Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET GOLUBOVIĆ protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 43947/10)
PRESUDA
STRASBOURG
27. studenog 2012.
Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Golubović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
gđa Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
gđa Elisabeth Steiner,
gđa Nina Vajić,
g. Anatoly Kovler,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. studenog 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 43947/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 29. svibnja 2010. godine hrvatski državljanin, g. Veselin Golubović („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
2. Podnositelja zahtjeva je zastupao g. M. Lukač, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Dana 5. rujna 2011. godine Vlada je obaviještena o prigovoru koji se odnosi na navodno nepostojanje nepristranosti drugostupanjskog suda. Odlučeno je da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1940. godine i živi u Zagrebu.
5. Podnositelj zahtjeva je radio kao profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (dalje: „Fakultet“).
6. Dana 2. ožujka 1994. godine dekan Fakulteta (dalje: „Dekan“), pozivajući se na članak 21. stavke 1. i 2. Zakona o radnim odnosima donio je odluku kojom je podnositelj zahtjeva stavljen na čekanje tijekom šest mjeseci, uz isplatu minimalne plaće zbog toga što je prestala potreba za njegovim radnim mjestom. Podnositelj zahtjeva se žalio protiv te odluke Dekanu, ali njegova je žalba odbijena 2. svibnja 1994. godine.
7. Dana 7. ožujka 1995. godine Dekan je, pozivajući se na članak 23., stavak 1. Zakona o radnim odnosima, donio odluku o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa.
A. Građanski postupak povodom odluke Fakulteta o privremenom prestanku podnositeljevog radnog odnosa (predmet br. Pr- 1158/94)
8. Dana 26. svibnja 1994. godine podnositelj zahtjeva je podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Zagrebu pobijajući Dekanovu odluku od 2. ožujka 1994. godine i 2. svibnja 1994. godine te tražeći isplatu pune plaće. Predmetu je dodijeljen broj Pr-1158/94. To se naknadno mnogo puta promijenilo, pa je predmet imao brojeve Pr-3166/97, Pr-1143/99 i Pr- 4675/00.
9. Dana 12. lipnja 1995. godine Općinski sud u Zagrebu poništio je odluke Fakulteta od 2. ožujka 1994. godine i 2. svibnja 1994. godine te naložio isplatu plaće podnositelju zahtjeva za potraživano razdoblje zbog toga što su se odluke Fakulteta temeljile na tome da nije imao novca za isplatu plaća, što nije bio zakonit razlog za privremeni prestanak podnositeljevog radnog odnosa.
10. Fakultet se žalio protiv te presude Županijskom sudu u Zagrebu, te je taj sud dana 11. studenog 2007. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu, jer nisu bile utvrđene sve relevantne činjenice.
11. Dana 17. rujna 1998. godine Općinski sud u Zagrebu poništio je odluke Fakulteta od 2. ožujka 1994. godine i 2. svibnja 1994. godine iz istog razloga kao prije te naložio isplatu plaće podnositelju zahtjeva.
12. Dana 23. ožujka 1999. godine, povodom žalbe Fakulteta, Županijski sud u Zagrebu ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Zagrebu i vratio predmet na ponovni postupak jer je prvostupanjski sud pogrešno protumačio mjerodavno pravo.
13. Podnositelj zahtjeva je 7. listopada 1999. godine prigovorio Općinskom sudu u Zagrebu da je Županijski sud u Zagrebu prema njemu postupio drugačije nego prema drugim strankama u sličnim predmetima.
14. Dana 9. prosinca 1999. godine Općinski sud u Zagrebu ponovo je poništio odluke Fakulteta od 2. ožujka 1994. godine i 2. svibnja 1994. godine, te naložio isplatu plaća koje je podnositelj zahtjeva potraživao, navodeći da nema nikakve pravne osnove za prestanak podnositeljevog radnog odnosa.
15. Povodom nove žalbe Fakulteta, Županijski sud u Zagrebu ukinuo je 27. lipnja 2000. godine presudu prvostupanjskog suda i predmet vratio na ponovni postupak, ponavljajući svoje prethodno obrazloženje da Općinski sud u Zagrebu nije utvrdio sve relevantne činjenice.
16. Dana 21. studenog 2002. godine Općinski sud u Zagrebu odbio je podnositeljev tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je odluka o privremenom prestanku podnositeljevog radnog odnosa bila zakonita.
17. Podnositelj zahtjeva se žalio protiv te odluke, te je 18. siječnja 2005. godine sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu, uključujući i suca D.M., odbilo podnositeljevu žalbu i potvrdilo presudu Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2002. godine. U svojoj je odluci sud in passim uputio na usporedni građanski postupak koji je podnositelj zahtjeva pokrenuo protiv odluke Dekana od 7. ožujka 1995. godine o trajnom prestanku radnog odnosa (vidi stavak 23.). Taj dio presude Županijskog suda u Zagrebu glasi kako slijedi:
“Uvidom u spis je utvrđeno da je u spisu tog suda Pr-3903/99 donijeta presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi odluka tuženika od 7.3.1995. godine o trajnom prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika.”
18. Podnositelj zahtjeva je 20. ožujka 2005. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
19. U svojoj je reviziji podnositelj zahtjeva, inter alia, tvrdio da je sudac D.M. trebao biti izuzet od postupanja zbog pristranosti. Podnositelj zahtjeva je objasnio da je sudac D.M. u usporednom građanskom postupku (predmet br. Pr-1158/95) bio predsjednik vijeća prvostupanjskog suda. U tom je postupku sudac D.M. donio presudu protiv podnositelja zahtjeva, na koju je Županijski sud uputio u svojoj presudi od 18. siječnja 2005. godine (vidi stavke 17. i 27. ove presude). Međutim, presuda suca D.M. donesena u tom postupku kasnije je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu, nakon čega je taj sudac u ponovnom postupku nekoliko puta izrazio neprijateljski stav prema podnositeljevom punomoćniku, te je na kraju donio odluku o prekidu tog postupka do okončanja postupka u predmetu br. Pr-1158/94 (vidi stavke 23.-29.).
20. Dana 21. prosinca 2006. godine Vrhovni sud je odbio podnositeljevu reviziju. Relevantni dio presude Vrhovnog suda glasi kako slijedi:
“Revident nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka u tome, što je u donošenju drugostupanjske presude sudjelovao sudac koji je kao prvostupanjski sudac sudio u drugom sporu između istih stranaka, vođenim pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem Pr-3903/99.
...
... razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tužitelj, nisu ostvareni, jer u smislu odredbe čl. 71. toč.5. ZP-a, sudac treba biti izuzet samo ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda, a tužitelj se u reviziji poziva na drugostupanjskog suca koji nije sudio kao prvostupanjski sudac u ovom predmetu, već u drugom predmetu nižeg suda.”
21. Podnositelj zahtjeva je 24. ožujka 2007. godine podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske u kojoj je prigovorio, inter alia, kako sudac D.M. nije bio nepristran.
22. Dana 26. studenog 2009. godine Ustavni sud odbacio je podnositeljevu ustavnu tužbu kao nedopuštenu. Utvrdio je da podnositelj zahtjeva, iako se u svojoj ustavnoj tužbi točno pozvao na relevantne članke Ustava, nije potkrijepio svoju ustavnu tužbu nikakvim ustavnosudskim argumentima, već je samo ponovio tvrdnje koje je iznio u postupku pred redovnim sudovima. Stoga Ustavni sud nije mogao ispitati osnovanost njegove ustavne tužbe. Odluka Ustavnog suda dostavljena je podnositeljevom punomoćniku 23. prosinca 2009. godine.
B. Građanski postupak povodom odluke Fakulteta o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa (predmet br. Pr- 1158/95)
23. Podnositelj zahtjeva je dana 8. svibnja 1995. godine podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Zagrebu radi poništenja odluke Dekana od 7. ožujka 1995. godine i isplate potraživanog novca. Predmetu je dodijeljen broj Pr-1158/95. To se zatim promijenilo i predmet je imao brojeve Pr-3903/99 i Pr-10588/01.
24. Sudac D.M. predsjedao je vijećem Općinskog suda u Zagrebu u tom predmetu.
25. Dana 10. travnja 1997. godine Općinski sud u Zagrebu prihvatio je podnositeljev tužbeni zahtjev i naložio da mu se isplati plaća jer podnositelju zahtjeva nije smio trajno prestati radni odnos zato što Fakultet nije imao novčanih sredstava.
26. Povodom žalbe Fakulteta od 7. studenog 1997. godine Županijski sud u Zagrebu ukinuo je 23. ožujka 1999. godine prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovni postupak jer još uvijek nisu bile utvrđene sve relevantne činjenice.
27. Dana 22. ožujka 2001. godine vijeće Općinskog suda u Zagrebu, kojim je predsjedao sudac D.M., odbilo je podnositeljev tužbeni zahtjev zbog toga što je pobijana odluka bila utemeljena na zakonu.
28. Podnositelj zahtjeva je izjavio žalbu, te je Županijski sud u Zagrebu 20. studenog 2001. godine ukinuo presudu od 22. ožujka 2001. godine i vratio predmet na ponovni postupak, jer nisu bile utvrđene sve relevantne činjenice.
29. Dana 22. svibnja 2003. godine sudac D.M., postupajući kao predsjednik vijeća Općinskog suda u Zagrebu, naložio je prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu br. Pr-1158/94, budući da je ishod tog postupka bio presudan za predmet.
30. Podnositelj zahtjeva je izjavio žalbu, prigovorivši, inter alia, da je sudac D.M. pokazao neprijateljski stav prema njegovom punomoćniku i prigovoru koji je iznio.
31. Dana 22. svibnja 2003. godine Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljevu žalbu kao neosnovanu.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
32. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i „Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011 i 148/2011), propisuje kako slijedi:
Članak 71.
„Sudac ne može obavljati sudačku dužnost:
1) ako je sam stranka....;
...
5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom;
...
7) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.“
Temeljem članka 72. Zakona o parničnom postupku, osnove nabrojane u članku 71. stavcima 1.-6. smatraju se apsolutnim osnovama za automatsko izuzeće dotičnog suca u predmetu. Stavak 7. tiče se situacija u kojima sudac mora obavijestiti predsjednika svog suda o svim okolnostima koje bi mogle dovesti do dvojbe o njegovoj nepristranosti. Predsjednik suda tada mora, s obzirom na okolnosti danog predmeta, donijeti odluku o mogućem izuzeću suca.
33. Mjerodavne odredbe Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, br. 19/1990, 28/1990 (ispravak), 19/1992, 25/1992 (pročišćeni tekst), 26/1993 i 29/1994), koji je bio na snazi od 11. svibnja 1990. do 1. siječnja 1996. godine, glase kako slijedi:
Članak 21.
„(1) Organizacija odnosno poslodavac može utvrditi da je privremeno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu do šest mjeseci.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka organizacija, odnosno poslodavac može privremeno, a najduže do šest mjeseci:
-...
- uputiti radnika na čekanje, za koje vrijeme radnik ima pravo na naknadu plaće u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom .. ,ili minimalnu plaću;
-...“
Članak 23.
„(1) Organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen, u vremenu dužem od šest mjeseci.“
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE
34. Podnositelj prigovara da Županijski sud u Zagrebu, koji je 18. siječnja 2005. godine odlučio o njegovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2002. godine kojom je odbijena njegova građanska tužba u kojoj je pobijao privremeni prestanak svog radnog odnosa, nije bio nepristran. Poziva se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji, u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da sud pravično ... ispita njegov slučaj ...“
A. Dopuštenost
35. Vlada tvrdi kako podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva i da ne može tvrditi kako je žrtva povrede kojoj prigovara temeljem Konvencije, budući da se odrekao prava na traženje izuzeća suca D.M. u građanskom postupku u kojem je taj sudac predsjedao prvostupanjskim vijećem (predmet br. Pr-1158/95). Podnositelj zahtjeva je samo u reviziji koju je podnio u zasebnom postupku koji se odnosio na odluku Fakulteta o privremenom prestanku njegovog radnog odnosa, a u kojem je sudac D.M. sudjelovao kao član žalbenog vijeća (predmet br. Pr-1158/94), prigovorio da je sudac D.M. bio pristran.
36. Vlada također naglašava da je podnositelj zahtjeva, u slučaju da je smatrao kako je pretrpio štetu zbog toga što sudac D.M. nije bio nepristran, mogao podnijeti građansku tužbu za naknadu nematerijalne štete protiv države.
37. Podnositelj zahtjeva tvrdi kako prije nego što je dobio drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. godine nije mogao znati da će sudac D.M. biti član žalbenog vijeća. Stoga je prigovor pristranosti suca D.M. iznio u reviziji protiv te presude.
38. Sud ponavlja da niti izričaj niti duh članka 6. Konvencije ne sprečavaju da se neka osoba svojom slobodnom voljom, bilo izričito ili prešutno, odrekne prava na jamstva poštenog suđenja (vidi predmet Kwiatkowska protiv Italije (odl.), br. 52868/99, 30. studenog 2000.). Međutim, svako takvo odricanje mora biti nedvosmisleno izrečeno i ne smije biti u suprotnosti ni s jednim važnim javnim interesom (vidi predmet Håkansson i Sturesson protiv Švedske od 21. veljače 1990., stavak 66., Serija A br. 171-A i McGonnel protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28488/95 stavak 44., ECHR 2000-II).
39. Sud bilježi da je podnositelj zahtjeva naveo kako je Županijski sud u Zagrebu bio pristran, pozivajući se na činjenicu da je sudac D.M. bio član žalbenog vijeća koje je 18. siječnja 2005. godine odbilo podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjske presude (predmet br. Pr-1158/94), iako je prethodno, kao predsjednik prvostupanjskog vijeća, također odbio podnositeljevu građansku tužbu u drugom povezanom građanskom postupku (predmet br. Pr-1158/95). Podnositelj zahtjeva je iznio iste prigovore u reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. godine i u naknadnoj ustavnoj tužbi (vidi stavke 19. i 21.). Stoga se, s obzirom na činjenicu da podnositelj zahtjeva, koji nije unaprijed znao kakav je sastav žalbenog vijeća i nije mogao zatražiti prethodno izuzeće suca D.M., ne može reći da se, bilo izričito ili prešutno, odrekao svog prava na nepristrani sud. Isto tako, ne može se reći da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva u odnosu na prigovore koje je iznio pred Sudom.
40. U odnosu na Vladinu tvrdnju da podnositelj zahtjeva nije zatražio izuzeće suca D.M. u predmetu br. Pr-1158/95, u kojem je taj sudac predsjedao prvostupanjskim vijećem, Sud također bilježi da je taj postupak bio prekinut puno prije 18. siječnja 2005. godine, kada je donesena pobijana odluka žalbenog vijeća (vidi stavak 29.). Stoga, pitanje da li je podnositelj zahtjeva zatražio izuzeće suca D.M. ili ne u predmetu br. Pr-1158/95 nema nikakvo značenje u odnosu na njegove prigovore u ovom predmetu. To stoga što je navodnoj pristranosti suca D.M. kao žalbenog suca podnositelj zahtjeva prigovorio na temelju činjenice da je on prethodno sudjelovao u predmetu br. Pr-1158/95 kao prvostupanjski sudac.
41. Glede Vladine tvrdnje da podnositelj zahtjeva nije podnio građansku tužbu protiv države, Sud bilježi kako se podnositeljev prigovor odnosi na navodnu nepoštenost građanskog postupka. Po mišljenju Suda, takva bi se pitanja trebala razmotriti u kontekstu istog postupka. Podnositelj zahtjeva je nedostatku nepristranosti suca D.M. prigovorio kroz prikladna pravna sredstva koja je upotrijebio u kontekstu tog postupka. Podnošenje dodatne građanske tužbe za naknadu štete protiv države nije ni na koji način moglo ispraviti situaciju navodne nepoštenosti za podnositelja zahtjeva. Stoga Sud smatra kako je podnositelj zahtjeva pravilno iscrpio primjerena domaća pravna sredstva.
42. Stoga slijedi da Vladine tvrdnje treba odbiti.
43. S obzirom na naprijed navedene činjenice, Sud smatra kako ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
44. Podnositelj zahtjeva je iznio da je sudac D.M. bio član vijeća Županijskog suda u Zagrebu u predmetu br. Pr-1158/94 koje je 18. siječnja 2005. godine odbilo njegovu žalbu protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2002. godine, kojom je odbijena njegova građanska tužba protiv odluke Fakulteta o privremenom prestanku radnog odnosa. Žalbeno vijeće se u presudi pozvalo na presudu nepovoljnu za podnositelja zahtjeva koju je donio sudac D.M. u povezanom građanskom postupku (predmet br. Pr-1158/95), iako je ta presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. To je, po mišljenju podnositelja zahtjeva, ukazivalo da Županijski sud u Zagrebu nije bio nepristran.
45. Vlada tvrdi kako nema dokaza koji bi navodili na zaključak da je sudac D.M. bio pristran, niti je podnositelj zahtjeva tvrdio da postoji subjektivni nedostatak nepristranosti tog suca. Glede objektivnog testa nepristranosti koji primjenjuje Sud, Vlada naglašava da nema razloga za sumnju u nepristranost suca D.M. u predmetu br. Pr-1158/94. To stoga što Županijski sud u Zagrebu ima trinaest žalbenih vijeća, svako sastavljeno od tri suca, kojima se predmeti dodjeljuju u rad nasumično, putem računala. Stoga je činjenica da je sudac D.M. bio član žalbenog vijeća bila tek rezultat elektroničke dodjele predmeta u rad.
46. Vlada također naglašava da je sudac D.M. bio samo član tročlanog sudskog vijeća i da nije imao odlučni glas pri donošenju presude. Nadalje, činjenica da je sudac D.M. bio član žalbenog vijeća i da je predsjedao prvostupanjskim raspravnim vijećem u predmetu br. Pr-1158/95, nije sama po sebi razlog za izuzeće tog suca prema mjerodavnom domaćem pravu.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
47. Analiza sudske prakse Suda otkriva dvije moguće situacije u kojima se postavlja pitanje nepostojanja sudačke nepristranosti. Prva je operativne naravi: kad se uopće ne pobija sučevo osobno postupanje, već, na primjer, jedna osoba obnaša različite dužnosti u sudskom postupku, što objektivno opravdava bojazni glede nepristranosti suda, te stoga ne ispunjava konvencijski standard prema objektivnom testu. Druga je osobne prirode i proizlazi iz postupanja sudaca u konkretnom predmetu. U smislu objektivnog testa, takvo postupanje može biti dovoljan temelj za legitimnu i objektivno opravdanu bojazan, ali može biti i takve naravi da otvara pitanje temeljem subjektivnog testa, te čak ukaže i na osobnu pristranost. Stoga će u tom kontekstu pitanje treba li na neki predmet primijeniti jedan ili drugi test, ili pak oba, ovisiti o konkretnim činjenicama spornog ponašanja (Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 121., ECHR 2005-XIII.)
48. Glede subjektivnog testa, osobnu nepristranost suca treba predmnijevati dok se ne dokaže suprotno (vidi predmet Padovani protiv Italije, 26. veljače 1993. stavak 26., Serija A br. 257-B i Morel protiv Francuske, br. 34130/96, stavak 41., ECHR 2000-VI).
49. Kad se objektivni test primjenjuje na sudsko tijelo koje postupa u vijeću, tada treba utvrditi postoje li provjerljive činjenice koje mogu izazvati sumnju u nepristranost tog tijela, potpuno neovisne o ponašanju bilo kojeg njegovog člana. U tom smislu čak i vanjski dojam može imati određenu važnost ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, nego se mora i vidjeti da se ona izvršava“. Ovdje je u pitanju povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju poticati u javnosti. Dakle, svaki sudac za kojeg postoji opravdana bojazan da nije nepristran mora se izuzeti (vidi predmet Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavci 96. i 98., ECHR 2009).
50. Iz toga slijedi da, prilikom odlučivanja o tome postoji li u konkretnom predmetu opravdan razlog za sumnju u nepristranost konkretnog tijela, stajalište onih koji tvrde da nepristranost ne postoji jest važno, ali nije presudno. Presudno je može li se ta sumnja smatrati objektivno opravdanom (vidi predmet Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, stavak 44., ECHR 2000-XII).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
51. Sud bilježi da je podnositeljeva sumnja u nepristranost Županijskog suda u Zagrebu proizlazila iz činjenice da je sudac D.M., koji je ranije bio član raspravnog vijeća Općinskog suda u Zagrebu u predmetu br. Pr- 1158/95, sudjelovao u radu žalbenog vijeća u povezanom postupku koji je podnositelj zahtjeva pokrenuo protiv Fakulteta (predmet br. Pr-1158/94).
52. Glede subjektivnog testa, podnositelj zahtjeva nije iznio nikakve dokaze kojima bi pobio predmnijevu da je sudac D.M. bio nepristran. S tim u vezi Sud ponavlja kako činjenica što se sudac D.M. nije izuzeo iz postupanja u žalbenom postupku nakon što je prethodno sudjelovao u drugom povezanom građanskom postupku, ne predstavlja potrebni dokaz (vidi, mutatis mutandis, predmet Sofri i dr. protiv Italije (odl.), br. 37235/97, ECHR 2003-VIII; Bracci protiv Italije, br. 36822/02, stavak 52., 13. listopada 2005.; Previti protiv Italije (odl.), br. 45291/06, stavak 258., 8. prosinca 2009. i Šorgić protiv Srbije, br. 34973/06, stavak 68., 3. studenog 2011.).
53. Glede objektivnog testa, Sud bilježi kako je sudac D.M. bio predsjednik prvostupanjskog vijeća u predmetu Općinskog suda u Zagrebu u kojemu se raspravljalo o podnositeljevoj tužbi protiv odluke Fakulteta od 7. ožujka 1995. godine o trajnom prestanku njegovog radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/95). Podnositelj zahtjeva je usporedno s tim postupkom pokrenuo još jedan građanski postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu povodom odluka Fakulteta od 2. ožujka i 2. svibnja 1994. godine o privremenom prestanku njegovog radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/94). U tom drugom građanskom postupku sudac D.M. postupao je kao član žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je 18. siječnja 2005. godine odlučilo o podnositeljevoj žalbi protiv za njega nepovoljne prvostupanjske presude Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2002. godine.
54. Sud primjećuje da je sudac D.M. dana 22. svibnja 2003. godine, kao predsjednik prvostupanjskog vijeća u predmetu br. Pr-1158/95, odredio prekid postupka po podnositeljevoj tužbi protiv odluke Fakulteta o trajnom prestanku radnog odnosa do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu br. Pr-1158/94 povodom podnositeljeve tužbe protiv odluke o privremenom prestanku radnog odnosa. Sudac D.M. smatrao je da je ishod tog drugog postupka prethodno pitanje u odnosu na odluku o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa (vidi stavak 29. ove presude). Stoga se čini kako se oba postupka odnose na isti skup međusobno povezanih činjenica što je zahtijevalo sveobuhvatno utvrđenje podnositeljevih interesa u tom kontekstu (vidi, mutatis mutandis, predmet Fatullayev protiv Azerbejđana, br. 40984/07, stavak 139., 22. travnja 2010. i naprijed citirani predmet Šorgić, stavak 69.).
55. S tim u vezi Sud bilježi da je vijeće Općinskog suda u Zagrebu, kojemu je predsjedao sudac D.M., dana 22. ožujka 2001. godine odbilo podnositeljevu građansku tužbu protiv prisilnog trajnog prestanka radnog odnosa u predmetu br. Pr-1158/95. Ta je presuda ukinuta 20. studenog 2001. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu. Prema tome, iako spomenuta presuda nije postala pravomoćna, ista je navodila na zaključak da je sudac D.M. već oblikovao svoj stav o meritumu podnositeljevog predmeta, budući je presudio kako je odluka Fakulteta o trajnom prestanku podnositeljevog radnog odnosa bila zakonita (vidi stavak 27.).
56. Isti je sudac bio član žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je 18. siječnja 2005. godine odbilo podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjske presude u građanskom postupku povodom podnositeljeve tužbe kojom se pobija odluka o privremenom prestanku radnog odnosa (predmet br. Pr-1158/94). Nadalje, žalbeno se vijeće u svojoj presudi pozvalo na presudu od 22. ožujka 2001. godine koju je donio sudac D.M., a kojom je odbijena podnositeljeva tužba (vidi stavak 17.).
57. U takvim okolnostima, kad je sudac D.M. odbio podnositeljevu građansku tužbu kao neosnovanu u jednom postupku, a nakon toga u drugom, činjenično i pravno povezanom građanskom postupku između istih stranaka, postupao kao žalbeni sudac Županijskog suda u Zagrebu povodom podnositeljeve žalbe protiv za njega nepovoljne prvostupanjske presude, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva imao objektivne razloge sumnjati u nepristranost žalbenog suda. Činjenica da sudac D.M. nije sudjelovao u donošenju odluke pobijane žalbom nije važna, budući da je već oblikovao svoj stav o osnovanosti podnositeljevih zahtjeva prije nego je predmet podnesen Županijskom sudu u Zagrebu (vidi predmet Bajaldžiev protiv “bivše jugoslavenske Republike Makedonije”, br. 4650/06, stavak 37., 25. listopada 2011.).
58. Nadalje, ništa u spisu predmeta ne navodi na zaključak da je sudac D.M. razmotrio mogućnost da se izuzme od postupanja u predmetu, niti da je obavijestio predsjednika Županijskog suda u Zagrebu o činjenici da je prethodno postupao u povezanom postupku, iako mjerodavno postupovno pravo predviđa takvu mogućnosti (vidi predmet Mežnarić protiv Hrvatske, br. 71615/01, stavak 28., 15. srpnja 2005.). Vlada tvrdi da sud ima trinaest različitih kombinacija žalbenih vijeća na raspolaganju. Stoga nije bio problem podnositeljev predmet dodijeliti u rad nekom drugom vijeću.
59. Sud stoga nalazi, temeljem činjenica predmeta uz uzimanje u obzir uočenog funkcionalnog nedostatka, da je bilo moguće zaključiti kako je nepristranost suca D.M. dvojbena. Podnositeljeve sumnje u tom pogledu mogu se stoga smatrati objektivno opravdanima, te sastav vijeća Županijskog suda stoga nije ispunio konvencijske standarde sukladno objektivnom testu (vidi prethodno citirani predmet Kyprianou, stavak 128.).
60. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
61. Podnositelj zahtjeva također prigovara temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije duljini i ishodu građanskog postupka, te temeljem članka 14. Konvencije i članka 1. Protokola br. 12. da je bio otpušten zbog srpskog porijekla, svojih političkih stavova i filozofskih uvjerenja.
62. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je isti nedopušten temeljem članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan, te da ga treba odbiti temeljem članka 35. stavka 4. Konvencije.
III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
63. Članak 41. Konvencije propisuje:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
64.Podnositelj zahtjeva je pozvao Sud da mu dosudi naknadu nematerijalne štete ne navodeći konkretan iznos.
65. Vlada je smatrala da je podnositeljev zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
66. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samim utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zatjeva dosuđuje iznos od 3.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
67. Podnositelj zahtjeva je potraživao i 108.510 hrvatskih kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
68. Vlada je smatrala da je podnositeljev zahtjev za naknadu troškova i izdataka prekomjeran.
69. Prema praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio, te da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom.
C. Zatezna kamata
70. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na nepostojanje nepristranosti drugostupanjskog suda dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog toga što drugostupanjski sud u podnositeljevom predmetu nije bio nepristran;
3. Presuđuje
(a) da tužena država u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije podnositelju zahtjeva treba isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:
(i) 3.000 EUR (tri tisuće eura), na ime nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose ima platiti obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
4. Odbija ostatak podnositeljevog zahtjeva za naknadu troškova i izdataka.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. studenog 2012. godine, u skladu s Pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen tajnik Isabelle Berro-Lefèvre predsjednica
___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/
FIRST SECTION
CASE OF GOLUBOVIĆ v. CROATIA
(Application no. 43947/10)
JUDGMENT
STRASBOURG
27 November 2012
FINAL
27/02/2013
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Golubović v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 6 November 2012,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 43947/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Veselin Golubović (“the applicant”), on 29 May 2010.
2. The applicant was represented by Mr M. Lukač, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. On 5 September 2011 the complaint concerning the alleged lack of impartiality of a second-instance court was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
4. The applicant was born in 1940 and lives in Zagreb.
5. The applicant worked as a professor of philosophy at the Faculty of Philosophy of the University of Zagreb (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - hereinafter the “Faculty”).
6. On 2 March 1994 the Dean of the Faculty (hereinafter: the “Dean”), relying on section 21(1) and (2) of the Employment Relations Act, suspended the applicant from work (stavljen na čekanje) for a period of six months on the minimum salary on the grounds that his job had become redundant. The applicant appealed against that decision to the Dean but his appeal was dismissed on 2 May 1994.
7. On 7 March 1995 the Dean, relying on section 23(1) of the Employment Relations Act, issued a decision to terminate the applicant’s employment.
A. Civil proceedings concerning the Faculty’s decision to suspend the applicant’s employment (case no. Pr-1158/94)
8. On 26 May 1994 the applicant brought a civil action in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) contesting the Dean’s decisions of 2 March 1994 and 2 May 1994 and seeking payment of his full salary. The case file was assigned number Pr-1158/94. This subsequently changed a number of times and the case bore numbers Pr-3166/97, Pr-1143/99 and Pr-4675/00.
9. On 12 June 1995 the Zagreb Municipal Court declared the Faculty’s decisions of 2 March 1994 and 2 May 1994 null and void and ordered that the applicant’s salary for the period claimed be paid to him on the ground that the Faculty’s decisions had been based on its lack of money for salaries which was not a lawful reason for suspending the applicant’s employment.
10. The Faculty appealed against the above-mentioned judgment to the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu), and on 11 November 2007 that court quashed the first-instance judgment and remitted the case to the Zagreb Municipal Court for re-examination, on the grounds that all the relevant facts had not been established.
11. On 17 September 1998 the Zagreb Municipal Court declared the Faculty’s decisions of 2 March 1994 and 2 May 1994 null and void on the same grounds as before ordering it to pay the salary claimed by the applicant.
12. Following an appeal by the Faculty, on 23 March 1999 the Zagreb County Court again quashed the first-instance judgment of the Zagreb Municipal Court and ordered a re-examination on the ground that the first-instance court had misinterpreted the relevant law.
13. The applicant complained to the Zagreb Municipal Court on 7 October 1999 that the Zagreb County Court had treated him differently from other parties in similar cases.
14. On 9 December 1999 the Zagreb Municipal Court again declared the Faculty’s decisions of 2 March 1994 and 2 May 1994 null and void and ordered that salary claimed by the applicant be paid to him, stating that there had been no legal ground on which to suspend the applicant.
15. Following a further appeal by the Faculty, on 27 June 2000 the Zagreb County Court quashed the first-instance judgment and ordered a re-examination, reiterating its previous reasoning that the Zagreb Municipal Court had failed to establish all the relevant facts.
16. On 21 November 2002 the Zagreb Municipal Court dismissed the applicant’s action, on the ground that the Faculty’s decision to suspend the applicant’s employment had been lawful.
17. The applicant appealed against the above judgment, and on 18 January 2005 a panel of judges at the Zagreb County Court, including Judge D.M., dismissed the applicant’s appeal and upheld the Zagreb Municipal Court’s judgment of 21 November 2002. In its decision the court referred, in passim, to the parallel civil proceedings the applicant had instituted against the Dean’s decision of 7 March 1995 terminating his employment (see paragraph 23). That part of the Zagreb County Court’s judgment reads as follows:
“The case file shows that in case no. Pr-3903/99 [pending before the Zagreb Municipal Court] a judgment was adopted whereby the plaintiff’s action challenging the defendant’s decision of 7 March 1995 to permanently terminate the plaintiff’s employment with the defendant was dismissed.”
18. The applicant then lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 20 March 2005.
19. In this appeal the applicant, inter alia, challenged Judge D.M. on grounds of bias. The applicant explained that in the parallel civil proceedings (case no. Pr-1158/95), Judge D.M. had sat as the president of the panel of the first-instance court. In those proceedings Judge D.M. had delivered the judgment against the applicant, to which the County Court had referred in its judgment of 18 January 2005 (see paragraphs 17 and 27). However, Judge D.M.’s judgment in those proceedings had later been quashed and the case remitted to the Zagreb Municipal Court for re-examination, after which that judge had on the resumption of proceedings, expressed a hostile attitude towards the applicant’s representative on several occasions and had eventually issued the decision to stay those proceedings pending the outcome of the case no. Pr-1158/94 (see paragraphs 23-29).
20. On 21 December 2006 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on points of law. The relevant part of the Supreme Court’s judgment reads as follows:
“The appellant considers that there was a serious breach of procedure in that the judge who had sat as the first-instance judge in proceedings between the same parties before the Zagreb Municipal Court no. Pr-3903/99, had also sat in the panel which handed down the second-instance judgment.
...
... there is no serious breach of procedure raised by the plaintiff because, under section 71 subsection 5 of the Civil Procedure Act, a judge is disqualified from sitting in a case only if he or she had previously participated in the same proceedings before a lower court, whereas the plaintiff in his appeal on points of law refers to a judge of the second-instance court who did not sit as the first-instance judge in the case at issue but in another case before a lower court. ”
21. The applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) on 24 March 2007, in which he complained, inter alia, of the lack of impartiality of Judge D.M.
22. On 26 November 2009 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible. It found that even though the applicant had correctly relied on the relevant Articles of the Constitution, he had not substantiated his complaint by any constitutional law arguments but had merely repeated those arguments raised in the proceedings before the ordinary courts. Therefore, the Constitutional Court was unable to examine the merits of his constitutional complaint. Its decision was served on the applicant’s representative on 23 December 2009.
B. Civil proceedings concerning the Faculty’s decision to make the applicant redundant (case no. Pr-1158/95)
23. On 8 May 1995 the applicant brought a civil action in the Zagreb Municipal Court, asking that the Dean’s decision of 7 March 1995 be declared null and void and that all the money he had claimed be paid to him. The case file was assigned number Pr-1158/95. This subsequently changed and the case bore numbers Pr-3903/99 and Pr-10588/01.
24. Judge D.M. presided over the panel of the Zagreb Municipal Court in this case.
25. On 10 April 1997 the Zagreb Municipal Court accepted the applicant’s claim and ordered that his salary be paid on the ground that the applicant should not have been made redundant from work because of the Faculty’s lack of financial means.
26. Following an appeal by the Faculty on 7 November 1997, the Zagreb County Court on 23 March 1999 quashed the first-instance judgment and ordered a re-examination of the case on the ground that all the relevant facts had not yet been established.
27. On 22 March 2001 a panel of the Zagreb Municipal Court, presided over by Judge D.M., dismissed the applicant’s action on the ground that the impugned decision had been based on the relevant law.
28. The applicant lodged an appeal and on 20 November 2001 the Zagreb County Court quashed the judgment of 22 March 2001 and ordered a re-examination, on the ground that all the relevant facts had not been established.
29. On 22 May 2003 Judge D.M., acting as the president of the panel of the Zagreb Municipal Court, ordered that those proceedings be stayed until the adoption of a final decision in the case no. Pr-1158/94, since the outcome of those proceedings was crucial to the case.
30. The applicant lodged an appeal, complaining, inter alia, that Judge D.M. had expressed a hostile attitude towards his representative and his complaint.
31. On 22 May 2003 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
32. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011 and 148/2011) provides as follows:
Section 71
“A judge ... shall be disqualified from exercising his functions:
1. if he or she himself or herself is a party...;
...
5. if, in the same case, he or she participated in the proceedings before a lower court or other authority;
...
7. if other circumstances exist which cast doubt on his or her impartiality.”
Under section 72 of the Civil Procedure Act, the grounds enumerated in section 71 subsections 1-6 are considered absolute grounds for the judge concerned to be automatically disqualified from sitting in the case. Subsection 7 concerns situations in which a judge is obliged to inform the president of his court of any circumstances which might cast doubt on his or her impartiality. The president of the court must then, in view of the circumstances of the given case, make a decision regarding the possible disqualification of the judge.
33. The relevant provisions of the Employment Relations Act (Zakon o radnim odnosima, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 19/1990, 28/1990 (corrigendum), 19/1992, 25/1992 (consolidated text), 26/1993 and 29/1994), which was in force between 11 May 1990 and 1 January 1996, read as follows:
Section 21
“(1) An employer may make an employee temporarily redundant if during a period of six months it cannot provide him or her with the job he or she has been assigned to.
(2) In the circumstances referred to in subsection 1 of this section, the employer may temporarily, but for a maximum period of six months:
- ...
- suspend the employee’s employment, during which period he or she has the right to a salary established by a collective agreement, ... , or the minimum salary;
- ...”
Section 23
“(1) The employer may make an employee permanently redundant if for a period exceeding six months it cannot provide him or her with the job he or she has been assigned to.”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION
34. The applicant complained of a lack of impartiality on the part of the Zagreb County Court which on 18 January 2005 had decided on his appeal against the judgment of the Zagreb Municipal Court of 21 November 2002 dismissing his civil action by which he had contested the suspension of his employment. He relied on Article 6 § 1 of the Convention which, in so far as relevant, reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”
A. Admissibility
35. The Government submitted that the applicant had not exhausted the domestic remedies and that he could not claim to be a victim of the violation he had complained of under the Convention, since he had waived his right to seek the removal of Judge D.M. from the civil proceedings in which that judge had presided over the first-instance panel (case no. Pr-1158/95). The applicant had only complained that Judge D.M. had been biased in the appeal on points of law which he had lodged in the separate proceedings concerning the Faculty’s decision to suspend his employment, in which Judge D.M. had participated as a member of the appeal panel (case no. Pr-1158/94).
36. The Government also stressed that, if he had considered that he had sustained damage on account of the lack of impartiality of Judge D.M., the applicant could have brought a civil action in respect of non-pecuniary damage against the State.
37. The applicant argued that before he had received the second-instance judgment of the Zagreb County Court of 18 January 2005, he could not have known that Judge D.M. would be a member of the appeal panel. Therefore, he had made his complaint of bias with regard to Judge D.M. in his appeal on points of law against that judgment.
38. The Court reiterates that neither the letter nor the spirit of Article 6 of the Convention prevents a person from waiving of his own free will, either expressly or tacitly, his entitlement to the guarantees of a fair trial (see Kwiatkowska v. Italy (dec.), no. 52868/99, 30 November 2000). However, a waiver of that right must be established in an unequivocal manner and must not run counter to any important public interest (see Håkansson and Sturesson v. Sweden, 21 February 1990, § 66, Series A no. 171-A, and McGonnell v. the United Kingdom, no. 28488/95, § 44, ECHR 2000‑II).
39. The Court notes that the applicant has made an allegation of bias on the part of the Zagreb County Court, referring to the fact that Judge D.M. was a member of the appeal panel which on 18 January 2005 dismissed the applicant’s appeal against the first-instance judgment (case no. Pr-1158/94), although he had previously, as president of the first-instance panel, also dismissed the applicant’s civil action in another but related set of civil proceedings (case no. Pr-1158/95). The applicant raised these same complaints in his appeal on points of law against the Zagreb County Court’s judgment of 18 January 2005 and in his subsequent constitutional complaint (see paragraphs 19 and 21). Therefore, and in view of the fact that the applicant, not having been made aware of the composition of the appeal panel in advance, could not have asked for the prior removal of Judge D.M., it cannot be said that the applicant had waived, either expressly or tacitly, his right to an impartial tribunal. Likewise, it cannot be said that the applicant failed to exhaust domestic remedies in respect of the complaints he had brought before the Court.
40. The Court also notes, with regard to the Government’s argument that the applicant had failed to request the removal of Judge D.M. in the case no. Pr-1158/95, in which the judge had presided over the first-instance panel, that those proceedings had been stayed well before 18 January 2005, when the impugned decision of the appeal panel was adopted (see paragraph 29). Therefore, whether or not the applicant had asked for the removal of Judge D.M. in the case no. Pr-1158/95 is of no relevance as regards his complaints in the present case. This is because the applicant complained of the alleged bias of Judge D.M. as an appellate judge, based on the fact that he had earlier participated in the case no. Pr-1158/95 as a judge at first instance.
41. As to the Government’s argument that the applicant had failed to bring a civil action against the State, the Court notes that the applicant’s complaint concerns the alleged lack of fairness of the civil proceedings at issue. In the Court’s view, such issues should be considered in the context of those proceedings. The applicant complained of a lack of impartiality on the part of Judge D.M. by means of the appropriate remedies he used in the context of these proceedings. Bringing a further civil action for damages against the State could in no way have remedied the situation of the alleged unfairness for the applicant. Therefore, the Court considers that the applicant properly exhausted the relevant domestic remedies.
42. It follows, therefore, that the Government’s arguments must be rejected.
43. Having regard to the above facts, the Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ arguments
44. The applicant submitted that Judge D.M. had been a member of the panel of the Zagreb County Court in the case no. Pr-1158/94, which on 18 January 2005 dismissed his appeal against the judgment of the Zagreb Municipal Court of 21 November 2002, by which his civil action against the Faculty’s decision to suspend his employment had been dismissed. The appeal panel in its judgment had referred to a judgment unfavourable to the applicant adopted by Judge D.M. in the related set of civil proceedings (case no. Pr-1158/95), although that judgment had been quashed and the case remitted to retrial. In the applicant’s view this suggested that the Zagreb County Court had not been impartial.
45. The Government argued that there had been no evidence to suggest that Judge D.M. had been biased, nor had the applicant claimed a subjective lack of impartiality on the part of the judge. As to the Court’s objective test of impartiality, the Government stressed that there had been no reason to doubt the impartiality of Judge D.M. in the case no. Pr-1158/94. This is because the Zagreb County Court had thirteen appeal panels, each composed of three judges, to which cases were assigned, at random, by computer. Therefore, the fact that Judge D.M. had also sat on the appeal panel had been merely the result of the electronic assignment of cases.
46. The Government also stressed that Judge D.M. had only been a member of a three-judge panel and that he had not had a decisive vote in the adoption of the judgment. Moreover, the mere fact that judge D.M. had sat as a member of the appeal panel and that he had presided the first instance trial panel in the case no. Pr-1158/95, had not been in itself a reason for disqualification of that judge under the relevant domestic law.
2. The Court’s assessment
(a) General principles
47. An analysis of the Court’s case-law discloses two possible situations in which the question of a lack of judicial impartiality arises. The first is functional in nature: where the judge’s personal conduct is not at all impugned, but where, for instance, the exercise of different functions within the judicial process by the same person, objectively justify misgivings as to the impartiality of the tribunal, which thus fails to meet the Convention standard under the objective test. The second is of a personal character and derives from the conduct of the judges in a given case. In terms of the objective test, such conduct may be sufficient to ground legitimate and objectively justified apprehensions, but it may also be of such a nature as to raise an issue under the subjective test and even disclose personal bias. In this context, therefore, whether a case falls to be dealt with under one test or the other, or both, will depend on the particular facts of the contested conduct (Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 121, ECHR 2005-XIII.
48. As regards the subjective test, the personal impartiality of a judge must be presumed until there is proof to the contrary (see Padovani v. Italy, 26 February 1993, § 26, Series A no. 257-B, and Morel v. France, no. 34130/96, § 41, ECHR 2000-VI).
49. As to the objective test, when applied to a judicial body sitting as a bench it means determining whether, quite apart from the personal conduct of any of the members of that body, there are ascertainable facts which may raise doubts as to its impartiality. In this respect even appearances may be of some importance or, in other words, “justice must not only be done, it must also be seen to be done”. What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public. Thus, any judge in respect of whom there is a legitimate reason to fear a lack of impartiality must withdraw (see Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, §§ 96 and 98, ECHR 2009).
50. It follows that when it is being decided whether in a given case there is a legitimate reason to fear that a particular body lacks impartiality, the standpoint of those claiming that it is not impartial is important, but not decisive. What is decisive is whether the fear can be held to be objectively justified (see Wettstein v. Switzerland, no. 33958/96, § 44, ECHR 2000‑XII).
(b) Application of these principles to the present case
51. The Court notes that the applicant’s concerns regarding the impartiality of the Zagreb County Court stemmed from the fact that Judge D.M., who had previously been a member of the trial panel of the Zagreb Municipal Court in the case no. Pr-1158/95, participated in the appeal panel in a related set of proceedings which the applicant had brought against the Faculty (case no. Pr-1158/94).
52. As to the subjective test, the applicant did not adduce any evidence to rebut the presumption that Judge D.M. was impartial. In this connection the Court reiterates that the fact that Judge D.M. did not withdraw from dealing with the civil action on appeal following his earlier participation in another related set of civil proceedings, does not constitute the required proof (see, mutatis mutandis, Sofri and Others v. Italy (dec.), no. 37235/97, ECHR 2003-VIII; Bracci v. Italy, no. 36822/02, § 52, 13 October 2005; Previti v. Italy (dec.), no. 45291/06, § 258, 8 December 2009; and Šorgić v. Serbia, no. 34973/06, § 68, 3 November 2011).
53. As to the objective test, the Court notes that Judge D.M. was president of the first-instance panel in the case of the Zagreb Municipal Court concerning the applicant’s action against the Faculty’s decision of 7 March 1995 making him redundant (case no. Pr-1158/95). In parallel with these proceedings, the applicant had instituted another set of civil proceedings before the Zagreb Municipal Court concerning the Faculty’s decisions of 2 March and 2 May 1994, suspending his employment (case no. Pr-1158/94). In the latter set of civil proceedings Judge D.M. acted as a member of the appeal panel of the Zagreb County Court which on 18 January 2005 decided the applicant’s appeal against the first-instance judgment of the Zagreb Municipal Court of 21 November 2002 unfavourable to him.
54. The Court observes that on 22 May 2003 Judge D.M., as president of the first-instance panel in the case no. Pr-1158/95, ordered that the proceedings concerning the applicant’s action against the Faculty’s decision making him redundant be stayed until the final determination of the proceedings in the case no. Pr-1158/94 concerning the applicant’s action against the decision suspending him from employment. Judge D.M. held that the outcome of the latter set of proceedings was a decisive issue in respect of the decision making the applicant redundant (see paragraph 29 above). Therefore, it would appear that these two sets of civil proceedings concerned the same set of inter-related facts which required a comprehensive determination of the applicant’s interests arising in this context (see, mutatis mutandis, Fatullayev v. Azerbaijan, no. 40984/07, § 139, 22 April 2010, and Šorgić, cited above, § 69).
55. In this connection the Court notes that on 22 March 2001 the panel of the Zagreb Municipal Court, over which Judge D.M. presided, dismissed the applicant’s civil action challenging his forced redundancy in the case no. Pr-1158/95. That judgment was quashed on 20 November 2001 and the case was remitted to the Zagreb Municipal Court for a re-examination. Thus, although the judgment in question did not become final, it did suggest that Judge D.M. had already formed a view as to the merits of the applicant’s case since he had held that the Faculty’s decision to make the applicant redundant had been lawful (see paragraph 27).
56. The same judge also sat in the appeal panel of the Zagreb County Court which on 18 January 2005 dismissed the applicant’s appeal against the first-instance judgment in the civil proceedings concerning the applicant’s action challenging the decision to suspend his employment (case no. Pr-1158/94). Moreover, the appeal panel in its judgment referred to the judgment of 22 March 2001 handed down by Judge D.M., by which the applicant’s civil action had been dismissed (see paragraph 17).
57. In those circumstances, where Judge D.M. first dismissed the applicant’s civil action on its merits in one set of civil proceedings and then, in another, factually and legally related set of civil proceedings between the same parties, acted as an appeal judge at the Zagreb County Court, concerning the applicant’s appeal against the first-instance judgment which was unfavourable to him, the Court accepts that the applicant did have objective grounds to doubt the impartiality on the part of the appeal court. The fact that Judge D.M. did not participate in the adoption of the decision that was challenged by the appeal is of no relevance, since he had already formed a view as to the merits of the applicant’s claims before his case was brought before the Zagreb County Court (see Bajaldžiev v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 4650/06, § 37, 25 October 2011).
58. Furthermore, there is nothing in the case file to suggest that Judge D.M. considered the possibility of withdrawing from the case or that he had informed the president of the Zagreb County Court of the fact that he had previously acted in the related proceedings, although the relevant procedural law did provide for such a possibility (see Mežnarić v. Croatia, no. 71615/01, § 28, 15 July 2005). The Government submitted that that court had thirteen different appeal panel combinations at its disposal. Therefore, there was no problem to assign the applicant’s case to a different panel.
59. The Court therefore finds that, on the facts of the case and considering the functional defect which it has identified, the impartiality of judge D.M. was capable of appearing open to doubt. The applicant’s fears in this respect can thus be considered to have been objectively justified and the composition of the County Court’s panel accordingly failed to meet the required Convention standard under the objective test (see Kyprianou, cited above, § 128).
60. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.
II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
61. The applicant also complained under Article 6 § 1 of the Convention about the length and the outcome of the civil proceedings, and under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 that he had been dismissed from his job because of his Serbian origin as well as on account of his political opinions and philosophical convictions.
62. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
63. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
64. The applicant invited the Court to award him a non-pecuniary damage without specifying the sum.
65. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.
66. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant 3,000 euros in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.
B. Costs and expenses
67. The applicant also claimed 108,510 Croatian kunas for costs and expenses incurred before the Court.
68. The Government considered the applicant’s claim for costs and expenses excessive.
69. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum of 3,000 euros to cover costs and expenses for the proceedings before it.
C. Default interest
70. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaint concerning the lack of impartiality of the second-instance court admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in that the second-instance court in the applicant’s case was not impartial;
3. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amount, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for costs and expenses.
Done in English, and notified in writing on 27 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President
baza unakrsnih veza