Vidas protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 PRVI ODJEL

 PREDMET VIDAS PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 40383/04)

PRESUDA

STRASBOURG

3. srpnja 2008. 

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama. 

U predmetu Vidas protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. lipnja 2008. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40383/04) protiv Republike Hrvatske kojega je hrvatski državljanin, g. Stipe Vidas ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 25. listopada 2004. godine.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1947. godine i živi u Rabu.

5. Dana 16. svibnja 1994. godine, dok je radio s cirkularnom pilom, podnositelj zahtjeva je pretrpio povredu na radnom mjestu koja je dovela do gubitka dva prsta. Povrede su bile takvog stupnja da je 29. ožujka 1995. godine podnositelj zahtjeva morao otići u mirovinu, te je dobio invalidsku mirovinu.

6. Dana 22. rujna 1995. godine podnositelj zahtjeva je podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Rabu protiv poduzeća S., tražeći naknadu štete u svezi s ovim incidentom. Podnositelj zahtjeva je nakon toga naveo poduzeće J. kao tuženika, jer je smatrao da je ono pravni slijednik poduzeća S. nad kojim je bio proveden stečaj i koje je 1996. godine izbrisano iz Sudskog registra.

7. U svojoj presudi od 15. svibnja 2000. godine Općinski sud u Rabu utvrdio je da je tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena zbog nenadležnosti, te je predmet proslijedio Trgovačkom sudu u Rijeci. Podnositelj zahtjeva je uložio žalbu te je 4. listopada 2000. godine Županijski sud u Rijeci ukinuo prvostupanjsku odluku i proslijedio predmet Općinskom sudu u Crikvenici kao nadležnome sudu.

8. Dana 25. listopada 2002. godine Općinski sud u Crikvenici donio je presudu kojom je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva. Dana 29. siječnja 2003. godine Županijski sud u Rijeci ukinuo je presudu po žalbi koju je podnio podnositelj zahtjeva, te je predmet vraćen prvostupanjskome sudu.

9. Podnositelj zahtjeva je u međuvremenu, 28. ožujka 2002. godine podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući duljini navedenoga postupka. Dana 13. travnja 2005. godine Ustavni sud je utvrdio povredu njegovoga ustavnoga prava na suđenje u razumnome roku, dosudio mu 5.200 kuna (HRK) na ime naknade, te naložio Općinskome sudu u Crikvenici da donese odluku u ovome predmetu u najkraćem mogućem roku, i to najkasnije u roku od dvanaest mjeseci nakon objave odluke u Narodnim novinama. Odluka Ustavnoga suda objavljena je 2. svibnja 2005. godine.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud u Crikvenici je ponovno 10. veljače 2006. godine donio presudu kojom je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva se ponovno žalio, te je 5. srpnja 2006. godine Županijski sud u Rijeci odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

11. Dana 5. rujna 2006. godine podnositelj zahtjeva je podnio reviziju Vrhovnome sudu, koja je odbijena 21. veljače 2007. godine.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

9. Mjerodavni dio Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – „Ustavni zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:

Članak 63.

“(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ....

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu... Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti...

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava....Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

13. Podnositelj zahtjeva prigovara duljini građanskog postupka, na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

14.Vlada priznaje, u svjetlu odluke Ustavnoga suda, da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku. Međutim, tvrdi da je on dobio odgovarajuću zadovoljštinu na nacionalnoj razini.

15. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997. godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba voditi računa o stanju postupka u to vrijeme. S tim u vezi Sud primjećuje da je postupak započeo 22. rujna 1995. godine kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu. Tako je trajao oko jednu godinu i deset mjeseci prije ratifikacije.

16. Postupak je još uvijek bio u tijeku 13. travnja 2005. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Toga dana postupak je trajao, nakon ratifikacije, sedam godina i pet mjeseci na dvije razine nadležnosti.

17. Postupak je okončan presudom Vrhovnoga suda od 21. veljače 2007. godine. Tako je trajao još jednu godinu, deset mjeseci i osam dana nakon odluke Ustavnog suda. Tijekom tog vremena predmet je ispitan pred tri razine nadležnosti. Tako je ukupno postupak u predmetu trajao više od devet godina i tri mjeseca nakon ratifikacije.

A. Dopuštenost

18. Vlada tvrdi da podnositelj zahtjeva više ne može tvrditi da je žrtva u smislu članka 34. Konvencije, budući je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njegovoga ustavnoga prava na suđenje u razumnome roku i dosudio mu naknadu. Povreda kojoj se prigovara stoga je ispravljena pred domaćim vlastima i podnositelj je izgubio svoj položaj žrtve.

19. Podnositelj zahtjeva se ne slaže.

20. Sud primjećuje da položaj žrtve podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, u smislu Konvencije, ovisi o tome je li dosuđena im zadovoljština na domaćoj razini bila odgovarajuća i dostatna, s obzirom na članak 41. Konvencije. Ovo pitanje treba utvrditi u svjetlu načela utvrđenih sudskom praksom Suda (vidi, najnovije predmete Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, stavke 178.-213., ECHR 2006-... i Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, stavke 69.-98., ECHR 2006-...).

21. S tim u vezi Sud primjećuje da je Ustavni sud 13. travnja 2005. godine podnositelju zahtjeva dosudio ekvivalent od oko 700 eura (EUR) i naložio Općinskome sudu u Crikvenici da donese odluku o žalbi u roku od dvanaest mjeseci. Naknada koju je dosudio Ustavni sud ne može se smatrati dostatnom, s obzirom na sudsku praksu Suda, posebice imajući na umu da se u ovome predmetu radilo o tužbi za naknadu štete u svezi s nesrećom na radu zbog koje je podnositelj zahtjeva nesposoban za daljnji rad. Stoga podnositelj zahtjeva još uvijek može tvrditi da je „žrtva“ povrede njegovoga prava na suđenje u razumnome roku, i stoga prigovor Vlade treba odbiti.

22. Sud nadalje podsjeća da je Sud, ako način na koji je Ustavni sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava proizvodi posljedice koje nisu sukladne s načelima Konvencije, kako se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda, pozvan ispitati ukupnu duljinu pobijanoga postupka (vidi mutatis mutandis, predmet Kozlicav.Croatia, br. 29182/03, stavak 23., 2. studeni 2006.). S obzirom na gornje utvrđenje da podnositelj zahtjeva još uvijek može tvrditi da je „žrtva“ navodne povrede, traži se ispitivanje ukupne duljine (vidi predmet Solárová and Others v. Slovakia, br. 77690/01,stavci 41. i 43., 5. prosinca 2006.).

23. S tim u vezi Sud primjećuje, kako je naprijed zabilježeno, da je postupak trajao još jednu godinu i deset mjeseci nakon odluke Ustavnoga suda. Sud će to razdoblje uzeti u obzir pri odlučivanju o osnovanosti predmeta i, kad je primjereno, o zahtjevu podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom na temelju članka 41. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Solárová and Others v. Slovakia, stavak 42.; predmet Rišková v. Slovakia, br. 58174/00, stavak 90., 22. kolovoza 2006.).

24. S obzirom na navedene činjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten. 

B. Osnovanost

25. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

26. Sud je često utvrdio povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slična pitanju u ovome predmetu (vidi predmet Tatjana Marinović v. Croatia, br. 9627/03, 6. listopada 2005.).

27. Razmotrivši sav materijal koji mu je podnesen Sud se slaže s Ustavnim sudom da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“.

28. U odnosu na razdoblje nakon donošenja odluke Ustavnoga suda, Sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak, predmet ispitivan pred tri razine nadležnosti i konačno završen u veljači 2007. godine. Iako u tom razdoblju nije više bilo daljnjih neopravdanih odugovlačenja, s obzirom na ukupnu duljinu postupka i odugovlačenja koja su se dogodila prije odluke Ustavnoga suda, Sud smatra da podnositelj zahtjeva nije dobio suđenje u razumnome roku.

29. U svjetlu naprijed navedenih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

30.Podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 13. Konvencije da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu građanskog postupka jer je Ustavnome sudu trebalo više od tri godine da odluči o njegovoj ustavnoj tužbi. Pozvao se na članak 13. koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

31. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

32. Sud smatra da je ovaj prigovor povezan s onim koji je već razmatran u ovoj presudi te stoga na isti način treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

33. Vlada tvrdi da je ustavna tužba djelotvorno pravno sredstvu u odnosu na duljinu postupka, jer ju je Sud već priznao.

34. Podnositelj zahtjeva osporava tu tvrdnju.

35. Članak 13. Konvencije jamči dostupnost na nacionalnoj razini pravnog sredstva za provedbu sadržaja prava i sloboda iz Konvencije u bilo kojem obliku koji je osiguran u domaćem pravnom poretku. Tako je učinak članka 13. da traži osiguranje domaćeg pravnog sredstva za postupanje po „prigovoru o kojemu se može raspravljati“ na temelju Konvencije, te za dosuđivanje odgovarajućeg ispravljanja povrede (vidi, između mnogih drugih izvora prava predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, § 157., ECHR 2000- XI).

36. Opseg obveza država ugovornica na temelju članka 13. razlikuje se ovisno o naravi prigovora podnositelja zahtjeva. Međutim, pravno sredstvo koje traži članak 13. mora biti „djelotvorno“ u praksi kao i u pravu (vidi, na primjer predmet İlhan v. Turkey [GC], br. 22277/93, § 97., ECHR 2000-VII). Isto se tako smatra da izraz „djelotvorno“ znači da pravno sredstvo mora biti odgovarajuće i dostupno (vidi predmet (Paulino Tomás v. Portugal (dec.), br. 58698/00, ECHR 2003-...). Uz to, osobitu pozornost treba obratiti na, inter alia, brzinu samoga pravnog sredstva, time da se ne isključuje da odgovarajuća narav pravnoga sredstva može biti potkopana njegovim prekomjernim trajanjem (vidi predmet Tomé Mota v. Portugal (dec.), br. 32082/96, ECHR 1999-IX, i naprijed citirani predmet Paulino Tomás).

37. Sud podsjeća kako je već utvrdio da ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je u tijeku (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da je postupak pred Ustavnim sudom po ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva zbog duljine postupka trajao tri godine i petnaest dana. Sud smatra da se pravno sredstvo predviđeno za rješavanje duljine postupka može smatrati djelotvornim jedino ako odgovarajuću zadovoljštinu daje brzo. U okolnostima ovoga predmeta, Sud smatra da je djelotvornost ustavne tužbe kao pravnoga sredstva za duljinu građanskoga postupka koji je u tijeku potkopana njegovim prekomjernim trajanjem. Slijedi da je došlo do povrede članka 13. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

38. Na kraju, pozivajući se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i bez pobližeg određenja ovoga prigovora, podnositelj zahtjeva tvrdi da činjenice ovoga predmeta ukazuju i na povredu prava na mirno uživanje njegovoga vlasništva „u najširem smislu“.

39. U svjetlu sveg materijala koji posjeduje i u mjeri u kojoj su stvari kojima se prigovara u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne otkriva naizgled nikakvu povredu Konvencije. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

40. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

41. Podnositelj zahtjeva potražuje 11.500 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete i 21.775 EUR na ime nematerijalne štete.

42. Vlada smatra zatraženi iznos na ime materijalne štete nepovezanim s činjenicama ovoga predmeta, a iznos zatražen na ime nematerijalne štete prekomjernim.

43. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 2.300 EUR na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

44. Podnositelj zahtjeva također potražuje 12.546 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred Sudom.

45. Vlada nije dala primjedbe u odnosu na tu stvar.

46. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.560 EUR uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

47. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na duljinu građanskog postupka i navodno nepostojanje djelotvornoga pravnog sredstva u tom pogledu dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 2.300 EUR (dvije tisuće i tristo eura) na ime nematerijalne štete;
(ii) 1.560 EUR (tisuću petsto i šezdeset eura) na ime troškova i izdataka; (iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. srpnja 2008. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN  tajnik Odjela

Christos ROZAKIS Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

CASE OF VIDAS v. CROATIA 

(Application no. 40383/04) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

3 July 2008 

FINAL

10/10/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vidas v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 12 June 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 40383/04) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Stipe Vidas (“the applicant”), on 25 October 2004.

2.  The applicant was represented by Mr I. Debelić, a lawyer practising in Rab. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  On 31 January 2007 the Court decided to communicate the complaints concerning the length of proceedings and the alleged lack of an effective remedy in that respect to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1947 and lives in Rab.

5.  While working with a circular saw on 16 May 1994 the applicant sustained an injury in the workplace resulting in the loss of two fingers. The injuries were of such a degree that on 29 March 1995 the applicant had to retire and was awarded a disability pension.

6.  On 22 September 1995 the applicant brought a civil action against the company, S., in the Rab Municipal Court (Općinski sud u Rabu) seeking damages in connection with the above accident. The applicant subsequently designated company J. as the respondent because he considered it to be the legal successor of company S., which had gone bankrupt and had been erased from the companies’ register in 1996.

7.  In a judgment of 15 May 2000 the Rab Municipal Court declared the applicant’s action inadmissible for lack of jurisdiction and referred the case to the Rijeka Commercial Court (Trgovački sud u Rijeci). The applicant appealed and on 4 October 2000 the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci) quashed the first-instance decision and referred the case to the Crikvenica Municipal Court (Općinski sud u Crikvenici) as the competent court.

8.  On 25 October 2002 the Crikvenica Municipal Court gave judgment dismissing the applicant’s claim. The judgment was quashed upon an appeal lodged by the applicant on 29 January 2003 by the Rijeka County Court and the case was remitted to the court of first instance.

9.  Meanwhile, on 28 March 2002 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining about the length of the above proceedings. On 13 April 2005 the Constitutional Court found a violation of his constitutional right to a hearing within a reasonable time, awarded him 5,200 Croatian kunas (HRK) in compensation, and ordered the Crikvenica Municipal Court to give a decision in the case in the shortest time possible but no later than twelve months following the publication of the decision in the Official Gazette. The Constitutional Court’s decision was published on 2 May 2005.

10.  In the resumed proceedings, on 10 February 2006 the Crikvenica Municipal Court again gave judgment dismissing the applicant’s claim. The applicant again appealed and on 5 July 2006 the Rijeka County Court dismissed the appeal and upheld the first-instance judgment.

11.  On 5 September 2006 the applicant lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court which was dismissed on 21 February 2007.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

12.  The relevant part of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002 of 3 May 2002 – “the Constitutional Court Act”) reads as follows:

Section 63

“(1) The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint whether or not all legal remedies have been exhausted if the competent court fails to decide a claim concerning the applicant’s rights and obligations or a criminal charge against him or her within a reasonable time ...

(2) If a constitutional complaint ... under paragraph 1 of this section is upheld, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the competent court must decide the case on the merits...

(3) In a decision issued under paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall assess appropriate compensation for the applicant for the violation of his or her constitutional rights ... The compensation shall be paid out of the State budget within three months from the date a request for payment is lodged.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

13.  The applicant complained about the length of the civil proceedings under Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

14.  The Government acknowledged, in light of the Constitutional Court’s decision, that there had been a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time. However, they maintained that he had been afforded appropriate redress at the national level.

15.  The Court considers that the period to be taken into consideration began on 6 November 1997, the day after the entry into force of the Convention in respect of Croatia. However, in assessing the reasonableness of the time that elapsed after that date, account must be taken of the state of proceedings at the time. In this connection the Court notes that the proceedings commenced on 22 September 1995, when the applicant brought his civil action. Thus, they were pending for about a year and ten months before the ratification.

16.  The case was still pending on 13 April 2005 when the Constitutional Court gave its decision. On that date the proceedings had lasted, after the ratification, seven years and five months at two levels of jurisdiction.

17.  The proceedings were concluded by the Supreme Court’s judgment of 21 February 2007. They thus lasted a further year, ten months and eight days after the Constitutional Court’s decision. During that time the case was examined at three levels of jurisdiction. Thus, in total, the case was pending for more than nine years and three months after the ratification.

A.  Admissibility

18.  The Government submitted that the applicant could no longer claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention since the Constitutional Court had accepted the applicant’s constitutional complaint, found a violation of his constitutional right to a hearing within a reasonable time, and awarded him compensation. The violation complained of had, therefore, been remedied before the domestic authorities and the applicant had lost his victim status.

19.  The applicant disagreed.

20.  The Court observes that in the present case the applicant’s victim status within the meaning of the Convention depends on whether the redress afforded to him at the domestic level was adequate and sufficient having regard to Article 41 of the Convention. This issue falls to be determined in the light of the principles established under the Court’s case-law (see, most recently, Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 178-213, ECHR 2006-... and Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, §§ 69-98, ECHR 2006-...).

21.  In this connection, the Court notes that on 13 April 2005 the Constitutional Court awarded the applicant the equivalent of approximately 700 euros (EUR) and ordered the Crikvenica Municipal Court to deliver a decision within twelve months. The compensation awarded by the Constitutional Court cannot be considered sufficient having regard to the Court’s case-law, in particular bearing in mind that the proceedings at issue concerned an action for damages in connection to a work-related accident which rendered the applicant unfit for further work. Accordingly, the applicant can still claim to be the “victim” of a breach of his right to a hearing within reasonable time, and the Government’s objection must therefore be dismissed.

22.  The Court further recalls that, if the way in which the Constitutional Court interpreted and applied the relevant provisions of the domestic law produces consequences that are inconsistent with the principles of the Convention, as interpreted in the light of the Court’s case-law, the Court is called upon to examine the overall length of the impugned proceedings (see, mutatis mutandis, Kozlica v. Croatia, no. 29182/03, § 23, 2 November 2006). Given the above finding that the applicant may still claim to be a “victim” of the alleged violation, an examination of the total length is warranted (see Solárová and Others v. Slovakia, no. 77690/01, §§ 41 and 43, 5 December 2006).

23.  In this connection the Court observes, as noted above, that the proceedings lasted another year and ten months after the Constitutional Court’s decision. The Court shall take this period into consideration when determining the merits of the case and, if appropriate, the applicant’s claim for just satisfaction under Article 41 of the Convention (see Solárová and Others v. Slovakia, cited above, § 42; Rišková v. Slovakia, no. 58174/00, § 90, 22 August 2006).

24.  Having regard to the above facts the Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

25.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

26.  The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see Tatjana Marinović v. Croatia, no. 9627/03, 6 October 2005).

27.  Having examined all the material submitted to it, the Court concurs with the Constitutional Court that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

28.  As regards the period subsequent to the delivery of the Constitutional Court’s decision, the Court notes that, following a remittal, the proceedings were examined at three levels of jurisdiction and finally concluded in February 2007. Although no further unjustified delays occurred in that period, having regard to the overall length of the proceedings and the delays that occurred prior to the Constitutional Court’s decision, the Court considers that the applicant was not afforded a trial within a reasonable time.

29.  In view of the above considerations, the Court concludes that there has been a breach of Article 6 § 1.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

30.  The applicant complained under Article 13 of the Convention that he had not had an effective remedy for the length of the civil proceedings because it had taken the Constitutional Court more than three years to decide his constitutional complaint. He relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

31.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

32.  The Court considers that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

B.  Merits

33.  The Government argued that the Constitutional complaint was an effective remedy in respect of the length of proceedings, as it had already been recognised by the Court.

34.  The applicant contested that argument.

35.  Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief (see, among many other authorities, Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 157, ECHR 2000-XI).

36.  The scope of the Contracting States’ obligations under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint; however, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law (see, for example, İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 97, ECHR 2000-VII). The term “effective” is also considered to mean that the remedy must be adequate and accessible (Paulino Tomás v. Portugal (dec.), no. 58698/00, ECHR 2003-...). In addition, particular attention should be paid to, inter alia, the speediness of the remedial action itself, it not being excluded that the adequate nature of the remedy can be undermined by its excessive duration (Tomé Mota v. Portugal (dec.), no. 32082/96, ECHR 1999-IX, and Paulino Tomás, cited above).

37.  The Court recalls that it has already found that a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act represents an effective remedy about the length of proceedings that are pending (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII). As to the present case the Court notes that the proceedings before the Constitutional Court upon the applicant’s complaint about the length of the civil proceedings lasted three years and fifteen days. The Court considers that a remedy designed to address the length of proceedings may be considered effective only if it provides adequate redress speedily. In the circumstances of the present case it considers that the effectiveness of the constitutional complaint as a remedy for the length of the pending civil proceedings was undermined by its excessive duration.

It follows that there has been a violation of Article 13 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

38.  Lastly, relying on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and without specifying this complaint further, the applicant alleged that the facts of the case also disclosed a violation of the right to the peaceful enjoyment of his possessions “in the widest sense”.

39.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this complaint does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

40.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

41.  The applicant claimed EUR 11,500 in respect of pecuniary damage and EUR 21,775 in respect of non-pecuniary damage.

42.  The Government deemed the amount claimed on account of pecuniary damage unrelated to the facts of the present case and the amount claimed on account of non-pecuniary damage excessive.

43.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 2,300 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

44.  The applicant also claimed EUR 12,546 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

45.  The Government did not comment.

46.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,560 plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C.  Default interest

47.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaints concerning the length of the civil proceedings and the alleged lack of an effective remedy in that respect admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)   EUR 2,300 (two thousand three hundred euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 1,560 (one thousand five hundred and sixty euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable to the applicant on the above amounts;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 July 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                       Christos Rozakis

Registrar                                President