the criminal investigation against the driver had been closed on the grounds of lack of evidence, ill-foundedness, lack of some of the elements comprising a crime in the accusation and lack of guilt.

The court was not required to rely on the prosecutor’s decision to terminate the criminal investigation by Article 222 of the Code of Civil Procedure [see paragraph 61 above], which states that only the final judgment of a criminal court is binding on the court which deals with the civil consequences of the act in question. The order of a prosecutor closing an investigation has no evidential weight and his/her findings are not binding on the court dealing with the civil consequences of the act. Where there is no verdict of a criminal court finding the accused not guilty of causing the injuries of the claimant, the civil court must establish whether the defendant was guilty or not guilty on the basis of all admissible evidence under the Code of Civil Procedure. Thus, in the present case, the order of the prosecutor closing the investigation had no evidential weight that the defendant was not guilty for the car accident.”

D.Crimes allegedly committed by Mr Assenov 1994–1995

63.  In connection with the alleged burglaries, Mr Assenov was charged with an offence the elements of which are continuous criminal activity by a minor consisting of burglaries committed with accomplices and involving breaking in to locked premises, where the amount stolen is significant. The maximum punishment for this offence is three years’ imprisonment (Criminal Code 1968 (“CC”), Article 195 §§ 1(3), 1(5) and 2 in conjunction with Articles 26 § 1 and 63 § 1(3)).

64.  In connection with the alleged robberies, he was charged with an offence of continuous criminal activity by a minor, committed with accomplices, consisting of robberies, defined as stealing with the use of force or threats. The punishment is up to five years’ imprisonment (CC, Article 198 § 1 in conjunction with Articles 26 § 1 and 63 § 1(2)).

65.  Pursuant to Articles 23–25 of the CC, the maximum sentence which Mr Assenov could have received if convicted of all the charges against him was six and a half years’ imprisonment.

E.The prosecuting authorities

66.  According to the relevant provisions of the CCP and legal theory and practice, the prosecutor performs a dual function in criminal proceedings.

During the preliminary stage he supervises the investigation. He is competent, inter alia, to give mandatory instructions to the investigator; to participate in examinations, searches or any other acts of investigation; to withdraw a case from one investigator and assign it to another, or to carry out the entire investigation, or parts of it, himself. He may also decide whether or not to terminate the proceedings, order additional investigations, or prepare an indictment and submit the case to court.

At the judicial stage he is entrusted with the task of prosecuting the accused.

67.  The investigator has a certain independence from the prosecutor in respect of his working methods and particular acts of investigation, but performs his functions under the latter’s instructions and supervision (CCP, Articles 48 § 2 and 201). If an investigator objects to the prosecutor’s instructions, he may apply to the higher prosecutor, whose decision is final and binding.


68.  Under Article 86 of the CCP, the prosecutor and the investigator are under an obligation to collect both incriminating and exonerating evidence. Throughout criminal proceedings, the prosecutor must “effect a supervisory control of lawfulness” (CCP, Article 43).

F.Provisions on pre-trial detention

1.Power of prosecuting authorities to detain on remand

69.  An accused, including a minor, can be detained on remand by decision of an investigator or prosecutor, although minors may be detained on remand only in exceptional circumstances. In cases where the decision to detain has been taken by an investigator without the prior consent of a prosecutor, it must be approved by a prosecutor within twenty-four hours. The prosecutor usually makes this decision on the basis of the file, without hearing the accused (CCP, Articles 152, 172, 201–03 and 377–78).

70.  A criminal investigation must be concluded within two months. A prolongation of up to six months may be authorised by a regional prosecutor and, in exceptional cases, the Chief Public Prosecutor may prolong the investigations up to nine months. If the period is prolonged, the prosecutor will decide whether to hold the accused in custody (CCP, Article 222).

71.  There is no legal obstacle preventing the prosecutor who has taken the decision to detain an accused on remand, or has approved an investigator’s decision, from acting for the prosecution against the accused in any subsequent criminal proceedings. In practice this frequently occurs.

2.Judicial review of pre-trial detention

72.  A person detained on remand has the opportunity immediately to file an appeal with the competent court against the imposition of detention. The court must rule within three days of the filing of the appeal (CCP, Article 152 § 5).

73.  According to the practice which was current at the time of Mr Assenov’s arrest, the court examines appeals against detention on remandin camera, without the participation of the parties. If the appeal is dismissed, the court does not notify the detained person of the decision taken.

74.  The First Criminal Division of the Supreme Court has held that, in deciding on such appeals, it is not open to the court to inquire whether there exists sufficient evidence supporting the charges against the detainee, but only to examine the lawfulness of the detention order. A detention order will
only be lawful, in cases of persons charged with crimes punishable by less than ten years’ imprisonment, where there is a “real danger” of the accused absconding or reoffending (decision no. 24 in case no. 268/95).

75.  In a decision of 17 September 1992, the First Criminal Division of the Supreme Court found that the imposition of detention on remand could be contested before a court only once. A new appeal was only possible where a detained person had been released and then redetained. In all other cases a detained person could request his release from the prosecuting authorities if there had been a change of circumstances (decision no. 94 in case no. 754/92).

76.  Periodic judicial review of the lawfulness of detention on remand becomes possible only when the criminal case is pending before a court, which can then decide whether or not to release the accused.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

77.  The applicants applied to the Commission on 6 September 1993. They complained, relying on Articles 3, 6 § 1 and 13 of the Convention, about Mr Assenov’s alleged ill-treatment by the police in September 1992 and the lack of any effective domestic remedy in this respect; relying on Articles 3 and 5 §§ 1, 3 and 4, about his detention on remand since July 1995; and, relying on Article 25, about the measures taken by the prosecuting authorities in connection with their application to the Commission.

78.  The Commission declared the application (no. 24760/94) admissible on 27 June 1996. In its report of 10 July 1997 (Article 31), it expressed the opinions, in relation to the events of September 1992, that there had been no violation of Article 3 (sixteen votes to one), that there had been a violation of Article 13 (unanimously) and that there had been no violation of Article 6 (unanimously).

In connection with the events since 1995, it expressed the unanimous opinions that there had been no violation of Article 5 § 1 and no violation of Article 3, but that there had been violations of Article 5 §§ 3 and 4 and that Bulgaria had not complied with its obligations under Article 25.

