Zornić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
3681/06
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
15.07.2014
Članovi
14
14+P1-3
46
46-2
P1-3
P12-1
Kršenje
14+P1-3
P12-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(P1-3) Pravo na slobodne izbore
(P1-3) Kandidovati se na izborima
(P12-1) Opšta zabrana diskriminacije
Tematske ključne reči
izborno pravo
međunarodni pravni standardi
VS deskriptori
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
1.18.1 Slobodni izbori
1.27.1 Zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke rođena je 1957. godine i živi u Sarajevu. Prituživala se zbog činjenice da nema pravo da se kandiduje na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH jer se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, pozivajući se na član 3. Protokola br.1 uz Konvenciju i član 14. Konvencije kao i član 1. Protokola br. 12. Prema Ustavu BiH (članovi IV stav 1. i V), samo osobe koje se izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda imaju pravo da se kandiduju za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je proglasio predstavku dopuštenom, i presudio sa šest prema jedan da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 . jednoglasno presuđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 . Jednoglasno je presuđeno i da nema potrebe da se ista pritužba ispituje prema samom članu 3. Protokola br. 1. Jednoglasno presuđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12. U presudi se nalazi delimično izdvojeno mišljenje sudije Wojtyczeka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 ČETVRTI ODJEL

 PREDMET ZORNIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

 (Aplikacija br. 3681/06)

 PRESUDA

STRASBOURG

15.07.2014. godine  

Ova presuda će postati konačna u skladu sa odredbom člana 44. stav 2 Konvencije. U presudi su moguće redakcijske izmjene.

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući kao vijeće u sljedećem sastavu:

Ineta Ziemele, predsjednica,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović, sudije,
i Fatoş Aracı, zamjenica registrara odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 24.06.2014. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine gđa Azra Zornić („aplikantica“), prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“), dana 19.12. 2005. godine.
  2. Aplikantici je dozvoljeno da se sama zastupa. Vladu Bosne i Hercegovine („Vlada“) zastupala je zamjenica agentice, gđa Z. Ibrahimović.
  3. Aplikantica se žalila zbog činjenice da se nema pravo kandidirati na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“. Ona se poziva na član 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju sam po sebi i u vezi sa članom 14. Konvencije, te na član 1. Protokola br. 12.
  4. Dana 14.03.2013. godine aplikacija je dostavljena Vladi.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Aplikantica je rođena 1957. godine i živi u Sarajevu.
  2. Ona aktivno učestvuje u političkom životu zemlje. Između ostalog, 2002. godine bila je kandidat Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine na izborima za parlament jednog od entiteta
  3. Kako se aplikantica ne izjašnjava kao pripadnica nijednog od „konstitutivnih naroda“ (odnosno, Bošnjaka, Hrvata i Srba), nego jednostavno kao građanka Bosne i Hercegovine, ona ne može biti kandidat na izborima za drugi dom državnog parlamenta (Dom naroda), kao ni za kolektivnog šefa države (Predsjedništvo).

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Prikaz relevantnog prava i prakse dat je u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, ESLJP 2009. Naime, Ustav Bosne i Hercegovine pravi razliku između „konstitutivnih naroda“ (osoba koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i „ostalih“ (pripadnici etničkih manjina i osobe koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje skupine zbog miješanog braka, roditelja koji su u miješanom braku ili iz drugih razloga).
  2. U bivšoj Jugoslaviji, o etničkoj pripadnosti odlučivala je sama konkretna osoba, po principu samoodređenja. Dakle, nije zahtijevano ispunjavanje nekih objektivnih kriterija kao što je poznavanje određenog jezika ili pripadanje određenoj religiji. Nadalje, nije se zahtijevalo prihvatanje osobe od strane drugih pripadnika te etničke skupine. S obzirom na to da Ustav ne sadrži odredbu o određivanju etničke pripadnosti osobe, može se reći da se smatralo da je tradicionalno samoodređenje dovoljno.
  3. Prema Ustavu (članovi IV stav 1. i V), samo osobe koje se izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda imaju pravo da se kandidiraju za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
  4. Dana 29.06.2010. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) proglasio se nenadležnim za razmatranje pritužbe o diskriminaciji u vezi s nemogućnošću apelanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo zbog svog etničkog porijekla (odluka br. AP 1945/10). Apelant u tom predmetu pozvao se direktno na presudu Sejdić i Finci.

III RELEVANTNI DOKUMENTI MEĐUNARODNOG PRAVA

  1. Komitet ministara Vijeća Evrope, vršeći svoju nadzornu funkciju u smislu člana 46. stav 2. Konvencije, usvojio je tri privremene rezolucije koje se odnose na provođenje presude Sejdić i Finci (vidi dokumente br. CM/ResDH(2011)291, CM/ResDH(2012)233 i CM/ResDH(2013)259). On je pozvao vlasti Bosne i Hercegovine da poduzmu sve neophodne korake za potpuno izvršenje te presude usvajanjem potrebnih mjera u cilju uklanjanja diskriminacije protiv onih koji nisu pripadnici jednog od konstitutivnih naroda kada je riječ o kandidiranju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da svoj ustav i izborni zakon usaglase sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog daljeg odgađanja. Relevantni dio prve privremene rezolucije, usvojene 2.12.2011. godine, glasi:

„Podsjećajući da je od početka ispitivanja ovog slučaja Komitet smatrao da će izvršenje ove presude zahtijevati brojne amandmane Ustava Bosne i Hercegovine i njenog izbornog zakonodavstva;

Imajući nadalje u vidu da su dana 7.07. 2010. godine, prilikom ispitivanja u kojoj mjeri Bosna i Hercegovina ispunjava svoje obaveze i dužnosti, zamjenici ministara ponovno pozvali vlasti Bosne i Hercegovine da Ustav Bosne i Hercegovine usklade sa Konvencijom, a u skladu s predmetnom presudom;

Naglašavajući da se, kada je postala članicom Vijeća Evrope 2002. godine, Bosna i Hercegovina obavezala da će „u roku od jedne godine, uz pomoć Evropske Komisije za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija), preispitati izborno zakonodavstvo u svjetlu standarda Vijeća Evrope, te izvršiti izmjene gdje je potrebno“;

Napominjući također da je Parlamentarna skupština povremeno podsjećala Bosnu i Hercegovinu na njene post-prijemne obaveze;

...

Podsjećajući da je Komitet ministara izrazio duboko žaljenje što su izbori od 3.10. 2010. godine u Bosni i Hercegovini održani prema zakonodavstvu za koje je ovom presudom Suda utvrđeno da je diskriminirajuće;

...

PONAVLJA SVOJ POZIV vlastima i političkim liderima Bosne i Hercegovine da poduzmu potrebne mjere u cilju uklanjanja diskriminacije onih koji se nisu izjasnili kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda kako bi se mogli kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da Ustav i izborni zakon usaglase sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog daljeg odgađanja.“ (fusnote izostavljene)

Relevantni dio druge privremene rezolucije, usvojene dana 6.12.2012. godine, glasi:

„Podvlačeći da bi te izmjene, kojima bi se omogućilo svim građanima Bosne i Hercegovine da se kandidiraju na izborima, osnažile rad demokratskih institucija u zemlji i povjerenja građana u njih;

...

Naglašavajući da je postizanje političkog konsenzusa neophodan uvjet za izmjene Ustava i izbornog zakona kako bi se osiguralo ne samo izvršenje ove presude nego i popuna usklađenost budućih izbora sa zahtjevima Konvencije;

SNAŽNO PODSJEĆA na obavezu Bosne i Hercegovine iz člana 46. Konvencije da se povinuje presudi Suda u predmetu Sejdić i Finci;

SNAŽNO POZIVA vlasti i političke lidere Bosne i Hercegovine da izmijene Ustav i izborni zakon i da ih usklade sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog daljeg odgađanja.“

Relevantni dio treće privremene rezolucije, usvojene dana 5.12.2013. godine, glasi:

„Podsjećajući na više puta ponovljene pozive upućene vlastima i političkim liderima Bosne i Hercegovine da postignu konsenzus i izvrše izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kao i njenog izbornog zakona kako bi ih uskladili s ovom presudom, te posebno podsjećajući da je ove pozive ponovila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (u najskorije vrijeme u svojoj Preporuci 2025(2013)), kao i razna tijela Evropske Unije, te Ujedinjeni narodi;

Podsjećajući na uvjeravanja predstavnika izvršne vlasti i glavnih političkih stranaka Bosne i Hercegovine, data u brojnim prilikama, da su sve političke zainteresirane strane potpuno predane pronalaženju odgovarajućeg rješenja za izvršenje ove presude;

Podsjećajući, također, da Ustav Bosne i Hercegovine utvrđuje sljedeće: „Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”;

Izražavajući najdublju zabrinutost što unatoč ponavljanim uvjeravanjima, uključujući i ona data na posljednjem sastanku o pitanju ljudskih prava održanom u septembru 2013. godine, neophodne ustavne i zakonske izmjene još uvijek nisu izvršene, te što ističe vrijeme koje je potrebno da se osigura da izbori 2014. godine budu održani u skladu sa zahtjevima Konvencije;

Ponovno naglasivši da će neizvršavanje ovih izmjena predstavljati ne samo otvoreno kršenje obaveza iz člana 46. stav 1. Konvencije, nego da bi također moglo ugroziti legitimitet i vjerodostojnost budućih izabranih organa države;

...

SNAŽNO POZIVA sve vlasti i političke lidere u Bosni i Hercegovini da osiguraju da se ustavni i zakonski okvir odmah uskladi sa zahtjevima Konvencije kako bi se izbori u oktobru 2014. godine održali bez bilo kakve diskriminacije građana koji nisu pripadnici jednog od „konstitutivnih naroda“.“

 

PROPISI 

I NAVODNE POVREDE ČLANA 14. KONVENCIJE, ČLANA 3. PROTOKOLA BR. 1, TE ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 12

  1. Aplikantica se žalila na nemogućnost da se kandidira na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo jer je odbila da se izjasni kao pripadnica bilo kojeg od „konstitutivnih naroda“; u svom podnesku ona je navela da to predstavlja diskriminaciju. Ona se pozvala na član 14. Konvencije, član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

Član 14. Konvencije propisuje:

„Uživanje prava i sloboda utvđenih u Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.“

Član 3. Protokola br. 1 glasi:

„Visoke strane ugovornice se obavezuju da će u odgvarajućim vremenskim intervalima održavati slobodne izbore tajnim glasanjem, pod uvjetima koji  će osigurati slobodno izražavanje mišljenja naroda prilikom izbora zakonodavnih organa.“

Član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju propisuje:

„1. Uživanje prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.

2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane bilo kojeg javnog organa, po bilo kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.“

 A. Dopuštenost 

1. Strane. 

  1. Vlada je iznijela nekoliko prigovora u pogledu dopuštenosti pritužbi. Prije svega, Vlada je navela da Bosna i Hercegovina ne može biti odgovorna za sporne ustavne odredbe jer je Ustav Bosne i Hercegovine dio međunarodnog ugovora, Daytonskog sporazuma. Nadalje, aplikantica nije aktivno uključena u politički život tužene države. Ona je sudjelovala na izborima samo jednom, i to 2002. godine, kada se bezuspješno kandidirala za Parlamentarnu skupštinu Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, aplikantica ne može tvrditi da je „žrtva“ povreda koje navodi. Na kraju,Vlada je istakla da aplikantica nije iskoristila raspoložive domaće pravne lijekove za svoje pritužbe, a posebno, apelaciju Ustavnom sudu.
  2. Aplikantica je osporila ove argumente.

2. Ocjena Suda

a) Nedopuštenost ratione personae

  1. U citiranoj presudi Sejdić i Finci, Sud je smatrao da, ostavljajući po strani pitanje da li se tužena država može smatrati odgovornom za donošenje osporavanih ustavnih odredbi, ona se svakako može smatrati odgovornom što se one još uvijek održavaju na snazi. (ibid., tačka 30). Sud stoga odbija prethodni prigovor Vlade pod ovom tačkom.

b) Status žrtve

  1. U pogledu drugog prigovora, u presudi Sejdić i Finci Sud je ispitao status žrtve aplikanata i zaključio da, s obzirom na njihovo aktivno učešće u javnom životu, oni mogu tvrditi da su žrtve navodne diskriminacije (ibid., tačka 29). Sud ne vidi razloga da odstupi od ovakvog zaključka u predmetnom slučaju, te stoga odbija drugi prethodni prigovor Vlade.

 c) Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova

  1. Sud podsjeća da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih lijekova iz člana 35. stav 1. Konvencije zahtijeva da aplikanti prvo iskoriste pravna sredstva koja propisuje domaći pravni sistem, na koji način se države oslobađaju odgovornosti pred Evropskim sudom za svoje radnje prije nego dobiju priliku da otklone povredu putem vlastitog pravnog sistema. Pravilo je zasnovano na pretpostavci da domaći sistem propisuje djelotvoran pravni lijek u pogledu navodne povrede. Teret dokazivanja je na Vladi koja tvrdi da nisu iscrpljena domaća pravna sredstva, da uvjeri Sud da je u relevantno vrijeme postojao djelotvoran pravni lijek i u teoriji i u praksi; ovo znači da je pravni lijek bio dostupan, da je bio u stanju pružiti pravnu zaštitu u pogledu pritužbi aplikanta, te da je pružao odgovarajuće izglede na uspjeh. Međutim, kada se zadovolji ovaj teret dokazivanja, na aplikantu je da pokaže da je pravni lijek koji je ponudila Vlada u stvari iscrpljen ili je iz nekog razloga nedovoljan i neučinkovit u konkretnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje aplikanta oslobađaju obaveze da ispuni taj uvjet (vidi, inter alia, Akdivar i drugi protiv Turske, 16.09.1996, tačka 68, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV; Sejdović protiv Italije [GC], br. 56581/00, tačka 46, ESLJP 2006-II; i Demopoulos i drugi protiv Turske (odl.) [GC], br. 46113/99 i drugi, ESLJP 2010).
  2. Kada je riječ o pravnim sistemima koji pružaju ustavnu zaštitu osnovnih prava, poput sistema Bosne i Hercegovine, Sud podsjeća da je na oštećenoj osobi da provjeri obim takve zaštite (vidi Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 13628/03, 05.2006).
  3. I pored navedenog, Sud želi naglasiti da primjena tog pravila mora ostaviti prostora za činjenicu da se ono primjenjuje u kontekstu mehanizma za zaštitu ljudskih prava sa čijom uspostavom su se države ugovornice suglasile. Prema tome, Sud je prepoznao potrebu da se član primjenjuje s određenim stupnjem fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma. On je nadalje priznao da pravilo o iscrpljivanju domaćeg pravnog lijeka nije apsolutno niti se može primijeniti automatski; prilikom ispitivanja da li je ispoštovano to pravilo, bitno je uzeti u obzir konkretne okolnosti pojedinog slučaja. To između ostalog znači da Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnog pravnog lijeka u pravnom sistemu određene države ugovornice, nego i opći pravni i politički kontekst u kojem on djeluje, kao i osobne prilike aplikanta (vidi Akdivar i drugi, citirano u tekstu gore, tačka 69, i Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, tačka 77, ESLJP 1999 V).
  4. Vrativši se na predmetni slučaj, Sud primjećuje da aplikantica nije podnijela apelaciju Ustavnom sudu prije podnošenja ove aplikacije. Međutim, s obzirom na pristup Ustavnog suda u ovom pitanju (vidi tačku 11), Sud smatra da apelacija Ustavnom sudu nije predstavljala djelotvoran pravni lijek za pritužbe aplikantice u ovom predmetu koji je ona trebala iscrpiti. U tim okolnostima, Sud smatra da se ne može prihvatiti prigovor Vlade po osnovu neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.

3. Zaključak

  1. Sud primjećuje da aplikacija nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije, te da nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom. 

B.  Meritum

1. Tvdnje aplikantice

  1. Aplikantica tvrdi da joj, unatoč tome što je državljanka Bosne i Hercegovine, Ustav uskraćuje pravo da se kandidira na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo budući da se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, niti bilo koje etničke skupine.

2. Tvdnje Vlade

  1. Vlada je navela da je postojeća ustavna struktura u Bosni i Hercegovini uspostavljena mirovnim sporazumom koji je uslijedio nakon jednog od najrazornijih sukoba u novijoj evropskoj historiji. Njegov krajnji cilj bila je uspostava mira i dijaloga između tri glavne etničke skupine – „konstitutivnih naroda“. Vlada je smatrala da sporne ustavne odredbe kojima   su   osobe   koje   se   ne   izjašnjavaju   kao   pripadnici   jednog od „konstitutivnih naroda“ isključene iz mogućnosti kandidiranja za Dom naroda i Predsjedništvo, treba ocjenjivati imajući u vidu takav kontekst. Vlada je ustvrdila da još nije sazrelo vrijeme za politički sistem koji bi jednostavno  odražavao  vladavinu  većine,  posebno  imajući  u  vidu značaj mono-etničkih političkih partija i kontinuiteta međunarodne administracije  u Bosni i Hercegovini.
  2. Nadalje, Vlada tvrdi da aplikantica u predmetnom slučaju nije pripadnica bilo koje „manjine“, već je svojom voljom odlučila da se ne izjašnjava kao pripadnica niti jednog od „konstitutivnih naroda“. Ona u svako doba može promijeniti tu odluku ukoliko želi sudjelovati u političkom životu Bosne i Hercegovine.

3.Ocjena Suda

  1. Diskriminacija porazumijeva različit tretman osoba u sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja. „Bez objektivnog i razumnog opravdanja“ znači da različit tretman ne slijedi „legitiman cilj“ ili da ne postoji „razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se nastoji postići“ (vidi, među mnogim izvorima, Andrejeva protiv Latvije [GC], br. 55707/00, tačka 81, ESLJP 2009). Obim slobodne procjene države ugovornice u ovoj sferi varira ovisno o okolnostima, predmetu i pozadini slučaja (ibid., tačka 82).
  2. Sud dalje ponovno ističe da je isti izraz, „diskriminacija“, iz člana 14. upotrijebljen i u članu 1. Protokola br. 12. Bez obzira na razliku u opsegu između ovih odredbi, namjera je bila da značenje ovog izraza u članu 1. Protokola br. 12 bude identično njegovom značenju u članu 14. (vidi tačku 18. Obrazloženja uz Protokol br. 12). Sud ne vidi razloga da odstupi od tumačenja „diskriminacije“ utvrđenog u jurisprudenciji koja se odnosi na član 14, prilikom primjene istog pojma prema članu 1. Protokola br. 12 (vidi Sejdić i Finci, tačka 55, i Ramaer i Van Willigen protiv Holandije (odl.), br. 34880/12, 23.10.2012, tačke 88-91).

 a) U odnosu na Dom naroda Bosne i Hercegovine

  1. Aplikantica se poziva na član 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, član 3. Protokola br. 1 sam po sebi, te član 1. Protokola br. 12
  2. Sud će prvo ispitati ovu pritužbu u odnosu na odredbe koje su prvo pomenute. Nadalje, kako je test za član 14. i član 1. Protokola br. 12 isti (vidi tačku 27. u tekstu gore), Sud smatra primjerenim da ovu pritužbu istovremeno posmatra i u odnosu na član 1. Protokola br. 12.
  3. Sud je već utvrdio u presudi Sejdić i Finci da izbori za Dom naroda Bosne i Hercegovine spadaju u opseg člana 3. Protokola br. 1 (ibid., tačke 40. i 41). Prema tome, član 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, primjenjiv je u ovom predmetu.
  4. Sud primjećuje da prema Ustavu, samo osobe koje se izjašnjavaju kao pripadnici jednog od „konstitutivnih naroda“ (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) imaju pravo da se kandidiraju za Dom naroda Bosne i Hercegovine. Aplikantica, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je isključena (vidi, mutatis mutandis, Sejdić i Finci, citirana gore, tačka 45). Sud stoga smatra da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima  za Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
  5. Kada je riječ o argumentu Vlade da se aplikantica može u svako doba izjasniti kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, Sud primjećuje da se isto može reći i za pripadnike manjina, poput aplikanata u predmetu Sejdić i Finci, kao i za građane bez etničke pripadnosti. Kako je navedeno u tekstu gore, nema objektivnih kriterija za nečiju etničku pripadnost (vidi tačku 8. u tekstu gore). To ovisi isključivo o vlastitom samoodređenju osobe. Mogu postojati različiti razlozi da se osoba ne izjašnjava kao pripadnik bilo koje određene skupine poput, na primjer, mješovitog braka ili roditelja koji su različitog porijekla, ili jednostavno, da se aplikantica željela izjasniti kao građanka Bosne i Hercegovine. Iako nije jasno koji su razlozi aplikantice u ovom predmetu, Sud ih u svakom slučaju smatra nebitnim. Aplikantica ne treba biti onemogućena da se kandidira na izborima za Dom naroda zbog njenog osobnog samoodređenja.
  6. Sud ponavlja da je u presudi Sejdić i Finci (ibid., tačka 50.) već utvrđeno da identične ustavne odredbe predstavljaju diskriminatorno različito postupanje suprotno članu 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1. Prema tome, i prema detaljno obrazloženim razlozima u presudi Sejdić i Finci (tačke 47-49), Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, te povrede člana 1. Protocola br. 12, usljed kontinuiranog onemogućavanja aplikantice da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine.
  7. Imajući u vidu svoje utvrđenje iz prethodnih tačaka, Sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je također došlo i do povrede člana 3. Protokola br. 1 samog po sebi, u odnosu na Dom naroda.

b) U odnosu na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine

  1. Aplikantica se poziva samo na član 1. Protokola br. 12.
  2. Sud je već utvrdio da je ovaj član primjenjiv na izbore za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u presudi Sejdić i Finci (ibid., tačka 54).
  3. Zbog činjenice da se aplikantica ne izjašnjava kao pripadnica „konstitutivnog naroda“ ona se također nema pravo kandidirati na izborima za Predsjedništvo. Već je utvrđeno da isti taj ustavni preduvjet predstavlja diskriminatorno različito postupanje suprotno članu 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, kao i članu 1. Protokola br. 12, u odnosu na Dom naroda (vidi tačku 32. u tekstu gore), te se tako i pojam diskriminacije, zabranjene članom 14. i članom 1. Protokola br. 12, ima tumačiti na isti način (vidi tačku 27. u tekstu gore). U presudi Sejdić i Finci (ibid., tačka 56), Sud je već utvrdio da su ustavne odredbe koje aplikante onemogućuju da budu birani za Predsjedništvo diskriminatorne i suprotne članu 1. Protokola br. 12. Sud ne vidi razloga da u ovom predmetu odstupi od te jursiprudencije.
  4. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikantice da se kandidira za Predsjedništvo.

 

II PRIMJENA ČLANA 46. KONVENCIJE

  1. Sud smatra primjerenim da ovaj predmet razmotri u odnosu na član 46. Konvencije koji u relevantnom dijelu glasi:

„1. Visoke strane ugovornice obavezuju se da će se povinovati konačnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su strana u postupku.

2. Konačna presuda Suda dostavlja se Komitetu ministara koji će vršiti nadzor nad njenim izvršenjem...”

  1. Sud podsjeća da član 46. Konvencije, tumačen u svjetlu člana 1, nameće tuženoj državi pravnu obavezu da, pod nadzorom Komiteta ministara, implementira odgovarajuće opće i /ili individualne mjere kako bi se ostvarilo pravo aplikanta za koje je Sud našao da je povrijeđeno. Takve mjere moraju se poduzeti i u pogledu drugih osoba koje se nalaze u istom položaju u kojem se nalazi i aplikant, posebno rješavanjem problema koji su doveli do takvih zaključaka Suda (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije [GC], br. 39221/98 i 41963/98, tačka 249, ESLJP 2000 VIII; Karanović protiv Bosne i Hercegovine, br. 39462/03, tačka 28, 20.11.2007; Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 i drugi, tačka 17, 10.11.2009; Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, tačka 125, ESLJP 2009-...; i Greens i M.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 60041/08 i 60054/08, tačka 106, ESLJP 2010 (izvaci)).
  2. Sud dalje podsjeća na svoj zaključak u presudi Sejdić i Finci da ustavne odredbe koje onemogućuju kandidiranje aplikanata na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predstavljaju diskriminatorno različito postupanje suprotno članu 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, te članu 1. Protokola br. 12. Sud naglašava da je nalaz o povredi u ovom predmetu direktna posljedica propusta vlasti tužene države da uvedu mjere kako bi se povinovale presudi u predmetu Sejdić i Finci. Propust tužene države da uvede ustavne i legislativne prijedloge kako bi okončala postojeću neusklađenost Ustava i izbornog zakona sa članom 14, članom 3. Protokola br. 1, i članom 1. Protokola br. 12, ne predstavlja samo otežavajuću okolnost kada je riječ o odgovornosti države prema Konvenciji zbog postojećeg ili ranijeg stanja stvari, već također ugrožava buduću učinkovitost mehanizma Konvencije  (vidi  Broniowski,  citiran  gore,  tačka 193, i Greens i M.T., citiran gore, tačka 111).
  3. U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije nepovinovanja presudi. On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. Komitet ministara je donio tri privremene rezolucije zahtijevajući od vlasti Bosne i Hercegovine da poduzmu sve potrebne korake za potpuno izvršenje te presude usvajanjem neophodnih mjera u cilju otklanjanja diskriminacije protiv onih koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda prilikom kandidiranja na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da usklade svoj Ustav i izborno zakonodavstvo sa zahtjevima Konvencije bez bilo kakvog daljeg odgađanja (vidi tačku 12. u tekstu gore; vidi također rezolucije br. 1701(2010), 1725(2010) i 1855(2012), te Preporuku br. 2025(2013). Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope). Posebno je u svojoj trećoj rezoluciji Komitet ministara pozvao tuženu državu „da osigura da se ustavni i zakonodavni okvir odmah usklade sa zahtjevima Konvencije kako bi se izbori zakazani za oktobar 2014. održali bez diskriminacije protiv onih građana koji nisu pripadnici nijednog od „konstitutivnih naroda“ (vidi tačku 12. u tekstu gore).
  4. U svjetlu dugog kašnjenja do kojega je već došlo, Sud, kao i Komitet ministara, želi potaknuti najbrže i najefikasnije razrješenje situacije na način koji je u skladu sa garancijama koje pruža Konvencija (uporedi, Greens i M.T., citirana gore, tačka 112).
  5. U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i  Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina  ili građana Bosne i Hercegovine.

 

III PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućuje samo djelomično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani.“

  1. Aplikantica nije podnijela zahtjev za pravičnu naknadu. Prema tome, Sud smatra da nije pozvan da joj dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.

 

 IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

  1. Jednoglasno proglašava aplikaciju dopuštenom;
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; 
  1. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; 
  1. Presuđuje jednoglasno da nema potrebe da se ista pritužba ispituje prema samom članu 3. Protokola br. 1; 
  1. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno pisanoj formi dana 15.07.2014. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

 

Fatoş Aracı                                                                        Ineta Ziemele

zamjenica registrara                                                                 predsjednica

 

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i Pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudije Wojtyczeka nalazi se u aneksu ove presude.

 

I.Z.

F.A.

 

DJELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE WOJTYCZEKA

  1. Saglasan sam da je u ovom predmetu došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12, ali ne dijelim mišljenje da je Bosna i Hercegovina prekršila član 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br.
  2. Primjećujem da ovaj predmet pokreće veoma složena pitanja u pogledu obima ustavnog prava. Većina je odlučila da slijedi pristup koji je usvojen u presudi Velikog vijeća u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (br. 27996/06 i 34836/06, ESLJP 2009). U toj presudi, Sud je postupao u četiri faze. Prvo, analizirao je ovlasti Doma naroda Bosne i Hercegovine i istakao njihov široki opseg (tačka 41). Drugo, s obzirom na široki opseg ovlasti koje uživa taj dom parlamenta, zaključio je da izbori za to tijelo spadaju u domen člana 3. Protokola br. 1. Treće, Sud je ispitao da li kontinuirana nemogućnost kandidature aplikanata na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine ima objektivno i razumno opravdanje. Četvrto, nakon što je izvršio analizu bosansko-hercegovačkih propisa, zaključio je da „kontinuirana nemogućnost kandidature aplikanata na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine nema objektivno i razumno opravdanje, te se time krši član 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1” (vidi tačku 50. presude Sejdić i Finci).

Kako izgleda, obrazloženje u predmetu Sejdić i Finci temelji se na sljedećim implicitnim pretpostavkama u pogledu značenja člana 3. Protokola br. 1: (i) ako drugi dom ima relativno široke ovlasti, on mora biti izabrano tijelo; (ii) izbori za ovaj drugi dom trebaju ispunjavati iste kriterije kao i izbori za prvi dom; i (iii) svaki odrasli građanin stoga ima subjektivno pravo da se kandidira na izborima za taj drugi dom. Nisam uvjeren da formulacija člana 3. Protokola br. 1 opravdava prihvaćanje ovih pretpostavki kao neophodnih pravnih posljedica te odredbe. Ako dosljedno primijenimo predloženi pristup, onda je moguće da i neke druge evropske zemlje sa dvodomnim zakonodavnim tijelom krše član 3. Konvencije.

Prema praksi Suda, član 3. je primjenjiv na zakonodavni organ Evropske Unije (vidi Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24833/94, ESLJP 1999-I). Evropska Unija ima Parlament koji se bira putem univerzalnog, ali nejednakoj prava glasa, te Vijeće koje se ne bira, sa širokim zakonodavnim ovlastima. U tom kontekstu, mogu se javiti ozbiljne sumnje u pogledu toga da li bi ustavni sistem Evropske Unije prošao test koji je implicitno uspostavljen u predmetu Sejdić i Finci. 

  1. Preambula Konvencije sadrži važne smjernice u pogledu tumačenja Konvencije. Bar dvije od njih su od ogromne važnosti u predmetima koji se odnose na pitanja ustavnog Kao prvo, Preambula se poziva na „zajedničko razumijevanje i poštovanje ljudskih prava“. Konvencija bi se stoga trebala tumačiti na način koji odražava zajedničko razumijevanje ljudskih prava među državama ugovornicama. Kada su moguća različita tumačenja, prema pozitivnim pravilima tumačenja međunarodnih ugovora, prednost treba dati rješenju koje bolje odražava zajedničko razumijevanje ljudskih prava.

Drugo, Preambula se poziva na „zajedničku baštinu političkih tradicija, ideala, slobode i vladavine zakona“. Tumačenje Konvencije bi stoga trebalo uzeti u obzir ovu zajedničku baštinu. Kada su moguća različita tumačenja, prema pozitivnim pravilima tumačenja međunarodnih ugovora, prednost treba dati rješenju koje bolje odražava zajedničku baštinu političkih tradicija. Ista ideja može se također izraziti malo dugačijim riječima: tumačenje Konvencije treba uzeti u obzir zajedničku evropsku ustavnu baštinu. Paradigma evropske ustavnosti neizbježna je referentna tačka za tumačenje Konvencije.

  1. Važno je napomenuti veliku raznolikost izbornih zakona širom Evrope, kao i različitost rješenja koja se odnose na organizaciju zakonodavne vlasti. Postoji mnoštvo izbornih sistema koji ispunjavaju kriterije slobodnih izbora, kao i mnoštvo modela dvodomnog sistema koji ispunjavaju kriterije demokratije.

Sama ideja dvodomnog sistema pretpostavlja da postoji i drugi dom koji je po mnogo čemu različit od prvog, i čiji članovi mogu biti odabrani na veoma različit način od izbora za prvi dom. Dok prvi dom predstavlja Državu, kao političku zajednicu sastavljenu od njenih građana, drugi dom može biti zasnovan na drugačijoj ideji zastupanja. Jedno od mogućih opravdanja za postojanje drugog doma jeste da se otklone nedostaci zastupanja u prvom domu. Ustavotvorci mogu, dakle, osmisliti drugi dom koji će osigurati zastupanje posebnih interesa i opredijeliti se za izborni sistem koji daje jači glas određenim društvenim skupinama. To je takozvani model nepodudarnog dvodomnog sistema.

  1. Član 3. Protokola br. 1 formuliran je na veoma specifičan način. Kao što je ispravno navedeno u zajedničkom izdvojenom mišljenju sudija Wildhabera, Coste, Lorenzena, Kovlera i Jebensa u presudi Velikog vijeća u predmetu Hirst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) (br. 74025/01, ESLJP 2005-IX), formulacija ove odredbe je drugačija od skoro svih ostalih materijalnih odredbi Konvencije. Ona je također potpuno drugačija od formulacije člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji utvrđuje da „svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez razlike po bilo kojem osnovu iz člana 2, kao i bez neopravdanih ograničenja ...   glasati   i   biti   biran   na   stvarnim   izborima   koji   će   se,   temeljem univerzalnog i jednakog prava glasa, periodično održavati tajnim glasanjem, čime se garantira slobodno izražavanje volje birača“.

U Konvenciji, naglasak se stavlja na objektivne garancije za održavanje slobodnih izbora, a ne na subjektivna prava nositelja prava. Ovo težište na objektivnom pravu od ogromnog je značaja za utvrđivanje opsega i sadržaja odredbe koja se razmatra. Nema sumnje da se pojam slobodni izbori za zakonodavno tijelo odnosi na univerzalno pravo glasa koje podrazumijeva nepostojanje neopravadnih ograničenja prava glasa i prava da se bude biran. Istovremeno, demokratski evropski konstitucionalizam je prihvatio određena inherentna ograničenja obima tih prava. Kada je riječ o izborima za parlament, odraslim građanima se moraju osigurati izborna prava, ali to ne mora nužno uključivati nesposobne osobe ili osobe kojima je oduzeto pravo glasa u vezi sa osudom za krivično djelo. Dalja ograničenja i kvalifikacije mogu biti prihvatljive na izborima za drugi dom parlamenata.

  1. Član 3. Protokola br. 1 pokreće veoma delikatno pitanje adekvatnosti u pogledu obima ovlasti drugog doma i načina odabira njegovih članova. Slažem se da raspodjela zakonodavnih ovlasti između domova državnog parlamenta predstavlja važan parametar iz perspektive ove odredbe. Ako drugi dom ima samo ograničene ovlasti, i ako prvi dom može prevazići njegovo protivljenje, tada je sloboda da se oblikuje način odabira njegovih članova veoma velika. Međutim, ako drugi dom uživa zakonodavne ovlasti jednake onima koje ima prvi dom, tada je obim ustavne autonomije koja je ostavljena državama da oblikuju način biranja članova drugog doma daleko više ograničena. Međutim, nisam uvjeren da u takvoj situaciji član 3. Protokola br. 1, ne samo da nameće obavezu održavanja izbora za drugi dom, nego i postavlja iste standarde za te izbore kakvi važe za izbore za prvi dom.

Očito je da član 3. Protokola br. 1 nameće striktne standarde za izbore za prvi dom parlamenta. Slažem se sa mišljenjem da ova odredba sadži individualno i izvršno pravo na slobodne izbore za „prvi“ dom parlamenta, te da neopravdana ograničenja prava glasa i prava kandidiranja na izborima nisu u skladu sa konceptom slobodnih izbora. Nadalje, bilo bi teško prihvatiti prvi dom koji se bira indirektno.

Kada je riječ o problemu drugog doma, nemoguće je nesložiti se sa stavom ponovljenim u presudi Sejdić i Finci (tačka 40), da je „član 3. Protokola br. 1 pažljivo koncipiran kako bi se izbjegli izrazi koji bi se mogli tumačiti kao apsolutna obaveza održavanja izbora za oba doma u svakom dvodomnom sistemu (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, 2.03.1987, tačka 53, Serija A br. 113)“. Nadalje, po mom mišljenju, ako član 3. Protokola br. 1 dozvoljava i drugi način odabira članova drugog doma osim putem izbora od strane građana, iz ove odredbe ne možemo izvesti subjektivno pravo glasa, niti subjektivno pravo kandidiranja na izborima za ovaj dom. Kada ne postoji pravo zaštićeno Konvencijom i njenim protokolima, član 14. nije primjenjiv. Ta odredba se ne može primijeniti na pravo kandidiranja za drugi dom koje je sadržano samo u domaćem propisima.

Po mom mišljenju, član 3. Protokola br. 1 postavlja općenitiji i fleksibilniji test kao osnov za ocjenu načina odabira članova drugog doma. Odredba o kojoj je riječ zahtijeva usklađenost ustavnog sistema u cjelini sa sljedećim standardom. Slobodni i neposredni izbori za prvi dom, zajedno sa usvojenim sistemom odabira članova drugog doma, trebali bi osigurati slobodno izražavanje volje naroda prilikom izbora zakonodavnog organa. Kao što je navedeno gore, za ovu opću ocjenu mora se uzeti u obzir, između ostalog, obim ovlasti koje uživa svaki dom državnog parlamenta. Ustavna arhitektura trebala bi omogućiti građanima da odluče o političkoj orijentaciji zakonodavne vlasti posmatrane u cjelini.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FOURTH SECTION

CASE OF ZORNIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 3681/06) 

JUDGMENT

STRASBOURG

15 July 2014 

FINAL

15/12/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Zornić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Ineta Ziemele, President,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 24 June 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 3681/06) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina Ms Azra Zornić (“the applicant”), on 19 December 2005.

2. The applicant was granted leave for self-representation. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The applicant complained of her ineligibility to stand for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina because she does not declare affiliation with any of the “constituent people”. She relied on Article 3 of Protocol No. 1 to the Convention taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention, and on Article 1 of Protocol No. 12.

4. On 14 March 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1957 and lives in Sarajevo.

6. She actively participates in the political life of the country. Among other things, in 2002 she stood as a candidate of the Social Democratic Party of Bosnia and Herzegovina for election to the parliament of one of the Entities[1].

7. As the applicant does not declare affiliation with any of the “constituent people” (namely, Bosniacs[2], Croats[3] and Serbs[4]), but simply as a citizen of Bosnia and Herzegovina, she is ineligible to stand for election to the second chamber of the State parliament (the House of Peoples) and to the collective Head of State (the Presidency).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

8. The relevant law and practice were outlined in Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, ECHR 2009. Notably, the Constitution of Bosnia and Herzegovina makes a distinction between “constituent peoples” (persons who declare affiliation with Bosniacs, Croats and Serbs) and “others” (members of ethnic minorities and persons who do not declare affiliation with any particular group because of intermarriage, mixed parenthood or other reasons).

9. In the former Yugoslavia, a person’s ethnic affiliation was decided solely by that person, through a system of self-classification. Thus, no objective criteria, such as knowledge of a certain language or belonging to a specific religion were required. Moreover, there was no requirement of acceptance by other members of the ethnic group in question. Since the Constitution contains no provisions regarding the determination of one’s ethnicity it appears that it was assumed that the traditional self-classification would suffice.

10. In accordance with the Constitution (Articles IV § 1 and V), only persons declaring affiliation with a “constituent people” are entitled to stand for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina.

11. On 29 June 2010 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) declared that it lacked jurisdiction to examine a discrimination complaint concerning the appellant’s ineligibility to stand for election to the Presidency on the ground of his ethnic origin (decision no. AP 1945/10). The appellant in that case directly relied on the Sejdić and Finci judgment.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW DOCUMENTS

12. The Committee of Ministers of the Council of Europe, in its supervisory function under the terms of Article 46 § 2 of the Convention, adopted three interim resolutions concerning the implementation of Sejdić and Finci judgment (see documents nos. CM/ResDH(2011)291, CM/ResDH(2012)233 and CM/ResDH(2013)259). It urged the authorities of Bosnia and Herzegovina to take all the necessary steps for the full execution of that judgment by adopting required measures aimed at eliminating discrimination against those who are not affiliated with a constituent people in standing for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina and to bring its constitution and electoral legislation in conformity with the Convention requirements without any further delay.

The relevant part of the first interim resolution, adopted on 2 December 2011, reads:

“Recalling that, from the beginning of its examination of this case, the Committee considered that the execution of this judgment would require a number of amendments to the Constitution of Bosnia and Herzegovina and to its electoral legislation;

Bearing in mind further that, on 7 July 2010, on the occasion of the examination of Bosnia and Herzegovina’s honouring of its obligations and commitments, the Ministers’ Deputies urged the authorities of Bosnia and Herzegovina to bring the Constitution of Bosnia and Herzegovina in line with the Convention, in compliance with the present judgment;

Stressing that, in becoming a member of the Council of Europe in 2002, Bosnia and Herzegovina undertook to “review within one year, with the assistance of the European Commission for Democracy through Law (Venice Commission), the electoral legislation in the light of Council of Europe standards, and to revise it where necessary”;

Noting also that the Parliamentary Assembly has periodically reminded Bosnia and Herzegovina of this post-accession obligation;

...

Recalling that the Committee of Ministers deeply regretted that the elections took place in Bosnia and Herzegovina on 3 October 2010 in accordance with the legislation which was found to be discriminatory by the Court in the present judgment;

...

REITERATES ITS CALL ON the authorities and political leaders of Bosnia and Herzegovina to take the necessary measures aimed at eliminating discrimination against those who are not affiliated with a constituent people in standing for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina and to bring its constitution and electoral legislation in conformity with the Convention requirements without any further delay”. (footnotes omitted)

The relevant part of the second interim resolution, adopted on 6 December 2012, reads:

“Underlining that these amendments, by allowing all citizens of Bosnia and Herzegovina to run for elections, would enhance the functioning of democratic institutions in the country and citizens’ confidence in them;

...

Stressing that reaching a political consensus is an indispensable condition for the amendment of the Constitution and the electoral legislation in order to ensure not only the execution of the present judgment but also full compliance of future elections with Convention requirements;

FIRMLY RECALLS the obligation of Bosnia and Herzegovina under Article 46 of the Convention to abide by the judgment of the Court in the case of Sejdić and Finci;

STRONGLY URGES the authorities and political leaders of Bosnia and Herzegovina to amend the Constitution and the electoral legislation and to bring them in conformity with the Convention requirements without any further delay.”

The relevant part of the third interim resolution, adopted on 5 December 2013, reads:

“Recalling the Committee’s repeated calls on the authorities and political leaders of Bosnia and Herzegovina to reach a consensus and to amend the Constitution of Bosnia and Herzegovina and its electoral legislation to comply with this judgment and that these calls have been echoed notably by the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (including most recently in its Recommendation 2025(2013)), as well as different bodies of the European Union and the United Nations;

Recalling the assurances given on numerous occasions by the representatives of the executive and the main political parties of Bosnia and Herzegovina that all political stakeholders are fully committed to finding an appropriate solution for the execution of this judgment;

Recalling also that the Constitution of Bosnia and Herzegovina provides that “The rights and freedoms set forth in the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia and Herzegovina. These shall have priority over all other law”;

Expressing the gravest concern that, despite the repeated assurances, including at its last human rights meeting in September 2013, the necessary constitutional and legislative amendments have still not been made and that time is running out for the 2014 elections to be held in compliance with the Convention requirements;

Reiterating that failure to do so would not only amount to a manifest breach of obligations under Article 46, paragraph 1, of the Convention but could also potentially undermine the legitimacy and the credibility of the country´s future elected bodies;

...

FIRMLY CALLS UPON all authorities and political leaders of Bosnia and Herzegovina to ensure that the constitutional and legislative framework is immediately brought in line with the Convention requirements so that the elections in October 2014 are held without any discrimination against those citizens who are not affiliated with any of the “constituent peoples”.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION, ARTICLE 3 OF PROTOCOL NO. 1 AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12

13. The applicant complained of her ineligibility to stand for election to the House of Peoples and the Presidency because of her refusal to declare affiliation with any of the "constituent people"; in her submission this amounted to discrimination. She relied on Article 14 of the Convention, Article 3 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12.

Article 14 of the Convention provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 3 of Protocol No. 1 provides:

“The High Contracting Parties undertake to hold free elections at reasonable intervals by secret ballot, under conditions which will ensure the free expression of the opinion of the people in the choice of the legislature.”

Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention provides:

“1. The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2. No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

A. Admissibility

1. The parties

14. The Government advanced several objections as regards the admissibility of the complaints. Firstly, they submitted that Bosnia and Herzegovina could not be held responsible for the contested constitutional provisions because the Constitution of Bosnia and Herzegovina was part of an international treaty, the Dayton Agreement.

Furthermore, the applicant was not actively involved in the political life of the respondent State. She has participated in the elections only once, in 2002, when she unsuccessfully ran for the Parliamentary Assembly of the Federation of Bosnia and Herzegovina. Therefore, the applicant could not claim to be a “victim” of the violations which she alleged. Lastly, the Government submitted that the applicant failed to use available domestic remedies for her complaints, in particular, a constitutional appeal.

15. The applicant disputed these arguments.

2. The Court’s assessment

(a) Compatibility ratione personae

16. In Sejdić and Finci, cited above, the Court held that, leaving aside the question whether the respondent State could be held responsible for putting in place contested constitutional provisions, it could nevertheless be held responsible for maintaining them (ibid., § 30). The Court therefore rejects the Government’s preliminary objection under this head.

(b) Victim status

17. As regards the second objection, in Sejdić and Finci the Court examined the applicants’ victim status and concluded that, given their active participation in public life, they might claim to be victims of the alleged discrimination (ibid., § 29). The Court sees no reason to depart from this conclusion in the present case and therefore rejects the Government’s second preliminary objection.

(c) Exhaustion of domestic remedies

18. The Court recalls that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention requires applicants first to use the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before the European Court for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption that the domestic system provides an effective remedy in respect of the alleged breach. The burden of proof is on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that an effective remedy was available in theory and in practice at the relevant time; that is to say, that the remedy was accessible, capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see, inter aliaAkdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 68, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV; Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006-II; and Demopoulos and Others v. Turkey (dec.) [GC], nos. 46113/99 et al., ECHR 2010).

19. As to legal systems which provide constitutional protection for fundamental rights, such as that of Bosnia and Herzegovina, the Court recalls that it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 16 May 2006).

20. That said, the Court would emphasise that the application of the rule must make due allowance for the fact that it is being applied in the context of machinery for the protection of human rights that the Contracting Parties have agreed to set up. Accordingly, it has recognised that Article 35 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. It has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether the rule has been observed, it is essential to have regard to the particular circumstances of the individual case. This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicant (see Akdivar and Others, cited above§ 69, and Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 77, ECHR 1999 V).

21. Turning to the present case, the Court notes that the applicant failed to use a constitutional appeal before lodging the present application. However, in view of the Constitutional Court’s approach to the matter (see paragraph 11 above), the Court considers that a constitutional appeal was not an effective remedy for the present applicant’s complaints which she had to exhaust. In these circumstances, the Court considers that the Government’s objection on grounds of failure to exhaust domestic remedies cannot be upheld.

3. Conclusion

22. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The applicant’s submissions

23. The applicant maintained that despite being a citizen of Bosnia and Herzegovina she is denied by the Constitution any right to stand for election to the House of Peoples and the Presidency because she does not declare affiliation with one of the “constituent peoples” or any ethnic group.

2. The Government’s submissions

24. The Government argued that the current constitutional structure in Bosnia and Herzegovina was established by a peace agreement following one of the most destructive conflicts in recent European history. Its ultimate goal was the establishment of peace and dialogue between the three main ethnic groups – the “constituent peoples”. The Government maintained that the contested constitutional provisions, excluding persons who did not declare affiliation with a “constituent people” from the House of Peoples and the Presidency, should be assessed against this background. They claimed that the time was still not ripe for a political system which would be a simple reflection of majority rule, given, in particular, the prominence of mono-ethnic political parties and the continued international administration of Bosnia and Herzegovina.

25. Moreover, they argued that the present applicant did not belong to any “minority”, but chose of her own will not to declare affiliation with any of the “constituent people”. She could change her mind at any time should she wish to participate in the political life of Bosnia and Herzegovina.

3. The Court’s assessment

26. Discrimination means treating differently, without an objective and reasonable justification, persons in similar situations. “No objective and reasonable justification” means that the distinction in issue does not pursue a “legitimate aim” or that there is not a “reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised” (see, among many authorities, Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 81, ECHR 2009). The scope of a Contracting Party’s margin of appreciation in this sphere will vary according to the circumstances, the subject matter and the background (ibid., § 82).

27. The Court further reiterates that the same term “discrimination” from Article 14 was used in Article 1 of Protocol No. 12 as well. Notwithstanding the difference in scope between those provisions, the meaning of this term in Article 1 of Protocol No. 12 was intended to be identical to that in Article 14 (see paragraph 18 of the Explanatory Report to Protocol No. 12). The Court sees no reason to depart from the settled interpretation of “discrimination”, as developed in the jurisprudence concerning Article 14 in applying the same term under Article 1 of Protocol No. 12 (see Sejdić and Finci, § 55, and Ramaer and Van Willigen v. the Netherlands (dec.), no. 34880/12, 23 October 2012, §§ 88-91).

(a) As regards the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina

28. The applicant relied on Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1, Article 3 of Protocol No. 1 taken alone, and Article 1 of Protocol No. 12. The Court will first examine this complaint under the first-mentioned provisions. Furthemore, the test for Article 14 and Article 1 of Protocol No. 12 being the same (see paragraph 27 above), the Court finds it appropriate to look at this complaint under Article 1 of Protocol No. 12 at the same time.

29. The Court has already held in Sejdić and Finci that elections to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina fall within the scope of Article 3 of Protocol No. 1 (ibid., §§ 40 and 41). Accordingly, Article 14 of the Convention in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 is applicable in the present case.

30. The Court observes that in accordance with the Constitution only persons declaring affiliation with a “constituent people” (Bosniacs, Croats and Serbs) are entitled to run for the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina. The applicant, who does not declare affiliation with a “constituent people”, but declares herself as a citizen of Bosnia and Herzegovina, is, as a result, excluded (see, mutatis mutandis, Sejdić and Finci, cited above, § 45). The Court considers, therefore, that the present case is identical to Sejdić and Finci. Although, unlike the applicants in that case, who were of Roma and Jewish origin respectively, the present applicant does not declare affiliation with any particular group, she is also prevented from running for election to the House of Peoples on the ground of her origin.

31. As regards the Governmentʼs argument that the applicant could at any time choose to affiliate with one of the “constituent people“, the Court observes that the same could be said for members of minority groups, such as the applicants in Sejdić and Finci, or citizens without any ethnic affiliation. As noted above, there are no objective criteria for oneʼs ethnic affiliation (see paragraph 8 above). It depends solely on oneʼs own self-classification. There may be different reasons for not declaring affiliation with any particular group, such as for example intermarriage or mixed parenthood or simply that the applicant wished to declare herself as a citizen of Bosnia and Herzegovina. While it is not clear what the present applicant’s reasons are, the Court considers them in any case irrelevant. The applicant should not be prevented from standing for elections for the House of Peoples on account of her personal self-classification.

32. The Court reiterates that identical constitutional provisions have already been found to amount to a discriminatory difference in treatment in breach of Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 in Sejdić and Finci (ibid., § 50). Accordingly, and for the detailed reasons elaborated in Sejdić and Finci (§§ 47-49), the Court concludes that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 and a violation of Article 1 of Potocol No. 12 resulting from the applicantʼs continued ineligibility to stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina.

33. Having regard to its finding in the preceding paragraphs, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether there has also been a violation of Article 3 of Protocol No. 1 taken alone as regards the House of Peoples.

(b) As regards the Presidency of Bosnia and Herzegovina

34. The applicant relied on Article 1 of Protocol No. 12 only.

35. The Court has already found this Article to be applicable to elections to Presidency of Bosnia and Herzegovina in Sejdić and Finci (ibid., § 54).

36. The lack of a declaration of affiliation by the present applicant with a “constituent people” also renders her ineligible to stand for election to the Presidency. An identical constitutional precondition has already been found to amount to a discriminatory difference in treatment in breach of Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12 as regards the House of Peoples (see paragraph 32 above) and, moreover, the notions of discrimination prohibited by Article 14 and by Article 1 of Protocol No. 12 are to be interpreted in the same manner (see paragraph 27 above). In Sejdić and Finci (ibid., § 56) the Court has already found that the constitutional provisions which rendered the applicants ineligibile for election to the Presidency were discriminatory and in breach of Article 1 of Protocol No. 12. The Court does not see any reason to depart from that jursiprudence in the present case.

37. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 as regards the present applicantʼs ineligibility to stand for election to the Presidency.

II. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

38. The Court finds it appropriate to consider the present case under Article 46 of the Convention, which provides, in so far as relevant:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution...”

39. The Court recalls that Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent State a legal obligation to implement, under the supervision of the Committee of Ministers, appropriate general and/or individual measures to secure the right of the applicant which the Court found to be violated. Such measures must also be taken in respect of other persons in the applicant’s position, notably by solving the problems that have led to the Court’s findings (see, Scozzari and Giunta v. Italy[GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000 VIII; Karanović v. Bosnia and Herzegovina, no. 39462/03, § 28, 20 November 2007; Čolić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 1218/07 et al., § 17, 10 November 2009; Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, § 125, ECHR 2009‑...; and Greens and M.T. v. the United Kingdom, nos.60041/08 and 60054/08, § 106, ECHR 2010 (extracts)).

40. The Court further recalls its finding in Sejdić and Finci that constitutional provisions which rendered the applicants ineligible to stand for elections to the House of Peoples and to the Presidency of Bosnia and Herzegovina amounted to a discriminatory difference in treatment in breach of Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12. It emphasises that the finding of a violation in the present case was the direct result of the failure of the authorities of the respondent State to introduce measures to ensure compliance with the judgment in Sejdić and Finci. The failure of the respondent State to introduce constitutional and legislative proposals to put an end to the current incompatibility of the Constitution and the electoral law with Article 14, Article 3 of Protocol No. 1 and Article 1 of Protocol No. 12 is not only an aggravating factor as regards the State’s responsibility under the Convention for an existing or past state of affairs, but also represents a threat to the future effectiveness of the Convention machinery (see Broniowski, cited above, § 193, and Greens and M.T., cited above, § 111).

41. Pursuant to Article 46 § 2, Sejdić and Finci is currently under the supervision of the Committee of Ministers, which has regularly examined domestic developments and sought a speedy end to the prevailing situation of non-compliance. It has always considered that a number of amendments to the Constitution of Bosnia and Herzegovina and its electoral legislation should be adopted for the execution of this judgment. The Committee of Ministers adopted three interim resolutions urging the authorities of Bosnia and Herzegovina to take all the necessary steps for the full execution of that judgment by adopting necessary measures aimed at eliminating discrimination against those who are not affiliated with a constituent people in standing for election to the House of Peoples and the Presidency of Bosnia and Herzegovina and to bring its constitution and electoral legislation in conformity with the Convention requirements without any further delay (see paragraph 12 above; see also Resolutions nos. 1701(2010), 1725(2010) and 1855(2012) and Recommendation no. 2025(2013) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe). In its third resolution in particular the Committee of Ministers called upon the respondent State “to ensure that the constitutional and legislative framework is immediately brought in line with the Convention requirements so that the elections in October 2014 are held without any discrimination against those citizens who are not affiliated with any of the ‘constituent peoples’” (see paragraph 12 above).

42. In light of the lengthy delay which has already occurred, the Court, like the Committee of Ministers, is anxious to encourage the speediest and most effective resolution of the situation in a manner which complies with the Convention’s guarantees (compare, Greens and M.T., cited above, § 112).

43. In Sejdić and Finci the Court observed that when the impugned constitutional provisions were put in place a very fragile ceasefire was in effect on the ground and that the provisions were designed to end a brutal conflict marked by genocide and “ethnic cleansing” (see ibid., § 45). The nature of the conflict was such that the approval of the “constituent peoples” was necessary to ensure peace (ibid.). However, now, more than eighteen years after the end of the tragic conflict, there could no longer be any reason for the maintenance of the contested constitutional provisions. The Court expects that democratic arrangements will be made without further delay. In view of the need to ensure effective political democracy, the Court considers that the time has come for a political system which will provide every citizen of Bosnia and Herzegovina with the right to stand for elections to the Presidency and the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina without discrimination based on ethnic affiliation and without granting special rights for constituent people to the exclusion of minorities or citizens of Bosnia and Herzegovina.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

44. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

45. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award her any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the application admissible;

2. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1 as regards the applicant’s ineligibility to stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina;

3. Holds unanimously that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 as regards the applicant’s ineligibility to stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina;

4. Holds unanimously that there is no need to examine the same complaint under Article 3 of Protocol No. 1 taken alone;

5. Holds unanimously that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 as regards the applicant’s ineligibility to stand for election to the Presidency of Bosnia and Herzegovina.

Done in English, and notified in writing on 15 July 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş AracıIneta Ziemele
Deputy RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

I.Z.
F.A.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1. I agree that in the instant case there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12, but I do not share the view that Bosnia and Herzegovina has violated Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 3 of Protocol No 1.

2. I note that the case raises very complex issues belonging to the scope of constitutional law. The majority decided to follow the approach adopted in the Grand Chamber judgment in the case of Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, (nos. 27996/06 and 34836/06, ECHR 2009). In that judgment, the Court proceeded in four steps. Firstly, it analysed the powers of the House of Peoples of Bosnia and Hercegovina and emphasised their broad scope (paragraph 41). Secondly, given the broad scope of the powers enjoyed by this parliamentary chamber, it concluded that elections to it fell within the scope of Article 3 of Protocol No. 1. Thirdly, the Court verified whether the applicants’ continued ineligibility to stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina had an objective and reasonable justification. Fourthly, after carrying out an analysis of Bosnian law, it concluded that “the applicants’ continued ineligibility to stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina lack[ed] an objective and reasonable justification and ha[d] therefore breached Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1” (see paragraph 50 of the Sejdić and Finci judgment).

The reasoning in the case of Sejdić and Finci seems to be based on the following implicit assumptions concerning the meaning of Article 3 of Protocol No. 1: (i) if the second chamber has relatively broad legislative powers, then it must be elected; (ii) the elections to this second chamber should meet the same criteria as the elections to the first chamber; and (iii) every adult citizen therefore has a subjective right to stand for election to such a second chamber. I am not persuaded that the wording of Article 3 of Protocol No. 1 justifies accepting these assumptions as the necessary legal consequences of this provision. If we apply the proposed approach with consistency, then certain other European States with a bicameral legislature may be in breach of Article 3 of the Convention.

According to the case-law of the Court, Article 3 is applicable to the legislature of the European Union (see Matthews v. the United Kingdom [GC], no. 24833/94, ECHR 1999‑I). The European Union has a Parliament which is elected through universal but unequal suffrage and an unelected Council which enjoys wide legislative powers. In this context, serious doubts may arise as to whether the constitutional system of the European Union would pass the test implicitly laid down in the Sejdić and Finci case.

3. The Preamble to the Convention contains important guidelines concerning the interpretation of the Convention. At least two of them are of paramount importance in cases concerning questions of constitutional law. Firstly, the Preamble refers to the “common understanding and observance of human rights”. The Convention should therefore be construed in a way which reflects the common understanding of human rights among the High Contracting Parties. When different interpretations are possible under the applicable rules of treaty interpretation, preference should be given to the solution which better reflects the common understanding of human rights.

Secondly, the Preamble refers to “a common heritage of political traditions, ideals, freedom and the rule of law”. The interpretation of the Convention should therefore take this common heritage into due account. When different interpretations are possible under the applicable rules of treaty interpretation, preference should be given to the solution which better reflects the common heritage of political traditions. The same idea may also be expressed in slightly different words: the interpretation of the Convention should take into due account the common European constitutional heritage. The paradigm of European constitutionalism is an inescapable point of reference for interpretation of the Convention.

4. It is important to note the great variety of electoral laws across Europe, as well as the diversity of solutions concerning the organisation of legislative power. There exist a multitude of electoral systems which fulfil the criteria of free elections, and a multitude of models of bicameralism which fulfil the criteria of democracy.

The very idea of bicameralism presupposes that there exists a second chamber which is different in many respects from the first, and whose members may be chosen in a very different manner from the elections to the first chamber. Whereas the first chamber represents the Nation, understood as a political community consisting of citizens, the second chamber may be based on a different idea of representation. One of the possible justifications for a second chamber is to correct representational shortcomings in the first chamber. Constitution-makers may therefore devise a second chamber ensuring representation of special interests and opt for an electoral system which gives a stronger voice to certain social groups. This is the so-called model of incongruent bicameralism.

5. Article 3 of Protocol No. 1 is worded in a very specific way. As rightly pointed out in the joint dissenting opinion of Judges Wildhaber, Costa, Lorenzen, Kovler and Jebens to the Grand Chamber judgment in the case of Hirst v. the United Kingdom (no. 2) (no. 74025/01, ECHR 2005‑IX), the wording of this provision is different from nearly all other substantive clauses of the Convention. It is also completely different from the wording of Article 25 of the International Covenant on Civil and Political Rights, which states that “every citizen shall have the right and the opportunity, without any of the distinctions mentioned in Article 2 and without unreasonable restrictions ... to vote and to be elected at genuine periodic elections which shall be by universal and equal suffrage and shall be held by secret ballot, guaranteeing the free expression of the will of the electors”.

In the Convention, the accent is placed on the objective guarantees of free elections rather than on the subjective rights of the right-holders. This focus on the objective law is of paramount importance for establishing the scope and content of the provision under consideration. There can be no doubt that free elections to the legislature refers to universal suffrage, understood as a lack of unreasonable restrictions on the right to vote and on the right to be elected. At the same time, democratic European constitutionalism has accepted certain inherent limitations on the scope of those rights. Electoral rights in respect of parliament are to be granted to adult citizens and do not necessarily encompass incapacitated persons or persons deprived of their right to vote in connection with a criminal conviction. Further restrictions and qualifications may be acceptable in the elections to the second chamber of parliaments.

6. Article 3 of Protocol No. 1 raises the very delicate issue of the adequacy between the scope of the second chamber’s powers and the method of selecting its members. I agree that the distribution of legislative powers between the chambers of a national parliament is an important parameter from the perspective of this provision. If the second chamber has only limited powers, and if its opposition may be overcome by the first chamber, then the freedom to shape the method of selecting its members is extremely wide. If, however, the second chamber enjoys legislative powers equal to those of the first, then the scope of constitutional autonomy left to the States in shaping the method of selecting the members of the second chamber is much more restricted. However, I am not persuaded that in such a situation Article 3 of Protocol No. 1 not only imposes an obligation to elect the second chamber, but also lays down the same standards for such an election as for elections to the first chamber.

It is obvious that Article 3 of Protocol No. 1 imposes strict standards for elections to the first chamber of parliament. I agree with the view that this provision enshrines an individual and enforceable right to free elections to the “first” chamber of parliament, and that unreasonable limitations on the right to vote and on the right to stand for election are incompatible with the concept of free elections. Furthermore, it would be difficult to accept a first chamber elected by an indirect ballot.

As to the problem of the second chamber, it is impossible to disagree with the view reiterated in the Sejdić and Finci judgment (paragraph 40), to the effect that “Article 3 of Protocol No. 1 was carefully drafted so as to avoid terms which could be interpreted as an absolute obligation to hold elections for both chambers in each and every bicameral system (see Mathieu-Mohin and Clerfayt v. Belgium, 2 March 1987, § 53, Series A no. 113)”. Furthermore, in my view, if Article 3 of Protocol No. 1 allows a method of selecting the members of the second chamber other than through election by citizens, we can derive from this provision neither a subjective right to vote nor a subjective right to stand in elections to this chamber. In the absence of a right protected by the Convention and its Protocols, Article 14 is not applicable. This latter provision cannot apply to a right to stand for election to the second chamber which is enshrined only in domestic legislation.

In my opinion, Article 3 of Protocol No. 1 sets up a more general and a more flexible test as the basis for assessing the method of selecting members of the second chamber. The provision in question requires that the constitutional system as a whole complies with the following standard. Free and direct elections to the first chamber, coupled with the adopted system of choosing the members of the second chamber, should ensure the free expression of the opinion of the people in the choice of the legislature. As mentioned above, this general assessment has to take account, among other things, of the scope of the powers enjoyed by each chamber of the national parliament. The constitutional architecture should enable citizens to determine the political orientation of the legislative power, considered as a whole.


[1] Bosnia and Herzegovina consists of two Entities, the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska, and the Brčko District.

[2] Bosniacs were known as Muslims until the 1992-95 war. The term “Bosniacs” (Bošnjaci) should not be confused with the term “Bosnians” (Bosanci) which is commonly used to denote citizens of Bosnia and Herzegovina irrespective of their ethnic origin.

[3] The Croats are an ethnic group whose members may be natives of Croatia or of other former component republics of the SFRY including Bosnia and Herzegovina. The expression “Croat” is normally used (both as a noun and as an adjective) to refer to members of the ethnic group, regardless of their nationality; it is not to be confused with “Croatian”, which normally refers to nationals of Croatia.

[4] The Serbs are an ethnic group whose members may be natives of Serbia or of other former component republics of the SFRY including Bosnia and Herzegovina. The expression “Serb” is normally used (both as a noun and as an adjective) to refer to members of the ethnic group, regardless of their nationality; it is not to be confused with “Serbian”, which normally refers to nationals of Serbia.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-2007/2010 od 13.06.2012. godine kojom se usvaja ustavna žalba Borisa Ladišića, Nenada Mićića, Ivana Milosavlјevića, Milana Mrkobrade i Stanka Ivaniševića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 852/10 od 11. februara 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčen odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije i nalaže se Apelacionom sudu u Novom Sadu da, u roku od 60 dana od dana dostavlјanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavlјenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine.

Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od novembra 2003. do novembra 2006. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valјevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog Už-1530/2008 od 21.01.2010. godine kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Jović iz Čačka protiv presude Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine. Ustavnom žalbom se osporava navedena presuda u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavlјena protiv stava 2. izreke presude Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine, a kojim je odbijen deo tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Čačku da mu za period od 1. decembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćeni deo zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika. Navedene presude zasnovane su na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike.
Odlukom Ustavnog suda se poništava presuda Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine u delu stava 1. izreke, kojim je odbijena kao neosnovana žalba Gorana Jovića i potvrđena presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine u stavu 2. izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Kragujevcu donese novu odluku po žalbi Gorana Jovića podnetoj protiv stava 2. izreke navedene prvostepene presude.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-292/2008 kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije i poništava se presuda Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valјevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavlјenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valјevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valјevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valјevu izveo pogrešan zaklјučak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišlјenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije