Al Husin protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
3727/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
07.02.2012
Članovi
3
5
5-1
5-1-c
5-1-f
35
41
Kršenje
3
5
5-1
5-1-c
Nekršenje
5
5-1
5-1-f
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-c) Opravdano potrebno kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela
(Čl. 5-1-f) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
deportacija ili proterivanje
lišenje slobode
VS deskriptori
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.6 Zakonom predviđeni postupak
1.5.2.7 Pritvor
1.5.6 Lišenje slobode u vezi sa imigracijom, deportacijom ili ekstradicijom
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je u Siriji 1963. godine. Došao je da studira u tadašnju SFRJ 1983. godine. Upoznao je i venčao se sa izbeglicom iz BiH u Hrvatskoj, po muslimanskom obredu 1993, i sa njom ima troje dece.

Bio je pripadnik jedinice ARBiH El Mujahedin, prema potvrdi koja mu je izdata od maja 1993. do decembra 1995. godine. Na osnovu odluke o naturalizaciji prvi put mu je izdat jedinstveni matični broj 1995. Stekavši državljanstvo BiH. Nakon rata delovao je kao vođa grupe stranih mudžahedina sa bazom u Bočinji, a 2000. Godine osuđen je za lažno zarobljavanje i izrečena mu je uslovna kazna zazvora, jer je 1998. nekoliko sati ispitivao dvojicu domaćih Srba. Nadležni organ državne uprave je 2001. Godine poništio odluku o naturalizaciji, a Vrhovni sud je poništio tu odluku i vratio predmet na ponovno razmatranje. Utvrđeno je da je podnosilac BiH državljanstvo stekao prevarom, lažnim informacijama i prikrivanjem relevantnih činjenica. Kao rezultat te odluke, postao je osoba koja nezakonito boravi u BiH. Zahtev za odobrenje privremenog boravka u BiH je odbijen 2007. godine, i podnosiocu je ostavljen rok od 15 dana da napusti zemlju. Podneo je zahtev za azil 1. juna 2007. godine, koji je mesec dana kasnije odbačen i ostavljen mu je rok od 15 dana da napusti zemlju. Od Vlade je traženo da podnosilac ne bude proteran do konačne odluke Ustavnog suda u BiH, a nakon te odluke, donete 4. oktobra 2008. godine podnosilac je smešten u Imigracioni centar na osnovu bezbednosnih razloga 6. oktobra 2008. godine. Period pritvora produžavan je na svakih mesec dana uprkos žalbama podnosioca. Dana 17. oktobra 2008. Amnesty International, Helsinški komitet u BiH i Human Rights Watch pozvali su vlasti BiH da ne proteraju aplikanta u Siriju zbog ozbiljnog rizika da će biti izložen nehumanom postupanju. Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 4. oktobra 2008.,17. novembra 2008. Sud BiH je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti i potvrdio odluku Ministarstva sigurnosti od 27. jula 2007. imajući u vidu krivičnu osudu podnosioca predstavke, javno izrečene pretnje protiv državnih vlasti, status u mudžahedinskoj zajednici, pokušaje da nezakonito nabavi municiju kao i neke tajne dokaze. Ustavni sud naložio je da podnosilac ne sme biti proteran dok traje postupak pred Ustavnim sudom BiH, kao privremenu meru. Dana 17. juna 2009. Služba za poslove sa strancima odbila je zahtev za dozvolu boravka i podnosiocu predstavke ostavila rok od petnaest dana za dobrovoljni odlazak iz zemlje, što je kasnije potvrdilo Ministarstvo sigurnosti, kao i Sud BiH. Podnosilac je podneo apelaciju protiv ove odluke koja je još uvek u toku. Dana 1. februara 2011. Služba za poslove sa strancima donela je rešenje o proterivanju: odlučila je da protjera podnosioca predstavke i da mu zabrani ponovni ulazak u zemlju na period od pet godina, što je potvrđeno od strane Ministarstva sigurnosti i Suda BiH. Podnosilac je od tada u pritvoru, s ciljem proterivanja. Dana 15. marta 2011. Sud je odlučio da ukaže Vladi da podnosilac ne treba biti proteran u Siriju do daljeg obavještenja.

Evropski sud za ljudska prava proglašava jednoglasno da je žalba u vezi sa članom 3., članom 5. stav 1. i 4. i članom 8. dopuštena, a ostatak predstavke nedopušten. Sa šest glasova prema jedan utvrđeno je da bi došlo do kršenja člana 3. Konvencije u slučaju podnosiočeve deportacije u Siriju u sadašnjim okolnostima kao i da postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda podnosiočevog pritvaranja od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011. Jednoglasno je utvrđeno da nije bilo kršenja člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na period pritvora od 1. februara 2011. Sa šest glasova prema jedan utvrđeno je da nema potrebe zasebno razmatrati žalbe u vezi sa članom 5. stav 4. i članom 8. Konvencije. Sa šest glasova prema jedan utvrđeno je da tužena država podnosiocu treda da u roku od tri meseca od kada ovapresuda postane konačna isplati određeni novčani iznos, uključujući porez koji može biti zaračunat na ime nematerijalne štete, kao i običnu kamatu na iznos po isteku navedena tri meseca do izmirenja. Odbačen je preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje. U okviru presude nalazi se izdvojeno mišljenje sudije Mijović.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

 PREDMET AL HUSIN PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

 (Aplikacija br. 3727/08)

PRESUDA 

STRASBOURG

 7. februar 2012.

Ova presuda će postati konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Al Husin protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, sudije,
i Lawrence Early, Registar odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. januara 2012., donosi sljedeću presudu, koja je usvojena istog dana:

 

POSTUPAK

  1. Postupak je pokrenut tako što je sirijski državljanin, gosp. Imad Al Husin (“aplikant”), dana 22. januara 2008. godine podnio Sudu aplikaciju (br. 3727/08) protiv Bosne i Hercegovine na temelju člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”).
  2. Aplikanta su zastupali g. O. Mulahalilović i „Vaša prava“, lokalna nevladina organizacija. Vladu Bosne i Hercegovine (“Vlada”) zastupala je gđa M. Mijić, zastupnica.
  3. Aplikant se žalio, između ostalog, da bi u slučaju deportacije bio izložen riziku od trtmana koji je u suprotnosti članu 3. Konvencije te da njegov pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 1. Konvencije.
  4. Dana 29. januara 2008. godine, Vijeće Četvrtog odjela Suda odlučilo je, u interesu strana i pravilnog vođenja postupka, da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebao biti protjeran do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u njegovom predmetu (AP 1222/07) i u periodu od najmanje sedam dana nakon obavijesti o toj odluci (Pravilo 39. Poslovnika Suda). Nakon što je Ustavni sud BiH donio svoju odluku, aplikant je 27. oktobra 2008. podnio zahtjev za drugu privremenu mjeru. S obzirom na činjenicu da aplikant nije bio suočen s protjerivanjem (budući da rješenje o deportaciji još uvijek nije bilo doneseno), na dan 29. oktobra 2008. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da odbije taj zahtjev.
  5. Dana 12. oktobra 2010. Četvrti odjel Suda odlučio je da obavijesti Vladu o aplikaciji, te da istovremeno razmatra prihvatljivost i meritum aplikacije (član 29. stav 1).
  6. Dana 13. januara 2011. predsjednik Četvrtog odjela Suda dopustio je organizaciji Human Rights Watch da podnese komentare treće strane u postupku (član 36. stav 2. Konvencije i Pravilo 44. stav 3. (a) Poslovnika Suda).
  7. Dana 15. marta 2011. nakon što je rješenje o deportaciji aplikanta postalo pravomoćno, Četvrti odjel Suda je odlučio, u interesu strana i pravilnog vođenja postupka, da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebao biti protjeran u Siriju do daljnjeg obavještenja.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

A.  Relevantni historijat slučaja 

  1. Na temelju predmetnog spisa čini se da je osnovna činjenica u domaćem postupku bila pripadnost aplikanta mudžahedinima u Bosni i Hercegovini (“BiH”). Izraz mudžahedin se široko koristi kako bi označio strance – uglavnom iz arapskog svijeta – koji su došli u BiH tokom rata kako bi podržali bosanske muslimane. Međutim, isti izraz se koristi i za domaće muslimane koji su se pridružili stranim mudžahedinima, prihvatili njihovu ideologiju i prilagodili se njihovom načinu odijevanja. Ovaj fenomen je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju  (“MKSJ”)  u  predmetu  Hadžihasanović  i  Kubura,   IT-01-47-T,   stavovi 411-18, od 15. marta 2006. i predmetu Delić, IT-04-83-T, stavovi 166-199, od 15. septembra 2008. objasnio na sljedeći način.
  2. Prvi strani mudžahedini došli su u BiH u ljeto 1992. godine preko Hrvatske i uz pomoć hrvatskih vlasti. Čini se da je njihov dolazak dobro prihvaćen od strane BiH vlasti. Iako se čini da je prisustvo nekih stranih mudžahedina bilo motivirano željom da pruže humanitarnu pomoć bosanskoj muslimanskoj populaciji, većina njih je podržavala vojnu borbu protiv neprijatelja bosanskih muslimana, spremni da vode džihad ili “sveti rat”. Kako je izjavio Ali Hamad, svjedok MKSJ-ja porijeklom iz Bahreina koji je došao u BiH 1992. godine, neki mudžahedini su bili pripadnici Al-Qaede, koji su imali za cilj “stvaranje baze koja bi im omogućila da povećaju područje svoga djelovanja”. Neki od njih također su došli da obavljaju misionarski rad.
  3. Po dolasku, strani mudžahedini su se smjestili na raznim lokacijama i nisu činili jednu homogenu cjelinu. Pred kraj 1992. godine, bosanski muslimani počeli su se pridruživati stranim mudžahedinima. Domaći pripadnici su dobijali vojnu obuku i učestvovali su u borbenom djelovanju. Također su dobivali i vjersku pouku. Veliki broj grupa koje su činili strani i/ili domaći mudžahedini je bio aktivan. Bez obzira na primjere zajedničkog učešća u borbi, čini se da su te grupe težile zadržati svoje zasebne identitete. Među njima su postojale religijske i ideološke razlike, što je rezultiralo povremenim nasilnim sukobima.
  4. Dana 13. avgusta 1993. strani mudžahedini su se organizirali u jedinicu u okviru snaga domaće Armije BiH (Armija Republike Bosne i Hercegovine). Ta jedinica, pod nazivom “El Mujahedin”, imala je bazu u Zenici. Nakon njenog uspostavljanja, jedinica je značajno brojčano povećana. Do 1995. godine činilo ju je oko 1.000 boraca. Iako je prvobitna ideja bila da se jedinica popunjava samo stranim mudžahedinima, domaći pripadnici u uskoro brojčano nadmašili strane. Faktori koji su motivirali domaće pripadnike da se pridruži toj jedinici uključivali su: njenu strožiju vojnu disciplinu; bolji nivo organizacije; naprednija oprema; borbeni moral; religijsku posvećenost i materijalna korist. Jedinica je dobivala sredstva i pomoć od brojnih organizacija i pojedinaca iz islamskog svijeta, uključujući Al-Haramain Islamic Foundation i Benevolence International Foundation. Islamski kulturni institut u Milanu pružao joj je logističku podršku.
  5. El Mujahedin je imao određene karakteristike koje su ga razlikovale od ostalih jedinica ARBiH. Predvodili su je strani mudžahedini koje nije imenovala ARBIH. Na vrhu hijerarhije bio je emir, koji se opisuje kao osoba najvišeg ranga unutar jedinice. Libijac Abu Haris bio je prvi emir. U decembru 1993. godine njega je naslijedio Alžirac Abu Maali, koji je ostao na tom položaju do kraja rata. Drugo lice iza emira, vojni komandant, predvodio je vojno vijeće i bio odgovoran za vođenje borbenih operacija. Godine 1993. ovaj položaj je držao Egipćanin po imenu Vahidin ili Wahiuddin. Nakon njegove smrti, u oktobru 1993. naslijedio ga je jedan drugi Egipćanin, Muatez. Muatez je ubijen u septembru 1995. godine. Jedinica je imala religijsko vijeće, tzv. šura, koje je bilo njeno vrhovno tijelo za donošenje odluka. Činilo ga je približno dvadeset istaknutih pripadnika jedinice, uglavnom arapskog porijekla. Emira je birala šura a on je njoj odgovarao. Na kraju 1994. godine, Šeik Shaban pridružio se vodstvu jedinice. On je bio vođa Islamskog kulturnog instituta u Milanu, poznat kao ekstremista koji je bio dobro povezan sa islamskim fundamentalistima diljem svijeta (MKSJ se u vezi s tim pozvao na presudu Milanskog krivičnog suda od 1. januara 2006). On je vršio regrutaciju dobrovoljaca iz arapskih zemalja za borbu u BiH. Iako Šeik Shaban nije imao službenu funkciju unutar jedinice, njeni pripadnici su ga smatrali političkim autoritetom, čak pravim emirom unutar jedinice. On je mogao izdavati obavezujuće odluke (fetve) a šura nikad nije osporavala njegov autoritet. Šeik Shaban je ubijen, zajedno sa Abu Harisom, na vojnom kontrolnom punktu HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane) decembra 1995.
  6. Opći okvirni sporazum za mir, kojim je okončan rat u BiH, parafiran je u vojnoj bazi blizu Daytona, Sjedinjene Države, 21. novembra 1995. i potpisan u Parizu, Francuska, 14. decembra 1995. Član III Aneksa 1A tog Sporazuma poziva na povlačenje svih stranih snaga, uključujući pojedinačne savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dobrovoljce i osoblje iz susjednih i drugih država, bez obzira na to da li su zakonito ili vojno bili subordinirani bilo kojoj od lokalnih snaga. S obzirom na to, 14. decembra 1995. godine ARBIH je raspustila El Mujahedin i naložila njenim stranim pripadnicima da napuste zemlju do 10. januara 1996. Unatoč prvobitnom otporu, šura je prihvatila da jedinica bude raspuštena. Čini se da su priznanja, kao što je „Zlatni ljiljan“, bila dodijeljena njenim pripadnicima kao poticaj strancima da napuste zemlju. Pripadnici jedinice su također dobili potvrde o služenju u Armiji BiH, što je stranim pripadnicima jedinice pomoglo da steknu državljanstvo BiH. Dok je većina stranih pripadnika jedinice napustila BiH, neki od njih (kao što je aplikant) podnijeli su zahtjev za prijem u državljanstvo BiH i nastavili su živjeti u BiH do danas.
  7. Nakon napada koji su se desili 11. septembra 2001. godine, službeni stav prema stranim mudžahedinima dramatično se promijenio. Mnogi su izgubili državljanstvo BiH ili su deportirani nakon što su proglašeni prijetnjom za nacionalnu sigurnost.