The full text of the Commission’s opinion and of the partly dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

79.  In their memorial and at the oral hearing, the Government asked the Court to reject the applicants’ claims.

Mr Assenov asked the Court to find violations of Articles 3, 5, 6, 13 and, together with his parents, 25 of the Convention, and all three applicants asked to be awarded just satisfaction under Article 50.

AS TO THE LAW

i.THE applicants

80.  At the hearing before the Court, the applicants’ representative explained that, although for the purposes of the proceedings before the Commission Mr Assenov’s parents had joined his various complaints, they had done so only because at that time he had been a minor and thus lacking in capacity under Bulgarian law. The current position was that Mr Assenov was the sole applicant in respect of all the complaints except that under Article 25 of the Convention, which he brought jointly with his parents.

81.  The Court will, therefore, in respect of all the complaints save that under Article 25, only consider whether there have been violations of Mr Assenov’s rights. In respect of the Article 25 complaint it will also examine the position of Mr Ivanov and Mrs Ivanova.

ii.events of and following 19 september 1992

A.The Government’s preliminary objections

1.Alleged non-exhaustion of domestic remedies

82.  The Government contended that Mr Assenov’s complaint under Article 3 concerning the events of 19 September 1992 should have been declared inadmissible due to failure to exhaust domestic remedies, pursuant to Article 26 of the Convention, which states:

“The Commission may only deal with the matter after all domestic remedies have been exhausted, according to the generally recognised rules of international law…”


In the Government’s submission, in addition to applying for a criminal prosecution to be brought against the police officers, the applicant could have brought civil proceedings under section 45 of the Law on Obligations and Contracts or administrative proceedings under the Law on State Responsibility for Damage.

83.  At the hearing before the Court, the applicant stated that it was difficult to imagine what additional steps he could have been expected to take in order to trigger the remedies formally available under Bulgarian law.

84.  In its decision on admissibility, the Commission recalled that civil compensation could not be deemed fully to rectify a breach of Article 3. It found that, in complaining to the District Directorate of Internal Affairs (“DDIA”) and all levels of the prosecuting authorities, the applicants had done all they could to seek the institution of criminal proceedings against the police officers, thus putting their complaint in the hands of the authorities most competent to pursue it.

85.  The Court recalls that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 26 of the Convention obliges those seeking to bring their case against the State before an international judicial or arbitral organ to use first the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal systems. In order to comply with the rule, normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged (see the Aksoy v. Turkey judgment of 18 December 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996VI, pp. 2275–76, §§ 51–52).

86.  The Court recalls that under Bulgarian law it is not possible for a complainant to initiate a criminal prosecution in respect of offences allegedly committed by agents of the State in the performance of their duties (see paragraph 58 above). It notes that the applicants made numerous appeals to the prosecuting authorities at all levels, requesting that a full criminal investigation be carried out into Mr Assenov’s allegations of ill-treatment by the police and that the officers concerned be prosecuted (see paragraphs 12–31 above).

It considers that, having exhausted all the possibilities available to him within the criminal justice system, the applicant was not required, in the absence of a criminal prosecution in connection with his complaints, to embark on another attempt to obtain redress by bringing a civil action for damages.

It follows, therefore, that the Government’s preliminary objection must be rejected.

2.Alleged abuse of process

87.  In addition, the Government alleged that the applicant’s allegations had not been substantiated and had been designed to mislead the Commission, thus constituting an abuse of the right of petition. The application should, therefore, have been rejected under Article 27 § 2 of the Convention, which states:

“The Commission shall consider inadmissible any petition … which it considers incompatible with the provisions of the … Convention, manifestly ill-founded, or an abuse of the right of petition.”

88.  Having examined the applicant’s complaints, the Commission expressed the view in its decision on admissibility that they raised serious questions of fact and law which required full examination on the merits.

89.  The Court finds no grounds that the present case was brought before the Commission in abuse of the right of petition.

It therefore rejects this preliminary objection of the Government.

B.Merits

1.Alleged violation of Article 3 of the Convention

90.  Mr Assenov alleged that the events of 19 September 1992 had given rise to violations of Article 3 of the Convention, which states:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

He contended that this Article had been breached on two separate grounds. First, he asked the Court itself to examine the medical evidence and witness statements which, he alleged, demonstrated that he had been severely beaten by police officers.

Secondly, joined by the interveners (see paragraph 5 above), he asked the Court to declare that wherever there were reasonable grounds to believe that an act of torture or inhuman or degrading treatment or punishment had been committed, the failure of the competent domestic authorities to carry out a prompt and impartial investigation in itself constituted a violation of Article 3.

91.  The Government pointed out that the applicant’s medical certificate was unreliable because it had been issued two days after the incident in question. In any case, the injuries which it described, and the absence of any
certificate relating to Mr Ivanov, were consistent with the witnesses’ accounts of the father having beaten his son with a thin strip of wood.

92.  In assessing the evidence before it, the Commission had regard to the principle that where an individual alleges to have been injured by ill-treatment in custody, the Government are under an obligation to provide a complete and sufficient explanation as to how the injuries were caused (see the Ribitsch v. Austria judgment of 4 December 1995, Series A no. 336, pp. 25–26, § 34, and the above-mentioned Aksoy judgment, p. 2278, § 61). It accepted, inter alia, that a quarrel had erupted at the bus station between the police officers and Mr Ivanov, that the latter had hit his son with a plywood strip in an effort to show that he would punish the boy himself and that both applicants were then detained at the police station for approximately two hours. However, more than four and a half years after these events, and owing to the lack of a sufficiently independent and timely investigation by the domestic authorities, the Commission was not able to establish which version of events was the more credible. It did not, therefore, find any violation of Article 3.

93.  Article 3, as the Court has observed on many occasions, enshrines one of the fundamental values of democratic society. Even in the most difficult of circumstances, such as the fight against terrorism or crime, the Convention prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment. Unlike most of the substantive clauses of the Convention and of Protocols Nos. 1 and 4, Article 3 makes no provision for exceptions and no derogation from it is permissible under Article 15 even in the event of a public emergency threatening the life of the nation (see the above-mentioned Aksoy judgment, p. 2278, § 62).

94.  The Court recalls that ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and/or mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim. In respect of a person deprived of his liberty, recourse to physical force which has not been made strictly necessary by his own conduct diminishes human dignity and is in principle an infringement of the right set forth in Article 3 (see the Tekin v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1517–18, §§ 52 and 53).

95.  The Court considers that the degree of bruising found by the doctor who examined Mr Assenov (see paragraph 11 above) indicates that the latter’s injuries, whether caused by his father or by the police, were sufficiently serious to amount to ill-treatment within the scope of Article 3 (see, for example, the A. v. the United Kingdom judgment of 23 September 1998, Reports 1998-VI, p. 2699, § 21, and the above-mentioned
Ribitsch judgment, pp. 9 and 26, §§ 13 and 39). It remains to be considered whether the State should be held responsible under Article 3 in respect of these injuries.

(a)Alleged ill-treatment by the police

96.  The Court recalls that the Commission was unable, on the basis of the evidence before it, to establish how the applicant’s injuries were caused (see paragraph 92 above).

97.  The Court observes that the doctor who examined Mr Assenov two days after the latter was released from police custody found that the bruises on his body indicated that he had been beaten with a solid object (see paragraph 26 above). The applicant alleged that these injuries had been caused by police officers who beat him with truncheons.

98.  The Court considers that, since it is not disputed that the applicant was the victim of violence from some source on 19 September 1992, and since there is no suggestion of anything untoward having occurred between that date and his medical examination, it is fair to assume that he sustained the above bruising on 19 September 1992 in connection with his arrest.

99.  The Court further notes that the arresting officer testified in his witness statement that he had seen Mr Ivanov hit his son on the back two or three times with a narrow wooden stick (see paragraph 14 above). It was not denied by the applicants that Mr Ivanov hit Mr Assenov in this way, although it was denied that he did so with the force or frequency required to cause the bruising described in the medical report. Following Mrs Ivanova’s complaint on 2 October 1992, an agent of the DDIA interviewed the applicants and took the above written statement from the arresting officer and statements from the other two officers involved, neither of whom had been present when Mr Ivanov hit Mr Assenov (ibid.). The only independent witness contacted by the DDIA investigator at that time could not remember any disturbance at the bus station (see paragraph 15 above).

In July 1993, unknown to the applicants, witness statements were taken from two other bystanders at the bus station. One of these had only a vague recollection of the events in question. The other, a bus driver, recalled seeing Mr Ivanov hit his son with a lath, although he did not specify how prolonged or violent a beating this had been (see paragraph 28 above).

None of the witnesses, except the applicants, said that they had seen police officers hitting Mr Assenov.

100.  The Court, like the Commission (see paragraph 92 above), finds it impossible to establish on the basis of the evidence before it whether or not the applicant’s injuries were caused by the police as he alleged.

(b)Adequacy of the investigation

101.  The Court does, however, consider that the medical evidence, Mr Assenov’s testimony, the fact that he was detained for two hours at the police station, and the lack of any account from any witness of Mr Ivanov beating his son with sufficient severity to cause the reported bruising, together raise a reasonable suspicion that these injuries may have been caused by the police.

102.  The Court considers that, in these circumstances, where an individual raises an arguable claim that he has been seriously ill-treated by the police or other such agents of the State unlawfully and in breach of Article 3, that provision, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in … [the] Convention”, requires by implication that there should be an effective official investigation. This investigation, as with that under Article 2, should be capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see, in relation to Article 2 of the Convention, the McCann and Others v. the United Kingdom judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 49, § 161, the Kaya v. Turkey judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, p. 324, § 86, and the Yaşa v. Turkey judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, p. 2438, § 98). If this were not the case, the general legal prohibition of torture and inhuman and degrading treatment and punishment, despite its fundamental importance (see paragraph 93 above), would be ineffective in practice and it would be possible in some cases for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity.

103.  The Court notes that following Mrs Ivanova’s complaint, the State authorities did carry out some investigation into the applicant’s allegations. It is not, however, persuaded that this investigation was sufficiently thorough and effective to meet the above requirements of Article 3. In this respect it finds it particularly unsatisfactory that the DDIA investigator was prepared to conclude that Mr Assenov’s injuries had been caused by his father (see paragraph 16 above), despite the lack of any evidence that the latter had beaten his son with the force which would have been required to cause the bruising described in the medical certificate. Although this incident had taken place in public view at the bus station, and although, according to the statements of the police officers concerned, it was seen by approximately fifteen to twenty Roma and twenty bus drivers, no attempt appears to have been made to ascertain the truth through contacting and questioning these witnesses in the immediate aftermath of the incident,
when memories would have been fresh. Instead, at that time a statement was taken from only one independent witness, who was unable to recall the events in question (see paragraph 99 above).

104.  The initial investigation carried out by the regional military prosecution office (RMPO) and that of the general military prosecution office (GMPO) were even more cursory. The Court finds it particularly striking that the GMPO could conclude, without any evidence that Mr Assenov had not been compliant, and without any explanation as to the nature of the alleged disobedience, that “even if the blows were administered on the body of the juvenile, they occurred as a result of disobedience to police orders” (see paragraph 26 above). To make such an assumption runs contrary to the principle under Article 3 that, in respect of a person deprived of his liberty, recourse to physical force which has not been made strictly necessary by his own conduct is in principle an infringement of his rights (see paragraph 94 above).

105.  The Court notes that in July 1993 the GMPO decided that in cases of alleged police misconduct it was necessary to take evidence from independent witnesses (see paragraph 27 above). However, the examination of two further witnesses, one of whom had only a vague recollection of the incidents in question, was not sufficient to rectify the deficiencies in the investigation up to that point.

106.  Against this background, in view of the lack of a thorough and effective investigation into the applicant’s arguable claim that he had been beaten by police officers, the Court finds that there has been a violation of Article 3 of the Convention.

2.Alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention

107.  Mr Assenov claimed to have been denied effective access to a court, in breach of Article 6 § 1 of the Convention, which provides, inter alia:

“In the determination of his civil rights and obligations …, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law…”

108.  The applicant submitted that the decision of the prosecuting authorities not to bring criminal proceedings against the police officers who allegedly ill-treated him had, in effect, operated to deny him access to a court in respect of his civil claim for damages arising out of the same incident. Thus, since no criminal proceedings had been instigated, it had not been open to him to join such proceedings as a civil party in order to claim compensation (see paragraph 59 above). Moreover, although he accepted
that it would in theory have been possible for him to bring an action for damages in the civil courts, he maintained that, since the damage in question arose out of an alleged criminal act, a civil court would have been obliged, under Article 182(d) of the Code of Civil Procedure (see paragraphs 61–62 above), to stay any such action until the issue of criminal liability had been decided. Given the likelihood of delay inherent in Bulgarian criminal procedure, this suspension might, in practice, have been indefinite.

109.  The Commission, joined by the Government (see also paragraph 82 above), noted that the Law on Obligations and Contracts and the Law on State Responsibility for Damage provided for an action for damages to the civil courts in relation to alleged acts of police brutality. Had the applicant brought such an action, a civil court could have examined it on the basis of the evidence before it, without having first to establish criminal responsibility. According to Bulgarian case-law, the civil court would only have had to suspend the proceedings under Article 182(d) of the Code of Civil Procedure if it had discovered new “criminal elements”, for example, facts of which the prosecuting authorities had not previously been aware. The Commission did not consider that this procedure would have operated to impair the very essence of the right of access to a court in the applicants’ case.

110.  The Court notes that none of those appearing before it disputed that any claim for damages brought by the applicant and based on alleged ill-treatment by the police would have involved “the determination of his civil rights”. It agrees that Article 6 § 1 is, for that reason, applicable.

111.  The Court further notes that the applicant did not deny that both the Law on Obligations and Contracts and the Law on State Responsibility for Damage provided him with causes of action which would have enabled him to commence proceedings in the civil courts. He did, however, contend that any such action would have been stayed, perhaps indefinitely, under Article 182(d) of the Code of Civil Procedure.

112.  Having regard to the Bulgarian case-law which has been submitted to it by the parties (see paragraph 62 above), the Court notes that the Supreme Court has held, in a case involving a car accident, that a civil court is not bound by the decision of the prosecuting authorities terminating a criminal investigation. The applicant has argued that this rule would not have been applied in his own case, based as it was on allegations of criminal acts much more serious than careless driving. This is, however, a matter of pure speculation, since Mr Assenov did not attempt to bring civil proceedings. In these circumstances, it cannot be said that he was denied access to a court or deprived of a fair hearing in the determination of his civil rights.

113.  It follows that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

3.Alleged violation of Article 13 of the Convention

114.  The applicant also claimed to have been denied an effective remedy in respect of his Convention complaints, in breach of Article 13, which states:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

He submitted that, in cases of alleged ill-treatment contrary to Article 3, the State authorities were under an obligation under Article 13 to investigate promptly and impartially.

115.  The Government contended that there had been effective remedies available to the applicant in connection with his allegation of police ill-treatment. This was demonstrated by the fact that, prior to his application to the Commission, he had lodged complaints with the Regional Directorate in Shoumen, the RMPO in Varna and the GMPO in Sofia. Having examined the evidence, the prosecuting authorities had decided that it was insufficient to justify commencing criminal proceedings. In this respect it was to be noted that the applicant had not substantiated his allegations or identified witnesses who would be able to assist in the investigation.

116.  The Commission found that the applicant had had an arguable claim to have been ill-treated by the police. The official investigation had not been sufficiently thorough and independent to satisfy Article 13.

117.  The Court recalls that Article 13 guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. The effect of this Article is thus to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision.

The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint under the Convention. Where an individual has an arguable claim that he has been ill-treated in breach of Article 3, the notion of an effective remedy entails, in addition to a thorough and effective investigation of the kind also required by Article 3 (see paragraph 102 above), effective access for the complainant to the investigatory procedure and the payment of compensation where appropriate (see the above-mentioned Aksoy judgment, pp. 2286 and 2287, §§ 95 and 98).

118.  The Court refers to its above findings that Mr Assenov had an arguable claim that he had been ill-treated by agents of the State and that the domestic investigation of this claim was not sufficiently thorough and effective.

It follows from these findings that there has also been a violation of Article 13 of the Convention.

ii.Events of and following july 1995

A.The Government’s preliminary objections

1.Alleged non-exhaustion of domestic remedies

119.  The Government submitted to the Court that the complaints concerning the events of and subsequent to July 1995 should have been declared inadmissible under Article 26 of the Convention (see paragraph 82 above) since criminal proceedings were still pending against the applicant. Moreover, the applicant had not appealed to the Attorney-General against the order refusing his release of 8 December 1995 (see paragraph 40 above).

120.  The Commission, in its decision on admissibility, found that the applicant had utilised every remedy available in connection with his complaints under Article 5.

121.  The Court notes that Mr Assenov’s complaints under this heading concern various aspects of his detention from July 1995 onwards. It is therefore immaterial that the criminal prosecution against him was still pending at the time of his application to the Commission, since these criminal proceedings would not have provided him with any remedy in respect of the alleged unlawfulness of his preceding detention.

122.  The Court further notes that Mr Assenov and his parents on his behalf made numerous requests for his release to the prosecuting authorities and the Shoumen District Court. In these circumstances, it considers that the applicant has satisfied the requirements of Article 26 of the Convention (see paragraph 85 above).

It follows that the Government’s preliminary objection must be rejected.


2.Alleged abuse of process

123.  The Government further contended that the allegations concerning the events of and subsequent to July 1995 should have been declared inadmissible under Article 27 § 2 of the Convention (see paragraph 87 above) since they did not form part of the initial application to the Commission and were not causally linked to the matters originally complained of.

124.  At the hearing before the Court, the Commission’s Delegate pointed out that the Government had not raised at the admissibility stage any objection concerning the alleged absence of connection between the applicant’s various complaints and observed that they should, therefore, be estopped from raising this objection before the Court. The Delegate stated that in any case applicants had the right to complain about any violation of their Convention rights; it was merely a procedural matter whether the complaints would be examined jointly or separately.

125.  The Court agrees that since the Government’s preliminary objection concerning an alleged abuse of process was not raised before the Commission at the admissibility stage of the proceedings, the Government is estopped from raising it before the Court (see, amongst many other authorities, the Loizidou v. Turkey judgment of 23 March 1995, (preliminary objections), Series A no. 310, p. 19, § 44).

126.  The Government also contended that the allegations concerning the alleged failure by the State to respect the right of individual petition under Article 25 of the Convention had not been substantiated and were, therefore, manifestly ill-founded.

127.  The Court finds no evidence of abuse of process in connection with the complaints in question.

It therefore rejects the Government’s preliminary objection.

B.Merits

1.Alleged violation of Article 3 of the Convention

128.  In the context of his complaint under Article 5 § 1 (see paragraph 137 below) the applicant complained about the conditions of his detention at Shoumen police station. He claimed to have shared with two to four adult prisoners a cell, which measured 3 by 1.8 metres and was situated below ground level, with only one bed and limited access to air and light. He stated that he was only permitted to leave the cell for half an hour twice a day to go to the toilet.

129.  The Government alleged that the cell in which Mr Assenov was detained at Shoumen measured 4.6 by 3.5 metres and was shared with only one other detainee.

130.  The Commission considered that the applicant’s allegations concerning the conditions of his detention, although initially raised under Article 5, should be examined in relation to Article 3. Having assessed all the facts, it did not find that the level of severity required for a breach of Article 3 had been attained.

131.  The Court notes that the applicant has not expressly raised any complaint under Article 3 of the Convention (see paragraph 90 above) in connection with the conditions in which he was detained following his arrest in July 1995. He has, however, made certain allegations about these conditions in the context of his complaint about the legality of his detention under Article 5 § 1.

132.  The Court recalls that it is master of the characterisation to be given in law to the facts of the case as declared admissible by the Commission (see the Guerra and Others v. Italy judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, p. 242, § 44). It follows that it is open to it to consider the applicant’s allegations concerning his conditions of detention in the light of the guarantees against ill-treatment provided by Article 3.

133.  The Court observes that Mr Assenov, then aged 17, was detained on remand for a total of almost eleven months at Shoumen police station. It notes that the precise conditions of his detention there are disputed between the applicant and the Government, particularly the dimensions of the cell in which he was held and the number of prisoners with whom it was shared, and that the Commission made no findings in respect of these detailed facts.

134.  The Court notes with concern that, while still a juvenile, the applicant was held for almost eleven months in conditions which, in the view of the Chief Public Prosecutor’s Office, would be harmful to his physical and mental development if prolonged. It is noteworthy, moreover, that even after the decision was taken to move him, a further three and a half months were allowed to elapse before Mr Assenov was transferred to the Boychinovzi juvenile penitentiary (see paragraph 40 above).

135.  It is the Court’s task, however, to assess whether these conditions were sufficiently severe to reach the level required for a finding of violation of Article 3 (see paragraph 94 above). In doing so, it must have regard to all the circumstances, such as the size of the cell and the degree of overcrowding, sanitary conditions, opportunities for recreation and exercise, medical treatment and supervision and the prisoner’s state of health.


136.  Aside from the assertions of the parties, the Court has not been presented with any objective evidence relating to the applicant’s conditions of detention. It notes that the Commission made an overall assessment and did not find that the applicant’s conditions of detention were sufficiently severe as to violate Article 3. It further notes that the only medical report in respect of the applicant during this period to which it has been referred found, on 21 August 1995, after he had been detained for approximately one month, that he was healthy and that, despite his parents’ fears in this respect, there was no reason based on heart-disease against his continued imprisonment (see paragraph 37 above).

In these circumstances, the Court does not find it established that the conditions of Mr Assenov’s detention were sufficiently severe as to give rise to a violation of Article 3 of the Convention.

2.Alleged violation of Article 5 § 1 of the Convention

137.  Mr Assenov alleged that his detention had been unlawful, contrary to Article 5 § 1 of the Convention, which provides (as relevant):

“Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

…”

He did not dispute that he had initially been detained for the purpose of bringing him before a court in compliance with Article 5 § 1 (c). However, he pointed out that the investigation into his alleged crimes had been completed by September 1995 and he alleged that thereafter his pre-trial detention had constituted a form of punishment, contrary to the presumption of innocence. Moreover, he reminded the Court that under Bulgarian law a minor should only be detained in exceptional circumstances (see paragraph 69 above).

138.  The Commission noted that the time-limits contained in Article 222 of the CCP set restrictions on the length of any preliminary investigation but not of detention on remand (see paragraph 70 above). Article 222 did require that detention on remand following the prolongation of an investigation be confirmed. However, the applicant’s continued detention
had complied with this requirement since it had been confirmed by the District Court on 19 September 1995 and by a number of decisions by the prosecuting authorities between October 1995 and October 1996. It did not, therefore, appear that the detention had been unlawful according to Bulgarian law or that there had been a breach of Article 5 § 1 on any other ground.

139.  The Court recalls that the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof; but that they require in addition that any deprivation of liberty should be in conformity with the purpose of Article 5, which is to prevent persons from being deprived of their liberty in an arbitrary fashion (see, for example, the Erkalo v. the Netherlands judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, p. 2477, § 52).

140.  In the present case the Court, like the Commission, finds no evidence that the applicant’s detention was unlawful under Bulgarian law. Moreover, it is clear that Mr Assenov was detained on reasonable suspicion of having committed an offence, as permitted by Article 5 § 1 (c).

141.  In conclusion, therefore, the Court finds no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

3.Alleged violations of Article 5 § 3 of the Convention

142.  Mr Assenov, who had been detained on remand for approximately two years, complained of violations of his rights under Article 5 § 3 of the Convention, which states:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

143.  As observed above, the applicant did not dispute that his detention, initially at least, fell within the scope of Article 5 § 1 (c). It follows that Article 5 § 3 is applicable.

The Court will first consider whether it can be said that Mr Assenov was “brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power”. Secondly, it will examine whether he was afforded a “trial within a reasonable time”, including whether he should have been released pending trial.

(a)Right to be brought promptly before a judge or “other officer”

144.  The Government submitted that the various prosecutors who considered Mr Assenov’s applications for release were “officer[s] authorised by law to exercise judicial power” within the meaning of Article 5 § 3, since under Bulgarian law a prosecutor was fully independent, under a duty to protect the public interest and authorised to decide on a number of questions arising in criminal proceedings, including whether or not to detain an accused on remand.

145.  The Commission, with whom the applicant agreed, noted that although under Bulgarian law investigators were institutionally independent, in practice they were subject to the control of prosecutors with regard to every question concerning the conduct of an investigation, including whether or not to detain a suspect on remand. There was, therefore, a strong objective appearance that the investigator who dealt with Mr Assenov lacked independence from the prosecuting authorities, which were subsequently to act as the opposing party in criminal proceedings.

146.  The Court reiterates that judicial control of interferences by the executive with the individual’s right to liberty is an essential feature of the guarantee embodied in Article 5 § 3 (see the above-mentioned Aksoy judgment, p. 2282, § 76). Before an “officer” can be said to exercise “judicial power” within the meaning of this provision, he or she must satisfy certain conditions providing a guarantee to the person detained against any arbitrary or unjustified deprivation of liberty (see the Schiesser v. Switzerland judgment of 4 December 1979, Series A no. 34, p. 13, § 31).

Thus, the “officer” must be independent of the executive and the parties (ibid.). In this respect, objective appearances at the time of the decision on detention are material: if it appears at that time that the “officer” may later intervene in subsequent criminal proceedings on behalf of the prosecuting authority, his independence and impartiality may be open to doubt (see the Huber v. Switzerland judgment of 23 October 1990, Series A no. 188, p. 18, § 43, and the Brincat v. Italy judgment of 26 November 1992, Series A no. 249-A, p. 12, § 21). The “officer” must hear the individual brought before him in person and review, by reference to legal criteria, whether or not the detention is justified. If it is not so justified, the “officer” must have the power to make a binding order for the detainee’s release (see the above-mentioned Schiesser judgment, pp. 13–14, § 31, and the Ireland v. the United Kingdom judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 76, § 199).

147.  The Court notes at the outset that Mr Assenov’s application for release was not considered by a judge until 19 September 1995 (see paragraph 38 above), three months into his detention. This was clearly insufficiently “prompt” for the purposes of Article 5 § 3 (see, for example, the Brogan and Others v. the United Kingdom judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, p. 33, § 62), and indeed it has not been argued that this procedure was adequate to satisfy the requirements of this provision.

148.  The Court recalls that on 28 July 1995 Mr Assenov was brought before an investigator who questioned him, formally charged him, and took the decision to detain him on remand (see paragraph 33 above). It notes that, under Bulgarian law, investigators do not have the power to make legally binding decisions as to the detention or release of a suspect. Instead, any decision made by an investigator is capable of being overturned by the prosecutor, who may also withdraw a case from an investigator if dissatisfied with the latter’s approach (see paragraphs 66–69 above). It follows that the investigator was not sufficiently independent properly to be described as an “officer authorised by law to exercise judicial power” within the meaning of Article 5 § 3.

149.  Mr Assenov was not heard in person by prosecutor A., who approved the investigator’s decision (see paragraph 33 above), or by any of the other prosecutors who later decided that he should continue to be detained. In any case, since any one of these prosecutors could subsequently have acted against the applicant in criminal proceedings (see paragraph 66 above), they were not sufficiently independent or impartial for the purposes of Article 5 § 3.

150.  The Court considers, therefore, that there has been a violation of Article 5 § 3 on the ground that the applicant was not brought before an “officer authorised by law to exercise judicial power”.

(b)Right to trial within a reasonable time or release pending trial

151.  The Government submitted that the preliminary investigation had been complex and time-consuming, involving the questioning of a number of alleged accomplices and witnesses and the consideration of expert evidence. On 31 January 1997 it had been necessary for the prosecuting authorities to refer the case for further investigation and re-examination of witnesses when a conflict of interest between Mr Assenov and his alleged accomplices became apparent. Throughout the investigatory process the applicant and his parents had continually filed applications for his release, each of which had led to the investigation being suspended while the application was being considered. In these circumstances it could not be said that Mr Assenov had been denied a trial within a reasonable time.

152.  The Commission, attaching particular importance to the fact that between September 1995 and September 1996 the preliminary investigation had been practically dormant, found that Mr Assenov, who had then been detained on remand for over twenty-three months, had been denied a trial within a reasonable time. The applicant agreed with this conclusion.

153.  The Court observes that the period to be taken into consideration commenced on 27 July 1995, when Mr Assenov was arrested, and continued until an unspecified day in July 1997, when he was convicted and sentenced in respect of four robberies (see paragraphs 33 and 48 above). His pre-trial detention therefore lasted approximately two years.

154.  The Court reiterates that it falls in the first place to the national judicial authorities to ensure that the pre-trial detention of an accused person does not exceed a reasonable time. To this end, they must examine all the circumstances arguing for and against the existence of a genuine requirement of public interest justifying, with due regard to the principle of the presumption of innocence, a departure from the rule of respect for individual liberty and set these out in their decisions on the applications for release. It is essentially on the basis of the reasons given in these decisions and of the true facts mentioned by the detainee in his applications for release and his appeals that the Court is called upon to decide whether or not there has been a violation of Article 5 § 3.

The persistence of reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the validity of the continued detention, but, after a certain lapse of time, it no longer suffices: the Court must then establish whether the other grounds cited by the judicial authorities continued to justify the deprivation of liberty. Where such grounds were “relevant” and “sufficient”, the Court must also ascertain whether the competent national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings (see the Toth v. Austria judgment of 12 December 1991, Series A no. 224, p. 18, § 67).

155.  The Court recalls that on the two occasions when the legality of Mr Assenov’s detention was reviewed by a court, his release was refused on the grounds that he was charged with a number of serious crimes and that his criminal activity had been persistent, giving rise to a danger that he would reoffend if released (see paragraphs 38 and 47 above).

156.  The Court notes that on 28 July 1995 Mr Assenov was charged with sixteen or more burglaries and robberies, the latter involving some violence (see paragraph 33 above). Although he had first been questioned in connection with the investigation into this series of thefts in January 1995 (see paragraph 32 above), a number of the offences with which he was charged were committed subsequently; the last robbery having taken place on 24 July, three days before his arrest.

In these circumstances, the Court considers that the national authorities were not unreasonable in fearing that the applicant might reoffend if released.

157.  However, the Court recalls that the applicant was a minor and thus, according to Bulgarian law, should have been detained on remand only in exceptional circumstances (see paragraph 69 above). It was, therefore, more than usually important that the authorities displayed special diligence in ensuring that he was brought to trial within a reasonable time.

The Government have submitted that it took two years for the case to come to trial because it was particularly complex, requiring a lengthy investigation. However, it would appear from the information available to the Court that during one of those years, September 1995 to September 1996, virtually no action was taken in connection with the investigation: no new evidence was collected and Mr Assenov was questioned only once, on 21 March 1996 (see paragraphs 34 and 42 above). Moreover, given the importance of the right to liberty, and the possibility, for example, of copying the relevant documents rather than sending the original file to the authority concerned on each occasion, the applicant’s many appeals for release should not have been allowed to have the effect of suspending the investigation and thus delaying his trial (see the above-mentioned Toth judgment, p. 21, § 77).

158.  Against this background, the Court finds that Mr Assenov was denied a “trial within a reasonable time”, in violation of Article 5 § 3.

4.Alleged violation of Article 5 § 4 of the Convention

159.  The applicant further alleged that the respondent State had failed to comply with Article 5 § 4 of the Convention, which provides:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

160.  The Government pointed out that Mr Assenov had taken the opportunity provided by the law as it then stood to apply to a court for a review of the lawfulness of his detention. Although the hearing had not been in public, the Shoumen District Court had considered the written submissions of the parties as contained in the case file.

They also informed the Court that the law had been amended on 8 August 1997 and now provided in such cases for a public hearing in the presence of the parties.

161.  The Commission, joined by the applicant, considered that the facts that the applicant was then a minor and that the stated reason for his continued detention was the risk of his reoffending suggested that a hearing should have been held. Instead, the Shoumen District Court, which moreover was not empowered to examine whether the accusations against Mr Assenov were supported by sufficient evidence (see paragraph 74 above), had examined the question of his continued detentionin camera, without the participation of the parties (see paragraphs 38 and 73 above). Following this application, it had not been possible for him to request a further judicial review of his detention until the case had been sent for trial (see paragraphs 41, 47 and 75 above). In consequence, and in breach of Article 5 § 4, the first personal contact enjoyed by the applicant with an impartial judicial authority competent to review the lawfulness of his detention appeared to have taken place on 6 February 1997, approximately nineteen months after his arrest.

162.  The Court recalls that by virtue of Article 5 § 4, an arrested or detained person is entitled to bring proceedings for the review by a court of the procedural and substantive conditions which are essential for the “lawfulness”, in the sense of Article 5 § 1 (see paragraph 139 above), of his or her deprivation of liberty (see the above-mentioned Brogan and Others judgment, p. 34, § 65).

Although it is not always necessary that the procedure under Article 5 § 4 be attended by the same guarantees as those required under Article 6 § 1 of the Convention for criminal or civil litigation (see the Megyeri v. Germany judgment of 12 May 1992, Series A no. 237-A, p. 11, § 22), it must have a judicial character and provide guarantees appropriate to the kind of deprivation of liberty in question. In the case of a person whose detention falls within the ambit of Article 5 § 1 (c), a hearing is required (see the above-mentioned Schiesser judgment, p. 13, §§ 30–31, the Sanchez-Reisse v. Switzerland judgment of 21 October 1986, Series A no. 107, p. 19, § 51, and the Kampanis v. Greece judgment of 13 July 1995, Series A no. 318-B, p. 45, § 47).


Furthermore, Article 5 § 4 requires that a person detained on remand must be able to take proceedings at reasonable intervals to challenge the lawfulness of his detention (see the Bezicheri v. Italy judgment of 25 October 1989, Series A no. 164, pp. 10–11, §§ 20–21). In view of the assumption under the Convention that such detention is to be of strictly limited duration (see paragraph 154 above), periodic review at short intervals is called for (see the above-mentioned Bezicheri case, loc. cit.).

163.  The Court recalls that the Shoumen District Court examined Mr Assenov’s application for releasein camera, without hearing him in person (see paragraphs 38 and 73 above). Whilst the Court notes that the relevant law has subsequently been amended to provide for an oral hearing in such cases (see paragraph 160 above), it is nonetheless required to restrict its assessment to the facts of the applicant’s case (see the Findlay v. the United Kingdom judgment of 25 February 1997, Reports 1997-I, p. 279, § 67).

164.  Moreover, the Court notes that under Bulgarian law a person detained on remand is only entitled to apply to have the lawfulness of this detention reviewed by a court on one single occasion (see paragraph 75 above). Thus a second such request on the part of the applicant was rejected on this ground by the Shoumen District Court on 19 September 1995 (see paragraph 41 above).

165.  In conclusion, in view in particular of the impossibility for the applicant, during his two years of pre-trial detention, to have the continuing lawfulness of this detention determined by a court on more than one occasion, and the failure of the court to hold an oral hearing on that occasion, the Court finds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

5.Alleged violation of Article 25 § 1 of the Convention

166.  All three applicants complained that the State had hindered the effective exercise of their right to individual petition, contrary to Article 25 § 1 of the Convention, which states:

“The Commission may receive petitions addressed to the Secretary General of the Council of Europe from any person, non-governmental organisation or group of individuals claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in [the] Convention, provided that the High Contracting Party against which the complaint has been lodged has declared that it recognises the competence of the Commission to receive such petitions. Those of the High Contracting Parties who have made such a declaration undertake not to hinder in any way the effective exercise of this right.”


167.  In their pleadings to the Court, the Government denied that there was any evidence to support the applicants’ claim that they had felt themselves compelled by agents of the State to sign any statement before a notary.

168.  The Commission found it impossible to establish whether or not, following his arrest in July 1995, Mr Assenov had been questioned about his application to Strasbourg. However, it noted that his parents had been approached in this connection by representatives of either the police or prosecuting authorities, at a time when their son was being detained on remand. It considered that the only plausible explanation for the applicants’ sworn declaration was that they felt under pressure because of their application and wished to placate the authorities.

169.  The Court recalls that the obligation on States under Article 25 § 1 of the Convention not to interfere with the right of the individual effectively to present and pursue his or her complaint with the Commission confers upon an applicant a right of a procedural nature which can be asserted in Convention proceedings. It is of the utmost importance for the effective system of individual petition that applicants or potential applicants are able to communicate freely with the Convention organs without being subjected to any form of pressure from the authorities to withdraw or modify their complaints (see the Akdivar and Others v. Turkey judgment of 16 September 1996, Reports 1996-IV, pp. 1218 and 1219, §§ 103 and 105, and the Kurt v. Turkey judgment of 25 May 1998, Reports 1998-III, pp. 1205–06, § 159).

170.  The expression “any form of pressure” must be taken to cover not only direct coercion and flagrant acts of intimidation of applicants, but also other improper indirect acts or contacts designed to dissuade or discourage individuals from pursuing a Convention remedy (see the above-mentioned Kurt judgment, p. 1206, § 160).

The question whether or not contacts between the authorities and applicants are tantamount to unacceptable practices from the standpoint of Article 25 must be determined in the light of the particular circumstances in issue (ibid.). In the present case, the Court notes that the applicants’ complaints to the Commission concerned serious allegations of misconduct on the part of the police and prosecuting authorities. At the relevant time, Mr Assenov was detained on remand and, given the facts which have led the Court to find violations of Article 5 § 3 and Article 5 § 4 of the Convention, his parents may legitimately have considered him to be at risk of prejudicial action taken by the prosecuting authorities. The authorities must also have been aware that the applicants were members of a minority group and had been the subject of comment in the press (see paragraph 50 above), further contributing to their susceptibility to pressure brought to bear on them.


171.  In all the circumstances, the Court considers that the questioning of Mr Ivanov and Mrs Ivanova by a representative or representatives of these same authorities, which led the applicants to deny in a sworn declaration that they had made any application to the Commission (see paragraph 51 above), amounted to a form of improper pressure in hindrance of the right of individual petition.

It follows that there has been a breach of Article 25 § 1 of the Convention.

iv.application of article 50 of the convention

172.  The applicants asked for just satisfaction pursuant to Article 50 of the Convention, which states:

“If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.Non-pecuniary damage

173.  Mr Assenov claimed compensation for the harm caused to him by the many violations of his Convention rights. Mr Ivanov and Mrs Ivanova claimed non-pecuniary damages in respect of the pressure they were placed under by the authorities in breach of Article 25 § 1.

174.  The Government submitted that no compensation should be awarded under Article 50.

175.  The Court considers that, given the gravity and number of violations found in this case, compensation for non-pecuniary damage should be awarded to Mr Assenov, although it takes the view that the finding of a violation of Article 25 § 1 is adequate just satisfaction in respect of any non-pecuniary damage suffered by Mr Ivanov and Mrs Ivanova.

Making an assessment on an equitable basis, it awards to Mr Assenov 6,000,000 Bulgarian levs.

B.Costs and expenses

176.  The applicants claimed costs and expenses equivalent to approximately 14,860 pounds sterling (GBP) in respect of their Bulgarian representative and GBP 7,600 in respect of their United Kingdom counsel

177.  At the hearing, the Government Co-Agent submitted that these claims were excessive.

178.  The Court, taking into account the number of issues arising in the present case and their complexity, awards the sums claimed in full, less the amounts already paid in legal aid by the Council of Europe. The sum awarded to Mr Assenov’s Bulgarian representative should be converted into Bulgarian levs at the rate applicable on the date of settlement.

C.Default interest

179.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Bulgaria at the date of adoption of the present judgment is 5.08% per annum and that applicable in the United Kingdom is 7.5% per annum.

for these reasons the court

1.Dismisses unanimously the Government’s preliminary objections;

2.Holds by eight votes to one that there has been no violation of Article 3 based on Mr Assenov’s allegations of ill-treatment by the police;

3.Holds unanimously that there has been a violation of Article 3 of the Convention based on the failure to carry out an effective official investigation into Mr Assenov’s allegations of ill-treatment by the police;

4.Holds unanimously that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;

5.Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

6.Holds by eight votes to one that there has been no violation of Article 3 of the Convention in respect of the conditions of Mr Assenov’s detention from July 1995 onwards;

7.Holds unanimously that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention;

8.Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention in that Mr Assenov was not brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power;

9.Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention in that Mr Assenov was not given a trial within a reasonable time or released pending trial;

10.Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

11.Holds unanimously that there has been a violation of Article 25 § 1 of the Convention in respect of all three applicants;

12.Holds unanimously that the respondent State is to pay, within three months:

(a)to the first applicant, in respect of non-pecuniary damage, 6,000,000 (six million) Bulgarian levs;

(b)to all three applicants, in respect of costs and expenses, 14,860 (fourteen thousand eight hundred and sixty) pounds sterling to be converted into Bulgarian levs at the rate applicable on the date of settlement, together with 7,600 (seven thousand six hundred) pounds sterling, less 38,087 (thirty-eight thousand and eighty-seven) French francs to be converted into pounds sterling at the rate applicable on the date of settlement, together with any value-added tax which may be payable; and

(c)that simple interest at an annual rate of 5.08% shall be payable on the above sums awarded in Bulgarian levs, and of 7.5% in respect of the above sums awarded in pounds sterling from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

13.Dismisses unanimously the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 October 1998.

Signed: Rudolf Bernhardt

President

Signed: Herbert Petzold

Registrar

In accordance with Article 51 § 2 of the Convention and Rule 53 § 2 of Rules of Court A, the partly dissenting opinion of Mr Mifsud Bonnici is annexed to this judgment.

Initialled: R. B.
Initialled: H. P.

partly dissenting opinion OF jUDGE mifsud bonnici

1. I am in agreement with my brother judges on all counts except two which refer to Article 3 of the Convention.

2. Anton Assenov was 14 years old when, in September 1992, during an incident with the police, he suffered various bruises which the Court considered to be “sufficiently serious to amount to ill-treatment within the scope of Article 3” (paragraph 95 of the judgment). However, the Court found it impossible to establish on the basis of the evidence whether or not the applicant’s injuries were caused by the police, as he asserted (paragraph 100).

For my part, I am of the opinion that once the allegation was made that these injuries were caused by the police with their truncheons in connection with Mr Assenov’s arrest, it was up to the Government “to provide a complete and sufficient explanation as to how the injuries were caused” as firmly established by the Court’s jurisprudence, noted and quoted in paragraph 92 of the judgment.

The Bulgarian authorities did not provide a complete and sufficient explanation of how a boyof 14 years came to sustain those severe injuries. Of course, his father did admit that he “took a piece of plywood and hit his son” (paragraph 9) to show his disapproval of his son’s behaviour, but plywood does not cause the serious injuries discovered by the doctor two days after the incident in question. Police truncheons, however, can easily inflict such injuries.

3. Similarly, I consider that the way the applicant (now approximately 17 years old) was treated in prison between July 1995 and March 1996, as described in paragraph 35 of the judgment, constitutes in itself inhuman treatment, keeping in mind, especially, that we are dealing with a minor who, in effect, was treated as a full-grown, mature criminal and lodged in a restricted cell for all those months with another, or other, full-blown criminal or criminals.

4. These facts compel me to reach the conclusion that in respect of a young person of between 14 and 17 years of age, the Bulgarian authorities have violated the terms of Article 3 of the Convention.

 


Notes by the Registrar

1].  The case is numbered 90/1997/874/1086. The first number is the case’s position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number). The last two numbers indicate the case’s position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[2].  Rules of Court A apply to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and thereafter only to cases concerning States not bound by that Protocol. They correspond to the Rules that came into force on 1 January 1983, as amended several times subsequently.

[3].  Note by the Registrar. For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (in Reports of Judgments and Decisions 1998), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the registry.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde