Živaljević protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
17229/04
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
08.03.2011
Članovi
6
6-1
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
Tematske ključne reči
eksproprijacija
razuman rok
zaštita prava na suđenje u razumnom roku
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju su 31. Aprila 2004.godine Sudu podnela dva crnogorska državljanina g.Todor Živaljević i g.Ljubiša Živaljević (podnosioci predstavke).

Podnosioci predstavke su se naročito žalili da dužina upravnog postupka nije kompatibilna sa uslovom “razumnog roka” po članu 6 stav 1 Konvencije.

Podnosioci predstavke rođeni su 1950. odnosno 1953.godine i žive u Podgorici.
Maja 1995.godine Društveni fond za građevinsko zemljište (Fond) sa sedištem u Podgorici tražio je eksproprijaciju parcele koja je bila u vlasništvu podnosilaca predstavke kako bi se tu izgradio put. Septembra 1995.godine podnosioci predstavke su tražili da se izvrši eksproprijacija i njihove zemlje i ostatatka njihove zemlje. Do kraja 1995.godine izgrađen je predmetni put koji je prošao preko predmetne parcele. Oktobra 1996.godine Uprava za nekretnine u Podgorici je izvršila eksproprijaciju samo one parcele koju je precizirao Fond, ne uzevši u razmatranje zahtev podnosilaca predstavke. Njihova žalba je odbijena, a februara 1998.godine Vrhovni sud je poništio navedene odluke.

Kako postupak nije bio okončan, februara 2005.godine podnosioci predstavke su tražili inspekcijski nadzor predmetnog postupka. Ministarstvo pravde je naložilo otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Marta 2005.godine Uprava za nekretnine je prihvatila oba zahteva za eksproprijaciju i ta odluka je postala pravnosnažna. Nadležni organi su poništili tu odluku.
Pošto nakon toga Uprava za nekretnine Podgorica nije donela odluku, podnosioci predstavke su u junu, odnosno u avgustu 2007.godine podneli žalbe Ministarstvu finansija. Takođe su pokrenuli upravni spor pred Upravnim sudom.
Septembra 2007.godine Ministarstvo finansija usvojilo je žalbu podnosilaca predstavke. Upravni sud je prekinuo spor, Kako je odluka o zahtevu doneta, pa poništena, podnosioci predstavke su ponovo pokrenuli upravni spor.
U maju 2010.godine ovaj postupak je još uvek bio u toku.

Sud ponavlja da je već izrazio stav da tužba za pravično zadovoljenje ne može da ubrza postupak koji je u toku, što je jasno i najznačajnije za podnosioce predstavke.
Pošto je Konvencija stupila na snagu za Crnu Goru 03.marta 2004.godine, predmetni postupci su u nadležnosti Suda ratione temporis u period dužem od šest godina (skoro sedam), a uz to su isti postupci bili nerešeni više od sedam godina.
Došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Podnosioci predstavke su se žalili da su povređena i njihova imovinska prava, pošto je put koji je izgrađen na njihovoj parceli izazvao štetu na ostalom delu njihove imovine.
Domaći zakon o obligacionim odnosima propisuje mogućnost da podnosioci predstavke potražuju naknadu štete u postupku pred sudom. Oni taj pravni lek nisu iskoristili. Stoga se u ovom delu pritužba podnosilaca predstavke mora smatrati neprihvatljivom jer nisu iscrpeli domaće pravne lekove.

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA MIJOVIĆ I HIRVELA
Države ne moraju odgovarati za svoja dela pred međunarodnim sudom dok nemaju prilike da isprave stanje stvari kroz svoj pravni sistem. Ovo pravilo se bazira na pretpostavci, koja se ogleda u članu 13 Konvencije – da u domaćem sistemu postoji delotvorni pravni lek za navodnu povredu. Značajan aspekt tog principa je da su mehanizmi zaštite utvrđeni Konvencijom supsidijarni domaćim sistemima kojima se štite ljudska prava. Pitanje od odlučujućeg značaja kada se ceni delotvornost nekog pravnog leka na dužinu postupka jeste da li je podnosiocu predstavke na raspolaganju bila mogućnost da ubrza postupak ili mogućnost da traži naknadu štete za odugovlačenje do kog je došlo.
Oni smatraju da ovi principi nisu na pravi način primenjeni prilikom ocene delotvornosti domaćih pravnih lekova koji su bili na raspolaganju podnosiocima predstavke.
Dodatna stavka koja nije razmatrana odnosi se na moguću upotrebu ustavne žalbe. Većina Veća je bila mišljenja da ustavna žalba ne može da se smatra dosupnim pravnim lekom u slučajevima gde ne postoji pojedinačna odluka protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti. Sud je prihvatio ustavnu žalbu kao delotvoran pravni lek u postupcima vezanim za dužinu postupka u predmetima koji su bili u toku pred domaćim sudovima u Hrvatskoj. Podnosioci predstavke odlučili su da ne testiraju ovaj pravni lek navodeći da on ne bi bio delotvoran. Međutim, ne postoje relevantni statistički podaci koji bi pokazali da je to bio slučaj.
Po njihovom mišljenju, nije naveden dobar razlog, niti posebne okolnosti kojima bi se opravdalo odstupanje od ovog principa i na taj način se podnosioci predstavke oslobodili od obaveze da upotrebe ovaj pravni lek (ustavnu žalbu).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTO ODJELJENJE

 PREDMET ŽIVALJEVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 17229/04)

PRESUDA

STRAZBUR

8. mart 2011. godine 

Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima koje su izložene u članu 44 stav 2 Konvencije. U njoj može doći do redakcijskih izmjena.

U predmetu Živaljević protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću sljedećeg sastava:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vuĉinić, sudije,
i Lawrence Early, sekretar Odjeljenja,

Nakon vijećanja bez prisustva javnosti 15. februara 2011. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 17229/04) protiv Crne Gore koju su 31. aprila 2004. godine Sudu po ĉlanu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnijela dva državljanina Crne Gore, g. Todor živaljević i g. Ljubiša živaljević (u daljem tekstu: podnosioci predstavke).
  2. Podnosioce predstavke kojima je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je g. V. Hajduković, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen Zastupnik, g. Z. Pažin.
  3. Podnosioci predstavke navodili su, naroĉito, da dužina upravnog postupka nije kompatibilna sa uslovom „razumnog roka” po ĉlanu 6 stav 1 Konvencije.
  4. 26.oktobra 2009. godine predsjednik Ĉetvrtog odjeljenja odluĉio je da o predstavci obavijesti Vladu. Takodje je odluĉeno da se o prihvatljivosti i meritumu predstavke odluĉuje u isto vrijeme (ĉlan 29 stav 1).

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosioci predstavke rodjeni su 1950. odnosno 1953. godine i žive u Podgorici.
  2. Ĉinjenice predmeta, koje su izložile strane, mogu se sumirati na sljedeći naĉin.
  3. 19.maja 1995. godine Društveni fond za gradjevinsko zemljište sa sjedištem u Podgorici (u daljem tekstu: Fond) tražio je eksproprijaciju zemljišne parcele koja je bila u vlasništvu podnosilaca predstavke da bi se tu izgradio put.
  4. 14.septembra 1995. godine podnosioci predstavke tražili su da se izvrši eksproprijacija i njihove kuće i ostatka njihove zemlje
  5. Do kraja 1995. godine izgradjen je planirani put koji je prošao preko predmetne parcele
  6. 11.oktobra 1996. godine Uprava za nekretnine u Podgorici izvršila je eksproprijaciju samo one parcele koju je precizirao Fond, ne uzevši u razmatranje zahtjev podnosioca predstavke.
  7. 29.oktobra 1996. godine podnosioci predstavke uložili su žalbu ali 11.decembra 1996. godine ta je zalba odbijena
  8. 5.februara 1998. godine Vrhovni sud poništio je navedene odluke.
  9. 3.marta 2004. godine, nakon što su osam puta vraćeni, zahtjevi su i dalje bili neriješeni u Upravi za nekretnine.
  10. U periodu izmedju 3. marta 2004. godine i 28. marta 2005. godine odložena su tri roĉišta, jer nisu bili prisutni ili predstavnik opštine ili vještaci.
  11. 18.februara 2005. godine podnosioci predstavke tražili su inspekcijski nadzor predmetnog postupka. Do 16. marta 2005. godine Ministarstvo pravde “utvrdilo je nepravilnosti” u postupku i naložilo otklanjanje utvrdjenih nepravilnosti.
  12. 28.marta 2005. godine Uprava za nekretnine prihvatila je oba zahtjeva za eksproprijaciju i 1. septembra 2005. godine ta je odluka potvrdjena u postupku po žalbi.
  13. 6.juna 2006. godine Upravni sud poništio je tu posljednju odluku.
  14. 3.oktobra 2006. godine Ministarstvo finansija poništilo je odluku Uprave za nekretnine od 28. marta 2005. godine
  15. Pošto nakon toga Uprava za nekretnine Podgorica nije donijela odluku, 11. juna 2007. odnosno 14. avgusta 2007. godine podnosioci predstavke podnijeli su žalbe Ministarstvu finansija.
  16. 30.avgusta 2007. godine podnosioci predstavke takodje su pokrenuli upravni spor pred Upravnim sudom.
  17. 7.septembra 2007. godine Ministarstvo finansija usvojilo je žalbu podnosilaca predstavke i naložilo Upravi za nekretnine Podgorica da odluĉi u toj stvari u roku od trideset dana.
  18. 24.oktobra 2007. godine Upravni sud prekinuo je spor.
  19. 3.novembra 2007. godine Uprava za nekretnine Podgorica prihvatila je oba zahtjeva za eksproprijaciju, ali 28. maja 2008, godine Ministarstvo finansija poništilo je tu odluku u postupku po žalbi.
  20. 16.decembra 2008. godine podnosioci predstavke ponovo su pokrenuli spor pred Upravnim sudom.
  21. Na dan 19. maj 2010. godine ovaj postupak još uvijek je bio u toku.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.    Ustav Crne Gore iz 2007. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore 1/07) 

  1. Ĉlanom 149 Ustava propisuje se da Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj žalbi zbog navodne povrede nekog ljudskog prava ili slobode zajamĉene Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.
  2. Ovaj Ustav stupio je na snagu 22. oktobra 2007. godine 

B.     Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore (objavljen u Službenom listu Crne Gore 64/08) 

  1. Ĉlan 48 predvidja da se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinaĉnog akta državnog organa, upravnog organa, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javno ovlašćenje, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemĉenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih domaćih pravnih sredstava. Ĉlanovima 49 – 59 detaljnije se precizira postupak po ustavoj žalbi.
  2. Ovaj je Zakon stupio na snagu u novembru 2008. godine 

C.    Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku (objavljen u Službenom listu Crne Gore 11/07) 

  1. Ovaj Zakon predvidja, pod posebnim okolnostima, mogućnost da se dug postupak ubrza putem kontrolnog zahtjeva, te mogućnost podnosioca zahtjeva da mu se dosudi naknada putem tužbe za praviĉno zadovoljenje.
  2. Ĉlan 44, naroĉito, predvidja da se taj Zakon primjenjuje i retroaktivno na sve postupke pokrenute nakon 3. marta 2004. godine, ali da će se i trajanje sudskih postupaka prije tog datuma takodje uzeti u obzir.
  3. Ovaj je zakon stupio na snagu 21. decembra 2007. godine, ali u njemu se ne pominju predstavke koje se odnose na dugo trajanje postupka koje su već predate Sudu. 

D.    Zakon o opštem upravnom postupku (objavljen u Službenom  listu Republike Crne Gore 60/03) 

  1. Ĉlan 212 stav 1 predvidja da u jednostavnim pitanjima upravni organ ima obavezu da donese odluku u roku od mjesec dana od podnošenja zahtjeva. U svim drugim sluĉajevima, upravni organ obavezan je da donese odluku u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva.
  2. Ĉlan 212 stav 2 omogućuje strani o ĉijem zahtjevu nije donesena odluka u rokovima iz stava 1 da uloži žalbu žalbenom tijelu ukoliko je njen zahtjev odbijen. Ukoliko žalba nije dozvoljena podnosilac može direktno da pokrene upravni spor pred nadležnim sudom. 

E.     Zakon o upravnom sporu (objavljen u Slubenom listu Republike Crne Gore 60/03) 

  1. Ĉlan 18 predvidja da stranka može da pokrene upravni postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) ukoliko žalbeni organ ne donese odluku u roku od šezdeset dana, niti u dodatnom roku od sedam dana, ili ukoliko prvostepeni organ ne donese odluku, a ne postoji pravo na žalbu.
  2. Ĉlan 35 predvidja da Upravni sud može da odluĉuje o meritumu ukoliko je odluka već poništena u istom sporu a relevantni organ nije djelovao u potpunosti u skladu sa presudom Upravnog suda ili ako nije donio novu odluku u roku od trideset dana. Upravni sud može takodje da odluĉuje o meritumu ukoliko žalbeni organ ili prvostepeni organ kada ne postoji pravo na žalbu, nije donio odluku u predvidjenom vremenskom roku. 

F.     Zakon o eksproprijaciji iz 1981. godine (Službeni list Socijalističke Republike Crne Gore 20/81, 34/86, 10/90, i Službeni list Republike Crne Gore 37/95) 

  1. Ĉlan 9 ovog Zakona predvidja da ukoliko se tokom eksproprijacije dijela neĉije nepokretne imovine utvrdi da vlasnik ne može više normalno da koristi ostatak imovine, da nema ekonomskog interesa da ga koristi ili da su time ugrožena njegova sredstva izdržavanja, ostatak imovine takodje se podvrgava eksproprijaciji ukoliko on to zahtjeva. 

G.    Zakon o inspekcijskom nadzoru (objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore 39/03 i 76/09) 

  1. Ĉlanom 10 predvidja se da svako može da zahtijeva upravnu inspekciju.
  2. Ĉlan 13-19 precizira pravo i dužnosti inspektora, koje, izmedju ostalog, obuhvataju njihovo pravo da utvrde nepravilnosti i da nalože da se preduzmu adekvatne mjere, kao i da se izreknu adekvatne novĉane kazne. 

H.   Relevantna domaća sudska praksa 

  1. Izmedju 1. januara 2008. godine i 30. septembra 2009. godine sudovi u Crnoj Gori razmatrali su stotinu i dva kontrolna zahtjeva po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Dva zahtjeva su povuĉena, a osam se još ispituje. Od stotinu i dva zahtjeva koji su razmotreni, u osamdeset i ĉetiri predmeta podnosioci zahtjeva obaviješteni su da će biti preduzete odredjene proceduralne mjere u odredjenom vremenskom periodu. Nema informacija u obezbijedjenim dokumentima o tome da li su ispoštovani ovi rokovi. Osamnaest zahtjeva je odbijeno kao neosnovano.
  2. U istom periodu, predate su dvadeset dvije tužbe za praviĉno zadovoljenje, od ĉega je šesnaest rješeno a šest se još ispituje. U jednom predmetu sudovi su dosudili naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka. 2010. godine ispitano je još ĉetrnaest tužbi za praviĉno zadovoljenje, od ĉega je u dva predmeta dosudjena naknada štete. 

I.     Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine (objavljen u Službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 29/78, 39/85, 57/89 i 31/93) 

  1. Ĉlanovi 185-192 sadrže detalje koji se odnose na prava na naknadu štete licima koja su pretrpjela štetu usljed protivpravnog djelovanja trećih lica. 

J.     Zakon o obligacionim odnosima iz 2008. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore 47/08) 

  1. Ovaj Zakon stupio je na snagu 15. avgusta 2008. godine i na taj je naĉin stavljen van snage Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine. Ĉlanovi 192 – 199, medjutim, odgovaraju ĉlanovima 185-192 prethodnog Zakona.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE 

  1. Podnosioci predstavke žalili su se da dužina postupka nije u saglasnosti sa uslovom “razumnog roka” koji je predvidjen ĉlanom 6 stav 1 Konvencije, i koji glasi:

Svako, tokom odluĉivanja o njegovim gradjanskim pravima i obavezama … ima pravo na … raspravu u razumnom roku pred …sudom…” 

A.     Prihvatljivost

1. Usklađenost ratione materiae

  1. Vlada je ustvrdila da zahtjev podnosilaca predstavke da im se izvrši eksproprijacija više imovine nego što je prvobitno država tražila ne može da se smatra “gradjanskim pravom i obavezom” ili “sporom” u smislu znaĉenja ĉlana 6
  2. Podnosioci predstavke osporili su ovaj argument.
  3. Sud ponavlja da se ĉlanom 6 stav 1 obezbjedjuje svakome pravo da zahtjev vezan za njegova gradjanska prava i dužnosti iznese pred sudom, s tim što se garancije ove odredbe odnose samo na prava koja su, a da je to moguće dokazati, priznata u domaćem pravu (v. Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 32555/96, stavovi 116-117, ECHR 2005-X).
  4. U vezi sa konkretnim predmetom, Sud napominje da je eksproprijaciju dotiĉne parcele tražio Fond, a ne podnosioci predstavke. Podnosioci predstavke su samo, reagujući na taj zahtjev i to u skladu sa relevantnim zakonima (v. stav 37 ove presude), podnijeli zahtjev da se izvrši eksproprijacija i ostalog dijela njihove imovine. Spor koji je iz toga proistekao jasno je bio baziran na pravu podnosilaca predstavke po domaćem pravu da traže da se izvrši eksproprijacija i ostalog dijela njihove imovine, pravo koje je po svojoj prirodi jasno „gradjansko pravo”.
  5. Pošto su podnosioci predstavke, dakle, imali imovinsko pravo po domaćem pravu, koje je sasvim jasno bilo dokazivo, Sud smatra da njihova tužba ulazi u podruĉje primjene ĉlana 6. Vladina primjedba u odnosu na to se stoga mora odbaciti

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih ljekova 

(a) Argumenti strana

  1. Vlada je ustvrdila da podnosioci predstavke nisu iscrpili sve djelotvorne pravne ljekove koji sui m bili dostupni. Prije svega, nisu “tražili inspekciju” spornog postupka. Nadalje, oni su propustili da ulože kontrolni zahtjev i tužbu za praviĉno zadovoljenje koji su predvidjeni Zakonom o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku (v. stav 30 ove presude). U tom smislu Vlada je uputila na predmet Grzinčič protiv Slovenije, br. 26867/02, ECHR 2007-V (izvodi). I na kraju, podnosioci predstavke nisu iskoristili institut ustavne žalbe (v. stavovi 26 – 29 ove presude).
  2. Podnosioci predstavke osporili su ove tvrdnje. Oni su dostavili kopije njihovih zahtjeva za obavljanje inspekcije, kao i odgovor na iste (v. stav 15 ove presude). Oni su ustvrdili da pravni ljekovi koje pominje Vlada nisu postojali u vrijeme kada su oni svoju predstavku podnijeli ovom Sudu i da stoga oni nisu imali obavezu da te pravne ljekove iskoriste. Oni su takodje ustvrdili da u svakom sluĉaju ti pravni ljekovi nisu djelotvorni.

(b) Relevantni principi

  1. Sud ponavlja da, u skladu sa utvrdjenom sudskom praksom Suda, svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih ljekova u ĉlanu 35 stav 1 Konvencije jeste da se stranama ugovornicama obezbijedi mogućnost da sprijeĉe ili isprave navodne povrede prije nego što budu izvedene pred Sud.
  2. Medjutim, jedini pravni ljekovi za koje Konvencija propisuje da moraju da budu iscrpljeni su oni pravni ljekovi koji se odnose na navodne povrede i koji su u isto vrijeme dostupni i dovoljni (v. Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stav 75, ECHR 1999. V, McFarlane protiv Irske [GC], br. 31333/06, stav 107, ECHR 2010-...).
  3. Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji već i u praksi, a ukoliko to nije sluĉaj oni nemaju ni potrebnu dostupnost ni djelotvornost, a odgovornost je tužene države da utvrdi da su ti razni uslovi ispunjeni (v. Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, stav 27, Serija A br. 198, i Dalia protiv Francuske, 19. februar 1998. godine, stav 38, Izvještaji 1998-I).
  4. Kada se zadovolji ovaj teret dokazivanja, tada je odgovornost podnosioca predstavke da utvrdi da su pravni ljekovi koje je ponudila Vlada u suštini iskorišćeni, ili da su iz nekog razloga neadekvatni ili nedjelotvorni u naroĉitim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje podnosioca predstavke oslobadjaju od uslova da ih koriti (v. Dankevich protiv Ukrajine, br. 40679/98, stav 107, 29. april 2003. godine).
  5. Sud ponavlja da odluĉujuće pitanje u ocjeni djelotvornosti nekog pravnog ljeka koji se odnosi na pritužbu na dužinu postupka jeste da li je bilo moguće da podnosilac predstavke dobije direktno i brzo pravno sredstvo ili ne, a ne da li je podnosilac predstavke imao pristup indirektnoj zaštiti prava koje se jemĉi ĉlanom 6 (v. Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, stav 195, ECHR  2006,  i  Sürmeli  protiv  Njemačke  [GC], br. 75529/01, stav 101, 8. jun 2006). Naroĉito, pravni lijek ove vrste smatra se “djelotvornim” ako se može koristiti da se ubrza odluka suda koji rješava u predmetu ili da se obezbijedi stranci u sporu adekvatno sredstvo za rješavanje pitanja odlaganja do kojeg je već došlo (v. Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stavovi157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud protiv Francuske (odluka), [GC], br. 57220/00, stav 17, ECHR 2002-VIII; i Sürmeli protiv Njemačke [GC], citirano u stavu 99 ove presude).
  6. I na kraju, djelotvornost nekog posebnog pravnog lijeka obiĉno se ocjenjuje u odnosu na datum kada je podnesena predstavka (v. na primjer, Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR 2001-V (izvodi)), s tim što postoje izuzeci od ovog pravila koji se mogu opravdati posebnim okolnostima svakog pojedinaĉnog sluĉaja (v. Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).

(c) Ocjena Suda 

(i) u vezi sa zahtjevom za inspekciju

  1. Sud napominje da su podnosioci predstavke, u odgovor na napomene Vlade, predali kopiju svog zahtjeva za obavljanje inspekcije od 18. februara 2005. godine, kao i odgovor Ministarstva pravde na taj zahtjev od 16. marta 2005. godine. Sud dalje napominje da iako je inspekcija “utvrdila nepravilnosti”, ona oĉigledno nije ubrzala postupke pošto su u maju 2010. godine, više od pet godina kasnije, ovi postupci još uvijek bili neriješeni.
  2. Stoga se primjedba Vlade u ovom smislu mora odbaciti

(ii) u vezi sa kontrolnim zahtjevom

  1. Sud je svjestan pozivanja Vlade na predmet Grzinčič protiv Slovenije (citiran u ovom tekstu) u kome je, kao i u nekim drugim sluĉajevima, Sud odstupio od opšteg pravila da se ocjena da li je domaći pravni lijek iscrpljen vrši u odnosu na datum kada je predstavka predata Sudu.
  2. Sud zapaža da su se u ovim sluĉajevima posebni zakoni vezani za dužinu postupka donosili uglavnom kao odgovor na ĉinjenicu da je pred ovim Sudom već bio veliki broj neriješenih predstavki kojima se ukazuje na sistemski problem u Državama u kojima su takvi zakoni donošeni. Ti zakoni takodje su sadržavali prelazne odredbe kojima se u okvir nadležnosti domaćih sudova stavljaju i predmeti koji su već u postupku pred ovim Sudom (v. Grzinčič protiv Slovenije, citiran u ovoj Presudi, stav 48, Charzyński protiv Poljske (odluka), br. 15212/03, stav 20, ECHR 2005-V, i Brusco protiv Italije (odluka), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Uzevši u obzir te okolnosti, Sud je bio mišljenja da se ovim državama treba  omogućiti da same sprijeĉe ili isprave navodne povrede i stoga je dozvolio izuzetak od gore navedenog pravila.
  3. Nadalje, kada je Sud dozvolio takve izuzetke pravni ljekovi o kojima je bilo rijeĉi bili su uvedeni kratko vrijeme prije toga i nije bilo utvrdjene domaće sudske prakse koja bi potvrdjivala njihovu djelotvornost (v. Giacometti i drugi protiv Italije (odluka), br. 34939/97, ECHR 2001-XII, Ahlskog protiv Finske (odluka), br. 5238/07, § 73, 9. novembar 2010. godine, Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII, Grzinčič protiv Slovenije, citirano u tekstu ove presude, stav 108, Andrášik i drugi protiv Slovačke (odluka), br. 57984/00, 60226/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00 i 68563/01, ECHR 2002-IX). Sud nije imao razloga da sumnja u djelotvornost ovih pravnih ljekova u tako ranoj fazi nakon njihovog uvodjenja.
  4. Za razliku od situacije kod ovih predmeta, Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku na snazi je već oko tri godine. Iako je većina kontrolnih zahtjeva riješena tako što je odredjen period u kome treba preduzeti odredjene proceduralne mjere, Vlada nije pružila informacije o tome da li su te radnje uĉinjene i vremenska ograniĉenja poštovana u praksi i da li su postupci zaista ubrzani i/ili zakljuĉeni (v. stav 40 ove presude).
  5. I na kraju, za razliku od slovenaĉkog, poljskog i italijanskog zakona koji su sadržavali prelazne odredbe koje su se odnosile na predmete koji su neriješeni pred Sudom, ovaj Zakon ne sadrži odredbe koje bi eksplicitno stavile u nadležnost domaćih sudova predstavke koje su već u postupku pred Sudom (v. stav 32 ove presude).
  6. Pošto su sporni postupci bili neriješeni pred domaćim sudovima više od jedanaest godina i mjesec dana prije uvodjenja pomenutog Zakona i još uvijek su neriješeni, i pošto se iz Vladinih podnesaka ne mogu izvući zakljuĉci o djelotvornosti ovog pravnog lijeka u naroĉitim okolnostima predmeta kao što je predmet podnosilaca predstavke, Sud smatra da bi bilo nerazumno tražiti od podnosilaca predstavke da pokušaju da ostvare svoja prava sa tim pravnim lijekom (v. Parizov protiv “bivše jugoslovenske Republike Makedonije”, 14258/03, stavovi 45-46, 7. februar 2008. godine, i Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, stav 76, 28. april 2009. godine ).
  7. Stoga se, nakon uzimanja u obzir naroĉitih okolnosti ovog predmeta koje su izložene u tekstu ove presude, primjedba Vlade u tom smislu mora odbaciti. Sud bi mogao u budućim predmetima ponovno razmotriti svoj stav ako bi Vlada pokazala, u odnosu na konkretne predmete, da je ovaj pravni lijek efikasan, što bi za posljedicu imalo situaciju da bi se od podnosilaca predstavke moglo tražiti da iscrpe taj pravni lijek.

(iii) u vezi sa tužbom za pravično zadovoljenje i ustavnom žalbom

  1. Sud ponavlja da je već izrazio stav da tužba za praviĉno zadovoljenje ne može da ubrza postupak koji je u toku, što je jasno i najznaĉajnije za podnosioce predstavke (v. mutatis mutandis, Mijušković protiv Crne Gore, br. 49337/07, stav72, 21. septembar 2010. godine).
  2. Uzevši u obzir ĉinjenicu da Vlada nije predala podatke o sudskoj praksi koji bi pokazali suprotno, Sud smatra da ustavna žalba ne može da se smatra dostupnim pravnim lijekom za pritužbe na dužinu postupka pošto ne postoji nikakva “pojedinaĉna odluka” protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti (v. mutatis mutandis, Mijušković protiv Crne Gore, citirano u ovoj presudi, stav 74; i, a contrario, Slaviček protiv Hrvatske (odluka), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). 

(iv) Zaključak

  1. Sud smatra da predstavka nije oĉigledno neosnovana u okviru znaĉenja ĉlana 35 stav 3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da bi je proglasio neprihvatljivom. Stoga se ona mora proglasiti prihvatljivom.

B.     Meritum

1. Argumenti strana

  1. Vlada je ustvrdila da je postupak eksproprijacije sam po sebi složen, a naroĉito u postupcima podnosilaca predstavke u kojima je potrebna komplikovana struĉna analiza. Vlada je takodje ustvrdila da sam predmet nije iziskivao hitnost u radu.
  2. Podnosioci predstavke osporili su ove argumente i ponovno potvrdili svoju pritužbu.

2. Relevantna načela

  1. Sud ponavlja da se razumna dužina postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost sluĉaja, ponašanje podnosioca predstavke i ponašanje nadležnih vlasti i važnost onoga što je važno za podnosioca predstavke u postupku, Frydlender protiv Francuske [GC], br. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).
  2. Sud takodje ponavlja da se, kako bi se utvrdilo razumno odlaganje o u konkretnom sluĉaju, u obzir mora uzeti status predmeta na datum potvrdjivanja (v. mutatis mutandis, Styranowski protiv Poljske, presuda od 30.oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII)
  3. Mora se dalje pomenuti da ponovljena preispitivanja jednog predmeta nakon vraćanja mogu sama po sebi govoriti o ozbiljnim nedostacima u datom sudskom sistemu dotiĉne države (v. Pavlyulynets protiv Ukrajine, br. 70767/01, § 51, 6. septembar 2005. godine).

3. Ocjena Suda

  1. Napominje se da period koji treba uzeti u obzir poĉinje 29. oktobra 1996. godine, na dan kada su podnosioci predstavke uložili žalbu protiv odluke donesene u prvom stepenu (v. mutatis mutandis, Počuča protiv Hrvatske, br. 38550/02, stav 30, 29. jun 2006. godine). Sud zapaža da su postupci izgleda još uvijek u toku pred Upravnim sudom (v. stav 25 u ovoj Presudi). Pošto je Konvencija stupila na snagu za Crnu Goru 3. marta 2004. godine (v. Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, stav 69, 28. april 2009. godine), predmetni postupci su dakle u nadležnosti suda ratione temporis u periodu dužem od šest godina i jedanaest mjeseci. Uz to, ovi su postupci bili neriješeni više od sedam godina i ĉetiri mjeseca prije tog datuma.
  2. Sud napominje da se ovaj predmet odnosi na eksproprijaciju zemljišta i kuće podnosilaca predstavke. Iako se može prihvatiti da neki predmeti eksproprijacije mogu biti složeniji od drugih, Sud ne smatra da je složenost ovog predmeta takva da bi se njome mogla opravdati tolika dužina postupka.
  3. Nadalje, domaći zakoni preciziraju periode u kome upravni organi treba da donesu svoje odluke, a to su periodi od jednog ili dva mjeseca na jednom nivou nadležnosti (v. stavove 33-36 ove presude). Sud napominje da je poseban uslov marljivosti naroĉito relevantan za države u kojima domaće pravo predvidja da se predmeti moraju okonĉati sa naroĉitom hitnošću (v. mutatis mutandis, Stevanović protiv Srbije, br. 26642/05, stavovi 53 i 55, 9. oktobar 2007. godine). U ovom predmetu, Sud napominje da je, nakon što je tužena država ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine, prva odluka donesena 28. marta 2005. godine, što je više od godinu dana nakon ratifikacije. Nakon što je ta odluka poništena 3. oktobra 2006. godine, bilo je potrebno više od godinu dana da se donese druga odluka u prvom stepenu – 3. novembra 2007. godine. I na kraju, predmet je u postupku pred Upravnim sudom od 16. decembra 2008. godine, što je više od dvije godine i mjesec dana. U spisima predmeta nema ništa što bi ukazalo na to da je to izazvano postupcima podnosilaca predstavke, već razlog leži u propustima organa da djeluju u skladu sa zakonom i u zakonski predvidjenim rokovima (v. stavovi 33-36 ove presude).
  4. U svjetlu kriterijuma predvidjenih u sudskoj praksi Suda i relevantih ĉinjenica ovog predmeta, Sud je mišljenja da dužina postupka na koji se podnosioci predstavke žale ne zadovoljava uslov razumnog roka. Shodno tome došlo je do povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 1 PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. U svojim napomenama podnosioci predstavke žalili su se i da su povrijedjena njihova imovinska prava, pošto je put koji je izgradjen na njihovoj parceli izazvao štetu na ostalom dijelu njihove imovine.
  2. Vlada je tvrdila da nije bilo povrede ĉlana 1 Protokola br.1
  3. Sud napominje da i Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine i Zakon o obligacionim odnosima iz 2008. godine predvidjaju mogućnost da podnosioci predstavke potražuju naknadu štete u postupku pred sudom (v. stavovi 42–43 ove presude). Podnosioci predstavke nisu iskoristili taj pravni lijek. Stoga se pritužba podnosilaca predstavke u ovom smislu mora proglasiti neprihvatljivom zbog ĉinjenice da oni nisu iscrpli domaće pravne ljekove po ĉlanu 35 stavovi 1 i 4 Konvencije.

III PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41 Konvencije predvidja:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo konkretne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimiĉnu naknadu štete, Sud, ako je to potrebno, pruža praviĉno zadovoljenje oštećenoj stranci.

A.     Naknada štete 

  1. Podnosioci predstavke potraživali su iznos od 183.300 eura (EUR) kao naknadu štete za uništavanje njihove imovine. Oni su takodje tražili naknadu nematerijalne štete, ali su prepustili Sudu da utvrdi iznos.
  2. Vlada je osporila zahtjev za naknadom materijalne štete, pošto su postupci koji se odnose na predmetnu imovinu i dalje u toku pred domaćim organima. U svakom sluĉaju, Vlada je konstatovala da podnosioci predstavke nisu dokazali uzroĉno-posljediĉnu vezu izmedju tražene naknade štete i navodne povrede.
  3. Sud je mišljenja da nije valjano potkrijepljena tvrdnja da su podnosioci predstavke pretrpjeli materijalnu štetu zbog povrede ĉlana 6 stav 1 po pitanju dužine postupka. Medjutim, Sud prihvata da su podnosioci predstavke pretrpjeli odredjenu nematerijalnu štetu koja ne može dovoljno da se nadoknadi samim utvrdjivanjem da je došlo do povrede. Procjenjujući na osnovu naĉela praviĉnosti, Sud stoga dosudjuje svakom podnosiocu predstavke po ovoj stavci 1.200 EUR

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Podnosioci predstavke potraživali su troškove i izdatke koje su navodno imali pred domaćim sudovima, u iznosu koji su prepustili slobodnom odluĉivanju Suda, i 850 EUR na ime troškova i izdataka koje su imali pred Sudom.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev za nadoknadu troškova i izdataka koje su podnosioci predstavke imali pred domaćim sudovima i prepustila slobodnom odluĉivanju Suda odluku o zahtjevu podnosilaca predstavke za nadoknadom troškova pred Sudom
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da ih je podnosilac stvarno imao i da su bili neophodni, a i razumni po pitanju iznosa (v. na primjer, Iatridis protiv Grčke (praviĉno zadovoljenje) [GC], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI).
  4. U ovom predmetu, uzevši u obzir gore pomenute kriterijume, kao i ĉinjenicu da su podnosioci predstavke već dobili 850 EUR u okviru programa Savjeta Evrope za pravnu pomoć, Sud odbija zahtjeve za nadoknadom troškova jer nisu dovoljno potkrijepljeni

C.    Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke, uz dodatak od tri procentna poena.

  

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Proglašava veći dio predstavke koji se odnosi na pretjeranu dužinu trajanja postupka prihvatljivim i, jednoglasno, ostatak predstavke neprihvatljivim; 
  1. Smatra sa pet glasova za i dva glasa protiv da je došlo do povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije; 
  1. Smatra sa pet glasova za i dva glasa protiv
    • da tužena država mora da plati svakom podnosiocu predstavke u roku od tri mjeseca od datuma pravosnažnosti presude u skladu sa ĉlanom 44 stav 2 Konvencije, 1.200 eura (hiljadu dvjesto eura) na ime naknade nematerijalne štete, i svaki porez koji se na to plaća;
    • da se od isteka navedenog vremenskog roka od tri mjeseca, pa do isplate ovih iznosa obraĉunava obiĉna kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena; 
  1. Odbacuje jednoglasno ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za praviĉnim zadovoljenjem 

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 8. marta 2011. godine, shodno Pravilu 77 stav 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                                              Nicolas Bratza

Sekretar                                                                      Predsjednik

 

U skladu sa ĉlanom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda izdvojeno mišljenje sudija Mijovića i Hirvelä priloženo je uz ovu Presudu.

N.B. T.L.E.

 

ZAJEDNIĈKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA MIJOVIĆ I HIRVELA

Ne možemo se složiti sa većinom u Vijeću da je predstavka koja  se odnosi na pretjerano dugo trajanje postupka prihvatljiva i stoga da je bilo povrede ĉlana 6 stav 1.

Kako je prihvaćeno u presudi, svrha ĉlana 35 Konvencije jeste da se  pruži prilika stranama ugovornicama da sprijeĉe ili isprave povrede koje se protiv njih navode prije nego što se ti navodi podnesu institucijama Konvencije (v. stav 52 ove presude).

Kao posljedica toga države ne moraju odgovarati za svoja djela pred medjunarodnim sudom dok nemaju priliku da isprave stanje stvari kroz svoj pravni sistem. Ovo pravilo bazira se na pretpostavci, koja se ogleda u ĉlanu 13 Konvencije – sa kojom je veoma sliĉno – da u domaćem sistemu postoji djelotvorni pravni lijek za na navodnu povredu (v. Odluku o prihvatljivosti predstavke br. 5238/07, Ahlskog protiv Finske, 9. novembar 2010. godine, stav 68). Na ovaj naĉin, znaĉajan je aspekt tog principa da su mehanizmi zaštite utvrdjeni Konvencijom supsidijarni domaćim sistemima kojima se štite ljudska prava (v. Rekapitulacija relevantne sudske prakse u predmetu Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stav 74, ECHR 1999-V). Pravni ljekovi za koje ĉlan 35 Konvencije propisuje da treba da budu iscrpljeni su oni koji se odnose na navedene povrede i koji su u isto vrijeme i dostupni i dovoljni. Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti dovoljno sigurno i u teoriji i u praksi, i ukoliko to nije tako oni neće posjedovati potrebnu dostupnost i djelotvornost, a odgovornost je tužene države da  utvrdi da su ovi razliĉiti uslovi zadovoljeni (v. na primjer, Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, stav 27, Serija A br. 198; i Akdivar i drugi protiv Turske, 16. septembar 1996. godine, stav 66, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV). S druge strane, a to je taĉno istaknuto u presudi (v. stav 55), kada se ispuni ovaj teret dokazivanja, odgovornost je na podnosiocu predstavke da utvrdi da je pravni lijek koji je ponudila Vlada zaista korišćen, ili da je iz nekog razloga on bio neadekvatan i nedjelotvoran u posebnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje podnosioca predstavke oslobadjaju od obaveze da ga koristi. Pitanje od odluĉujućeg znaĉaja kada se cijeni djelotvornost nekog pravnog lijeka za pritužbu na dužinu postupka jeste da li je podnosiocu predstavke na raspolaganju bila mogućnost da ubrza postupak ili mogućnost da traži nadoknadu štete za odugovlaĉenje do koga je došlo (v. Kudla protiv Poljske [GC], br. 30210/96 stavovi 157-159, ECHR 2000-XI).

Mi smatramo da ovi principi nisu na pravi naĉin primijenjeni prilikom ocjene djelotvornosti domaćih pravnih lijekova koji su bili na raspolaganju podnosiocima predstavke.

Prije svega, podnosioci predstavke u ovom predmetu imali su na raspolaganju dva pravna lijeka – kontrolni zahtjev i tužbu za praviĉnim zadovoljenjem koji su predvidjeni Zakonom o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, te ustavnu žalbu. Podnosioci predstavke naveli su da ovi pravni lijekovi nisu postojali kada su oni podnijeli predstavku Evropskom sudu i da stoga nisu imali obavezu da te pravne lijekove koriste. Uz to, podnosioci predstavke su naveli da, u svakom sluĉaju, ti pravni lijekovi nisu djelotvorni.

Većina je navela da je Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku stupio na snagu 21. decembra 2007. godine i da sadrži odredbu o retroaktivnoj primjeni. U ovom predmetu postavlja se pitanje da li od podnosilaca predstavke treba tražiti da iscrpu ovaj pravni lijek, s obzirom na to da su svoje predstavke predali prije stupanja na snagu gore navedenog Zakona. S tim u vezi, većina je ponovila da se procjena o tome da li su domaći pravni ljekovi iscrpljeni obiĉno obavlja s obzirom na datum kada je predstavka podnesena Sudu. Medjutim, moguće je da dodje do izuzetaka u odnosu na ovo pravilo koji mogu biti opravdani naroĉitim okolnostima svakog predmeta (v. Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR 2001-V (izvodi)). Dakle, Sud je mišljenja da od podnosilaca predstavke u predmetima protiv Italije, na primjer, koji su se odnosili na dužinu postupka i nisu proglašeni prihvatljivima, treba tražiti da iskoriste pravni lijek uveden Pinto zakonom bez obzira na ĉinjenicu da je taj zakon donesen nakon što su njihove predstavke bile podnesene Sudu (v. na primjer Giacometti i drugi protiv Italuhe (odluka), br. 34939/97, ECHR 2001-XII; ili Brusco protiv Italije (odluka), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Sliĉna je odluka donesena u vezi sa predmetima protiv Hrvatske nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Ustava kojima je data mogućnost Ustavnom sudu da licima koja su se žalila na neopravdana odlaganja u sudskim postupcima obezbijedi pravni lijek i preventivne i kompenzatorne prirode (v. Nogolica protiv Hrvatske (odluka), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII). Sliĉan pristup primjenjen je i u odnosu na Slovaĉku (v. Andrášik i drugi protiv Slovačke (odluka), br. 57984/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00, 68563/01 i 60226/00, ECHR 2002-IX) i Poljsku (v. Charzyński protiv Poljske (odluka), br. 15212/03, stav 40, ECHR 2005-V; i Michalak protiv Poljske (odluka), br. 24549/03, stav 41, 1. mart 2005. godine).  Vjerujemo da je  ovaj predmet sliĉan po svojoj suštini navedenim predmetima protiv Italije, Hrvatske, Slovaĉke i Poljske. Kao i u tim predmetima, po našem mišljenju i u skladu sa sudskom praksom Suda Sud je trebalo da odbaci argumente podnosilaca predstavke da oni nisu imali mogućnost da koriste ovaj pravni lijek i da nisu bili obavezni da ga koriste.

Uz to, podnosioci predstavke navodili su da ovaj pravni lijek, ĉak i ako se upotrijebi, ne bi bio djelotvoran. Većina u Vijeću došla je do istog zakljuĉka i proglasila predstavku prihvatljivom. Imajući na umu ranije naglašene principe koje Sud primjenjuje kada se bavi pitanjem djelotvornosti, u velikoj se mjeri ne slažemo sa zakljuĉkom do koga je došla većina i to iz sljedećih razloga.

Pošto je Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku stupio na snagu tek 21 decembra 2007. godine, još uvijek ne postoji dugo uspostavljena praksa domaćih sudova. Medjutim, formulacija u Zakonu jasno ukazuje na to da je sam Zakon osmišljen konkretno da rješava pitanje pretjerano dugog trajanja postupaka pred domaćim sudovima. Nadalje, relevantna domaća sudska praksa pokazuje da su izmedju 1. januara 2008. godine i 30. septembra 2009. godine sudovi u Crnoj Gori uzeli u razmatranje stotinu i dva kontrolna zahtjeva po ovom Zakonu. U osamdeset i ĉetiri predmeta podnosioci su obavješteni da će biti preduzete odredjene proceduralne mjere u preciziranom konkretnom periodu. Ne postoje informacije o tome da li su ti vremenski rokovi poštovani ili ne. Osamnaest zahtjeva odbijeni su kao neosnovani. S druge strane, u istom periodu podnesene su dvadeset i dvije tužbe za praviĉno zadovoljenje, od kojih je šesnaest riješeno, a šest se još ispituje. U jednom predmetu domaći sudovi dosudili su naknadu nematerijalne štete za trajanje gradjanskog postupka. 2010. godine, ispitano je još ĉetrnaest tužbi za praviĉno zadovoljenje, a u dvije od tih ĉetrnaest sudovi su dosudili naknadu štete.

U svjetlu navedenoga, oklijevamo da donesemo odluku da je pritužba po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku nedjelotvoran pravni lijek u smislu da se njime ne može obezbijediti adekvatni pravni lijek za pretjeranu dužinu postupka, kada je sporni postupak još uvijek u toku.

Nadalje, uzimajući u obzir ĉinjenicu da je mehanizam Konvencije supsidijaran domaćim sistemima za ĉuvanje ljudskih prava, i u svjetlu gore date rasprave, mišljenja smo da od podnosilaca predstavke treba tražiti da iskoriste pravni lijek koji im je dostupan po Zakonu o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Zbog toga smo odluĉili da glasamo protiv toga da ovaj predmet bude proglašen prihvatljivim.

Dodatna stavka koja nije razmatrana u presudi odnosi se na moguću upotrebu ustavne žalbe. Po Ustavu Crne Gore iz 2007. godine, Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj žalbi zbog navodne povrede nekog ljudskog prava ili slobode zajamĉene Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Većina Vijeća bila je mišljenja da ustavna žalba ne može da se smatra dostupnim pravnim lijekom u sluĉajevima gdje ne postoji „pojedinaĉna odluka” protiv koje bi se takva žalba mogla uložiti. Medjutim, prava pozicija za razmatranje ovog pitanja treba da bude u Zakonu o Ustavnom sudu Crne Gore koji je stupio na snagu u novembru 2008. godine koji propisuje da:

“se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javno ovlašćenje, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih domaćih pravnih sredstava.”1

Mišljenja smo da je ovo Vijeće trebalo da se pozabavi ovom diskrepancom (pojedinaĉna odluka br. 13628/03, nasuprot pojedinaĉni akt). Ovo nije puko lingvistiĉko pitanje, već znaĉajno i pravno relevantno pitanje kojim se pojašnjava nadležnost Ustavnog Suda.

Medjutim, ako stavimo na stranu ovo lingvistiĉko-pravno pitanje, mišljenja smo da pristup koji je uzela većina u vezi sa djelotvornošĉu ustavne žalbe u Crnoj Gori izgleda u suprotnosti sa sudskom praksom Evropskog Suda. Kako je utvrdjeno u predmetima Slaviček protiv Hrvatske (odluka) br. 20862/02, ECHR 2002-VII) i Nogolica protiv Hrvatske (citiran u tekstu ove presude), Sud je prihvatio ustavnu žalbu kao djelotvoran pravni lijek u postupcima vezanim za dužinu postupka u predmetima koji su bili u toku pred domaćim sudovima u Hrvatskoj. Pristup sudske prakse suda u odnosu na Bosnu i Hercegovinu jeste da kada podnosilac predstavke nije iskoristio ni ustavnu žalbu niti pokazao da je ona iz bilo kog razloga neadekvatna ili nedjelotvorna (a mi smatramo da takav razlog nije pokazan u ovom predmetu), predmet treba proglasiti neprihvatljivim zbog toga što nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi (v. Mirazović protiv. Bosne i Hercegovine, (odluka) br. 13628/03, 6. maj 2006. godine).

Ĉak i sa teoretskog stanovišta, mišljenja smo da nema razloga zašto pritužba podnosilaca predstavke na dužinu postupka ne bi mogla ili nije trebalo da bude predata Ustavnom sudu, ĉak i ako taj sud ima iskljuĉivo žalbenu nadležnost, tj. ĉak i kada nema pojedinaĉnih odluka na koje su se podnosioci predstavke mogli osloniti kao na osnov za svoju žalbu. Suština problema dužine postupka je upravo u nepostojanju pojedinaĉne odluke i iz tog razloga nema razumnog objašnjenja zašto ustavna žalba nije mogla da bude predata i u ovom predmetu. Podnosioci predstavke odluĉili su da ne testiraju ovaj pravni lijek, navodeći da on ne bi bio djelotvoran. Medjutim, ne postoje relevantni statistiĉki podaci koji bi pokazali da bi to bio sluĉaj. U sudskoj praksi Evropskog suda već je zauzet stav po ovom pitanju kada je utvrdjeno da što se tiĉe pravnih sistema koji obezbjedjuju ustavnu zaštitu za osnovna prava, oštećeni pojedinac ima obavezu da testira koliki je domašaj te zaštite (v. Holland protiv Irske, br. 24827/94, Odluka Komisije od 14. aprila 1998. godine Odluke i izvještaji 93, str.. 15 i Independent News and Media i Independent Newspapers Ireland Limited  protiv  Irske  (odluka), br. 55120/00, 19. jun 2003. godine; Tokić i drugi protiv Bosna i Hercegovina, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, stav 59, 8. jul 2008. godine).

Po našem mišljenju, nije naveden dobar razlog, niti posebne okolnosti kojima bi se opravdalo odstupanje od ovog ili bilo koga od gore navedenih principa i na taj naĉin se podnosioci predstavke oslobodili od obaveze da upotrijebe ovaj pravni lijek.

 1.Citirani ĉlan 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore preuzet je sa zvaniĉne internet stranice Ustavnog suda iz zvaniĉnog prevoda na engleski jezik i kao takav treba da se pravilno koristi i citira od strane Vijeća u presudi.

 

 ____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

FOURTH SECTION

 CASE OF ŽIVALJEVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 17229/04)

JUDGMENT 

STRASBOURG  

8 March 2011

FINAL

15/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Živaljević v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 15 February 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 17229/04) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Montenegrin nationals, Mr Todor Živaljević and Mr Ljubiša Živaljević (“the applicants”), on 30 April 2004.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr V. Hajduković, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Z. Pažin.

3. The applicants alleged, in particular, that the length of the administrative proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement under Article 6 § 1 of the Convention.

4. On 26 October 2009 the President of the Fourth Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1950 and 1953 respectively and live in Podgorica.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 19 May 1995 the Public Construction Fund based in Podgorica (“the PCFP”) requested the expropriation of a plot of land belonging to the applicants in order to build a road.

8. On 14 September 1995 the applicants requested that their house and the remainder of their land also be expropriated.

9. By the end of 1995 the planned road was built, passing through the plot in question.

10. On 11 October 1996 the Real Estate Office in Podgorica (“the REOP”) expropriated only the plot specified by the PCFP, without considering the applicants’ request.

11. On 29 October 1996 the applicants lodged an appeal, but by 11 December 1996 this appeal had been rejected.

12. On 5 February 1998 the Supreme Court (Vrhovni sud) quashed the above decisions.

13. By 3 March 2004, following eight remittals, the requests were still pending before the REOP.

14. Between 3 March 2004 and 28 March 2005 three hearings were adjourned, as either the municipality’s representative or the court’s expert witnesses had failed to appear.

15. On 18 February 2005 the applicants sought an “inspection” (inspekcijski nadzor) of the proceedings at issue. By 16 March 2005 the Ministry of Justice had “established irregularities” in the proceedings and ordered that they be rectified (otklanjanje utvrđenih nepravilnosti).

16. On 28 March 2005 the REOP accepted both expropriation requests and on 1 September 2005 this decision was confirmed on appeal.

17. On 6 June 2006 the Administrative Court (Upravni sud) quashed the latter decision.

18. On 3 October 2006 the Ministry of Finance (“the MOF”) quashed the REOP’s decision of 28 March 2005.

19. Since the REOP had failed to render a decision thereafter, on 11 June 2007 and 14 August 2007 respectively the applicants lodged complaints with the MOF.

20. On 30 August 2007 the applicants also initiated a dispute (upravni spor) before the Administrative Court.

21. On 7 September 2007 the MOF accepted the applicants’ appeal and ordered the REOP to decide on the matter within thirty days.

22. On 24 October 2007 the Administrative Court stayed the administrative dispute.

23. On 3 November 2007 the REOP accepted both expropriation requests, but on 28 May 2008 the MOF quashed this decision on appeal.

24. On 16 December 2008 the applicants re-instituted their dispute before the Administrative Court.

25. As of 19 May 2010 the proceedings were still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 1/07)

26. Article 149 of the Constitution provides that the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

27. This Constitution entered into force on 22 October 2007.

B. The Montenegro Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; published in OGM no. 64/08)

28. Section 48 provides that a constitutional appeal can be filed against an individual decision of a state body, an administrative body, local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective domestic remedies have been exhausted. Sections 49-59 provide additional details as regards the processing of constitutional appeals.

29. This Act entered into force in November 2008.

C. The Right to a Trial within a Reasonable Time Act (Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; published in OGM no. 11/07)

30. This Act provides, under certain circumstances, for the possibility to have lengthy proceedings expedited by means of request for review (kontrolni zahtjev), as well as an opportunity for the claimants to be awarded compensation therefor by means of an action for fair redress (tužba za pravično zadovoljenje).

31. Section 44, in particular, provides that this Act shall be applied retroactively to all proceedings from 3 March 2004, but that the duration of proceedings before that date shall also be taken into account.

32. This Act entered into force on 21 December 2007, but contained no reference to applications involving procedural delay already lodged with the Court.

D. The General Administrative Proceedings Act (Zakon o opštem upravnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - no.60/03)

33. Section 212 § 1 provides that in simple matters an administrative body is obliged to issue a decision within one month of a party’s lodging a request. In all other cases, the administrative body is obliged to issue a decision within two months of the lodging of the request.

34. Section 212 § 2 enables a party whose request has not been decided within the periods established in the previous paragraph to lodge an appeal to the appellate body as if his request had been refused. If the appeal is not allowed, the applicant can directly initiate an administrative dispute before the court with jurisdiction.

E. The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnom sporu; published in OG RM no. 60/03)

35. Section 18 provides that a party can institute administrative proceedings before the Administrative Court (administrative dispute) if the appellate body does not issue a decision within sixty days nor within an additional period of seven days; or if the first-instance body does not issue a decision and there is no right to an appeal.

 36. Section 35 provides that the Administrative Court itself can rule on the merits if a decision has already been quashed in the same dispute and the relevant body has not acted fully in accordance with the Administrative Court’s judgment or if it has not issued a new decision within thirty days. The Administrative Court can also rule on the merits if the appellate body, or the first-instance body where there is no right to an appeal, has not ruled within the envisaged time-limit.

F. The Expropriation Act 1981 (Zakon o eksproprijaciji; published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Montenegro nos. 20/8134/8610/90, and OG RM no. 37/95)

37. Section 9 of this Act provided that if during the expropriation of a part of one’s real estate it is established that the owner can no longer normally use the remaining property, has no economic interest in using it or if his very means of support is thereby jeopardised, the remaining property shall also be expropriated if he requests it.

G. The Inspection Act (Zakon o inspekcijskom nadzoru; published in OG RM nos. 39/03 and 76/09)

38. Section 10 provides that anybody can request an administrative inspection.

39. Sections 13-19 specify the rights and duties of inspectors, which, inter alia, include their right to identify irregularities and order that adequate measures be undertaken, as well as adequate fines imposed.

 

H. The relevant domestic case-law

40. Between 1 January 2008 and 30 September 2009 the courts in Montenegro considered one hundred and two requests for review pursuant to the Right to a Trial within a Reasonable Time Act. A further two requests were withdrawn and eight were still being examined. Of the one hundred and two requests that had been considered in eighty-four cases the applicants were notified that certain procedural measures would be undertaken within a specified period. There is no information in the documents provided as to whether these time-limits were complied with or not. Eighteen requests were rejected as ill-founded.

41. In the same period, twenty-two actions for fair redress were submitted, of which sixteen were dealt with and six were still being examined. In one case the courts awarded the plaintiff non-pecuniary damages for the length of civil proceedings. In 2010 an additional fourteen actions for fair redress were examined, in two of which the courts awarded damages.

I. The Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, nos. 29/7839/85,57/89 and 31/93)

42. Sections 185-192 contained details concerning the right of persons who had suffered damage as a result of the wrongful acts of third parties to be compensated.

J. The Obligations Act 2008 (Zakon o obligacionim odnosima; published in OGM no. 47/08)

43. This Act entered into force on 15 August 2008 thereby repealing the Obligations Act 1978. Sections 192-199, however, correspond to sections 185-192 of the previous Act.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

44. The applicants complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

  1. Admissibility
  1. Compatibility ratione materiae

45. The Government submitted that the applicants’ request to have more property expropriated than the State had initially sought cannot be considered a “civil right and obligation” or a “dispute” within the meaning of Article 6.

46. The applicants contested this argument.

47. The Court reiterates that Article 6 § 1 secures to everyone the right to have a claim relating to his civil rights and obligations brought before a court, the guarantees of this provision extending only to rights which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law (see Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, §§ 116-117, ECHR 2005‑X).

48. As regards the present case, the Court notes that the expropriation of the plot in question was requested by the PCFP, and not by the applicants. The applicants, only in response to such a request, and in accordance with the relevant legislation (see paragraph 37 above), made a request for the remainder of their property to be also expropriated. The ensuing dispute was clearly based on the applicants’ right under domestic law to request that the remainder of their property be expropriated, a right which was clearly “civil” in nature.

49. Since the applicants thus had a property-related right under domestic law, which was clearly arguable, the Court considers that their complaint falls within the scope of Article 6. The Government’s objection in this regard must, therefore, be dismissed.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a) Arguments of the parties

50. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies available to them. Primarily, they failed to “seek inspection” of the impugned proceedings. Further, they failed to lodge a request for review and an action for fair redress provided by the Right to a Trial within a Reasonable Time Act (see paragraph 30 above). In this respect the Government referred to Grzinčič v. Slovenia, no. 26867/02, ECHR 2007‑V (extracts). Lastly, the applicants had not made use of a constitutional appeal (see paragraphs 26-29 above).

51. The applicants contested these submissions. They provided a copy of their request for inspection, as well as the reply thereto (see paragraph 15 above). They submitted that the remedies referred to by the Government had not existed when they lodged their application with this Court, and that therefore they had not been obliged to make use of them. They also submitted that in any event these remedies were not effective.

(b) Relevant principles

52. The Court reiterates that, according to its established case-law, the purpose of the domestic remedies rule in Article 35 § 1 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the alleged violations before they are submitted to the Court.

53. However, the only remedies which the Convention requires to be exhausted are those which relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 75, ECHR 1999 V, McFarlane v. Ireland [GC], no. 31333/06, § 107, ECHR 2010‑...).

54. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see Vernillo 
v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198, and Dalia v. France, 19 February 1998, § 38, Reports 1998-I).

55. Once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from that requirement (seeDankevich v. Ukraine, no. 40679/98, § 107, 29 April 2003).

56. The Court reiterates that the decisive question in assessing the effectiveness of a remedy concerning a complaint about the length of proceedings is whether or not it was possible for the applicant to be provided with direct and speedy redress, rather than with indirect protection of the rights guaranteed under Article 6 (see Scordino v. Italy (no. 1)[GC], 
no. 36813/97, § 195, ECHR 2006, and Sürmeli v. Germany [GC], 
no. 75529/01, § 101, 8 June 2006). In particular, a remedy of this sort shall be “effective” if it can be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case or to provide the litigant with adequate redress for delays which have already occurred (see Kudła v. Poland [GC], 
no. 30210/96, §§ 157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud v. France (dec.), [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002-VIII; and Sürmeli v. Germany [GC], cited above, § 99).

57. Finally, the effectiveness of a particular remedy is normally assessed with reference to the date on which the application was lodged (see, for example, Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)), this rule, however, being subject to exceptions which may be justified by the specific circumstances of each case (see Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002-VIII).

(c) The Court’s assessment

(i) As regards the request for inspection

58. The Court notes that the applicants, in response to the Government’s observations, submitted a copy of their request for inspection of 18 February 2005, as well as the Ministry of Justice’s reply thereto of 16 March 2005. The Court further notes that while the inspection “established irregularities”, it obviously did not expedite the proceedings, as in May 2010, more than five years later, they were still pending.

59. Therefore, the Government’s objection in this regard must be dismissed.

(ii) As regards the request for review

60. The Court notes the Government’s reference to Grzinčič v. Slovenia (cited above) where, as in some other cases, the Court departed from the general rule that the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is carried out with reference to the date on which the application was lodged with it.

61. The Court observes that in these cases specific legislation as regards the length of proceedings was passed mainly in answer to a great number of applications already pending before this Court indicating a systemic problem in these States. These laws also contained transitional provisions bringing within the jurisdiction of domestic courts the cases already pending before this Court (see Grzinčič v. Slovenia, cited above, § 48, Charzyński v. Poland (dec.), no. 15212/03, § 20, ECHR 2005‑V, and Brusco v. Italy (dec.), no.69789/01, ECHR 2001‑IX). Having regard to those considerations, the Court was of the opinion that these States should be afforded an opportunity to prevent or put right the alleged violation themselves and therefore allowed for an exception to the above rule.

62. Further, when the Court allowed for such an exception the remedies referred to had been recently introduced and there was no established domestic case-law confirming the effectiveness of the remedy (see Giacometti and Others v. Italy (dec.), no. 34939/97, ECHR 2001‑XII, Ahlskog v. Finland (dec.), no. 5238/07, § 73, 9 November 2010, Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002‑VIII, Grzinčič v. Slovenia, cited above, § 108, Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), nos. 57984/0060226/0060237/0060242/00,60679/0060680/00 and 68563/01, ECHR 2002-IX). The Court had no reason to doubt the effectiveness of these remedies at such an early stage after their introduction.

63. Unlike in the above cases, the Right to a Trial within Reasonable Time Act has been in force for about three years. While the majority of the requests for review were dealt with by setting periods in which certain procedural measures were to be undertaken, the Government have provided no information as to whether these actions and time-limits were actually complied with and if the proceedings were indeed expedited and/or concluded (see paragraph 40 above).

64. Finally, unlike the Slovenian, Polish, and Italian laws which contained transitional provisions concerning cases already pending before the Court, this Act does not contain a provision which would explicitly bring within the jurisdiction of the national courts the applications already pending before the Court (see paragraph 32 above).

65. As the impugned proceedings have been pending domestically for more than eleven years and one month before the introduction of the legislation referred to above and are still not decided, and since no conclusions can be drawn from the Government’s submissions about its effectiveness in the particular circumstances of a case like the applicants’, the Court considers that it would be unreasonable to require the applicants to try this avenue of redress (see Parizov v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no.14258/03, §§ 45-46, 7 February 2008, and Bijelić v. Montenegro and Serbia, no. 11890/05, § 76, 28 April 2009).

66. Therefore, having regard to the particular circumstances of the instant case as set out above, the Government’s objection in this regard must be dismissed. The Court might in future cases reconsider its view if the Government demonstrate, with reference to concrete cases, the efficacy of the remedy, with the consequence that applicants may be required to exhaust that remedy.

(iii) As regards the action for fair redress and constitutional appeal

67. The Court reiterates that it has already held that the action for fair redress is not capable of expediting proceedings while they are still pending, which is clearly the applicants’ main concern (see, mutatis mutandisMijušković v. Montenegro, no. 49337/07, §72, 21 September 2010).

68. Having regard to the fact that the Government have submitted no case-law to the contrary, the Court considers that a constitutional appeal cannot be considered an available remedy in respect of length of proceedings complaints due to there being no “individual decision” against which such an appeal could be lodged (see, mutatis mutandis,Mijušković v. Montenegro, cited above, § 74; and, a contrarioSlaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII).

(iv) Conclusion

69. The Court considers that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare it inadmissible. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
  1. Arguments of the parties

70. The Government submitted that expropriation proceedings are complex by their nature, the applicants’ proceedings in particular requiring complicated expertise. They also submitted that the case itself did not require urgency.

71. The applicants contested these arguments and reaffirmed their complaint.

  1. Relevant principles

72. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

73. The Court also reiterates that, in order to determine the reasonableness of the delay at issue, regard must be had to the state of the case on the date of ratification (see,mutatis mutandisStyranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII).

74. It must be further noted that repeated re-examination of a single case following remittal may in itself disclose a serious deficiency in a given State’s judicial system (seePavlyulynets v. Ukraine, no. 70767/01, § 51, 6 September 2005).

  1. The Court’s assessment

75. It is noted that the period to be taken into account began on 29 October 1996, the date on which the applicants lodged their appeal against the decision rendered at first instance (see, mutatis mutandisPočuča v. Croatia, no. 38550/02, § 30, 29 June 2006). The Court observes that the proceedings are apparently still pending before the Administrative Court (see paragraph 25 above). Since the Convention entered into force in respect of Montenegro on 3 March 2004 (see Bijelić v. Montenegro and Serbia, no.11890/05, § 69, 28 April 2009), the proceedings in question have thus been within the Court’s competence ratione temporis for a period of more than six years and eleven months. In addition, they had already been pending for more than seven years and four months before that date.

76. The Court observes that the present case concerns expropriation of the applicants’ house and land. While it can be accepted that some expropriation cases may be more complex than others, the Court does not consider the present one of such complexity as to justify proceedings of this length.

77. Further, the domestic legislation specifies periods within which administrative bodies need to give their decisions, these periods being one month or two months at one level of jurisdiction (see paragraphs 33-36 above). The Court notes that the special diligence requirement is of particular relevance in respect of States where the domestic law provides that cases must be terminated with particular urgency (see, mutatis mutandisStevanović v. Serbia, no. 26642/05, §§ 53 and 55, 9 October 2007). In the present case, the Court notes that, after the respondent State’s ratification of the Convention on 3 March 2004, the first decision was given on 28 March 2005, which is more than a year after the ratification. After this decision had been quashed on 3 October 2006, it then took more than a year for another first-instance decision to be given, on 3 November 2007. Lastly, the case has been pending before the Administrative Court since 16 December 2008, that is for more than two years and one month. There is nothing in the case file to suggest that this has been caused by the conduct of the applicants, but rather by the failure of the authorities to act in accordance with the law and time-limits provided therein (see paragraphs 33-36 above).

78. In view of the criteria laid down in its jurisprudence and the relevant facts of the present case, the Court is of the opinion that the length of the proceedings complained of has failed to satisfy the reasonable time requirement. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

79. In their observations the applicants also complained that their property rights had been violated, in that the road which had been built on their plot of land had caused damage to the remainder of their property.

80. The Government maintained that there had been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

81. The Court notes that both the Obligations Act 1978 and the Obligations Act 2008 provide for a possibility for the applicants to claim damages in proceedings before a court (see paragraphs 42-43 above). The applicants have failed to avail themselves of that remedy. Therefore, the applicants’ complaint in this respect must be declared inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, pursuant to Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

III APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

82. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

83. The applicants claimed 183,300 euros (EUR) in damages in compensation for the devastation of their property. They also claimed compensation for non-pecuniary damage, but left it to the Court to determine the amount.

84. The Government contested the claim for pecuniary damage, given that the proceedings concerning the said property are still pending before the domestic authorities. In any event, the Government submitted that the applicants had failed to show a causal link between the damages sought and the violation alleged.

85. The Court is of the view that it has not been duly substantiated that the applicants sustained pecuniary damage as a result of the violation of Article 6 § 1 on account of the length of the proceedings. However, the Court accepts that the applicants have suffered some non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the sole finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court therefore awards each of the applicants EUR 1,200 under this head.

B. Costs and expenses

86. The applicants claimed costs and expenses allegedly incurred before the domestic courts, the amount of which they left to the Court’s discretion, and EUR 850 for costs and expenses incurred before the Court.

87. The Government contested the claim in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts, and left the claim in respect of costs before the Court to the Court’s discretion.

88. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).

89. In the present case, regard being had to the above criteria, as well as to the EUR 850 already granted to the applicants under the Council of Europe’s legal aid scheme, the Court rejects the claims for costs for lack of substantiation.

C. Default interest

90. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares by a majority the complaint concerning the excessive length of the proceedings admissible and, unanimously, the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by five votes to two that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds by five votes to two

(a) that the respondent State is to pay each of the applicants, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,200 (one thousand two hundred euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 March 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                               Nicolas Bratza             

Registrar              President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Mijović and Hirvelä is annexed to this judgment.

N.B.
T.L.E.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES MIJOVIĆ AND HIRVELA

We are unable to agree with the majority of the Chamber that the complaint concerning the excessive length of the proceedings was admissible and, consequently, that there has been a violation of Article 6 § 1.

As accepted in the judgment, the purpose of Article 35 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions (see § 52 of the judgment).

Consequently, States are dispensed from answering for their acts before an international body before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. That rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system (see the decision as to the admissibility of application no. 5238/07Ahlskog v. Finland, 9 November 2010, § 68). In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see the recapitulation of the relevant case-law in Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999-V). The remedies which Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain both in theory and in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see, for example, Vernillo v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198; and Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 66, Reports of Judgments and Decisions1996‑IV). On the other hand, and as correctly pointed out in the judgment (see § 55), once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from that requirement. The decisive question when assessing the effectiveness of a remedy for a length of proceedings complaint is whether or not the applicant was afforded an opportunity to have the proceedings expedited or had a possibility to claim compensation for delays which have occurred (see Kudla v. Poland [GC], no. 30210/96 §§ 157-159, ECHR 2000‑XI).

We do not consider that these principles were properly applied in the assessment of the effectiveness of the domestic remedies available to the applicants.

Firstly, the applicants in this case had had at their disposal two legal remedies - a request for review and an action for fair redress provided by the Right to a Trial within a Reasonable Time Act and a constitutional appeal. The applicants alleged that these remedies were not in existence when they lodged their application with the European Court and therefore they had not been obliged to use them. Additionally, they alleged that, in any event, the remedies were not effective.

The majority noted that the Right to a Trial within a Reasonable Time Act came into force on 21 December 2007, and that it contained a provision on its retroactive application. In the present case the question arises as to whether the applicants should be required to exhaust this remedy, given that they introduced their applications prior to the enactment of the above Act. In this connection, the majority reiterated that the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with it. However, this rule is subject to exceptions which may be justified by the particular circumstances of each case (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)). Thus, the Court has held that applicants in cases against Italy, for instance, which concerned length of proceedings and had not been declared admissible, should be required to have recourse to the remedy introduced by the “Pinto Act” notwithstanding that it was enacted after their applications had been filed with the Court (see, for example, Giacometti and Others v. Italy (dec.), no. 34939/97, ECHR 2001‑XII; or Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001‑IX). A similar decision was taken in respect of cases introduced against Croatia following the entry into force of a constitutional amendment permitting the Constitutional Court to provide redress of both a preventive and a compensatory nature to persons complaining about undue delays in judicial proceedings (see Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002-VIII). A similar approach was followed also in respect of Slovakia (see Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), nos. 57984/0060237/0060242/0060679/0060680/0068563/01and 60226/00, ECHR 2002‑IX) and Poland (see Charzyński v. Poland (dec.), no. 15212/03, § 40, ECHR 2005‑V; and Michalak v. Poland (dec.), no. 24549/03, § 41, 1 March 2005). We believe that the present case is similar, in substance, to the above Italian, Croatian, Slovak and Polish cases. As in those cases, the arguments of the applicants that they did not have the possibility to use this remedy and were not obliged to use it, should in our opinion and following the Court’s case-law, have been rejected by the Court.

Additionally, the applicants alleged that this remedy, even if used, would not have been effective. The majority of the Chamber came to the same conclusion and declared the application admissible. Bearing in mind the previously emphasised principles that the Court applies when dealing with the effectiveness issue, we would strongly disagree with the conclusion reached by the majority for the following reasons.

Since the Right to a Trial within a Reasonable Time Act came into force only on 21 December 2007, there is as yet no long-term established practice of the domestic courts. However, the wording of the Act clearly indicates that it is specifically designed to address the issue of excessive length of proceedings before the domestic courts. Furthermore, the relevant domestic case-law shows that between 1 January 2008 and 30 September 2009 the courts in Montenegro considered one hundred and two requests for review pursuant to this Act. In eighty-four cases the applicants were notified that certain procedural measures would be undertaken within a specified period. No information has been provided as to whether these time-limits were complied with or not. Eighteen requests were rejected as ill-founded. On the other hand, in the same period twenty-two actions for fair redress were submitted, of which sixteen were dealt with and six are still being examined. In one case the domestic courts awarded non-pecuniary damages for the length of civil proceedings. In 2010, an additional fourteen actions for fair redress were examined, in two of which the courts awarded damages.

In view of the above, we hesitate to decide that a complaint under the Right to a Trial within a Reasonable Time Act is an ineffective remedy in the sense that it is not capable of providing adequate redress for excessive length of proceedings, provided that the impugned proceedings are still pending.

Furthermore, taking into account the fact that the Convention mechanism is subsidiary to national systems for safeguarding human rights, and in view of the above considerations, we are of the opinion that the applicants should be required to use the remedy available to them under the Right to a Trial within a Reasonable Time Act. That is why we decided to vote against the admissibility of this case.

An additional point that has not been elaborated on in the judgment relates to the possible use of the constitutional appeal. According to the Constitution of Montenegro of 2007, the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution after all other effective legal remedies have been exhausted. The majority of the Chamber found that a constitutional appeal could not be considered an available remedy where there is no “individual decision” against which such an appeal could be lodged. For the majority, this implies that there should be an individual court decision. However the proper point of departure for considering this issue should be the Montenegro Constitutional Court Act that entered into force in November 2008 which stipulates that:

“[c]onstitutional complaints may be lodged against an individual act of state authority, local self-government authority or legal person vested with public powers, for the reason of violation of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all effective remedies have been exhausted.”[1]

We are of the opinion that the Chamber should have addressed this discrepancy (an individual decision dec. no. 13628/03, vs. an individual act). This is not a solely linguistic matter, but a significant and legally important issue clarifying the Constitutional Court’s jurisdiction.

However, leaving aside that linguistic-legal issue, we are of the opinion that the approach taken by the majority regarding the effectiveness of the constitutional appeal in Montenegro appears to run counter to the European Court’s case-law. As found in Slaviček v. Croatia (dec). no. 20862/02, ECHR 2002‑VII) and Nogolica v. Croatia (cited above), a constitutional complaint was accepted by the Court as an effective remedy for length of proceedings cases which were still pending before the domestic courts in Croatia. The approach of the Court’s case-law in respect of Bosnia and Herzegovina has been to the effect that when the applicant has neither used the constitutional complaint nor shown that it was for any reason inadequate or ineffective (and we consider that no such reason had been shown in this case), the case is to be declared inadmissible for reasons of non-exhaustion (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina, (dec.) no. 13628/03, 6 May 2006).

Even from a theoretical point of view, we are of the opinion that there is no reason why the applicants’ length of proceedings complaint could not or should not have been lodged with the Constitutional Court, even if that court has exclusively appellate jurisdiction, i.e. even when there are no individual decisions that the applicants could have relied on as the basis of their appeal. The essence of the length of proceedings problem is precisely the lack of an individual decision and for that reason there is no reasonable explanation why a constitutional complaint could not have been lodged in this case either. The applicants decided not to test this avenue, alleging that it would not have been effective. However, there are no relevant statistics showing that that would have been the case. The European Court’s case-law has already taken a stand on this issue, establishing that as regards legal systems which provide constitutional protection for fundamental rights, it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Holland v. Ireland, no. 24827/94, Commission decision of 14 April 1998, Decisions and Reports 93, p. 15 and Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited v. Ireland(dec.), no. 55120/00, 19 June 2003; Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06, § 59, 8 July 2008). For us, neither good reasons nor special circumstances have been adduced which would justify a departure from this or any of the above-emphasised principles and so absolve the applicant from the obligation to use this legal remedy.

 

 


[1]1. Cited Article 48 of the Montenegro Constitutional Court Act has been taken from the Constitutional Court’s official web site in its official English translation version, and as such should have been properly used and cited by the Chamber in the judgment

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude