Muslija protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
32042/11
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
14.01.2014
Članovi
P7-4
Kršenje
P7-4
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
Tematske ključne reči
Non bis in idem
prekršajni i krivični postupak
VS deskriptori
1.25.1 Non bis in idem
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je državljanin Bosne I Hercegovine, rođen 1969. Godine I živi u Sarajevu. Prituživao se da mu je dva puta suđeno i da je dva puta kažnjen za isto delo.

Protiv podnosioca predstavke pokrenut je prekršajni postupak sudu u Kaknju. Sud je utvrdio da je podnosilac fizički napao svoju bivšu suprugu 12. februara 2003. godine, u prisustvu maloletne dece. Proglašen je krivim I platio je novčanu kaznu 3. avgusta 2006. godine, nakon što je Kantonalni sud za prekršaje potvrdio odluku Suda iz Kaknja. Kantonalni tužilac je podneo optužnicu protiv podnosioca Općinskom sudu u Kaknju 18. septembra 2003. godine, zbog nanošenja teške telesne povrede M.P. Općinski sud ga je proglasio krivim, imajući u vidu olakšavajuće I otežavajuće okolnosti. Kantonalni sud u Zenici potvrdio je ovu presudu 7. aprila 2008. godine. Na zahtev podnosioca, zatvorska kazna pretvorena je u novčanu, I on ju je platio 22. marta 2011. godine. Evropski sud za ljudska prava jednoglasno proglašava prigovore koje se odnose na povredu principa ne bis in idem dopuštenim, a ostatak predstavke nedopuštenim. Utvrđeno je da je došlo do povrede člana 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju. Utvrđeno je i da odgovorna strana treba da podnosiocu u roku od tri meseca od kada presuda postane pravosnažna isplati novčani iznos na ime troškova i izdataka, uključujući i poreze, a da nakon isteka navedena tri meseca, plaća kamatu, do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 ČETVRTI ODJEL

 PREDMET MUSLIJA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

 (Aplikacija br. 32042/11)

 PRESUDA

STRASBOURG

14.01.2014. godine 

 Ova presuda će postati konačna u skladu s uvjetima iz člana 44. stav 2. Konvencije. U presudi su moguće redakcijske izmjene.

U predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sljedećem sastavu:

Ineta Ziemele, Predsjednica,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Vincent A. De Gaetano,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović,
Robert Spano, sudije, 
i Françoise Elens-Passos, registrar Odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 10.12.2013. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK 

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je po aplikaciji (br. 32042/11) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, g. Adnan Muslija („aplikant“), dana 14.04.2011. godine prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“)
  2. Aplikanta je zastupao g. K. Kolić, advokat iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine („Vlada“) zastupala je zamjenica zastupnice Vijeća ministra, gđa Z. Ibrahimović.
  3. Aplikant posebno navodi da mu je dva puta suđeno, te da je dva puta kažnjen za isto djelo u vezi s istim događajem.
  4. Dana 21.11.2012. godine aplikacija je dostavljena Vladi. Odlučeno je da će se istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost aplikacije (član 29. stav ).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Aplikant je rođen 1969. godine i živi u Kaknju. 

A.    Osuda za prekršaj 

  1. Dana 13.02.2003. godine policija u Kaknju je podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv aplikanta Sudu za prekršaje u Kaknju („Sud za prekršaje“).
  2. Rješenjem od 16.08.2004. godine Sud za prekršaje utvrdio je da je dana 12.02.2003. godine, oko 18:40 sati, aplikant fizički napao svoju bivšu suprugu P., u njenom stanu u Kaknju. Aplikant je nekoliko puta udario M.P. u glavu i nastavio da je udara po tijelu u prisustvu njihove maloljetne djece. Oglašen je krivim za prekršaj protiv javnog reda iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine, zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150 konvertibilnih maraka (KM). Relevantni dio rješenja glasi:

„Muslija Adnan ... odgovoran je što je dana 12.2.2003. godine oko 18,40 sati, u Ul. Rudi Čajevac u Kaknju, nepozvano ušao u hodnik stana [svoje bivše supruge] ... uhvatio M. za vrat ... a zatim, u prisustvu svoje maloljetne djece... nekoliko puta svojim dlanovima uputio više udaraca M. u predjelu lica i ostalih dijelova tijela, prijeteći joj da će joj oduzeti oboje djece.“

  1. Dana 19.10.2004. godine Kantonalni sud za prekršaje u Zenici potvrdio je tu odluku i ona je postala pravosnažna.
  2. Dana 3.08.2006. godine aplikant je platio novčanu kaznu. 

B.    Osuda za krivično djelo 

  1. Dana 18.09.2003. godine kantonalni tužitelj je podnio optužnicu protiv aplikanta Općinskom sudu u Kaknju („Općinski sud“) zbog nanošenja teške tjelesne povrede M. P.
  2. Dana 9.01.2008. godine Općinski sud je oglasio aplikanta krivim za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede iz člana 177. stavovi 1. i 2. Krivičnog zakona iz 1998. godine, te mu izrekao zatvorsku kaznu od tri mjeseca. Prilikom izricanja presude, sud je uzeo u obzir razne olakšavajuće okolnosti kao što je protok vremena od počinjenja djela, činjenica da aplikant nije ponovio krivično djelo, da je otac troje maloljetne djece, da nije ranije osuđivan, te da je nezaposlen. Sud je uzeo kao otežavajuću okolnost činjenicu da se incident dogodio u prisustvu maloljetne djece aplikanta i M.P. Relevantni dio ove odluke glasi:

„Optuženi Muslija Adnan.. kriv je što je

Dana 12.02.2003. oko 19,00 sati u Kaknju u Ul. Rudi Čajavec bb, ušao u stan u kome stanuje njegova bivša supruga M.P. ... i uhvatio je rukama u predjelu vrata i više puta je udario pesnicom u predio glave, stomaka i lica, kojom prilikom joj je nanio tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma donje vilice ... i više lakih tjelesnih povreda ...“ 

  1. Dana 7.04.2008. godine Kantonalni sud u Zenici je potvrdio ovu presudu.
  2. Na zahtjev aplikanta zatvorska kazna je naknadno pretvorena u novčanu kaznu u iznosu od 9.000 KM. Dana 22.03.2011. godine aplikant je platio novčanu kaznu. 

C.    Postupak pred Ustavnim sudom 

  1. Dana 4.06.2008. godine aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj se žali na povredu principa ne bis in idem.
  2. Dana 11.01.2011. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbio je njegovu apelaciju. Ustavni sud je smatrao da je aplikant oglašen krivim za prekršaj protiv javnog reda u prekršajnom postupku, dok je u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede. Iako su obje odluke donesene povodom istog incidenta, djela su različita po svojoj prirodi i namjeri. 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Član 3. stav. 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine (Zakon o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, Službene novine Zeničko-dobojskog kantona br. 8/00, 15/03, 11/07 i 8/08) propisuje da prekršaj javnog reda i mira čini ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog. Prema članu 6. stav 1. za prekršaj javnog reda i mira bila je propisana novčana kazna u iznosu od 200 do 500 KM ili zatvorska kazna do šezdeset dana. Nakon 15.07.2007. godine za ovaj prekršaj može se izreći samo novčana kazna od 200 do 500KM
  2. Član 48. stav 2. Krivičnog zakona iz 1998. godine (Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije BiH, br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), koji je bio na snazi do 1.07.2003. godine, propisivao je, između ostalog, da će se novčana kazna izrečena za prekršaj odbiti od kazne izrečene u krivičnom postupku (50 KM je izjednačeno sa danom zatvora) ukoliko obilježja krivičnog djela obuhvaćaju i obilježja prekršaja.

Član 177. stav 1. istog zakona propisivao je da će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu teško naruši zdravlje. Ako je to djelo počinjeno protiv roditelja zajedničkog djeteta, zaprijećena kazna je iznosila od jedne do pet godina zatvora (član 177 stav 2). Nadležni sud je mogao izreći blažu sankciju od minimalne kazne propisane zakonom u slučaju postojanja olakšavajućih okolnosti (član 177 stav 2). 

  1. Dana 30.03.2012. godine Ustavni sud je na plenarnoj sjednici utvrdio da je došlo do povrede principa ne bis in idem u predmetu koji je gotovo identičan ovom predmetu (vidi odluku br. AP 133/09). U svom obrazloženju Ustavni sud se direktno poziva na praksu ovog Suda utvrđenu u predmetu Sergej Zolotukin protiv Rusije ([GC], br. 14939/03, ESLJP 2009) i Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07, 06.2009.). 

PRAVO 

I NAVODNA POVREDA ČLANA 4. PROTOKOLA br.7 UZ KONVENCIJU 

  1. Aplikant se žali da mu je suđeno dva puta, te da je dva puta kažnjen za isto djelo u vezi s incidentom koji se dogodio 12.02.2003. godine oko 18,40 sati u stanu njegove bivše supruge. On se poziva na član 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju koji glasi:

„1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. 

2. Odredbe prethodnog stava ne sprječavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.“

  1. Vlada je osporila taj navod. 

A.    Dopuštenost 

  1. Sud zapaža da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3.(a) Konvencije. Nadalje, Sud smatra da on nije nedopušten ni po kojem drugom osnovu. Stoga se on mora proglasiti dopuštenim. 

B.    Meritum 

1. Podnesci strana

  1. Aplikant navodi da je oglašen krivim za isti incident i iste činjenice kako u prekršajnom, tako i u krivičnom postupku, te da je time, bez obzira na dvije različite klasifikacije djela prema domaćem zakonu, povrijeđeno njegovo pravo da mu se ne sudi i da ne bude kažnjen dva puta za isto djelo.
  2. Vlada tvrdi da se aplikantov postupak prilikom incidenta od 12.02.2003. godine sastojao od dva različita djela s različitim bitnim obilježjima, te da je stoga aplikant osuđen u dva različita postupka, od strane dva različita suda. U prekršajnom postupku oglašen je krivim za remećenje javnog reda i mira jer je verbalno i fizički napao svoju bivšu suprugu u prisustvu njihove malodobne djece i susjeda. Svrha sankcije u ovom postupku bila je zaštita dobrobiti građana, te javnog reda i mira u širem smislu. Nadalje, kazna izrečena u prekršajnom postupku nije bila dovoljno stroga za djelo koje je takve težine da se kvalificira kao krivično djelo po svojoj prirodi: sud za prekršaje je aplikantu izrekao minimalnu novčanu kaznu od 150 KM.

S druge strane, krivični postupak se odnosi na posljedicu aplikantovih radnji: tešku tjelesnu povredu nanesenu M.P., sa čim Sud za prekršaje nije bio upoznat. Sam napad se nije mogao smatrati prekršajem, te je stoga bio predmet krivičnog postupka. Nanošenje teške tjelesne povrede se nije moglo smatrati identičnim djelu remećenja javnog reda i mira, za šta je aplikant kažnjen u postupku pred Sudom za prekršaje.

 2. Ocjena Suda 

(a)     Je li prva kazna po svojoj prirodi bila krivična

  1. Sud zapaža da je dana 16.08.2004. godine aplikant oglašen krivim u postupku provedenom prema Zakonu o javnom redu iz 2000. godine, te da mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150 KM. Prema pravnoj klasifikaciji u Bosni i Hercegovini, nije potpuno jasno treba li „prekršaje“ smatrati „krivičnim“. Dakle, kako bi se odredilo je li aplikant „pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom [te] države“, prvo pitanje o kojem treba odlučiti jeste da li se taj postupak odnosio na „krivičnu“ stvar u smislu člana 4. Protokola br. 7.
  2. Sud ponovno ističe da pravna kvalifikacija postupka prema domaćem zakonu ne može biti isključivi kriterij od značaja za primjenu principa ne bis in idem iz člana 4. stava 1. Protokola br. 7. U suprotnom, primjena ove odredbe bila bi ostavljena slobodnoj procjeni država ugovornica u mjeri u kojoj bi to moglo dovesti do rezultata koji su nespojivi sa predmetom i svrhom Konvencije (vidi, npr., Storbråten protiv Norveške (odl.), br. 12277/04, ECHR 2007-... (izvaci), sa daljim referencama). Pojam „krivičnog postupka“ iz odredbe člana 4. Protokola br. 7 mora se tumačiti u svjetlu općih principa koji se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za krivično djelo” odnosno „kazna“ iz člana 6. odnosno 7. Konvencije (vidi Rosenquist protiv Švedske (odl.), br. 60619/00, 14.09.2004; Nilsson protiv Švedske (odl.), br. 73661/01, ESLJP 2005-...; i Haarvig protiv Norveške (odl.), br. 11187/05, 11.12.2007.).
  3. U utvrđenoj praksi Suda postavljena su tri mjerila koja su opće poznata kao „mjerila Engel“ (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8.06.1976., Serija A br. 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o „optužbi za krivično djelo“. Prvo mjerilo je pravna kvalifikacija djela prema domaćem pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stupanj težine kazne koja bi se mogla izreći dotičnoj osobi. Drugo i treće mjerilo postavljeni su alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojenom analizom svakoga mjerila nije moguće doći do jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39665/98 i 40086/98, stavovi 82-86, ESLJP 2003-X, i Jussila protiv Finske [GC], br. 73053/01, stavovi 30-31, ESLJP 2006-...).
  4. U domaćoj pravnoj klasifikaciji djelo o kojem je riječ predstavlja prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine (vidi tačku 16. gore) Ipak, Sud je ranije našao da određena djela imaju krivičnu konotaciju iako se prema relevantnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnima da bi se na njih primjenjivao krivični zakon i postupak (vidi Ziliberberg protiv Moldavije, br. 61821/00, stavovi 32-35, 1.02.2005; Menesheva protiv Rusije, br. 59261/00, stav 96, ESLJP 2006-...; i Maresti, citiran gore, stav 58).
  5. Uvrštavanje djela o kojem je riječ u Zakon o javnom redu iz 2000. godine imalo je za cilj garanciju zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda, vrijednosti i interesa koji obično spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Relevantna odredba ovog Zakona usmjerena je prema svim građanima, a ne prema skupini koja ima poseban status. Pozivanje na „lakšu“ prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovu klasifikaciju kao „krivičnog“ u autonomnom smislu Konvencije, jer u Konvenciji ništa ne upućuje na to da bi karakterizacija djela kao krivičnog po svojoj prirodi, u smislu mjerila Engel, nužno tražila određeni stupanj težine (vidi gore citirani predmet Ezeh, stav 104. Konačno, Sud smatra da su primarni ciljevi kod utvrđivanja djela o kojem je riječ kažnjavanje i odvraćanje, a to su priznate karakteristike krivičnih sankcija (ibid, st. 102. i 105).
  6. U pogledu stupnja težine mjere, on se utvrđuje s obzirom na najvišu moguću kaznu koju predviđa relevantni zakon. Sama izrečena kazna relevantna je za ovo utvrđenje, ali ne može umanjiti važnost onoga što je kao mogućnost postojalo na početku (ibid., st. 120). Sud primjećuje da je u relevantnom periodu član 6. stav 1. Zakona o javnom redu iz 2000. godine predviđao kaznu zatvora u trajanju od šezdeset dana kao maksimalnu kaznu, iako je aplikantu na kraju izrečena novčana kazna u iznosu od 150KM
  7. Zajednička karakteristika svih krivično-pravnih sistema jeste da se neka krivična djela sankcioniraju novčanom kaznom, dok druga za sobom povlače lišavanje slobode. U ovom predmetu, kazna zatvora koja je izrečena aplikantu u krivičnom postupku kasnije je pretvorena u novčanu kaznu u iznosu od 9.000 KM. Dva kriterija, priroda djela te priroda i stupanj težine kazne, predstavljaju alternativne, a ne nužno kumulativne kriterije. Dovoljno je da je sa stanovišta Konvencije djelo o kojem je riječ po svojoj prirodi krivično djelo (vidi Lauko protiv Slovačke, 2.09.1998. § 56, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI; Kadubec protiv Slovačke, 2.09.1998. § 52, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI; i Tsonyo Tsonev protiv Bugarske (br. 2), br. 2376/03, § 49, 14.01.2010.).
  8. U svjetlu navedenih razmatranja, Sud zaključuje da je priroda premetnog djela takva da osudu aplikanta od 16.08.2004. godine dovodi u sferu „krivičnog postupka“ u smislu člana 4. Protokola 7. 

(b)   Jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen bila ista (idem)

  1. U predmetu Sergej Zolotukin protiv Rusije (citiran gore, §§ 70-78), Sud je primijetio da praksa koju je taj Sud stvorio tokom historije primjene člana 4. Protokola br. 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati ovu pravnu nesigurnost, Sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma „ista djela“ – odnosno elementa idem sadržanog u principu ne bis in idem.
  2. U predmetu Sergej Zolotukin (§ 82.) Sud je zauzeo stav da se član 4. Protokola br. 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo „djelo“ ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.
  3. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud napominje da je aplikant oglašen krivim za isti postupak prema istoj žrtvi i u isto vrijeme, kako u prekršajnom tako i u krivičnom postupku (vidi stavove 7. i 11. gore). Godine 2011. Ustavni sud je odbio njegovu apelaciju primjenjujući pravnu praksu koja je postojala prije prakse u predmetu Zolotukin. Nakon toga, njegov pristup je evoluirao (vidi stav 18. gore). Sud dalje napominje da definicija prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine kao takva ne uključuje nanošenje tjelesne povrede, dok je taj element ključni za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede iz člana 3. stav 1 Krivičnog zakona iz 1998. godine. Međutim, u svom rješenju Sud za prekršaje je izričito rekao da je aplikant kriv što je, inter alia, udario M.P. u predjelu lica i cijelog tijela. Fizički napad na M.P. tako predstavlja obilježje prekršaja za koji je aplikant oglašen krivim (u vezi s ovim vidi Maresti, citiran gore, § 63). U krivičnom postupku pred Općinskim sudom aplikant je ponovno oglašen krivim što je, inter alia, udarao M.P. Događaji opisani u odlukama koje su donesene u oba postupka odigrali su se oko 18,40 sati 12.02.2003. godine u stanu M.P. u Kaknju. Očito je da se obje odluke odnose na potpuno isti događaj i iste radnje, bez obzira na to što je u odluci Općinskog suda navedeno da se događaj odigrao oko 19 sati.
  4. Činjenice koje se odnose na ova dva djela moraju se stoga smatrati u biti istima u smislu člana 4. Protokola br. 7.

(c)    Je li postojala dvostrukost postupka (bis)

  1. Cilj člana 4. Protokola br. 7. je zabrana ponavljanja postupka koji je okončan „pravosnažnom“ odlukom. Odluka je pravosnažna u smislu ove odredbe ukoliko je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile (vidi Sergej Zolotukin, citiran gore, §§ 107 i 108, sa daljim referencama).
  2. U ovom predmetu, Sud za prekršaje je donio svoje rješenje dana 16.08.2004. godine i ono je postalo pravosnažno 19.10.2004. godine. Krivični postupak je pokrenut 18.09.2003. godine dok prekršajni postupak još nije bio okončan. Tako su ova dva postupka vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog postupka postala pravosnažna i stekla status res iudicata, krivični postupak u tom predmetu vodio se pred prvostepenim sudom. U tim okolnostima Sud smatra da je Općinski sud trebao obustaviti krivični postupak nakon donošenja „pravosnažne“ odluke u prvom postupku (vidi Zigarella protiv Italije (dec.), br. 48154/99, ESLJP 2002-IX (izvaci) i Sergej Zolotukin, citiran gore, § 115). Nadalje, prilikom odlučivanja o aplikantovoj apelaciji Ustavni sud nije uskladio svoju praksu sa pristupom koji ovaj Sud zauzeo u predmetu Zolotukin. 

(d)     Zaključak

  1. Aplikant je „osuđen“ u prekršajnom postupku koji se u autonomnom značenju ovog termina u Konvenciji izjednačava sa „krivičnim postupkom“. Nakon što je ova „osuda“ postala pravosnažna, on je oglašen krivim za krivično djelo koje se odnosilo na isto ponašanje za koje je kažnjen u prekršajnom postupku i koje je obuhvatalo u biti iste činjenice. Ustavni sud je propustio primijeniti principe koji su utvrđeni u predmetu Zolotukin i tako ispraviti situaciju u kojoj se našao aplikant.
  2. U svjetlu navedenog, Sud smatra da se postupak koji je pokrenut protiv aplikanta na osnovu člana 177. stav 1. Krivičnog zakona iz godine odnosio na, u biti, isto djelo za koje je već bio poravosnažno osuđen na osnovu člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine.
  3. Dakle, došlo je do kršenja člana 4. Protokola 7.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Sud je ispitao ostale prigovore aplikanta podnesene prema članovima 6. i 14. Konvencije. Međutim, na osnovu svih materijala koji mu stoje na raspolaganju, te u mjeri u kojoj su pitanja na koja se prigovori odnose u njegovoj nadležnosti, Sud nalazi da oni ne ukazuju na postojanje povrede prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji ili njenim Protokolima. Iz toga proizlazi da je taj dio aplikacije očigledno neosnovan, te se mora odbiti u skladu s članom 35. stavovi 3. (a) i 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije propisuje:

“Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućuje samo djelomično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani.” 

A.    Naknada štete 

  1. Aplikant je postavio zahtjev u iznosu od 1.200 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da je potraživani iznos neopravdan.
  3. U okolnostima ovog predmeta, Sud smatra da utvrđenje povrede člana 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu. 

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Aplikant je također postavio zahtjev u iznosu od 1.163 eura na ime naknade troškova i izdataka koje je imao pred ovim Sudom.
  2. Vlada je smatrala da su potraživani iznosi neopravdani.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ukoliko dokaže da su oni zaista nastali, da su neophodni, te da se radi o opravdanom iznosu. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumentaciju u posjedu Suda i navedene kriterije, Sud smatra opravdanim da se aplikantu dodijeli potraživani iznos od 1.163 eura na ime troškova i izdataka koje je imao u postupku pred Sudom, kao i porez koji bi mu mogao biti zaračunat na taj iznos. 

C.    Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava prigovore koji se odnose na povredu principa ne bis in idem dopuštenim, a ostatak aplikacije nedopuštenim;
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju; 
  1. Utvrđuje 
  • da odgovorna strana treba aplikantu isplatiti u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna, u skladu s članom 44. stavom 2. Konvencije, 1.163 eura (hiljadu sto šezdeset i tri eura) pretvoreno u konvertibilne marke prema tečaju važećem na dan isplate, kao i sve poreze koji bi mu mogli biti zaračunati, na ime troškova i izdataka; 
  • da se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate zaračunava obična kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećana za tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 14.01.2014. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Françoise Elens-Passos                                                           Ineta Ziemele

registrar                                                                                         predsjednica

 

U skladu s članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izjava sutkinje Ziemele nalazi se u prilogu ove presude.

I.Z. F.E.P.

 

IZJAVA SUTKINJE ZIEMELE

U vezi sa tačkom 45. ove presude pozivam se na svoje izdvojeno mišljenje o slaganju u prilogu presude u predmetu Vinter i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([GC], br. 66069/09, 130/10 i 3896/10, ESLJP 2013.) s obzirom na to da obrazloženje koje je u njemu dato u potpunosti odražava moju kritiku u pogledu standardne formulacije koju Sud koristi u okolnostima kada smatra nepotrebnom dodjelu nematrijalne štete.

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

 CASE OF MUSLIJA v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

 (Application no. 32042/11)

 JUDGMENT

STRASBOURG

14 January 2014

 FINAL

 14/04/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Muslija v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Ineta Ziemele, President,

Päivi Hirvelä,

Ledi Bianku,

Vincent A. De Gaetano,

Paul Mahoney,

Faris Vehabović,

Robert Spano, judges,

and Françoise Elens-Passos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 December 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 32042/11) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Mr Adnan Muslija (“the applicant”), on 14 April 2011.

2. The applicant was represented by Mr K. Kolić, a lawyer practising in Sarajevo. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The applicant alleged, in particular, that he had been tried and punished twice for the same offence in respect of the same incident.

4. On 21 November 2012 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1969 and lives in Sarajevo.

A. Conviction of a minor offence

6. On 13 February 2003 the Kakanj police lodged a request for minor-offences proceedings to be instituted against the applicant in the Kakanj Minor Offences Court (“the Minor Offences Court”).

7. In a decision of 16 August 2004 the Minor Offences Court found that, at about 6.40 p.m. on 12 February 2003, the applicant had physically attacked his former wife, M.P., at her flat in Kakanj. The applicant hit M.P. in the head several times and proceeded to punch her about the body in the presence of their minor children. He was found guilty of a minor offence against public order (affray) under section 3(1)(2) of the Public Order Act 2000, for which he was fined 150 convertible marks (BAM)[1]. The relevant part of the decision reads:

“Defendant Muslija Adnan ... is guilty in that at about 6.40 p.m. on 12 February 2003, in Rudi Čajevac street in Kakanj, entering uninvited the hallway of the flat [of his former wife] ... he grabbed M. by the throat ... and then, in the presence of their minor children ... slapped M.’s face several times and continued to punch her about the body while threatening to take the children away from her.”

8. On 19 October 2004 the Zenica Cantonal Minor Offences Court upheld that decision and it became final.

9. On 3 August 2006 the applicant paid the fine.

B. Conviction of a criminal offence

10. On 18 September 2003 the Cantonal Prosecutor lodged an indictment against the applicant with the Kakanj Municipal Court (“the Municipal Court”) for causing grievous bodily harm to M.P.

11. On 9 January 2008 the Municipal Court found the applicant guilty of the criminal offence of grievous bodily harm under Article 177 §§ 1 and 2 of the Criminal Code 1998, and sentenced him to three months’ imprisonment. In passing the sentence, the court took into account various mitigating circumstances, such as the lapse of time and the fact that the applicant had not reoffended, that he was the father of three minor children, had no previous convictions, and was unemployed. The court regarded the fact that the incident took place in the presence of the applicant’s and M.P.’s minor children as an aggravating circumstance. The relevant part of the decision reads:

“Defendant Muslija Adnan...is guilty because

at about 7 p.m. on 12 February 2003 in Rudi Čajevac street, Kakanj, he entered the flat of his former wife, M.P. ... and grabbed her by the throat, hit her with his fist several times in the head, stomach and face, thereby causing her grievous bodily harm: a fractured lower jaw ... and a number of lighter injuries ...”

12. On 7 April 2008 the Zenica Cantonal Court upheld that judgment.

13. At the applicant’s request, the prison sentence was subsequently converted to a fine in the amount of BAM 9,000. On 22 March 2011 the applicant paid the fine.

C. Proceedings before the Constitutional Court

14. On 4 June 2008 the applicant lodged a constitutional appeal complaining that the ne bis in idem principle had been breached.

15. On 11 January 2011 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina rejected his appeal. It held that the applicant had been found guilty of a minor offence against public order (affray) in the minor-offences proceedings, whereas he had been convicted of the criminal offence of grievous bodily harm in the criminal proceedings. Although both decisions were based on the same incident, the offences were different in nature and purpose.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

16. Section 3(1)(2) of the Public Order Act 2000 (Zakon o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, Official Gazette of the Zenica-Doboj Canton nos. 8/0015/0311/07and 8/08) provides that anyone who disturbs the peace in a public place by participating in a fight, or by verbally or physically attacking another person, is committing a minor offence against public order (affray). Under section 6(1) affray attracted a fine of BAM 200 - 500 or imprisonment for a period not exceeding sixty days. As of 15 July 2007, affray attracts a fine only of BAM 200 - 500.

17. Article 48 § 2 of the Criminal Code 1998 (Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina, nos. 43/982/99,15/9929/00 and 59/02), which was in force until 1 August 2003, provided, inter alia, that a fine imposed for a minor offence would be deducted from a sentence imposed in the criminal proceedings (BAM 50 equals 1 day in prison) if the criminal offence contained the same elements as the minor offence.

Article 177 § 1 of the Code provided that anyone who inflicted grievous bodily harm on another or impaired another’s health would be sentenced to imprisonment for a term of no less than six months and not exceeding five years. If that act was committed against a parent of a common child, it was punishable by a term of imprisonment of no less than one year and not exceeding five years (Article 177 § 2). The competent court could impose a sanction below the prescribed minimum in the event that there were mitigating circumstances (Article 41 § 2).

18. On 30 March 2012, the Constitutional Court, sitting in a plenary session, found a violation of the ne bis in idem principle in a case almost identical to the present one (see decisions no. AP 133/09). In its reasoning the court directly relied on this Court’s case-law established in Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], no. 14939/03, ECHR 2009) andMaresti v. Croatia (no. 55759/07, 25 June 2009).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

19. The applicant complained that he had been tried and punished twice for the same offence in respect of an incident that had occurred at about 6.40 p.m. on 12 February 2003 in the flat of his former wife. He relied on Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“1. No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2. The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned, if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3. No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.”

20. The Government contested that argument.

A. Admissibility

21. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

22. The applicant argued that in both the minor-offences proceedings and the criminal proceedings he had been found guilty in respect of the same incident and the same facts and that, irrespective of the different classification of the two offences under domestic law, this had violated his right not to be tried and punished twice for the same offence.

23. The Government argued that the applicant’s conduct during the incident of 12 February 2003 had constituted two different offences with essentially different elements and that the applicant had therefore been convicted in two different sets of proceedings by two different courts. In the minor-offences proceedings, he had been found guilty of disturbing public order and peace because he had verbally and physically attacked his former wife in the presence of their minor children and neighbours. The purpose of the sanction in those proceedings had been to protect the well-being of citizens and to safeguard public order and the peace in a broader sense. Moreover, the penalty imposed in the minor-offences proceedings was not severe enough for an offence that was serious enough to be qualified as criminal in nature: the Minor Offences Court imposed a minimal fine of BAM 150 on the applicant.

The criminal proceedings, on the other hand, concerned the consequence of the applicant’s actions: grievous bodily harm inflicted on M.P., of which the Minor Offences Court had not been aware. The assault itself could not be seen as a minor offence, so it was dealt with in criminal proceedings. Inflicting grievous bodily harm could not be seen as identical to the offence of disturbing public order and the peace, for which the applicant was punished in the proceedings before the Minor Offences Court.

2. The Court’s assessment

(a) Whether the first penalty was criminal in nature

24. The Court observes that on 16 August 2004 the applicant was found guilty in proceedings conducted under the Public Order Act 2000 and fined BAM 150. Under the legal classification in Bosnia and Herzegovina it is not entirely clear whether “minor offences” are to be regarded as “criminal”. Thus, in order to determine whether the applicant was “finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of [the] State”, the first issue to be decided is whether those proceedings concerned a “criminal” matter within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

25. The Court reiterates that the legal characterisation of the procedure under national law cannot be the sole criterion of relevance for the applicability of the principle of ne bis in idem under Article 4 § 1 of Protocol No. 7. Otherwise, the application of this provision would be left to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results that are incompatible with the object and purpose of the Convention (see, for example, Storbråten v. Norway (dec.), no. 12277/04, ECHR 2007‑... (extracts), with further references). The notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see Rosenquist v. Sweden (dec.), no. 60619/00, 14 September 2004; Nilsson v. Sweden (dec.), no. 73661/01, ECHR 2005‑...; and Haarvig v. Norway (dec.), no. 11187/05, 11 December 2007).

26. The Court’s established case-law sets out three criteria, commonly known as the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge”. The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence, and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative and not necessarily cumulative. This, however, does not exclude a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, §§ 82-86, ECHR 2003‑Xand Jussila v. Finland [GC], no.73053/01, §§ 30-31, ECHR 2006‑...).

27. The domestic legal classification of the offence at issue was a “minor offence” under section 3(1)(2) of the Public Order Act 2000 (see paragraph 16 above). Nevertheless, the Court has previously found that certain offences have a criminal connotation even though they are regarded under relevant domestic law as too trivial to be governed by criminal law and procedure (see Ziliberberg v. Moldova, no. 61821/00, §§ 32-35, 1 February 2005; Menesheva v. Russia, no. 59261/00, § 96, ECHR 2006‑...; and Maresti, cited above, § 58).

28. The purpose of including the offence at issue in the Public Order Act 2000 was to guarantee the protection of human dignity and public order – values and interests that normally fall within the sphere of protection of criminal law. The relevant provision of the Act was directed towards all citizens, rather than towards a group with a special status. Any reference to the “minor” nature of the acts does not, in itself, exclude its classification as “criminal” in the autonomous sense of the Convention, as there is nothing in the Convention to suggest that the criminal nature of an offence, within the meaning of the Engel criteria, necessarily requires a certain degree of seriousness (see Ezeh, cited above, § 104). Lastly, the Court considers that the primary aims in establishing the offence in question were punishment and deterrence, which are recognised as characteristic features of criminal penalties (ibid., §§ 102 and 105).

29. As to the degree of severity of the measure, it is determined by reference to the maximum potential penalty for which the relevant law provides. The actual penalty imposed is relevant to the determination, but it cannot diminish the importance of what was initially at stake (ibid., § 120). The Court observes that at the relevant time, section 6(1) of the Public Order Act 2000 provided for sixty days’ imprisonment as the maximum penalty, even if the applicant was eventually sentenced to a fine in the amount of BAM 150.

30. It is a common feature of all criminal-law systems that some criminal offences are liable to fines while others entail deprivation of liberty. In the present case, the prison sentence imposed on the applicant in the criminal proceedings was eventually converted to a fine in the amount of BAM 9,000. The two criteria, the nature of the offence and the nature and degree of severity of the penalty, are alternative and not necessarily cumulative. It is sufficient that the offence in question is by its nature criminal from the point of view of the Convention (see Lauko v. Slovakia, 2 September 1998, § 56, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; Kadubec v. Slovakia, 2 September 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; and Tsonyo Tsonev v. Bulgaria (no. 2), no. 2376/03, § 49, 14 January 2010).

31. In the light of the above considerations, the Court concludes that the nature of the offence in question was such as to bring the applicant’s conviction of 16 August 2004 within the ambit of “penal procedure” for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7.

(b) Whether the offences for which the applicant was prosecuted were the same (idem)

32. In the case of Sergey Zolotukhin v. Russia (cited above, §§ 70-78), the Court observed that the body of case-law that it had accumulated throughout the history of application of Article 4 of Protocol No. 7 demonstrated the existence of several approaches to the question of whether the offences for which an applicant was prosecuted were the same. Seeking to put an end to this legal uncertainty, the Court decided to provide a harmonised interpretation of the notion of the “same offences” – the idem element of the ne bis in idem principle.

33. In the Sergey Zolotukhin case (§ 82) the Court took the view that Article 4 of Protocol No. 7 must be understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arises from identical facts or facts which are substantially the same.

34. Turning to the present case, the Court notes that in both the minor-offences proceedings and the criminal proceedings the applicant was found guilty of the same conduct towards the same victim and within the same time frame (see paragraphs 7 and 11 above). In 2011 the Constitutional Court rejected his appeal applying the pre-Zolotukhin case-law. Its approach had since evolved (see paragraph 18 above). The Court further notes that the definition of the minor offence under section 3(1)(2) of the Public Order Act 2000 does not, as such, include inflicting bodily harm, whereas that element is crucial for the criminal offence of inflicting grievous bodily harm under Article 177 of the 1998 Criminal Code. However, in its decision, the Minor Offences Court expressly stated that the applicant was guilty of, inter alia, slapping M.P. and of punching her about her entire body. The physical attack on M.P. thus constituted an element of the minor offence of which the applicant was found guilty (in this connection, see Maresti, cited above, § 63). In the criminal proceedings before the Municipal Court the applicant was again found guilty of, inter alia, hitting M.P. The events described in the decisions adopted in both sets of proceedings took place at about 6.40 p.m. on 12 February 2003 in M.P.’s flat in Kakanj. It is obvious that both decisions concerned exactly the same event and the same acts, regardless of the fact that the decision of the Municipal Court stated that the event took place at about 7 p.m.

35. The facts of the two offences must therefore be regarded as substantially the same for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7.

(c) Whether there was a duplication of proceedings (bis)

36. The aim of Article 4 of Protocol No. 7 is to prohibit the repetition of proceedings which have been concluded by a “final” decision. A decision is final for the purposes of this provision if it has acquired the force of res judicata. This is the case when it is irrevocable, that is to say when no further ordinary remedies are available, or when the parties have exhausted such remedies or have permitted the time‑limit to expire without availing themselves of them (see Sergey Zolotukhin, cited above, §§ 107 and 108, with further references).

37. In the present case, the Minor Offences Court delivered its decision on 16 August 2004 and it became final on 19 October 2004. The criminal proceedings were instituted on 18 September 2003 while the minor-offences proceedings were still pending. Thus the two proceedings were conducted concurrently. At the time the minor-offences conviction became final and required the force of res iudicata, the criminal proceedings were pending before the first-instance court. In these circumstances, the Court considers that the Municipal Court should have terminated the criminal proceedings following the delivery of a “final” decision in the first proceedings (see, Zigarella v. Italy (dec.), no. 48154/99, ECHR 2002‑IX (extracts) and Sergey Zolotukhin, cited above, § 115). Furthemore, when deciding the applicant’s appeal the Constitutional Court failed to bring its case-law in line with this Court’s approach taken in the Zolotukhin case.

(d) Conclusion

38. The applicant was “convicted” in minor-offences proceedings which are to be assimilated to “criminal proceedings” within the autonomous Convention meaning of this term. After this “conviction” became final, he was found guilty of a criminal offence which related to the same conduct as that punished in the minor-offences proceedings and encompassed substantially the same facts. The Constitutional Court failed to apply the principles established in the Zolotukhin case and thus to correct the applicant’s situation.

39. In the light of the foregoing, the Court considers that the proceedings instituted against the applicant under Article 177 § 1 of the 1998 Criminal Code concerned essentially the same offence as that of which he had already been convicted by a final decision under section 3(1)(2) of the Public Order Act 2000.

40. There has therefore been a violation of Article 4 of Protocol No. 7.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

41. The Court has examined the other complaints submitted by the applicant under Articles 6 and 14 of the Convention. However, in the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court finds that they do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

42. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

43. The applicant claimed 1,200 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

44. The Government considered the amount claimed unjustified.

45. In the circumstances of the present case the Court considers that a finding of a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction.

B. Costs and expenses

46. The applicant also claimed EUR 1,163 for the costs and expenses incurred before this Court.

47. The Government considered the amounts claimed unjustified.

48. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the requested sum of EUR 1,163 for costs and expenses in the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to him on this amount.

C. Default interest

49. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the violation of the ne bis in idem principle admissible and the remainder of the application inadmissible;

 2. Holds that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention;

 3. Holds

 (a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,163 (one thousand one hundred and sixty-three euros), to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 14 January 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Françoise Elens-PassosIneta Ziemele
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the declaration made by Judge Ziemele is annexed to this judgment.

I.Z.

F.E.P.

 

DECLARATION BY JUDGE ZIEMELE

In relation to the wording in paragraph 45 of this judgment I would like to refer to my concurring opinion attached to the judgment in Vinter and Others v. the United Kingdom([GC], nos. 66069/09130/10 and 3896/10, ECHR 2013) as the reasoning therein fully reflects my criticism of the standard formula used by the Court in circumstances when it considers unnecessary to award moral damages.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član P7-4 | DIC
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške
Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije