Suljagić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
27912/02
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
03.11.2009
Članovi
34
41
46
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46) Opšte mere
(Čl. 46) Pilot presude
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Javni interes
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
(P1-1-2) Opšti interes
Tematske ključne reči
međunarodni pravni standardi
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je 1935. godine i živi kod Srebrenika, BiH. Sedamdesetih i osamdesetih godina radeći kao poštar, građevinski radnik i nadničar u zemljama Evrope, zaradio je novac i položio ga kod osnovne banke sa sedištem u Tuzli, koja je bila članica Privredne banke Sarajevo.

Nakon nekoliko neuspelih pokušaja da podigne svoja sredstva, podnosilac predstavke je uložio prijavu kod Doma za ljudska prava. Odlukom iz 2005. godine, utvrđeno je da zakoni koji su tada bili na snazi nisu u skladu sa članom 6. Konvencije kao ni članom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Dodeljen mu je iznos na ime nematerijalne štete i troškova. Nadležna agencija za verifikaciju je 2006. godine obavila procenu „stare“ devizne štednje podnosioca. Podnosilac je u nekoliko navrata u periodu od 2007. do 2009. godine primio određeni iznos glavnice i kamate na obveznice. Izgleda da obveznice sa rokom dospeća 31. marta 2008. godine još uvek nisu izdate, a da druga rata kamata na obveznice koja dospeva 27. marta 2009. godine još uvek nije isplaćena. Evropski sud za ljudska prava jednoglasno presuđuje da se podnosilac može još uvek smatrati žrtvom u smislu člana 34. Konvencije i odbacuje raniji prigovor Vlade. Utvrđeno je da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Utvrđeno je i da tužena strana mora da u roku od šest meseci od kada presuda postane konačna izda obveznice, isplati neisplaćene rate, i u slučaju kašnjenja isplate svake sledeće rate isplaćuje zatezne kamate. Tužena država treba da podnosiocu predstavke isplati u roku od tri meseca određeni novčani iznos na ime nematerijalne štetei troškova izdataka, kao i bilo koji porez koji može biti zaračunat na taj iznos. Nakon isteka tri meseca, do isplate, tužena država će plaćati običnu kamatu. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen. Iako je glasala kao i druge kolege, u presudi je navedeno izdvojeno mišljenje sudije Mijović.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET SULJAGIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Zahtjev br. 27912/02) 

PRESUDA

STRASBOURG

 3. studenoga 2009. godine 

Ova će presuda postati konačnom pod uvjetima propisanim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Presuda može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ledi Bianku,
Mihai Poalelungi, suci,
i Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela.

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 13. listopada 2009., donosi sljedeću presudu koja je usvojena istoga dana:

POSTUPAK 

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i Hercegovine (br. 27912/02) što ga je 2. srpnja 2002. Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, g. Mustafa Suljagić („podnositelj zahtjeva“), u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelj zahtjeva   tvrdio   je   da   domaće   zakonodavstvo   nije postiglo „pravičnu ravnotežu“ između relevantnih interesa u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  3. Odlukom od 20. lipnja 2006. Sud je pitanje statusa žrtve podnositelja zahtjeva spojio s osnovanosti i zahtjev proglasio dopuštenom.
  4. I podnositelj zahtjeva i tužena vlada dostavili su svoja pismena zapažanja (pravilo 59. stavak 1.). Osim toga, dva udruženja, Udruženje za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini iz Federacije Bosne i Hercegovine i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori iz Republike Srpske, koja su bila pozvana da se umiješaju kao treća strana, dostavila su svoja pismena zapažanja (članak 36. stavak 2. Konvencije i pravilo 44. stavak 2.). Na usmenoj raspravi stranke su dale svoje odgovore na međusobna zapažanja i zapažanja treće strane (pravilo 44. stavak 5).
  5. Rasprava je bila javna i održana je 10. ožujka 2009. u zgradi Suda za ljudska prava u Strasbourgu (pravilo 59. stavak 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
gđa M. MIJIĆ,  zastupnica,
gđa Z. IBRAHIMOVIĆ, zamjenica zastupnice,
gđa B. KUJUNDŽIĆ,  pomoćnica zastupnice,
g. A. DŽOMBIĆ, ministar financija Republike Srpske,
gđa D. ALEKSIĆ,  pomoćnica ministra financija Republike Srpske,
g. T. ĆURAK, pomoćnik ministra financija Federacije Bosne i Hercegovine,
g. E. KUBAT, savjetnik ministra financija Federacije Bosne i Hercegovine,
g. M. LUČIĆ, direktor financija Brčko Distrikta Bosne i Herzegovine, Savjetnici;

(b) u ime podnositelja zahtjeva
g. E. SULJAGIĆ, pravni zastupnik,
g. S. IMAMOVIĆ,pomoćnik pravnog zastupnika
Sudu su se obratili g. Suljagić i gđa Mijić.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A.  Mjerodavna pozadina slučaja 

  1. Predmetni slučaj odnosi se na „staru“ deviznu štednju (devizni štedni polozi nastali prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – SFRJ).
  2. Do ekonomskih reformi 1989./90. (takozvanih Markovićevih reformi, nazvanih po tadašnjem premijeru Anti Markoviću), komercijalni bankarski sustav u SFRJ sastojao se od samoupravnih osnovnih i udruženih banaka. Osnovne banke, koje su osnovala i njima nominalno upravljala društvena poduzeća, obavljale su svakodnevne bankovne aktivnosti. Dvije ili više osnovnih banaka mogle su formirati jednu udruženu banku putem sporazuma o samoupravljanju, a pri tome su sačuvale svoju pravnu osobnost. U SFRJ postojalo je više od 150 osnovnih banaka i devet udruženih banaka (Jugobanka Beograd, Beogradska udružena banka Beograd, Vojvođanska banka Novi Sad, Kosovska banka Priština, Udržena banka Hrvatske Zagreb, Ljubljanska banka Ljubljana, Privredna banka Sarajevo, Stopanska banka Skopje i Investiciona banka Titograd).
  3. Uslijed velike potrebe za konvertibilnom valutom u to vrijeme, SFRJ je atraktivnim ponudama privukla radnike na privremenom radu u inozemstvu i ostale građane da ulože svoja devizna sredstva u komercijalne banke u Jugoslaviji: takvi su depoziti (polozi) osiguravali visoke kamatne iznose (godišnja kamatna stopa često je premašivala 10%), koje je jamčila država (vidjeti, npr. članak 14(3) Zakona o deviznom poslovanju iz 1985. i članak 76(1) Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama iz 1989.). 
  4. Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima iz 1977. uveo je sustav ponovnog polaganja deviznih sredstava u Narodnu banku Jugoslavije koji su provodile komercijalne banke. Iako je sustav davao mogućnost slobodnog izbora, on je komercijalnim bankama dozvoljavao da valutni rizik prenesu na državu i na taj su način praktično sva devizna sredstva ponovno polagana. Osim toga, od Narodne banke Jugoslavije tražilo se da izdaje kredite u nacionalnoj valuti (u početku bez kamata) komercijalnim bankama do vrijednosti ponovno položenih deviznih sredstava. Međutim, valja naglasiti da je takvo ponovno polaganje u pravilu bilo fiktivno, pošto komercijalne banke nisu imale dovoljno likvidnih sredstava: izgleda da su komercijalne banke izvršile ponovno polaganje ukupnog iznosa od 12,2 milijarda američkih dolara, od kojih je samo 1,7 milijarda američkih dolara (približno 14%) stvarno transferirano na Narodnu banku Jugoslavije (vidjeti Kovačić i ostali protiv Slovenije [CG], br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99, §§ 36 i 39, ECHR 2008-...; vidjeti također odluku AP 164/04 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 1. travnja 2006., točka 53). Godine 1988. prestala je praksa ponovnog polaganja (vidjeti članak 103. Zakona o deviznom poslovanju iz 1985., u skladu s dopunom Zakona od 15. listopada 1988.).
  5. Problemi nastali zbog stranih i domaćih dugova SFRJ izazvali su monetarnu krizu 1980-tih godina. Nacionalno gospodarstvo bilo je na rubu kolapsa i SFRJ je poduzela žurne mjere, poput zakonskih zabrana u pogledu isplate devizne štednje (vidjeti članak 71. Zakona o deviznim transakcijama iz 1985.). Time je devizna štednja praktično bila zamrznuta.
  6. U sklopu Markovićevih reformi SFRJ je ukinula gore opisani sustav osnovnih i udruženih banaka. Ova promjena u pravilima bankarskog poslovanja omogućila je nekim osnovnim bankama da se odluče za neovisan status, dok su druge osnovne banke postale podružnice (bez pravne osobnosti) udruženih banaka kojima su ranije pripadale.
  7. Međutim, neke od važnih značajki tog bankarskog sustava ostale su netaknute ovim reformama. Kao prvo, komercijalne banke i dalje su ostale „društveno vlasništvo“, u konceptu koji je, iako je postojao i u drugima državama, u SFRJ je bio vrlo razvijen. Kao drugo, i komercijalne banke i država imali su financijske obveze po deviznoj štednji: štediše su imale pravo kod komercijalnih banaka podizati svoje štedne uloge u svako doba, zajedno s akumuliranim kamatama (vidjeti članke 1035. i 1045. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978. godine) ili od države, u slučaju insolventnosti ili stečaja komercijalne banke (vidjeti članke 1004. stavak 2. i 1007. stavak Zakona o obligacionim odnosima iz 1978., članak 18. Zakona o sanaciji, stečaju i likvidnosti banaka i drugih financijskih organizacija iz 1989.godine i Odluku vlade SFRJ od 23. svibnja 1990.).
  8. Godine 1991./92. SFRJ je prestala postojati. Njezinim raspadom nastalo je pet država sljednica: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Federativna Republika Jugoslavija (od 2006. sljednica Srbija), „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“ i Slovenija.
  9. U Bosni i Hercegovini započeo je surovi rat odmah nakon proglašenja njezine neovisnosti. Tijekom  rata  Bosna  i  Hercegovina  preuzela  je  zakonska  jamstva za „staru“ deviznu štednju od SFRJ (u skladu s člankom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini   primjenjuju   kao   republički   zakoni   iz   1992.).   Nadalje,  koncept „društvenog vlasništva“ je napušten (vidjeti Zakon o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu iz 1993. i Zakon o pretvorbi društvene svojine iz 1994.). Time su sve komercijalne banke u Bosni i Hercegovini u stvarnosti nacionalizirane. Iako je u nekim iznimnim situacijama za vrijeme rata bilo dozvoljeno korištenje „stare“ devizne štednje, izgleda da je ova mogućnost ostala samo teoretska (vidjeti odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 18. veljače 1993. i odluku Narodne Banke Republike Srpske od 17. lipnja 1993.).
  10. Dana 14. prosinca 1995. stupio je na snagu Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini („Daytonski mirovni sporazum“). On je potvrdio nastavak pravnog postojanja Bosne i Hercegovine kao države, ali je promijenio njezino unutarnje uređenje (članak 1. stavak 1. Aneksa 4 uz Daytonski mirovni sporazum koji jest Ustav Bosne i Hercegovine). U skladu s člankom 1. stavkom 3. Aneksa 4, Bosna i Hercegovina sastavljena je od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Daytonski mirovni sporazum nije riješio pitanje međuentitetske granice na području Brčkog, ali su se stranke suglasile da se provede obvezujuća arbitraža u skladu s pravilima UNCITRAL-a (članak V. Aneksa 2 Daytonskog mirovnog sporazuma). U međuvremenu, ruralni dijelovi predratne općine Brčko ostali su pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine, a grad Brčko pod nadzorom Republike Srpske. Arbitražni sud je 5. ožujka 1999. donio svoju konačnu odluku. Suspendirao je sve institucije vlasti entiteta na cijelome teritoriju predratne općine Brčko i prenio sve entitetske ovlasti na novoosnovani Brčko Distrikt koji je stavljen pod isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine i međunarodni nadzor. Brčko Distrikt formalno je inauguriran 8. ožujka 2000. Međutim, entitetski zakoni i dalje su se primjenjivali u Distriktu, dok ih nije modificirao supervizor za Brčko Distrikt ili Skupština Distrikta. Svi su se entitetski zakoni dana 4. kolovoza 2006. prestali primjenjivati u Distriktu. 
  11. Dana 28. studenog 1997. Federacija Bosne i Hercegovine preuzela je svu odgovornost za „staru“ deviznu štednju iz lokalnih komercijalnih banaka, kako bi ih pripremila za privatizaciju (u skladu s člankom 3. stavak 1. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997. i Uredbom o ostvarivanju potraživanja osoba koje su imale deviznu štednju u bankama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a nisu imale prebivalište na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 1999.). Kako je podizanje „stare“ devizne štednje bilo neostvarivo, građanima toga entiteta bila je data mogućnost da svojom „starom“ deviznom štednjom otkupe društvene stanove u kojima su živjeli (gdje je to doista i bio slučaj) i neka državna poduzeća (vidjeti točku 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997., dopunjenog 21. kolovoza 2004. i 7. studenog 2007).
  12. Isto tako, Republika Srpska preuzela je punu odgovornost za „staru“ deviznu štednju kod komercijalnih banaka sa sjedištem u Republici Srpskoj (vidjeti članakm  20. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama iz 1998., i izmjenama od 8. siječnja 2002.). Međutim, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, gdje se odgovornost istovremeno prenosila u pogledu svih komercijanih banaka, u Republici Srpskoj odgovornost je prenošena pojedinačno za svaku komercijalnu banku nakon njezine privatizacije. Datumi 18. siječnja i 17. travnja 2002. jesu mjerodavni datumi za dvije najveće komercijalne banke sa „starom“ deviznom štednjom, Banjalučku banku i Kristal banku. Proces privatizacije u Republici Srpskoj u pogledu komercijalnih banaka okončan je 31. prosinca 2002. Građanima toga entiteta također je dana mogućnost da svoju „staru“ deviznu štednju iskoriste za kupnju stanova u društvenom vlasništvu u kojima su živjeli kao i neke društvene organizacije (vidjeti članak 19. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima iz 1998.).
  13. Tijekom 2002. godine entiteti su privatizirali sve komercijalne banke u Brčko Distriktu putem sporazuma s Distriktom i odobrenjem koje je dao supervizor za Brčko Distrikt.
  14. Zakoni koji su određivali korištenje „stare“ devizne štednje u postupku privatizacije bili su ograničeni, i čak su doveli do zlouporaba: pojavilo se  neslužbeno tržište na kojem se takva štednja ponekad prodavala za najviše 3% od njihove nominalne vrijednosti. Godine 2004., pokušavajući da poprave ovakvu situaciju, entiteti i Brčko Distrikt dogovorili su se da isplate „stare“ štediše u gotovini i vladinim obveznicama i u tom smislu načinili su plan otplate. Međutim, prema odluci U 14/05 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 2. prosinca 2005., tri plana otplate zamijenjena su jednim važećim za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine (vidjeti „Mjerodavno domaće pravo i praksa“, u daljnjem tekstu). 

B.   Predmetni slučaj 

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1935. godine i živi kod Srebrenika, Bosna i Hercegovina.
  2. Sedamdesetih i osamdesetih godina radio je u više zemalja Europe kao poštar, građevinski radnik i kao nadničar, i novac zarađen u inozemstvu položio je kod osnovne banke sa sjedištem u Tuzli, koja je bila članica Privredne banke Sarajevo. Za vrijeme Markovićevih reformi ova banka postala je zasebna pravna osoba pod nazivom Tuzlanska banka. Banka je nacionalizirana 1994. (vidjeti točku 14. gore u tekstu), a 1998. prodana je jednoj komercijalnoj banci sa sjedištem u Sloveniji (Nova Ljubljanska banka).
  3. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da podigne svoja sredstva, podnositelj zahtjeva uložio je prijavu kod Doma za ljudska prava (institucija za ljudska prava osnovana u skladu s Aneksom 6. Daytonskog mirovnog sporazuma). Komisija za ljudska prava, koja je bila pravni sljednik Doma za ljudska prava, svojom odlukom od 6. travnja 2005. (odluka CH/98/375 et al.) utvrdila je da zakoni koji su tada bili na snazi nisu sukladni članku 6. Konvencije (zbog nedostatka proceduralnih jamstava), kao ni članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (zbog nedostatka pravične ravnoteže između relevantnih interesa). Osim određenih općih mjera, Komisija je podnositelju zahtjeva dosudila 500 KM16 na ime nematerijalne štete i troškova i izdataka.
  4. Dana 29. prosinca 2006. nadležna agencija za verifikaciju obavila je procjenu „stare“ devizne štednje podnositelja zahtjeva na 269.275,21 (vidjeti točku 27. u daljnjem tekstu). 
  5. Dana lipnja 2007. podnositelj zahtjeva primio je 1.000 KM (vidjeti točku 29. u tekstu). Dana 14. svibnja 2009. podnositelju zahtjeva isplaćene su prve rate glavnice i kamate na obveznice, obje s rokom dospijeća na dan 27. rujna 2008., u ukupnom iznosu od 4.237,44 KM (vidjeti točku 31. u daljnjem tekstu).
  6. Izgleda da vladine obveznice čiji je rok dospijeća 31. ožujka 2008. još uvijek nisu izdane (vidjeti točku 30. u daljnjem tekstu), a da druga rata kamata na obveznice koja dospijeva 27. ožujka 2009. još uvijek nije plaćena (vidjeti točku 31. u daljnjem tekstu).

 

II MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA 

  1. U vezi s mjerodavnim pravom i praksom, treba pogledati odluku o dopuštenosti u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII; Suljagić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 27912/02 od 20. lipnj 2006; i presudu u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII.
  2. Nadalje, Zakon o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje iz 2006. stupio je na snagu 15. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2006.) Bosna i Hercegovina obvezala se isplatiti prvotne pologe koji su položeni u bankama na njezinom teritoriju i pripadajuće kamate s 31. prosincom 1991., po prvotnoj kamatnoj stopi, umanjene za iznose koji su već iskorišteni (vidjeti točke 14. i 16.-17. gore u tekstu). Kamata akumulirana u razdoblju od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006. stornira se i ponovno obračunava po godišnjoj stopi od 0,5%. Verifikacija iznosa svakog od potražitelja provest će se po upravnom postupku agencije za verifikaciju. Rok za podnošenje prijave za verifikaciju već je produžavan u nekoliko navrata.
  3. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ispitivao je ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006. i odlučio je da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a osobito potrebu za obnovom nacionalnog gospodarstva nakon razornog rata (vidjeti odluku U 13/06 od 28. ožujka 2008., točka ).
  4. Svi potražitelji koji su dobili verifikacijske certifikate (vidjeti pretposljednju rečenicu točke 27.) imaju pravo na isplatu u iznosu do 1.000 KM u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu, i do 2.000 KM u Republici Srpskoj. Svi preostali iznosi bit će isplaćeni putem obveznica.
  5. U skladu sa Zakonom iz , državne obveznice trebale su biti izdane do 31. ožujka 2008. Obveznice trebaju biti otplaćene najkasnije do 31. prosinca 2016. uz godišnju kamatu od 2,5%. Iako je u početku bilo planirano izdavanje državnih obveznica putem Centralne banke BiH, dana siječnja 2008. Republika Srpska donijela je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon RS-a), skraćujući razdoblje amortizacije obveznica na pet godina, te izdala svoje entitetske obveznice dana 28. veljače 2008. Dana 4. listopada 2008. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je Zakon RS-a ustavnim (odluka U 3/08 od 4. listopada 2008.). Sud je odlučio da su konstitutivne jedinice (entiteti i distrikt) nadležne za reguliranje pitanja „stare“ devizne štednje, pod uvjetom da postupaju prema Zakonu iz 2006. godine. Nakon ove odluke, Centralna banka odbila je izdati državne obveznice samo za neke konstitutivne jedinice. Kao rezultat toga, Federacija Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikt morali su izdati svoje obveznice. I dok je Brčko Distrikt to učinio dana 30. lipnja 2009., izgleda da obveznice još uvijek nisu izdane u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  6. U međuvremenu su usvojeni otplatni planovi, i to 21. veljače 2008. za Republiku Srpsku i 9. travnja 2008. za Federaciju Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikt. Dana 24. lipnja 2009. usvojen je novi otplatni plan za Brčko Distrikt koji je sukladan onome od 9. travnja 2008.. 

U Republici Srpskoj obveznice će biti otplaćene do 28. veljače 2013. u deset rata (na dan 28. veljače i 28. kolovoza svake godine, od 28. kolovoza 2008. do 28. veljače 2013.), zajedno s kamatama na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%). Prve tri rate su plaćene kako je i planirano 28. kolovoza 2008., 28. veljače i 28. kolovoza 2009. U slučaju kašnjenja isplate, zatezne kamate će se plaćati po zakonskoj stopi.

U Federaciji Bosne i Hercegovine obveznice će se isplatiti do 27. ožujka 2015., u osam rata, na sljedeći način: 7,5% od ukupnog duga bit će isplaćeno 27. rujna 2008., 9% bit će isplaćeno 27. rujna 2009., 11% bit će isplaćeno 27. rujna 2010., 12% bit će isplaćeno 27. rujna 2011., 13% bit će isplaćeno 27. rujna 2012.,15% bit će isplaćeno 27. rujna 2013., 15,5% bit će isplaćeno 27. rujna 2014. i 17% bit će isplaćeno 27. ožujka 2015. Kamate na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) će se plaćati 27. ožujka i 27. rujna svake godine, počev od 27. rujna 2008. do 27. ožujka 2015. godine. Prve isplate glavnog duga i kamata na obveznice (s rokom dospijeća 27. rujna 2008. u oba slučaja) izvršene su 14. svinja 2009. Izgleda da rate s datumom dospijeća 27. ožujka i 27. rujna 2009. još uvijek nisu isplaćene.

I u konačnici, Brčko Distrikt je dana 24. prosinca 2008., u skladu sa starim otplatenim planom, isplatio prve rate glavnog duga i kamate na obveznice (obje dospjele 27. rujna 2008.), a drugu ratu kamata na obveznice (dospjelu 27. ožujka 2009.) dana 11. lipnja 2009. U skladu s novim planom, obveznice moraju biti isplaćene do 31. ožujka 2015., u sedam rata, na sljedeći način: 9,5% ukupnoga duga bit će isplaćeno 30. rujna 2009., 11,5% bit će isplaćeno 30. rujna 2010., 12,5% bit će isplaćeno  30.  rujna  2011.,  14%  bit  će  isplaćeno  30.  rujna  2012.,  16,5%  bit  će isplaćeno 30. rujna 2013., 17,5% bit že isplaćeno 30. rujna 2014. i 18,5% bit će isplaćeno 31. ožujka 2015. Kamate na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) bit će isplaćivane 31. ožujka i 30. rujna svake godine, počev od 30. rujna 2009. do 31. ožujka 2015. Rata s rokom dospijeća 30. rujna 2009. plaćena je na vrijeme. U slučaju kašnjenja bilo koje slijedeće isplate, plaćat će se zatezna kamata po zakonskoj stopi.

  1. Pošto se vladine obveznice mogu otkupiti prije roka dospijeća, njima se može trgovati na burzi čim budu izdane. U Republici Srpskoj njihova trenutna tržišna vrijednost iznosi oko 90% od njihove nominalne vrijednosti. Imajući na umu da su državne obveznice tek nedavno izdane u Brčko Distriktu, njihova prodajna cijena na burzi još uvijek nije konsolidirana. Kao što je ranije već navedeno, čini se da u Federaciji Bosne i Hercegovine obveznice još uvijek nisu izdane.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Predmetni slučaj u osnovi se odnosi na usklađenost domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na „staru“ deviznu štednju s uvjetima predviđenim člankom 1. Protokola br. 1, koji glasi: 

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

 A.  Primjenjivost članka 1. Protokola br. 1

  1. Koncept „imovine“ ima zasebno značenje koje se ne ograničava na vlasništvo nad materijalnim dobrima. Isto kao i materijalna dobra te određena druga prava i interesi koji predstavljaju dobra mogu se također smatrati „imovinom“ u smislu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti, među ostalim odlukama, Broniowski protiv Poljske (GC), br. 31443/96, § 129, ECHR 2004-V). Tužbeni zahtjevi, pod uvjetom da imaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu, kvalificiraju se kao „dobra“ i na taj se način mogu smatrati „imovinom“ u smislu ove odredbe (vidjeti Kopecký protiv Slovačke (GC), br. 44912/98, § 52, ECHR 2004-IX).
  2. U predmetnom slučaju podnositelj zahtjeva je nakon polaganja deviznih sredstava kod komercijalne banke stekao pravo da u svako doba podigne iz banke svoja položena sredstva zajedno s pripadajućim kamatama, ili od države, u slučaju „očite nesolventnosti“ ili stečaja (vidjeti točku 12. gore u tekstu). Iako je istina da su, bližeći se kraju svog postojanja, SFRJ i njen komercijalni bankarski sustav imali teškoća u ispunjavanju svojih financijskih obveza (vidjeti točku 10. gore u tekstu), gore navedeno pravo se zadržalo.
  3. I pored različitih pristupa ovome pitanju nakon raspada SFRJ, kao i prijenosa odgovornosti s jedne razine vlasti na drugu (vidjeti točke 14., 16.-17., 19. i 27.-32. gore u tekstu), nikada nije postojala bilo kakva sumnja u pogledu toga da su Bosna i Hercegovina i/ili njezini entiteti imali pravnu obvezu da vrate „staru“ deviznu štednju koja je bila položena u komercijalnim bankama na njezinom teritoriju. U tavim okolnostima Sud zaključuje da je podnositelj zahtjeva imao potraživanje, i da ga još uvijek ima, koje je „imovina“ u značenju članka 1. Protokola br. 1. Jamstva koje pruža ta odredba stoga se primjenjuju u predmetnom slučaju.

B.  Usklađenost s člankom 1. Protokola br. 1

1. Primjenjivo pravilo članka 1. Protokola br. 1 

  1. Kako je Sud više puta napomenuo, članak 1. Protokola br. 1 obuhvaća tri zasebna pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog paragrafa, opće je naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog paragrafa obuhvaća lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugom paragrafu, potvrđuje da stranke potpisnice imaju pravo među ostalim nadzirati korištenje imovine u skladu s općim interesima. Međutim, ova tri pravila nisu zasebna u smislu da nisu međusobno povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i stoga ga treba tumačiti u svjetlu općeg načela formuliranog u prvom pravilu (vidjeti, pored ostalih odluka, Beyeler protiv Italije [GC], br. 33202/96, § 98, ECHR 2000-I).
  2. Podnositelj zahtjeva u predmetnom slučaju godinama nije bio u mogućnosti slobodno raspolagati svojom „starom“ deviznom štednjom. U vrijeme podnošenja zahtjeva (2. srpnja 2002.) i, što je još važnije, na dan kada je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 (12. srpnja 2002.), on je ova sredstva mogao iskoristiti za kupovinu nekih državnih poduzeća (vidjeti točku 16. gore). Kako je on bio vlasnikom kuće u kojoj je živio, kupovina državnog stana nije bila mogući izbor. Potom je uslijedio Zakon iz 2004. godine (vidjeti točku 19. gore u tekstu) i na kraju zakoni koji su sada na snazi (vidjeti članke 27.-32.), od kojih je svaki ograničavao korištenje „stare“ devizne štednje. Ovo se na Sudu nije pobijalo.

U takvim okolnostima predmetni slučaj treba razmatrati po trećem pravilu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti Trajkovski protiv «Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije») (dec.), br. 53320/99, ECHR 2002-IV).

2. Opća načela 

  1. Opća načela nedavno su ponovno istaknuta u predmetu Broniowski, citirano gore, §§ 147-51 (referencije izostavljene). 

(a) Načelo zakonitosti

  1. Prvi i navažniji uvjet članka 1. Protokola br. 1 određuje da svako miješanje tijela vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito: druga rečenica prvog stavka dopušta lišavanje imovine samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stavak potvrđuje da države imaju pravo nadzirati korištenje imovine primjenom „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, u osnovi je svih članaka Konvencije.

Načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni.

(b)  Načelo legitimnog cilja kod javnog/općeg interesa

  1. Svako miješanje u uživanje prava ili slobode priznate Konvencijom mora imati legitiman cilj. Na isti način, u slučajevima u kojima je riječ o pozitivnoj obvezi, mora postojati legitimno opravdanje za nedjelovanje države. Načelo „pravične ravnoteže“ sadržane u članku 1. Protokola br. 1 samo po sebi pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Osim toga, valja ponoviti da razna pravila ugrađena u članak 1. nisu zasebna u smislu nepovezanosti, i da se drugo i treće pravilo bave samo određenim pojavama miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Jedan od učinaka toga je da postojanje „javnog interesa“ koje se traži u drugoj rečenici, ili „općeg interesa“ koje se spominje u drugom stavku, zapravo su logički zaključci načela iznesenog u prvoj rečenici, tako da miješanje u ostvarivanje prava na mirno uživanje imovine u smislu značenja prve rečenice članka 1. također mora slijediti cilj u javnom interesu.
  1. Zahvaljujući neposrednom poznavanju društva i njegovih potreba, nacionalna tijela vlasti su, u načelu, u boljem položaju od međunarodnog suca kada ocjenjuju što je „u javnom interesu“. Prema sustavu zaštite ustanovljenom Konvencijom, obveza je nacionalnih tijela vlasti da urade početnu procjenu u vezi s postojanjem problema od javnog značaja, nalažući mjere što ih je potrebno primijeniti u sferi ostvarivanja prava na imovinu, uključujući lišavanje ili kontrolu imovine. U skladu s tim, nacionalna tijela vlasti imaju široko polje procjene u ovome području.

Nadalje, pojam „javnog interesa“ svakako je sveobuhvatan. Odluka o donošenju zakona koji se odnose na eksproprijaciju ili kontrolu imovine ili omogućuju da se kompenzacija za oduzetu imovinu vrši iz javnih fondova obično povlači i razmatranje političkih, gospodarskih i socijalnih pitanja. Sud je naveo da, iako smatra prirodnim da polje slobodne procjene koje zakonodavac ima u provedbi socijalne i gospodarske politike bude široko, će poštivati procjenu zakonodavca o tome što je to „u javnom interesu“, pod uvjetom da takva procjena nije očito neosnovana. Ova logika odnosi se na takve temeljite promjene u sustavu države kakav je prijelaz iz totalitarnog režima u demokratsku vladavinu, reformu državne političke, pravne i ekonomske strukture, i naravno, raspad države praćen razornim ratom, fenomen koji neizbježno povlači donošenje velikoga broja gospodarskih i socijalnih zakona.

(c) Načelo „pravične ravnoteže“ 

  1. Miješanje u mirno uživanje imovine kao i suzdržavanje od poduzimanja radnji moraju postići pravičnu ravnotežu između potreba općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca.

Briga za postizanjem ove ravnoteže ogleda se u cjelini u strukturi članka 1. Protokola br. 1. Posebno je potreban razuman odnos razmjernosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići bilo kojim mjerama koje poduzima država, uključujući i mjere koje pojedinca lišavaju njegove imovine. U svakom slučaju u kojem je došlo do povrede ovog članka, Sud stoga mora utvrditi da li dotična osoba mora podnijeti nerazmjeran i pretjeran teret uslijed djelovanja ili nedjelovanja države.

  1. U ocjeni postupanja u skladu s člankom 1. Protokola br. 1, Sud mora potpuno ispitati sve interese o kojima je riječ, imajući na umu ulogu Konvencije da štiti prava koja su „praktična i djelotvorna“. Sud mora razmotriti što stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnositelj zahtjeva žali. Takva procjena mora uključivati ne samo mjerodavne uvjete kompenzacije – ako je situacija bliska oduzimanju imovine – nego i ponašanje stranaka, uključujući i sredstva koja država koristi i njihovo ostvarivanje. U tom smislu valja naglasiti da neizvjesnost, bilo da je legislativna, administrativna ili je ishod prakse koju vlasti provode, jest čimbenik koji se mora imati u vidu kod ocjene ponašanja države. U slučavima gdje je doista u pitanju opći interes, na državnim je tijelima da reagiraju u pravo vrijeme i na odgovarajući i dosljedan način.

3. Primjena gore navedenih načela na predmetni slučaj

(a) Podnesci podnositelja zahtjeva 

  1. Iako priznaje da postoji pozitivni pomak u zakonodavstvu koje je trenutačno na snazi, podnositelj zahtjeva i dalje tvrdi da je zakonodavstvo još uvijek neusklađeno s člankom 1. Protokola br. 1. Prije svega, prema podnositeljevu razumijevanju postojećeg zakonodavstva, on, osim početne isplate od 1.000 KM, neće imati pravo na druge iznose u gotovini. Podnositelj zahtjeva primio bi vladine obveznice tek na kraju amortizacijskog razdoblja (2015. godine), koje će onda moći prodati na neslužbenom tržištu, najvjerojatnije samo za manji dio njihove nominalne vrijednosti. Podnositelj zahtjeva to smatra neprihvatljivim s obzirom na njegove godine i loše zdravstveno stanje. Kao drugo, žalio se na kamatnu stopu za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006. (0,5%). I na kraju, podnositelj zahtjeva tvrdi da važeći zakon ne nudi jamstva da će potrebna sredstva osigurati na vrijeme.

(b) Podnesci tužene države 

  1. Vlada je potvrdila da su domaće vlasti preuzele punu odgovornost za „staru“ deviznu štednju kod lokalnih komercijalnih banaka. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug premašuje 1 milijardu eura. S obzirom na različite financijske obveze na raznim razinama države i na sve okolnosti, uključujući i raspad SFRJ 1991./92. i rat koji je uslijedio, Vlada smatra da postojeće zakonodavstvo predstavlja najbolje moguće rješenje. U korist takve tvrdnje, Vlada je podcrtala da je zakon izrađen uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Što se tiče kamatne stope za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006., koju je podnositelj zahtjeva posebno kritizirao, Vlada je tvrdila da je takva stopa sukladna prosječnoj kamatnoj stopi koja se primjenjuje na kratkoročne pologe za isto razdoblje. I na kraju, Vlada je odbacila zabrinutost podnositelja zahtjeva u pogledu sposobnosti domaćih tijela da provedu zakon koji je na snazi. I pored početnih kašnjenja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distrktu, Vlada je istaknula da su poduzete mjere, uključujući i kredite kod komercijalnih banaka, radi osiguravanja budućih isplata na vrijeme.

(c) Podnesci treće strane 

  1. Treća strana je, u svome pismenom podnesku Sudu, optužila vlasti na svim razinama za nesposobnost i korupciju. Najviše je kritiziran Zakon iz 1997. u Federaciji Bosne i Hercegovine, i isti takav zakon u Republici Srpskoj. Uvjeti su navodno bili takvi da vlasnici „stare“ devizne štednje nisu imali drugoga izbora do prihvatiti privatizacijske certifikate umjesto njihove štednje i prodati ih na neslužbenom tržištu za mali dio njihove nominalne vrijednosti. Takva shema, rečeno je, omogućila je poznatim tajkunima i ratnim profiterima koji su imali veze s vlastima da pribave dragocjen kapital gotovo besplatno.
  2. Udruženje iz Federacije Bosne i Hercegovine dodalo je da su zlouporabe nastavljene i po zakonu koji je na snazi, ali nije iznijelo nikakve dokaze. 

(d)  Ocjena Suda 

  1. Prije nego što počnemo s ovim pitanjima, valja naglasiti da predmetni slučaj ima dugu povijest. Podnositelj zahtjeva svoj je zahtjev podnio 2. srpnja 2002., prije nego što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1, i ponovio ga nakon ratifikacije. Iako se osporavana situacija razvijala, Sud će svoju analizu ograničiti na zakone koji su trenutačno na snazi. Nadalje, Sud želi podcrtati da smatra beznačajnim to što je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev prije ratifikacije Protokola br. 1 zbog kontinuiteta sporne situacije i činjenice da su prvobitne žalbe potvrđene u velikom broju situacija nakon ratifikacije (vidjeti Čeh protiv Srbije, br. 9906/04, §§ 36-39, 1. srpnja 2008 ).
  2. Vraćajući se gore navedenim općim načelima, nema sumnje da su prva dva načela poštivana u predmetnom slučaju (vidjeti, analogno, Trajkovski, citirano gore u tekstu). Stoga će Sud nastaviti s razmatranjem glavnog pitanja, tj. jesu li sporne mjere postigle „pravičnu ravnotežu“ između relevantnih interesa u svjetlu članka 1. Protokola br.1
  3. Kao prvo, općepoznata je činjenica da je globalna ekonomska kriza 1970-ih posebno teško pogodila SFRJ. SFRJ se okrenula međunarodnom tržištu kapitala i uskoro postala jedna od najzaduženijih zemalja svijeta. Kada je međunarodna zajednica prestala s praksom davanja kredita 1970-ih godina, SFRJ je našla izlaz u deviznoj štednji građana kojom je plaćala strane dugove i financirala uvoz. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je da je, kao razultat toga, glavni dio prvobitnih pologa nestao prije raspada SFRJ (vidjeti Rezoluciju Vijeća Europe 1410 (2004) usvojenu 23. studenog 2004. - navedena u Kovačić i ostali, gore citirano, § 188 – kao i pojašnjenja g. Erika Jurgensa). Premda je istina da su potraživanja „stare“ devizne štednje, kao takva, preživjela raspad SFRJ, te da je Bosna i Hercegovina preuzela punu odgovornost za takva potraživanja, činjenica da su prvobitni polozi potrošeni, najvjerojatnije od strane prijašnjeg režima, objašnjava zašto Bosna i Hercegovina nije bila u stanju dopustiti nekontroliranu isplatu ovih pologa.
  4. Podnositelj zahtjeva ostao je pri tvrdnji da on, prema sadašnjem zakonu, ima pravo na isplatu iznosa ne višeg od 1.000 KM u gotovini do 27. ožujka 2015. Sud, međutim, zapaža da podnositelj zahtjeva ima pravo na isplatu svoje cjelokupne devizne štednje, u osam rata, do 27. ožujka 2015., i da je već primio 5.237,44 KM. Imajući na umu katastrofalne posljedice rata od 1992. do 1995. i reforme državne političke, pravne i gospodarske strukture koje su u tijeku, Sud uvažava da ovo rješenje ostaje u granicama slobodnog polja procjene tužene države.
  5. Podnositelj zahtjeva također je izrazio zabrinutost da neće moći prodati vladine obveznice po cijeni koja je i približno jednaka njihovoj nominalnoj vrijednosti. Iako je razumljiva, imajući u vidu zlouporabe do kojih je dolazilo u prošlosti (vidjeti točke 19. i 47. gore u tekstu), ovakva zabrinutost nije dokazana. Za razliku od privatizacijskih certifikata u skladu s ranijim zakonom, vladinim obveznicama izdanim prema zakonu koji je sada na snazi može se trgovati na burzi, koje, zajedno s kamatama na obveznice (po godišnjoj stopi od 2,5%) i relativno kratkim rokom otplate, trebaju osigurati znatno višu cijenu. I doista, takve obveznice trenutačno se prodaju u Republici Srpskoj po cijeni od 90% od njihove nominalne vrijednosti. Nema razloga da se takve obveznice prodaju po nižoj cijeni u Brčko Distriktu ili u Federaciji Bosne i Hercegovine kada budu izdane. Podnositelj zahtjeva pak ne mora prodavati vladine obveznice kako bi primio svoju „staru“ deviznu štednju. Umjesto toga, on se može odlučiti za isplatu u gotovini u osam rata. Za razliku od privatizacijskih certifikata izdanih po ranijem zakonu, vladine obveznice koje se izdaju po sadašnjem zakonu nisu stvorene da zamijene isplatu u gotovini. Naprotiv, njihova je funkcija da omoguće što raniju isplatu gotovine onima koji nisu u mogućnosti ili ne žele čekati do kraja razdoblja amortizacije (27. ožujka 2015. u podnositeljevu slučaju).
  6. Što se tiče kamatne stope u razdoblju od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006., koju su podnositelj zahtjeva i treća strana smatrali preniskom, Vlada je smatrala da je takva kamatna stopa odgovarala prosječnoj kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kratkoročne devizne pologe. Međutim, prema službenom izvješću što ga je Vlada dostavila na zahtjev Suda, u jednom drugom predmetu (Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, od 9. prosinca 2008.), mjerodavna kamatna stopa bila je viša – u prosjeku 2,33% (4,06% u 1992. godini, 2,82% u 1993., 2,43% u 1994., 2,70% u 1995., 2,49% u 1996., 3,16% u 1997., 3,01% u 1998., 2,78% u 1999., 2,4% u 2000., 2,2% u 2001., 1,64% u 2002., 1,22% u 2003., 0,9% u 2004., 0,82% u 2005. godini).

Sud je također ustanovio da su susjedne države, koje su načinile sličan plan otplate, pristale platiti znatno više kamatne stope: 5% u Hrvatskoj i 2% u Crnoj Gori i Srbiji.

Ipak, imajući u vidu široko polje procjene koje je imala tužena država (vidjeti točku 42. gore u tekstu) i, posebno, potrebu za rekonstrukcijom nacionalnog gospodarstva nakon razornoga rata, Sud ovaj čimbenik ne smatra dostatnim da bi postojeće zakonodavstvo prikazalo suprotnim članku 1. Protokola br. 1. U tom smislu, Sud se slaže s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (vidjeti točku 28. gore u tekstu).

  1. Iako Sud smatra da je postojeće zakonodavstvo kao takvo sukladno članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, slaže se s podnositeljem zahtjeva da je stanje provedbe zakona nezadovoljavajuće. Dok u Republici Srpskoj ne postoje nikakve tvrdnje o kašnjenju, to nije slučaj s Federacijom BiH i Brčko Distriktom. U Brčko Distriktu su vladine obveznice, iako s rokom dospjeća 31. ožujka 2008., emitirne tek lipnja 2009. U Federaciji BiH čini se da obveznice, iako s rokom dospijeća 31. ožujka 2008., još uvijek nisu emitirane. Tezultat toga je da podnositelj zahtjeva još uvijek nije u mogućnosti prodati ih na burzi i tako ostvariti raniju gotovinsku isplatu (vidi točku 53. gore). Nadalje, rate, koje prema postojećim zakonskim rješenjima imaju rok dospijeća 27. rujna 2008., isplaćene su sa zakašnjenjem od skoro tri mjeseca (24. prosinca 2008.) u Brčko Distriktu i skoro osam mjeseci kasnije (14. svibnja 2009.) u Federaciji BiH. Isto tako, rata s rokom dospijeća 27. ožujka 2009. isplaćena je skoro tri mjeseca kasnije (11. lipnja 2009.) u Brčko Distriktu i još uvijek nije isplaćena u Federaciji BiH.
  2. Sud je svjestan da „stara“ devizna štednja, naslijeđena od bivše SFRJ, predstavlja značajan teret za sve države sljednice. Međutim, pošto je preuzela obvezu da isplati „staru“ deviznu štednju položenu u bankama sa sjedištem na svome teritoriju i kako je u vezi s tim izradila plan isplate, tužena strana mora stajati iza svojih obećanja. Načelo vladavine prava koje čini temelj Konvencije kao i načelo zakonitosti iz članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zahtijevaju od država ugovornica da poštuju i primjenjuju, na predvidiv i jedinstven način, zakone koje donose (vidi presuda Broniowski, citirana gore, točka 184).
  3. S obzirom na manjkavu provedbu domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na „staru“ deviznu štednju, Sud zaključuje da se podnositelj zahtjeva i dalje može smatrati žrtvom u svrhu članka 34. Konvencije. Zbog toga se preliminarni prigovor Vlade odbija. Prema tome, postoji povreda članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u predmetnom slučaju.

 

II PRIMJENA ČLANKA 46. KONVENCIJE 

  1. Članak 46. Konvencije glasi:

„1. Visoke stranke ugovornice preuzimaju obvezu da poštuju konačnu presudu Suda u svakom predmetu u kome  su  stranke.

 2. Konačna odluka Suda dostavlja se Odboru ministara koji nadgleda njenu provedbu.“

A.   Podnesci stranaka 

  1. Vlada, za razliku od podnositelja zahtjeva, usprotivila se primjeni pilot-presude u predmetnom slučaju i ponovila da su sporni zakoni sukladni uvjetima navedenim u članku 1. Protokola br. 1.

 B.  Ocjena Suda

 1. Opća načela 

  1. Sud ponavlja da članak 46. Konvencije, onako kako je tumačen u smislu članka 1., nameće tuženoj strani pravnu obvezu da, pod nadzorom Odbora ministara, donese odgovarajuće opće i/ili individualne mjere radi zaštite podnositeljeva prava, za koje je Sud utvrdio da je povrijeđeno. Takve mjere moraju biti donesene u odnosu na druge osobe koje se nalaze u istom položaju kao i podnositelj zahtjeva, uglavnom rješavajući probleme koji su doveli do povreda što ih je Sud utvrdio (vidjeti Scozzari i Giunta protiv Italije (GC), br. 39221/98 i 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII; Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), br. 28957/95, § 120, ECHR 2002-VI; Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, § 94, ECHR 2005-X; i S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), 30562/04 i 30566/04, § 134, ECHR 2008-...). To je obveza koju Odbor ministara neprestano naglašava u sklopu nadzora nad izvršenjem presuda Suda (vidjeti, naprimjer, ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 i ResDH (2006) 1).
  2. Kako bi omogućio djelotvornu provedbu svojih presuda u tom smislu, Sud može usvojiti postupak pilot-presude, što daje mogućnost da se u presudi jasno utvrdi postojanje strukturalnih problema koji leže u osnovi povreda i da se navedu posebne mjere ili radnje koje tužena strana treba poduzeti kako bi ispravila kršenja (vidjeti Broniowski, gore citirano, §§ 189-94, i Hutten-Czapska protiv Poljske (GC), br. 35014/97,§§ 231-39, ECHR 2006-VIII). Ovakav pristup u prosudbi je, međutim, popraćen dužnim poštivanjem funkcija institucija Konvencije: obveza je Odbora ministara da ocijeni provođenje individualnih i općih mjera u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije (vidjeti, analogno, Broniowski protiv Poljske (prijateljska nagodba) (CG), br. 31443/96, § 42, ECHR 2005-IX, i Hutten-Czapska protiv Poljske (prijateljska nagodba) (GC), br. 35014/97, § 42, ECHR 2008-...).
  3. Drugi važan cilj postupka pilot-presude je potaknuti tuženu stranu da riješi veliki broj pojedinačnih slučajeva koji su nastali iz istog strukturalnog problema na domaćoj razini, i tako primijeni načelo supsidijarnosti na kojem počiva sustav Konvencije. Zadatak Suda, kako je određeno u članku 19., a to je da „osigura poštivanje obveza koje su članice potpisnice preuzele po Konvenciji i protokolima uz Konvenciju“, ne postiže se uvijek najbolje ponavljanjem istih nalaza u velikom broju slučajeva (vidjeti, analogno, G. protiv Poljske (dec), br. 50425/99, § 27, ECHR 2008-...). Cilj postupka pilot-presude je omogućiti da se na najbrži i najučinkovitiji način riješi loše funkcioniranje pravnog sustava države, koje se odražava na zaštitu prava iz Konvencije o kojima je ovdje riječ (vidjeti Wokenberg i drugi protiv Poljske (dec), br. 50003/99, § 34, ECHR 2007-XIV). Iako aktivnost tužene strane treba, prije svega, biti usmjerena na rješavanje takvog lošeg funkcioniranja i na uvođenje, gdje je to moguće, djelotvornih domaćih pravnih lijekova u pogledu povreda o kojima je ovdje riječ, ona također može uključiti i ad hoc rješenja, kao što su prijateljske nagodbe s podnositeljima zahtjeva ili jednostrane ponude za ispravak kršenja, u skladu s uvjetima koje postavlja Konvencija. Sud može odlučiti da obustavi razmatranje svih sličnih slučajeva, dajući tako tuženoj državi mogućnost da ih riješi na takve razne načine (vidjeti, analogno, Broniowski, gore citirano, § 198, i Xenides- Arestis protiv Turske, br. 46347/99, § 50, 22. prosinca 2005.). Međutim, ako tužena država ne donese takve mjere nakon donošenja pilot-presude i nastavi da krši Konvenciju, Sud neće imati drugoga izbora do nastaviti s razmatranjem svih sličnih zahtjeva koji se nalaze pred Sudom i donijeti presude kako bi osigurao djelotvorno poštivanje Konvencije (vidjeti, analogno, E.G. protiv Poljske, gore citirano, § 28).

2. Primjena načela na predmetni slučaj 

  1. Povreda koju je Sud našao u predmetnom slučaju pogađa mnogo osoba. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, više od četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine imalo je „staru“ deviznu štednju (vidjeti Bosna i Hercegovina: Odabrana ekonomska pitanja, Izvješće MMF-a, br. 04/54, ožujak 2004. str. 26.). Osim toga, Sudu je već više od 350 sličnih zahtjeva dostavljeno u ime više od 13.500 podnositelja zahtjeva. To predstavlja ozbiljnu prijetnju budućoj učinkovitosti mehanizma Konvencije. Stoga Sud smatra prikladnim primijeniti postupak pilot- presude u predmetnom slučaju, bez obzira na protivljenje Vlade u tom smislu.
  2. Iako, u načelu, Sud nije obvezan određivati koje bi mjere tužena strana trebala poduzeti da bi ispunila obveze tužene države po članku 46. Konvencije, u vezi sa sustavnim problemom koji je identificiran u predmetnom slučaju, Sud smatra da su bez sumnje potrebne opće mjere na nacionalnoj razini za izvršenje predmetne presude. Sud naročito smatra da se vladine obveznice moraju izdati i svaka zaostala rata isplatiti u Federaciji BiH u roku od šest mjeseci od dana konačnosti presude. U istome roku Federacija BiH također se mora obvezati da plati zatezne kamate po zakonskoj stopi, kako su to učinile Republika Srpska i Brčko Distrikt (vidi točku 31. gore) u slučaju kašnjenja s isplatom bilo koje sljedeće rate. Što se tiče ranijih kašnjenja, Sud za sada ne smatra nužnim naložiti da adekvatna naknada bude dodijeljenja svim osobama koje su pogođene tim kašnjenjem. Ukoliko, međutim, tužena strana propusti usvojiti opće mjere na koje je ukazano i nastavi s kršenjima Konvencije, Sud može ponovno razmatrati dosuđivanje naknade u nekom budućem primjerenom slučaju.
  3. Imajući u vidu mnoge slične zahtjeve koji su u postupku pred Sudom:

(i) Sud odlučuje da odgodi postupke na šest mjeseci od dana konačnosti presude u svim slučajevima koji se odnose na „staru“ deviznu štednju u Federaciji BiH i Brčko Distriktu u kojima su podnositelji zahtjeva pribavili potvrde o verifikaciji (vidi, slično, Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, točka 146, 15. siječanj 2009.). Ova odluka neće imati utjecaja na ovlast Suda da u svakom trenutku proglasi nedopuštenim svaki takav slučaj ili ga briše s liste predmeta u skladu s Konvencijom.

(ii) Sud može, u skladu s Konvencijom, proglasiti nedopuštenim svaki slučaj koji se odnosi na „staru“ deviznu štednju u kojem podnositelj zahtjeva nije pribavio potvrdu o izvršenoj verifikaciji, zbog toga što je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 samo u pogledu kašnjenja u provedbi postojećeg zakonodavstva (vidi točku 55. gore), a oni koji nisu pribavili potvrdu o verifikaciji ne mogu se smatrati pogođenim ovim kašnjenjima (vidi točku 29. gore). Slijedom izloženoga, tužena strana mora osigurati produljenje mjerodavnih rokova za najmanje šest mjeseci od dana konačnosti ove presude kako bi svatko imao priliku da pribavi potvrdu o verifikaciji.

(iii) Na kraju, Sud može proglasiti nedopuštenim svaki slučaj koji se odnosi na „staru“ deviznu štednju u Republici Srpskoj, čak i ako su podnositelji zahtjeva pribavili potvrde o verifikaciji, iz razloga što u tom entitetu nije bilo kašnjenja u provedbi mjerodavnog zakonodavstva.

 

III ZAHTJEV ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Članak 41. Konvencije glasi:

„ Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci“

A.   Šteta 

  1. U vezi s materijalnom štetom, podnositelj zahtjeva ponovio je svoje prigovore na postojeće zakonodavstvo: on je potraživao trenutačnu isplatu cjelokupne stare devizne štednje i veće zatezne kamate. Vlada se nije složila s tim. Sud napominje da je odbacio ove prigovore (vidjeti točke 51.-54. gore u tekstu). Prema tome, Sud također odbacuje podnositeljev zahtjev za isplatom naknade za materijalnu štetu.
  2. Nadalje, podnositelj zahtjeva potraživao je naknadu u iznosu od 20.000 KM na ime nematerijalne štete. Vlada je tvrdila da je zahtjev neopravdan. Međutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva očigledno pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu kao rezultat povrede Konvencije koja je ustanovljena u ovome predmetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi u skladu s člankom 41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 5.000 eura po ovoj točki, uvećanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaračunati na ovaj iznos.

B.   Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva već je dobio od Suda iznos od 850 eura na ime pravne pomoći za pismene predstavke u postupku, zatim 1.350 eura uvećanih za putne troškove u vezi s pojavljivanjem na ročištu i iznos od 300 eura na ime troškova prevođenja. Dana 20. ožujka 2009. podnositelj zahtjeva potraživao je naknadu za dodatne troškove prevođenja u iznosu od 729 eura. Vlada je tvrdila da je ovaj zahtjev postavljen izvan roka.
  2. Iako je točno da je podnositelj zahtjeva trebao dostaviti svoj zahtjev do 1. veljače 2009. (kako je nalagao Sud u svome dopisu od 15. prosinca 2008.), ili najkasnije na ročištu održanom 10. ožujka 2009., Sud smatra potrebnim podnositelju zahtjeva u cijelosti nadoknaditi dodatne troškove prevođenja.

 

IZ NAPRIJED NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. Presuđuje da se podnositelj zahtjeva još uvijek može smatrati žrtvom u smislu članka 34. Konvencije i odbacuje raniji prigovor Vlade; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Presuđuje da gore navedena povreda predstavlja sustavni problem; 
  1. Presuđuje da tužena strana mora, u roku od šest mjeseci od dana kada presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, osigurati:

(a) da vladine obveznice budu izdane u Federaciji Bosne i Hercegovine;

(b) da sve neisplaćene rate budu isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine;

(c) da se Federacija Bosne i Hercegovine obveže da će isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja isplate svake sljedeće rate; 

  1. Odlučuje da, u razdoblju od šest mjeseci od dana kada ova presuda postane konačnom, obustavi postupke u svim predmetima koji se odnose na “staru” deviznu štednju u Federaciji Bosne i Hercegovine i Distriktu Brčko, u kojima su podnositelji zahtjeva pribavili potvrdu o verifikaciji, bez utjecaja na ovlast Suda da u svakom trenutku svaki takav predmet proglasi nedopuštenim ili ga skine s liste predmeta pred Sudom u skladu s Konvencijom. 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 5.000 eura (pettisuća eura) na ime nematerijalne štete, kao i iznos od 729 eura (sedamstotinadvadesetdevet eura) na ime troškova i izdataka, preračunato u konvertibilne marke po tečaju važećem na dan isplate, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati na taj iznos;

(b) da se nakon proteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, treba plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu nadoknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. studenog 2009. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Fatos Araci                                                                       Nicolas BRATZA

Zamjenik registrara                                                            Predsjednik

 

U skladu s članom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sutkinje Mijović dano je u prilogu ove presude.

 

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE MIJOVIĆ

Iako sam glasovala o svim točkama u izreci presude kao i većina članova Vijeća, moje mišljenje u vezi s povredom članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju razlikuje se u izvjesnoj mjeri od gledišta izraženih u presudi.

Prema predmetnoj presudi, članak 1. Protokola br. 1 prekršen je zbog manjkave primjene domaćeg zakonodavstva koje se odnosi na “staru” deviznu štednju, dok, prema mome vlastitom mišljenju, kršenje treba utemeljiti na rješenjima i mjerama sadržanim u zakonodavstvu o kojem je ovdje riječ. Vijeće je utvrdilo da je postojeće zakonodavstvo, kao takvo, sukladno članku 1. Protokola br. 1, a da je stanje njegove primjene nezadovoljavajuće (naime, zato što vladine obveznice još uvijek nisu izdane u Federaciji Bosni i Hercegovini i što neke rate još uvijek nisu plaćene).

Moje je stajalište, međutim, da važeće zakonodavstvo – možda je bolje reći osporene mjere – same po sebi nisu postigle “pravičnu ravnotežu” između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe za zaštitom prava pojedinaca.

Problem “stare” devizne štednje ima dugu povijest i, kao što je istaknuto u presudi, datira još iz 1980-tih. Problem je opstao i nakon raspada SFRJ, a Bosna i Hercegovina je preuzela punu odgovornost za ovu vrstu potraživanja. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug premašuje 1 milijardu eura. Imajući na umu sveukupnu situaciju, a iznad svega potrebu za obnovom nacionalnog gospodarstva, razumljivo je prihvatiti da se vlasnicima takozvanih „zamrznutih“ bankovnih računa ne može isplaćivati njihov novac bez pažljivo načinjenog plana isplata. To je dio obrazloženja presude koji podržavam.

U čemu se ja ne slažem s Vijećem međutim jest u vezi sa zakonskom odredbom koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006., što je mjera koju ne smatram opravdanom niti razmjernom. U skladu sa službenim izvješćem koji je dostavila Vlada (vidjeti presudu, točka 54.), očito je da je mjerodavna kamatna stopa puno viša – 2,33% (u prosjeku). U usporedbi s kamatnom stopom u susjednim zemljama22 koje su imale manje ili više slične katastrofalne posljedice oružanih sukoba i s reformama koje su u tijeku, i koje su izradile slične planove isplate „stare“ devizne štednje, ova kamatna stopa od 0,5% je najniža. Vijeće je smatralo da ovo pitanje spada „u polje slobodne procjene države“, dok, po mojemu mišljenju, ovakva kamatna stopa sama po sebi bila bi više nego dovoljna za ocjenu postojećeg zakonodavstva suprotnim članku 1. Protokola br.1.

S druge strane, da se Vijeće odlučilo za ovakvo mišljenje, onda bi ili država ili njezini entiteti i Brčko Distrikt morali donijeti nove zakone, što bi se kasnije moglo pokazati kao nešto što oduzima više vremena, što je ekonomski izazovno i upitno i vrlo obeshrabrujuće za gotovo četvrtinu populacije u Bosni Hercegovini – ljude koji nisu samo umorni od čekanja, nego su u poodmakloj životnoj dobi i beznađu. Iz tog razloga sam odlučila glasovati kao i većina članova Vijeća.

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION 

CASE OF SULJAGIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA 

(Application no. 27912/02)

JUDGMENT

STRASBOURG 

3 November 2009

FINAL

03/02/2010 

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Suljagić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ledi Bianku,
Mihai Poalelungi, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 13 October 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 27912/02) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Mr Mustafa Suljagić (“the applicant”), on 2 July 2002.

2. The applicant alleged that the domestic legislation on “old” foreign-currency savings failed to strike a “fair balance” between the relevant interests in the light of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

3. By a decision of 20 June 2006 the Court joined to the merits the question of the applicant's victim status and declared the application admissible.

4. The applicant and the Government each filed further written observations (Rule 59 § 1). In addition, third-party comments were received from two associations, the Association for the Protection of Foreign-Currency Savers in Bosnia and Herzegovina (Udruženje za zaštitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini) from the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Association for the Return of Foreign-Currency Savings in Bosnia and Herzegovina and Diaspora (Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori) from the Republika Srpska, which had been invited to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The parties replied to each other's observations and the third parties' comments at the hearing (Rule 44 § 5).

5. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 10 March 2009 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MsM. MijićAgent,
MsZ. Ibrahimović,Deputy Agent,
MsB. KujundžićAssistant Agent,
MrA. Džombić, Minister of Finance of the Republika Srpska,
MsD. Aleksić, Assistant Minister of Finance of the Republika Srpska,
MrT. Ćurak, Assistant Minister of Finance of the Federation of Bosnia and Herzegovina,
MrE. Kubat, Adviser to Minister of Finance of the Federation of Bosnia and Herzegovina,
MrM. Lučić, Director for Finance of the Brčko District of Bosnia and Herzegovina,                            Advisers;

(b) for the applicant
MrE. Suljagić,Counsel,
MrS. Imamović,Assistant Counsel.

 

The Court heard addresses by Mr Suljagić and Ms Mijić.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Relevant background to the present case

6. The present case relates to the issue of “old” foreign-currency deposits (foreign currency deposited before the dissolution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia – “the SFRY”).

7. Until the 1989/90 economic reforms (the so-called Marković reforms, named after the then Prime Minister Ante Marković), the commercial banking system of the SFRY consisted of self-managed basic and associated banks. Basic banks, founded and nominally controlled by socially owned enterprises, carried on day-to-day commercial banking activities. Two or more basic banks could form an associated bank through a self-management agreement, while preserving their legal personality. In the SFRY, there were more than 150 basic banks and nine associated banks (namely Jugobanka Beograd, Beogradska udružena banka Beograd, Vojvođanska banka Novi Sad, Kosovska banka Priština, Udružena banka Hrvatske Zagreb, Ljubljanska banka Ljubljana, Privredna banka Sarajevo, Stopanska banka Skopje and Investiciona banka Titograd).

8. Hard-pressed for hard currency as it was, the SFRY made it attractive for its expatriate workers and other citizens to deposit their foreign currency with commercial banks based in the SFRY: such deposits earned high interest (the annual interest rate often exceeded 10%) and were guaranteed by the State (see, for example, section 14(3) of the Foreign-Currency Transactions Act 1985[1] and section 76(1) of the Banks and Other Financial Institutions Act 1989[2]).

9. The Foreign-Currency Transactions Act 1977[3] introduced a system for redepositing of foreign currency by commercial banks with the National Bank of Yugoslavia. Although the system was optional, it allowed commercial banks to shift the currency risk to the State and practically all foreign currency was thus redeposited. In addition, the National Bank of Yugoslavia was required to grant national-currency loans (initially, interest-free) to commercial banks to the value of the redeposited foreign currency. It should be underlined, however, that such redepositing was as a rule only a paper transaction, because commercial banks had insufficient liquid funds: it would appear that commercial banks redeposited in total 12.2 billion United States dollars (USD), out of which only USD 1.7 billion (approximately 14%) was actually transferred to the National Bank of Yugoslavia (see Kovačić and Others v. Slovenia [GC], nos. 44574/9845133/98 and 48316/99, §§ 36 and 39, ECHR 2008-...; see also decision AP 164/04 of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina of 1 April 2006, § 53). In 1988 the system of redeposits was brought to an end (see section 103 of the Foreign-Currency Transactions Act 1985, as amended on 15 October 1988).

10. Problems resulting from the foreign and domestic debt of the SFRY caused a monetary crisis in the 1980s. The national economy was on the verge of collapse and the SFRY resorted to emergency measures, such as statutory restrictions on the repayment of foreign-currency deposits (see section 71 of the Foreign-Currency Transactions Act 1985). As a result, foreign-currency deposits were practically frozen.

11. Within the framework of the Marković reforms, the SFRY abolished the system of basic and associated banks described above. This shift in the banking regulations allowed some basic banks to opt for an independent status, while other basic banks became branches (without legal personality) of the associated banks to which they had beforehand belonged.

12. Some important features of the banking system remained, however, unaffected by the reforms. First of all, commercial banks remained under the regime of “social ownership” – a concept which, while it does exist in other countries, was particularly highly developed in the SFRY. Secondly, both commercial banks and the State had financial obligations arising from foreign-currency savings: depositors were entitled to collect their deposits at any time, together with accumulated interest, from commercial banks (see sections 1035 and 1045 of the Civil Obligations Act 1978[4]) or, in the event of a commercial bank's “manifest insolvency” or bankruptcy, from the State (see sections 1004(2) and 1007(2) of the Civil Obligations Act 1978, section 18 of the Banks and Other Financial Institutions Insolvency Act 1989[5] and a decision of the SFRY Government of 23 May 1990[6]).

13. In 1991/92 the SFRY ceased to exist. It was replaced by five successor States: Bosnia and Herzegovina, Croatia, the Federal Republic of Yugoslavia (succeeded in 2006 by Serbia), “the former Yugoslav Republic of Macedonia” and Slovenia.

14. A brutal war started in Bosnia and Herzegovina shortly after its declaration of independence. During the war, Bosnia and Herzegovina took over the statutory guarantee for “old” foreign-currency savings from the SFRY (pursuant to section 6 of the SFRY Legislation Application Act 1992[7]). Furthermore, the concept of “social ownership” was abandoned (see the Social Ownership Transformation Act 1993[8] and the Social Ownership Transformation Act 1994[9]). As a result, all commercial banks based in Bosnia and Herzegovina were effectively nationalised. While the use of “old” foreign-currency savings was allowed in some exceptional situations during the war, it would appear that this possibility remained only theoretical (see a decision of the Presidency of the Republic of Bosnia and Herzegovina of 18 February 1993[10] and a decision of the National Bank of the Republika Srpska of 17 June 1993[11]).

15. On 14 December 1995 the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (“the Dayton Peace Agreement”) entered into force. It confirmed the continuation of the legal existence of Bosnia and Herzegovina as a State, while modifying its internal structure (Article 1 § 1 of Annex 4 to the Dayton Peace Agreement, named the “Constitution of Bosnia and Herzegovina”). In accordance with Article 1 § 3 of Annex 4, Bosnia and Herzegovina consists of two Entities: the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska. The Dayton Peace Agreement failed to resolve the Inter-Entity Boundary Line in the Brčko area, but the parties agreed to a binding arbitration in this regard under UNCITRAL rules (Article V of Annex 2 to the Dayton Peace Agreement). Meanwhile, the rural parts of the pre-war Brčko municipality remained under the control of the Federation of Bosnia and Herzegovina and the town of Brčko under the control of the Republika Srpska. An arbitral tribunal issued its final award on 5 March 1999. It suspended the legal authority of the Entities within the whole territory of the pre-war Brčko municipality and transferred all of the Entity powers to the newly-created Brčko District under the exclusive sovereignty of Bosnia and Herzegovina and international supervision. The Brčko District was formally inaugurated on 8 March 2000. Nevertheless, Entity legislation continued to apply in the District until modified by the Supervisor of Brčko or the District Assembly. All Entity legislation ceased to have legal effect in the District on 4 August 2006.

16. On 28 November 1997 the Federation of Bosnia and Herzegovina assumed full liability for “old” foreign-currency savings in locally based commercial banks in order to prepare them for privatisation (in accordance with section 3(1) of the Claims Settlement Act 1997[12] and the Non-Residents' Claims Settlement Decree 1999[13]). While withdrawal remained impossible, residents of that Entity were given the possibility of using their “old” foreign-currency savings to purchase the State-owned flats in which they lived (where this was indeed the case) and certain State-owned companies (see section 18 of the Claims Settlement Act 1997, as amended on 21 August 2004 and on 7 November 2007).

17. Similarly, the Republika Srpska assumed full liability for “old” foreign-currency savings in commercial banks based there (see section 20 of the Opening Balance Sheets (Banks) Act 1998, as amended on 8 January 2002[14]). However, unlike in the Federation of Bosnia and Herzegovina, where the liability shifted simultaneously with respect to all commercial banks, in the Republika Srpska the liability shifted for each commercial bank upon its privatisation. The relevant dates for the two main commercial banks with “old” foreign-currency deposits, the Banjalučka banka and the Kristal banka, were 18 January and 17 April 2002 respectively. The privatisation process was completed in the Republika Srpska in respect of commercial banks on 31 December 2002. Residents of that Entity were also given the possibility of using their “old” foreign-currency savings to purchase the State-owned flats in which they lived and certain State-owned companies (see section 19 of the Privatisation of Companies Act 1998[15]).

18. In the course of 2002 all commercial banks in the Brčko District were privatised by the Entities through an agreement with the District and with the approval of the Supervisor of Brčko.

19. Legislation providing for the use of “old” foreign-currency savings in the privatisation process had limited appeal and, moreover, led to abuses: an unofficial market emerged on which such savings were sometimes sold for no more than 3% of their nominal value. In 2004, in an attempt to remedy the situation, the Entities and the District agreed to recompense “old” foreign-currency savers in cash and government bonds and set up repayment schemes to this effect. However, pursuant to decision U 14/05 of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina of 2 December 2005, the three repayment schemes were replaced by one for the entire territory of Bosnia and Herzegovina (see “Relevant domestic law and practice” below).

B. The present case

20. The applicant was born in 1935 and lives in the vicinity of Srebrenik, in Bosnia and Herzegovina.

21. He worked across Europe as a mailman, construction worker and handyman in the 1970s and 1980s and deposited foreign currency earned abroad with a basic bank based in Tuzla, a member of the Privredna banka Sarajevo. During the Marković reforms the bank became a separate entity, named Tuzlanska banka. In 1994 it was nationalised (see paragraph 14 above) and in 1998 it was sold to a commercial bank based in Slovenia (Nova Ljubljanska banka).

22. After several failed attempts to withdraw his funds, the applicant complained to the Human Rights Chamber (a human-rights body set up under Annex 6 to the Dayton Peace Agreement). By a decision of 6 April 2005 (decision CH/98/375 et al.), the Human Rights Commission, the legal successor of the Human Rights Chamber, found the contemporary legislation to be contrary to Article 6 of the Convention (on account of the lack of procedural guarantees) and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (on account of the lack of a fair balance between the relevant interests). Besides some general measures, it awarded the applicant 500 convertible marks (BAM)[16] in respect of non-pecuniary damage and legal costs.

23. On 29 December 2006 the competent verification agency assessed the amount of the applicant's “old” foreign-currency savings at BAM 269,275.21 (see paragraph 27 below).

24. On 11 June 2007 the applicant received BAM 1,000 (see paragraph 29 below). On 14 May 2009 he received the first instalments of the principal debt and of interest on the bonds, both due on 27 September 2008, in the total amount of BAM 4,237.44 (see paragraph 31 below).

25. It would appear that the government bonds due on 31 March 2008 have not yet been issued (see paragraph 30 below) and that the second instalment of interest on the bonds, due on 27 March 2009, has not yet been paid (see paragraph 31 below).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

26. For the relevant law and practice, see the admissibility decision in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005‑XII; Suljagić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 27912/02, 20 June 2006; and the judgment in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina, no. 41183/02, ECHR 2006-XII.

27. Furthermore, the Old Foreign-Currency Savings Act 2006[17] entered into force on 15 April 2006 (“the 2006 Act”). Bosnia and Herzegovina undertook to recompense original deposits in locally based banks and interest accrued by 31 December 1991 at the original rate, less any funds already used (see paragraphs 14 and 16-17 above). Interest accrued from 1 January 1992 until 15 April 2006 is to be cancelled and calculated afresh at an annual rate of 0.5%. The assessment of the amounts due to each claimant is to be carried out under an administrative procedure by verification agencies. The deadline for submitting an application to this effect has been extended on several occasions.

28. The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina has examined the constitutionality of the provision concerning the reduction of the interest rate to 0.5% for the period from 1 January 1992 until 15 April 2006 and considered it to be justified given the overall circumstances, notably the need to reconstruct the national economy following a devastating war (see decision U 13/06 of 28 March 2008, § 28).

29. All claimants that have obtained verification certificates (see the penultimate sentence of paragraph 27 above) are entitled to a cash payment of up to BAM 1,000 in the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District and up to BAM 2,000 in the Republika Srpska. Any remaining amount will then be reimbursed in government bonds.

30. In accordance with the 2006 Act, government bonds were to be issued by 31 March 2008. They should be amortised by 31 December 2016 at the latest and earn interest at an annual rate of 2.5%. While it had initially been planned to issue State bonds through the Central Bank, on 12 January 2008 the Republika Srpska passed its own Old Foreign-Currency Savings Act 2008 (“the RS Act”)[18], cutting the amortisation period for government bonds down to five years, and issued its own Entity bonds on 28 February 2008. On 4 October 2008 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina declared the RS Act constitutional (decision U 3/08 of 4 October 2008). It decided that the constituent units (the Entities and the District) had jurisdiction to regulate the matter of “old” foreign-currency savings, provided that they remained within the framework of the 2006 Act. Following this decision, the Central Bank refused to issue government bonds only for some constituent units. As a result, the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District had to issue their own bonds. While the Brčko District did so on 30 June 2009, it would appear that bonds have not yet been issued in the Federation of Bosnia and Herzegovina.

31. Meanwhile, amortisation plans were adopted on 21 February 2008 for the Republika Srpska[19] and on 9 April 2008 for the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District.[20] On 24 June 2009 a new amortisation plan was adopted for the Brčko District which is along the lines of that of 9 April 2008.[21]

In the Republika Srpska, bonds are to be amortised by 28 February 2013 in ten instalments (on 28 February and 28 August every year from 28 August 2008 to 28 February 2013) together with interest on the bonds (at an annual rate of 2.5%). The first three instalments were paid, as planned, on 28 August 2008, 28 February and 28 August 2009. In the event of late payment, default interest is to be paid at the statutory rate.

In the Federation of Bosnia and Herzegovina, bonds are to be amortised by 27 March 2015 in eight instalments as follows: 7.5% of the entire debt is to be paid on 27 September 2008, 9% on 27 September 2009, 11% on 27 September 2010, 12% on 27 September 2011, 13% on 27 September 2012, 15% on 27 September 2013, 15.5% on 27 September 2014 and 17% on 27 March 2015. Interest on the bonds (at an annual rate of 2.5%) is to be paid on 27 March and 27 September every year from 27 September 2008 to 27 March 2015. The first instalments of the principal debt and of interest on the bonds (both due on 27 September 2008) were paid on 14 May 2009. It would appear that the instalments due on 27 March and 27 September 2009 have not yet been paid.

Lastly, under the old amortisation plan, the Brčko District paid the first instalments of the principal debt and of interest on the bonds (both due on 27 September 2008) on 24 December 2008 and the second instalment of interest on the bonds (due on 27 March 2009) on 11 June 2009. Pursuant to the new plan, bonds are now to be amortised by 31 March 2015 in seven instalments as follows: 9.5% of the entire debt is to be paid on 30 September 2009, 11.5% on 30 September 2010, 12.5% on 30 September 2011, 14% on 30 September 2012, 16.5% on 30 September 2013, 17.5% on 30 September 2014 and 18.5% on 31 March 2015. Interest on the bonds (at an annual rate of 2.5%) is to be paid on 31 March and 30 September every year from 30 September 2009 to 31 March 2015. The instalment due on 30 September 2009 has been paid in time. In case of the late payment of any forthcoming instalment, default interest is to be paid at the statutory rate.

32. Since government bonds are redeemable before their maturity, once issued, they may be traded on the Stock Exchange. In the Republika Srpska, their current trade price on the Stock Exchange is around 90% of their nominal value. Given that government bonds have been issued in the Brčko District only recently, their trade price on the Stock Exchange has not yet consolidated. As mentioned above, it would appear that bonds have not yet been issued in the Federation of Bosnia and Herzegovina.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

33. The present case is fundamentally about the compliance of the domestic legislation on “old” foreign-currency savings with the conditions laid down by Article 1 of Protocol No. 1, which is worded as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Applicability of Article 1 of Protocol No. 1

34. The concept of “possessions” has an autonomous meaning which is not limited to the ownership of material goods. In the same way as material goods, certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “possessions” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (see, among many authorities, Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 129, ECHR 2004‑V). Claims, provided that they have a sufficient basis in domestic law, qualify as an “asset” and can thus be regarded as “possessions” within the meaning of this provision (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 52, ECHR 2004‑IX).

35. The applicant in the present case, upon depositing foreign currency with a commercial bank, acquired an entitlement to collect at any time his deposit, together with accumulated interest, from the commercial bank or, in the event of its “manifest insolvency” or bankruptcy, from the State (see paragraph 12 above). While it is true that towards the end of its existence, the SFRY and its commercial banking sector had difficulties in honouring their financial obligations (see paragraph 10 above), the entitlement subsisted.

36. Despite varying approaches to this issue following the dissolution of the SFRY and the shifting of responsibilities from one level of government to another (see paragraphs 14, 16-17, 19 and 27-32 above), there has never been any doubt that Bosnia and Herzegovina and/or its constituent units had a legal duty to repay “old” foreign-currency savings in locally based commercial banks. In such circumstances, the Court concludes that the applicant had, and still has, a claim amounting to a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1. The guarantees of that provision therefore apply to the present case.

B. Compliance with Article 1 of Protocol No. 1

1. Applicable rule of Article 1 of Protocol No. 1

37. As the Court has stated on a number of occasions, Article 1 of Protocol No. 1 comprises three distinct rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting Parties are entitled, among other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The three rules are not, however, distinct in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among many authorities, Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 98, ECHR 2000‑I).

38. For many years, the applicant in the present case has been unable to freely dispose of his “old” foreign-currency savings. At the time of the introduction of his application (2 July 2002) and, more importantly, the date of the ratification of Protocol No. 1 by Bosnia and Herzegovina (12 July 2002), he could use those funds only to purchase certain State-owned companies (see paragraph 16 above). As he was the owner of the house in which he lived, the possibility of buying a State-owned flat was not open to the applicant. The 2004 legislation then followed (see paragraph 19 above) and finally the current legislation (see paragraphs 27-32 above), each limiting the use of “old” foreign-currency savings. This has not been contested before the Court.

In such circumstances, the present case falls to be examined under the third rule of Article 1 of Protocol No. 1 (see also Trajkovski v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia” (dec.), no. 53320/99, ECHR 2002‑IV).

2. General principles

39. The general principles were recently restated in Broniowski, cited above, §§ 147-51 (references omitted).

(a) Principle of lawfulness

40. The first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful: the second sentence of the first paragraph authorises a deprivation of possessions only “subject to the conditions provided for by law” and the second paragraph recognises that States have the right to control the use of property by enforcing “laws”. Moreover, the rule of law, one of the fundamental principles of a democratic society, is inherent in all the Articles of the Convention.

The principle of lawfulness also presupposes that the applicable provisions of domestic law are sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application.

(b) Principle of a legitimate aim in the public/general interest

41. Any interference with the enjoyment of a right or freedom recognised by the Convention must pursue a legitimate aim. By the same token, in cases involving a positive duty, there must be a legitimate justification for the State's inaction. The principle of a “fair balance” inherent in Article 1 of Protocol No. 1 itself presupposes the existence of a general interest of the community. Moreover, it should be reiterated that the various rules incorporated in Article 1 are not distinct, in the sense of being unconnected, and that the second and third rules are concerned only with particular instances of interference with the right to the peaceful enjoyment of property. One of the effects of this is that the existence of a “public interest” required under the second sentence, or the “general interest” referred to in the second paragraph, are in fact corollaries of the principle set forth in the first sentence, so that an interference with the exercise of the right to the peaceful enjoyment of possessions within the meaning of the first sentence of Article 1 must also pursue an aim in the public interest.

42. Because of their direct knowledge of their society and its needs, the national authorities are in principle better placed than the international judge to appreciate what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make the initial assessment as to the existence of a problem of public concern warranting measures to be applied in the sphere of the exercise of the right of property, including deprivation or control of property. Accordingly, the national authorities enjoy a wide margin of appreciation in this field.

Furthermore, the notion of “public interest” is necessarily extensive. In particular, the decision to enact laws expropriating or controlling property or affording publicly funded compensation for expropriated property will commonly involve consideration of political, economic and social issues. The Court has declared that, finding it natural that the margin of appreciation available to the legislature in implementing social and economic policies should be a wide one, it will respect the legislature's judgment as to what is “in the public interest” unless that judgment is manifestly without reasonable foundation. This logic applies to such fundamental changes of a country's system as the transition from a totalitarian regime to a democratic form of government, the reform of the State's political, legal and economic structure and indeed the dissolution of the State followed by a brutal war, phenomena which inevitably involve the enactment of large-scale economic and social legislation.

(c) Principle of a “fair balance”

43. Both an interference with the peaceful enjoyment of possessions and an abstention from action must strike a fair balance between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights.

The concern to achieve this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole. In particular, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised by any measures applied by the State, including measures depriving a person of his of her possessions. In each case involving the alleged violation of that Article the Court must, therefore, ascertain whether by reason of the State's action or inaction the person concerned had to bear a disproportionate and excessive burden.

44. In assessing compliance with Article 1 of Protocol No. 1, the Court must make an overall examination of the various interests in issue, bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective”. It must look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of. That assessment may involve not only the relevant compensation terms – if the situation is akin to the taking of property – but also the conduct of the parties, including the means employed by the State and their implementation. In that context, it should be stressed that uncertainty – be it legislative, administrative or arising from practices applied by the authorities – is a factor to be taken into account in assessing the State's conduct. Indeed, where an issue in the general interest is at stake, it is incumbent on the public authorities to act in good time, in an appropriate and consistent manner.

3. Application of the above principles to the present case

(a) The applicant's submissions

45. While recognising improvements in the current legislation, the applicant maintained that it was still incompatible with Article 1 of Protocol No. 1. First of all, according to his understanding of the current legislation, he would receive no payment in cash other than the initial payment of BAM 1,000. He would receive government bonds only at the end of the amortisation period (in 2015), which he would then have to sell on an unofficial market, most likely for a fraction of their nominal value. The applicant considered this to be unacceptable given notably his age and poor health. Secondly, he complained about the interest rate for the period from 1 January 1992 until 15 April 2006 (0.5%). Lastly, the applicant maintained that the current legislation lacked guarantees that the necessary funds would indeed be allocated on time.

(b) The Government's submissions

46. The Government acknowledged that the domestic authorities had assumed full liability for “old” foreign-currency savings in locally based commercial banks. According to preliminary data, the associated public debt exceeded 1 billion euros (EUR). In view of various other financial obligations of different levels of government and the overall circumstances, including the dissolution of the SFRY in 1991/92 and the subsequent war, the Government maintained that the current legislation was the best solution feasible. In support of their argument, they underlined that the legislation had been prepared with the assistance of the International Monetary Fund. As regards the interest rate for the period from 1 January 1992 until 15 April 2006, which the applicant particularly criticised, the Government claimed that it corresponded to the average interest rate applicable to overnight foreign-currency deposits for the same period. Lastly, they dismissed the applicant's concerns as regards the ability of the domestic authorities to implement the current legislation. Despite initial delays in the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District, the Government emphasised that measures had been taken, including loans from commercial banks, to ensure timely payment of the forthcoming instalments.

(c) The third parties' submissions

47. The third parties, in their written submissions to the Court, accused all levels of government of incompetence and corruption. They criticised above all the 1997 legislation of the Federation of Bosnia and Herzegovina and the equivalent legislation in the Republika Srpska. Allegedly, the conditions had been such that “old” foreign-currency savers had no other option but to accept privatisation certificates in lieu of their savings and sell them on an unofficial market for a fraction of their nominal value. The scheme, it was said, had allowed some notorious tycoons and war profiteers with ties with the Government to obtain valuable assets for hardly anything.

48. The association from the Federation of Bosnia and Herzegovina added that abuses also continued under the current legislation, but failed to substantiate this contention.

(d) The Court's assessment

49. Before embarking upon these issues, it should be underlined that the present case has a long history. The applicant lodged his complaints on 2 July 2002, before Bosnia and Herzegovina had even ratified Protocol No. 1, and repeatedly reaffirmed them thereafter. Although the contested situation has evolved, the Court will limit its analysis to the current legislation. The Court further wishes to underline that it considers it irrelevant that the applicant's complaints were lodged before the ratification of Protocol No. 1, because of the continuing nature of the impugned situation and the fact that the initial complaints have been reaffirmed on numerous occasions after ratification (see Čeh v. Serbia, no. 9906/04, §§ 36-39, 1 July 2008).

50. Turning to the general principles set out above, there is no doubt that the first two were respected in the present case (see, by analogy, Trajkovski, cited above). The Court will therefore proceed to examine the core question, namely whether the contested measures struck a “fair balance” between the relevant interests in the light of Article 1 of Protocol No. 1.

51. To begin with, it is a well-known fact that the global economic crisis of the 1970s hit the SFRY particularly hard. The SFRY turned to international capital markets and soon became one of the most indebted countries in the world. When the international community backed away from the loose lending practices of the 1970s, the SFRY resorted to foreign-currency savings of its citizens to pay foreign debts and finance imports. The Parliamentary Assembly of the Council of Europe has established that, as a result, a major part of the original deposits ceased to exist before the dissolution of the SFRY (see its Resolution 1410 (2004) adopted on 23 November 2004 – reproduced in Kovačić and Others, cited above, § 188 – as well as the explanatory memorandum by Mr Erik Jurgens). While it is true that “old” foreign-currency claims as such survived the dissolution of the SFRY and that Bosnia and Herzegovina assumed full liability for such claims in locally based banks, the fact that the original deposits had been spent, in all probability, by the former regime explains why Bosnia and Herzegovina has not been able to allow the uncontrolled withdrawal of these deposits.

52. The applicant maintained that he was entitled under the current legislation to no more than BAM 1,000 in cash until 27 March 2015. The Court observes, however, that the applicant is entitled to receive his entire “old” foreign-currency savings by 27 March 2015 in eight instalments and has already thus received BAM 5,237.44. Given the catastrophic effects of the 1992-95 war and the ongoing reforms of the State's political, legal and economic structure, the Court accepts that this solution remained within the respondent State's margin of appreciation.

53. The applicant also expressed concerns that he would not be able to sell government bonds for anything near their nominal value. While understandable in view of past abuses (see paragraphs 19 and 47 above), such concerns are unsubstantiated. Unlike privatisation certificates under the former legislation, government bonds under the current legislation may be traded on the Stock Exchange, which, together with the interest on the bonds (at an annual rate of 2.5%) and the relatively short amortisation period, should ensure a significantly higher price. Indeed, such bonds are at present sold in the Republika Srpska for around 90% of their nominal value. There is no reason why such bonds should be traded for anything less in the Brčko District or, once issued, in the Federation of Bosnia and Herzegovina. Anyhow, the applicant is not required to sell government bonds in order to obtain his “old” foreign-currency savings. He could instead opt for cash payments in eight instalments. As opposed to privatisation certificates under the former legislation, government bonds under the current legislation are not designed to replace cash payments. On the contrary, their function is to make early cash payments possible for those who are unable or unwilling to wait until the end of the amortisation period (27 March 2015 in the applicant's case).

54. As regards the interest rate for the period from 1 January 1992 until 15 April 2006, which the applicant and the third parties considered to be too low, the Government submitted that it corresponded to the average interest rate applicable to overnight foreign-currency deposits. However, according to an official report submitted by the Government, at the request of the Court, in another case (Kudić v. Bosnia and Herzegovina, no. 28971/05, 9 December 2008), the relevant interest rate appears to be much higher – 2.33% on average (4.06% in 1992, 2.82% in 1993, 2.43% in 1994, 2.70% in 1995, 2.49% in 1996, 3.16% in 1997, 3.01% in 1998, 2.78% in 1999, 2.4% in 2000, 2.2% in 2001, 1.64% in 2002, 1.22% in 2003, 0.9% in 2004, 0.82% in 2005).

The Court has also taken note of the fact that the neighbouring countries, in which similar repayment schemes were set up, agreed to pay considerably higher interest rates: 5% in Croatia and 2% in Montenegro and Serbia.

Nevertheless, given the respondent State's wide margin of appreciation (see paragraph 42 above) and, in particular, the need to reconstruct the national economy following a devastating war, the Court does not consider this factor sufficient in itself to render the current legislation contrary to Article 1 of Protocol No. 1. It agrees in this regard with the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (see paragraph 28 above).

55. Whereas the Court finds the current legislation as such compatible with Article 1 of Protocol No. 1, it agrees with the applicant that its state of implementation is unsatisfactory. While in the Republika Srpska no delays were alleged, the same is not true for the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District. In the Brčko District, government bonds, although due on 31 March 2008, were issued only on 30 June 2009. In the Federation of Bosnia and Herzegovina, it appears that bonds, likewise due on 31 March 2008, have not yet been issued. As a result, the applicant is still unable to sell them on the Stock Exchange and thus obtain early cash payments (see paragraph 53 above). Moreover, the instalments due under the current legislation on 27 September 2008 were paid almost three months later (on 24 December 2008) in the Brčko District and almost eight months later (on 14 May 2009) in the Federation of Bosnia and Herzegovina. Similarly, the instalment due on 27 March 2009 was paid almost three months later (on 11 June 2009) in the Brčko District and has not yet been paid in the Federation of Bosnia and Herzegovina.

56. The Court is aware that “old” foreign-currency savings, inherited from the SFRY, constitute a considerable burden on all successor States. Nonetheless, having undertaken to repay “old” foreign-currency savings in locally based banks and having set up a repayment scheme in this regard, the respondent State must stand by its promises. The rule of law underlying the Convention and the principle of lawfulness in Article 1 of Protocol No. 1 require the Contracting Parties to respect and apply, in a foreseeable and consistent manner, the laws they have enacted (see Broniowski, cited above, § 184).

57. In view of the deficient implementation of the domestic legislation on “old” foreign-currency savings, the Court concludes that the applicant may still claim to be a victim for the purposes of Article 34 of the Convention. Accordingly, the Government's preliminary objection is dismissed. For the same reason, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case.

II. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

58. Article 46 of the Convention reads as follows:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

A. The parties' submissions

59. The Government, as opposed to the applicant, objected to the application of the pilot-judgment procedure in the present case and repeated that the contested legislation complied with the conditions laid down by Article 1 of Protocol No. 1.

B. The Court's assessment

1. General principles

60. The Court reiterates that Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent State a legal obligation to implement, under the supervision of the Committee of Ministers, appropriate general and/or individual measures to secure the right of the applicant which the Court found to be violated. Such measures must also be taken in respect of other persons in the applicant's position, notably by solving the problems that have led to the Court's findings (see Scozzari and Giunta v. Italy[GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII; Christine Goodwin v. the United Kingdom [GC], no. 28957/95, § 120, ECHR 2002-VI; Lukenda v. Slovenia, no.23032/02, § 94, ECHR 2005‑X; and S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 134, ECHR 2008-...). This obligation has been consistently emphasised by the Committee of Ministers in the supervision of the execution of the Court's judgments (see, for example, ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 and ResDH(2006)1).

61. In order to facilitate effective implementation of its judgments along these lines, the Court may adopt a pilot-judgment procedure allowing it to clearly identify in a judgment the existence of structural problems underlying the violations and to indicate specific measures or actions to be taken by the respondent state to remedy them (see Broniowski, cited above, §§ 189-94, and Hutten-Czapska v. Poland [GC], no. 35014/97, §§ 231-39, ECHR 2006-VIII). This adjudicative approach is, however, pursued with due respect for the Convention institutions' respective functions: it falls to the Committee of Ministers to evaluate the implementation of individual and general measures under Article 46 § 2 of the Convention (see, by analogy, Broniowski v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 31443/96, § 42, ECHR 2005‑IX, and Hutten-Czapska v. Poland (friendly settlement) [GC], no.35014/97, § 42, ECHR 2008-...).

62. Another important aim of the pilot-judgment procedure is to induce the respondent State to resolve large numbers of individual cases arising from the same structural problem at domestic level, thus implementing the principle of subsidiarity which underpins the Convention system. Indeed, the Court's task as defined by Article 19, that is, to “ensure the observance of the engagements undertaken by the High Contracting Parties in the Convention and the Protocols thereto”, is not necessarily best achieved by repeating the same findings in large series of cases (see, by analogy, E.G. v. Poland (dec.), no. 50425/99, § 27, ECHR 2008-...). The object of the pilot-judgment procedure is to facilitate the speediest and most effective resolution of a dysfunction affecting the protection of the Convention rights in question in the national legal order (see Wolkenberg and Others v. Poland (dec.), no. 50003/99, § 34, ECHR 2007‑XIV). While the respondent State's action should primarily aim at the resolution of such a dysfunction and at the introduction, where appropriate, of effective domestic remedies in respect of the violations in question, it may also include ad hoc solutions such as friendly settlements with the applicants or unilateral remedial offers in line with the Convention requirements. The Court may decide to adjourn the examination of all similar cases, thus giving the respondent State an opportunity to settle them in such various ways (see, by analogy, Broniowski, cited above, § 198, and Xenides-Arestis v. Turkey, no. 46347/99, § 50, 22 December 2005). If, however, the respondent State fails to adopt such measures following a pilot judgment and continues to violate the Convention, the Court will have no choice but to resume the examination of all similar applications pending before it and to take them to judgment so as to ensure effective observance of Convention (see, by analogy, E.G. v. Poland, cited above, § 28).

2. Application of the principles to the present case

63. The violation which the Court has found in the present case affects many people. According to the International Monetary Fund, more than a quarter of the population of Bosnia and Herzegovina had “old” foreign-currency savings (see Bosnia and Herzegovina: Selected Economic Issues, IMF Country Report No. 04/54, March 2004, p. 26). Moreover, there are already more than 1,350 similar applications, submitted on behalf of more than 13,500 applicants, pending before the Court. This represents a serious threat to the future effectiveness of the Convention machinery. The Court therefore considers it appropriate to apply the pilot-judgment procedure in the present case, notwithstanding the Government's objection in this regard.

64. Although it is in principle not for the Court to determine what remedial measures may be appropriate to satisfy the respondent State's obligations under Article 46 of the Convention, in view of the systemic situation which it has identified, the Court would observe that general measures at national level are undoubtedly called for in execution of the present judgment. Notably, the Court considers that government bonds must be issued and any outstanding instalments must be paid in the Federation of Bosnia and Herzegovina within six months from the date on which the present judgment becomes final. Within the same time-limit, the Federation of Bosnia and Herzegovina must also undertake, as the Republika Srpska and the Brčko District did (see paragraph 31 above), to pay default interest at the statutory rate in the event of late payment of any forthcoming instalment. As regards the past delays, the Court does not find it necessary, at present, to order that adequate redress be awarded to all persons affected. If, however, the respondent State fails to adopt the general measures indicated above and continues to violate the Convention, the Court may reconsider the issue of redress in an appropriate future case.

65. Turning to the many similar applications pending before the Court:

(i) The Court decides to adjourn adversarial proceedings for six months from the date on which the present judgment becomes final in any cases pertaining to “old” foreign-currency savings in the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District in which the applicants have obtained verification certificates (see, by analogy, Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, § 146, 15 January 2009). This decision is without prejudice to the Court's power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list in accordance with the Convention.

(ii) The Court may declare inadmissible in accordance with the Convention any cases pertaining to “old” foreign-currency savings in which the applicants have not obtained verification certificates, because it has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only with respect to delays in the implementation of the current legislation (see paragraph 55 above) and those who have not obtained a verification certificate cannot be considered to be affected by those delays (see paragraph 29 above). That being said, the respondent State must ensure that the relevant deadlines are extended for at least six months from the date on which the present judgment becomes final to enable everyone to obtain a verification certificate.

(iii) Lastly, the Court may declare inadmissible any cases pertaining to “old” foreign-currency savings in the Republika Srpska, even if the applicants have obtained verification certificates, because no delays in the implementation of the current legislation occurred in that Entity.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

66. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

67. Under the head of pecuniary damage, the applicant repeated his complaints concerning the content of the current legislation: he requested immediate payment of the total amount of his “old” foreign-currency savings and a higher interest rate. The Government disagreed. The Court observes that it has rejected these complaints (see paragraphs 51-54 above). It therefore also dismisses the applicant's claim for pecuniary damage.

68. The applicant further claimed BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage. The Government maintained that the claim was unjustified. The Court, however, considers it clear that the applicant sustained some non-pecuniary loss arising from the breach of the Convention found in this case. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 5,000 under this head plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

69. The applicant has already received under the Court's legal-aid scheme EUR 850 for the written part of the proceedings, EUR 1,350 plus travelling costs in connection with appearance at the hearing and EUR 300 for translation costs. On 20 March 2009 he sought reimbursement of additional translation costs in the amount of EUR 729. The Government described this claim as belated.

70. While it is true that the applicant should have submitted his claim by 1 February 2009 (as requested in a letter of 15 December 2008 from the Court) or, at the latest, at the hearing on 10 March 2009, the Court considers that the applicant's additional translation costs should be met in full.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that the applicant may still claim to be a victim for the purposes of Article 34 of the Convention and dismisses the Government's preliminary objection;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds that the above violation represents a systemic problem;

4. Holds that the respondent State must ensure, within six months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention:

(a) that government bonds are issued in the Federation of Bosnia and Herzegovina;

(b) that any outstanding instalments are paid in the Federation of Bosnia and Herzegovina;

(c) that the Federation of Bosnia and Herzegovina undertakes to pay default interest at the statutory rate in the event of late payment of any forthcoming instalment;

5. Decides to adjourn, for six months from the date on which the present judgment becomes final, the proceedings in all cases concerning “old” foreign-currency savings in the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Brčko District in which the applicants have obtained verification certificates, without prejudice to the Court's power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list in accordance with the Convention;

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of non-pecuniary damage and EUR 729 (seven hundred and twenty nine euros) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 November 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                               Nicolas Bratza
 Deputy Registrar                      President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinion of Judge Mijović is annexed to this judgment.

N.B.
F.A.

CONCURRING OPINION OF JUDGE MIJOVIĆ

Although I have voted with the majority in the Chamber on all the operative provisions of the judgment, my reasoning with respect to a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention differs to a certain extent from the views expressed in the judgment.

According to the present judgment, Article 1 of Protocol No. 1 has been violated because of the deficient implementation of the domestic legislation on “old” foreign-currency savings, whilst in my personal opinion, a violation should be based on the solutions and measures contained in the legislation in question. The Chamber found that the current legislation as such was compatible with Article 1 of Protocol No. 1 but that it was its state of implementation that was unsatisfactory (namely, because government bonds in the Federation of Bosnia and Herzegovina had not yet been issued and certain instalments had not yet been paid).

It is my view, however, that the current legislation - perhaps it is better to say the contested measures - does not in itself strike a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirement of the protection of the individual's rights.

The problem of “old” foreign-currency savings has a very long history and, as pointed out in the judgment, dates back to the 1980s. It survived the dissolution of the SFRY, and Bosnia and Herzegovina assumed full liability for this sort of claim. Preliminary data show that the associated public debt exceeds 1 billion euros. Given the overall circumstances, and above all the need to reconstruct the national economy, it is reasonable to accept that the owners of so-called “frozen” bank accounts cannot be paid their money without a carefully designed repayment scheme. That is a part of the judgment's reasoning I do support.

Where I disagree with the Chamber, however, is with regard to the legislative provision concerning the reduction of the interest rate to 0.5% for the period from 1 January 1992 to 15 April 2006, a measure that I consider neither justified nor proportional. In accordance with an official report submitted by the Government (see the judgment, paragraph 54) it is obvious that the relevant interest rate appears to be much higher - 2.33% on average). Compared to the interest rate in the neighbouring countries[22], which have more or less experienced similarly catastrophic effects of the armed conflict and the ongoing reforms and have set up similar “old” foreign-currency savings repayment schemes, this interest rate of 0.5% is the lowest. The Chamber was of the opinion that this issue fell “within the State's margin of appreciation”, whilst in my opinion this interest rate provision would be more than sufficient in itself to render the current legislation contrary to Article 1 of Protocol No. 1.

 

On the other hand, if the Chamber had opted for this line of reasoning, either the State or the Entities and the Brčko District would have had to pass new legislation which might subsequently have proven more time-consuming, economically challenging and questionable, and very discouraging for almost one quarter of the Bosnia and Herzegovina population - people who are not merely tired of waiting but are already at an advanced age and in despair. That is why I decided to vote with the majority.


[1] Zakon o deviznom poslovanju, published in the Official Gazette of the SFRY no. 66/85, amendments published in the Official Gazette nos. 13/8671/862/873/8859/88 and 82/90.

[2] Zakon o bankama i drugim finansijskim organizacijama, published in the Official Gazette of the SFRY no. 10/89, amendments published in the Official Gazette nos. 40/8987/8918/9072/90 and 79/90.

[3] Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima, published in the Official Gazette of the SFRY no. 15/77, amendments published in the Official Gazette nos. 61/8277/8234/8370/83 and 71/84.

[4] Zakon o obligacionim odnosima, published in the Official Gazette of the SFRY no. 29/78, amendments published in the Official Gazette nos. 39/8545/89 and 57/89.

[5] Zakon o sanaciji, stečaju i likvidnosti banaka i drugih finansijskih organizacija, published in the Official Gazette of the SFRY no. 84/89, amendments published in the Official Gazette no. 63/90.

[6] Odluka o načinu izvršavanja obaveza Federacije po osnovu jemstva za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima građana, građanskih pravnih lica i stranih fizičkih lica, published in the Official Gazette of the SFRY no. 27/90.

[7] Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 2/92 of 11 April 1992.

[8] Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 4/93 of 28 April 1993, amendments published in the Official Gazette nos. 29/94 of 28 November 1994, 31/94 of 27 December 1994, 9/95 of 19 June 1995, 19/95 of 2 October 1995, 8/96 of 10 April 1996 and 20/98 of 15 June 1998.

[9] Zakon o pretvorbi društvene svojine, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 33/94 of 25 November 1994.

[10] Odluka o uslovima i načinu isplata dinara po osnovu definitivne prodaje devizne štednje domaćih fizičkih lica i korišćenju deviza sa deviznih računa i deviznih štednih uloga domaćih fizičkih lica za potrebe liječenja i plaćanja školarine u inostranstvu, published in the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 4/93 of 6 March 1993.

[11] Odluka o uslovima i načinu davanja kratkoročnih kredita bankama na osnovu definitivne prodaje deponovane devizne štednje građana i efektivno prodatih deviza od strane građana, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 10/93 of 15 July 1993, amendments published in the Official Gazette no. 2/94 of 21 February 1994.

[12] Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 27/97 of 28 November 1997, amendments published in the Official Gazette nos. 8/99 of 5 March 1999, 45/00 of 25 October 2000, 54/00 of 26 December 2000, 32/01 of 24 July 2001, 27/02 of 28 June 2002, 57/03 of 21 November 2003, 44/04 of 21 August 2004 and 79/07 of 7 November 2007.

[13] Uredba o ostvarivanju potraživanja lica koja su imala deviznu štednju u bankama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a nisu imala prebivalište na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 44/99 of 30 October 1999.

[14] Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 24/98 of 15 July 1998, amendments published in the Official Gazette no. 70/01 of 31 December 2001.

[15] Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 24/98 of 15 July 1998, amendments published in the Official Gazette nos. 62/02 of 7 October 2002, 38/03 of 30 May 2003 and 65/03 of 11 August 2003.

[16] The convertible mark (BAM) uses the same fixed exchange rate to the euro (EUR) that the German mark (DEM) has (EUR 1 = BAM 1.95583).

[17] Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 28/06 of 14 April 2006, amendments published in the Official Gazette nos.76/06 of 25 September 2006 and 72/07 of 26 September 2007.

[18] Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 1/08 of 4 January 2008.

[19] Odluka o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu verifikovanih računa stare devizne štednje, published in the Official Gazette of the Republika Srpska no. 20/08 of 5 March 2008.

[20] Odluka o rasporedu po godinama dospijeća obveznica Bosne i Hercegovine koje se izdaju radi izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje za Federaciju Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 29/08 of 8 April 2008.

[21] Odluka o emisiji obveznica Brčko Distrikta za izmirenje obaveza po osnovu verifikovanih računa stare devizne štednje, published in the Official Gazette of the Brčko District no. 19/09.

[22] 5% in Croatia and 2% in Serbia and Montenegro

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude