Salihić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
6056/14
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
06.02.2018
Članovi
5
5-1
Kršenje
5
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
Tematske ključne reči
lišenje slobode
oduzimanje poslovne sposobnosti
VS deskriptori
1.5.5 Lišenje slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara, uživalaca droga ili skitnica
1.5.7 Ograničenje slobode
1.5.7.4 Lečenje u bolnici
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je I živeo je u Sarajevu 1951. Zastupala ga je nevladina organizacija Vaša Prava do njegove smrti 26. septembra 2016. godine. Njegova deca izrazila su želju da nastave postupak, u njegovo ime.

Rešenjem od 3. avgusta 2004. godine podnosilac je Općinski sud u Sarajevu pokrenuo je postupak za smeštanje podnosioca u psihijatrijsku bolnicu, na preporuku Psihijatrijske klinike iz Sarajeva. Kasnije je spćinski sud u Sarajevu odlučio da zadrži podnosioca u psihijatrijskoj klinici na period od najduže 45 dana, a Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo smestio je podnosioca u Dom socijalnog i zdravstvenog zbrinjavanja Drin 22. septembra 2004. godine. Podnosiocu je oduzeta poslovna sposobnost, od strane Općinskog suda u Sarajevu 7. januara 2005. godine. Svojim rešenjima od 25.02.2010. i 25.12.2014. godine, Centar za socijalni rad je odlučio da podnosilac treba da ostane u Zavodu Drin. Ustavni sud BiH je utvrdio da lišenje sloboda podnosioca predstavke nije bilo u skladu sa postupkom propisanim zakonom. Općinski sud u Sarajevu vratio je podnosiocu predstavke poslovnu sposobnost 7. decembra 2015. godine i on je pušten iz Zavoda Drin 14. decembra 2015. godine. Na zahtev podnosioca predstavke, smešten je u Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba 1. aprila 2016. godine. Podnosilac predstavke je preminuo 26. septembra 2016. godine.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je proglasio predstavku dopuštenom, utvrdivši da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije. Utvrđeno je da nema potrebe posebno ispitivati pritužbu prema članu 5. stav 4. Konvencije. 6. marta 2018. godine ispravljen je tekst i Sud je dosudio podnosiocu predstavke, odnosno njegovim naslednicima određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTI ODJEL

PREDMET SALIHIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 6056/14)

PRESUDA

STRASBOURG

6.02.2018. godine 

Ovo je verzija ispravljena dana 6.03.2018. godine u skladu s pravilom 81. Pravila Suda.  Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Salihić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:

Carlo Ranzoni, predsjednik,
Faris Vehabović,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 16.01.2018. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 6056/14) koju je prema ĉlanu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, g. Muhamed Salihić („aplikant“), dana 19.12. 2013. godine
  2. Aplikanta je zastupala domaća nevladina organizacija Vaša Prava do njegove smrti dana 26.09.2016. godine. Dana 20.04.2017. godine djeca aplikanta, g. Edis Salihić, g. Adis Salihić i gĊa Emina Salihić izrazili su želju da nastave postupak u ime aplikanta. Vladu Bosne i Hercegovine („vlada“) zastupala je zamjenik zastupnice, gĊa S. Malešić.
  3. Dana 12.12.2016. godine aplikacija je dostavljena Vladi.

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Aplikant je roĊen 1951. godine i živio je u Sarajevu.
  2. Svojim rješenjem od 3.08.2004. godine, i na preporuku Psihijatrijske klinike iz Sarajeva („psihijatrijska klinika“), Općinski sud u Sarajevu pokrenuo je postupak za smještanje aplikanta u psihijatrijsku bolnicu.
  3. Dana 18.08.2004. godine, Općinski sud u Sarajevu je odluĉio zadržati aplikanta u psihijatrijskoj klinici na period od najduže 45 dana (raĉunajući od dana njegovog smještaja, to jest od 08.2004).
  4. Dana 22.09.2004. godine Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo („Centar za socijalni rad“) smjestio je aplikanta u Dom socijalnog i zdravstvenog zbrinjavanja Drin („Zavod Drin“).
  5. Dana 7.01.2005. godine, Općinski sud u Sarajevu oduzeo je aplikantu poslovnu sposobnost.
  6. Dana 10.03.2005. godine Centar za socijalni rad stavio je aplikanta pod starateljstvo jednog od svojih uposlenika, osobe D.M. Nekoliko drugih uposlenika kasnije je sukcesivno postavljano za staratelja aplikanta.
  7. Svojim rješenjima od 25.02.2010. i 25.12.2014. godine, Centar za socijalni rad je odluĉio da aplikant treba ostati u Zavodu
  8. Dana 16.09.2015. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) je utvrdio da lišenje slobode aplikanta nije bilo „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ u smislu ĉlana 5. stav 1. Konvencije budući da je bio držan u psihijatrijskom pritvoru bez odluke nadležnog graĊanskog suda. TakoĊer je utvrĊeno da je povrijeĊen ĉlan 5. stav 4. Konvencije zbog izostanka sudskog preispitivanja zakonitosti pritvora aplikanta. Ustavni sud je naredio Centru za socijalni rad da poduzme mjere kako bi se osiguralo poštovanje aplikantovih prava iz ĉlana 5. stavovi 1. i 4. Konvencije.
  9. Dana 7.12.2015. godine, Općinski sud u Sarajevu vratio je aplikantu poslovnu sposobnost.
  10. Aplikant je pušten iz Zavoda Drin dana 14.12.2015.
  11. Na zahtjev aplikanta, Centar za socijalni rad ga je ponovno primio u Zavod Drin, u periodu izmeĊu 1.01.2016. i 31.03.2016.
  12. Aplikant je zatražio produženje boravka u nekoj ustanovi socijalne zaštite, te je njegov zahtjev odobren dana 1.04.2016. godine. Aplikant je tako smješten u Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba („Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje“).
  13. Aplikant je preminuo dana 26.09.2016. godine u Domu za socijalno zdravstveno zbrinjavanje.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 5. STAVOVI 1. I 4. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se žalio da njegovo smještanje u Zavod Drin nije odreĊeno u skladu sa „postupkom propisanim zakonom“ u smislu ĉlana 5. Konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost liĉnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim sluĉajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

...

(e) zakonitog pritvora osoba u cilju spreĉavanja širenja zaraznih bolesti, duševno bolesnih osoba, alkoholiĉara ili narkomana, ili skitnica;

...

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak kako bi sud u kratkom roku odluĉio o zakonitosti lišenja slobode, te ukoliko ono nije bilo zakonito, naredio puštanje na slobodu.

A.   Dopuštenost

1. Locus standi

  1. Vlada je tvrdila da aplikantovi nasljednici (vidi taĉku 2. gore) ne mogu nastaviti postupak po aplikaciji umjesto njega, budući da prava koja garantira ĉlan 5. Konvencije nisu prenosiva.
  2. U predmetu Vaščenkovs protiv Latvije (br. 30795/12, taĉka 27, 15.12.2016.), Sud je ponovio da postoji razlika izmeĊu aplikacija u kojima je direktna žrtva preminula prije nego što je aplikacija podnesena Sudu, i onih gdje je žrtva preminula nakon podnošenja aplikacije. U ovom drugom sluĉaju, odluĉujući faktor nije to da li su prava o kojima je rijeĉ prenosiva na nasljednike koji su spremni nastaviti postupak po aplikaciji, nego da li osobe koje žele nastaviti postupak mogu tvrditi da imaju legitiman interes da traže da Sud odluĉi o predmetu na osnovu aplikantove želje da iskoristi svoje individualno i osobno pravo na podnošenje aplikacije Sudu (vidi takoĊer Ergezen protiv Turske, br. 73359/10, taĉke 27. i 29., 8.04.2014). U predmetnom sluĉaju aplikant je preminuo nakon podnošenja aplikacije Sudu, a aplikantovi nasljednici, g. Edis Salihić, g. Adis Salihić i gĊa Emina Salihić, dopisom od 4.03.2017. godine, izrazili su svoj interes da nastave postupak pred Sudom. Prema tome, naĉela iznesena u predmetu Vaščenkovs primjenjuju se na predmetni sluĉaj.
  3. Sud smatra da, u konkretnim okolnostima predmetnog sluĉaja, nasljednici aplikanta imaju pravnu legitimaciju da nastave postupak umjesto aplikanta, te da stoga prigovor vlade u tom pogledu treba odbiti. MeĊutim, iz praktiĉnih razloga, u ovoj presudi će se g. Muhamed Salihić i dalje oslovljavati kao aplikant iako sada njegove nasljednike treba smatrati kao takve (vidi, mutatis mutandis, Dalban protiv Rumanije, 28114/95, taĉka 1, 28.09.1999).

 2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Vlada je dalje tvrdila da aplikaciju treba odbaciti kao preuranjenu, budući da je aplikant svoju aplikaciju podnio Sudu prije nego što je Ustavni sud donio odluku po apelaciji.
  2. Sud primjećuje da iako je aplikant podnio aplikaciju Sudu prije nego što je donesena odluka po njegovoj ustavnoj apelaciji, u meĊuvremenu je Ustavni sud donio odluku o toj stvari.
  3. Sud smatra da se prigovor vlade stoga mora odbiti. 

3. Gubitak statusa žrtve

  1. Vlada je navela da aplikant više ne može biti žrtva navodnih povreda u smislu ĉlana 34. Konvencije. Vlada je napomenula da je aplikant dobio odluku Ustavnog suda kojom je utvrĊena povreda ĉlana 5. Konvencije i nareĊeno njegovo puštanje. Prema tome, on više nije mogao tvrditi da je žrtva navodne povrede.
  2. Sud podsjeća da status „žrtve“ u smislu ĉlana 34. Konvencije ovisi o tome da li su domaće vlasti priznale, bilo izriĉito, ili suštinski, navodnu povredu Konvencije te, po potrebi, pružile odgovarajuće obeštećenje u vezi s tim. Samo ako su ovi uvjeti ispunjeni, supsidijarna priroda zaštitnog mehanizma Konvencije      iskljuĉuje      razmatranje       aplikacije    (vidi Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, taĉka 71, ESLJP 2006-V, i Cataldo protiv Italije (odl.), br. 45656/99, ESLJP 2004-VI).
  3. Sud u tom pogledu zapaža da je Ustavni sud utvrdio da je povrijeĊeno aplikantovo pravo na slobodu i sigurnost (vidi taĉku 11. gore u tekstu), ĉime je priznata povreda koja je predmet pritužbe i u stvari ispunjen prvi uvjet utvrĊen u praksi Suda.
  4. Status žrtve aplikanta onda ovisi o tome da li je pruženo obeštećenje adekvatno i dovoljno imajući u vidu praviĉnu naknadu kako je propisana u ĉlanu 41. Konvencije (vidi Dubjaková protiv Slovačke (odl.), br. 67299/01, 19.10.2004).
  5. U predmetnom sluĉaju, osim što je utvrdio povredu i naredio puštanje aplikanta, Ustavni sud mu nije dosudio naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
  6. Sud stoga zakljuĉuje da aplikant nije izgubio status žrtve u smislu ĉlana 34. Konvencije. Prethodni prigovor vlade u tom smislu se stoga mora odbiti (vidi, mutatis mutandis, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14, taĉke 37-40, ESLJP 2015).

4. Drugi osnovi nedopuštenosti

  1. Sud zapaža da aplikacija nije oĉigledno nedopuštena u smislu ĉlana 35. stav 3. (a) Konvencije. On takoĊer zapaža da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu, te se stoga mora proglasti dopuštenom. 

B.     Meritum 

1. Navodna povreda člana 5. stav 1. Konvencije

  1. Sud ponavlja da ĉlan 5. Konvencije, zajedno sa ĉlanovima 2., 3. i 4. spada u prvi red osnovnih prava koja štite fiziĉku sigurnost osobe, te je kao takav, od najveće važnosti u demokratskom društvu (vidi, izmeĊu ostalih, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 543/03, taĉka 30, ESLJP 2006-X, i Rudenko protiv Ukrajine, br. 50264/08, taĉka 98, 04.2014).
  2. U predmetu Hadžimejlić i drugi (citiran gore u tekstu, taĉke 51.-59.) Sud je našao povredu ĉlana 5. stav 1. Konvencije u okolnostima koje su veoma sliĉne okolnostima predmetnog sluĉaja. Sud ne vidi razloga da odstupi od te jurisprudencije i od utvrĊenja domaćeg Ustavnog suda (vidi taĉku 11. gore u tekstu).
  3. Prema tome, došlo je do povrede ĉlana 5. stav 1. Konvencije.

 2. Navodna povreda člana 5. stav 4. Konvencije

  1. Imajući u vidu utvrĊenje koje se odnosi na ĉlan 5. stav 1. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom sluĉaju došlo i do povrede ĉlana 5. stav 4. Konvencije (vidi David protiv Moldavije, br. 41578/05, taĉka 43, 27.11.2007; Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 12455/04 i 3 druga, taĉka 70, 8.07.2008; i Hadžimejlić i drugi, citiran gore, taĉka 60).

 

II PRIMJENA ĈLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41. Konvencije propisuje:

Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je rijeĉ omogućuje samo djelomiĉno obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti praviĉnu naknadu oštećenoj strani.“

  1. Aplikant je samo u obrascu aplikacije potraživao 150.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Dana 26.09.2016. godine aplikant je preminuo (vidi taĉku 2. gore u tekstu). Dana 20.04.2017. godine nasljednici aplikanta obavijestili su Sud da žele nastaviti postupak umjesto aplikanta. MeĊutim, nasljednici aplikanta su propustili podnijeti svoje zahtjeve za praviĉnu naknadu, unatoĉ instrukciji u tom smislu sadržanoj u dopisu Suda od 6.07.2017. godine koji im je upućen.
  3. Pravilo 60. stav 2. Pravila Suda propisuje da „aplikant mora podnijeti specifikaciju stavki svih zahtjeva, zajedno sa svim relevantnim dokumentima koji ih potkrjepljuju, u roku odreĊenom za podnošenje aplikantovog izjašnjenja o meritumu, osim ako predsjednik vijeća ne odluĉi drugaĉije.“ Stav 5. Proceduralnog uputstva u pogledu zahtjeva za praviĉnu naknadu u relevantnom dijelu propisuje da će Sud „odbiti zahtjeve navedene u obrascu aplikacije koji nisu ponovno postavljeni u odgovarajućoj fazi postupka“.
  4. S obzirom na navedeno, Sud ne može postupiti drugaĉije nego da odbije zahtjev za bilo koju pretrpljenu nematerijalnu štetu. On takoĊer ne nalazi da postoje izuzetne okolnosti koje bi opravdale drugaĉiji zakljuĉak (vidi Nagmetov protiv Rusije [VV], br. 35589/08, §§ 74-82, 03.2017).*

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava aplikaciju dopuštenom; 
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede ĉlana 5. stav 1. Konvencije; 
  1. Utvrđuje da nema potrebe posebno ispitivati pritužbu prema ĉlanu 5. stav 4. Konvencije; 
  1. Odbija zahtjev aplikanta za praviĉnu naknadu.**

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno dana 6.02.2018. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

 

 Andrea Tamietti                                                                    Carlo Ranzoni

zamjenik registrara                                                                  predsjednik

 

 * Tekst koji je ispravljen dana 6.03.2018. godine glasio je:

"A. Odsteta

 

 Aplikant je potraživao 150.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

 Vlada se nije oĉitovala o tome.

Sud prihvaća da je aplikant pretrpio znatnu duševnu bol zbog utvrĊene povrede što opravdava dosuĊivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu dužinu trajanja nezakonitog pritvora aplikanta, Sud aplikantu dosuĊuje 27.500 eura na ime nematerijalne štete. Ovaj iznos treba se isplatiti nasljednicima aplikanta.

B.Troškovi i izdaci

 Aplikant nije podnio zahtjev u tom smislu. Stoga Sud smatra da nije potrebno da mu dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.

C. Zatezna kamata

. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.“

 

** Tekst koji je ispravljen dana 6.03.2018. godine glasio je:

Utvrđuje

(a) da tužena država ima isplatiti nasljednicima aplikanta zajedno, u roku od tri mjeseca, iznos od 27.500 EUR (dvadeset i sedam hiljada pet stotina eura), kao i svaki porez koji može biti zaraĉunat nasljednicima aplikanta, na ime nematerijalne štete, koji iznos će se pretvoriti u valutu tužene države prema teĉaju na dan izmirenja;

(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obiĉna kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za praviĉnu naknadu.“

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF SALIHIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 6056/14)

 JUDGMENT

 This version was rectified on 6 March 2018

under Rule 81 of the Rules of Court. 

STRASBOURG

6 February 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

 In the case of Salihić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

Carlo Ranzoni, President,
Faris Vehabović,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea Tamietti, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 16 January 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 6056/14) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Muhamed Salihić (“the applicant”), on 19 December 2013.

2. The applicant was represented by Vaša Prava, a local non-governmental organisation, until he died on 26 September 2016. On 20 April 2017 the applicant’s children, Mr Edis Salihić, Mr Adis Salihić and Mrs Emina Salihić expressed their wish to pursue the proceedings on behalf of the applicant. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Mrs S. Malešić.

3. On 12 December 2016 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1951 and lived in Sarajevo.

5. By its decision of 3 August 2004, and at the recommendation of the Sarajevo Psychiatric Clinic (the “Psychiatric Clinic”), the Sarajevo Municipal Court instituted proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric facility.

6. On 18 August 2004, the Sarajevo Municipal Court decided to keep the applicant in the Psychiatric Clinic for a maximum of 45 days (counting from the date of his placement, that is 1 August 2004).

7. On 22 September 2004 the Sarajevo Canton Social Care Centre (the “Social Care Centre”) placed the applicant in the Drin Social Care Home (the “Drin Home”).

8. On 7 January 2005, the Sarajevo Municipal Court deprived the applicant of his legal capacity.

9. On 10 March 2005 the Social Care Centre placed the applicant under the guardianship of D.M., one of its employees. Several other employees were subsequently appointed as the applicant’s successive guardians.

10. By its decisions of 25 February 2010 and 25 December 2014, the Social Care Centre decided that the applicant should remain in the Drin Home.

11. On 16 September 2015 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) held that the applicant’s deprivation of liberty had not been “in accordance with a procedure prescribed by law” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention as he had been held in psychiatric detention without a decision of a competent civil court. It also found that Article 5 § 4 of the Convention had been breached because of the lack of judicial review of the lawfulness of the applicant’s detention. The Constitutional Court ordered the Social Care Centre to take measures to ensure respect for the applicant’s rights under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention.

12. On 7 December 2015, the Sarajevo Municipal Court restored the applicant’s legal capacity.

13. The applicant was released from the Drin Home on 14 December 2015.

14. At the applicant’s request, the Social Care Centre again admitted him to the Drin Home, between 1 January 2016 and 31 March 2016.

15. The applicant requested an extension of his stay in social care, which request was granted on 1 April 2016. The applicant was thus placed in the Social and Health Care Home for Persons with Disabilities and Other Persons (the “Social and Health Care Home”).

16. The applicant died on 26 September 2016, while in the Social and Health Care Home.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 §§ 1 AND 4 OF THE CONVENTION

17. The applicant complained that his placement in the Drin Home had not been ordered in accordance with “a procedure prescribed by law” within the meaning of Article 5 of the Convention, which in so far as relevant reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

...

4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.

A. Admissibility

1. Locus standi

18. The Government argued that the applicant’s heirs (see paragraph 2 above) could not continue the application on his stead, as the rights guaranteed by Article 5 of the Convention are non-transferable.

19. In the case of Vaščenkovs v. Latvia (no. 30795/12, § 27, 15 December 2016), the Court reiterated the difference between applications where the direct victim has died before the application was lodged with the Court, and those where he or she has died after the application was lodged. In the latter case, the decisive factor is not whether the rights at issue are transferable to heirs willing to pursue an application, but whether the persons wishing to pursue the proceedings can claim a legitimate interest in seeking that the Court decide the case on the basis of the applicant’s desire to use his or her individual and personal right to lodge a case before the Court (see also Ergezen v. Turkey, no. 73359/10, §§ 27 and 29, 8 April 2014). In the present case, the applicant died after lodging his application with the Court and the applicant’s heirs, Mr Edis Salihić, Mr Adis Salihić and Mrs Emina Salihić, expressed their interest in pursuing the proceedings before the Court, in their letter of 4 March 2017. Therefore, the principles outlined in Vaščenkovs apply to the present case.

20. The Court considers that, in the specific circumstances of the present case, the applicant’s heirs have legal standing to continue the proceedings in the applicant’s stead, and that the Government’s objection in this regard should hence be dismissed. For practical reasons, however, Mr Muhamed Salihić will continue to be referred to as the applicant in this judgment, although his heirs are now to be regarded as such (see, mutatis mutandis, Dalban v. Romania, 28114/95, § 1, 28 September 1999).

2. Exhaustion of domestic remedies

21. The Government further argued that the application should be rejected for being premature, as the applicant introduced his application to the Court before the Constitutional Court had delivered its decision on appeal.

22. The Court observes that even though the applicant has introduced his application before his constitutional appeal was decided upon, in the meantime the Constitutional Court has rendered its decision on the matter.

23. The Court considers that the Government’s objection must therefore be dismissed.

3. Loss of victim status

24. The Government submitted that the applicant could no longer claim to be a victim of the alleged violations within the meaning of Article 34 of the Convention. They noted that the applicant had obtained a decision of the Constitutional Court, which had found a violation of Article 5 of the Convention and ordered his release. Hence, he could not still claim to be a victim of the alleged violation.

25. The Court recalls that an applicant’s status as a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention depends on the fact whether the domestic authorities acknowledged, either expressly or in substance, the alleged infringement of the Convention and, if necessary, provided appropriate redress in relation thereto. Only when these conditions are satisfied does the subsidiary nature of the protective mechanism of the Convention preclude examination of an application (see Cocchiarella v. Italy [GC], no.64886/01, § 71, ECHR 2006‑V, and Cataldo v. Italy (dec.), no. 45656/99, ECHR 2004-VI).

26. The Court, in this respect, notes that the Constitutional Court found that the applicant’s right to liberty and security had been violated (see paragraph 11 above), thereby acknowledging the breach complained of and, effectively, satisfying the first condition laid down in the Court’ s case law.

27. The applicant’s victim status then depends on whether the redress afforded was adequate and sufficient having regard to just satisfaction as provided for under Article 41 of the Convention (see Dubjaková v. Slovakia (dec.), no. 67299/01, 19 October 2004).

28. In the present case, the Constitutional Court, besides the finding of a violation and the ordering of the applicant’s release, did not offer him any compensation for the non-pecuniary damage suffered.

29. The Court therefore concludes that the applicant did not lose his status as victim within the meaning of Article 34 of the Convention. The Government’s preliminary objection in this regard must hence be rejected (see, mutatis mutandis, Hadžimejlić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 3427/1374569/13 and 7157/14, §§ 37-40, ECHR 2015).

4. Other grounds for inadmissibility

30. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Alleged violation of Article 5 § 1 of the Convention

31. The Court reiterates that Article 5 of the Convention is, together with Articles 2, 3 and 4, in the first rank of the fundamental rights that protect the physical security of an individual and as such its importance in a democratic society is paramount (see, amongst others, McKay v. the United Kingdom [GC], no. 543/03, § 30, ECHR 2006‑X, andRudenko v. Ukraine, no. 50264/08, § 98, 17 April 2014).

32. In Hadžimejlić and Others (cited above, §§ 51-59) the Court found a violation of Article 5 § 1 of the Convention in circumstances which are very similar to those of the present case. The Court does not see any reason to depart from that jurisprudence and from the findings of the domestic Constitutional Court (see paragraph 11 above).

33. There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

2. Alleged violation of Article 5 § 4 of the Convention

34. Having regard to the finding relating to Article 5 § 1 of the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has also been a violation of Article 5 § 4 of the Convention (see David v. Moldova, no. 41578/05, § 43, 27 November 2007; Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/04 and 3 others, § 70, 8 July 2008; and Hadžimejlić and Others, cited above, § 60).

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

35. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

36. In his application form only, the applicant claimed 150,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

37. On 26 September 2016, the applicant died (see paragraph 2 above). On 20 April 2017 the applicant’s heirs informed the Court that they wished to continue the proceedings in the applicant’s stead. The applicant’s heirs, however, failed to submit their just satisfaction claims, despite the instruction in this regard contained in the Court’s letter of 6 July 2017 addressed to them.

38. Rule 60 § 2 of the Rules of Court provides that “the applicant must submit itemised particulars of all claims, together with any relevant supporting documents, within the time-limit fixed for the submission of the applicant’s observations on the merits unless the President of the Chamber directs otherwise”. Paragraph 5 of the Practice Direction on Just Satisfaction Claims further provides, in so far as relevant, that the Court will “reject claims set out on the application form but not resubmitted at the appropriate stage of the proceedings”.

39. In view of the above, the Court cannot but dismiss the claim for any non-pecuniary damage suffered. It also finds no exceptional circumstances which would warrant a different conclusion (see Nagmetov v. Russia [GC], no. 35589/08, §§ 74-82, 30 March 2017).[1]

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine separately the complaint under Article 5 § 4 of the Convention;

4. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.[2]

Done in English, and notified in writing on 6 February 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                          Carlo Ranzoni
Deputy Registrar                      President


[1] Rectified on 6 March 2018: the text was:

“A. Damage

36. The applicant claimed 150,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

37. The Government made no comments in this regard.

38. The Court accepts that the applicant suffered considerable distress as a result of the breach found which justifies an award of non-pecuniary damage. Having regard to the duration of the applicant’s unlawful detention, the Court awards the applicant EUR 27,500 in respect of non-pecuniary damage. This amount is to be paid to the applicant’s heirs.

B. Costs and expenses

39. The applicant did not submit a claim in this respect. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

C. Default interest

40. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.”

[2] Rectified on 6 March 2018: the text was:

“4. Holds

(a) that the respondent State is to pay jointly the applicant’s heirs, within three months, EUR 27,500 (twenty seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant’s heirs, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.”

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude