X protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET X PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 11223/04)

PRESUDA

STRASBOURG

17. srpnja 2008. 

U predmetu X protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. lipnja 2008., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 11223/04) protiv Republike Hrvatske što ga je 25. veljače 2004. hrvatska državljanka X ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. Š. Babić, odvjetnik iz Zagreba. Zastupnika podnositeljice zahtjeva imenovala je Vlada nakon naznake o privremenoj mjeri na temelju članka 39. Poslovnika Suda. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Dana 18. svibnja 2006. Sud je zahtjev proglasio djelomično nedopuštenim i odlučio obavijestiti Vladu o prigovorima podnositeljice zahtjeva glede njezinoga prava na pristup sudu, prava na poštivanje obiteljskog života i prava na djelotvorno pravno sredstvo. Uz to, Sud je odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost ostatka zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1972. i živi u Zagrebu.

1. Postupak glede poslovne sposobnosti podnositeljice zahtjeva

5. Dana 15. prosinca 1998. Centar za socijalni rad S. ("Centar") pokrenuo je pred Općinskim sudom u Zagrebu postupak radi oduzimanja poslovne sposobnosti podnositeljici zahtjeva. Dana 9. prosinca 1998. Centar je podnositeljici zahtjeva postavio privremenu skrbnicu, njenu majku, kako bi mogla svoju kćer zastupati u naprijed spomenutom postupku. Centar je svoj zahtjev temeljio na obavijesti iz Psihijatrijske bolnice V. od 27. listopada 1998. u kojem se navelo da podnositeljica zahtjeva boluje od shizofrenije. Mjerodavni dio te obavijesti glasi kako slijedi:

"[Podnositeljica zahtjeva] u više je navrata liječena u Psihijatrijskoj bolnici V., posljednji put od 4. do 26. rujna ove godine i dijagnosticirana joj je shizofrenija (depresivni poremećaj) nakon pokušaja samoubojstva. 

Tijekom zadnjih nekoliko liječenja [u bolnici] pacijentica je svojevoljno napuštala bolnicu. U fazi pogoršanja, u nekoliko se navrata vraćala [u bolnicu] nakon što bi progutala veću količinu tableta. Znamo da pacijentica ima problema s majkom te da je sklona povremenom uzimanju droga. Kad je riječ o glavnoj bolesti (shizofreniji), već duže razdoblje nismo primijetili produktivne psihotične simptome, ali njezino ponašanje i funkcioniranje je u zadnje vrijeme ugrožavaju takozvani simptomi deficijencije koji značajno ometaju strukturiraniji proces liječenja. Smatramo da navedeno ukazuje na potrebu da se pacijentici oduzme poslovna sposobnost..."

6. Dana 4. lipnja 1999. sudac općinskog suda prvi je put saslušao podnositeljicu zahtjeva. Zapisnik njene izjave glasi kako slijedi:

"[Podnositeljica zahtjeva] navodi da su njezini problemi počeli kad je otišla u London gdje se osjećala izgubljeno, pa je započela konzumirati travu [marihuanu]. Od tada ima halucinacije koje su joj se u to vrijeme činile podnošljivima. Nakon četiri godine, 1993., vratila se u Zagreb gdje je započela s liječenjem. Trenutačno uzima terapiju. Zadnji je put bila hospitalizirana u rujnu prošle godine. Sada uzima Depot i Haldol. Prodaje ekološke vrećice. Ne želi biti stavljena pod skrbništvo niti želi da joj skrbnica bude majka, iz privatnih razloga. Trenutačno je u drugom mjesecu trudnoće i otkad je za to saznala ne uzima drogu. Nedavno je uzimala travu, ali ne teške droge. Planira prekinuti trudnoću. Ne osjeća se dobro kad je na Haldolu, osjeća se deprimirano, a to joj osobito smeta na poslu. Završila je osnovnu školu, ali nikada nije bila zaposlena. U London je otišla kad je imala sedamnaest godina s grupom ljudi. Sada živi u stanu koji je u vlasništvu njezine majke. Živi sama jer majka živi sa svojim novim mužem. Međutim, majka plaća račune, a ostalo zarađuje sama. Istina je da se pokušala ubiti tabletama [progutavši tablete], zadnji put u ožujku prošle godine. Zna da joj je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija."

Uzimajući u obzir mišljenje medicinskog stručnjaka i činjenicu da se podnositeljica zahtjeva psihijatrijski liječi, sud je prekinuo postupak.

7. Dana 25. prosinca 1999. podnositeljica zahtjeva rodila je kćer A.

8. U svom dopisu Centru od 11. travnja 2000. psihijatar iz Psihijatrijske bolnice V. izjavio je sljedeće:

" ... smatramo da je potrebno nastaviti postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pacijentici jer se njezin poremećaj ponašanja u zadnje vrijeme pogoršao zbog nekontroliranog uzimanja psihoaktivnih tvari čime ugrožava vlastitu sigurnost, a osobito sigurnost svoga djeteta."

9. Neutvrđenog datuma u 2000. godini sud je nastavio postupak te je 7. studenoga 2000. posjetio podnositeljicu zahtjeva u njenome domu. Prisutni su bili podnositeljica zahtjeva i njezina majka kao njezina skrbnica, sutkinja koja je vodila postupak i njezina tajnica, predstavnik Centra i psihijatar. Mjerodavni dijelovi izvješća o tom posjetu glase kako slijedi:

"U stanu smo se susreli s [podnositeljicom zahtjeva] u društvu njezine majke i djeteta. Predstavnik Centra navodi da je donesena odluka o stavljanju djeteta pod udomiteljsku skrb i da je [podnositeljičina] majka imenovana udomiteljicom. [Podnositeljica zahtjeva] navodi da se slaže s time, kao i s time da bude stavljena pod skrbništvo u najboljem interesu svoga djeteta, jer je svjesna da se ne može brinuti o djetetu niti o sebi. Međutim, pita može li podnijeti zahtjev za vraćanje poslovne sposobnosti ako joj se popravi stanje. U međuvremenu je bila dvaput primljena u bolnicu, ali ne vidi nikakvih rezultata i ne zna što sa sobom. S vremena na vrijeme kaže da bi mogla otići natrag u London da zaradi nešto novaca. Istina je da uzima drogu, doduše rijetko i samo travu, kao i veće količine Plivadona zajedno s propisanom terapijom. Zapravo ne radi, većinom je kući i brine se o djetetu. Na upit majke i predstavnika Centra priznaje da joj i dalje doma dolazi društvo i da je neke kuhinjske elemente dala Caritasu jer joj se nisu sviđali (majka kaže da ih je prodala). Otac djeteta, koji živi u istoj zgradi, povremeno posjećuje nju i dijete, ali nisu u vezi iako je prije dva tjedna prekinula drugu trudnoću. Iako izražava želju da radi bilo koji posao, priznaje da dosad nije poduzela nikakve korake u tom cilju." 

10.Sud je naredio psihijatrijsko vještačenje duševnoga stanja podnositeljice zahtjeva. Vještačenje je proveo psihijatar koji je bio prisutan prilikom posjeta podnositeljičinome domu. Zaključak izvješća sastavljenog 25. studenoga 2000. glasi kako slijedi:

"... Pacijentica boluje od kronične duševne bolest s tendencijom progresije.
Utvrđena je i ovisnost o opijatima, a njena motiviranost za apstinenciju je slaba. Prognoza quod sanationem izrazito je nepovoljna.
Pacijentica nije u stanju zaštititi sebe niti svoja prava i interese, a mogla bi ugroziti i prava i interese drugih.
Predlažem da joj se potpuno oduzme poslovna sposobnost."

11. Dana 14. svibnja 2001. Općinski sud u Zagrebu oduzeo je podnositeljici zahtjeva poslovnu sposobnost. Izreka te odluke glasi kako slijedi: "X ... se u potpunosti lišava poslovne sposobnosti."

U svom je obrazloženju Općinski sud sažeto iznio rezultate psihijatrijskog vještačenja podnositeljice zahtjeva i zaključio sljedeće:

" ... ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da [podnositeljica zahtjeva] zbog svoje duševne bolesti i ovisnosti o opijatima nije sposobna brinuti o osobnim potrebama, pravima i interesima, a stoga ugrožava i prava i interese drugih. Prema tome, potrebno joj je u potpunosti oduzeti poslovnu sposobnost na temelju članka 182. Obiteljskog zakona."

Podnositeljica zahtjeva nije se žalila protiv te odluke, koja je postala pravomoćnom 8. listopada 2001. Jedna od ex lege posljedica toga bila je da su podnositeljici oduzeta i roditeljska prava iako u odluci o oduzimanju poslovne sposobnosti podnositeljici zahtjeva to nije bilo izričito navedeno. Sud joj je postavio skrbnicu u osobi njene majke. Nakon zahtjeva što ga je podnositeljičina majka podnijela 27. prosinca 2001., podnositeljica zahtjeva stavljena je pod skrbništvo N.J. djelatnice Centra.

12. Dana 16. veljače 2004. podnositeljica zahtjeva obratila se Općinskom sudu u Zagrebu sa zahtjevom da joj se vrati poslovna sposobnost. Dana 23. travnja 2004. sud je od Psihijatrijske bolnice V. zatražio da obavi vještačenje duševnog stanja podnositeljice zahtjeva. Mjerodavni dijelovi izvješća što ga je sastavilo više psihijatara dana 8. rujna 2004. glase kako slijedi:

"... Psihijatrijsko vještačenje u ovome predmetu započelo je u lipnju ove godine kad je pacijentica odgovorila na poziv Centra. Međutim, tijekom prvog razgovora očitovala se psihoza sa sumanutim mislima, te nepovezani i zadihani govor, a kad se pokušao obaviti testa urina na psihoaktivne tvari, pacijentica nije došla na razgovor zakazan za sljedeći dan. ...

Drugi je razgovor obavljen 2. rujna u vrijeme njene hospitalizacije u Psihijatrijskoj bolnici V., nevezano za ovaj postupak, kao posljedica evidentnog pogoršanja i lošeg stanja glavne bolesti. Pacijentica je hospitalizirana 21. kolovoza 2004. Tijekom tog razgovora, unatoč primljenoj terapiji, baš kao i tijekom razgovora obavljenog u lipnju, pokazuje simptome akutne psihoze sa svim elementima shizofrene psihoze. Dominiraju paranoidne manične ideje, sumanute ideje odnosa, kao i sumanute ideje proganjanja i bizarne manične ideje. Njen doživljaj stvarnosti, sebe i ostalih ljudi potpuno je iskrivljen. [Pacijentica] je tipičan primjer derealizacije i depersonalizacije. Emocije su joj angažirane samo u pogledu njenih sumanutih percepcija; inače je emocionalno hladna i udaljena. Tijekom razgovora nema emocionalnog odjeka. Njeno sveukupno ponašanje ima manične karakteristike. Nema sumnje da je njeno svakodnevno funkcioniranje određeno i naprijed opisanom psihopatološkom percepcijom. ... 

Mišljenja sam da su problemi vezani za uzimanje opojnih tvari, to jest kanabisa, za sada od sekundarnoga značaja. Druge je psihoaktivne tvari uzimala samo eksperimentalno i povremeno, a njezina se psihotična slika, klinički manifestna već dulje vrijeme, ne može s time povezati. Međutim, jasno je da je to što je svojevremeno uzimala kanabis odigralo ulogu u formiranju njenoga ponašanja, moguće čak i inducirajući njeno psihotično ponašanje i ukupnu kliničku sliku.

U odnosu na prethodna psihijatrijska vještačenja, njena psihopatologija, to jest njena klinička slika shizofrene psihoze postala je izraženija, sumanute misli sad su jedva pristupačne korekciji, zamjetna je disociranost misaonog tijeka, emocionalna hladnoća i udaljenost, narušen test realnosti, potpuno pomanjkanje kritičkog uvida prema sebi. Zbog svojih psihopatoloških poriva agresivna je, neprijateljski raspoložena i paranoidna prema drugima.

U tim okolnostima smatram da ne postoje uvjeti za vraćanje poslovne sposobnosti X. Upravo suprotno,

psihopatološki razlozi koji su doveli do toga da joj se oduzme poslovna sposobnost sada su još istaknutiji i brojniji. Zbog svojih duševnih smetnji (shizofrenija), pacijentica još uvijek nije sposobna brinuti o osobnim potrebama, pravima i interesima te, štoviše, ugrožava prava i interese drugih. Stoga predlažem da sud ostane pri svojoj odluci o potpunom oduzimanju poslovne sposobnosti X. i njezinome stavljanju pod skrbništvo.

...

13. Na ročištu 12. listopada 2004. podnositeljica zahtjeva podnijela je prigovor na naprijed navedeno vještačenje i zatražila novo. Drugo psihijatrijsko vještačenje, koje je provela Klinika za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, podržalo je prvo vještačenje. Mjerodavni dijelovi izvješća što ga je sastavio psihijatar M.K. 27. siječnja 2005. glase kako slijedi:

"...

Mentalni status: svjesna, nesigurna u pogledu vremena, dobro orijentirana u prostoru, očuvana auto- i alopsihička orijentacija. Lako se uspostavlja kontakt, na pitanja odgovara bez suzdržanosti. Psihomotorički napeta, uznemirena zbog ishoda postupka. Afektivno ponašanje. Prema temeljnom raspoloženju lagano nemirna. Emocionalno udaljena. Misaoni tijek redovnog oblika, a sadržaj [uključuje] opise prethodnih maničnih iskustava i obmana osjetila, trenutačno bez akutnih psihopatoloških odstupanja. Negira obmane i nijedna se ne percipira. Njene intelektualne i mnestičke sposobnosti su bez jačih odstupanja. Očuvana voljno instiktivna dinamika. Nije agresivna niti suicidalna.

4. Mišljenje

Pacijentica .... deset godina boluje od kronične duševne bolesti, shizofrene psihoze. Uz to, kao što to obično bude uz takvu bolest, ona je i ovisnica, konzumirala je razne opijate, a njena se apstinencija ni danas ne može sa sigurnošću utvrditi. Hospitalizirana je više od deset puta. [Medicinska] Dokumentacija i informacije dobivene od pacijentice ukazuju da nije bilo niti jednog razdoblja sustavnog kliničkog praćenja nakon otpuštanja iz bolnice, a niti neprekinutog razdoblja socijalnog funkcioniranja. Dakle, možemo se u potpunosti složiti s gore danom ocjenom naših kolega koji su iznijeli mišljenje o pacijentičinom duševnom zdravlju i suglasni smo da je za nju dobro da joj se ne vrati poslovna sposobnost.

U odnosu na mišljenje izraženo prilikom zadnjeg vještačenja nije bilo poboljšanja njezine kliničke slike niti socijalnog funkcioniranja, što je i razumljivo s obzirom na narav njezinoga poremećaja, a to je kronična duševna bolest.

5. Zaključak

[Podnositeljica zahtjeva] boluje od shizofrene psihoze paranoidnog tipa i uz to još uvijek konzumira opijate, što sve zajedno ukazuje na poremećaj koji je u svakom slučaju kroničan, progresivan i čini X nesposobnom brinuti se za svoje interese, prava i odgovornosti, tako da nema osnova da joj se vrati poslovna sposobnost koja joj je oduzeta 2001. godine."

14.Dana 10. ožujka 2005. sud je, oslanjajući se na naprijed navedeno psihijatrijsko vještačenje, odbio podnositeljičin zahtjev za vraćanje poslovne sposobnosti. Podnositeljica zahtjeva nije se žalila na tu odluku.

2. Postupak koji se odnosi na prava podnositeljice zahtjeva u odnosu na njezinu kćer i njezino posvojenje

15. Rješenjem od 13. srpnja 2000. Centar je dijete podnositeljice zahtjeva stavio u udomiteljsku obitelj na temelju članka 99. stavka 1. Obiteljskoga zakona, a majku podnositeljice zahtjeva imenovao udomiteljicom. Mjerodavni dijelovi izreke tog rješenja glase kako slijedi:

"1. A (osobni podaci djeteta) ima pravo na udomiteljsku skrb izvan vlastite obitelji – smještaj u

udomiteljsku obitelj [bake po majci] ..., počevši od 13. srpnja 2000.

2. ...

3. ...

4. Kontakti između djeteta A. i majke X organizirat će se uz savjetovanje s udomiteljicom i ocem R. svakoga utorka i četvrtka od 17.00 h do 19.00 h, i svake nedjelje od 16.00 h do 19.00 h.

..."

Mjerodavni dio obrazloženja glasi kako slijedi:

"... U ovome je postupku utvrđeno sljedeće:

Dijete A. korisnica je ovoga Centra kao dijete roditelja asocijalnog ponašanja. Rođena je iz izvanbračne veze. Njena majka X rođena 10. ožujka 1972. kronično je bolesna, liječi se zbog duševnih problema i ovisnosti. Godine 1998. pokrenut je postupak sa svrhom da joj se oduzme poslovna sposobnost i njena majka [djetetova baka po majci] imenovana joj je privremenom skrbnicom. Postupak je još uvijek u tijeku.

Otac (osobni podaci) maloljetnik je koji je napustio školu i nezaposlen je, te je ovisnik o opojnim drogama ...

Kvaliteta odnosa između roditelja u zadnje se vrijeme značajno pogoršala, što je uključivalo česte verbalne i fizičke sukobe koji su zahtijevali policijsku intervenciju. Roditelji zapuštaju dijete.

Dana 13. srpnja 2000. stručni tim ovoga Centra odlučio je dopustiti smještaj djeteta A. u udomiteljsku obitelj ... bake po majci, koja je [roditeljima] pomagala i skrbeći se za dijete i financijski.

Kontakti [između djeteta i njegovih roditelja] organizirat će se prema dogovoru roditelja i udomiteljice."

16. Rješenjem od 22. studenoga 2001. Centar je podnositeljici zahtjeva oduzeo pravo da živi sa svojom kćeri i naložio da se dijete smjesti u SOS Dječje selo L. na skrb jednoj od zaposlenica Dječjeg sela M.V. Određeno je da će se kontakti između djeteta i njegovih roditelja dogovoriti sa skrbnicom, prema Kućnom redu te ustanove. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi.

"Postupak je pokrenuo Centar po službenoj dužnosti.

Razgovori s djetetovom majkom X i bakom po majci ... kao i izvid, te mjerodavni dokumenti ukazuju na sljedeće činjenice: 

Odlukom Centra za socijalnu skrb S. .... od 13. srpnja 2000. određeno je stavljanje djeteta A. pod udomiteljsku skrb njene bake po majci ... jer je ocijenjeno da su djetetovi roditelji osobe koje zbog svog asocijalnog ponašanja i konzumacije opijata nisu sposobne brinuti se za dijete. Kad je riječ o djetetovoj majci X, postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pokrenut je zbog njezinih duševnih problema i problema s ovisnošću. Poslovna joj je sposobnost oduzeta pravomoćnom presudom (br. ...) od 8. listopada 2001. jer zbog svog narušenog duševnog stanja (shizofrenija) nije bila sposobna brinuti o osobnim potrebama, pravima i interesima i ugrožavala je prava i interese drugih ...

Međutim, u nadzoru nad obiteljskim prilikama djeteta utvrđeno je da dijete, iako stavljeno pod udomiteljsku skrb bake, i dalje živi u istom domaćinstvu s majkom, koja se miješala u djetetov odgoj i sudjelovala u skrbi o djetetu, čemu se udomiteljica nije mogla oduprijeti

Djetetova majka nije dopustila udomiteljici da se skrbi za dijete. Često je bila pod utjecajem opijata zbog kojih se ponašala agresivno i nepredvidivo.

Djetetova majka X priznala je da konzumira opijate, ali smatra da dijete nije bilo ugroženo jer, kad bi osjetila da se ne može brinuti o djetetu odvela bi dijete kod prabake po ocu, koja bi se tad brinula o djetetu budući da ona, majka, nije vjerovala vlastitoj majci. Svjesna je cjelokupne situacije i činjenice da okruženje djeteta nije pogodno za nju, ali okrivljavala je majku i tražila rješenje (iskaz dan 8. studenoga 2001.)

Djetetov otac trenutačno je na odsluženju vojnoga roka, pa se stoga ne može brinuti o djetetu.

Imajući na umu ukupne obiteljske prilike, stručni tim za obiteljsko-pravnu zaštitu smatra da postojeći uvjeti života ugrožavaju dijete i da ga je potrebno hitno staviti pod udomiteljsku skrb M.V. u ustanovi L. (zaključak stručnoga tima od 22. studenoga 2001).

Odluka o [djetetovim] kontaktima s [njenim] roditeljima donesena je s obzirom na majčino protivljenje oduzimanju djeteta i njegovome smještanju u ustanovu, kao i djetetovu potrebu za redovitim kontaktima s roditeljima, koji će se kontakti, s obzirom na zdravstveno stanje roditelja, odvijati pod stručnim nadzorom.

Podnositeljica zahtjeva je, kako navodi, nastavila redovito posjećivati svoju kćer. Prema navodima Vlade, podnositeljica zahtjeva svoju je kćer posjetila jednom u dva mjeseca.

17. Dana 4. srpnja 2003. Centar je podnositeljičino dijete, A., stavio pod skrbništvo M.B. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

"Ovaj je postupak pokrenuo Centar po službenoj dužnosti.

U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da je A. dijete bez roditeljske skrbi jer joj je otac R. umro 16. travnja 2003., dok je majci X potpuno oduzeta poslovna sposobnost odlukom Općinskog suda u Zagrebu ... od 8. listopada 2001; - da je socijalna radnica, gđa N.J., djelatnica Centra, trenutačno skrbnica X ...;

- da je dijete A. smješteno u ustanovu L.;

- da su [djelatnici Centra] posjetili L;

- da je socijalna radnica gđa M.B., zaposlenica u L, saslušana i da je suglasna s time da bude imenovana skrbnicom A;

- da su ispunjeni propisani uvjeti za njeno skrbništvo.

18. Naprijed spomenuto rješenje nije dostavljeno podnositeljici zahtjeva. U 2003. godini Centar je po službenoj dužnosti pokrenuo postupak posvojenja A., bez znanja podnositeljice zahtjeva. Dana 21. kolovoza 2003., M.B., kao skrbnica A., dala je pristanak za posvojenje. Vlada je ustvrdila da su 25. kolovoza 2003. podnositeljičina majka i djetetova baka s očeve strane obaviještene da je postupak posvojenja u tijeku. Vlada je uz to ustvrdila da je podnositeljica o tome obaviještena u telefonskom razgovoru 26. kolovoza 2003.

19. Dana 2. rujna 2003. Centar je donio rješenje kojim se odobrava posvojenje A. To je rješenje postalo pravomoćno 11. rujna 2003.

20. Prema važećem domaćem zakonodavstvu, podnositeljica zahtjeva, kao osoba lišena poslovne sposobnosti, nije bila stranka u postupku posvojenja, niti je bila obaviještena da je taj postupak proveden. Podnositeljica zahtjeva je tek kasnije saznala da joj je kći dana na posvojenje.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

21. Obiteljski zakon (Narodne novine, br. 162/1998 od 22. prosinca 1998.) u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

Članak 85.

"(1) Roditeljska skrb obuhvaća zaštitu osobnih i imovinskih interesa djeteta, kao i odgovornost roditelja za njegovu dobrobit.

(2) Roditeljska skrb može se ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela iz razloga i na način propisan ovim Zakonom."

Članak 99.

"(1) Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, centar za socijalnu skrb odlučit će s kojim će roditeljem dijete živjeti te odrediti način i vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem, ako ovim Zakonom nije određeno da te odluke donosi sud.

...

(5) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka centar za socijalnu skrb donijet će odluku o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu ako su oba roditelja spriječena ili nesposobna skrbiti o djetetu ili svojim postupcima ugrožavaju dobrobit djeteta.

(6) Ako centar za socijalnu skrb donese odluku iz stavka 5. ovoga članka, odlučit će o dužnosti i pravu u svezi sa skrbi o djetetu za svakog roditelja posebice."

Članak 102.

"(1) Centar za socijalnu skrb odlučit će o smještaju i povjeravanju djeteta na čuvanje i odgoj drugoj osobi ili ustanovi bez pristanka roditelja, ako su oba roditelja odsutna, spriječena ili iz zdravstvenih ili drugih razloga nesposobna skrbiti o djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava propisane pretpostavke za skrbnika.

(2) Smještaj, odnosno čuvanje i odgoj djeteta iz stavka 1. ovoga članka može trajati najdulje tri mjeseca."

Članak 112.

"(1) Ako roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, centar za socijalnu skrb će roditelju oduzeti pravo da živi sa svojim djetetom i odgaja ga, te će dijete povjeriti na čuvanje i odgoj drugoj osobi ili ustanovi.

...

(4) Oduzimanjem prava iz stavka 1. (...) ne prestaje odgovornost i ostale dužnosti i prava roditelja prema djetetu." 

Članak 114.

"(1) Mjere iz [članka 112.] ... ovoga Zakona izriču se u trajanju do godine dana. ..."

Članak 115.

"(1) Roditelju koji zlorabi ili grubo zanemaruje roditeljske dužnosti i prava oduzet će se roditeljska skrb odlukom suda u izvanparničnom postupku.

..."

Članak 182.

"(1) Punoljetna osoba koja se zbog mentalnog oštećenja ili psihičke bolesti, ovisnosti o opojnim sredstvima, senilnosti (demencije) ili drugih uzroka nije sposobna brinuti o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno će se lišiti poslovne sposobnosti.

..."

22. Obiteljski zakon (Narodne novine, br. 116/2003 od 22. srpnja 2003.) u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

Članak 119.

"(1) Roditeljska skrb prestaje kad dijete stekne poslovnu sposobnost ili kad je posvojeno. ..."

Članak 125.

"(1) Posvojenje se može zasnovati ako je u interesu djeteta. ..."

Članak 129.

"(1) Za posvojenje je potreban pristanak obaju ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

..."

Članak 130.

"Za posvojenje nije potreban pristanak roditelja: 2. koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti ..."

Članak 135.

"(1) Postupak za posvojenje provodi po službenoj dužnosti centar za socijalnu skrb mjesta prebivališta ili boravišta djeteta ..."

Članak 138.

"...
(3) Roditelj čiji pristanak za posvojenje djeteta nije potreban nije stranka u postupku posvojenja." 

Članak 139.

"Centar za socijalnu skrb saslušat će po potrebi i bliske djetetove srodnike o okolnostima koje su važne za posvojenje."

Članak 144.

"(1) Posvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti posvojenika i njegovih krvnih srodnika. ..."

III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

23. Konvencija UN-a o pravima djeteta od 20. studenoga 1989., koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 8. listopada 1991. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, 15/1990), u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

Članak 9.

"1. Države stranke osigurat će da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi dobrobiti djeteta. Takva odluka može biti naročito potrebna u posebnim slučajevima, kao što su zloporaba roditeljskog položaja ili zanemarivanje djeteta, ili pak kad roditelji žive odvojeno, a mora se donijeti odluka o mjestu djetetova prebivališta."

"2. U svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavkom 1. ovog članka, svim zainteresiranim stranama mora se omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje."

Članak 21.

"Države stanke koje priznaju i/ili dopuštaju posvojenje vodit će računa da se pri tome najveća moguća pozornost posveti dobrobiti djeteta te će:

a) osigurati da posvojenje službeno odobrava samo stručna služba koja će temeljem odgovarajućih zakona i postupaka, kao i svih bitnih i pouzdanih informacija, donijeti odluku o ispravnosti posvojenja s obzirom na situaciju u kojoj se dijete nalazi glede roditelja, rodbine i zakonskih skrbnika, i utvrdi jesu li zainteresirane strane svjesno pristale na posvojenje nakon što su bile ispravno savjetovane ako savjetovanje bude potrebno. ..."

24. Europska konvencija o posvojenju djece od 24. travnja 1967. u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

Članak 5.

1. "... posvojenje se neće odobriti ako barem sljedeće osobe nisu dale i ostavile na snazi svoj pristanak za posvojenje:

a. majka, a ako je dijete zakonito i otac; odnosno ako nema ni oca ni majke koji bi dali pristanak, bilo koja osoba ili tijelo koji umjesto njih imaju pravo ostvarivati roditeljska prava u tom pogledu;

b. bračni drug posvojitelja.

2. Nadležno tijelo ne smije:
a. izostaviti pristanak niti jedne od osoba spomenutih u stavku 1. ovoga članka, niti
b. poništiti uskratu pristanka bilo koje od osoba ili tijela spomenutih u navedenom stavku 1. osim zbog izvanrednih razloga utvrđenih zakonom.

3. Ukoliko je otac ili majka lišena roditeljskih prava u odnosu na dijete, ili barem u odnosu na pravo na davanje pristanka za posvojenje, zakonom se može propisati da neće biti potrebno dobiti njihov pristanak."

25. Dana 23. veljače 1999. Odbor ministara Vijeća Europe donio je "Načela pravne zaštite nesposobnih odraslih osoba", Preporuka br. R (99) 4. Mjerodavne odredbe tih Načela glase kako slijedi:

"Načelo 2 – Fleksibilnost u pravnome odgovoru

1. Mjere zaštite i ostale pravne mjere koje postoje radi zaštite osobnih i ekonomskih interesa nesposobnih odraslih osoba trebaju biti dovoljno opsežne ili fleksibilne kako bi se osigurao odgovarajući pravni odgovor na različite stupnjeve nesposobnosti i na razne situacije. [...]

4. Raspon mjera zaštite treba, u odgovarajućim slučajevima, uključivati mjere koje ne ograničavaju poslovnu sposobnost dotične osobe.

Načelo 3 – Maksimalno zadržavanje sposobnosti

1. Pravni okvir treba koliko je god to moguće biti takav da se uzme u obzir da mogu postojati razni stupnjevi nesposobnosti i da se nesposobnost s vremenom može mijenjati. Prema tome, mjera zaštite ne bi trebala automatski imati za posljedicu potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti. Međutim, potrebno je omogućiti ograničenje poslovne sposobnosti kad se to pokaže potrebnim radi zaštite dotične osobe.

2. Osobito, mjerom zaštite dotičnoj se osobi ne bi trebalo automatski oduzeti pravo glasa ili sastavljanja oporuke ili davanja pristanka ili uskrate pristanka za bilo koju intervenciju kad je riječ o zdravlju, odnosno pravo donošenja ostalih odluka osobne naravi u bilo koje doba kad mu to njegova sposobnost dopušta. [...]

Načelo 6 – Razmjernost
1. Ako je potrebna mjera zaštite, ona treba biti razmjerna stupnju sposobnosti dotične osobe i prilagođena osobnim prilikama i potrebama dotične osobe.
2. Mjera zaštite smije zadirati u poslovnu sposobnost, prava i slobode dotične osobe u najmanjoj mogućoj mjeri koja odgovara postizanju svrhe intervencije. [...]

Načelo 13 – Pravo na osobno saslušanje

Dotična osoba treba imati pravo biti osobno saslušana u svakom postupku koji bi mogao utjecati na njenu poslovnu sposobnost.

Načelo 14 – Trajanje, preispitivanje i žalba
1. Mjere zaštite trebaju kad god je to moguće i prikladno biti ograničenoga trajanja. Potrebno je razmotriti pitanje periodičnog preispitivanja. [...] 2. Treba postojati odgovarajuće pravo žalbe."

PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

26. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da joj je povrijeđeno pravo na poštivanje obiteljskog života jer joj je kći dana na posvojenje bez njenoga znanja, pristanka ili sudjelovanja u postupku posvojenja, iako joj nikada formalno nisu oduzeta roditeljska prava.

Pozvala se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

27. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

28. Vlada je od Suda zatražila da zahtjev proglasi nedopuštenim zbog toga što nisu iscrpljena domaća pravna sredstva. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije podnijela ustavnu tužbu u odnosu na svoj prigovor o nepoštivanju obiteljskoga života.

29. Podnositeljica zahtjeva osporila je tu tvrdnju.

30. Sud opaža da pravilo iscrpljenja domaćih pravnih sredstava sadržano u članku 35. stavku 1. Konvencije nalaže da podnositelj zahtjeva treba imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju zadovoljštinu u odnosu na navodne povrede. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost. Vlada koja se poziva na neiscrpljenje dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno i u relevantno vrijeme raspoloživo u teoriji i praksi, drugim riječima, da je bilo dostupno, sposobno pružiti zadovoljštinu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva, te da je pružalo razumne izglede za uspjeh (vidi, između ostalih izvora prava, Akdivar and Others v. Turkey, presuda od 16. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1210-11, §§ 65 i 68).

31. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud prvo primjećuje da je utvrđena praksa Ustavnog suda takva da proglašava nedopuštenima one ustavne tužbe koje se ne tiču merituma dotičnoga predmeta. Osim toga, pravo na podnošenje ustavne tužbe ima samo stranka u postupku o kojemu je riječ (vidi Debelić v. Croatia, br. 9235/04, § 39, 12. listopada 2006.). U vezi s time, Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije bila stranka u postupku posvojenja, pa stoga nije mogla podnijeti ustavnu tužbu.

32. Nadalje, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva osoba koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti te da stoga, prema domaćem pravu, niti jedna od radnji koju poduzme, uključujući i podnošenje ustavne tužbe, ne proizvodi pravne učinke.

33.Uzimajući u obzir naprijed opisanu praksu Ustavnoga suda, pravni položaj podnositeljice zahtjeva prema domaćem pravu i činjenicu da Vlada nije dostavila sudsku praksu u potvrdu svoje tvrdnje glede dostupnosti ustavne tužbe osobi lišenoj poslovne sposobnosti ili osobi koja se nalazi u položaju poput podnositeljičinoga, Sud zaključuje da nije bilo domaćih pravnih sredstava koje bi podnositeljica zahtjeva bila obvezna iscrpiti. Prema tome, Vladin se prigovor mora odbiti.

2. Primjenjivost članka 8. Konvencije

34. Vlada je uz to ustvrdila da članak 8. nije primjenjiv na ovaj predmet, tvrdeći da se odnos između podnositeljice zahtjeva i njezine kćeri u tolikoj mjeri pogoršao da se on više nije mogao smatrati obiteljskim životom te da samo krvno srodstvo nije bilo dovoljno za njegovo održavanje. Vlada je naglasila da se podnositeljica prestala brinuti o djetetu i da je to dijete postalo dijete bez roditeljske skrbi, jer mu je otac umro, a majka je bila lišena poslovne sposobnosti, što je sve dovelo do posvojenja djeteta od strane trećih osoba.

35. Podnositeljica zahtjeva osporila je te tvrdnje.

36. U svojoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi Sud je naglasio da uzajamno druženje roditelja i djece predstavlja temeljni element obiteljskoga života. Nadalje, odnos biološke obitelji ne prekida se zbog činjenice da je dijete stavljeno pod skrb države (vidi Johansen v. Norway, presuda od 7. kolovoza 1996., Reports of Decisions and Judgments 1996-III, str. 1001-02, § 52, te Olsson v. Sweden (no. 1), presuda od 24. ožujka 1988., Serija A br. 130, str. 29, § 59).

37. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva sa svojom kćeri živjela od kćerina rođenja u prosincu 1999. sve dok dijete nije smješteno u ustanovu L. u studenome 2001. Čak i nakon što joj je dijete oduzeto, podnositeljica zahtjeva nastavila je posjećivati kćer (vidi stavak 16. ove presude). Prema mišljenju Suda, te okolnosti nedvojbeno ukazuju na to da je, od trenutka djetetova rođenja do navodnog miješanja, između podnositeljice zahtjeva i njene kćeri postojala povezanost koja se mogla smatrati obiteljskim životom (vidi, mutatis mutandis, Keegan v. Ireland, presuda od 26. svibnja 1994., Serija A br. 290, str. 18, § 45).

3. Zaključak

38. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Sud primjećuje da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

39. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je u vezi s posvojenjem svoje kćeri. Osobito je prigovorila zbog činjenice da nije bila stranka u postupku posvojenja, da nikada nije dala pristanak za posvojenje i da nikada nije bila obaviještena da je takav postupak uopće pokrenut. Osim toga, u postupku nije saslušan niti jedan od ostalih članova djetetove obitelji. Prema tome, iako joj formalno nisu bila oduzeta roditeljska prava, sve njene veze sa kćeri potpuno su prekinute bez njezinoga pristanka.

40. Vlada je ustvrdila da nije došlo do miješanja u podnositeljičino pravo na poštivanje obiteljskog života jer je 26. kolovoza 2003. podnositeljica zahtjeva bila obaviještena o postupku posvojenja i s njom se razgovaralo putem telefona, iako nije bila stranka u tome postupku. Nadalje, podnositeljičina majka, kao i djetetova baka s očeve strane također su obaviještene o tome da je postupak posvojenja u tijeku i s njima su 25. kolovoza 2003. razgovarali djelatnici Centra za socijalnu skrb S.

41. Vlada je navela da, ako Sud i utvrdi da je došlo do miješanja, da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i da prema mjerodavnom domaćem pravu podnositeljica zahtjeva nije trebala dati pristanak za posvojenje njezine kćeri jer je ona bila lišena poslovne sposobnosti.

42. Nadležni centar za socijalnu skrb pokrenuo je nadzor nad obiteljskim prilikama podnositeljice zahtjeva 1998. godine kad je Psihijatrijska bolnica V. predložila da se podnositeljici zahtjeva oduzme poslovna sposobnost zbog njezine duševne bolesti. Postupak oduzimanja poslovne sposobnosti proveo je nadležni sud, a njegova se odluka temeljila na mjerodavnom psihijatrijskom vještačenju.

43. Još jedan presudni čimbenik bio je smještanje podnositeljičinog djeteta A. u ustanovu L. u studenome 2001., što se dogodilo kao posljedica podnositeljičine duševne bolesti i ovisnosti o opojnim drogama, kao i ovisnosti djetetovog oca. Budući da su nadležne vlasti utvrdile da niti jedan od roditelja nije sposoban brinuti se o djetetu, u najboljem interesu djeteta bilo je da ga se stavi pod skrb države, osobito s obzirom na činjenicu da nije bilo izgleda za poboljšanje podnositeljičinog stanja, a djetetova baka s očeve strane nije pokazala zanimanje za preuzimanje brige o djetetu.

2. Ocjena Suda

a. Je li došlo do miješanja

44. Sud primjećuje da se u ovome predmetu mjere što ih je država poduzela u odnosu na podnositeljičin odnos s njezinom kćeri temelje na odluci Centra za socijalnu skrb S. od 13. srpnja 2000. kojom je dijete stavljeno pod udomiteljsku skrb podnositeljičine majke. Nakon toga, podnositeljici zahtjeva oduzeta je poslovna sposobnost odlukom Općinskoga suda u Zagrebu od 14. svibnja 2001., posljedica čega je bilo smještanje djeteta u ustanovu L. rješenjem Centra od 22. studenoga 2001. a potom i podnositeljičino potpuno isključenje iz postupka posvojenja.

45.Nema sumnje da posvojenje djeteta, kao veoma restriktivna mjera koja ima za posljedicu potpuno prekidanje odnosa između roditelja i djeteta, predstavlja miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje obiteljskog života kako jamči stavak 1. članka 8.

b. Zakonitost miješanja i legitimni cilj

46. Sud prihvaća da odluka o kojoj je riječ ima uporište u domaćemu pravu, i to u Obiteljskom zakonu iz 1998. i 2003. Prema mišljenju Suda, mjerodavno hrvatsko zakonodavstvo ima za cilj zaštititi djecu i ništa ne ukazuje da je u ovome predmetu primijenjeno radi ikakve druge svrhe. Sud stoga prihvaća da su odluke o kojima je riječ imale za cilj zaštiti najbolje interese djeteta, što je legitimni cilj u smislu članka 2. stavka 8. (vidi Keegan v. Ireland, presuda od 26. svibnja 1994., Serija A br. 290, str. 20, § 44; Görgülü v. Germany, br. 74969/01, § 37, 26. veljače 2004.; i Glesmann v. Germany, br. 25706/03, § 101, 10. siječnja 2008.). Stoga preostaje utvrditi jesu li se odluke mogle smatrati "nužnima u demokratskom društvu". 

c. Nužnost u demokratskom društvu

47. Središnje pitanje u ovome predmetu jest je li se u postupcima koji su provedeni poštivao obiteljski život podnositeljice zahtjeva ili su oni predstavljali miješanje u ostvarivanje prava na obiteljski život koje se nije moglo opravdati kao nužno u demokratskom društvu. Osnovni cilj članka 8. je zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti. Sud ponavlja da razdvajanje obitelji predstavlja veoma ozbiljno miješanje. Sud priznaje da su, kad donose odluke na ovako osjetljivome području, lokalne vlasti suočene s iznimno teškom zadaćom. Kad bi se od njih zahtijevalo da u svakoj prigodi slijede nefleksibilni postupak to bi samo povećalo njihove probleme. Stoga im se mora dopustiti određena diskrecija u tom pogledu. S druge strane, u svakom razmatranju tog vida u ovome predmetu najvažnija mora biti činjenica da se može ispostaviti da su donesene odluke nepromjenjive kao što je slučaj u situaciji kad se dijete oduzme roditeljima i na taj način postane slobodno za posvojenje. Prema tome, to je područje na kojemu je više nego inače potrebna zaštita od proizvoljnog miješanja (vidi B. v. the United Kingdom, presuda od 8. srpnja 1987., Serija A br. 121, str. 72 i 73., § 63).

48. Istina je da članak 8. ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, ali to nije presudno za ovo pitanje. Među pitanjima što ih lokalno tijelo razmatra prilikom donošenja odluka o djeci stavljenoj pod njegovu skrb moraju bezuvjetno biti stavovi i interesi bioloških roditelja. Dakle, proces odlučivanja, prema mišljenju Suda, mora biti proces u kojemu će se osigurati da lokalno tijelo bude upoznato s njihovim stavovima i interesima i da ih propisno uzme u obzir, te da im se omogući pravovremeno korištenje svih pravnih sredstava koja im stoje na raspolaganju. Stoga je, prema mišljenju Suda, potrebno utvrditi, uzimajući u obzir konkretne okolnosti predmeta, a osobito ozbiljnost odluka koje se donose, jesu li roditelji bili uključeni u proces odlučivanja, gledan u cjelini, u onoj mjeri koja je dovoljna da im se pruži potrebna zaštita njihovih interesa. Ako nisu, to će značiti da nije poštivan njihov obiteljski život, pa se miješanje do kojega je došlo zbog te odluke neće moći smatrati nužnim u smislu članka 8. (vidi B. v. the United Kingdom, naprijed citirano, str. 73, § 64).

49. Sud smatra da postupci koji se primjenjuju prilikom odlučivanje o pitanjima koja se odnose na obiteljski život moraju biti takvi da se u njima poštuje obiteljski život; prije svega, roditelji obično imaju pravo biti saslušani i dobiti sve informacije u tom pogledu, iako u određenim okolnostima ograničenja tih prava mogu biti opravdana prema članku 8. stavku 2. Prema tome, Sud ima pravo uzeti u obzir taj proces kako bi odredio je li vođen na način da je, s obzirom na sve okolnosti, bio pošten i da su se u njemu propisno poštivali interesi zaštićeni člankom 8. (vidi B. v. the United Kingdom, naprijed citirano, str. 73 i 74, § 65 te Tysiąc v. Poland, br. 5410/03, § 113, ECHR 2007-...).

50. U ovome predmetu Sud nije pozvan odlučivati o tome je li posvojenje podnositeljičinog djeteta kao takvo bilo opravdano, već jesu li primijenjeni postupci bili u skladu sa zahtjevima članka 8. Konvencije. Tijek događaja glede djeteta podnositeljice zahtjeva prikazan je u stavcima 5. do 20. ove presude. U ovu svrhu, on se može sažeti kako slijedi:

Dana 13. srpnja 2000. Centar za socijalnu skrb S. je dijete podnositeljice zahtjeva stavio pod udomiteljsku skrb podnositeljičine majke koja je živjela u istom domaćinstvu s podnositeljicom zbog toga što podnositeljica zahtjeva, kao osoba koja je bolovala od teške duševne bolesti i koja je bila ovisnica o opojnim drogama, nije bila sposobna brinuti se o djetetu. 

Dana 14. svibnja 2001. Općinski sud u Zagrebu oduzeo je podnositeljici zahtjeva poslovnu sposobnost zbog toga što je bolovala od teške duševne bolesti, tj. paranoidne shizofrenije, koja ju je činila nesposobnom brinuti se o svojim vlastitim pravima i interesima.

Dana 22. studenoga 2001. gore spomenuti Centar stavio je dijete pod skrb države zbog toga što se podnositeljica djeteta miješala u odgoj djeteta na način koji tadašnja udomiteljica (majka podnositeljice zahtjeva) nije mogla spriječiti.

Dana 2. rujna 2003. Centar je donio rješenje kojim je odobrio posvojenje A., a to je rješenje postalo pravomoćno 11. rujna 2003.

51. Sud na početku primjećuje da se niti u jednome od postupaka koji su prethodili posvojenju podnositeljičina djeteta nije ocjenjivao odnos između podnositeljice zahtjeva i njezine kćeri, bez obzira na činjenicu da je jedna od ex lege posljedica odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti podnositeljici zahtjeva bila podnositeljičino potpuno isključenje iz postupka posvojenja njene kćeri, budući da prema domaćemu pravu roditelj kojemu je oduzeta poslovna sposobnost nije stranka u postupku posvojenja i njegov pristanak nije potreban za posvojenje (članci 130. i 138. Obiteljskog zakona iz 2003.).

52. Sud nadalje primjećuje da nikada nije, u nekom posebnom postupku, donesena posebna odluka o podnositeljičinim roditeljskim pravima. Sud također primjećuje da nakon što je bila potpuno lišena poslovne sposobnosti, podnositeljica zahtjeva je nastavila izvršavati svoja roditeljska prava, barem u određenoj mjeri, budući da su joj prava na kontakte s djetetom bila sačuvana sve do posvojenja.

53. Unatoč činjenici da niti u jednoj fazi nije donesena odluka kojom bi se podnositeljici zahtjeva izričito oduzela roditeljska prava, posvojenje njezine kćeri je odobreno i postupak posvojenja je okončan bez sudjelovanja podnositeljice zahtjeva u bilo kojem obliku, osim jednog telefonskog razgovora, kako tvrdi Vlada. Sud nije previdio činjenicu da je podnositeljica zahtjeva lišena poslovne sposobnosti. Međutim, Sud teško može prihvatiti da se svaka osoba lišena poslovne sposobnosti treba automatski isključiti iz postupka posvojenja svoga djeteta, kao što je u ovome predmetu bila isključena podnositeljica zahtjeva. Sud nalazi da nije bilo dovoljno to što su podnositeljicu zahtjeva, dok su joj roditeljska prava još uvijek bila netaknuta, nadležne domaće vlasti tek ukratko obavijestile da je pokrenut postupak posvojenja njezine kćeri. Sud smatra da je bilo potrebno pružiti joj priliku i da bude saslušana u tom postupku, a time i mogućnost da izrazi svoje stavove o mogućem posvojenju svoje kćeri.

54. Prema mišljenju Suda, iz naprijed iznesenoga proizlazi da je podnositeljica zahtjeva bila nedovoljno uključena u proces odlučivanja. Odluka od 2. rujna 2003., kojom je odobreno posvojenje podnositeljičine kćeri, bila je presudna za budućnost odnosa između podnositeljice zahtjeva i njezine kćeri. Prema tome, to je nedvojbeno bila odluka u čije je donošenje podnositeljicu zahtjeva bilo potrebno blisko uključiti da bi se njezino mišljenje moglo uzeti u obzir i da bi se zaštitili njezini interesi, kako su nalagale prilike.

55. Time što je dopustila da podnositeljica zahtjeva bude isključena iz postupka koji je doveo do posvojenja njezine kćeri u okolnostima ovoga predmeta, država podnositeljici zahtjeva nije osigurala poštivanje njezinoga privatnog i obiteljskog života na što ima pravo na temelju Konvencije. 

Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. I ČLANKA 13. KONVENCIJE

56. Podnositeljica zahtjeva je, pozivajući se na članak 6. Konvencije, prigovorila i da nije bila stranka u postupku posvojenja, da nije dala pristanak za posvojenje i da nikada nije bila obaviještena o tome da je taj postupak uopće pokrenut. U vezi s time, podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je skrbnica njezinoga djeteta N.J. bila zaposlenica istoga Centra koji je proveo postupak posvojenja, tvrdeći da je ona utjecala na pokretanje postupka posvojenja umjesto da zaštiti podnositeljičina prava. I konačno, prigovorila je da joj je uskraćeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo jer se nije mogla žaliti protiv odluke o posvojenju. U tom se smislu pozvala na članak 13. Konvencije.

57. Vlada je osporila te tvrdnje.

58. Sud primjećuje da su ti prigovori vezani za prigovor ispitan u prethodnom dijelu presude, pa se stoga i oni trebaju proglasiti dopuštenima.

59. Međutim, Sud nalazi da se ti prigovori u biti preklapaju s pitanjima koja su već ispitana na temelju članka 8. Konvencije. Nakon što je utvrdio povredu te odredbe, Sud smatra da na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. ne proističu neka posebna pitanja.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

60. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

61. Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije podnijela zahtjev za pravednu naknadu i da je njegova uobičajena praksa u takvim okolnostima ne dosuditi nikakav iznos s te osnove. Međutim, okolnosti ovoga predmeta mogle bi zahtijevati drukčiji pristup. Kao prvo, podnositeljica zahtjeva kao osoba koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti prema domaćemu pravu nije mogla odabrati vlastitog pravnog zastupnika. Na kraju je, na temelju pravila 39. Poslovnika Suda dana 16. svibnja 2007. predsjednik vijeća odlučio da se, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred Sudom, tuženoj državi naznači da bi se trebao imenovati odvjetnik koji će podnositeljicu zahtjeva zastupati u postupku pred Sudom. Dana 12. lipnja 2007., Centar za socijalnu skrb S. imenovao je g. Š. Babića, odvjetnika iz Zagreba, podnositeljičinim pravnim zastupnikom.

62. Dana 15. listopada 2007. Sud je primio odgovor podnositeljičina zastupnika na Vladino očitovanje. On je naveo i da je s podnositeljicom zahtjeva pokušao stupiti u kontakt putem dopisa, ali da nije primio odgovor, tako da je poslao svoje očitovanje, a da se prethodno nije posavjetovao s podnositeljicom zahtjeva. Nije podnio zahtjev za pravednu naknadu. 

63. U naprijed navedenim okolnostima, Sud smatra opravdanim na vlastitu inicijativu ispitati treba li podnositeljici zahtjeva dosuditi naknadu nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica utvrđene povrede. Sud smatra da je u ovome predmetu naknadu štete prikladno dosuditi s obzirom na traumu, tjeskobu i osjećaj nepravde što ih je podnositeljica zahtjeva zacijelo doživjela zbog postupka koji je doveo do posvojenja njezine kćeri. Presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje 8.000 EUR s tog naslova, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

64. Podnositeljica zahtjeva nije podnijela zahtjev u tom pogledu. Sud smatra da nije potrebno dosuditi joj ikakav iznos u odnosu na to.

C. Zatezna kamata

65. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava ostatak zahtjeva dopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

3. presuđuje da nema potrebe posebno ispitati prigovore na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, na ime nematerijalne štete isplatiti 8.000 EUR (osam tisuća eura), uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati, koji će se u hrvatske kune preračunati prema tečaju važećem na dan namirenja, zajedno sa svim porezima koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se, od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. srpnja 2008. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Tajnik

Christos ROZAKIS  Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

 CASE OF X v. CROATIA

 (Application no. 11223/04)

JUDGMENT

 STRASBOURG  

17 July 2008

FINAL

01/12/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of X v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Anatoly Kovler,

Elisabeth Steiner,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 June 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 11223/04) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, X (“the applicant”), on 25 February 2004.

2.  The applicant was represented by Mr Š. Babić, a lawyer practising in Zagreb. The applicant’s representative was appointed by the Government after the indication of an interim measure under Rule 39 of the Rules of Court. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  On 18 May 2006 the Court declared the application partly inadmissible and decided to communicate the complaints concerning the applicant’s right of access to a court, her right to respect for her family life and her right to an effective remedy to the Government. It also decided to examine the merits of the remainder of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1972 and lives in Zagreb.

1.  Proceedings concerning the applicant’s capacity to act

5.  On 15 December 1998 the S. Welfare Centre (Centar za socijalni rad S., “the Centre”) instituted proceedings before the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) with a view to divesting the applicant of her capacity to act (to perform acts with legal effect; poslovna sposobnost). On 9 December 1998 the Centre temporarily appointed the applicant’s mother as her guardian so that she could represent her daughter in the above proceedings. The Centre based its request on the notice from the V. Psychiatric Hospital of 27 October 1998 in which it was stated that the applicant was suffering from schizophrenia. The relevant part of the notice read as follows:

“[The applicant] has been recurrently treated at the V. Psychiatric Hospital, on the last occasion from 4 to 26 September this year, and diagnosed [as suffering from] schizophrenia (depressive disorder), after a suicide attempt.

During the last few treatments [at the hospital] the patient had left the hospital of her own will. While being in a phase of exacerbation she returned [to the hospital] on several occasions, after swallowing a large quantity of pills. We are aware that the patient has had problems with her mother and also that she is occasionally inclined to take drugs. As regards the main disease (sch[izophrenia]), we have not observed productive psychotic symptoms for a long period, but her behaviour and functioning has lately been compromised with so called deficiency symptoms which impede a more structured therapeutic process to a significant degree. We consider that the above indicates the need to deprive the patient of her capacity to act...”

6.  On 4 June 1999 the applicant was heard by the Municipal Court’s judge for the first time. The transcript of her statement reads as follows:

“The [applicant] says that her problems started when she went to London where she felt lost and begun to consume pot [meaning marijuana]. Since then she’s been suffering from hallucinations which at that time seemed tolerable to her. After 4 years, in 1993, she returned to Zagreb where she started her treatment. She is presently receiving therapy. Her latest hospitalisation was in September last year. She is presently receiving Depot and Haldol. She sells environmentally-friendly carrier bags. She neither wishes to be placed under guardianship nor does she wish to have her mother as her guardian, for private reasons. She is presently two months pregnant and ever since she learned of this she has not taken any drugs. Most lately she has been taking pot but no heavy drugs. She is planning to terminate the pregnancy. She does not feel good on Haldol, she feels depressed and in particular it bothers her at work. She has finished elementary school but has never been employed. She went to London when she was seventeen with a group of people. She now lives in a flat owned by her mother. She lives alone since her mother lives with her new husband. However, her mother is paying the bills and the rest she earns herself. It is true that she attempted suicide by [swallowing] pills, most recently in March last year. She is aware that she has been diagnosed with paranoid schizophrenia.”

In view of the opinion given by the medical expert and the fact that the applicant was undergoing psychiatric treatment, the court stayed the proceedings.

7.  On 25 December 1999 the applicant gave birth to a daughter, A.

8.  In his letter to the Centre of 11 April 2000, a psychiatrist of the V. Psychiatric Hospital stated as follows:

“... we consider it necessary that the proceedings for divesting the patient of her capacity to act be resumed because her behavioural disorder has become exacerbated lately owing to her uncontrolled intake of psychoactive substances by which she has endangered her own safety and in particular the safety of her child.”

9.  On an unspecified date in 2000 the court resumed the proceedings and on 7 November 2000 paid a visit to the applicant’s home, in the presence of the applicant and her mother as her guardian, a judge conducting the proceedings and her secretary, a representative of the Centre and a psychiatrist. The relevant parts of the report of the visit read as follows:

“The [applicant] in the company of her mother and child is met at the premises. The representative of the Centre states that a decision to place the child in foster care was issued and that the [applicant]’s mother was appointed as carer. The [applicant] states that she agrees to that as well as to being placed under guardianship in the best interests of her child since she is aware that she is unable to care for the child or for herself. However, she asks whether she can apply to have her capacity to act restored if her condition improves. In the meantime she has twice been admitted to hospital but does not see any results and does not know what to do with herself. From time to time she says that she might go back to London to earn some money. It is true that she has been taking drugs, though rarely and only pot and also larger quantities of Plivadon together with the prescribed therapy. In fact, she is not working, she is mostly at home caring for the child. Only after being asked by her mother and the representative of the Centre does she admit that she is still receiving company at home and that she gave some kitchen cupboards to Caritas because she did not like them (the mother says that she sold them). The father of the child, living in the same building, occasionally visits her and the child, but she has no committed relationship although two weeks ago she terminated another pregnancy. Although she expresses a wish to do any job, she admits that so far she has taken no steps to that end.”

10.  The court also ordered a psychiatric assessment of the applicant’s mental condition. The assessment was carried out by the psychiatrist present at the visit to the applicant’s home. The conclusion of the report drawn up on 25 November 2000 read as follows:

“... The patient suffers from a chronic mental illness with progressive tendency.

Addiction to opiates has also been fixed and motivation for abstention is weak. Prognosis quoad sanationem is exceptionally unfavourable.

The patient is unable to protect herself or her rights and interest and might endanger the rights and interests of others.

I propose that she be entirely divested of the capacity to act.”

11.  On 14 May 2001 the Zagreb Municipal Court divested the applicant of the capacity to act. The operative part of this decision reads as follows:

“X ... is entirely divested of her capacity to act.”

In its reasoning the Municipal Court summarised the findings of the applicant’s psychiatric assessment and concluded as follows:

“... this court has established without doubt that the [applicant], owing to her mental illness and addiction to opiates, is not able to care for her personal needs, rights and interest, and therefore also endangers the rights and interests of others. Accordingly, she has to be entirely divested of her capacity to act under section 182 of the Family Act.”

The applicant did not appeal against that decision, and it became final on 8 October 2001. An ex lege consequence was that the applicant was also deprived of her parental rights although the decision to divest the applicant of her capacity to act did not state it expressly. The court appointed her mother as her guardian. Following a request made by the applicant’s mother, on 27 December 2001 the applicant was placed under the guardianship of N.J., an employee at the Centre.

12.  On 16 February 2004 the applicant applied to the Zagreb Municipal Court in order to have her capacity to act restored. On 23 April 2004 the court asked the V. Psychiatric Hospital to make an assessment of the applicant’s mental condition. The relevant parts of the report drawn up by a different psychiatrist on 8 September 2004 read as follows:

“... Psychiatric expertise in this case commenced in June this year when the patient answered the Centre’s invitation. However, during the first interview she showed transparent psychosis with delusional elements and disjointed breathless speech, and when an attempt was made to carry out a urine test for psychoactive substances the patient did not appear at the interview scheduled for the next day. ...

The second interview was held on 2 September at the time of her hospitalisation in the V. Psychiatric Hospital, unrelated to these proceedings, and being the result of the evident exacerbation and bad condition of the main illness. The patient was hospitalised on 21 August 2004. During the present interview, despite the therapy administered, just the same as during the interview held in June, she manifests florid psychosis with all elements of schizophrenic psychosis. Paranoid manic ideas, relational delusions as well as delusions of persecution and bizarre manic ideas are dominant. Her interpretation of reality, of herself and others is completely distorted. [The patient] represents a typical phenomenon of derealisation and depersonalisation. Her emotions are engaged only with regard to her manic perception; otherwise she is emotionally cold and aloof. Emotional resonance is lacking during the interview. Her overall behaviour has a manic quality. There is no doubt that her everyday functioning is also determined by the above-described psychopathological perception. ...

In my opinion the problems associated with the intake of addictive substances, those being cannabis, are at the time being of secondary importance. She took other psychoactive substances only experimentally and occasionally and her psychotic picture, clinically manifested for a long time, cannot be associated with it. However, it is clear that her previous intake of cannabis had a role in forming her behaviour, possibly even in inducing her psychotic behaviour and her overall clinical picture.

In comparison to the previous psychiatric assessments, her psychopathology, that is to say her clinical picture of schizophrenic psychosis became more pronounced, delusions are now barely susceptible to any corrections, dislocation of the thought process is noticeable, emotional coldness and aloofness, loss of the reality test, utmost lack of critical insight towards herself. Owing to her psychopathological drives she is aggressive, hostile and paranoid towards others.

In these circumstances I consider that the conditions for restoring the capacity to act to X do not exist. On the contrary, the psychopathological reasons which led to her being divested of the capacity to act are now even more conspicuous and more numerous. Owing to her mental disturbances (schizophrenia) the patient is still not able to look after her personal needs, rights and interests and moreover she is endangering the rights and interests of others. Therefore, I propose that the court maintain [its decision] that she be entirely divested of the capacity to act and placed under guardianship.

...”

13.  At the hearing on 12 October 2004, the applicant objected to the above assessment and requested a new one. The second psychiatric assessment carried out by the Psychiatric Clinic of the Zagreb Medical School supported the first one. The relevant parts of the report drawn up by a psychiatrist, M.K., on 27 January 2005 read as follows:

“...

Mental status: conscious, uncertain about time, well oriented in space, auto and allopsychic orientation preserved. Contact is easily established, she answers questions without latency. Psychomotorically tense, worried about the outcome of the proceedings. Affected behaviour. Basic disposition slightly uneasy. Emotionally distant. Thought flow regular in its form, in content [includes] description of previous manic experiences and sensory delusions, currently without florid psychopathological deviations. [She] denies delusions and none are perceived. Her intellectual and mnestic capacities are devoid of strong deviations. Her will-instinct dynamism is preserved. She is neither aggressive nor suicidal.

4. Opinion

The patient ... has been suffering for ten years from chronic mental illness, schizophrenic psychosis. In addition, as is commonly found with such an illness, she is also an addict, she has been consuming various opiates and even today her abstinence cannot be established with certainty. She has been hospitalised on more than ten occasions. The [medical] documentation and the information obtained from the patient both show that there was no single period of systematic clinical monitoring after her release from hospital or a sustained period of social functioning. Therefore, we can fully agree with the above assessment of our colleagues who gave their opinion of the patient’s mental health and agree that it is good for her not to have her capacity to act restored.

There has been no improvement of her clinical picture or her social functioning in relation to the opinion expressed at the latest assessment, which is understandable given the nature of her disorder, i.e. chronic mental illness.

5. Conclusion

[The applicant] is suffering form schizophrenic psychosis of paranoid disposition and in addition is still consuming opiates, which altogether indicates that the disorder, which is in any case chronic, has also been progressing and renders X incapable of taking care of her interests, rights and responsibilities, so that there is no ground for restoring her capacity to act, of which she has been divested since 2001.”

14.  On 10 March 2005 the court, relying on the above psychiatric assessment, refused the applicant’s request to restore her capacity to act. The applicant did not appeal against that decision.

2.  Proceedings concerning the applicant’s rights in respect of her daughter and her adoption

15.  In a decision of 13 July 2000 the Centre placed the applicant’s child in foster care, relying on section 99(1) of the 1998 Family Act, and also appointed the applicant’s mother as a carer. The relevant operative parts of the decision read as follows:

“1. A. (personal data of the child) has the right to foster care outside her own family – placement in the foster family of [maternal grandmother] ..., beginning from 13 July 2000.

2. ...

3. ...

4. Contacts between the child A. with her mother X shall be arranged in consultation with the foster carer and with her father R. every Tuesday and Thursday from 5 p.m. to 7 p.m. and every Sunday from 4. p.m. to 7. p.m.

...”

The relevant part of the reasoning reads as follows:

“... The following has been established in these proceedings:

The child A. is registered with this Centre as having parents of asocial behaviour. She was born out of wedlock. Her mother X, born on 10 March 1972 is chronically ill, under treatment for mental problems and addiction. In 1998 proceedings with a view to divesting her of the capacity to act were instituted and her mother, [the child’s maternal grandmother], was appointed her temporary guardian. The proceedings are still pending.

The father (his personal data) is a minor who has left school and is unemployed and a drug addict ...

The quality of the parents’ relationship has significantly deteriorated lately, including frequent verbal and physical conflicts requiring police intervention. The parents have neglected the child.

On 13 July 2000 the expert panel of this Centre decided to allow placement of the child A. in the foster family of ..., maternal grandmother, who has helped [the parents] both by providing care for the child and financially.

Contacts [between the child and her parents] are [to be] arranged according to the agreement between the parents and the foster carer.”

16.  In a decision of 22 November 2001 the Centre deprived the applicant of the right to live with her daughter, ordering that she be placed in SOS – Children’s Village L., in the care of one of their employees, M.V. The contacts between the child and her parents were to be arranged with the custodian and according to the House Rules of the above institution. The relevant part of the decision reads as follows:

“The proceedings have been instituted by the Centre of its own motion.

The interviews with the child’s mother, X, and maternal grandmother, ..., as well as an on-the-spot inspection and the relevant documents show the following facts:

The S. Welfare Centre’s decision ... of 13 July 2000 ordered placement of the child A. under the foster care of her maternal grandmother ... since the child’s parents had been assessed as persons who, owing to their asocial behaviour and consumption of opiates, were not capable of caring for the child. In respect of the child’s mother, X, proceedings with a view to divesting her of the capacity to act were instituted owing to her mental problems and problems with addiction. She was divested of her capacity to act in a final judgment (no. ...) of 8 October 2001 on the ground that, owing to her disturbed mental state (schizophrenia) and addiction to opiates, she had been incapable of caring for her personal needs, rights and interests and was endangering the rights and interests of others ...

Supervision of the child’s family circumstances, however, revealed that the child, although placed in her grandmother’s foster care, had continued to live in the same household with her mother, who had interfered with her upbringing and taken part in caring for the child, which the foster carer could not prevent ...

The child’s mother had not allowed the foster carer to care for the child. She was often under the influence of opiates which made her behave in an aggressive and unpredictable manner.

The child’s mother X admitted to consumption of opiates but considered that the child had not been at risk since, when feeling that she could not care for the child, she had been in the habit of taking the child to her paternal great-grandmother who then cared for the child since she, the mother, did not trust her own mother. She was aware of the overall situation and that the child’s surroundings were not beneficial for her but she blamed her mother and was looking for a solution (statement given on 8 November 2001).

The child’s father is currently doing his military service and is therefore not in a position to care for the child.

Bearing in mind the overall family circumstances, the expert panel for family protection considered that the current living conditions endangered the child and that her placement under the foster care of M.V. in Institution L. was urgent (the expert panel’s conclusion of 22 November 2001).

The decision on [the child’s] contacts with [her] parents has been adopted in view of the mother’s opposition to the taking of the child and her placement in an institution as well as the child’s need for regular contacts with her parents, which contacts, having regard to the parents’ state of health, shall take place under expert supervision.”

According to the applicant, she continued to visit her daughter on a regular basis. According to the Government, the applicant visited her daughter once in two months.

17.  On 4 July 2003 the Centre placed the applicant’s child, A., under the guardianship of M.B. The relevant part of this decision reads as follows:

“These proceedings have been instituted by the Centre of its own motion.

The following has been established in the proceedings:

- that A is a child without parental care since her father R. died on 16 April 2003 and her mother X was entirely divested of her capacity to act in the Zagreb Municipal Court’s decision ... of 8 October 2001;

- that a social worker, Ms N.J., an employee of this Centre is currently a guardian of X ...;

- that the child A. has been placed in Institution L.;

- that [the Centre’s employees] paid a visit to L;

-that a social worker, Ms M.B., an employee of L, was heard and agreed to be appointed as a guardian of A.;

- that the prescribed conditions for her guardianship have been fulfilled.”

18.  The above decision was not served on the applicant. In 2003 the Centre instituted proceedings for the adoption of A. of its own motion, without the applicant’s knowledge. On 21 August 2003 M.B., as A.’s guardian, gave her consent to the adoption. The Government submitted that on 25 August 2003 the applicant’s mother and the child’s paternal grandmother had been informed about the ongoing adoption proceedings. They also submitted that the applicant had been informed thereof during a telephone conversation on 26 August 2003.

19.  On 2 September 2003 the Centre issued a decision authorising the adoption of A. That decision became final on 11 September 2003.

20.  Under the domestic legislation in force, the applicant, being a person divested of the capacity to act, was not a party to the adoption proceedings, nor was she informed that they had taken place. Only later did the applicant find out that her daughter had been given up for adoption.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

21.  The Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 162/1998 of 22 December 1998), in so far as relevant, read as follows:

Section 85

“(1) Parental rights encompass protection of a child’s personal and economic interests and parental responsibility for his or her wellbeing.

(2) Parental rights may be restricted or divested only by a decision of a competent body for the reasons and in the procedure prescribed under this Act.”

Section 99

“(1) Where parents do not live together a Social Welfare Centre shall designate the parent with whom the child shall live and arrange contacts between the child and the other parent except where this Act has placed such decisions within the jurisdiction of the courts.

...

(5) In the case mentioned in paragraph (1), where both parents are incapable of caring for their child or are otherwise unable to do so or are putting the child’s wellbeing at risk by their acts a Social Welfare Centre shall place the child [under the care of] another person or an institution.

(6) Where a Social Welfare Centre makes a decision under paragraph (5) it shall establish the duties and rights of each parent in respect of their care for the child.”

Section 102

“(1) Where parents incapable of caring for their child, owing to their absence or health or other grounds, have not placed the child under the care of a person fulfilling the conditions for a guardian, a Social Welfare Centre is empowered to place the child under the care of another person or an institution without the parents’ consent.

(2) Placement or care of the child under paragraph (1) shall not exceed three months in duration.”

Section 112

“(1) A Social Welfare Centre shall deprive of the right to live with his or her child a parent who seriously neglects or puts at risk the upbringing and education of the child and shall place the child under the care of another person or an institution.

...

(4) Deprivation of rights under paragraph (1) ... does not terminate other duties and rights of a parent in respect of his or her child.”

Section 114

“(1) Measures under [section 112] ... shall not exceed one year in duration.

...”

Section 115

“(1) A parent who abuses or gravely neglects parental duties and rights shall be divested of these rights by a decision of a court adopted in non-contentious proceedings.

...”

Section 182

“(1) An adult who, owing to mental damage or illness, addiction to opiates, senility (dementia) or on other grounds, is incapable of taking care of his or her personal needs, rights and interests or is endangering the rights and interests of others shall be partly or entirely divested of the capacity to act.

...”

22.  The Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 116/2003 of 22 July 2003), in so far as relevant, reads as follows:

Section 119

“(1) Once adoption has been established parental custody [of the adopted child] shall cease.

...”

Section 125

“(1) Adoption may be established if it is in the interest of the child.

...”

Section 129

“(1) Adoption shall require the consent of both parents, except where otherwise provided.

...”

Section 130

“Adoption shall not require consent of a parent who is...

2. Divested of the capacity to act...”

Section 135

“(1) Adoption proceedings shall be carried out of its own motion by the competent welfare centre...”

Section 138

...

“(3) A parent whose consent for adoption is not required shall not be a party to the adoption proceedings.”

Section 139

“If necessary, the competent welfare centre shall hear the child’s other relatives about the circumstances relevant to the adoption decision.”

Section 144

“(1) Once adoption has taken place, all rights and obligations between the child and his blood relatives shall cease.

...”

III.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW

23.  The UN Convention on the Rights of the Child of 20 November 1989, which entered into force in respect of Croatia on 8 October 1991 (Official Gazette - International Agreements 15/1990), in so far as relevant reads as follows:

Article 9

“1.  States Parties shall ensure that a child shall not be separated from his or her parents against their will, except when competent authorities subject to judicial review determine, in accordance with applicable law and procedures, that such separation is necessary for the best interests of the child. Such determination may be necessary in a particular case such as one involving abuse or neglect of the child by the parents, or one where the parents are living separately and a decision must be made as to the child’s place of residence. ”

“2.  In any proceedings pursuant to paragraph 1 of the present article, all interested parties shall be given an opportunity to participate in the proceedings and make their views known.”

Article 21

“States Parties that recognize and/or permit the system of adoption shall ensure that the best interests of the child shall be the paramount consideration and they shall:

(a) Ensure that the adoption of a child is authorized only by competent authorities who determine, in accordance with applicable law and procedures and on the basis of all pertinent and reliable information, that the adoption is permissible in view of the child’s status concerning parents, relatives and legal guardians and that, if required, the persons concerned have given their informed consent to the adoption on the basis of such counselling as may be necessary...”

24.  The European Convention on Adoption of Children of 24 April 1967, in so far as relevant, reads as follows:

Article 5

1. “...an adoption shall not be granted unless at least the following consents to the adoption have been given and not withdrawn:

a. the consent of the mother and, where the child is legitimate, the father; or if there is neither father nor mother to consent, the consent of any person or body who may be entitled in their place to exercise their parental rights in that respect;

b. the consent of the spouse of the adopter.

2. The competent authority shall not:

a. dispense with the consent of any person mentioned in paragraph 1 of this article, or

b. overrule the refusal to consent of any person or body mentioned in the said paragraph 1,

save on exceptional grounds determined by law.

3. If the father or mother is deprived of his or her parental rights in respect of the child, or at least of the right to consent to an adoption, the law may provide that it shall not be necessary to obtain his or her consent. ”

25.  On 23 February 1999 the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted “Principles concerning the legal protection of incapable adults”, Recommendation No. R (99) 4. The relevant provisions of these Principles read as follows:

“Principle 2 — Flexibility in legal response

1.  The measures of protection and other legal arrangements available for the protection of the personal and economic interests of incapable adults should be sufficient, in scope or flexibility, to enable suitable legal response to be made to different degrees of incapacity and various situations. [...]

4.  The range of measures of protection should include, in appropriate cases, those which do not restrict the legal capacity of the person concerned.

Principle 3 — Maximum reservation of capacity

1.  The legislative framework should, so far as possible, recognise that different degrees of incapacity may exist and that incapacity may vary from time to time. Accordingly, a measure of protection should not result automatically in a complete removal of legal capacity. However, a restriction of legal capacity should be possible where it is shown to be necessary for the protection of the person concerned.

2.  In particular, a measure of protection should not automatically deprive the person concerned of the right to vote, or to make a will, or to consent or refuse consent to any intervention in the health field, or to make other decisions of a personal character at any time when his or her capacity permits him or her to do so. [...]

Principle 6 — Proportionality

1.  Where a measure of protection is necessary it should be proportional to the degree of capacity of the person concerned and tailored to the individual circumstances and needs of the person concerned.

2.  The measure of protection should interfere with the legal capacity, rights and freedoms of the person concerned to the minimum extent which is consistent with achieving the purpose of the intervention. [...]

Principle 13 — Right to be heard in person

The person concerned should have the right to be heard in person in any proceedings which could affect his or her legal capacity.

Principle 14 — Duration review and appeal

1.  Measures of protection should, whenever possible and appropriate, be of limited duration. Consideration should be given to the institution of periodical reviews. [...]

3.  There should be adequate rights of appeal.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

26.  The applicant complained that her right to respect for her family life had been infringed in that her daughter was given up for adoption without her knowledge, consent or participation in the adoption proceedings although she had never been formally divested of her parental rights.

She relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

27.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

1  Exhaustion of domestic remedies

28.  The Government requested the Court to declare the application inadmissible for failure to exhaust domestic remedies. They submitted that the applicant had failed to lodge a constitutional complaint in respect of her complaint about the lack of respect for family life.

29.  The applicant contested that argument.

30.  The Court observes that the rule of exhaustion of domestic remedies contained in Article 35 § 1 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was one which was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, pp. 1210 and 1211, §§ 65 and 68).

31.  As to the present case, the Court firstly notes that the established practice of the Constitutional Court is to declare inadmissible constitutional complaints which do not concern the merits of a given case. Moreover, only a party to the proceedings in question is entitled to lodge a constitutional complaint (see Debelić v. Croatia, no. 9235/04, § 39, 12 October 2006). In this connection the Court notes that the applicant was not a party to the adoption proceedings and that she could not therefore have lodged a constitutional complaint.

32.  Furthermore, the Court notes that the applicant is a person entirely divested of her capacity to act and that, therefore, under domestic law, none of her acts are capable of producing legal effects, including lodging a constitutional complaint.

33.  Having regard to the above described practice of the Constitutional Court, the applicant’s legal position under domestic law and the failure of the Government to produce any case-law supporting their argument concerning the accessibility of a constitutional complaint to a person divested of the capacity to act or a person in the applicant’s specific circumstances, the Court concludes that there were no domestic remedies the applicant could be required to exhaust. Accordingly, the Government’s objection must be rejected.

2.  Applicability of Article 8 of the Convention

34.  The Government further contended that Article 8 was not applicable to the present case, arguing that the relationship between the applicant and her daughter had deteriorated to such an extent that it no longer represented a family life and that a mere blood link was not enough to maintain it. They stressed that the applicant had ceased to care for the child and that the latter had become a child without parental care, since her father had died and the mother had been divested of her capacity to act, which all had led to the child’s adoption by third persons.

35.  The applicant contested these arguments.

36.  In its well established case-law the Court has emphasised that the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of family life. Furthermore, the natural family relationship is not terminated by reason of the fact that the child is taken into public care (see Johansen v. Norway, judgment of 7 August 1996, Reports of Decisions and Judgments 1996-III, pp. 1001-02, § 52, and Olsson v. Sweden (no. 1), judgment of 24 March 1988, Series A no. 130, p. 29, § 59).

37.  As to the present case, the Court notes that the applicant lived with her daughter from the latter’s birth in December 1999 until the child’s placement in Institution L. in November 2001. Even after the child was taken from her, the applicant continued to visit her daughter (see paragraph 16 above). In the Court’s view these circumstances undoubtedly show that from the moment of the child’s birth until the alleged interference there existed between the applicant and her daughter a bond amounting to family life (see, mutatis mutandis, Keegan v. Ireland, judgment of 26 May 1994, Series A no. 290, p. 18, § 45).

3.  Conclusion

38.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ submissions

39.   The applicant complained about the adoption of her daughter. In particular, she complained about the fact that she had not been a party to the adoption proceedings, that she had never given her consent to the adoption and that she had never been informed that such proceedings had been instituted. Moreover, none of the child’s other relatives had been heard in the proceedings. Thus although she had not been formally divested of her parental rights, all her ties with her daughter had been completely disrupted without her consent.

40.  The Government submitted that there had been no interference with the applicant’s right to respect for her family life since the applicant had been informed about the adoption proceedings on 26 August 2003 and interviewed on the telephone, even though she had not been a party to these proceedings. Furthermore, the applicant’s mother as well as the child’s paternal grandmothers had also been informed about the ongoing adoption proceedings and interviewed by the employees of the S. Welfare Centre on 25 August 2003.

41.  If the Court were to find that there had been an interference, the Government contended that such interference had been in accordance with the law and that under relevant domestic law the applicant’s consent for the adoption of her daughter had not been required since the applicant had been divested of her capacity to act.

42.  The competent Welfare Centre had begun the supervision of the applicant’s family situation in 1998 when the V. Psychiatric Hospital had suggested that the applicant be divested of the capacity to act, owing to her mental illness. The proceedings with a view to divesting the applicant of the capacity to act had been conducted by a competent court and its decision had been based on the relevant psychiatric assessment.

43.  Another crucial factor had been the placement of the applicant’s child, A., with Institution L. in November 2001, which had been a consequence of the applicant’s mental illness and drug addiction as well as the addiction of the child’s father. Since the authorities had established that neither parent was capable of caring for the child, it had been in the child’s best interest to be placed under State care, in particular in view of the fact that there had been no prospects for an improvement in the applicant’s condition and the child’s paternal grandmothers had shown no interest in caring for the child.

2.  The Court’s assessment

a.  Whether there was an interference

44.  The Court notes that in the present case the measures taken by the State in respect of the applicant’s relationship with her daughter originated in a decision of the S. Welfare Centre of 13 July 2000 whereby the child was placed under the foster care of the applicant’s mother. Subsequently the applicant was divested of her capacity to act in a decision of the Zagreb Municipal Court of 14 May 2001, the consequences of which were the placement of the child with Institution L. through a decision taken by the Centre on 22 November 2001 and, subsequently, the applicant’s complete exclusion from the adoption proceedings.

45.  There is no doubt that the adoption of a child, as a very restrictive measure which results in complete disruption of the relation between a parent and a child, amounts to an interference with the applicant’s right to respect for her family life as guaranteed by paragraph 1 of Article 8.

b.  Legality of the interference and legitimate aim

46.  The Court accepts that the decisions at issue had a basis in national law, namely the 1998 and 2003 Family Acts. In the Court’s view, the relevant Croatian legislation is designed to protect children and there is nothing to suggest that it was applied in the present case for any other purpose. The Court accepts therefore that the decisions at issue were aimed at protecting the best interest of the child, which is a legitimate aim within the meaning of paragraph 2 of Article 8 (see Keegan v. Ireland, judgment of 26 May 1994, Series A no. 290, p. 20, § 44; Görgülü v. Germany, no. 74969/01, § 37, 26 February 2004; and Glesmann v. Germany, no. 25706/03, § 101, 10 January 2008). It therefore remains to be determined whether the decisions could be regarded as “necessary in a democratic society”.

c.  Necessity in a democratic society

47.  The central issue in this case is whether the procedures followed respected the applicant’s family life or constituted an interference with the exercise of the right to respect for family life which could not be justified as necessary in a democratic society. The essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by public authorities. The Court reiterates that it is an interference of a very serious order to split up a family. The Court recognises that, in reaching decisions in so sensitive an area, local authorities are faced with a task that is extremely difficult. To require them to follow on each occasion an inflexible procedure would only add to their problems. They must therefore be allowed a measure of discretion in this respect. On the other hand, predominant in any consideration of this aspect of the present case must be the fact that the decisions may well prove to be irreversible as in a case where a child has been taken away from his parents and freed for adoption. This is accordingly a domain in which there is an even greater call than usual for protection against arbitrary interferences (see B. v. the United Kingdom, judgment of 8 July 1987, Series A no. 121, pp. 72 and 73., § 63).

48.  It is true that Article 8 contains no explicit procedural requirements, but this is not conclusive of the matter. The relevant considerations to be weighed by a local authority in reaching decisions on children in its care must perforce include the views and interests of the natural parents. The decision-making process must therefore, in the Court’s view, be such as to ensure that their views and interests are made known to and duly taken into account by the local authority and that they are able to exercise in due time any remedies available to them. In the Court’s view, what therefore has to be determined is whether, having regard to the particular circumstances of the case and notably the serious nature of the decisions to be taken, the parents have been involved in the decision-making process, seen as a whole, to a degree sufficient to provide them with the requisite protection of their interests. If they have not, there will have been a failure to respect their family life and the interference resulting from the decision will not be capable of being regarded as necessary within the meaning of Article 8 (see B. v. the United Kingdom, cited above, p. 73, § 64).

49.  The Court considers that the procedures applicable to the determination of issues relating to family life have to be such as to show respect for family life; in particular, parents normally have a right to be heard and to be fully informed in this connection, although restrictions on these rights could, in certain circumstances, find justification under Article 8 § 2. Accordingly, the Court is entitled to have regard to such a process to determine whether it has been conducted in a manner that, in all the circumstances, is fair and affords due respect to the interests protected by Article 8 (see B. v. the United Kingdom, cited above, pp. 73 and 74, § 65 and Tysiąc v. Poland, no. 5410/03, § 113, ECHR 2007‑...).

50.  In the present case the Court is not called upon to determine whether the adoption of the applicant’s child was justified as such, but rather to determine whether the procedures followed were in compliance with the requirements of Article 8 of the Convention. The course of events concerning the applicant’s child is set out in paragraphs 5 to 20 above. For the present purposes, it may be summarised as follows:

On 13 July 2000 the S. Welfare Centre placed the applicant’s child in the foster care of the applicant’s mother, living in the same household with the applicant, on the ground that the applicant, as a person suffering from a serious mental illness and a drug addict, was not capable of caring for the child.

On 14 May 2001 the Zagreb Municipal Court divested the applicant of the capacity to act on the ground that she was suffering from a serious mental illness, i.e. paranoid schizophrenia, which rendered her incapable of taking care of her own rights and interests.

On 22 November 2001 the above Centre placed the child in State care on the ground that the applicant was interfering with the child’s upbringing in a way which the then foster carer (the applicant’s mother) was unable to prevent.

On 2 September 2003 the Centre issued a decision authorising A’s adoption, which decision became final on 11 September 2003.

51.  The Court notes at the outset that in none of the proceedings preceding the adoption of the applicant’s child, was the applicant’s relationship with her daughter assessed, despite the fact that one of the ex lege consequences of the decision divesting the applicant of her capacity to act was the applicant’s subsequent complete exclusion from the proceedings for the adoption of her daughter, since under domestic law a parent divested of the capacity to act is not a party to the adoption proceedings and his or her consent is not required for the adoption (sections 130 and 138 of the 2003 Family Act).

52.  The Court notes further that no separate decision has ever been taken about the applicant’s parental rights in separate proceedings. The Court also notes that after the applicant had been entirely divested of the capacity to act, she still continued to exercise her parental rights at least to a certain extent, since her access rights were preserved until adoption.

53.  Despite the fact that there had at no stage been a decision expressly divesting the applicant of her parental rights, her daughter was freed for adoption and the adoption proceedings were eventually completed without the participation of the applicant in any form, save for a telephone call as maintained by the Government. The Court has not overlooked the fact that the applicant was divested of the capacity to act. However, the Court has difficulty in accepting that every person divested of the capacity to act should be automatically excluded from adoption proceedings concerning his or her child, as the applicant was in the present case. The Court finds that it was not sufficient for the applicant to be only summarily informed by the relevant domestic authorities, while her parental rights were still intact, that adoption proceedings had been instituted in respect of her daughter. The Court considers that she should also have been given an opportunity to be heard in those proceedings and thus the possibility of expressing her views about the potential adoption of her daughter.

54.  The foregoing reveals, in the opinion of the Court, an insufficient involvement of the applicant in the decision-making process. The decision of 2 September 2003, freeing the applicant’s daughter for adoption, was crucial for the future of the applicant’s relationship with her daughter. It was thus clearly a decision in which the applicant should have been closely involved if she was to be afforded the requisite consideration of her views and protection of her interests.

55.  By allowing the applicant’s exclusion from the proceedings leading to the adoption of her daughter in the circumstances of the present case, the State failed to secure to the applicant the respect for her private and family life to which she is entitled under the Convention.

There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 AND ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

56.  The applicant also complained, under Article 6 of the Convention, that she had not been a party to the adoption proceedings, that she had not given her consent to the adoption and that she had never even been informed that such proceedings had been instituted. In this connection, the applicant complained that her child’s guardian N.J. had been an employee of the same Centre that had carried out the adoption proceedings, claiming that she had influenced the initiation of the adoption proceedings, instead of protecting the applicant’s rights. Lastly, she complained that she had been deprived of the right to an effective remedy in that she could not have appealed against the decision on the adoption. She relied in this respect on Article 13 of the Convention.

57.  The Government contested these arguments.

58.  The Court notes that these complaints are linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

59.  The Court finds, however, that these complaints essentially overlap with the issues which have been examined under Article 8 of the Convention. Having found a violation of this provision, the Court holds that no separate issue arises under Article 6 § 1 or Article 13 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

60.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

61.  The Court notes that the applicant did not submit a claim for just satisfaction and that its standard practice in these circumstances has been not to award any sum on that account. However, the circumstances of the present case might warrant a different approach. In the first place the applicant as a person entirely divested of the capacity to act was not capable under domestic law of choosing her own legal representative. Eventually, pursuant to Rule 39 of the Rules of Court on 16 May 2007 the President of the Chamber decided, in the interests of the parties and the proper conduct of the proceedings before the Court, to indicate to the respondent Government that a lawyer should be appointed to represent the applicant in the proceedings before the Court. On 12 June 2007 the S. Welfare Centre appointed Mr Š. Babić, a lawyer practicing in Zagreb, as the applicant’s legal representative.

62.  On 15 October 2007 the Court received a reply by the applicant’s representative to the Government’s observations. He also stated that he had attempted to contact the applicant by letter, but had received no reply so that he had submitted his observations without consulting the applicant. He submitted no claim for just satisfaction.

63.  In the above circumstances the Court considers it justified to examine, on its own motion, whether to award to the applicant non-pecuniary damage arising from the violation found. The Court considers that compensation for damage is appropriate in this case having regard to the trauma, anxiety and feelings of injustice that the applicant must have experienced as a result of the procedure leading to the adoption of her daughter. Making an assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 8,000 under this head together with any tax that may be chargeable to the applicant.

B.  Costs and expenses

64.  The applicant made no claim in this respect. The Court considers that there is no call to award her any sum on that account.

C.  Default interest

65.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the remainder of the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds that there is no need to examine separately the complaints under Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 8,000 (eight thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement with any tax that may be chargeable to the applicant;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Done in English, and notified in writing on 17 July 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                      Christos Rozakis

Registrar                                             President