 B.    Opis predmeta

  1. Aplikant je rođen u Siriji 1963. godine.
  2. Godine 1983. došao je na studij u tadašnju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Prvo je studirao na Beogradskom univerzitetu, Srbija, a potom na Univerzitetu u Rijeci, Hrvatska.
  3. Čini se da je aplikant posljednji put bio u Siriji u januaru 1993. Ostao je mjesec dana i dobio novi sirijski pasoš.
  4. Godine 1993. nakon povratka iz Sirije, aplikant je upoznao izbjeglicu iz BiH u Hrvatskoj. Oni su se vjenčali po muslimanskom obredu 1993. godine, a potom sklopili građanski brak 1995. godine (aplikant je prethodno bio oženjen). Oni zajedno imaju troje djece, rođene 1994., 1997. i 1999. Aplikantova supruga također ima troje djece iz prvog braka (njen prvi muž ubijen je na početku rata). Aplikant nema djece iz prethodnog braka.
  5. Iako je izvjesno da je aplikant bio pripadnik gore opisane jedinice ARBiH, El Mujahedin, nije jasno koliko dugo je to trajalo. Prema potvrdi koja je izdata aplikantu, njegova služba u ARBiH trajala je od maja 1993. do decembra 1995., ali to se ne slaže sa aplikantovom verzijom događaja. Također, nije jasno kada je aplikant stekao BiH državljanstvo. Prvi put mu je izdat jedinstveni matični broj 15. aprila 1995. na osnovu odluke o naturalizaciji od 22. novembra 1994., te ponovo 28. decembra 1995. na osnovu odluke o naturalizaciji od 23. marta 1992. godine. Međutim, aplikant tvrdi da odluka o naturalizaciji od 23. marta 1992. nije postojala. Doista, nikada mu nije bila uručena, unatoč njegovim brojnim zahtjevima.
  6. Neposredno nakon rata, aplikant je djelovao kao vođa grupe stranih mudžahedina i njihovih domaćih sljedbenika koji su imali bazu u Bočinji. Grupa je zagovarala vehabijsko/selefijsku verziju islama koja nadahnuće nalazi u Saudijskoj Arabiji. Kao vođa grupe, aplikant je nekoliko sati ispitivao dvojicu domaćih Srba 1998. godine. Aplikant je zbog toga u maju 2000. godine osuđen za lažno zarobljavanje i izrečena mu je uslovna kazna zatvora.
  7. Dana 14. novembra 2001. nadležni organ uprave poništio je odluku o naturalizaciji od 23. marta 1992. Dana 7. juna 2006. Vrhovni sud Federacije BiH poništio je tu odluku i vratio predmet na ponovno razmatranje. Dana 9. januara 2007. nadležni organ uprave poništio je odluke o naturalizaciji od 23. marta 1992. i 22. novembra 1994. Utvrđeno je da je aplikant stekao BiH državljanstvo prevarom, davanjem lažnih informacija i prikrivanjem relevantnih činjenica. Kao rezultat te odluke, aplikant je postao osoba koja nezakonito boravi u BiH. Dana 5. aprila 2007. Sud BiH, a 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH potvrdili su tu odluku (vidjeti tačku 27. dole).
  8. Dana 19. aprila 2007. aplikant je podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH. Dana 18. maja 2007. Služba za poslove sa strancima odbila je njegov zahtjev. Na osnovu povjerljivih obavještajnih izvještaja, utvrđeno je da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Aplikantu je ostavljen rok od 15 dana da dobrovoljno napusti zemlju. Dana 27. jula 2007. Ministarstvo sigurnosti, nakon što je procijenilo dokaze o nacionalnoj sigurnosti, potvrdilo je tu odluku. Dana 21. januara 2008. Sud BiH je odbio tužbu u upravnom sporu. Dana 14. marta 2008. drugo vijeće istog suda potvrdilo je tu odluku. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH je ukinuo odluku Suda BiH od 14. marta 2008. i uputio predmet na ponovno razmatranje (vidjeti tačku 27. dole).
  9. Dana 1. juna 2007. aplikant je podnio zahtjev za azil. Tvrdio je da bi ga sirijske vlasti smatrale pripadnikom zabranjene organizacije Muslimanskog bratstva (s obzirom da je učestvovao u demonstracijama koje je ta organizacija održala tokom 1980-ih) ili kao islamistu (s obzirom na njegovu povezanost sa mudžahedinskim pokretom, koji je zagovarao vehabijsko/selefijsku verziju islama koja nadahnuće nalazi kod Saudijaca). Aplikant je tvrdio da su sirijske vlasti bile svjesne njegovih aktivnosti u BiH, pošto je uvijek otvoreno govorio o njima (naprimjer, između 1996. i 2001. godine dao je nekoliko intervjua televizijskom kanalu Al Jazeera i listu Asharq Alawsat). Vlasti u Siriji su navodno u nekoliko navrata ispitivale njegovog oca i braću u vezi s tim te su jednog od njegove braće držali devet mjeseci u pritvoru jer je odbio špijunirati aplikanta. Aplikant se pozvao na slučaj Muhammada Zammara, mudžahedina sirijskog porijekla, koji je prema izvještajima bio mučen u Siriji i osuđen na dvanaest godina zatvora zbog pripadnosti Muslimanskom bratstvu (iako tokom suđenja nisu izneseni dokazi o njegovom članstvu u toj organizaciji), organizaciji koja je formirana u svrhu promjene ekonomske ili socijalne strukture države, provođenja aktivnosti koje su predstavljale prijetnju za državu, ili su mogle naškoditi njenom odnosu sa drugom stranom državom, slabljenja nacionalnog osjećaja i poticanja sektaških borbi. Aplikant je tvrdio da bi mogao biti meta i zbog toga što je izbjegao regrutiranje u vojsku. S obzirom na sve navedeno i opću političku situaciju kao i situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji, aplikant je tvrdio da bi u slučaju protjerivanja u Siriju za njega nastao rizik da bude podvrgnut mučenju. Konačno, tvrdio je da bi njegova deportacija bila u suprotnosti sa 8. članom Konvencije, s obzirom na njegovu porodičnu situaciju.
  10. Dana 8. avgusta 2007. Sektor za azil odbacio je zahtjev aplikanta za azil i ostavio mu rok od petnaest dana da dobrovoljno napusti zemlju. Sektor za azil utvrdio je da aplikant nije bio suočen sa realnim rizikom da će biti izložen mučenju, s obzirom da nikada nije bio član Muslimanskog bratstva (za razliku od spomenutog Muhammada Zammara). Nadalje je utvrđeno da aplikant nije pružio argumente da bi bio podvrgnut mučenju samo iz razloga što se borio zajedno sa stranim mudžahedinima u BiH (s obzirom na činjenicu da nijedna od strana u ratu u BiH nije bila niti saveznik niti neprijatelj Sirije), ili zbog toga što je izbjegao regrutaciju u vojsku. U vezi sa aplikantovim navodima o njegovom ocu i braći, Sektor za azil odbacio ih je kao neosnovane. Napokon, Sektor za azil smatrao je da su žalbeni navodi u vezi sa članom 8. irelevantni u postupku azila. Dana 21. januara 2008. Sud BiH je potvrdio tu odluku. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH je ukinuo dio odluke Suda BiH u odnosu na član 8., te vratio predmet na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je potvrdio ostatak te odluke (vidjeti tačku 27. dole).
  11. Dana 29. januara 2008. Sud je odlučio da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebao biti protjeran do konačne odluke Ustavnog suda BiH u aplikantovom predmetu (AP 1222/07) i u periodu od najmanje sedam dana od obavještenja o toj odluci (vidjeti tačku 4. gore).
  12. Dana 4. juna 2008. State Department SAD-a objavio je Izvještaj o terorizmu u BiH u kojem je aplikant (poznat kao Abu Hamza al-Suri) pogrešno identificiran kao osuđeni terorista Abu Hamza al-Masri (koji se također borio sa stranim mudžahedinima u BiH).
  13. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH je donio odluku u aplikantovom predmetu (AP 1222/07). Ustavni sud je ukinuo odluku Suda BiH od 14. marta 2008. (vidjeti tačku 22. gore) i dio odluke Suda BiH od 21. januara 2008. godine (vidjeti tačku 24. gore). Ustavni sud je potvrdio ostatak odluke Suda BiH od januara 2008., te odluku Suda BiH od 5. aprila 2007. u cjelini (vidjeti tačku 21. gore).
  14. Dana 6. oktobra 2008. Služba za poslove sa strancima smjestila je aplikanta u Imigracioni centar na osnovu bezbjedonosnih razloga u skladu sa članom 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. godine. Dana 10. oktobra 2008. Sud BiH, nakon što je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti, potvrdio je tu odluku. U svojoj ustavnoj apelaciji, aplikant je tvrdio da čak i da je stvarno predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost, taj faktor ne bi sam po sebi bio dovoljan da opravda njegov pritvor (on se pozvao na slučajeve Lawless protiv Irske (br. 3), od 1. jula 1961, Serija A br. 3; Guzzardi protiv Italije, od 6. novembra 1980, Serija A br. 39; i Ciulla protiv Italije, od 22. februara 1989, Serija A br. 148). Dana 28. marta 2009. Ustavni sud je utvrdio da je aplikantovo držanje u pritvoru bilo zakonito i u skladu sa Konvencijom. Početni period pritvora redovno je produžavan svaki mjesec na temelju bezbjedonosnih razloga do februara 2011. (vidjeti tačku 32 dole). Sva rješenja o produženju pritvora potvrdio je Sud BiH, a neka od njih potvrdio je također i Ustavni sud BiH (ustavne apelacije protiv preostalih rješenja o produženju su još uvijek u toku).
  15. Dana 17. oktobra 2008. Amnesty International, Helsinški komitet u BiH i Human Rights Watch pozvali su vlasti BiH da ne protjeraju aplikanta u Siriju zbog ozbiljnog rizika da će biti izložen nehumanom  postupanju.
  16. Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 4. oktobra 2008. (vidjeti tačku 27. gore), 17. novembra 2008. godine Sud BiH je poništio dio odluke Sektora za azil od 8. avgusta 2007. navedene u tački 24. gore i dao uputu ovom Sektoru da razmotri da li je rok koji je dat aplikantu za dobrovoljni odlazak iz zemlje u suprotnosti sa članom 8. Konvencije. Dana 6. marta 2009. Sektor za azil utvrdio je da je osporena mjera u skladu sa članom 8. Konvencije. Dana 17. avgusta 2009. Sud BiH je poništio tu odluku. Dana 17. septembra 2009. Sektor za azil ponovo je utvrdio da je osporena mjera u skladu sa članom 8. Konvencije. Dana 15. decembra 2009. Sud BiH je poništio ovu odluku. Dana 15. januara 2010. Sektor za azil ponovo je utvrdio da je osporena mjera u skladu sa članom Konvencije. Dana 17. decembra 2010. Sud BiH potvrdio je tu odluku. Sud BiH je naglasio da se rok koji je dat aplikantu za dobrovoljno napuštanje zemlje ne treba miješati sa odlukom o protjerivanju, te da je pitanje da li je aplikantov odlazak iz zemlje u suprotnosti sa članom 8. bolje razmatrati u kontekstu postupka protjerivanja. Ustavna apelacija protiv te odluke je, izgleda, u toku.
  17. Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 4. oktobra 2008. (vidjeti tačku 27. gore) 17. novembra 2008. Sud BiH je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti i potvrdio odluku Ministarstva sigurnosti od 27. jula 2007. navedenu u tački 22. gore. Sud BiH se pozvao na krivičnu osudu aplikanta iz maja 2000. (vidjeti tačku 20. gore), njegove javno izrečene prijetnje protiv državnih vlasti, njegov status u mudžahedinskoj zajednici koji mu je omogućavao da izdaje obavezujuće odluke (fetve), njegova predavanja u džamiji u Sokolović koloniji, predgrađu Sarajeva, u kojoj je zagovarao vehabijsko/selefijsku verziju islama, koja nadahnuće nalazi u Saudijskoj Arabiji, te njegove pokušaje da nezakonito nabavi municiju. Također je uzeo u obzir neke tajne dokaze. Nakon ustavne apelacije, dana 31. januara 2009. Ustavni sud BiH je naložio, kao privremenu mjeru, da aplikant ne smije biti protjeran dok traje postupak pred Ustavnim sudom BiH. Dana 28. marta 2009. Ustavni sud BiH je ukinuo odluku Suda BiH od 17. novembra 2008. i vratio predmet na ponovno razmatranje. Nadalje je naložio da njegova odluka o privremenoj mjeri ostane na snazi sve dok Sud BiH ne razmotri žalbu u vezi sa članom 8. Konvencije. Dana 22. maja 2009. Sud BiH je poništio prvostepenu i drugostepenu upravnu odluku i vratio predmet Službi za poslove sa strancima na ponovno razmatranje. Dana 17. juna 2009. Služba za poslove sa strancima odbila je zahtjev za dozvolu boravka i aplikantu ostavila rok od petnaest dana za dobrovoljni odlazak iz zemlje. Dana 27. jula 2009. Ministarstvo sigurnosti potvrdilo je tu odluku. Dana 23. decembra 2009., nakon što je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti, Sud BiH je potvrdio tu odluku. Sud BiH se, između ostalog, pozvao na činjenicu da se aplikantovo ime pojavilo na listi međunarodnih kriminalaca koju je sačinila Međunarodna organizacija kriminalističke policije (INTERPOL). Dana 1. jula 2010. drugo vijeće istoga suda potvrdilo je ovu odluku. Aplikant je, izgleda, protiv ove odluke podnio ustavnu apelaciju koja je još uvijek u toku.
  18. Dana 1. februara 2011. Služba za poslove sa strancima donijela je rješenje o protjerivanju: odlučila je da protjera aplikanta i da mu zabrani ponovni ulazak u zemlju na period od pet godina. Dana 2. marta 2011. i 29. novembra 2011. Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH su potvrdili tu odluku. Aplikant je od tada u pritvoru s ciljem protjerivanja u skladu sa članom 99(1)(a) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. godine.
  19. Dana 15. marta 2011. Sud je odlučio da ukaže Vladi da aplikant ne treba biti protjeran u Siriju do daljnjeg obavještenja (vidjeti tačku 7. gore).

 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.   Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2003. i 2008. godine 

Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2003. („Službeni glasnik BiH“, br. 29/03 i 4/04 – “Zakon iz 2003.”) bio je na snazi od 14. oktobra 2003. do 14. maja 2008. Na ovaj drugi datum stupio je na snagu Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine („Službeni glasnik BiH“, br. 36/08 – “Zakon iz 2008.”). Zakon iz 2003. godine je primijenjen na postupak po zahtjevu aplikanta za azil, te na postupak po zahtjevu za odobrenje privremenog boravka u BiH, zbog toga što su ovi postupci započeli prije stupanja na snagu Zakona iz 2008. godine. S druge strane, Zakon iz 2008. je primijenjen na aplikantov pritvor.

1. Azil i dozvola boravka na humanitarnoj osnovi

  1. Član 72. Zakona iz 2003. nalaže da se azil dozvoli strancu koji, zbog osnovanog straha da će biti progonjen iz razloga rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj socijalnoj grupi, a bio je van svoje zemlje državljanstva i nije mogao, ili pak, zbog tog straha, nije bio voljan koristiti zaštitu te zemlje.

Princip zabrane vraćanja („non-refoulement“) je ugrađen u član 60. ovog Zakona i glasi:

Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu  podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.“ 

Prema članu 79. Zakona iz 2003. strancima čiji su zahtjevi za davanje azila odbijeni mora se omogućiti ostanak na humanitarnom osnovu, ako bi njihovo udaljavanje predstavljalo kršenje principa zabrane vraćanja (non-refoulement).

2. Rješenje o deportaciji i zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju

  1. Prema članu 57(1)(i) Zakona iz 2003. vlasti su imale pravo donijeti rješenje o protjerivanju protiv stranaca koji predstavljaju prijetnju za javni red i mir kao i nacionalnu sigurnost. Zakon iz 2008. sadrži sličnu odredbu (član 88(1)(h) toga Zakona). Mada nije jasno da li žalba protiv rješenja o protjerivanju ima efekat suspenzije prema Zakonu iz 2003. (vidjeti član 58. toga Zakon), takva žalba suspendira protjerivanje prema članu 87. Zakona iz 2008. Prema oba ova zakona, zahtjev za azil i tužba u upravnom sporu protiv konačne upravne odluke kojom je odbijen takav zahtjev suspendiraju protjerivanje (članovi 61. i 78. Zakona iz 2003. i članovi 92., 109(9) i 117. Zakona iz 2008). Prema članu 62. Zakona iz 2003. i članu 93. Zakona iz 2008. kada stranac postane predmet protjerivanja, zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju donijet će se u roku od sedam dana. Žalba ne suspendira protjerivanje.

3. Pritvor stranaca 

  1. Prema članu 99(2)(b) Zakona iz 2008., stranac mora biti stavljen u pritvor ako se utvrdi da takva osoba predstavlja prijetnju za javni red i mir ili nacionalnu sigurnost, bez obzira da li je doneseno rješenje o protjerivanju. Kada je rješenje o protjerivanju doneseno, dotični stranac može biti pritvoren i na osnovu člana 99(1)(a) tog Zakona. Prvo rješenje o pritvoru važi 30 dana (član 100. (3) Zakona). Pritvor se može produžavati više puta, svaki put najviše do 30 dana. Međutim, ukupno trajanje pritvora može samo u izuzetnim situacijama trajati duže od 180 dana, ako stranac onemogućava svoje udaljenje ili ako je nemoguće u roku od 180 dana udaljiti stranca iz drugih razloga (vidjeti član 102. ovog Zakona).

B. Zakon o zaštiti tajnih podataka iz 2005. 

  1. Zakon o zaštiti tajnih podataka iz godine (Zakon o zaštiti tajnih podatakaSlužbeni glasnik BiH“, br. 54/05 i 12/09) stupio je na snagu 17. avgusta 2005. U skladu sa članom 5. ovog Zakona, sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH imaju pristup podacima svih nivoa tajnosti bez bilo kakvih formalnosti (na primjer, sigurnosna dozvola ili specijalna saglasnost), ako je taj pristup potreban radi obavljanja njihove dužnosti.

 

III MEĐUNARODNI DOKUMENTI 

A.    U odnosu na Bosnu i Hercegovinu 

  1. Relevantni dio najnovijih zaključnih opservacija Komiteta Ujedinjenih nacija protiv torture, u odnosu na BiH glasi (vidjeti dokument CAT/C/BIH/CO/2-5 od 20. januara 2011. tačka 14):

“Bez obzira na [Član 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu 2008] u pogledu principa zabrane povratka, Komitet je i dalje zabrinut zbog izvještaja da nadležne vlasti BiH nisu na propisan način procijenile rizik refoulementa s kojima se suočavaju oni koji podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu, i da su osobe koje se smatraju prijetnjom za nacionalnu sigurnost izložene prijetnji da će biti protjerane ili vraćene u drugu državu gdje postoji značajan osnov za uvjerenje da bi bili izloženi riziku od mučenja. Također je zabrinut zbog veoma niske stope uspješno procesuiranih zahtjeva za azilom.”

  1. Komesar za ljudska prava, kao nezavisna institucija u okviru Vijeća Evrope, dobio je mandat da promovira svijest o poštivanju ljudskih prava u 47 država članica Vijeća Evrope. Njegov nedavni izvještaj o BiH (dokument CommDH(2011)11 od 29. marta 2011. tačka 97) u relevantnom dijelu glasi:

“Prema UNCHR, od 180 priznatih izbjeglica u Bosni i Hercegovini, 163 su sa Kosova9. Većina njih je priznata prije nego što je UNHCR 2004. godine predao nadležnim vlastima u BiH pravila o statusu izbjeglica. Od 2004. status izbjeglice je dat za samo osam osoba, od kojih nijedna nije sa Kosova (pet Palestinaca, jedan Srbin, jedan iz Saudijske Arabije i jedan iz Sri Lanke). Uz to, Ministarstvo sigurnosti dalo je supsidijarnu zaštitu četvorici maloljetnih Roma sa Kosova, u junu 2009. godine, kao i jednom Bošnjaku sa Kosova.” 

B.    U odnosu na Siriju 

  1. Prema mnogim pouzdanim i objektivnim izvorima, mučenje i drugi oblici nehumanog postupanja koriste se uveliko i nekažnjeno u policijskim stanicama i pritvorskim centrima sigurnosnih agencija. Relevantni dio Izvještaja State Departmenta SAD-a o praksi ljudskih prava u Siriji za 2010. godinu, glasi:

“Prema Članu 28. Ustava, ‘niko ne može biti fizički ili mentalno mučen ili izložen ponižavajućem postupanju’. Ipak, sigurnosne snage, prema izvještajima, i dalje često koriste torturu. Lokalne organizacije za ljudska prava i dalje navode brojne slučajeve navodnog zlostavljanja i torture zatvorenika i pritvorenika od strane sigurnosnih snaga, te tvrde da mnogi primjeri zlostavljanja ne bivaju prijavljeni. Pojedinci koji su izloženi mučenju ili premlaćivanju u pritvoru ne dozvoljavaju da se njihova imena niti pojedinosti o njihovim slučajevima prijave iz straha od odmazde vlade.

Bivši zatvorenici, pritvorenici i ugledne lokalne grupe za ljudska prava izvještavaju da metode torture i zlostavljanja uključuju elektrošokove; čupanje noktiju; spaljivanje genitalija; guranje predmeta u rektum; premlaćivanje dok je žrtva obješena o strop i po tabanima; naizmjenično omamljivanje žrtava ledenom vodom te njihovo premlaćivanje u izuzetno hladnim prostorijama; pretjerano istezanje kičme; savijanje tijela u okviru točka i bičevanje izloženih dijelova tijela; korištenje stolice koja je savijena unatrag kako bi se žrtva gušila ili kako bi joj se slomila kičma; skidanje zatvorenika do gola pred očima javnosti. U prethodnim godinama, Amnesty International dokumentirao je 38 tipova torture i maltretiranja koji su korišteni protiv pritvorenika u toj zemlji. Amnesty International izvještava da se tortura najvjerovatnije dešava dok se pritvorenici drže u jednom od brojnih pritvorskih centara koje vode različite sigurnosne službe u zemlji, pogotovo dok vlasti pokušavaju izvući iz njih priznanje ili informacije. Sudovi sistematski koriste kao dokaz ‘priznanja' koja su dobivena pod pritiskom, dok tvrdnje optuženika da su bili izloženi mučenju gotovo nikada nisu bile istražene.”

Relevantni dio najnovijih zaključnih opservacija Komiteta Ujedinjenih nacija protiv torture u odnosu na Siriju, glasi: (dokument CAT/C/SYR/CO/1 od 25. maja 2010. tačke 7. i 15):

“Komitet je duboko zabrinut zbog brojnih, stalnih i dosljednih navoda koji se tiču rutinskog korištenja torture od strane organa za provedbu zakona i istražnih zvaničnika, na njihov poticaj ili uz njihovu saglasnost, pogotovo u pritvorskim jedinicama. Također je zabrinut zbog vjerodostojnih izvještaja da se takvi akti obično dešavaju prije nego što se podigne formalna optužnica, kao i tokom perioda prethodnog pritvora, kada je pritvorenik lišen temeljnih pravnih garancija, pogotovo pristupa advokatu.”

“Komitet je također zabrinut zbog izvještaja da je država uspostavila tajne pritvorske jedinice pod komandom obavještajnih službi, kao što su Vojna obavještajna služba, Direkcija za političku sigurnost, Generalna direkcija za obavještajne službe i Direkcija avijacijskih obavještajnih službi. Centri koje kontroliraju te službe nisu dostupni nezavisnim tijelima za monitoring i inspekciju, a nisu ni predmet revizije od strane vlasti. Komitet je dalje zabrinut što su zatvorenici lišeni temeljnih pravnih garancija, uključujući mehanizam nadzora u pogledu njihovog tretmana i procedure revizije u pogledu njihovog pritvora. Komitet je također zabrinut zbog navoda da oni koji su zatvoreni u takvim pritvorskim jedinicama mogu biti držani na produžene periode bez ikakve sudske revizije, u praksi u pritvoru u kojem nemaju nikakvog kontakta te su izloženi mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.”

  1. Prema izvještajima, stvarni ili osumnjičeni islamisti i pripadnici zabranjenog Muslimanskog bratstva su bili izloženi posebno teškom zlostavljanju. Prema Godišnjem izvještaju Amnesty Internationala za 2011. godinu, oni su se suočavali sa proizvoljnim hapšenjem, produženim pritvorom, torturom i drugim oblicima maltretiranja te nepravičnim suđenjima (vidjeti također izvještaj Human Rights Watcha Daleko od pravde: Vrhovni državni sigurnosni sud Sirije iz februara 2009. str. 4-5). Oni koji su osuđeni zbog pripadnosti Muslimanskom bratstvu osuđivani su na smrt ali njihova kazna je bila odmah preinačena u dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu. Stotine osuđenih zatvorenika islamista se drže u vojnom zatvoru Saydnaya, gdje su uslovi teški.
  2. Prema Operativnim smjernicama Ministarstva unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva za Siriju iz novembra 2011. stav 3.7.10. vlasti su ugušile svaki izraz političkog suprotstavljanja sa sve većom brutalnošću od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine (vidjeti također izvještaj Visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija o situaciji ljudskih prava u Siriji od 15. septembra 2011., dokument A/HRC/18/53, u kojem se navodi da opseg i priroda aktualnih zloupotreba ljudskih prava mogu dostići nivo zločina protiv čovječnosti). Stoga, ako je aplikant prethodno bio uključen u opozicijsku političku aktivnost ili njegova uvjerenja ukazuju na to da će on vjerovatno u budućnosti učestvovati u takvoj aktivnosti, ili onaj koji bi mogao biti percipiran kao osoba koja ima opozicijska gledišta ako se vrati u Siriju, pružanje azila vjerovatno će biti odgovarajuća mjera.
  3. Nakon misije utvrđivanja činjenica u Siriji, Libanonu i regiji Kurdistanu u Iraku, Austrijski crveni krst i Danska imigracijska služba objavili su izvještaj o pitanjima ljudskih prava u vezi sa Kurdima u Siriji u maju 2010. Opće opaske o kažnjavanju zbog izbjegavanja regrutiranja u vojsku (str. 65.) glase:

“Jedan zapadni diplomatski izvor ustanovio je da je vjerovatno da ako je osoba regrutirana u vojnu službu dok je boravila u inostranstvu da će ta osoba biti identificirana od strane imigracijskih organa po povratku u Siriju jer će se njegovo ime pojaviti na listi na potjernici. Imigracijske vlasti će ga podučiti da se prijavi u vojsku, obično u roku od dvije nedjelje ili mjesec dana. Međutim, ako se on ne prijavi u vojsku u navedenom roku, bit će pozvan na vojni sud i optužen za izbjegavanje regrutacije. Bilo koja zatvorska kazna koju u odsustvu donese vojni sud bit će preinačena u dodatna tri mjeseca služenja u vojsci. Dodaje se da u stvarnosti niko ne ide u zatvor zbog izbjegavanja regrutacije.

Na osnovu informacije dobivene od jednog sirijskog pravnika, Švedska ambasada je izvijestila u 2004. godini da: ‘Vojni sudovi odlučuju o kazni u pitanjima vezanim za odbrambene snage. Kažnjavanje zbog neodazivanja u vojnu službu kreće se između 2-6 mjeseci. Međutim, kako predsjednik redovno i godišnje izdaje odluke o amnestiji, to se u praksi ne primjenjuje. Uz to, pošto se ove kazne donose u odsustvu, na njih se može uložiti prigovor te se mogu poništiti. Na taj način, osoba bi bila slobodna u roku od jednog dana od hapšenja ili predaje. Kasnije se ponavlja suđenje u vrijeme kada je osoba slobodna. Presuda bi bila ili proglašenje nevinim ili je to krivično djelo obuhvaćeno zakonom o amnestiji ...’

Prema Amnesty Internationalu, muškarci koji izbjegnu obaveznu vojnu službu (u trajanju od 21 mjeseca) se prema izvještajima suočavaju sa različitim nivoima kazni, prema okolnostima predmeta:

Licima koja su u inostranstvu i ne prijave se na poziv za vojnu službu prijeti hapšenje od strane vojne policije čim se vrate u Siriju i na kaznu od dva do tri mjeseca zatvora (obično zatvora Tadmur).

Licima koja se ne jave na poziv u vojnu službu dok su u Siriji prijeti hapšenje i zatvorska kazna u  trajanju od tri mjeseca a onda i daljnja zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci ako ne obave vojnu službu nakon što im se okonča prva zatvorska kazna.

 

PRAVO

I NAVODNO KRŠENJE ČLANA 3. KONVENCIJE 

  1. Aplikant je naveo da bi u slučaju protjerivanja u Siriju bio izložen riziku od tretmana koji je u suprotnosti sa članom 3., koji glasi:

“Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

A.    Prihvatljivost 

  1. Sud konstatira da ova žalba nije očito neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a). Konvencije i da nije neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu. Stoga je mora proglasiti prihvatljivom.

B.    Meritum 

  1. Aplikant je u biti ponovio ono što je rekao u toku postupka po zahtjevu za azil (vidjeti tačku 23. gore).
  2. Vlada tvrdi da je aplikantov zahtjev za azil pažljivo razmotren i da je odbijen od strane domaćih vlasti zato što aplikant nije uspio dokazati da je rizik po njega stvaran. Po mišljenju Vlade, ocjena donesena na domaćem nivou bila je adekvatna i dovoljno potkrijepljena domaćom dokaznom građom te onom koja potječe iz više pouzdanih i objektivnih izvora.
  3. Human Rights Watch, u svom izvještaju od 2. marta 2011. naglasio je imperativnu (jus cogens) prirodu zabrane torture i uz nju vezanog principa non-refoulement (pozvali su se na Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 62/159 od 11. marta 2008 – Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda u suprotstavljanju terorizmu - i sudsku praksu Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava i Komiteta protiv torture). U pogledu Sirije, organizacija izvještava da su tokom godina islamisti bili izloženi nepravičnom suđenju i mučenju.
  4. Sud ponavlja da prema dobro utvrđenoj praksi međunarodnog prava, te prema obavezama koje proističu iz ugovora, uključujući one koji proizlaze iz Konvencije, država ugovornica ima pravo da kontrolira ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (vidjeti, među ostalim izvorima, Üner protiv Holandije [GC], br. 46410/99, tačka 54., ECHR 2006-XII). Pravo na azil nije sadržano ni u Konvenciji niti u njenim Protokolima (Salah Sheekh protiv Holandije, br. 1948/04, tačka 135., 11. januar 2007). Protjerivanje od strane države ugovornice može, međutim, otvoriti pitanje koje proizlazi iz člana 3., te time angažirati odgovornost te države prema Konvenciji, gdje postoje potkrijepljeni osnovi za uvjerenje da se dotična osoba, ako bude protjerana, suočava sa stvarnim rizikom da će biti izložena mučenju. U takvom slučaju, član 3. podrazumijeva obavezu da se osoba ne protjera u datu zemlju (vidjeti Saadi protiv Italije [GC], br. 37201/06, tačka 125., 28. februar 2008). Pošto je zabrana torture ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja apsolutna, ponašanje aplikanata,  koliko  god  nepoželjno  ili  opasno,  ne  može  se  uzeti  u  obzir  (ibid, stavovi 127. i 138).
  5. Ocjena postojanja stvarnog rizika mora biti rigorozna (vidjeti Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. novembar 1996., tačka 96., Reports of Judgments and Decisions 1996-V). Po pravilu, na aplikantu je da pruži dokaze koji mogu dokazati da postoje bitni osnovi za vjerovanje da, ako bi bila provedena mjera na koju se žali, za njega postoji stvarni rizik da će biti izložen tretmanu  koji  je  u  suprotnosti  sa  članom    (N.  protiv  Finske,  br. 38885/02, tačka 167., 26. juli 2005). Tamo gdje je takav dokaz pružen, na vladi je da dokaz ospori. Sud će se osloniti na svu dokaznu građu koja mu se dostavi ili, ako je to potrebno, dokaznu građu koju pribavi na vlastitu inicijativu. On će to uraditi posebno kad aplikant – ili treća strana u okviru značenja člana 36. Konvencije – pruži obrazložene osnove koje bacaju sumnju na tačnost informacija koje je prezentovala tužena vlada. Sud mora biti siguran da je procjena koju su izvršile vlasti države ugovornice adekvatna i dovoljno potkrijepljena domaćom dokaznom građom, kao i dokaznom građom koja potječe iz drugih pouzdanih i objektivnih izvora kao što su, na primjer, druge države ugovornice ili države koje nisu   ugovornice,   agencije   Ujedinjenih   nacija   i   ugledne   nevladine   organizacije   (NA. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 25904/07, tačka 119., 17. juli 2008).
  6. Ako aplikant još uvijek nije protjeran u vrijeme kada Sud razmatra njegov predmet, relevantni period koji će se uzeti u obzir prilikom razmatranja jeste vrijeme trajanja postupka pred Sudom (Saadi protiv Italije, gore citiran, tačka 133). Pri tome se zahtijeva potpuna i ažurirana procjena, pošto se situacija u zemlji odredišta može vremenom promijeniti. Iako historijska pozadina jeste od interesa u onoj mjeri u kojoj može baciti svjetlo na sadašnju situaciju i njen vjerovatni razvoj, sadašnji uslovi su odlučujući i stoga je potrebno uzeti u obzir informacije do kojih se došlo nakon konačne odluke domaćih vlasti (vidjeti Salah Sheekh, gore citirano, tačka 136).
  7. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud smatra da domaće vlasti nisu dovoljno uzele u obzir prirodu mudžahedinskog pokreta kojem je aplikant nesporno pripadao. U tački 9. gore rečeno je da, iako su neki strani mudžahedini došli u BiH sa namjerom da pruže humanitarnu pomoć i/ili da obavljaju misionarski rad, mnogi od njih su imali ciljeve da vode džihad. Oni su imali veze sa fundamentalistima diljem svijeta (to jest, preko Islamskog kulturnog instituta u Milanu) i sa humanitarnim organizacijama koje su Ujedinjene nacije stavile na listu organizacija povezanih sa Al-Qaedom (kao što je Al Haramain i Al Masjed Al Aqsa Charity Foundation, Al Haramain Islamic Foundation, Taibah International, Igasa, Al Furqan i Benevolence International Foundation). Također je dobro poznato da su neki mudžahedini bili pripadnici Al-Qaede (na primjer, Nasser Al Bahri, poznat i kao Abu Jandal, koji je prihvaćen u uži krug Osame bin Ladena nakon što se borio u BiH i Somaliji).
  8. Uz to, nakon rata u BiH aplikant je dao brojne intervjue nekima od vodećih arapskih medija otkrivajući svoju povezanost s pokretom mudžahedina i zagovarajući vehabijsko /selefijsku verziju Islama. Uz pretpostavku da su ove činjenice čak ostale nepoznate sirijskim vlastima, aplikant se opet našao u centru pozornosti nakon što ga je State Departmenta SAD u Izvještaju o terorizmu u BiH pogrešno identificirao kao osuđenog teroristu Abu Hamza al- Masri, nakon čega je aplikant uhapšen u Bosni i Hercegovini iz razloga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Sud je mišljenja da bi aplikant usljed navedenih činjenica vjerovatno bio od interesa za vlasti Sirije. Zapravo, aplikant je dostavio dokument koji su izdale sirijske sigurnosne službe 16. avgusta 2002. godine koji ukazuje na to da bi bio pritvoren u trenutku ulaska u zemlju, i dokument koji su izdale sirijske oružane snage 15. oktobra 2009. godine koji ukazuje da su sirijske sigurnosne službe imale dosje koji sadrži informacije o aplikantu. Tužena Vlada nije osporila autentičnost ovih dokumenata.
  9. S obzirom na gore navedeno, situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji (koja je opisana u tačkama 40-41) te činjenicu da se situacija u Siriji pogoršala od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine (tačka 42. gore), Sud smatra da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju.

Stoga, njegovo protjerivanje u Siriju bi dovelo do kršenja člana 3. u sadašnjim okolnostima.

 

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. stav 1. KONVENCIJE 

  1. Aplikant je osporio zakonitost svog pritvora. On se pri tom pozvao na član 5. stav 1. Konvencije čiji relevantni dio glasi:

“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

 ...

(c) zakonito hapšenje ili pritvor osobe koje je učinjeno radi njegovog izvođenja pred nadležni zakonski organ na osnovu opravdane sumnje da je počinio prekršaj ili kada se opravdano smatra da bi se spriječilo da počini prekršaj ili pobjegne nakon što to učini;

...

(f) zakonito hapšenje ili pritvor osobe da bi se spriječilo njegovo počinjenje neovlaštenog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je preduzeta radnja, s obzirom na deportaciju ili ekstradiciju.”

A.    Prihvatljivost

  1. Sud konstatira da ova žalba nije očigledno neosnovana u kontekstu značenja člana 35. stav 3. (a) Konvencije te da nije neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom

B.    Meritum 

  1. Aplikant je tvrdio da je njegov pritvor bio proizvoljan, s obzirom da je rješenje o protjerivanju doneseno tek 1. februara 2011. godine (više od dvije godine i tri mjeseca nakon njegovog hapšenja). On se dalje žalio na trajanje pritvora (više od tri godine do danas).
  2. Vlada tvrdi da je aplikantov pritvor određen u skladu sa domaćim zakonom, prema kojem stranac mora biti pritvoren ako se utvrdi da on ili ona predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost (vidjeti tačku 36. gore), kao i sa članom 5. stav 1. (f) Konvencije. Vlada dalje tvrdi da je bilo u aplikantovom interesu da njegovi zahtjevi budu detaljno razmotreni od strane domaćih sudova, tako se trajanje njegovog pritvora ne može smatrati predugim (Vlada se pozvala na predmet Chahal, naveden gore, tačka 117). Na koncu, Vlada dodaje da je period na koji se aplikant žali bio dijelom obuhvaćen privremenom mjerom Suda prema Pravilu 39. Poslovnika Suda.
  3. Human Rights Watch, u svom izvještaju od 2. marta 2011. tvrdi da pravo na slobodu i sigurnost, slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja štiti sve pojedince u svim okolnostima, uključujući strance u kontekstu imigracije i nacionalne sigurnosti (pozvali su se na predmet i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 3455/05, 19. februar 2009).
  4. Član 5. sadrži temeljno ljudsko pravo: zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegovo ili njeno pravo na slobodu. Tekst člana 5. jasno navodi da se garancije koje on sadrži primjenjuju na “svakog”. Tačke (a) do (f) člana 5. stav 1. sadrže iscrpnu listu dozvoljenih osnova po kojima osobe mogu biti lišene slobode, tako da lišavanje slobode neće biti zakonito ukoliko ne potpada pod jedan od tih osnova. Jedan od izuzetaka, sadržan u tački (f) dozvoljava državi da kontrolira slobodu stranaca u kontekstu imigracije (vidjeti, između ostalog, A. i drugi, gore citiran, tačke 162-63).
  5. Tačka (f) člana 5. stav 1. ne zahtijeva da se pritvor stvarno smatra neophodnim, na primjer kako bi se spriječilo da osoba počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, ova tačka utvrđuje različit nivo zaštite u odnosu na tačku (c) člana 5. stav 1. Sve što zahtijeva ova odredba je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidjeti Chahal, gore citiran, tačke 112-13). Lišavanje slobode mora također biti „zakonito“. Tamo gdje se postavi pitanje “zakonitosti” pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisan postupak“, Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dovoljno: svako lišavanje slobode treba, pored toga, biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja – a pojam “proizvoljnosti” u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, tačka 67, 29. januar 2008).
  6. Vlada je tvrdila da je aplikant bio zakonito pritvoren kao osoba protiv koje su preduzete radnja u cilju protjerivanja u skladu sa drugim dijelom člana 5. stav 1. (f). Međutim, Sud konstatira da je postupak protjerivanja aplikanta pokrenut 1. februara 2011. godine, dok je on uhapšen 6. oktobra 2008. Pošto je pritvor prema članu 5. stav 1. (f) opravdan samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja, prvi period aplikantovog pritvora (koji je trajao od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.) očito nije bio opravdan prema članu 5. stav 1. (f) Konvencije.
  7. Mada je tačno da je aplikantu bio ostavljen rok za dobrovoljni odlazak 2007. godine u kontekstu postupaka azila i dozvole boravka, Sud se slaže sa nalazom domaćih vlasti da to nije predstavljalo naredbu o protjerivanju (vidjeti, na primjer, odluku Suda BiH od 17. decembra 2010. godine navedenu u tački 30. gore).
  8. Vlada naglašava da je bilo utvrđeno da aplikant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost i da domaće vlasti stoga nisu imale drugu opciju već da ga drže u pritvoru, u skladu sa članom 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranca iz 2008. (vidjeti tačku 36. gore). Međutim, Sud je utvrdio da tačke (a) do (f) člana 5. stav 1. predstavljaju iscrpnu listu izuzetaka i da samo usko tumačenje tih izuzetaka je kompatibilno sa ciljevima člana 5: pritvor samo na osnovu bezbjedonosnih razloga prema tome nije dozvoljen (A. i drugi, gore navedeno, tačka 171). U svakom slučaju, u vrijeme njegovog hapšenja domaće vlasti su imale mogućnost da donesu rješenje o protjerivanju aplikanta prema članu 88(1)(h) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. te da ga onda pritvore u cilju protjerivanja prema članu 99(1)(a) tog Zakona (vidjeti tačke 35. i 36. gore). Vlada je propustila da ponudi bilo kakvo objašnjenje zašto to nije učinjeno.
  9. Ovo pitanje je također razmatrano u odnosu na druge tačke člana 5. stav 1, koje Vlada nije isticala. S tim u vezi, Sud ponavlja da tačka (c) ne dozvoljava politiku generalne prevencije usmjerenu protiv osobe ili kategorije osoba koje vlasti s pravom ili pogrešno vide kao opasne ili kao osobe koje su sklone nezakonitim aktima. To nema nikakvog utjecaja osim da državama ugovornicama pruži sredstvo za sprječavanje krivičnih djela koja su konkretna i specifična u pogledu, posebno, mjesta i vremena njihovog počinjenja i njihovih žrtava (Guzzardi, gore citiran, stav 102; protiv Njemačke, br. 19359/04, tačke 89. i 102., 17. decembar 2009; i Shimovolos protiv Rusije, br. 30194/09, tačka 54., 21. juna 2011). Pritvor s ciljem da se osoba spriječi da počini krivično djelo mora, uz to, biti “proveden u svrhu njegovog dovođenja pred nadležno tijelo određeno zakonom” (vidjeti Lawless protiv Irske (br. 3), gore citiran, tačka 14). Tačka (c) dakle dozvoljava lišavanje slobode samo u vezi sa krivičnim postupcima (vidjeti Ciulla, gore citirano, tačka 38, i Schwabe i M.G. protiv Njemačke, br. 8080/08 i 8577/08, tačka 72., 1. decembar 2011. još nije konačna). Pošto ni domaće vlasti, ni Vlada nisu spomenuli nikakvo konkretno ili specifično krivično djelo u čijem se počinjenju aplikant trebao spriječiti, njegovo pritvaranje nije obuhvaćeno tačkom (c). Druge tačke člana 5. stav 1. očito nisu relevantne.
  10. Sud stoga zaključuje da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011. godine
  11. Što se tiče kasnijeg perioda, Sud konstatira da je rješenje o protjerivanju doneseno 1. februara 2011. Domaće vlasti su žalbu protiv tog rješenja rješavale u roku od mjesec dana. Sud ne smatra da je taj period bio pretjerano dug. Iako je aplikant ostao u pritvoru do današnjeg dana, period od 15. marta 2011. mora se posmatrati zasebno, pošto Vlada nije protjerala aplikanta u skladu sa zahtjevom koji je Sud izdao prema Pravilu 39. Poslovnika Suda (vidjeti Chahal, gore citirano, tačka 114). Sud u vezi s tim ponavlja da su države ugovornice prema članu 34. Konvencije obavezne poštivati privremene mjere naložene prema Pravilu 39. (vidjeti Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], br. 46827/99 i 46951/99, tačke 99-129, ECHR 2005-I).
  12. Zbog toga, provedba privremene mjere, nakon što je Sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. (vidjeti Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske, br. 25389/05, stav 74, ECHR 2007-II). Drugim riječima, domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona (ibid, tačka 75). Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje je bilo dozvoljeno i, zapravo, obavezno, na temelju člana 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. (vidjeti tačku 36. gore). Nadalje, aplikantov pritvor redovno je produžavan svakog mjeseca kao što to predviđa domaći zakon.
  13. S obzirom na gore navedeno, Sud zaključuje da je postupak protjerivanja, mada privremeno obustavljen u skladu sa zahtjevom Suda, ipak bio u toku od 1. februara 2011., te se vodio strogo u  skladu  sa  domaćim  zakonom  (usporediti  P.  protiv  Belgije  (dec.),  br. 12572/08, 14. juni 2011; suprotno od Ryabikin protiv Rusije, br. 8320/04, tačka 132, 19. juni 2008. i Abdolkhani i Karimnia protiv Turske, br. 30471/08, tačka 134, ECHR 2009-...). Pošto nema naznaka da su vlasti djelovale sa lošom namjerom, da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uslovima, ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano, tačke 67-74), ne postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora nakon 1. februara 2011.

 

III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAV 4. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se žalio da tokom perioda u kojem je bio pritvoren samo na osnovu bezbjedonosnih razloga (od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011), postupak pred domaćim sudovima u kojem je osporavao zakonitost pritvora nije ispunjavao zahtjeve iz člana 5. stav 4. Konvencije, koji glasi:

“Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.”

  1. Vlada je osporila ovaj argument.
  2. Sud konstatira da je ova žalba povezana sa žalbom u vezi sa članom 5. stav 1. te da se stoga i ona mora proglasiti prihvatljivom.
  3. S obzirom na ono što je Sud utvrdio prema članu 5. stav 1. (vidjeti tačku 66. gore), Sud smatra da nije potrebno zasebno razmotriti da li je, u ovom slučaju, također došlo do kršenja i člana 5. stav 4. (vidjeti, između ostalih izvora, Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, tačka 70., 8. juli 2008).

 

IV NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE 

  1. Aplikant je također osporio pravičnost postupka po zahtjevu za On se pozvao na član 6. stav 1., čiji relevantni dio glasi:

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom...”

  1. Sud ponavlja da odluke u pogledu ulaska, boravka i deportacije stranaca ne uključuju odlučivanje o aplikantovim građanskim pravima i obavezama ili krivičnoj optužbi protiv njega u svrhu člana 6 stav 1. (vidjeti Maaouia protiv Francuske [GC], br. 39652/98, tačke 36- 40, ECHR 2000-X). Ova žalba je prema tome nekompatibilna ratione materiae sa odredbama Konvencije te se mora odbaciti u skladu sa članom 35. stav 3. (a) i 4. Konvencije.

 

V NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se dalje žalio da odluka o njegovom protjerivanju i zabrani ponovnog ulaska na pet godina predstavlja kršenje njegovog prava na poštivanje porodičnog života. On se pozvao na član 8. Konvencije, koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Vlada je osporila ovaj argument.
  2. Sud konstatira da je ova žalba povezana sa žalbom u vezi sa članom te se i ona stoga mora proglasiti prihvatljivom.
  3. Sud se poziva na svoj stav da bi protjerivanje aplikanta u Siriju dovelo do kršenja člana 3. Konvencije (vidjeti tačku 54. gore). Pošto nema razloga za sumnju da će tužena Vlada ispoštovati ovu presudu, Sud smatra da nije potrebno odlučivati o hipotetičkom pitanju da li bi, u slučaju protjerivanja aplikanta u Siriju, došlo i do kršenja člana 8. Konvencije (vidjeti, između ostalog, Saadi protiv Italije, gore citirano, tačka 170).

 

VI DRUGA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE

  1. Na koncu, Sud je razmotrio druge žalbe koje je podnio aplikant prema članovima 2, 13 i 14. Konvencije, članu 1. Protokola 6 i članu 1. Protokola 7. Međutim, s obzirom na svu dokaznu građu koju posjeduje, i u onoj mjeri u kojoj ove žalbe potpadaju pod jurisdikciju Suda, Sud je utvrdio da one ne ukazuju na to da postoji kršenje prava i sloboda utvrđenih Konvencijom ili njenim Protokolima. Iz toga slijedi da ovaj dio aplikacije mora biti odbačen kao očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. (a) i 4. Konvencije.

 

VII PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili njenih Protokola, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj stranci.”

 A.    Materijalna šteta 

  1. Aplikant je tvrdio da se za vrijeme trajanja proizvoljnog pritvora nije mogao baviti svojim poslom, usljed čega je pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 7.000 eura plus 1.000 eura mjesečno.
  2. Vlada taj zahtjev smatra neosnovanim.
  3. Sud se slaže sa Vladom i odbacuje ovaj zahtjev kao neosnovan.

 B.    Nematerijalna šteta 

  1. Aplikant na ime nematerijalne štete potražuje po 300 eura za svaki dan proveden u pritvoru. On dalje potražuje 80.000 eura u ime svoje supruge i djece.
  2. Vlada smatra te iznose pretjeranim.
  3. Sud prihvata da je aplikant pretrpio izvjesnu patnju usljed utvrđenih povreda prava, što opravdava dosuđivanje odštete na ime pretrpljene nematerijalne štete. Pri utvrđivanju procjene na pravičnoj osnovi, kao što to nalaže Konvencija, Sud dosuđuje aplikantu 74.000 eura po ovom osnovu, plus bilo koji porez koji bi mogao biti zaračunat na ovaj iznos. Što se tiče aplikantove supruge i djece, nema sumnje da su oni trpjeli kao rezultat utvrđenih kršenja. Međutim, oni nisu aplikanti u ovom predmetu te Sud odbacuje taj dio zahtjeva aplikanta.

 C.    Troškovi i rashodi 

  1. Aplikant također potražuje 74.600 eura za troškove i izdatke koje je imao pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada smatra ovaj iznos pretjeranim.
  3. U skladu sa praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da su oni stvarno i neophodno nastali i da su razumni u pogledu visine. To znači, aplikant ih je morao platiti, ili je bio dužan da ih plati na osnovu zakonske ili ugovorne obaveze, i isti su bili neizbježni kako bi se spriječila utvrđena kršenja ili kako bi ostvario odštetu. Sud zahtjeva pojedinačne račune i fakture koji su dovoljno detaljni kako bi omogućili da utvrdi do koje mjere su gore navedeni zahtjevi ispunjeni. S obzirom na činjenicu da je jedan od aplikantovih zastupnika neprofitna organizacija koja pruža besplatnu pravnu pomoć i da nisu bili dostavljeni računi niti fakture u vezi sa drugim aplikantovim zastupnikom, Sud odbacuje zahtjev za troškove i izdatke.

 D.    Zatezna kamata 

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, na koju treba dodati tri procentna boda.

 

VIII PRAVILO 39. PRAVILA SUDA 

  1. U skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, ova presuda neće postati konačna dok: (a) strane izjave da neće zahtijevati da se predmet uputi na Veliko Vijeće; ili (b) tri mjeseca nakon datuma donošenja presude, ako nije podnesen zahtjev za upućivanje slučaja Velikom Vijeću; ili (c) Panel Velikog Vijeća odbaci bilo koji zahtjev da mu se predmet uputi u skladu sa članom 43. Konvencije. Sud smatra da uputa Vladi prema Pravilu 39. (vidjeti tačku 7. gore) mora i dalje biti na snazi sve dok ova presuda ne postane konačna ili dok Sud ne donese daljnju odluku u vezi s tim.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

  1. Proglašava jednoglasno da je žalba u vezi sa članom 3., članom 5. stav 1. i 4. i članom 8. prihvatljiva, a ostatak aplikacije neprihvatljiv; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan da bi došlo do kršenja člana 3. Konvencije u slučaju aplikantove deportacije u Siriju u sadašnjim okolnostima; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan da postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvaranja od 6. oktobra 2008. do 31. januara ; 
  1. Presuđuje jednoglasno da nije bilo kršenja člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na period aplikantovog pritvora od 1. februara 2011.; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jedan da nema potrebe zasebno razmatrati žalbe u vezi sa članom 5. stav 4. i članom 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje sa šest glasova naprema jedan
    • tužena država treba da plati aplikantu, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije 3.000 eura (trihiljade eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime nematerijalne štete, koji treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;
    • po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neizmirenja, uz dodatka od tri procenta boda; 
  1. Odbacuje jednoglasno ostatak aplikantovog zahtjeva za pravičnu naknadu.

 

Sačinjena na engleskom jeziku i dostavljena u pismenoj formi 7. februara 2012. godine, u skladu sa pravilom 77. stav 2. i 3. Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                                                     Lech Garlicki

Registrar                                                                            Predsjednik

 

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sutkinje Mijović je dodano kao aneks ove presude.

L.G.

T.L.E

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE MIJOVIĆ

1. Opće opservacije

U ovom predmetu koji se tiče pritvora aplikanta u Imigracionom centru, većina sudija je ustanovila da bi došlo do kršenja člana 3. Konvencije u slučaju protjerivanja aplikana u Siriju; da postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na pritvor aplikanta od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011; te da nema potrebe razmotriti zasebno žalbe u vezi sa članom 5. stav 1. i članom 8. Konvencije. Na moju žalost, moje mišljenje se znatno razlikuje od zaključka do kojeg je došla većina.

Mada se slažem sa Vijećem da su žalbe u vezi sa članom 3., članom 5. stavovi 1. i 4. i članom 8. prihvatljive, suprotnog sam mišljenja u pogledu mišljenja većine da bi došlo do kršenja člana 3. Konvencije u slučaju protjerivanja aplikanta, te da je došlo do kršenja člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.

Uz to, a suprotno odluci Vijeća, smatram da je potrebno razmotriti zasebno žalbu u vezi sa članom 8. Konvencije.

Moje generalne opservacije vezane su za činjenicu da je Vijeće zanemarilo i historijsku pozadinu prisustva paravojnih oružanih snaga i veoma specifične poslijeratne okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina našla. Čineći to, Vijeće je odlučilo primijeniti striktno, čak rigidno, sudsku praksu Suda, ne obraćajući pažnju na činjenicu da aplikant u ovom slučaju nije bio obični ilegalni imigrant/osumnjičenik za krivično djelo, već osoba čija pravna situacija treba da se posmatra u jednom širem kontekstu, potpuno drugačijem od situacija aplikanata u slučajevima na koje se oslonilo Vijeće u donošenju svog zaključka u konkretnom slučaju. Ovim slučajem, po mom mišljenju, trebalo se baviti Veliko vijeće zato što se ne radi samo o slučaju ovog aplikanta, već se otvara jedan općenitiji problem u pogledu nemogućnosti Bosne i Hercegovine da se nosi sa posljedicama prisustva paravojnih oružanih snaga na svojoj teritoriji nakon rata. Ono što nije čak ni spomenuto u presudi jeste činjenica da su državni organi Bosne i Hercegovine suočeni sa oko 20.000 potencijalnih slučajeva ove vrste.

2. Činjenično stanje

Činjenice ovog predmeta pokazuju da je aplikant bio član jedinice ARBiH El Mujahedin, kako je to opisano u presudi. Kao što je ispravno naglašeno u presudi, Član II Aneksa 1A Sporazuma poziva na povlačenje svih stranih snaga, bez obzira da li su legalno i vojno subordinirane bilo kojim lokalnim snagama. S obzirom na to, ARBiH je 14. decembra 1995. godine raspustila jedinicu El Mujahedin i naredila njenim stranim pripadnicima da napuste zemlju do 10. januara 1996. Aplikant je odlučio da to ne učini. On je ostao u zemlji i djelovao kao vođa grupe stranih mudžahedina i njihovih sljedbenika. U tom samoproglašenom svojstvu, on je zarobio dva civila što je dovelo do toga da bude osuđen za lažno zarobljavanje u maju 2000. godine i uslovno osuđen na zatvorsku kaznu. 

U međuvremenu, upravni organi Bosne i Hercegovine su utvrdili da je aplikant stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine na osnovu prevare, davanja lažnih informacija i prikrivanja relevantnih činjenica. Dana 5. aprila 2007. Sud BiH i 4. oktobra 2008. godine Ustavni sud BiH su potvrdili tu odluku.

U maju 2007. godine, Služba za poslove sa strancima je utvrdila, na osnovu povjerljivih obavještajnih izvještaja, da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Dat mu je rok od petnaest dana da dobrovoljno napusti zemlju.

U avgustu 2007. godine, Sektor za azil je odbio aplikantov zahtjev za azil i ostavio mu rok od petnaest dana da dobrovoljno napusti zemlju, na osnovu činjenice da aplikant nije bio suočen sa stvarnim rizikom da će biti izložen mučenju s obzirom da nikada nije bio pripadnik Muslimanskog bratstva (za razliku od Muhammada Zammara koji se spominje u presudi). Sektor je dalje utvrdio da nije dokazano da bi aplikant bio zlostavljan samo zbog toga što se borio sa stranim mudžahedinima u Bosni i Hercegovini. U januaru 2008. godine, Sud BiH je potvrdio tu odluku. Službeno i zakonski, od tog momenta nadalje, aplikant je nezakonito boravio u zemlji.

Dana 6. oktobra 2008. Služba za poslove sa strancima je aplikanta smjestila u Imigracijski centar iz bezbjedonosnih razloga, u skladu sa članom 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. Tu odluku  su kasnije potvrdili Sud BiH i Ustavni sud BiH. Početni period pritvora je produžavan svakog mjeseca do februara 2011. Sva rješenja o produženju pritvora potvrdili su Sud BiH, a neka od njih i Ustavni sud BiH (ustavne apelacije u vezi sa preostalim nalozima još uvijek su u toku).

Mada je Sud BiH naglasio da se ostavljeni rok za dobrovoljno napuštanje zemlje ne bi trebao pravno miješati sa naredbom o protjerivanju i da bi pitanje da li bi aplikantov odlazak bio u suprotnosti sa Konvencijom bilo pravilnije razmotriti u kontekstu postupka deportacije ostaje činjenica da je aplikantu u skladu sa Članom III Aneksa 1A bilo naloženo da napusti zemlju davno prije te odluke, tačnije 10. januara 1996. Međutim, čini se da je ustavna apelacija protiv odluke Suda BiH još uvijek u toku, što ovaj dio aplikantove žalbe čini preuranjenim.

Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 17. novembra 2008. godine, Sud BiH je procijenio dokaze u vezi sa nacionalnom sigurnošću i potvrdio odluku Ministarstva sigurnosti, oslanjajući se na presudu aplikantu iz maja 2000. godine, njegove javno izrečene prijetnje protiv državnih organa, njegov status u zajednici mudžahedina koji mu je omogućavao da izdaje obavezujuće odluke (fetve), njegova predavanja u džamiji u predgrađu Sarajeva u kojoj je zagovarao vehabijsko/selefijsku verziju islama koja nadahnuće nalazi u Saudijskoj Arabiji, te njegove pokušaje da nezakonito pribavi municiju. U junu 2009. Služba za poslove sa strancima dala je aplikantu još jedan rok od petnaest dana da dobrovoljno napusti zemlju. Dana 27. jula 2009. Ministarstvo sigurnosti potvrdilo je ovu odluku. Danam23. decembra nakon što je procijenio dokaze u vezi sa nacionalnom sigurnošću, Sud BiH potvrdio je tu odluku. On se, između ostalog, oslonio na činjenicu da se aplikantovo ime pojavilo na listi međunarodnih kriminalaca koju je sačinila Međunarodna kriminalistička policijska organizacija (INTERPOL). Dana 1. jula 2010. drugo vijeće istog suda potvrdilo je tu odluku. Izgleda da je aplikant podnio ustavnu apelaciju u  vezi s tim koja je još uvijek u toku. Prema tome, još jednom, po mom mišljenju ovaj dio aplikantove žalbe je preuranjen.

Sažimajući sve ove činjenice, jasno je da je aplikantu prethodno naloženo da napusti zemlju; da je osuđen za lažno zarobljavanje civila; da je dokazano da se bavio prevarom i tako stekao lažno državljanstvo i,  konačno, kao što je to utvrđeno pred domaćim sudovima, predstavljao je ozbiljnu prijetnju za nacionalnu sigurnost kao i javni red i mir. Nadalje, prihvaćeno je, uključujući i ovo Vijeće, da nijedna od odluka domaćih vlasti nije bila proizvoljna što značajno razlikuje ovaj predmet od predmeta Chahal na koji se Vijeće oslonilo u svojoj presudi.

3. Navodno kršenje člana 3. Konvencije

Kao osoba koja nezakonito boravi u zemlji, aplikant je podnio zahtjev za azil. Taj zahtjev su domaće vlasti odbile zato što aplikant, prema mišljenju Vlade, nije pokazao da za njega postoji stvarni rizik, ukoliko bi bio protjeran u Siriju. Prema mišljenju Vlade, procjena koja je donesena na domaćem nivou je adekvatna i dovoljno potkrijepljena domaćom dokaznom građom, kao i građom koja potječe iz cijelog niza pouzdanih i objektivnih izvora.

Bez obzira na tu procjenu, Vijeće je smatralo da domaće vlasti nisu dovoljno uzele u obzir prirodu mudžahedinskog pokreta kojem je nesumnjivo pripadao aplikant. S obzirom na situaciju sa ljudskim pravima u Siriji i činjenicu da je situacija u Siriji pogoršana od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. Vijeće je smatralo da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju. Stoga, Vijeće je ustanovilo da bi aplikantovo protjerivanje u Siriju predstavljalo kršenje člana 3. Konvencije.

Kao što je ispravno navedeno u presudi, pravo na azil nije sadržano ni u Konvenciji, niti u njenim Protokolima (Salah Sheekh protiv Holandije, br. 1948/04, stav 135, 11. januar 2007). Protjerivanje može, međutim, otvoriti pitanje koje se tiče člana 3. i uključiti odgovornost date države prema Konvenciji, tamo gdje je pokazano da postoji značajan osnov za uvjerenje da je data osoba, ako bi bila protjerana, suočena sa stvarnim rizikom da će biti izložena mučenju. Ocjena o postojanju stvarnog rizika mora biti rigorozna (vidjeti Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. novembar 1996, tačka 96). Po pravilu, na aplikantima je da podnesu dokaze kojim mogu pokazati da postoje bitni osnovi za uvjerenje da bi oni, ako bi mjera na koju su se žalili bila provedena, bili izloženi stvarnom riziku da će biti podvrgnuti postupanju koje je u suprotnosti sa članom 3. (N. protiv Finske, br. 38885/02, tačka 167, 26. juli 2005).

Vratimo li se na činjenice ovog predmeta, jasno je da aplikant nije dokazao da je bio član zabranjenog Muslimanskog bratstva te da bi ga sirijske vlasti smatrale kao takvog. Naprotiv, dokazano je da je aplikant posjetio Siriju 1993. godine, gdje je ostao mjesec dana i dobio novi sirijski pasoš. Domaći sudovi su stoga podržali odluke Sektora za azil da ne daju aplikantu azil, koje su, po mom shvatanju, bile ispravne i opravdane. Po domaćem zakonu, zahtjev za azil i tužba u upravnom sporu protiv odluke kojom je odbijen takav zahtjev imaju odgađajući efekat na izvršenje rješenja o protjerivanju. Jasno je iz činjenica ovog predmeta da Ustavni sud BiH još nije donio odluku o aplikantovoj apelaciji. To, očigledno, nije spriječilo Vijeće da utvrdi kršenje člana 3. Konvencije.

Jedan od argumenata na koji se Vijeće oslonilo u tome bila je činjenica da je politička kriza u Siriji odnedavno pogoršana. Po mom mišljenju, to nije relevantno pošto aplikant nikada nije tražio status izbjeglice na humanitarnoj osnovi. Ja čvrsto vjerujem da uloga Evropskog suda nije da poveća broj nelegalnih imigranata ili nezakonitih građana diljem Evrope, već da ponovi da u smislu dobro uspostavljenog međunarodnog prava i  zbog toga što je to dio njenih ugovornih obaveza, uključujući i one koje proizlaze iz Konvencije, država ugovornica ima pravo kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca, kako je to utvrđeno sudskom praksom Suda (vidjeti Üner protiv Holandije [GC], br. 46410/99, tačka 54, ECHR 2006- XII). Smatram da je pogrešno utvrditi kršenje člana 3. Konvencije u okolnostima datog predmeta.

4. Navodno kršenje člana 5. stav 1. Konvencije

Aplikant, osporavajući zakonitost svog pritvora, oslonio se na član 5. stav 1. Konvencije.

Moje lično ubjeđenje je da je ova žalba trebala da se rješava u vezi sa članom 5. stav 1. (c), dok  je Vijeće odlučilo  da je  rješava  na temelju člana 5. stav 1. (f).

Iako je tačno da član 5. u sebi sadrži zaštitu pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegovo ili njeno pravo na slobodu, tačke (a) do (f) člana 5 stav 1 sadrže iscrpnu listu dopustivih osnova na temelju kojih osobe mogu biti lišene slobode, a da nijedno lišavanje slobode neće biti zakonito osim ako ne potpada pod jedan od tih osnova. Jedan od izuzetaka, sadržan u tački (c), dozvoljava državi da kontrolira slobodu osobe koje se to tiče u svrhu njenog izvođenja pred nadležni organ propisan zakonom, na osnovu opravdane sumnje da je počinio krivično djelo ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se spriječilo da osoba počini krivično djelo ili da pobjegne nakon počinjenja tog krivičnog djela. Smatram da je to osnov za aplikantovo pritvaranje i za prvi period njegovog pritvora. Prvi period aplikantovog pritvora (koji je trajao od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.) ne bi se mogao opravdati na temelju člana 5. stav 1. (f) Konvencije, ali je činjenica da je bio uhapšen ne da bi se suočio sa protjerivanjem, već na osnovu sumnje da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Tek kasnije je doneseno rješenje o protjerivanju (1. februar 2011.). Ja ostajem pri mišljenju da je početni period njegovog pritvora trebao da bude rješavan na temelju člana 5. stav 1. (c). Konvencije.

Kako je naglašeno u tački 61. presude, koja se odnosi na „zakonitost“ pritvora, uključujući i pitanje da li je vođen “zakonom propisani postupak”, Konvencija se u biti poziva na domaće zakone i utvrđuje obavezu poštivanja materijalnih i proceduralnih propisa nacionalnog prava. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dovoljno: svako lišavanje slobode treba, pored toga, biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja – a pojam “proizvoljnosti” u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, tačka 67, 29. januar 2008). Aplikant je uhapšen u skladu sa domaćim pravom, prema kome stranac mora biti pritvoren ako se utvrdi da on ili ona predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost (vidjeti tačku 36. gore). Aplikantove tvrdnje su detaljno razmotrene pred domaćim sudovima. Prema tome, ne može se reći da je pritvaranje bilo proizvoljno (suprotno utvrđenom stavu u predmetu Chahal, gdje odluku o aplikantovom pritvoru nije donio sud, već Savjetodavni odbor).

U svojoj presudi, većina je ponovila da tačka (c) ne dozvoljava politiku generalne prevencije usmjerene protiv osobe ili kategorije osoba koje vlasti, s pravom ili pogrešno, smatraju opasnim ili sklonim da čine nezakonita djela. Slažem se, osim u pogledu činjenice da u ovom slučaju pritvaranje nije bilo mjera generalne prevencije, već vrlo individualna mjera usmjerena na osobu koja je već prethodno bila osuđena i osobu, koja, kako je to utvrđeno pred domaćim sudovima, predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te je bila na potjernici INTERPOL-a.

Vratimo se na principe sudske prakse Suda, pritvaranje radi sprječavanja da osoba počini krivično djelo mora, pored toga, biti „izvršeno u svrhu izvođenja osobe pred nadležni organ određen zakonom“ (vidjeti Lawless protiv Irske (br. 3), stav 14). Tačka (c) time dopušta lišavanje slobode samo u vezi sa krivičnim postupkom (vidjeti Ciulla, tačka 38). Pošto domaće vlasti nisu pokrenule krivični postupak protiv aplikanta, primjena tačke (c) bi neizbježno dovelo do toga da se utvrdi da postoji kršenje člana. 5 stav 1., što bih ja podržala da je Vijeće odlučilo primijeniti član 5. stav 1. (c).

5. Navodno kršenje člana 8. Konvencije

Aplikant se žali da bi njegovo protjerivanje značilo kršenje njegovog prava na poštivanje porodičnog života, koje je zaštićeno članom 8. Konvencije.

Vijeće je odlučilo da, pošto je ustanovilo da bi protjerivanje aplikanta u Siriju predstavljalo kršenje člana 3. Konvencije, nije bilo potrebno odlučivati o hipotetičkom pitanju da li bi, u slučaju protjerivanja u Siriju, došlo i do kršenja člana 8. Konvencije. Ja sam suprotnog mišljenja. Mada vjerujem da aplikantova deportacija u Siriju ne bi predstavljala kršenje člana 3. Konvencije, smatram da bi u slučaju aplikantove deportacije u Siriju došlo do kršenja člana 8, imajući na umu odluku ne samo da se aplikant protjera, već i da mu se zabrani povratak u zemlju na pet godina. Kao što je navedeno u činjeničnom   historijatu    predmeta,    aplikant    je   oženjen državljankom Bosne i Hercegovine i oni zajedno odgajaju šestero djece. Održavanje kontakta aplikanta sa porodicom, s obzirom na krizu u Siriji bi po mom mišljenju, bilo nemoguće. Stoga sam glasala protiv odluke Vijeća da ne razmatra odvojeno žalbu u vezi sa članom 8. Konvencije.

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF AL HUSIN v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 3727/08)

JUDGMENT  

STRASBOURG 

7 February 2012 

FINAL 

09/07/2012 

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Al Husin v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Lech Garlicki, President,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 January 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 3727/08) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Syrian national, Mr Imad Al Husin (“the applicant”), on 22 January 2008.

2. The applicant was represented by Mr O. Mulahalilović and Vaša prava, a local non-governmental organisation. The Bosnian-Herzegovinian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. The applicant alleged, in particular, that his deportation would expose him to the risk of treatment contrary to Article 3 of the Convention and that his detention amounted to a breach of Article 5 § 1 of the Convention.

4. On 29 January 2008 a Chamber of the Fourth Section of the Court decided, in the interests of the parties and the proper conduct of the proceedings, to indicate to the Government that the applicant should not be expelled pending the final decision of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina in his case (AP 1222/07) and for a period of at least seven days following notification of that decision (Rule 39 of the Rules of Court). After the Constitutional Court had rendered its decision, the applicant filed a request for another interim measure on 27 October 2008. Having regard to the fact that the applicant was not subject to expulsion (notably, because a deportation order had not yet been issued), on 29 October 2008 the Acting President of the Fourth Section of the Court decided to refuse that request.

5. On 12 October 2010 the Fourth Section of the Court decided to give notice of the application to the Government and to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

6. On 13 January 2011 the President of the Fourth Section of the Court granted leave to Human Rights Watch to submit third-party comments (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 (a) of the Rules of Court).

7. On 15 March 2011, after a deportation order against the applicant had been issued and become final, the Fourth Section decided, in the interests of the parties and the proper conduct of the proceedings, to indicate to the Government that the applicant should not be expelled to Syria until further notice.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Relevant background to the present case

8. It would appear from the case file that the salient fact in the domestic proceedings was the applicant’s association with the mujahedin in Bosnia and Herzegovina (“BH”)[1]. The term mujahedin has been widely used to refer to foreigners – mainly from the Arab world – who came to BH during the war in support of Bosnian Muslims[2]. However, the same term has been used to describe local Muslims who joined the foreign mujahedin, endorsed their ideology and adjusted to their way of dressing. The phenomenon has been explained by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (“ICTY”) in Hadžihasanović and Kubura, IT-01-47-T, §§ 411‑18, 15 March 2006, and Delić, IT-04-83-T, §§ 166-199, 15 September 2008, as follows.

9. The first foreign mujahedin arrived in BH in the summer of 1992 via Croatia and with the assistance of the Croatian authorities. It would appear that their arrival was welcomed by the BH authorities. While the presence of at least some foreign mujahedin seems to have been motivated by a desire to provide humanitarian assistance to the Bosnian Muslim population, most of them actively supported the military struggle against the Bosnian Muslims’ adversaries, ready to conduct a jihad or “holy war”. As stated by Ali Hamad, an ICTY witness of Bahraini origin who came to BH in 1992, some of the mujahedin were members of al-Qaeda who had the aim of “creating a base that would allow them to increase their area of operations”. Some of them also came to perform missionary work.

10. Upon arrival, foreign mujahedin settled in various locations and did not form a homogeneous entity. Towards the end of 1992, Bosnian Muslims started to join the foreign mujahedin. The locals were provided with military training and participated in combat action. They were also given religious instruction. A number of groups comprising foreign and/or local mujahedin were active. Notwithstanding instances of participation in combat alongside each other, it appears that these groups were anxious to maintain their distinct identities. There were religious and ideological differences between them, which resulted in occasional violent clashes.

11. On 13 August 1993 the foreign mujahedin were organised into a unit within the local ARBH (Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina) forces[3]. The unit, named “El Mujahedin”, was based in Zenica. Following its establishment, the unit significantly grew in size. By 1995, it consisted of around 1,000 fighters. Although the original idea had been to replenish the unit with foreign mujahedin only, locals soon outnumbered its foreign members. The factors that motivated locals to join it included: its stricter regimental discipline; a better degree of organisation; superior equipment and combat morale; its religious dedication; and material benefits. The unit received funds and assistance from many organisations and individuals from the Islamic world, including the Al-Haramain Islamic Foundation[4] and the Benevolence International Foundation[5]. The Islamic Cultural Institute in Milan provided logistical support.

12. El Mujahedin had a number of features setting it apart from regular ARBH units. It was led by foreign mujahedin who were not appointed by the ARBH. At the top of the hierarchy was an emir, who has been described as the highest-ranking person within the unit. Abu Haris, a Libyan, was its first emir. In December 1993, he was succeeded by an Algerian, Abu Maali, who remained in that position until the end of the war. A different person from the emir, the military commander, headed the military council and was responsible for the conduct of combat operations. In 1993, this post was held by an Egyptian named Vahidin or Wahiuddin. After his death in October 1993, another Egyptian, Muatez, succeeded him. Muatez was killed in September 1995. The unit had a religious council, the shura, which was its supreme decision-making body. It consisted of approximately twenty prominent members of the unit, mostly of Arab origin. The emir was elected by and answerable to the shura. At the end of 1994, Sheikh Shaban joined the leadership of the unit. He was the head of the Islamic Cultural Institute in Milan and known to be an extremist who was well-connected with Islamic fundamentalists all over the world (the ICTY relied in that regard on a judgment of the Milan Criminal Court of 1 January 2006). He facilitated the recruitment of volunteers from Arab countries for the struggle in BH. Although Sheikh Shaban did not hold an official function within the unit, its members considered him to be the political authority and even the real emir within the unit. He could issue binding rulings (fatwa) and his authority was never challenged by the shura. Sheikh Shaban was killed, together with Abu Haris, at an HVO (Croatian Defence Council)[6] military checkpoint on 14 December 1995.

13. The General Framework Agreement for Peace, which ended the war in BH, was initialled at a military base near Dayton, the United States, on 21 November 1995 and signed in Paris, France, on 14 December 1995. Article III of Annex 1A to that Agreement called for the withdrawal of all foreign forces, including individual advisors, freedom fighters, trainers, volunteers, and personnel from neighbouring and other States, irrespective of whether they were legally and militarily subordinated to any of the local forces. In view of that, on 14 December 1995 the ARBH disbanded El Mujahedin and ordered its foreign members to leave the country by 10 January 1996. Despite initial resistance, theshura accepted that the unit be disbanded. It would appear that awards, such as the “Golden Lily”, were given to its members as an incentive for foreigners to leave. Members of the unit were also provided with ARBH certificates of service, which assisted its foreign members to acquire BH citizenship. Whereas most of the unit’s foreign members left BH, some of them (such as the present applicant) applied for BH citizenship and continue to live in BH to date.

14. After the attacks of 11 September 2001, the official attitude towards foreign mujahedin changed dramatically. Many lost their BH citizenship or were deported from BH after being declared a threat to national security.

B. The present case

15. The applicant was born in Syria in 1963.

16. In 1983 he went to the then Socialist Federal Republic of Yugoslavia to pursue his studies. He first studied at Belgrade University, in Serbia, and then at Rijeka University, in Croatia.

17. It would appear that the last time the applicant was in Syria was in January 1993. He stayed one month and obtained a new Syrian passport.

18. In 1993, having returned from Syria, the applicant met a refugee from BH in Croatia. They were married in a Muslim wedding ceremony in 1993 and then in a civil ceremony in 1995 (the applicant had previously been married). They have three children together, born in 1994, 1997 and 1999. The applicant’s wife also has three children from her first marriage (her first husband was killed at the beginning of the war). The applicant has no children from his previous marriage.

19. While it is certain that the applicant was a member of El Mujahedin, the ARBH unit described above, it is not clear for how long. According to a certificate issued to the applicant, his service in the ARBH lasted from May 1993 until December 1995, but this is not consistent with the applicant’s version of events. Neither is it clear when he obtained BH citizenship. He was first issued a national identification number on 15 April 1995 on the basis of a naturalisation decision of 22 November 1994 and again on 28 December 1995 on the basis of a naturalisation decision of 23 March 1992. However, the applicant claims that the naturalisation decision of 23 March 1992 did not exist. Indeed, it has never been delivered to him, despite his numerous requests.

20. In the immediate aftermath of the war, the applicant acted as leader of a group of foreign mujahedin and their local supporters based in Bočinja. The group advocated the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi[7] version of Islam. In his role as the group’s leader, he interrogated two local Serbs for a couple of hours in 1998. This led to his conviction for false imprisonment in May 2000 and a suspended prison sentence.

21. On 14 November 2001 the relevant administrative authority quashed the naturalisation decision of 23 March 1992. On 7 June 2006 the Supreme Court of the Federation of BH[8] quashed that decision and remitted the case for reconsideration. On 9 January 2007 the relevant administrative authority quashed the naturalisation decisions of 23 March 1992 and 22 November 1994. They held that the applicant had acquired BH citizenship by means of fraudulent conduct, false information and concealment of relevant facts. As a result of this decision, the applicant became an unlawful resident in BH. On 5 April 2007 the State Court and on 4 October 2008 the Constitutional Court upheld the decision (see paragraph 27 below).

22. On 19 April 2007 the applicant applied for a residence permit. On 18 May 2007 the Aliens Service rejected his application. It held, on the basis of confidential intelligence reports, that the applicant was a threat to national security. He was granted a period for voluntary departure of fifteen days. On 27 July 2007 the Ministry of Security, after having assessed the national security evidence, upheld that decision. On 21 January 2008 the State Court dismissed an application for judicial review. On 14 March 2008 another bench of the same court upheld that decision. On 4 October 2008 the Constitutional Court set aside the State Court’s decision of 14 March 2008 and remitted the case for a retrial (see paragraph 27 below).

23. On 1 June 2007 the applicant claimed asylum. He maintained that he would be perceived by the Syrian authorities as a member of the outlawed Muslim Brotherhood (in view of his involvement in rallies organised by that organisation in the 1980s) or as an Islamist (given his association with the mujahedin movement advocating the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam). The applicant claimed that the Syrian authorities were aware of his activities in BH, as he had always been outspoken about them (for example, he had given a number of interviews to the Al Jazeera television channel and the Asharq Alawsat newspaper between 1996 and 2001). Those authorities had allegedly interviewed his father and brothers on several occasions in this connection and, furthermore, had held one of his brothers in detention for nine months because of his refusal to spy on the applicant. He referred to the situation of Muhammad Zammar, a mujahedin of Syrian origin, who had reportedly been tortured in Syria and sentenced to twelve years’ imprisonment for membership of the Muslim Brotherhood (although no proof of his membership in that organisation had been presented at trial), belonging to an organisation formed with the purpose of changing the economic or social structure of the state, carrying out activities that threatened the state or might damage its relationship with a foreign country and weakening national feeling and inciting sectarian strife. The applicant claimed that he might also be targeted because of his draft evasion. Given all the above and the general political and human rights situation in Syria, the applicant argued that his deportation to Syria would expose him to a risk of being subjected to ill-treatment. Lastly, he submitted that his deportation would be contrary to Article 8 of the Convention in view of his family situation.

24. On 8 August 2007 the Asylum Service refused the asylum claim and granted the applicant a fifteen-day period for voluntary departure. It held that the applicant did not face a real risk of being subjected to ill-treatment given that he had never been a member of the Muslim Brotherhood (unlike Muhammad Zammar mentioned above). It further held that it had not been shown that he would be ill-treated solely because of his fighting with the foreign mujahedin in BH (in view of the fact that none of the parties to the war in BH were either an ally or an enemy of Syria) or because of his draft evasion. As regards the applicant’s allegations about his father and brothers, the Asylum Service rejected them as unsubstantiated. Lastly, the Asylum Service considered the Article 8 complaint to be irrelevant in an asylum case. On 21 January 2008 the State Court upheld that decision. On 4 October 2008 the Constitutional Court set aside the part of the State Court’s decision concerning Article 8 and remitted it for a retrial. It upheld the remainder of that decision (see paragraph 27 below).

25. On 29 January 2008 the Court decided to indicate to the Government that the applicant should not be expelled pending the final decision of the Constitutional Court in the applicant’s case (AP 1222/07) and for a period of at least seven days following notification of that decision (see paragraph 4 above).

26. On 4 June 2008 the US Department of State edited its 2007 Country Report on Terrorism in BH, in which the applicant (known as Abu Hamza al-Suri) had been wrongly identified as convicted terrorist Abu Hamza al‑Masri (who had also fought with the foreign mujahedin in BH).

27. On 4 October 2008 the Constitutional Court rendered its decision in the applicant’s case (AP 1222/07). It set aside the State Court’s decision of 14 March 2008 (see paragraph 22 above) and the State Court’s decision of 21 January 2008 in part (see paragraph 24 above). It upheld the remainder of the State Court’s decision of 21 January 2008 and the State Court’s decision of 5 April 2007 in its entirety (see paragraph 21 above).

28. On 6 October 2008 the Aliens Service placed the applicant in an immigration centre on security grounds, pursuant to section 99(2)(b) of the Aliens Act 2008. On 10 October 2008 the State Court, after having assessed the national security evidence, upheld that decision. In his constitutional appeal, the applicant maintained that even if he indeed constituted a security threat, that factor would not be sufficient in itself to justify his detention (he relied on Lawless v. Ireland (no. 3), 1 July 1961, Series A no. 3; Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, Series A no. 39; and Ciulla v. Italy, 22 February 1989, Series A no. 148). On 28 March 2009 the Constitutional Court held that the applicant’s custody was lawful and consistent with the Convention. The initial detention period was extended monthly on security grounds until February 2011 (see paragraph 32 below). All extension orders were upheld by the State Court and some of them also by the Constitutional Court (constitutional appeals concerning the remaining orders are pending).

29. On 17 October 2008 Amnesty International, the Helsinki Committee in BH and Human Rights Watch called upon the BH authorities not to deport the applicant to Syria because of a serious risk of ill-treatment.

30. Further to the Constitutional Court’s decision of 4 October 2008 (see paragraph 27 above), on 17 November 2008 the State Court quashed part of the Asylum Service’s decision of 8 August 2007 mentioned in paragraph 24 above and instructed that service to examine whether the indication of a period for voluntary departure was contrary to Article 8 of the Convention. On 6 March 2009 the Asylum Service held that the impugned measure was consistent with Article 8. On 17 August 2009 the State Court quashed that decision. On 17 September 2009 the Asylum Service again held that the impugned measure was consistent with Article 8. On 15 December 2009 the State Court quashed that decision. On 15 January 2010 the Asylum Service again held that the impugned measure was consistent with Article 8. On 17 December 2010 the State Court upheld that decision. It emphasised that the indication of a period for voluntary departure should not be confused with a deportation order and that the issue of whether the applicant’s departure would be contrary to Article 8 should more appropriately be examined within the context of deportation proceedings. It would appear that a constitutional appeal against that decision is pending.

31. Further to the Constitutional Court’s decision of 4 October 2008 (see paragraph 27 above), on 17 November 2008 the State Court assessed the national security evidence and upheld the Ministry of Security’s decision of 27 July 2007 mentioned in paragraph 22 above. It relied on the applicant’s conviction of May 2000 (see paragraph 20 above), his public threats against State authorities, his standing in the mujahedin community which allowed him to issue a binding ruling (fatwa), his lectures at a mosque in Sokolović kolonija, a Sarajevo suburb, advocating the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam and his attempts to obtain ammunition illegally. It also took into account some secret evidence. Following a constitutional appeal, on 31 January 2009 the Constitutional Court ordered as an interim measure that the applicant should not be expelled pending the proceedings before the Constitutional Court. On 28 March 2009 the Constitutional Court quashed the State Court’s decision of 17 November 2008 and remitted the case for a retrial. It further ordered that its interim measure remain in force until the State Court had examined the application under Article 8 of the Convention. On 22 May 2009 the State Court quashed the first- and second-instance administrative decisions and remitted the case to the Aliens Service for reconsideration. On 17 June 2009 the Aliens Service rejected the application for a residence permit and granted the applicant a period for voluntary departure of fifteen days. On 27 July 2009 the Ministry of Security upheld that decision. On 23 December 2009, after having assessed the national security evidence, the State Court upheld that decision. It relied, among other things, on the fact that the applicant’s name appeared on a list of international criminals maintained by the International Criminal Police Organisation (INTERPOL). On 1 July 2010 another bench of the same court upheld that decision. It would appear that the applicant has lodged a constitutional appeal in that regard which is still pending.

32. On 1 February 2011 the Aliens Service issued a deportation order: it decided to expel the applicant and to prohibit his re-entry for five years. On 2 March 2011 and 29 November 2011 the Ministry of Security and the State Court, respectively, upheld that decision. The applicant has ever since been detained with the intention of deportation pursuant to section 99(1)(a) of the Aliens Act 2008.

33. On 15 March 2011 the Court decided to indicate to the Government that the applicant should not be expelled to Syria until further notice (see paragraph 7 above).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Aliens Acts 2003 and 2008

The Aliens Act 2003 (Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Official Gazette of BH nos. 29/03 and 4/04 – “the 2003 Act”) was in force from 14 October 2003 until 14 May 2008. On the latter date the Aliens Act 2008 (Official Gazette of BH no. 36/08 – “the 2008 Act”) entered into force. The 2003 Act was applied to the present applicant’s claim for asylum and application for a residence permit because the proceedings had started before the entry into force of the 2008 Act. On the other hand, the 2008 Act was applied to the applicant’s detention.

1. Asylum and leave to remain on humanitarian grounds

34. Section 72 of the 2003 Act provided that asylum had to be granted to an alien who, owing to a well-founded fear of being persecuted for reasons of race, religion, nationality, political opinion or membership of a particular social group, was outside his or her country of nationality and was unable or, owing to such fear, was unwilling to benefit from the protection of that country. The principle of non-refoulement was incorporated in section 60 of that Act, which read as follows:

“An alien shall not be returned or expelled in any manner whatsoever to the frontiers of territories where his or her life or freedom would be threatened on account of race, religion, nationality, membership of a particular social group or political opinion, regardless of whether or not the person concerned has been granted asylum. The prohibition of return or expulsion shall also apply to persons in respect of whom there is a reasonable suspicion for believing that they would be in danger of being subjected to torture or other inhuman or degrading treatment or punishment. An alien may not be returned or expelled to a country where he or she is not protected from being sent to such a territory.”

Pursuant to section 79 of the 2003 Act, aliens whose claims for asylum had been refused had to be granted leave to remain on humanitarian grounds if their removal would breach the principle of non-refoulement.

2. Deportation order and removal directions

35. Under section 57(1)(i) of the 2003 Act, the authorities were entitled to issue deportation orders against aliens constituting a threat to public order or national security. The 2008 Act contains a similar provision (section 88(1)(h) of that Act). While it is not clear whether an appeal against a deportation order had suspensive effect under the 2003 Act (see section 58 of that Act), such an appeal suspends deportation under section 87 of the 2008 Act. Under both acts, a claim for asylum and an application for judicial review against a refusal of such a claim suspend deportation (sections 61 and 78 of the 2003 Act and sections 92, 109(9) and 117 of the 2008 Act). Pursuant to section 62 of the 2003 Act and section 93 of the 2008 Act, once an alien has become subject to expulsion, removal directions shall be issued within seven days. An appeal does not suspend deportation.

3. Detention of aliens

36. In accordance with section 99(2)(b) of the 2008 Act, an alien must be detained if it has been established that he or she constitutes a threat to public order or national security, irrespective of whether a deportation order has been issued. Once a deportation order has been issued, the alien concerned may also be detained under section 99(1)(a) of that Act. An initial detention order is valid for 30 days (section 100(3) of that Act). It may be extended any number of times for up to 30 days at a time. However, the total period of detention may only exceed 180 days in exceptional circumstances, such as if an alien prevents his or her removal or if it is impossible to remove an alien within 180 days for other reasons (see section 102 of that Act).

B. Secret Data Act 2005

37. The Secret Data Act 2005 (Zakon o zaštiti tajnih podataka, Official Gazette of BH nos. 54/05 and 12/09) entered into force on 17 August 2005. In accordance with section 5 of that Act, the judges of the State Court and the Constitutional Court have access to all levels of secret data without any formalities (for example, security clearance or special authorisation), if such access is required for exercising their duties.

III. INTERNATIONAL TEXTS

A. Concerning Bosnia and Herzegovina

38. The relevant part of the latest concluding observations on BH of the United Nations Committee against Torture reads as follows (see document CAT/C/BIH/CO/2-5 of 20 January 2011, § 14):

“Notwithstanding [section 91 of the Aliens Act 2008] with regard to the principle of prohibition of return, the Committee remains concerned at reports that the competent authorities of BH have failed to properly assess the risk of refoulement faced by those who apply for international protection and that persons considered to be a threat to national security are subject to being expelled or returned to another State where there are substantial grounds for believing that they would be in danger of being subjected to torture. It is also concerned at the very low rate of successful asylum applications.”

39. The Commissioner for Human Rights, an independent institution within the Council of Europe, has been mandated to promote the awareness of and respect for human rights in the 47 Council of Europe member states. His recent report on BH (document CommDH(2011)11 of 29 March 2011, § 97) reads, in the relevant part, as follows:

“According to UNCHR, of the 180 recognised refugees in Bosnia and Herzegovina, 163 are from Kosovo[9]. Most of them were recognised prior to the handover of refugee status determination by UNHCR to the authorities of BH in 2004. Since 2004, refugee status has been granted only to eight persons, none of whom is from Kosovo (five Palestinians, one Serb, one Saudi Arabian and one Sri Lankan). In addition, the Ministry of Security granted subsidiary protection to four Roma minors from Kosovo in June 2009, and one Bosniac from Kosovo.”

B. Concerning Syria

40. According to many reliable and objective sources, torture and other forms of ill-treatment have been used extensively and with impunity in police stations and security agencies’ detention centres. The relevant part of the United States Department of State’s 2010 Country Report on Human Rights Practices in Syria reads as follows:

“Under article 28 of the constitution, ‘no one may be tortured physically or mentally or treated in a humiliating manner’. Nevertheless, security forces reportedly continued to use torture frequently. Local human rights organizations continued to cite numerous credible cases of security forces allegedly abusing and torturing prisoners and detainees and claimed that many instances of abuse went unreported. Individuals who suffered torture or beatings while detained refused to allow their names or details of their cases to be reported for fear of government reprisal.

Former prisoners, detainees, and reputable local human rights groups reported that methods of torture and abuse included electrical shocks; pulling out fingernails; burning genitalia; forcing objects into the rectum; beatings while the victim is suspended from the ceiling and on the soles of the feet; alternately dousing victims with freezing water and beating them in extremely cold rooms; hyperextending the spine; bending the body into the frame of a wheel and whipping exposed body parts; using a backward-bending chair to asphyxiate the victim or fracture the spine; and stripping prisoners naked for public view. In previous years Amnesty International documented 38 types of torture and mistreatment used against detainees in the country. Amnesty International reported that torture was most likely to occur while detainees were held at one of the many detention centers operated by the various security services in the country, particularly while authorities attempted to extract a confession or information. Courts systematically used ‘confessions’ extracted under duress as evidence, and defendants’ claims of torture were almost never investigated.”

The relevant part of the most recent concluding observations on Syria of the United Nations Committee against Torture reads as follows (document CAT/C/SYR/CO/1 of 25 May 2010, §§ 7 and 15):

“The Committee is deeply concerned about numerous, ongoing and consistent allegations concerning the routine use of torture by law enforcement and investigative officials, at their instigation or with their consent, in particular in detention facilities. It is also concerned at credible reports that such acts commonly occur before formal charges are laid, as well as during the pre-trial detention period, when the detainee is deprived of fundamental legal safeguards, in particular access to legal counsel.”

“The Committee is also concerned at reports that the State has established secret detention facilities under the command of intelligence services, such as the Military Intelligence service, the Political Security Directorate, the Directorate General of Intelligence Services and the Directorate of Air Force Intelligence Services. The centres controlled by these services are not accessible by independent monitoring and inspection bodies, and are not subject to review by the authorities. The Committee is further concerned that detainees are deprived of fundamental legal safeguards, including an oversight mechanism in regard to their treatment and review procedures in respect to their detention. The Committee is also concerned at allegations that those detained in such facilities could be held for prolonged periods without any judicial review, in practice in incommunicado detention and subject to torture or cruel, inhuman or degrading treatment.”

41. Reportedly, actual or suspected Islamists and members of the banned Muslim Brotherhood have been subject to particularly harsh abuse. According to Amnesty International’s Annual Report 2011, they have faced arbitrary arrest, prolonged detention, torture and other forms of ill-treatment, and unfair trials (see also Human Rights Watch’s report Far From Justice: Syria’s Supreme State Security Court of February 2009, pp. 4-5). Those convicted of belonging to the Muslim Brotherhood were sentenced to death but their sentences were immediately commuted to twelve-year prison terms. Hundreds of convicted Islamist prisoners were held at Saydnaya Military Prison, where conditions are harsh.

42. According to the UK Home Office’s Operational Guidance Note on Syria of November 2011, § 3.7.10, the authorities have cracked down on all expression of political opposition with increasing brutality since the onset of political protest and civil unrest in March 2011 (see also the United Nations High Commissioner for Human Rights’ report on the human rights situation in Syria of 15 September 2011, document A/HRC/18/53, suggesting that the scale and nature of the ongoing human rights abuses may amount to crimes against humanity). Therefore, if an applicant has previously been involved in opposition political activity, or whose beliefs make it likely that he will in future take part in such activity, or who could be perceived to hold opposing views if returned to Syria, a grant of asylum is likely to be appropriate.

43. Following a fact-finding mission to Syria, Lebanon and the Kurdistan Region of Iraq, the Austrian Red Cross and the Danish Immigration Service published a report on human rights issues concerning Kurds in Syria in May 2010. Its general remarks about punishment for draft evasion (p. 65) read as follows:

“A Western diplomatic source found it likely that if a person has been drafted for military service while residing abroad, he would be identified by the immigration authorities upon return to Syria as his name will then appear on a list of wanted persons. The immigration authorities will instruct him to report to the military usually within two weeks or up to one month. However, if he does not report to the military within the specified time, he will be called to the Military Court and he will be charged with draft evasion. Any prison sentence issued in absentia by a Military Court will be commuted to an additional three months of service in the army. It was added that in reality nobody goes to prison for draft evasion.

Based on information from a Syrian lawyer, the Swedish embassy reported in 2004 that: ‘Military courts decide penalty for matters related to the defence forces. The punishment for not showing up to service varies between 2-6 months. However, due to the issuance of amnesty decrees regularly and annually by the President it is not applied in practice. In addition, since these sentences are issued in absence, they are subject to objection and then cancellation. In this way, a person would be free within one day of arrest or surrender. Later the trial is repeated at the time when a person is free. The verdict would be either found innocent or the crime is covered by the amnesty law. ...’

According to Amnesty International men who evade compulsory military service (21 months’ duration) reportedly face different levels of penalty according to the circumstances of the case:

Persons who were abroad and failed to report when summoned for military service face arrest by the military police immediately upon return to Syria and sentence of two to three months of imprisonment (usually at Tadmur Prison);

Persons who fail to report for military service while in Syria face arrest and a prison term of three months, then further imprisonment for six months if they fail to undertake military service after completing the first term of imprisonment.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

44. The applicant alleged that his deportation to Syria would expose him to the risk of treatment contrary to Article 3, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. Admissibility

45. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

46. The applicant, in substance, repeated what he had said in the context of his asylum proceedings (see paragraph 23 above).

47. The Government maintained that the applicant’s claim for asylum had been considered carefully and had been rejected by the domestic authorities because the applicant had failed to demonstrate that the risk to him was real. In their opinion, the assessment at the domestic level had been adequate and sufficiently supported by domestic materials and by materials originating from a variety of reliable and objective sources.

48. Human Rights Watch, in its submissions of 2 March 2011, stressed the peremptory (jus cogens) nature of the prohibition of torture and the related principle of non-refoulement (they relied on United Nations General Assembly resolution 62/159 of 11 March 2008 – Protection of human rights and fundamental freedoms while countering terrorism – and the case-law of the United Nations Human Rights Committee and Committee against Torture). As regards Syria, it submitted that over the years, individuals accused of being Islamist had suffered unfair trials and torture.

49. The Court reiterates that as a matter of well-established international law and subject to its treaty obligations, including those arising from the Convention, a Contracting State has the right to control the entry, residence and expulsion of aliens (see, among many other authorities, Üner v. the Netherlands [GC], no. 46410/99, § 54, ECHR 2006‑XII). The right to asylum is not contained in either the Convention or its Protocols (Salah Sheekh v. the Netherlands, no. 1948/04, § 135, 11 January 2007). Expulsion by a Contracting State may, however, give rise to an issue under Article 3, and hence engage the responsibility of that State under the Convention, where substantial grounds have been shown for believing that the person concerned, if expelled, faces a real risk of being subjected to ill‑treatment. In such a case, Article 3 implies an obligation not to expel that person to the country in question (see Saadi v. Italy [GC], no. 37201/06, § 125, 28 February 2008). Since the prohibition of torture or inhuman or degrading treatment or punishment is absolute, the conduct of applicants, however undesirable or dangerous, cannot be taken into account (ibid., §§ 127 and 138).

50. The assessment of the existence of a real risk must be rigorous (see Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 96, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V). As a rule, it is for applicants to adduce evidence capable of proving that there are substantial grounds for believing that, if the measure complained of were to be implemented, they would be exposed to a real risk of being subjected to treatment contrary to Article 3 (N. v. Finland, no. 38885/02, § 167, 26 July 2005). Where such evidence is adduced, it is for the Government to dispel any doubts about it. The Court will take as its basis all the material placed before it or, if necessary, material obtained on its own initiative. It will do so particularly when an applicant – or a third party within the meaning of Article 36 of the Convention – provides reasoned grounds which cast doubt on the accuracy of the information relied on by the respondent Government. The Court must be satisfied that the assessment made by the authorities of the Contracting State is adequate and sufficiently supported by domestic materials, as well as by materials originating from other reliable and objective sources such as, for instance, other Contracting or non-Contracting States, the United Nations’ agencies and reputable non-governmental organisations (NA. v. the United Kingdom, no. 25904/07, § 119, 17 July 2008).

51. If an applicant has not yet been deported when the Court examines the case, the relevant time will be that of the proceedings before the Court (Saadi v. Italy, cited above, § 133). A full and up-to-date assessment is called for, as the situation in a country of destination may change in the course of time. While the historical position is of interest in so far as it may shed light on the current situation and its likely evolution, it is the present conditions which are decisive and it is hence necessary to take into account information that has come to light after the final decision taken by domestic authorities (see Salah Sheekh, cited above, § 136).

52. Turning to the present case, the Court considers that the domestic authorities did not sufficiently take into account the nature of the mujahedin movement to which the applicant undoubtedly belonged. It has been noted in paragraph 9 above that although some foreign mujahedin came to BH with the intention of providing humanitarian assistance and/or performing missionary work, many of them had jihadist goals. They had links with fundamentalists all over the world (notably, through the Islamic Cultural Institute in Milan) and with charities which have been placed on the United Nations list of entities associated with al-Qaeda (such as the Al Haramain & Al Masjed Al Aqsa Charity Foundation, the Al Haramain Islamic Foundation, Taibah International, Igasa, Al Furqan and the Benevolence International Foundation). It is also well-known that some mujahedin were members of al-Qaeda (for example, Nasser Al Bahri, also known as Abu Jandal, was admitted to Osama bin Laden’s inner circle after having fought in BH and Somalia[10]).

53. In addition, in the aftermath of the war in BH the applicant gave a number of interviews to some of the leading Arabic media outlets, the Al Jazeera television channel and the Asharq Alawsat newspaper, revealing his association with the mujahedin movement and advocating the Saudi‑inspired Wahhabi/Salafi version of Islam. Even assuming that this remained unnoticed by the Syrian authorities, the applicant was again made the centre of attention when he was wrongly identified as convicted terrorist Abu Hamza al-Masri in the US Department of State’s Country Report on Terrorism in BH (see paragraph 26 above) and arrested in BH on national security grounds. The Court is of the view that these factors would be likely to make him a person of interest for the Syrian authorities. In fact, the applicant submitted a document issued by the Syrian security services on 16 August 2002 indicating that he should be arrested upon the moment of his entering the country and a document issued by the Syrian armed forces on 15 October 2009 indicating that the security services were holding a file containing information about the applicant. The respondent Government did not contest the authenticity of those documents.

54. Having regard to the foregoing, Syria’s human rights record (set out in paragraphs 40-41) and the fact that the situation in Syria has deteriorated since the onset of political protest and civil unrest in March 2011 (paragraph 42 above), the Court considers that there is a real risk that the applicant, if deported to Syria, would be subjected to ill-treatment.

Therefore, his deportation to Syria would violate Article 3 in the present circumstances.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

55. The applicant contested the lawfulness of his detention. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

A. Admissibility

56. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

57. The applicant maintained that his detention was arbitrary, given that a deportation order had been issued only on 1 February 2011 (more than two years and three months after his arrest). He further complained about the duration of his detention (more than three years to date).

58. The Government submitted that the applicant’s detention was in keeping with domestic law, pursuant to which an alien must be detained if it has been established that he or she constitutes a threat to national security (see paragraph 36 above), and with Article 5 § 1 (f) of the Convention. They further argued that it was in the interest of the applicant that his claims be thoroughly examined by the domestic courts and, accordingly, that the duration of his detention could not be regarded as excessive (they referred to Chahal, cited above, § 117). Lastly, they added that the period complained of was partly covered by the Court’s interim measure under Rule 39 of the Rules of Court.

59. Human Rights Watch, in its submissions of 2 March 2011, asserted that the right to liberty and security and freedom from arbitrary arrest and detention protected all individuals in all circumstances, including aliens in the immigration and national security context (they relied on A. and Others v. the United Kingdom [GC], no. 3455/05, 19 February 2009).

60. Article 5 enshrines a fundamental human right: the protection of the individual against arbitrary interference by the State with his or her right to liberty. The text of Article 5 makes it clear that the guarantees it contains apply to “everyone”. Sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 contain an exhaustive list of permissible grounds on which persons may be deprived of their liberty and no deprivation of liberty will be lawful unless it falls within one of those grounds. One of the exceptions, contained in sub-paragraph (f), permits the State to control the liberty of aliens in an immigration context (see, among other authorities, A. and Others, cited above, §§ 162-63).

61. Sub-paragraph (f) of Article 5 § 1 does not demand that the detention be reasonably considered necessary, for example to prevent a person from committing an offence or fleeing. In this respect, it provides a different level of protection from sub-paragraph (c) of Article 5 § 1. All that is required under this provision is that deportation proceedings be in progress and prosecuted with due diligence (see Chahal, cited above, §§ 112-13). The deprivation of liberty must also be “lawful”. Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law. Compliance with national law is not, however, sufficient: any deprivation of liberty should, in addition, be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness – and the notion of “arbitrariness” in Article 5 § 1 extends beyond lack of conformity with national law, so that a deprivation of liberty may be lawful in terms of domestic law but still arbitrary and contrary to the Convention (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, 29 January 2008).

62. The Government contended that the present applicant was lawfully detained as a person against whom action was being taken with a view to deportation under the second limb of Article 5 § 1 (f). However, the Court notes that deportation proceedings against the applicant were instituted on 1 February 2011, whereas the applicant was arrested on 6 October 2008. Since detention under Article 5 § 1 (f) is justified only for as long as deportation proceedings are pending, the first period of the applicant’s detention (lasting from 6 October 2008 until 31 January 2011) was clearly not justified under Article 5 § 1 (f) of the Convention.

63. While it is true that a voluntary departure period had already been indicated to the applicant in 2007 within the context of his asylum and residence proceedings, the Court agrees with the finding of the domestic authorities that this did not amount to a deportation order (see, for example, the State Court’s decision of 17 December 2010 mentioned in paragraph 30 above).

64. The Government emphasised that it had been established that the applicant posed a threat to national security and that the domestic authorities had therefore had no other option but to detain him pursuant to section 99(2)(b) of the Aliens Act 2008 (see paragraph 36 above). However, the Court has held that sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 amount to an exhaustive list of exceptions and that only a narrow interpretation of these exceptions is compatible with the aims of Article 5: detention on security grounds only is accordingly not permitted (A. and Others, cited above, § 171). In any event, at the time of his arrest the domestic authorities had the ability to issue a deportation order against the applicant under section 88(1)(h) of the Aliens Act 2008 and then detain him for deportation purposes under section 99(1)(a) of that Act (see paragraphs 35 and 36 above). The Government failed to offer any explanation as to why this was not done.

65. The matter has also been examined under the other sub-paragraphs of Article 5 § 1, which were not pleaded by the Government. The Court reiterates in this connection that sub-paragraph (c) does not permit a policy of general prevention directed against a person or a category of persons who are perceived by the authorities, rightly or wrongly, as being dangerous or having propensity to unlawful acts. It does no more than afford the Contracting States a means of preventing offences which are concrete and specific as regards, in particular, the place and time of their commission and their victims (Guzzardi, cited above, § 102; M. v. Germany, no. 19359/04, §§ 89 and 102, 17 December 2009; andShimovolos v. Russia, no. 30194/09, § 54, 21 June 2011). Detention to prevent a person from committing an offence must, in addition, be “effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority” (see Lawless v. Ireland (no. 3), cited above, § 14). Sub-paragraph (c) thus permits deprivation of liberty only in connection with criminal proceedings (see Ciulla, cited above, § 38, and Schwabe and M.G. v. Germany, nos. 8080/08 and 8577/08, § 72, 1 December 2011, not yet final). Since neither the domestic authorities nor the Government mentioned any concrete and specific offence which the applicant had to be prevented from committing, his detention was not covered by sub-paragraph (c). The other sub-paragraphs of Article 5 § 1 are obviously not relevant.

66. The Court therefore concludes that there was a violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicant’s detention from 6 October 2008 to 31 January 2011.

67. As regards the subsequent period, the Court notes that a deportation order was issued on 1 February 2011. The domestic authorities dealt with an appeal against that order within a month. The Court does not consider this period to be excessive. Although the applicant has remained in custody until the present day, the period since 15 March 2011 must be distinguished, as during this time the Government have refrained from deporting the applicant in compliance with the request made by the Court under Rule 39 of the Rules of Court (see Chahal, cited above, § 114). The Court reiterates in that regard that the Contracting States are obliged under Article 34 of the Convention to comply with interim measures indicated under Rule 39 (see Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, §§ 99-129, ECHR 2005‑I).

68. That being said, the implementation of an interim measure following an indication by the Court to a State Party that it would be desirable not to return an individual to a particular country does not in itself have any bearing on whether the deprivation of liberty to which that individual may be subject complies with Article 5 § 1 (see Gebremedhin [Gaberamadhien] v. France, no. 25389/05, § 74, ECHR 2007‑II). In other words, the domestic authorities must still act in strict compliance with domestic law (ibid., § 75). Since it has been established by the domestic authorities that the applicant constitutes a threat to national security, his detention has been authorised and is indeed mandatory pursuant to section 99(2)(b) of the Aliens Act 2008 (see paragraph 36 above). Furthermore, the applicant’s detention has been extended on a monthly basis, as envisaged by domestic law.

69. Having regard to the above, the Court concludes that the deportation proceedings, although temporarily suspended pursuant to the request made by the Court, have nevertheless been in progress since 1 February 2011 and in strict compliance with domestic law (compare S.P. v. Belgium (dec.), no. 12572/08, 14 June 2011; contrast Ryabikin v. Russia, no. 8320/04, § 132, 19 June 2008, and Abdolkhani and Karimnia v. Turkey, no. 30471/08, § 134, ECHR 2009‑...). As there is no indication that the authorities have acted in bad faith, that the applicant has been detained in unsuitable conditions or that his detention has been arbitrary for any other reason (see Saadi v. the United Kingdom, cited above, §§ 67-74), there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention as regards the period of the applicant’s detention after 1 February 2011.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

70. The applicant in essence complained that during the period when he had been detained on security grounds only (that is, from 6 October 2008 to 31 January 2011), the procedure before the domestic courts to challenge the lawfulness of his detention had not complied with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention, which states:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

71. The Government contested that argument.

72. The Court notes that this complaint is linked to the complaint under Article 5 § 1 and must therefore likewise be declared admissible.

73. Having regard to its finding under Article 5 § 1 (see paragraph 66 above), the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 5 § 4 (see, among other authorities, Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06, § 70, 8 July 2008).

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

74. The applicant also contested the fairness of the asylum proceedings. He relied on Article 6 § 1, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law...”

75. The Court reiterates that decisions concerning the entry, stay and deportation of aliens do not involve the determination of an applicant’s civil rights or obligations or of a criminal charge against him for the purposes of Article 6 § 1 (see Maaouia v. France [GC], no. 39652/98, §§ 36-40, ECHR 2000‑X). This complaint is accordingly incompatibleratione materiae with the provisions of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

76. The applicant further complained that the decision to expel him and to prohibit his re-entry for five years had amounted to a breach of his right to respect for his family life. He relied on Article 8 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

77. The Government contested that argument.

78. The Court notes that this complaint is linked to the complaint under Article 3 and must therefore likewise be declared admissible.

79. The Court recalls its finding that the applicant’s deportation to Syria would constitute a violation of Article 3 of the Convention (see paragraph 54 above). Having no reason to doubt that the respondent Government will comply with the present judgment, it considers that it is not necessary to decide the hypothetical question whether, in the event of expulsion to Syria, there would also be a violation of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Saadi v. Italy, cited above, § 170).

VI. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

80. Lastly, the Court has examined the other complaints submitted by the applicant under Articles 2, 13 and 14 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 6 and Article 1 of Protocol No. 7. However, having regard to all the material in its possession, and in so far as these complaints fall within the Court’s jurisdiction, it finds that they do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols. It follows that this part of the application must be rejected as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

VII. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

81. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Pecuniary damage

82. The applicant claimed that he had not been able to run his company as a result of his arbitrary detention and that he had suffered pecuniary damage in the amount of about 7,000 euros (EUR) plus EUR 1,000 per month.

83. The Government considered the claim to be unsubstantiated.

84. The Court agrees with the Government and rejects this claim for lack of substantiation.

B. Non-pecuniary damage

85. The applicant claimed EUR 300 per day spent in detention in respect of non-pecuniary damage. He further claimed EUR 80,000 on behalf of his wife and children.

86. The Government considered those amounts to be excessive.

87. The Court accepts that the applicant suffered distress as a result of the breaches found justifying an award in respect of non-pecuniary damage. Making its assessment on an equitable basis, as required by the Convention, the Court awards the applicant EUR 3,000 under this head, plus any tax that may be chargeable. As regards the applicant’s wife and children, there is no doubt that they suffered as a result of the breaches found. However, they were not the applicants in this case and the Court, accordingly, rejects that part of the applicant’s claim.

C. Costs and expenses

88. The applicant also claimed EUR 74,600 for costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

89. The Government considered that amount to be excessive.

90. In accordance with the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. That is to say, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the breaches found or to obtain redress. The Court requires itemised bills and invoices that are sufficiently detailed to enable it to determine to what extent the above requirements have been met. In the present case, regard being had to the fact that one of the applicant’s representatives is a non-profit organisation providing free legal aid and that no bills and invoices have been submitted in relation to the other applicant’s representative, the Court rejects the claim for costs and expenses.

D. Default interest

91. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

VIII. RULE 39 OF THE RULES OF COURT

92. In accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the present judgment will not become final until: (a) the parties declare that they will not request that the case be referred to the Grand Chamber; or (b) three months after the date of the judgment, if referral of the case to the Grand Chamber has not been requested; or (c) the Panel of the Grand Chamber rejects any request to refer the case under Article 43 of the Convention. The Court considers that the indication made to the Government under Rule 39 (see paragraph 7 above) must continue in force until this judgment becomes final or until the Court takes a further decision in this connection.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the complaint concerning Articles 3, 5 §§ 1 and 4 and 8 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by six votes to one that there would be a violation of Article 3 of the Convention in the event of the applicant’s deportation to Syria in the present circumstances;

3. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicant’s detention from 6 October 2008 to 31 January 2011;

4. Holds unanimously that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicant’s detention from 1 February 2011;

5. Holds by six votes to one that there is no need to examine separately the complaints under Articles 5 § 4 and 8 of the Convention;

6. Holds by six votes to one

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses unanimously the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 February 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                            Lech Garlicki
Registrar                                       President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinion of Judge Mijović is annexed to this judgment.

L.G.
T.L.E.

DISSENTING OPINION OF JUDGE MIJOVIĆ

1. General remarks

In the present case which concerns the applicant’s detention at the Immigration Centre, the majority of judges has found that there would be a violation of Article 3 of the Convention in the event of the applicant’s deportation to Syria; that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicant’s detention from 6 October 2008 to 31 January 2011; and that there was no need to examine separately the complaints under Articles 5 § 4 and 8 of the Convention. To my regret, my opinion differs significantly from the conclusion reached by the majority.

While I agree with the Chamber that the complaints concerning Articles 3, 5 §§ 1 and 4 and 8 are admissible, I am of the opposite opinion as regards the majority’s decision that there would be a violation of Article 3 of the Convention in the event of the applicant’s deportation and that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicant’s detention from 6 October 2008 to 31 January 2011.

Additionally, and contrary to the Chamber’s decision, I am of the opinion that it is necessary to examine separately the complaint under Article 8 of the Convention.

My general remarks are related to the fact that the Chamber has neglected both the historical background to the presence of the paramilitary armed forces and the very particular post-war circumstances in which Bosnia and Herzegovina finds itself. In so doing, the Chamber decided to apply the Court’s case-law strictly, even rigidly, paying no attention to the fact that the applicant in this case was not an ordinary illegal immigrant/crime suspect, but a person whose legal situation had to be seen in a broader context, quite different from that of the applicants in the cases relied on by the Chamber to reach its conclusion in the instant case. This case, in my opinion, should have been dealt with by the Grand Chamber because it is not only this applicant’s case, but gives rise to the more general problem of Bosnia and Herzegovina’s inability to deal with the consequences of the presence of paramilitary armed forces on its territory after the war. What has not been even mentioned in the judgment is the fact that the State authorities of Bosnia and Herzegovina are faced with about 20,000 potential cases of this kind[11].

2. Factual background

The facts of the case show that the applicant was a member of El Mujahedin, the ARBH unit as described in the judgment. As correctly pointed out in the judgment, Article III of Annex 1A to that Agreement called for the withdrawal of all foreign forces, irrespective of whether they were legally and militarily subordinated to any of the local forces. In view of that, on 14 December 1995 the ARBH disbanded El Mujahedin and ordered its foreign members to leave the country by 10 January 1996. The applicant decided not to do so. He stayed in the country and acted as leader of a group of foreign mujahedin and their supporters. In that self-proclaimed capacity he detained two civilians, which led to his conviction for false imprisonment in May 2000 and a suspended prison sentence.

In the meantime, the Bosnia and Herzegovina administrative authorities held that the applicant had acquired citizenship of Bosnia and Herzegovina by means of fraudulent conduct, false information and concealment of relevant facts. On 5 April 2007 the State Court and on 4 October 2008 the Constitutional Court upheld that decision.

In May 2007 the Aliens Service held, on the basis of confidential intelligence reports, that the applicant was a threat to national security. He was granted a period for voluntary departure of fifteen days.

In August 2007 the Asylum Service refused the applicant’s asylum claim and granted the applicant a fifteen-day period for voluntary departure, based on the fact that the applicant did not face a real risk of being subjected to ill-treatment given that he had never been a member of the Muslim Brotherhood (unlike Muhammad Zammar mentioned in the judgment). It further held that it had not been shown that he would be ill-treated solely because he had fought with the foreign mujahedin in Bosnia and Herzegovina. In January 2008 the State Court upheld that decision. Officially and legally, from that moment on, the applicant became an unlawful resident.

On 6 October 2008 the Aliens Service placed the applicant in an immigration centre on security grounds, pursuant to section 99(2)(b) of the Aliens Act 2008. That decision was later upheld by the State Court and the Constitutional Court. The initial detention period was extended each month until February 2011. All the extension orders were upheld by the State Court, some of them also by the Constitutional Court (constitutional appeals concerning the remaining orders are still pending).

Although the State Court emphasised that the indication of a period for voluntary departure should not be legally confused with a deportation order and that the issue of whether the applicant’s departure would be contrary to the Convention should more appropriately be examined within the context of deportation proceedings, the fact remains that the applicant in accordance with Article III of Annex 1A was ordered to leave the country a long time before that decision, precisely by 10 January 1996. However, it would appear that a constitutional appeal against the State Court’s decision is still pending, which renders this part of the applicant’s complaint premature.

Further to the Constitutional Court’s decision on 17 November 2008 the State Court assessed the national security evidence and upheld the Ministry of Security’s decision, relying on the applicant’s conviction of May 2000, his public threats against the State authorities, his standing in the mujahedin community which allowed him to issue a binding ruling (fatwa), his lectures at a mosque in a Sarajevo suburb, advocating the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam and his attempts to obtain ammunition illegally. In June 2009 the Aliens Service granted the applicant another period of fifteen days for his voluntary departure. On 27 July 2009 the Ministry of Security upheld that decision. On 23 December 2009, after having assessed the national security evidence, the State Court upheld that decision. It relied, among other things, on the fact that the applicant’s name appeared on a list of international criminals maintained by the International Criminal Police Organisation (INTERPOL). On 1 July 2010 another bench of the same court upheld that decision. It would appear that the applicant has lodged a constitutional appeal in that regard which is still pending. Accordingly, once again, in my opinion this part of the applicant’s complaint is premature.

Summarising these facts, it is clear that the applicant was previously ordered to leave the country; he was convicted for false imprisonment of civilians; he was proved to have been engaged in fraudulent conduct regarding his forged citizenship and, finally, as established by the domestic courts, he posed a serious threat to national security and public order. Furthermore, it is accepted, including by the Chamber, that none of the domestic authorities’ decisions was arbitrary, which significantly distinguishes this case from theChahal case on which the Chamber relied in its judgment.

3. Alleged violation of Article 3 of the Convention

As an unlawful resident, the applicant claimed asylum. The claim was rejected by the domestic authorities because the applicant, in the Government’s view, had failed to demonstrate that the risk to him, if deported to Syria, was real. In their opinion, the assessment made at the domestic level had been adequate and sufficiently supported by domestic materials as well as by materials originating from a variety of reliable and objective sources.

Notwithstanding that assessment, the Chamber considered that the domestic authorities had not sufficiently taken into account the nature of the mujahedin movement to which the applicant undoubtedly belonged. Having regard to Syria’s human rights record and the fact that the situation in Syria has deteriorated since the onset of political protest and civil unrest in March 2011, the Chamber considered that there was a real risk that the applicant, if deported to Syria, would be subjected to ill-treatment. Therefore, the Chamber found that the applicant’s deportation to Syria would violate Article 3.

As correctly pointed out in the judgment, the right to asylum is not contained in either the Convention or its Protocols (Salah Sheekh v. the Netherlands, no. 1948/04, § 135, 11 January 2007). An expulsion may, however, give rise to an issue under Article 3, and engage the responsibility of that State under the Convention, where substantial grounds have been shown for believing that the person concerned, if expelled, faces a real risk of being subjected to ill-treatment. The assessment of the existence of a real risk must be rigorous (see Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 96). As a rule, it is for applicants to adduce evidence capable of proving that there are substantial grounds for believing that, if the measure complained of were to be implemented, they would be exposed to a real risk of being subjected to treatment contrary to Article 3 (N. v. Finland, no. 38885/02, § 167, 26 July 2005).

Turning to the facts of the case, it is clear that the applicant failed to prove that he was a member of the outlawed Muslim Brotherhood and that he would be perceived as such by the Syrian authorities. On the contrary, it had been proved that the applicant had gone to Syria in 1993, stayed there for one month and obtained a new Syrian passport. The domestic courts therefore upheld the Asylum Service’s decisions not to grant the applicant asylum, which decisions, in my understanding, were correct and justified. Under the domestic legislation, a claim for asylum and an application for judicial review of a refusal of such a claim have a suspensive effect on the enforcement of a deportation order. It is clear from the facts of the case that the Constitutional Court has not yet decided on the applicant’s appeal. That, obviously, did not prevent the Chamber from finding a violation of Article 3.

One of the arguments that the Chamber relied on in doing so was the fact that the political crisis in Syria has recently deteriorated. In my view, that is of no relevance since the applicant has never claimed refugee status on humanitarian grounds. I strongly believe that the European Court’s role is not to increase the number of illegal immigrants or unlawful citizens across Europe, but to reiterate that as a matter of well-established international law and subject to its treaty obligations, including those arising from the Convention, a Contracting State has the right to control the entry, residence and expulsion of aliens, as established by the Court’s case-law. (see Üner v. the Netherlands [GC], no.46410/99, § 54, ECHR 2006-XII). I consider it wrong to find a violation of Article 3 of the Convention in the circumstances of the instant case.

4. Alleged violation of Article 5 § 1 of the Convention

The applicant, contesting the lawfulness of his detention, relied on Article 5 § 1 of the Convention.

My personal conviction is that this complaint should have been dealt with under Article 5 § 1 (c), whereas the Chamber decided to deal with it under Article 5 § 1 (f).

While it is true that Article 5 enshrines the protection of the individual against arbitrary interference by the State with his or her right to liberty, sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 contain an exhaustive list of permissible grounds on which persons may be deprived of their liberty and no deprivation of liberty will be lawful unless it falls within one of those grounds. One of the exceptions, contained in sub-paragraph (c), permits the State to control the liberty of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so. I find this to be a basis for the applicant’s arrest and the initial period of his detention. The first period of the applicant’s detention (lasting from 6 October 2008 until 31 January 2011) might not have been justified under Article 5 § 1 (f) of the Convention, but the fact is that he was arrested not in order to face deportation but on suspicion of posing a threat to national security. It was only later that the deportation order was issued (1 February 2011). I maintain my view that the initial period of his detention should have been dealt with under Article 5 § 1 (c).

As emphasised in paragraph 61 of the judgment, where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law. Compliance with national law is not, however, sufficient: any deprivation of liberty should, in addition, be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness – and the notion of “arbitrariness” in Article 5 § 1 extends beyond lack of conformity with national law, so that a deprivation of liberty may be lawful in terms of domestic law but still arbitrary and contrary to the Convention (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, 29 January 2008). The applicant was arrested in compliance with the domestic law, pursuant to which an alien must be detained if it has been established that he or she constitutes a threat to national security (see paragraph 36 of the judgment). The applicant’s claims were thoroughly examined before the domestic courts. Accordingly, it cannot be said that his detention was arbitrary (contrast the position in Chahal, where the applicant’s detention was decided not by a court, but by the Advisory Board).

In its judgment, the majority reiterated that sub-paragraph (c) does not permit a policy of general prevention directed against a person or a category of persons who are perceived by the authorities, rightly or wrongly, as being dangerous or having propensity to unlawful acts. I agree, except for the fact that in this case the arrest was not a measure of general prevention, but a very individual measure directed at someone who was previously convicted and, as established by the domestic courts, who posed a threat to national security and was wanted by INTERPOL.

Turning to the Court’s case-law principles, detention to prevent a person from committing an offence must, in addition, be “effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority” (see Lawless v. Ireland (no. 3), § 14). Sub-paragraph (c) thus permits deprivation of liberty only in connection with criminal proceedings (see Ciulla, § 38). Since the domestic authorities had not brought criminal proceedings against the applicant, the application of sub-paragraph (c) would necessarily lead to finding a violation of Article 5 § 1, which I would have supported if the Chamber had decided to apply Article 5 § 1 (c).

5. Alleged violation of Article 8 of the Convention

The applicant complains that his expulsion would violate his right to respect for family life, as protected by Article 8 of the Convention.

The Chamber decided that, since it found that the applicant’s deportation to Syria would constitute a violation of Article 3 of the Convention it was not necessary to decide the hypothetical question whether, in the event of expulsion to Syria, there would also be a violation of Article 8 of the Convention. I am of the opposite opinion. While I believe that the applicant’s deportation to Syria would not constitute a violation of Article 3, I am of the opinion that there would be a violation of Article 8 in the event of the applicant’s deportation to Syria, bearing in mind the decision not only to expel the applicant but to prohibit his re-entry for five years. As mentioned in the factual background to the case, the applicant is married to a citizen of Bosnia and Herzegovina and they are together bringing up six children. Maintaining contact with his family, given the crisis in Syria, would, in my opinion, be impossible. Therefore, I voted against the Chamber’s decision not to examine separately the complaint under Article 8 of the Convention.


[1]1. While the respondent State was called “the Republic of Bosnia and Herzegovina” during the 1992-95 war, the name “Bosnia and Herzegovina” is nevertheless also used in this judgment when referring to that period.

[2]2. Bosnian Muslims are also known as Bosniacs. The term “Bosniacs” should, however, not be confused with the term “Bosnians”, which is used to denote BH citizens irrespective of their ethnic origin.

[3]3. The ARBH forces, mostly made up of the Bosnian Muslim population, were loyal to the central authorities of BH.

[4]4. On 13 March 2002 the Al-Haramain Islamic Foundation was placed on the list of entities associated with al-Qaeda maintained by the United Nations.

[5]5. On 21 November 2002 the Benevolence International and Bosanska idealna futura, its office in BH, were placed on the list of entities associated with al-Qaeda maintained by the United Nations. On 10 February 2003 Enaam M. Arnaout, its director, was convicted in the United States after he pleaded guilty to a racketeering conspiracy. In the plea agreement, he admitted that for a decade the Benevolence International Foundation had been defrauding donors by leading them to believe that donations were being used for strictly peaceful, humanitarian purposes, while some of that money was being diverted to mujahedin in BH.

[6]6. The HVO forces were mostly made up of the local Croatian population. They were loyal to the authorities of neighbouring Croatia (see the ICTY judgments in Blaškić, IT-95-14-T, §§ 95-123, 3 March 2000, and IT-95-14-A, §§ 167-78, 29 July 2004).

[7]7. According to International Crisis Group, the Salafiyya began as a movement of modernist reform in the Middle East in the late nineteenth century. Its founders, the Persian Shiite Jamal al-Din al-Afghani (1838-1897) and the Egyptian Sunni Mohammed Abduh (1849‑1905), were concerned above all to enable the Muslim world to rise to the challenge of Western power. This reformist combination of selective “back to basics” fundamentalism and selective modernism (accepting Western science and political ideas, notably liberal democracy and constitutional government) went into eclipse following the First World War. In the political turmoil in the Middle East following the destruction of the Ottoman empire, the abolition of the Caliphate, the expansion of Jewish settlement in Palestine and the establishment of British and French protectorates (Iraq, Palestine, Syria, Transjordan), the Salafiyya movement evolved in a markedly anti-Western and conservative direction under the guidance of Rashid Rida (1865-1935). This involved an explicit rapprochement from the late 1920s onwards between the Salafiyya movement and the Wahhabi doctrines championed by the triumphant Al-Saud dynasty in Arabia (see International Crisis Group’s report Understanding Islamism of 2 March 2005, p. 9).

[8]8. BH consists of two Entities (the Federation of BH and the Republika Srpska) and the Brčko District.

[9]9. All references to Kosovo, whether to the territory, institutions or its population, shall be understood to be in full compliance with United Nations Security Council Resolution 1244 (1999) and without prejudice to the status of Kosovo.

[10]10. In 2000 he was arrested in Yemen; in 2002 he was released as part of a Yemeni jihadist rehabilitation programme.

[11]1.  The official data of the Bosnia and Herzegovina’s Ministry of Security on 5 February 2012

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti