Grubić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
5384/11
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
30.10.2012
Članovi
5
5-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
5
5-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Ognjen Grubić (podnosilac predstavke), dana 30.12.2010.godine. Početkom juna 2011.godine Vlada je obaveštena o prigovorima koji se odnose na zakonitost podnosiočevog pritvora od 16.marta do 8.septembra 2010.godine.
Podnosilac predstavke je rođen 1972.godine i živi u Zagrebu. Početkom maja 2006.godine on je uhvaćen pod sumnjom da je učinio oružane pljačke. Istražni sudija Županjskog suda u Zagrebu je doneo odluku o sprovođenju istrage u vezi sa sumnjom da su podnosilac predstavke i još šest osoba, delujući kao organizovana zločinačka grupa, učinili više oružanih pljački, teških ubistava i pokušaja teških ubistava. Podnosilac je tokom istrage bio pritvoren zbog opasnosti od ponovnog činjenja dela i težine optužbi. Podnosilac predstavke je u aprilu 2009.godine oglašen krivim, Uložio je žalbu na tu odluku, a pritvor mu je produžen. On je uložio žalbu na odluku o produženju pritvora tvrdeći da je njegov pritvor bio nezakonit nakon 16.marta 2010.godine jer je po merodavnim zakonskim odredbama pritvor trebalo da traje najduže tri meseca nakon donošenja odluke protiv koje je bila dopuštena žalba (presuda Vrhovnog suda od 16.12.2009.godine, odluka kojom je odbijena žalba podnosioca protiv prvostepene odluke). Pošto je prvostepena presuda je postala pravnosnažna, početkom oktobra 2010.godine podnosilac predstavke je podneo ustavnu tužbu Ustavnom sudu RH. Postupak pred Ustavnim sudom je još uvek u toku.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne sme biti lišen slobode osim u taksativno navedenim uslovima i u postupku propisanim zakonom:
(a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;
---
Odluke su bile u skladu sa domaćim pravom, kako je to pojašnjeno u smernicama Vrhovnog suda od 23.marta 2006.godine i njegovoj naknadnoj ustaljenoj sudskoj praksi. Dakle, nije došlo do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GRUBIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 5384/11)

PRESUDA

STRASBOURG

30. listopada 2012.

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Grubić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću koje čine:

Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, suci,
i     g.    Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 9. listopada 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5384/11) protiv Republike Hrvatske što ga je dana 30. prosinca 2010. godine hrvatski državljanin, g. Ognjen Grubić („podnositelj“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelja je zastupala gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 9. lipnja 2011. godine Vlada je obaviještena o prigovorima koji se odnose na zakonitost podnositeljevog pritvora od 16. ožujka do 8. rujna 2010. godine. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak ).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnositelj je rođen 1972. godine i živi u Zagrebu.
  2. Dana 8. svibnja 2006. godine podnositelj je uhićen pod sumnjom da je počinio oružane pljačke.
  3. Dana 11. svibnja 2006. istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu donio je odluku o provođenju istrage u vezi sa sumnjom da su podnositelj i još šest osoba, djelujući kao organizirana zločinačka skupina, počinili više oružanih pljački, teških ubojstava i pokušaja teških ubojstava.
  4. Podnositelj je tijekom istrage bio pritvoren temeljem članka 102., stavka 1., točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponovnog počinjenja djela i težina optužbi).
  5. Dana 7. svibnja 2007. godine Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Državnog odvjetništva (dalje: Državno odvjetništvo) podigao je optužnicu pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv podnositelja i još šest osoba da su se udružili radi počinjenja oružane pljačke i teškog ubojstva.
  6. Podnositelju je produljen pritvor i on je u njemu ostao sve vrijeme tijekom suđenja.
  7. Dana 17. travnja 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je podnositelju krajnji zakonski rok pritvora temeljem članka 109., stavka 1., točke 5. Zakona o kaznenom postupku za daljnjih šest mjeseci. Ta se odluka temeljila na članku 28., stavku 3. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, koji u predmetima korupcije i organiziranog kriminaliteta predviđa mogućnost produljenja krajnjeg roka trajanja pritvora za daljnjih šest mjeseci.
  8. Dana 21. travnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krivim za oružanu pljačku i teško ubojstvo i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina. Istoga dana je izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu naložilo odvođenje podnositelja u zatvor temeljem članka 102., stavka 4., Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Okrivljeni Ognjen Grubić nalazi se u pritvoru koji mu  je produljen rješenjem  ovog suda....od 17. travnja 2009 godine.

Okrivljeni je osuđen na jedinstvenu  u  kaznu  dugotrajnog  zatvora  u  trajanju  od 30 godina.

Temeljem odredbe članka 102., stavak 4., Zakona o kaznenom postupku pritvor protiv okrivljenika će se uvijek odrediti kada mu bude izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža.

... “

  1. Dana 21. rujna 2009. godine podnositelj je uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv prvostupanjske presude.
  2. Dana 6. studenog 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je podnositelju pritvor za daljnjih devet mjeseci, temeljeći svoju odluku na članku 109., stavku 2. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Nepravomoćnom presudom ovog suda od 21. travnja 2009. godine....optuženi Ognjen Grubić oglašen je krivim zbog učina kaznenih djela iz članka 218., stavka 2. [KZ]...te osuđen na ....kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 30 (trideset) godina....

Optuženi Ognjen Grubić nalazi se u pritvoru na temelju rješenja.....od 21. travnja 2009. godine..iz razloga u članku 102. stavak 4. ZKP, a koji pritvor mu teče od dana 08.svibnja 2006. godine.

...

člankom 109. stavak 2. ZKP određeno je da se u predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda ukupno trajanje pritvora do njezine pravomoćnosti može produljiti za jednu četvrtinu kada pritvor može trajati najdulje 3 (tri) godine, ako se za kazneno djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

Kako se sukladno navedenom članku rok trajanja pritvora iz članka 109. stavak 1. točka 5. ZKP, protiv III optuženog Ognjena Grubića može produljiti za još 9 (devet) mjeseci, to je valjalo riješiti kao u izreci rješenja.“

  1. Dana 18. studenog 2009. godine podnositelj je uložio žalbu protiv navedene odluke, tvrdeći da mu, prilikom produljenja pritvora, nije bila dana prilika da bude saslušan te da odluka kojom mu je pritvor produljen nije dovoljno obrazložena.
  2. Vrhovni sud je odbio podnositeljevu žalbu 25. studenog 2009. godine. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Optuženik se nalazi u pritvoru od 8. svibnja 2006. godine, tako da mu je maksimalno trajanje pritvora po odredbi čl. 109. st.1. toč.5. ZKP isteklo 8. svibnja 2009. godine, nakon čega je sud prvog stupnja produljio trajanje pritvora temeljem odredbe čl. 28. st.3. Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta....za još šest mjeseci odnosno do 8. studenog 2009. Pobijanim rješenjem trajanje pritvora optuženiku je produljeno na temelju čl. 109. st. 2. ZKP za jednu četvrtinu, dakle za još devet mjeseci, tako da, temeljem ove odredbe pritvor može trajati do 8. kolovoza 2009. godine.“

  1. Dana 16. prosinca 2009. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjske presude.
  2. Dana 24. lipnja 2010. godine podnositelj je uložio daljnju žalbu Vrhovnom sudu protiv njegove presude od 16. prosinca 2009.
  3. Dana 6. kolovoza 2010. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je podnositelju pritvor temeljem članka 109. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku za daljnja tri mjeseca. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Vrhovni sud...je presudom od 16. prosinca 2009. godine.....potvrdio presudu ovoga suda od 21. travnja 2009. godine...u dijelu u kojom je III optuženi Ognjen Grubić proglašen krivim....

Optuženi Ognjen Grubić nalazi se u pritvoru na temelju rješenja Vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2009. godine...kojim je produljen rok trajanja pritvora iz članka 109. stavak 1. točka 5. ZKP za još 9 (devet) mjeseci, stoga pritvor protiv ovog optuženika može trajati do 8. kolovoza 2010. godine.

S obzirom da je III optuženik osobno te putem braniteljice, ...podnio žalbu protiv presude Vrhovnog suda ...od 16. prosinca 2009. godine..., a imajući na umu zakonsku odredbu iz članka 109. stavak 4. ZKP i činjenicu da III optuženiku pritvor može trajati do 8. kolovoza 2010. godine, Vijeće je ocijenilo da su ispunjeni zakonski uvjeti za produljenje pritvora u smislu članka 109. stavak 4. ZKP.“

  1. Podnositelj je 17. kolovoza 2010. godine uložio žalbu protiv navedene odluke. Tvrdio je da je njegov pritvor bio nezakonit nakon 16. ožujka godine jer je temeljem članka 109., stavka 4. Zakona o kaznenom postupku trebao trajati najdulje tri mjeseca nakon donošenja presude protiv koje je bila dopuštena žalba. Istaknuo je da je presuda Vrhovnog suda, protiv koje je bila dopuštena žalba, donesena 16. prosinca 2009. godine te da je stoga njegov pritvor trebao trajati samo do 16. ožujka 2010. godine.
  1. Vrhovni sud je odbio njegovu žalbu dana 25. kolovoza 2010. godine. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Prema podacima u spisu predmeta, optuženik se nalazi neprekidno u pritvoru od 8. svibnja 2006. godine. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2009. godine.....optuženiku Ognjenu Grubiću produženo je trajanje pritvora za 9 mjeseci, tako da je po tom rješenju pritvor mogao trajati do 8. kolovoza 2010. godine. Drugostupanjska presuda po ovome sudu donesena je 16. prosinca 2009. godine. Prema odredbi čl. 109. st. 4. ZKP-a, propisano je da od dana donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba, a što je u konkretnom predmetu slučaj, pritvor može trajati do pravomoćnosti presude, ali najdulje 3 mjeseca. Međutim, kako navedeni podaci u spisu predmeta ukazuju da je prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba (a koja je podnesena u konkretnom predmetu) doneseno unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP-a, te prema odredbi prethodno citiranog čl. 109. st. 4. ZKP-a ukupno trajanje pritvora, prema zaključku sjednice kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2006., može se produljiti nakon proteka roka iz čl. 109. st. 2. ZKP-a, što znači u konkretnom kaznenom predmetu nakon proteka roka 8. kolovoza 2010., a ne kako se to ističe u žalbi optuženika od donošenja drugostupanjske odluke. Na taj način svi optuženici, neovisno o tome kada je donesena drugostupanjska presuda, dovedeni su u jednak položaj.“

  1. Dana 3. rujna 2010. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, protiv odluke Vrhovnog suda, ponavljajući da je njegov pritvor nakon 16. ožujka 2010. godine bio nezakonit.
  2. Dana 8. rujna 2010. godine Vrhovni sud je, postupajući kao najviši žalbeni sud, odbio podnositeljevu žalbu protiv presude od 16. prosinca 2009. godine te je ta presuda kojom je osuđen postala pravomoćna.
  3. Dana 23. rujna 2010. godine, Ustavni sud je, potvrđujući obrazloženje Vrhovnog suda, odbio ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda od 25. kolovoza 2010. godine.
  4. Dana 12. listopada 2010. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od 8. rujna 2010. godine kojom je presuda kojom je osuđen postala pravomoćna.
  5. Postupak pred Ustavnim sudom još uvijek je u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003 propisuju kako slijedi:

9. Osnove za određivanje pritvora

Članak 102.

“...

(4) Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.“

Članak 109.

„(1) Do donošenje presude suda prvog stupnja pritvor može trajati najdulje:

1. šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine;
2. godinu dana ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do pet godina;
3. godinu i šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do osam godina;
4. dvije godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora preko osam godina;
5. tri godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora

(2) U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje pritvora do njezine pravomoćnosti može se produljiti za jednu šestinu u slučajevima iz točke 1. do 3. stavka 1. ovoga članka, odnosno za jednu četvrtinu u slučajevima iz točke 4. i 5. stavka 1. ovoga članka.

(3) Vrhovni sud Republike Hrvatske može, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, u slučaju kada je prvostupanjska presuda ukinuta, u postupku za kaznena djela iz točke 1. do 3. stavka 1. ovoga članka, trajanje pritvora produljiti najviše do šest mjeseci, a za kaznena djela iz točke 4. i 5. stavka 1. ovoga članaka, najviše za jednu godinu.

(4) Od dana donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba, pritvor može trajati do pravomoćnosti presude ali najdulje tri mjeseca.

(5) Okrivljenik koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.“

  1. Mjerodavna odredba Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, br. 88/2001, 12/2002, 33/2005, 48/2005, 76/2007) propisuje kako slijedi: 

Članak 28.

„(1) Rok zadržavanja osumnjičenika iz članka 98. Zakona o kaznenom postupku produljuje se na 48 sati.

(2) Sveukupni rok trajanja pritvora u prethodnom postupku, ako je istraga produljena (članak 204. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) može iznositi dvanaest mjeseci

(3) Ako je u istrazi pritvor produljen prema odredbi prethodnoga stavka 2, sveukupni rok trajanja pritvora iz članka 109. Zakona o kaznenom postupku produžuje se za šest mjeseci.“ 

  1. Mjerodavni dio smjernica donesenih na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda dana 23. ožujka 2006. godine (objavljenih na internetskoj stranici Vrhovnog suda pod brojem Su IVk-155/2006-1) glasi:

“...

I. Produljenje ukupnog trajanja pritvora po čl. 109. st. 2. i st. 3. ZKP-a

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska odluka kojom je ukinuta prvostupanjska presuda donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po čl 109. st. 2. ZKP, a nakon isteka ovog roka i po čl. 109. st. 3. ZKP.

Pri tome se ukupno trajanje pritvora po čl. 109. st 3. ZKP produljuje tek protekom roka iz čl. 109. st. 2. ZKP, bez obzira da li je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud donio novu prvostupanjsku presudu.

Maksimalno trajanje roka pritvora, u situaciji kada je donesena nepravomoćna presuda, određuje se prema kaznenom djelu za koje je optuženik presuđen, i to bez obzira da li je i iz kojih razloga državni odvjetnik podnio žalbu.

 

II Računanje rokova trajanja pritvora u III Kž predmetima

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba, donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti sukladno odredbi čl. 109. st. 2. ZKP. Nakon isteka roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP, pritvor se može produljiti po čl. 109. st. 4. ZKP.

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba, donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti sukladno odredbi čl. 109. st. 2. ZKP. Nakon što protekne rok određen tim člankom, ukupno trajanje pritvora, može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 4. ZKP, nakon proteka roka iz čl. 109. st. 2. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba donesena unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 3. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 4. ZKP, nakon proteka roka iz čl. 109. st. 3. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba ukinuta unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 2., a po isteku tog roka i po odredbi čl. 109. st. 3. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba ukinuta unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 2. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 3. ZKP.

...”

  1. Praksa Vrhovnog suda koja se odnosi na tumačenje članka 109. Zakona o kaznenom postupku razvidna je iz rješenja br. II Kž-427/09-5 i II Kž-323/22-3.

Mjerodavni dio rješenja br. II Kž-427/09-5 od 22. srpnja 2009. godine glasi kako slijedi:

„Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za produljenje ukupnog trajanja pritvora protiv optuženog.....temeljem odredbe čl. 109. st. 2 ZKP, te je stoga ukupno trajanje pritvora osnovano produljio za daljnjih devet mjeseci.

..nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Sisku od 7.svibnja 2008. godine.... optuženi...osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Ova presuda....potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. prosinca 2008. godine.. a na koju je optuženik....podnio žalbu.Prema odredbi čl. 102 st. 4 protiv optuženika je, a s obzirom na visinu izrečene kazne, obligatorno određivanje (odnosno produljenje) pritvora.

Optuženik je bio u pritvoru od 6. siječnja do 5. listopada 1992. godine (devet mjeseci) te nakon 1. ožujka 2007. godine. Najdulje trajanje pritvora [primjenjivo na njega] od tri godine temeljem čl. 109. st. 1.t. 5. ZKP trebalo je isteći 1. lipnja 2009. godine. Obzirom da je u ovom kaznenom predmetu optuženik, nepravomoćnom presudom, između ostalog, osuđen i zbog kaznenog djela teškog ubojstva .... za koje se može izreći kazna zatvora do dvadeset godina, to, prema odredbi čl. 109 st. 2 ZKP, sud može ukupno trajanje pritvora produljiti za jednu četvrtinu, dakle za daljnjih devet mjeseci.

Stoga je po ocijeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvostupanjski sud zakonito i osnovano protiv optuženika produljio ukupno trajanje pritvora za devet mjeseci...

...

Neosnovani su žalbeni navodi kojima se optuženik poziva na odredbu čl.109 st 4. ZKP, smatrajući da je pritvor protiv njega trebalo ukinuti zbog činjenice da je od donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba proteklo više od tri mjeseca. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba donesene unutar trajanja roka trajanja pritvora iz čl. 109 st.1 ZKP, o čemu se u konkretnom slučaju radi, ukupno trajanje pritvora može se produljiti sukladno odredbi čl. 109 st. 2 ZKP, a nakon isteka tog roka, pritvor se može produljiti po čl. 109. st 4 ZKP.“

Mjerodavni dio rješenja br. II Kž-323/22-3 od 27. lipnja 2011. godine glasi kako slijedi:

„Temeljem odredbe čl.109. st. 2. zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 115/06., - dalje u tekstu: ZKP) optuženiku je nakon donošenja prvostupanjska nepravomoćne presude produljeno trajanje pritvora do 29. lipnja 2011. godine. Drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba donijeta je 25. svibnja 2011.

Prema odredbi čl. 109.st. 4. ZKP od dana donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba, a što je u konkretnom predmetu slučaj, pritvor može trajati do pravomoćnosti presude, ali najdulje tri mjeseca. Kako su prvostupanjska i drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba donesene unutar trajanja  roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP, to prema navedenoj odredbi čl. 109. st. 4. ZKP trajanje roka pritvora se može produljiti tek nakon proteka roka iz čl. 109. st. 2. ZKP, što u konkretnom slučaju znači nakon proteka roka 29. lipnja 2011.

Prema tome kako, pritvor protiv opt. po čl. 109. st. 2. ZKP može najdulje trajati do 29. lipnja 2011., to je od toga dana rok trajanja pritvora prema odredbi čl. 109. st. 4.  ZKP valjalo  produljiti     do pravomoćnosti presude, ali najdulje za najviše 3 mjeseca odnosno do 29. rujna 2011.“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj prigovara da je 16. ožujka 2010. godine istekao krajnji zakonski rok tijekom kojega je mogao biti pritvoren, te da je njegov pritvor nakon toga bio nezakonit. Poziva se na članak 5. stavak 1. Konvencije koji, u mjerodavnom dijelu, glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti  slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

(a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

... “

A.   Dopuštenost 

  1. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj tvrdi da je temeljem članka 109., stavka 4. Zakona o kaznenom postupku od 16. prosinca 2009. godine - kad je donesena drugostupanjska presuda protiv koje je bila dopuštena žalba - krajnji zakonski rok tijekom kojega je on mogao biti pritvoren istekao 16. ožujka 2010. godine, te da je nakon toga roka njegov daljnji pritvor bio nezakonit. Tvrdi da zaključci Kaznenog odjela Vrhovnog suda od 23. ožujka 2006. godine, a na koje su se pozvali domaći sudovi kad su produljivali njegov pritvor, nisu bili ni pravno obvezujući ni dostatno dostupni kako bi se izbjegla proizvoljnost.
  2. Vlada tvrdi da je iz prakse Vrhovnog suda razvidno da odredbu članka 109., stavka 4. Zakona o kaznenom postupku treba tumačiti tako da dopušta produljenje pritvora za još tri mjeseca nakon isteka krajnjeg roka pritvora temeljem članka 109., stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku. U podnositeljevu predmetu to je značilo da se pritvor mogao produljiti najdulje do 8. studenog 2010. godine, s obzirom na to da je rok za njegov pritvor temeljem članka , stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku istekao 8. kolovoza 2010. Godine. Po mišljenju Vlade, zaključci Kaznenog odjela Vrhovnog suda od 23. ožujka 2006. godine i praksa Vrhovnog suda razjasnili su sve moguće dvojbe glede tumačenja članka 109., stavka 4. Zakona o kaznenom postupku.

2. Ocjena Suda

(a) Osnove za lišenje slobode

  1. Sud primjećuje da je od dana kada je odlučeno o optužbi, čak i ako je to odluka samo prvostupanjskog suda, okrivljenik u pritvoru „nakon osuđujuće odluke nadležnog suda“ u smislu članka 5., stavka 1. (a), (vidi Solmaz protiv Turske, br. 27561/02, stavci 24. do 26., 16. siječnja 2007.; protiv Austrije, 28. ožujka 1990., stavci 36.-39., Serija A br. 175. i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 104., 2009).
  2. Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da je Županijski sud u Zagrebu 21. travnja 2009. godine donio presudu kojom je podnositelja proglasio krivim za oružanu pljačku i teško ubojstvo te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od trideset godina. Stoga je od tog datuma osnova za podnositeljev pritvor presuda kojom je osuđen. Slijedi da ovaj predmet treba ispitati temeljem podstavka (a) stavka 1. članka 5., jer je razdoblje pritvora kojemu podnositelj prigovara uslijedilo nakon što je proglašen krivim 21. travnja 2009. godine.

(b) „Zakonit“ pritvor „ u skladu sa zakonom propisanim postupkom“

(i) Opća načela

  1. Dobro je utvrđena sudska praksa Suda temeljem članka 5. stavka 1., da svako lišenje slobode mora, uz to što spada u jednu od iznimaka navedenih u podstavcima (a)-(f), biti „zakonito“ (vidi Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, stavak 67., ECHR 2008 i protiv Njemačke, br. 19359/04, stavak 90., ECHR 2009). Kad se radi o „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje je li bio poštovan „zakonom propisani postupak“, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i postupovnim pravilima tog prava (vidi, između mnogo drugih izvora, predmete Erkalo protiv Nizozemske, 2. rujna 1998., stavak 52., Izvješća o presudama i odlukama 1998 -VI; naprijed citirani predmet Saadi, stavak 67. ECHR 2008, Kafkaris protiv Cipra [VV], br. 21906/04, stavak 116., ECHR 2008 i Schönbrod protiv Njemačke, br. 48038/06, stavak 81., 24. studenog 2011.).
  2. Ovime se prvenstveno traži da svako uhićenje ima pravnu osnovu u domaćem pravu, ali se to odnosi i na kvalitetu prava, za koje se zahtijeva da bude spojivo s vladavinom prava, pojmom sadržanim u svim člancima Konvencije (vidi Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 46295/99 stavak , ECHR 2002-IV i naprijed citirani predmet Kafkaris, stavak 116.). „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalno pravo dopušta lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni kako bi se izbjegao svaki rizik proizvoljnosti (vidi predmete Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., stavak 50., Izvješća 1996 -III; Nasrulloyev protiv Rusije, br. 656/06, stavak 71., 11. listopada 2007. i Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stavak 76., 9. srpnja 2009.). Standard „zakonitosti“ koji je postavila Konvencija traži da svo pravo bude dovoljno precizno kako bi omogućilo određenoj osobi - dajući joj, u slučaju potrebe, ujedno i odgovarajući savjet - da predvidi, u mjeri koja je u danim okolnostima razumna, posljedice koje neko djelovanje može povući za sobom (vidi predmete Steel i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., stavak 54., Izvješća 1998-VII i Baranowski protiv Poljske. br. 28358/95, stavak 52., ECHR 2000-III).
  3. Poštovanje nacionalnog prava nije međutim dostatno: člankom 5., stavkom 1. dodatno se traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidi, između mnogo drugih izvora, predmete Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979. godine, stavak 37., Serija A br. 33; naprijed citirane predmete Saadi, stavak 67. i Mooren, stavak 72).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud bilježi da članak 109. Zakona o kaznenom postupku propisuje najdulje trajanje pritvora koje je dopušteno prije nego što osuđujuća presuda postane pravomoćna i ovršna. Tako stavci 1. i 2. propisuju opća pravila za izračun najduljeg trajanja pritvora, dok stavak 4. govori o pitanju najduljeg trajanja pritvora nakon donošenja presude po žalbi protiv koje je dopuštena daljnja žalba.
  2. Sud prihvaća da izričaj članka 109. ostavlja određenu dvojbu o načinu izračuna najduljeg dopuštenog razdoblja pritvora kad je donesena presuda po žalbi. Uistinu, izričaj stavka 4. mogao bi se shvatiti kao da navodi na zaključak, kako to tvrdi podnositelj, da najdulje trajanje pritvora nakon što je donesena presuda po žalbi ne može premašiti tri mjeseca.
  3. Međutim, svaki mogući nedostatak jasnoće glede najduljeg razdoblja pritvora ispravljen je podrobnim smjernicama donesenim na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda dana 23. ožujka 2006. godine.
  4. Glede dostupnosti tih smjernica, Sud primjećuje da ih je Vrhovni sud objavio. Nadalje, isti je pristup potvrđen naknadnim odlukama Vrhovnog suda (vidi stavak 29. ove presude). Podnositelja je zastupala odvjetnica tijekom cijelog kaznenog postupka koji se vodio protiv njega, a od odvjetnice se očekuje da poznaje mjerodavnu sudsku praksu Vrhovnog suda. Sud stoga zaključuje da je praksa Vrhovnog suda koja je pojasnila način primjene članka 109. Zakona o kaznenom postupku bila dostupna podnositelju i da je primjenu te odredbe učinila dovoljno predvidljivom.
  5. Sve odluke koje podnositelj pobija donesene su 2010. godine, dosta nakon što su usvojene dotične smjernice.
  6. Odluke su bile u skladu s domaćim pravom, kako je to pojašnjeno u smjernicama Vrhovnog suda od 23. ožujka 2006. godine i njegovoj naknadnoj ustaljenoj sudskoj praksi. Sud nije našao ništa što bi ukazalo na to da je tumačenje domaćeg prava koje je dao Vrhovni sud bilo na bilo koji način proizvoljno.
  7. Stoga nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Podnositelj prigovora temeljem članka 5. Konvencije zbog duljine svog pritvora i zbog činjenice da ni on ni njegova braniteljica nisu bili obaviješteni o sjednici izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2009. godine na kojoj mu je produljen pritvor. Također prigovara i temeljem članka 13. Konvencije da nije imao na raspolaganju nikakvo učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore koji se odnose na njegov pritvor i da ga Vrhovni sud, postupajući kao najviši žalbeni sud, nije osobno saslušao kad je odbio njegovu žalbu protiv osuđujuće presude.
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbiti temeljem članka 35., stavka 4. Konvencije.

 

 IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na zakonitost podnositeljevog pritvora nakon 16. ožujka 2010. godine dopušten a ostatak zahtjeva nedopušten;
  2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku listopada 2012. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                                                      Anatoly Kovler

tajnik                                                                                    predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 


FIRST SECTION
CASE OF GRUBIĆ v. CROATIA

(Application no. 5384/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

30 October 2012

FINAL

18/03/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.


In the case of Grubić v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 9 October 2012,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:


PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 5384/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ognjen Grubić (“the applicant”), on 30 December 2010.
2. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. On 9 June 2011 the complaints concerning the lawfulness of the applicant’s detention between 16 March and 8 September 2010 were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1)


THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
4. The applicant was born in 1972 and lives in Zagreb.
5. On 8 May 2006 the applicant was arrested on suspicion of having committed armed robberies.
6. On 11 May 2006 an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagreb) opened an investigation in connection with a suspicion that the applicant and six other persons, acting as an organised criminal group, had committed more armed robberies, aggravated murders and attempted aggravated murders.
7. During the investigation the applicant was detained under Article 102 § 1(3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges).
8. On 7 May 2007 the State Attorney’s Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime (Državno odvjetništvo, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta; hereinafter: the “State Attorney’s Office”) indicted the applicant and six other persons in the Zagreb County Court on charges of conspiracy to commit armed robbery and aggravated murder.
9. The applicant’s pre-trial detention was extended and he remained in detention throughout the trial.
10. On 17 April 2009 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the maximum statutory limit of the applicant’s detention under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure for a further six months. This decision was based on section 28(3) of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime Act, which provides for a possibility to extend the maximum duration of pre-trial detention for a further six months in cases of corruption and organised crime.
11. On 21 April 2009 the Zagreb County Court found the applicant guilty of armed robbery and aggravated murder, and sentenced him to thirty years’ imprisonment. On the same day the trial panel of the Zagreb County Court ordered that the applicant be committed to prison under Article 102 § 4 of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads:
“The detention of the accused, Ognjeg Grubić, has been extended by decision of this court ... on 17 April 2009.
The accused has been sentenced to long-term imprisonment of thirty years.
Under Article 102 paragraph 4 of the Code of Criminal Procedure, detention shall always be ordered when a sentence of five or more years’ imprisonment is imposed.
... “
12. On 21 September 2009 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) against the first-instance judgment.
13. On 6 November 2009 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant’s detention for a further nine months, basing its decision on Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads:
“By the first-instance judgment of this court of 21 April 2009 ... the accused, Ognjen Grubić, was found guilty of offences under Article 218 § 2 of the [Criminal Code] and was sentenced to long-term imprisonment of thirty years ...
By order of this court ... of 21 April 2009 under Article 102 § 4 of the Code of Criminal Procedure, the accused, Ognjen Grubić, has been detained since 8 May 2006.
...
Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure provides that in cases where a non-final judgment has been adopted the maximum period of detention, until the judgment becomes final, may be extended by one quarter of the term when the maximum period of detention is three years, if [the offence at issue] carries a long-term prison sentence.
Since under the above-mentioned Article the maximum period of detention under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure against the accused, Ognjen Grubić, may be extended for a further nine months, it has been decided as noted in the operative part of this decision.”
14. On 18 November 2009 the applicant lodged an appeal against the above decision, arguing that he had not been given an opportunity to be heard when his detention had been extended and that the decision to extend his detention was not sufficiently reasoned.
15. The Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on 25 November 2009. The relevant part of the decision reads:
“The accused has been detained since 8 May 2006. Under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure the maximum period of his detention expired on 8 May 2009. Thereafter the first-instance court extended his detention under section 28(3) of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime Act ... for a further six months until 8 November 2009. By the impugned decision the detention was extended under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure for one quarter, namely nine months. Therefore under this provision he may be detained until 8 August [2010].”
16. On 16 December 2009 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal against the first-instance judgment as ill-founded.
17. On 24 June 2010 the applicant lodged a further appeal with the Supreme Court against its judgment of 16 December 2009.
18. On 6 August 2010 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant’s detention under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure for a further three months. The relevant part of the decision reads:
“By the judgment of the Supreme Court ... of 16 December 2009 the first-instance judgment ... of this court of 21 April 2009 in which the accused, Ognjen Grubić, was found guilty was upheld in part ...
The accused Ognjen Grubić is detained by order ... of the panel of the Zagreb County Court of 6 November 2009 by which his detention under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure was extended for a further nine months. He can therefore be detained until 8 August 2010.
Given that the accused personally and through his defence lawyer ... lodged appeals against the judgment of the Supreme Court ... of 16 December 2009, and in view of the provision of Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure and the fact that his detention expires on 8 August 2010, [this] panel has found that the conditions for extending his detention under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure have been met.”
19. The applicant lodged an appeal against the above decision on 17 August 2010. He argued that his detention after 16 March 2010 had been unlawful since under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure the detention should have lasted for a maximum of three months following the adoption of the judgment against which an appeal was allowed. He pointed out that the judgment of the Supreme Court, against which an appeal was allowed, was adopted on 16 December 2009 and that therefore his detention should have lasted only until 16 March 2010.
20. The Supreme Court dismissed his appeal on 25 August 2010. The relevant part of the decision reads:
“The case file reveals that the accused Ognjen Grubić has been detained since 8 May 2006. On 6 November 2009 the Zagreb County Court extended his detention for a further nine months and the detention under that decision lasted until 8 August 2010. The second-instance judgment in this case was adopted on 16 December 2009. Under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure, from the date of adoption of the second-instance judgment against which an appeal is allowed, as in the present case, the accused may be detained until the judgment becomes final but not for more than three months. However, the case file reveals that the first-instance judgment, and the second-instance judgment against which an appeal is allowed (and [the appeal] was lodged in this case) were adopted within the period of detention under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure. Under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure and according to the conclusions of the meeting of the Supreme Court Criminal Division on 23 March 2006, the maximum period of detention can be extended after the period under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure. In this case this means beyond 8 August 2010 and not, as suggested by the accused, after the date of the second-instance judgment. Thus all the accused, regardless of the date of the second-instance judgment, are in the same position.”
21. On 3 September 2010 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the Supreme Court’s decision, reiterating that his detention after 16 March 2010 had been unlawful.
22. On 8 September 2010 the Supreme Court, acting as the final court of appeal, dismissed the applicant’s appeal against the judgment of 16 December 2009 and his conviction thus became final.
23. On 23 September 2010 the Constitutional Court, endorsing the arguments of the Supreme Court, dismissed the constitutional complaint against the Supreme Court’s decision of 25 August 2010.
24. On 12 October 2010 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court against the Supreme Court’s judgment of 8 September 2010 by which his conviction became final.
25. The proceedings before the Constitutional Court are still pending.


II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
26. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provide as follows:
9. Grounds for Ordering Detention
Section 102
“...
(4) When judgment is pronounced, detention shall be ordered if the accused is sentenced to five or more years’ imprisonment.”
Article 109
“(1) Until the adoption of a first-instance judgment, pre-trial detention may last for a maximum of:
1. six months for offences carrying a statutory maximum sentence of three years’ imprisonment;
2. one year for offences carrying a statutory maximum sentence of five years’ imprisonment;
3. eighteen months for offences carrying a statutory maximum sentence of eight years’ imprisonment;
4. two years for offences carrying a sentence of more than eight years’ imprisonment;
5. three years for offences carrying a sentence of long-term imprisonment.
(2) In cases where a judgment has been adopted but has not yet become enforceable, the maximum term of pre-trial detention may be extended for one sixth of the term referred to in subparagraphs 1 to 3 of paragraph 1 of this provision until the judgment becomes final, and for one quarter of the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of this provision.
(3) Where a first-instance judgment has been quashed on appeal, following an application by the State Attorney and where important reasons exist, the Supreme Court may extend the term of detention referred to in subparagraphs 1 to 3 of paragraph 1 of this provision for another six months and the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of this provision for another year.
(4) Following the adoption of an appellate judgment against which an appeal is allowed, detention may last until the judgment becomes final, for a maximum period of three months.
(5) A defendant placed in detention and sentenced to a prison term by a final judgment shall stay in detention until he is committed to prison, but for no longer than the duration of his prison term.”
27. The relevant provision of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime Act (Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta - USKOK, Official Gazette nos. 88/2001, 12/2002, 33/2005, 48/2005, 76/2007) is worded as follows:
Section 28
“(1) Custody under Article 98 of the Code of Criminal Procedure shall be extended to 48 hours.
(2) The total duration of pre-trial detention in the above proceedings, in the case of extended investigation (Article 204, paragraph 1 of the Code of Criminal Procedure) may be twelve months.
(3) If the pre-trial detention during the investigation had been extended under paragraph 2 above, the total duration of the pre-trial detention under Article 109 of the Code of Criminal Procedure shall be extended for six months.”
28. The relevant part of the guidelines adopted at a meeting of the Criminal Division of the Supreme Court on 23 March 2006 (published on the Supreme Court’s website under no. Su IVk-155/2006-1) reads:
“...
I. Extending the duration of overall detention under Article 109 §§ 2 and 3 of the CCP.
Where a first-instance judgment and a second-instance decision quashing the first-instance judgment have been adopted within the time prescribed for detention under Article 109 § 1 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CCP and after the expiry of that period also under Article 109 § 3 of the CCP.
The overall duration of detention under Article 109 § 3 of the CCP is to be extended only after the time-limit prescribed in Article 109 § 2 of the CCP has expired, irrespective of whether the first-instance court has adopted a fresh judgment in the retrial proceedings.
The maximum period of detention where a judgment has been adopted but has not yet become enforceable is to be fixed according to the criminal offence of which the accused was found guilty, even where the State Attorney has filed an appeal on any grounds.
II. Calculation of time-limits for the duration of detention
Where a first-instance judgment or a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limits set by Article 109 § 1 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CCP. After the time-limit set by that Article expires, detention may be extended under Article 109 § 4 of the CCP.
Where a first-instance judgment or a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limits set by Article 109 § 2 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CCP. After the time-limit set by that Article expires, detention may be extended under Article 109 § 4 of the CCP, after the expiration of the time-limit under Article 109 § 2 of the CCP.
Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been adopted within the time-limit set by Article 109 § 3 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 4 of the CCP, after the expiration of the time-limit set by Article 109 § 3 of the CCP.
Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been quashed within the time-limit set by Article 109 § 1 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CCP, after the expiration of the time-limit set by Article 109 § 3 of the CCP.
Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been quashed within the time-limit set by Article 109 § 2 of the CCP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 3 of the CCP.
...”
29. The Supreme Court’s practice as regards interpretation of Article 109 of the Code of Criminal Procedure is reflected in decisions nos. II Kž-427/09-5 and II Kž-323/22-3.
The relevant part of decision no. II Kž-427/09-5 of 22 July 2009 reads as follows:
“The Supreme Court, as the court of second-instance, considers that the first-instance court correctly established that in the present case the conditions for the extension of the overall detention of the accused ... under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure had been satisfied, and thus extended his overall detention for a further nine months.
In a non-final judgment of the Sisak County Court of 7 May 2008 ... the accused ... was found guilty ... and sentenced to twenty years’ imprisonment. That judgment ... was upheld by a judgment of the Supreme Court on 3 December 2008 ... against which the accused lodged an appeal. In view of the sentence given, the detention of the accused is obligatory under Article 102 § 4 of the Code of Criminal Procedure.
The accused was detained between 6 January and 5 October 1992 (nine months) and also since 1 March 2007. The maximum period of detention [applicable to him], of three years under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure, was due to expire on 1 June 2009. Given that the accused was, inter alia, convicted of the criminal offence of aggravated murder ... [which is] punishable by twenty years’ imprisonment, a court may, under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure, extend his overall detention for one quarter [of the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of Article 109 of the Code of Criminal Procedure], that is to say for a further nine months.
Therefore, the Supreme Court finds that the extension of the accused’s detention for a further nine months by the first-instance court was well founded and lawful ...
...
The accused’s submissions based on Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure in which he argued that his detention should be lifted because more than three months had passed since the second-instance judgment was adopted are also unfounded. The Supreme Court considers that where, as in the present case, a first-instance judgment and a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limit for detention under Article 109 § 1 of the Code of Criminal Procedure, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure, and after that time-limit expires, it may be extended further under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure.”
The relevant part of decision no. II Kž-323/22-3 of 27 June 2011 reads as follows:
“After the adoption of the first-instance judgment, the detention was extended under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure ... until 29 June 2011. The second-instance judgment against which an appeal is allowed was adopted on 25 May 2011.
Under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure, from the date when the second-instance judgment against which an appeal is allowed was adopted, as in the present case, detention may last until the judgment becomes final but not for more than three months. Since the first-instance judgment and the second-instance judgment against which an appeal is allowed were adopted within the time-limits for detention set out in Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure, the detention can be extended under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure only after the period of detention under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure has expired, which in this case means after 29 June 2011.
Therefore since the detention of the accused ... under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure can last until 29 June 2011, detention under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure was extended from that date until the judgment becomes final but not for more than three months, namely until 29 September 2011.”

THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION
30. The applicant complained that the statutory maximum period for which he could be detained had expired on 16 March 2010 and that his subsequent detention had been unlawful. He relied on Article 5 § 1 of the Convention which, in so far as relevant, reads:
“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:
(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;
... “
A. Admissibility
31. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits
1. The parties’ arguments
32. The applicant submitted that, by virtue of Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure, since 16 December 2009 - when the second-instance judgment against which an appeal was allowed had been adopted -the statutory maximum period for which he could have been detained had expired on 16 March 2010 and that after that period any further detention had been unlawful. He argued that the conclusions of the Criminal Division of the Supreme Court of 23 March 2006, to which the domestic courts had referred when extending his detention, had been neither legally binding nor sufficiently accessible to avoid any arbitrariness.
33. The Government argued that the Supreme Court’s practice clearly showed that the provision of Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure had to be interpreted so as to allow the detention to be extended for a further three months after the expiry of the maximum period of detention under Article 109 §§ 1 and 2 of the Code of Criminal Procedure. In the applicant’s case this had meant that the maximum period of detention could be extended until 8 November 2010, given that the period of his detention under Article 109 §§ 1 and 2 of the Code of Criminal Procedure had expired on 8 August 2010. In the Government’s view the conclusions of the Criminal Division of the Supreme Court of 23 March 2006 and the Supreme Court’s practice had clarified any possible doubts as to the interpretation of Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure.
2. The Court’s assessment
(a) Grounds for deprivation of liberty
34. The Court observes that as from the day when the charge is determined, even if only by a court of first instance, the defendant is detained “after conviction by a competent court” within the meaning of Article 5 § 1 (a) (see Solmaz v. Turkey, no. 27561/02, §§ 24 to 26, 16 January 2007; B. v. Austria, 28 March 1990, §§ 36-39, Series A no. 175; and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 104, 2009).
35. As to the present case the Court notes that on 21 April 2009 the Zagreb County Court adopted a judgment convicting the applicant of armed robbery and aggravated murder and sentenced him to thirty years’ imprisonment. Therefore, from that date on, the ground for the applicant’s detention was his conviction. It follows that the present case falls to be examined under sub-paragraph (a) of Article 5 § 1, as the period of detention about which the applicant is complaining is after his conviction on 21 April 2009.
(b) “Lawful” detention “in accordance with a procedure prescribed by law”
(i) General principles
36. It is well established in the Court’s case-law under the sub-paragraphs of Article 5 § 1 that any deprivation of liberty must, in addition to falling within one of the exceptions set out in sub-paragraphs (a)-(f), be “lawful” (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, ECHR 2008, and M. v. Germany, no. 19359/04, § 90, ECHR 2009). Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof (see, among many other authorities, Erkalo v. the Netherlands, 2 September 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998 VI; Saadi, cited above, § 67, ECHR 2008; Kafkaris v. Cyprus [GC], no. 21906/04, § 116, ECHR 2008; and Schönbrod v. Germany, no. 48038/06, § 81, 24 November 2011).
37. This primarily requires any detention to have a legal basis in domestic law but also relates to the quality of the law, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention (see Stafford v. the United Kingdom [GC], no. 46295/99, § 63, ECHR 2002 IV and Kafkaris, cited above, § 116). “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports 1996 III; Nasrulloyev v. Russia, no. 656/06, § 71, 11 October 2007; and Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 76, 9 July 2009). The standard of “lawfulness” set by the Convention thus requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports 1998 VII, and Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 52, ECHR 2000 III).
38. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness (see, among many other authorities, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 37, Series A no. 33, Saadi, § 67 and Mooren, § 72, cited above).
(ii) Application of these principles to the present case
39. The Court notes that Article 109 of the Code of Criminal Procedure prescribes the maximum permissible duration of detention before a conviction becomes final and enforceable. Thus, paragraphs 1 and 2 prescribe general rules on calculating the maximum duration of detention, while paragraph 4 addresses the issue of the maximum period of detention following the adoption of an appellate judgment against which a further appeal is allowed.
40. The Court accepts that the wording of Article 109 creates some doubt as to the manner of calculation of the maximum permissible period of detention where an appeal judgment has been adopted. Indeed, the wording of paragraph 4 might be understood to suggest, as the applicant argues, that the maximum duration of detention after an appeal judgment has been adopted cannot exceed three months.
41. However, any possible lack of clarity as regards the maximum period of detention was remedied by the detailed guidelines adopted at a meeting of the Criminal Division of the Supreme Court on 23 March 2006.
42. As to the accessibility of these guidelines, the Court notes that they were published by the Supreme Court. Furthermore, the same approach was confirmed in the practice of the Supreme Court (see paragraph 29 above). The applicant was legally represented throughout the criminal proceedings against him and it should be expected of a lawyer that he or she be aware of the relevant case-law of the Supreme Court. The Court therefore concludes that the practice of the Supreme Court which clarified the manner of application of Article 109 of the Code of Criminal Procedure was accessible to the applicant and that it made the application of that provision sufficiently foreseeable.
43. The decisions the applicant is contesting were all taken well after the guidelines in question were adopted, namely in 2010.
44. The decisions were in conformity with domestic law as clarified in the guidelines of the Supreme Court of 23 March 2006 and its subsequent settled practice. The Court has found nothing to indicate that the Supreme Court’s interpretation of domestic law was in any way arbitrary.
45. There has accordingly been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.


II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
46. The applicant complained, under Article 5 of the Convention, about the length of his pre-trial detention and of the fact that neither he nor his defence counsel had been informed of a panel session of the Zagreb County Court on 6 November 2009 at which his detention had been extended. He also complained under Article 13 of the Convention that he had had no effective remedy for his complaints concerning his detention and that he had not been heard in person by the Supreme Court, acting as the final court of appeal, when it had dismissed his appeal against conviction.
47. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.


FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaint concerning the lawfulness of the applicant’s detention after 16 March 2010 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.
Done in English, and notified in writing on 30 October 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                 Anatoly Kovler
Registrar                                        President

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.